Svjedoci smo kako s razvojem suvremenih tehnologija sve više rastu borbene sposobnosti ratnih brodova. Istovremeno, zahvaljujući tim istim, često jeftinim tehnologijama i tehničkim rješenjima ti moćni brodovi postaju ranjivi kao možda nikad u povijesti. Nekad je to bio abordaž, prelaz ljudstva na protivnički brod, ili kljunov udar – udar ojačanim pramcem u bok protivničkog broda, pa grčka vatra, topništvo s izolučenom cijevi, zrakoplovstvo, te krilate rakete od malog do velikog dosega. Ipakž, tu je najčešće i to izravno, bio suprotstavljen čovjek čovjeku, jer je napadnuti brod načelno mogao uzvratiti po sredstvu napada, a u njemu ili na njemu je bio čovjek. Stanje se promijenilo kad su u pitanju rakete koje se lansiraju izvan dosega napadnutog – s mora, iz zračnog prostora ili s kopna. Nove tehnologije nude tehnička rješenja relativno jeftinih, izuzetno efikasnih sustava bez ljudske posade s mogućnošću kretanje i uporabe iz zračnog prostora, s morske površine i iz podmorja, a prema svemu sudeći i iz svemira.

Fregata klase Admiral Grigorovich na meti besposadnih plovila

Svjedoci smo nedavnog napada na ruske ratne brodove i lučke instalacija u pomorskoj bazi i ratnoj luci Sevastopolj na okupiranom ukrajinskom poluotoku Krimu 29. listopada ove godine. Posebnost ovog napada je sinkronizirana uporaba pomorskih (površinskih) i zrakoplovnih dronova, odnosno bespilotnih plovila i bespilotnih letjelica. Sama takva operacija je vrlo zahtjevna, a usklađenost po vremenu je ključna. Obrana pomorske baze morala se angažirati istovremeno protiv prijetnje iz zraka i s mora. Ukrajinska strana je pored napadnih sredstava trebalo osigurati pravovremeno i kvalitetno izviđanje te korekciju navođenje s pozicija na koju su napadna sredstva vjerojatno doplovila i doletjela po programiranim podacima. Na taj način se u zadnjem trenutku uspostavila veza navođenja, dovodeći napadnutu stranu u situaciju manjka vremena za efikasne protumjere. Ako se napad iz zraka nakon prethodnih djelovanja po važnim objektima na Krimu mogao i trebao očekivati, napad s mora vjerojatno je bio iznenađenje. Vjerojatno, iako nije trebao biti, jer su već krajem rujna (s prvom objavom slikovnog materijala 21. rujna ove godine) bila nađena nasukana takva improvizirana bespilotna plovila na krimskoj obali pod ruskom okupacijom.

Ruska ratna luka Sevastopolj ostaje sve praznija nakon napada

Pitanje je – je li to uistinu bilo taktičko iznenađenje, ili ruska strana općenito nema adekvatno oružje, ili je pak bila podcijenjena opasnost pa ulaz u zaljev nije propisno kontroliran niti osiguran zaprekama?! Ovaj naizgled mali napad mogao bi imati velike posljedice za Crnomorsku flotu pokaže li se da je nastradao zapovjedni brod, raketna fregata „Admiral Makarov“. Rusi su priznali gubitak protuminskog broda, Ivana Golubeca, a fregata Makarov se od onda pokazuje samo na strani koja nije bila izložena napadu drona. Obzirom na broj dronova nisu isključeni ni veći gubici ili štete na infrastrukturi pomorske baze. Ako bi pokušali procijeniti gubitke brodova i učinjenu štetu na temelju ruskog razaranja Ukrajine, mogli bi zaključiti da su značajni. Gledajući s vojne, prije svega pomorske/mornaričke doktrine i  taktike napada ovaj događaj će sigurno dovesti do velikih promjena glede osiguranja pomorskih baza, ratnih luka i sidrišta ratnih brodova. Ratni brodovi su najugroženiji kad nisu u pokretu. Kad su privezani ili usidreni – to je najčešće i vrijeme za odmor posada. Posada je podijeljena po smjenama, a samo dio borbenih sredstava je spreman za trenutno djelovanje. Naravno da niti jedan brod ili flota ne mogu dugotrajno štititi sami sebe u pomorskim bazama, ratnim lukama i sidrištima. To su područja koja osiguravaju druge, za to predviđene snage, a jedna od njih je i obalna straža. Naime, pomorske baze, ratne luka i sidrišta nisu tek mjesta za privez i sidrenje brodova. Pomorska baza svakako nije ni tek vojarna/kasarna iako, et,o neki misle i da je. To su područja koja pružaju cjelovitu logističku i sveobuhvatnu borbenu zaštitu za siguran boravak ratnih brodova. Tu se posade moraju moći odmoriti, a brodovi popraviti, dokovati, po potrebi remontirati i pripremiti za sljedeće borbene zadaće. Glavna borbena osiguranja su od ugroze iz zraka, s mora i s kopna. Definitivno ovaj napad na pomorsku bazu i ratnu luku u Savstopolju staviti  će visoko na ljestvici dodatno opremanje pomorskih baza. Bilo je kroz povijest raznovrsnih napada na pomorske baze jer čovjek plovi od postanka i ploviti će do nestanka. Navesti ćemo neke poučne situacije iz novije povijesti.

U-47 kapetana Günthera Priena nakon uspješnog napada u britanskoj ratnoj luci Scapa Flow

Jedna od prvih takvih tehnološki naprednih diverzija bila je u američkom ratu za nezavisnost kada je podmornica Turtle (Kornjača) napala britanski brod 7. rujna 1776. godine. Međutim, prvim suvremenim diverzantskim napadom na ratne brodove u zaštićenoj bazi smatra se i napad talijanskih pomorskih diverzanata na pomorsku bazu i ratnu luku Pula 31. rujna 1918. godine. Značajni napadi na brodove u bazama bili su: napad njemačke podmornice U-47 na brodove u britanskoj  pomorskoj bazi Scapa Flow 14. listopada 1939. godine, napad japanskim džepnim podmornicama na Pearl Harbor 7. prosinca 1941., te talijanskih pomorskih diverzanata s diverzantskim (jašućim) torpedima na britanske brodove u luci Aleksandrije 19. prosinca 1941. godine. Naravno, sve su te pomorske baze imale neke mjere zaštite, ali se pokazalo kako nisu bile dostatne. Kad već nabrajamo, treba napomenuti i jedno daleko iskustvo iz hrvatske pomorske prošlosti. Naime, Hrvatska je za vrijeme hrvatskih vladara bila jaka i uvažena pomorska sila na Jadranskom moru, pa imamo dobar primjer kako su se od napada velikih brodova moćne mletačke flote štitili hrvatski mali brodovi u pomorskoj bazi  kraljevskog grada Nina. Hrvati su tada imali manje brodove (kondure i sagene) s malim gazom. Brodovi su bili okretni i brzi pa su znali napadati pune veće mletačke galije. Kad bi se osjetili ugroženim pobjegli bi u ninsku luku. Galije bi odustajale od potjere jer su Hrvati osigurali luku izgradnjom podvodnog nasipa (spruda) ispred luke koji je omogućavao bijeg hrvatskom brodovlju ali je dubina bile premala za velike mletačke galije pa su odustajale ili bi se pak nasukale. A ako bi se nasukale, sudbina bi im bila poznata.

Dron na temelju kanadskog jet-ski plovila postaje uzor za gradnju flote

Na kraju, bez bojazni od pogreške možemo zaključiti kako će ukrajinski napad zračnim i morskim dronovima na brodove Crnomorske flote RF u pomorskoj bazi Sevastopolj imati dalekosežne posljedice i iznjedriti nove pristupe zaštiti pomorskih baza od napada suvremenim bespilotnim letjelicama, podvodnim (ronilicama) i površinskim plovilima. Posebno je to jasno u svjetlu ukrajinske odluke obznanjene u petak 11. studenog, kada se od tamošnjeg predsjednika Volodimira Zelenskog moglo čuti o formiranju „mornaričke flote pomorskih dronova“. Stotinjak plovila iz tog programa trebalo bi biti građeno prema onima s kojima se provelo napad na Sevastopolj 29. listopada, a po komadu bi trebala koštati oko 270 tisuća USD – za što se sredstva krenulo skupljati dragovoljnim prilozima u okviru online platforme United24. Oko 10 posto planiranih sredstava skupljeno je prvog dana akcije, kada se onda čulo i da će se prvo plovilo iz tog programa zvati „Herson“ u čast uspješnog oslobađanja tog grada, a drugo „Sevastopolj“ – vjerojatno po mjestu uspješnog napada krajum listopada ove godine.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Kao prvo, donekle je upitna sama lokacija luke – budući da je otok Bubyan desetljećima bio predmetom međunarodnog graničnog spora između Iraka i Kuvajta. Spor oko otoka koji uvelike zakriljuje irački izlaz na Perzijski zaljev riješen je tek 1994. godine, kada je Irak i formalno prihvatio od UN-a iscrtanu granicu, izraženu u rezolucijama Vijeća sigurnosti broj 687 (iz 1991.), 773 (iz 1992.) i 833 (iz 1993. godine). Iako je time načelno bio zaključen spor, od pada režima Saddama Huseina ponovo se pojavljuju glasovi o iračkim pravima na taj prostor. Tako je irački parlamentarni blok Bijela al-Iraqiya (8 od prvotnih 91 parlamentarnih mjesta pretežito sekularne i sunitske  Al-Iraqiya listeAyada Allawija), u srijedu 10. kolovoza počeo tražiti da Irak ospori rezoluciju VS UN 687 i 833, upravo zbog njihova “potkopavanja iračkih prava”. Pravni argument za njihovo osporavanje je taj da su one donesene od strane Vijeća sigurnosti u doba kada zbog izolacije i međunarodnih sankcija Irak nije u Ujedinjenim narodima bio zastupljen na način koji bi mu dopustio da iznese i svoju stranu priče – zbog čega je i ukupna odluka donesena izričito u korist Kuvajta. Na tom je tragu i izjava Kazima Al-Shemmarija, parlamentarnog zastupnika ove iste skupine, koji je u petak, 12. kolovoza, izjavio kako Kuvajt ne bi smio zaboraviti da Irak danas nije onaj isti iz 1991. godine, budući da danas u toj zemlji ima i oružanih grupa koje ovakva pitanja mogu oružano rješavati  i mimo vlade – što je u Kuvajtu odmah shvaćeno kao vrlo ozbiljna prijetnja.

Mubarak bin Sabah Al-Sabah - ustanovitelj relativno neovisnog šeikata Kuvajt

Kao drugo, sam je naziv luke “Mubarak al-Kabir” na određen način provokacija za Irak. Naime, radi se o imenu – “Mubarak” je ime Mubaraka bin Sabah Al-Sabaha, zvanog još i “al-Kabir” ili “Veliki” – vladara Kuvajta od 18. svibnja 1896. do smrti 28. studenog 1915. godine. On je Kuvajt izdvojio iz tadašnje otomanske provincije Basra i započeo njime vladati kao neovisnom državom pod britanskim patronatom – što tadašnja Otomanska imperija i kasnije Irak dugo uopće nisu priznavali.

Kao treće, kuvajtska gradnja kontejnerske luke Iraku danas radi i konkretne ekonomske probleme. Naime, u Iraku se već duže priča o unapređivanju i daljnoj izgradnji luke u provinciji Basra. Dok neki smatraju kako bi kuvajtska luka na uskom iračkom izlazu u Perzijski zaljev svojim prometom zagušila prilaze iračkoj infrastrukturi, drugi staju na konstatacijama kako bi “Mubarak al-Kabir” nakon dovršenja ispala bitnim takmacom ičem što Irak uspije u tom području stvoriti idućih godina. O tome je neuspješno pokušala razgovarati i posebna iračka delegacija, poslana u Kuvajt  u svibnju ove godine – oko mjesec dana nakon početka radova na otoku Bubyan.

Ovo je suprotstavljanje posljednjih dana dodatno zaoštreno objavom novosti iz iračkoga Ministarstva transporta u srijedu 10. kolovoza. Tada je Benkin Regani, podsekretar tog ministarstva, najavio da nedaleko lokacije Ras Al-Bisha konačno počinje gradnja velike iračke trgovačke luke, najavljivane još 2005. godine kao jednog od velikih projekata otvorenih za strane investitore. U svrhu tog, najvećeg iračkog građevinskog poduhvata u posljednjih 30 godina, navodno je predviđeno oko 4,6 milijardi USD (oko 3,4 milijarde Eura), a u sklopu prve faze radovazapočeto je s razminiranjem terena. Pravi bi radovi na prvoj fazi iračke “Luke al-Fao” trebali otpočeti 2012. godine i biti dovršeni do 2014., dok se cjelokupni dovršetak očekuje oko 2028. godine. Dok  Irak u svom poduhvatu navodno računa na talijansku tvrtku Technital, Kuvajt je za svoj projek,t udaljen od iračkog samo oko 20 kilometara, vrbovao korejsku tvrtku Hyundai Engineering and Construction. Ondje se od početka ove godine radi na drugoj fazi od ukupno četiri, vrijednoj oko 1,1 milijardi USD od ukupno oko 3,4 milijarde. Kako kuvajtski izvori tvrde da njihovi radovi na luci Mubarak al-Kabir teku po planu, tako i nervoza u Iraku postaje gotovo opipljiva.

Do sada Irak o kuvajtskim građevinskim planovima zna tek iz treće ruke, a još je 15. srpnja irački predsjednik javno zamjerao susjedima što ga o svojim namjerama nisu službeno obavijestili. Vladin glasnogovornik Ali al-Dabbagh je tvrdio kako “iračka vlada traži od Kuvajta da prestane s radovima na luci Mubarak, sve dok se ne utvrdi da ona neće ugroziti iračke pomorske puteve, slobodu prometa i plovidbe.” No, politička prepucavanja nisu bila jedina, budući je šijitska militantna skupina Ketaeb Hezbollah od sredine srpnja počela Kuvajtu prijetiti raketnim napadima na područje luke u izgradnji, ne prekine li se s ondje započetim radovima.

Osim političkog odgovora iz kuvajtskog Ministarstva vanjskih poslova koje kaže: “Mi se ne bojimo prijetnji i nastavljamo s građevinskim radovima na projektu. Posao napreduje glatko i po planu.”, Kuvajt je na prijetnje militanata odgovorio i konkretno – na prostor buduće luke raspoređene su postrojbe kopnene vojske, protuzračne obrane i mornarice, ali i razni obavještajni resursi. Pri tome, prema kuvajtskim vojnim izvorima, “…ove snage nisu zabilježile ikakvih sigurnosnih ugroza luke ili njoj okolnjih područja”.

Dok Frank Baker, britanski veleposlanik u Kuvajtu, u skladu s britanskom tradicijom tvrdi da “Kuvajt ima pravo graditi luku, zasnovano na svojoj punoj legitimnosti i suverenitetu nad svojim teritorijem”, Irak se čitavu priču sprema iznijeti pred UN nakon što projekt i sam prostor kuvajtskog gradilišta još jednom pogleda iračka tehnička delegacija.

Ona je u akciju krenula u nedjelju, 14. kolovoza, a nekoliko dana nakon okončanja svojih izvida trebala bi podnijeti izvještaj kabinetu iračke vlade. Nagađa se da će od četiri faze izgradnje kuvajtske luke “Mubarak al-Kabir” upravo ona zadnja biti najproblematičnija.