Kako je danas kratko priopćio Ured predsjednika, pripadnici OS RH uspješno su evakuirani iz Iraka. Time Hrvatska više nema svojih vojnika na kriznim područjima Bliskog istoka. Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Hrvatski vojnici na utrci “50 Miler Baghdad” u veljači 2025. (Foto: NATO Mission Iraq)

“Svih sedam pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji su sudjelovali u misiji u Iraku, evakuirani su sigurno iz Iraka i na povratku su u Hrvatsku. Povlačenje pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu provedeno je prema Odluci Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika OSRH Zorana Milanovića. Pripadnik OSRH koji je bio u misiji u Libanonu evakuiran je sigurno iz Libanona još prije tjedan dana.

Odluku o povlačenju hrvatskih vojnika iz Iraka i Libanona predsjednik Milanović je donio odmah nakon početka ratnog sukoba na Bliskom istoku prvenstveno vodeći računa o sigurnosti pripadnika OSRH.”

Dok je pripadnik OS RH iz Libanona evakuiran uz pomoć Njemačke, tko je pomogao u evakuaciji iz Iraka još nema vijesti. No nije nemoguće da je opet u pomoć priskočila Njemačka, čiji su vojni transportni avioni noćas u nekoliko navrata letjeli prema trusnom području Bliskog istoka.

Hrvatski vojnik sigurno je danas evakuiran iz misije Ujedinjenih naroda UNIFIL u Libanonu, priopćilo je večeras Ministarstvo obrane RH. Povlačenje pripadnika OS RH iz ratne zone provedeno je u sklopu operacije izvlačenja njemačkih vojnika koju je pokrenula Savezna Republika Njemačka. Ministar obrane Ivan Anušić prethodno je zatražio i dobio potporu njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa za sigurno povlačenje našeg pripadnika u koordiniranoj evakuaciji iz Libanona, zbog čega mu se posebno zahvalio.

“Njemačka potpora Hrvatskoj odraz je bliskog partnerstva te savezničkog uvažavanja i solidarnosti koje proizlaze iz političkih odnosa na razini naših vlada, ali i naših ministarstava obrane”,

poručio je ministar Anušić.

Njemačka je svoje vojnike raspoređene u raznim misijama na kriznom Bliskom istoku počela pojačano povlačiti, a posljednje povlačenje je upravo ovo iz UN-ove misije UNIFIL u Libanonu. Prethodno su pripadnici Bundeswehra drastično reducirali svoju prisutnost u Erbilu na sjeveru Iraka, njemački vojnici stacionirani u Bahreinu već su se vratili kući, a u tijeku su i pripreme za povlačenje iz Kuvajta.

Nakon evakuacije iz Libanona, pripadnik OS RH sletio je večeras u francuski grad Orleans – odakle će se vratiti u Hrvatsku.

Nakon što je predsjednik RH i Vrhovni zapovjednik OS RH  Zoran Milanović prošlog ponedjeljka zapovjedio načelniku Glavnog stožera OS RH generalu Tihomiru Kundidu pokretanje povlačenja hrvatskih vojnika iz Libanona i Iraka, Ministarstvo obrane RH poduzelo je sve potrebne formalne aktivnosti bez kojih izvlačenje naših vojnika ne bi bilo moguće. Pokrenuti su i formalni postupci za izvlačenje sedmorice hrvatskih vojnika iz NATO misije u Iraku. Ta operacija povlačenja provest će se kada se steknu uvjeti za sigurnu evakuaciju, a nakon njenog završetka MORH će obavijestiti javnost.

Nakon što je u ponedjeljak, 02. Ožujka, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović naredio povlačenje osmorice pripadnika OS RH iz Iraka i Libanona, počelo se postavljati pitanje kako to učiniti. Za razliku od nekih drugih država, pa i nama susjednih, Hrvatska u evakuaciji svojih građana iz trusnih područja nažalost tradicionalno kasni. No, zato je premijer Andrej Plenković bio brz na jeziku pa je brže-bolje uzvratio Milanoviću:

„Vojnici su i dalje tamo, na sigurnom su. Njih ima svega osam, jedan u Libanonu, 7 u Iraku, koliko mi je poznato. Kada se steknu uvjeti, sigurnosne mogućnosti da se može nastaviti s tim procesom onda će se nastaviti. U ovom trenutku oni su tamo gdje jesu“,

rekao je Plenković prilikom posjeta Koprivnici, pritom komentirajući Milanovićevu zapovijed o povlačenju kao „potez bez konzultacija“.  No hrvatski vojnici „nisu u ovom trenutku ni na koji način fizički ugroženi“, zaključio je premijer. Slično je komentirao i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman:

„Ne znam u čemu je problem povlačenja u Iraku. Čuo sam se jučer s ministrom vanjskih poslova Iraka i razgovarali smo o sigurnosnoj situaciji u Iraku. Irak je sigurna zemlja“.

S druge strane:

„Također postoji jedan vojnik pod mandatom Ujedinjenih naroda u Libanonu, u sklopu misije UNIFIL. Koliko znam, on je već trebao biti povučen i ranije. Ali predsjednik je odlučio pokazati vjerojatno svoja prava, raspolagati svojim ovlastima na taj način. Zašto to radi i kako to radi, pitajte njega“,

rekao je u utorak hrvatski ministar vanjskih poslova.

U međuvremenu je ipak započela organizacija evakuacije hrvatskih građana – prema podacima Ministarstva vanjskih poslova, na Bliskom istoku je oko 2.000 rezidentnih hrvatskih građana, te 460 turista. Za njih su organizirana 4 aviona koja bi ih danas trebala prevesti iz Dubaija u Zagreb. Jučer je o tome u programu RTL-a opet govorio Gordan Grlić-Radman, koji je na pitanje u evakuaciji pripadnika OS RH iz Iraka i Libanona ustvrdio:

„A hrvatski vojnici, pazi, nisu vojnici. (…) Ja sam nedavno bio u posjetu Bagdadu. To su stručni ljudi koji djeluju savjetodavno, koji djeluju obučno. Oni nisu sad tu u uniformi“.

Nakon što je lupio tu glupost, Grlić-Radman je dodao:

„Ja sam razgovarao jučer s ministrom vanjskih poslova, razgovarao sam jutros s našim veleposlanikom u Bagdadu. Tamo je situacija sigurna. Naravno da postoje prostori gdje nije, to je Kurdistan, ali u principu, u Bagdadu je sve sigurno“.

Danas se na tu temu ponovno priopćenjem oglasio predsjednik Zoran Milanović, u kojem je ponovljeno da je „odluka Predsjednika Republike izvršna, a za provedbu Odluke zadužen je načelnik Glavnog stožera OSRH“. U naredne četiri točke priopćenja navodi se:

1. „Načelnik Glavnog stožera OSRH postupio je u skladu s Odlukom Predsjednika Republike, započeo je postupak povlačenja pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu vodeći računa o sigurnosnim i operativnim uvjetima te o svemu redovito izvještava Predsjednika Republike;
2. Nakon što Odluka o povlačenju pripadnika OSRH bude u cijelosti provedena, javnost će o tome biti obaviještena;
3. Odluku o povlačenju pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu Predsjednik Republike donio je sukladno svojim ustavnim i zakonskim ovlastima, a Odluka je utemeljena na sigurnosnoj procjeni stanja na području na kojemu borave hrvatski vojnici.
4. Kao i do sada, Predsjednik Republike i ubuduće će prije svega voditi računa o sigurnosti hrvatskih vojnika i nacionalnim interesima, poštujući hrvatski Ustav i zakone“.

Time je predsjednik Milanović pokazao da nema namjeru odustati od povlačenja hrvatskih vojnika i njihovog povratka u domovinu, unatoč Vladinim pokušajima da situaciju opiše kao sigurnu, barem što se Iraka tiče, zbog čega tamošnji pripadnici OS RH – koji, bez obzira na to što kaže Gordan Grlić-Radman, JESU hrvatski vojnici – očito nisu Vladin prioritet. Zato ne bi bilo nemoguće da načelnik Glavnog stožera OS RH, general Tihomir Kundid, provodi izvlačenje hrvatskih vojnika potpuno mimo Vlade, a uz pomoć NATO saveznika.

Predsjednik Milanović zadužio je generala Kundida da organizira evakuaciju

Najnovija odluka o povlačenju hrvatskih vojnika nije jedina te vrste. Još u ožujku 2013. vlada Zorana Milanovića donijela je odluku o povlačenju pripadnika OS RH iz mirovne misije UNDOF na Golanu zbog 3 incidenta koja su se dogodila na području za koje je ranije bila odgovorna satnija HRVCON-a. Procedura je tada poštivana do samoga kraja, pa je odluku o povlačenju iz ove misije Ujedinjenih naroda ekspresno donio i Hrvatski sabor, nakon čega je došlo do evakuacije pripadnika OS RH.

Sedam godina kasnije, 2020., došlo je do par povlačenja. Najpoznatije je povlačenje OS RH iz Afganistana, što je opet zapovijedio tada novi predsjednik RH Zoran Milanović. No na samom početku te godine, u siječnju 2020., NATO je iz sigurnosnih razloga odlučio kompletnu obučnu misiju NATO Mission Iraq izmijestiti iz Iraka u Kuvajt. To je uključivalo i 14 hrvatskih vojnika – 7 kojima je upravo završio mandat, i novih 7 koji su upravo bili stigli u Bagdad na preuzimanje dužnosti. Tada premijer Andrej Plenković nije imao ništa protiv, štoviše, rekao je da je njihov povratak u Hrvatsku moguć, budući da u Iraku „nisu nužni“, a „sigurnost hrvatskih vojnika je najvažnija“. Iz posljednje Milanovićeve zapovijedi o povlačenju hrvatskih vojnika nije do kraj jasno znači li to ujedno i kopletno povlačenje RH iz sudjelovanja u misijama u Iraku i Libanonu, za što bi bila potrebna i odluka Hrvatskog sabora, ili tek o privremenom povlačenju ljudstva iz ratom uzdrmane regije.

Nakon što je u subotu 28. veljače došlo do američko-izraelskog napada na Iran, situacija na Bliskom istoku i u području Perzijskog zaljeva eskalira iz sata u sat. U današnjem sudjelovanju na Euronewsu, hrvatski premijer Andrej Plenković osudio je iranske napade na mete koji nisu samo vojne. Odgovarajući na pitanje jesu li američko-izraelski napadi na Iran u skladu s međunarodnim pravom, Plenković je rekao da su Sjedinjene Američke Države i Izrael na sastanku Vijeća sigurnosti UN-a ukazali na to da su bili iscrpljeni pregovori o nuklearnom programu Irana, kao i da Izrael percipira Teheran i njegov nuklearni program egzistencijalnom prijetnjom. “To je očito bio razlog zašto je operacija poduzeta i to na način da u osnovi ne uništava samo postrojenja nuklearnog programa ili navodna nuklearna postrojenja ili vojne ciljeve, već je očito jasno usmjerena i prema promjeni režima“, zaključio je Plenković.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) pozvalo je danas hrvatske državljane na pojačan oprez te na pravodobno informiranje o putovanjima u bliskoistočne zemlje. Posebno upozorenje ponovno su uputili Hrvatima koji borave u Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), kao i da ostave svoje podatke na namjenskoj web-adresi ili u diplomatsko-konzularnim predstavništvima.

Putem društvenih mreža odlasio se i predsjednik Zoran Milanović, objavivši da povlači i konkretne poteze kada su u pitanju pripadnici Oružanih snaga RH smješteni u područjima pogođenim sukobom.

Teheran 01.03.2026.

“Opasna je svaka jednostrana primjena vojne sile kojom se krši međunarodno pravo i poredak jer to ugrožava mir i globalnu sigurnost ne samo danas, nego i u budućnosti. Vojna intervencija bez mandata Ujedinjenih naroda, a kakvoj danas svjedočimo u Iranu, neće pridonijeti rješavanju krize, već izaziva dodatnu eskalaciju sukoba i dugoročnu nestabilnost. Posebno osuđujem vojne napade na civile, s bilo koje strane dolazili. 

Evidentna namjera vojne intervencije, a to je promjena vlasti u Iranu, može imati teške i dugoročne posljedice i za građane Europe, što znači i za građane Hrvatske. Iskustvo ranijih intervencija te vrste u regiji Bliskog istoka i Mediterana pokazalo je kako je posljedice trpjela i još trpi upravo Europa. S razlogom stoga trebamo biti zabrinuti zbog opasnosti od ekonomske štete u vidu poskupljenja nafte i naftnih derivata, zbog opasnosti novog vala migracije izbjeglica prema europskih zemljama kao i zbog opasnosti terorističkih prijetnji i ugrožavanja mira i sigurnosti građana Europe. Hrvatska u svakom daljnjem potezu mora voditi računa prvenstveno o svojim građanima i njihovim interesima i sigurnosti, posebice što je riječ o sukobu koji nije izazvala i od kojeg može imati samo štete.

Vodeći brigu o sigurnosti hrvatskih vojnika koji se nalaze u misijama u zemljama Bliskog istoka, donio sam odluku o povlačenju sedmorice hrvatskih vojnika iz Iraka i jednog vojnika iz Libanona te sam zapovjedio načelniku Glavnog stožera OSRH da odmah pokrene aktivnosti povlačenja hrvatskih vojnika.

Pozivam Vladu RH da u okviru svoje nadležnosti poduzme sve potrebne mjere radi zaštite i povratka hrvatskih građana koji su se zatekli na području vojnih aktivnosti.”

Pro-iranski prosvjedi u Bagdadu

Kao što je objavio predsjednik Milanović, Hrvatska simbolično – s jednim pripadnikom OS RH sudjeluje u misiji Ujedinjenih naroda UNIFIL u Libanonu, te sa 7 vojnika u misiji Inherent Resolve” u Bagdadu (Irak).

Gotovo u isto vrijeme na press-konferenciji u Ministarstvu obrane v.d. ravnateljice Uprave za obrambenu politiku Nikolina Volf potvrdila je da u slučaju potrebe postoje planovi za izvlačenje pripadnika OS RH, uključujući i iz Iraka, no o njima se ne može javno komunicirati.

U večernjim satima ponedjeljka 21. listopada Ministarstvo obrane RH priopćilo je o povratku hrvatskog časnika iz misije Ujedinjenih naroda UNIFIL u Libanonu. On se vratio nakon odrađenog jednogodinjeg mandata, u vrijeme radikalnog pogoršanja sigurnosne situacije u Libanonu radi vojnih aktivnosti susjednog Izraela. Dapače. radi aktualno loše tamošnje sigurnosne situacije, do daljnjeg je odgođeno i daljnje upućivanje pripadnika Oružanih snaga RH u operaciju UNIFIL.

Naravno, o svemu tome se nije moglo čuti ni riječ na današnjoj sjednici saborskog Odbora za obranu – iako je barem formalno na njoj bila satima raspravljana tematika mirovnih misija u inozemstvu. Sve se ondje koncentriralo na političko prepucavanje oko sudbine NATO aktivnosti za sigurnosnu i obučnu potporu Ukrajini (NSATU) – dok je u jednom trenutku samo stavljeno na glasanje i preostalih 12 misija o kojima se tražilo mišljenje Odbora za obranu (i koje nisu bile sporne ni Vrhovnom zapovjedniku Zoranu Milanoviću). Bez ikakve rasprave o sadržaju pojedinih odluka, o njima se glasalo – u pravilu s 11 glasova “ZA” i jednim suzdržanim glasom zastupnika Josipa Jurčevića, kojeg je navodno smetalo takvo skraćeno postupanje.

Misija UNIFIL u Libanonu

U misiji Ujedinjenih naroda UNIFIL (United Nations Interim Force in Lebanon) Republika Hrvatska sudjeluje od srpnja 2007. godine – u pravilu s dopuštenih do tri pripadnika OS RH, dok se ondje zapravo redovito šalje samo jednog časnika kao osobu za vezu u zapovjedništvu misije.

Riječ je o misiji koja u siromašnom te politički radikalno podijeljenom Libanonu traje od ožujka 1978. godine, kada je krenula s verificiranjem izraelskog povlačenja s libanonskog teritorija, uz nastojanja za potporu lokalnim vlastima. Među ostalim, ta misija danas brine i o održavanju mira (što je posljednjih tjedana postalo posebno teško), o humanitarnoj pomoći lokalnom stanovništvu (čije potrebe stalno rastu u okolnostima privrednog zaostajanja te ponovnog oživljavanja izraleskih napada), ali i osiguravanjem povratka raseljenih osoba – što je također krenulo nizbrdo masovnih bijegom stanovništva iz dijelova države pod učestalim izraelskim vojnim djelovanjima.

Naravno, nije tu mnogo pomogla ni činjenica da u Libanonu ozbiljnu političku ulogu igra stranka Hezbollah, koju mnogi međunarodni akteri smatraju terorističkom organizacijom – dok je njihovo političko i vojno solidariziranje s palestinskim Hamasom dovelo i do oživljavanja žestokih sukoba s Izraelom, vojnom velesilom u neposrednom susjedstvu. Sve se to posebno odražava i na samu UN misiju UNIFIL koja je koncentrirana na crtu razdvajanja između Libanona i Izraela. Zadnjih su tjedana pripadnici UNIFIL-a bili i neposredno izloženi izraelskim napadima – o čemu se na Odboru za obranu Hrvatskog sabora nije našlo vremena raspravljati. Dapače, usprkos ranjavanju barem pet pripadnika ove UN misije  tijekom 10. i 11. listopada – u obrazloženju Vlade RH ipak mirno stoji da “pripadnici u operaciji UNIFIL nisu izravno izloženi ugrozi, a sve aktivnosti provode se redovito u skladu sa sigurnosnom situacijom i planovima zapovjedništva operacije u području odgovornosti” – dok je UN tek 15. listopada objavio odluku da se ipak ostane na terenu u Libanonu.

Dakle, bez obzira na tamošnje stanje stvari Vlada RH i MORH nadalje predlažu nastavak hrvatskog djelovanja u misiji UNIFIL – s ovlaštenjem za uputu do tri pripadnika OS RH u 2025. i 2026. godini – iako se baš danas iz Ministarstva obrane čulo da stvarnog upućivanja onamo neće biti do daljnjega “zbog aktualne sigurnosne situacije“.

Manje je od dva tjedna do krajnjeg roka do kojeg Hrvatska treba (ponovno) odlučiti hoće li nabavljati borbena vozila pješaštva M2A2 Bradley za potrebe HKoV-a, ili će se SAD-u zahvaliti na ponudi. Sudeći prema izjavama hrvatskih dužnosnika, vodi se intenzivna komunikacija na relaciji Zagreb-Buzin-Washington ne bi li se došlo do nekakvog kompromisa. To je u razgovoru za Hrvatski radio u subotu, 15. siječnja, potvrdio i premijer Andrej Plenković:

„Dakle, opremanje Hrvatske kopnene vojske Bradleyima je projekt naše Vlade. Dakle, nije to projekt kojeg se sjetio Milanović, ili netko od njegovih savjetnika, ili… ne znam, netko drugi. To je projekt koji traje od 2017. Vidjet ćete uskoro, mi smo intenzivirali razgovore sa američkom stranom, i mislim da ćemo postići rješenje koje je puno bolje nego inicijalna… inicijalna potvrda. Ja sam angažirao ljude koji su tu direktno, u mom kabinetu, bili zaduženi za to da preuzmemo te… tu komunikaciju u tišini. I, ono što mislim da ćemo postići… biti jako dobro za Hrvatsku vojsku, i Kopnenu vojsku. A, kad gledate da je proračun Hrvatske vojske 7,3… 7,2, odnosno, Ministarstva obrane, veći nego ikada… da ćemo Rafale ovdje imati za dvije godine, i manje… I da ćemo nabaviti… borbena vozila pješaštva… tako se oni zovu… Onda će Hrvatska vojska biti još respektabilnija nego što je danas. To je naš cilj, i to je konstanta naše politike”.

Uz MORH, sada je, dakle, u razgovore sa SAD-om uključen i sam Kabinet predsjednika Vlade. Pogleda li se nedavna fotografija s video-konferencije s predstavnicima Pentagona, tu se dobro vide osobe od Plenkovićevog povjerenja – njegov šef ureda Zvonimir Frka-Petešić, te premijerovi savjetnici Damir Krstučević (savjetnik za obranu), Vladimir Drobnjak (savjetnik za vanjsku politiku), te Robert Kopal (posebni savjetnik za nacionalnu sigurnost) – pri čemu je dio njih sudjelovao i u nedavnom poslu odlučivanja o nabavi VBA, što bi prema ministru obrane Mariju Banožiću trebala biti „špranca” i za nabavu borbenih vozila pješaštva.

Video-konferencija s predstavnicima Pentagona 05.01.2022.

Donacije SAD se ipak nastavljaju

U međuvremenu, Veleposlanstvo SAD u Republici Hrvatskoj objavilo je na društvenim mrežama još jednu donaciju za RH. Iste te subote, 15. siječnja, u Zagreb su pristigla 2 oklopna patrolna vozila Jeep J8 (Jeep J8 Armored Patrol Vehicles) kao dio Inicijative za globalne mirovne operacije (Global Peace Keeping Operations Initiative – GPOI) pod okriljem US Department of State. Ova donacija dio je većeg donacijskog paketa u vrijednosti od ukupno 3,3 milijuna USD, odnosno gotovo 22 milijuna kuna, sačinjenog od zapovjednih vozila i kamiona. Ukupno 6 novih Ford Cargo kipera s pripadajućom opremom predana su Hrvatskoj još u svibnju 2019. godine, a namijenjeni su inženjerijskoj postrojbi HKoV-a koja se pripremala za odlazak u UN-ovu misiju u Libanonu. Bilo je planirano da do kraja 2019. u sklopu te donacije u Hrvatsku pristigne još i 5 zapovjednih oklopnih vozila Jeep J8 (militarizirana verzija vozila Jeep Wrangler), no to se očito proteglo barem do ovoga vikenda.

Jedan od ukupno dva pristigla oklopna J8 (Photo: US Embassy Zagreb)

Šire smanjenje opsega poslova

Nažalost, ovakva otezanja ne čude ako se iole baci pogled na aktualne podatke iz Povijesne knjige prodaja za fiskalne godine 1950-2021 (Historical Sales Book – HSB) pri američkoj Agenciji za obrambeno-sigurnosnu suradnju (DSCA), kojima to tijelo prati međunarodno poslovanje Sjedinjenih Država iz okvira Foreign Military Sales (FMS). Za razliku od dosadašnjih godina, koje smo analizirali prije godinu dana i koje su redom bile pozitivne, ovaj pregled u posljednjih godinu dana jasno pokazuje zahlađenje odnosa SAD i RH, koje je uzrokovalo i naglo smanjenje nabava opreme iz Sjedinjenih Država. No, dok je donedavno bilo godina u kojima su takve nabave bile male ili simbolične, promjena u 2021. je bila toliko radikalna da Hrvatska ne samo da nije ništa novoga planirala, ili je ostvarila malo poslova – već su brojevi ostvarenih odnosa ispali ukupno manji od ičega što se planiralo te najavljivalo prethodnih godina, tako da je bilateralna suradnja kroz FMS program tu kliznula u negativne brojke.

Konkretno, nakon što je od neovisnosti pa do 2016. kroz FMS ostvareno poslova u vrijednosti od oko 70,02 milijuna USD, slijede pojedinačni podaci za 2017. (7,678,053 USD), 2018. (6,131,175 USD), 2019. (3,425,044) i 2020. godinu (čak 85,068,480 USD, zahvaljujući poslu kupovine helikoptera Black Hawk). No, onda dolazi saldo američke fiskalne godine 2021. – koja je trajala od 1. listopada 2020. do 30. rujna 2021. godine, i koja kompletno ulazi u vrijeme ministarskog mandata Marija Banožića u resoru obrane. Učinak FMS programa za Hrvatsku u 2021. godini je negativan, te iznosi -419,212 USD.

Kad pogledamo objašnjenja za brojke prometa u tablicama DSCA, o tome stoji:

„Brojčani podaci o prodajama uključuju ne samo provedene nove prodaje u danoj fiskalnoj godini, već i sve prilagodbe (povećanja i smanjenja) postojećih programa putem amandmana ili modifikacija, koji budu provedeni u toj fiskalnoj godini. Negativne prodajne brojke za pojedinu državu u fiskalnoj godini označavaju da se opseg programa smanjivao (putem amandmana i modifikacija) i to više od kombinirane vrijednosti novih prodaja i pozitivnih prilagodbi”.

Dakle, za Republiku Hrvatsku je u toj fiskalnoj godini 2021. došlo do takvog smanjivanja provedbe planiranih i provođenih programa iz okvira FMS da je u tom poslovanju probijena nula i vrijednost je, barem računovodstveno, prešla u sferu negativnih brojeva. To je itekako bitno u svjetlu zabilježenog skepticizma aktualne Vlade prema SAD kao strateškom partneru prve kategorije. No, ove će brojke biti potrebno posebno pratiti u nadolazećim godinama (kako god se u praksi razvijali poslovi pribavljanja helikopter Black Hawk, a možda i borbenih vozila pješaštva Bradley) – budući bi nastavak ovakvih negativnih trendova bio dubinski zabrinjavajuć za obrambeni sektor RH i hrvatske sposobnosti kao NATO partnera, što su sve fraze i ciljevi kojima aktualna Vlada navodno poklanja posebnu pažnju.

Dvadeset rupa od metaka na vozilima slovenskih mirovnjaka, devet hitaca upozorenja, molotovljevi kokteli, oduzete jurišne puške i još uvijek nedostajući pištolji, te skoro ubijen ili otet vojnik iz patrole slovenskog kontingenta u misiji UNIFIL. To su detalji napada na slovenske vojnike 4. kolovoza ove godine u Libanonu, ali to ujedno nije i kraj priče. Još nije jasno u kojim su okolnostima Slovence  na cjedilu ostavili talijanski vojnici, kao ni zašto srpski stražari svojim slovenskim kolegama nisu otvorili vrata baze, ne bi li se ovi sklonili na sigurno.

Trenutno teku barem tri istrage napada na slovenske vojnike u sastavu snaga Plavih kaciga Ujedinjenih naroda i ni jedna od njih još nije završena. Mediji su ipak pronašli informacije o incidentu, kao i pojedinosti koje ukazuju da je ovaj napad lako mogao završiti i bitno lošije – budući je samo hrabra reakcija dijela slovenske patrole spriječila da 4. kolovoza 2018. postane najcrnji dan u novijoj povijesti Slovenske vojske. Iz više izvora potvrđene su informacije da je slovensko vozilo dobilo oko 20 metaka pobunjenika, te da su kolege iz redova misije UNIFIL Slovencima u ključnom trenutku okrenule leđa.

Tog je dana miješana talijansko-slovenska patrola krenula u izviđanje na jugu Libanona. Slovenaca je, prema podacima iz Generalštaba Slovenske vojske, bilo 8, vozili su se u dva bijela vozila HMMWV, i iz baze Shama kretali su po Zelenoj zoni, za koju su obavještajci tvrdili da je sigurna. Još nije jasno što je to tako razbjesnilo domaće stanovništvo da su krenuli u napad na konvoj Plavih kaciga. No, napadači su dobro znali što rade, i napad nije bio slučajan. Naime, oni su vidjeli da vojnici u bijelim vozilima HMMWV promatraju i fotografiraju – a baš su to napadači i čekali. Tražili su fotografske aparate i fotografije. U koloni su se prvo zaustavili Talijani, i predali im puške i pištolje. Izvori slovenskih medija sumnjaju da su pripadnici Slovenske vojske uopće i imali radijsku vezu s talijanskim dijelom konvoja, a odlučili su se pokušati probiti iz zaustavljene kolone na sigurno, u jednu drugu bazu misije UNIFIL. Proboj im nije u potpunosti uspio, budući su ih lokalni napadači slijedili na motorima, te iznova napali tik pred samom bazom Ujedinjenih naroda.

Slovenci su radijskom vezom javili da stižu prema UN bazi, no dočekala su ih zatvorena vrata, na čijoj su drugoj strani bili stražari iz srpskog kontinenta u misiji UNIFIL. Zašto oni nisu otvorili vrata sada istražuju posebne istražne skupine Ujedinjenih naroda, same misije UNIFIL i slovenske obavještajno-sigurnosne službe.

Pred tako zatvorenim vratima napadači su bacili molotovljev koktel na prvo slovensko vozilo HMMWV i zapalili ga. U njemu se aktivirao protupožarni sustav, no tri vojnika posade su napustila vozilo. Tada su ih uhvatili, oduzeli im oružje, te ih počeli tući. Jednom od slovenskih vojnika na glavu su prislonili pištolj, te ga pokušali odvući s mjesta događaja, pri čemu je on zadobio i oko 30 udaraca. Tada je posada drugog slovenskog HMMWV-a napustila sigurnost svog vozila, te krenula spašavati svoje suborce. Njihov je zapovjednik izdao zapovjed da se ispale i hici upozorenja, njih ukupno devet. Na to su se napadači razbježali.

Dok je ovakav tijek događanja medijima potvrdilo više neovisnih izvora, Slovenska vojska događanja ne komentira sve dok traju istrage. Službeno su potvrdili samo da su puške vraćene, ali ne i pištolji, iako su predstavnici misije UNIFIL odmah po okončanju incidenta za slovenske medije tvrdili kako je sva oduzeta oprema i vraćena. Zapaljena i propucana vozila čekaju okončanje istraga u bazi UN u Libanonu, dok ljudstvo pod zapovjedništvom pukovnika Tadeja Sedlara nastavlja s obavljanjem svojih zadaća, kako su to potvrdili iz Slovenske vojske.

Sugovornici slovenskih medija spominju da bi se umješane vojnike trebalo odlikovati za hrabrost, a tek treba raščistiti kako je moguće da je talijanski zapovjednik u misiji UNIFIL uopće Slovence i slao na teren, budući su oni bili predviđeni za Snage brzog odgovora (QRF), koje su trebale biti spremne kao pričuva u rezervnoj bazi, ne bi li djelovale u spašavanju drugih postrojbi UN u slučaju da ove budu napadnute. Ovako se patrolu poslalo na teren bez pričuve ili pojačanja u nedalekim bazama, čime je navodno zapovjednik prekršio osnovna taktička pravila postupanja.

Iako istrage još nisu okončane, sve ukazuje na činjenicu kako nitko uoće nije ni bio svjestan mogućnosti da se prije koji tjedan moglo brojati prve mrtve slovenske vojnike od osamostaljenja Republike Slovenije.

Photo: Slovenska vojska (vježba Steel Storm 2017)

* Ovaj tekst je autor Jure Tepina objavio 23. kolovoza 2018. godine na slovenskom portalu 24ur.com (https://www.24ur.com/), pod originalnim naslovom „Peklenska patrulja slovenskih vojakov v Libanonu“. Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: https://www.24ur.com/peklenska-patrulja-slovenskih-vojakov-v-libanonu.html 

Svečani ispraćaj 24. kontingenta SV u Libanon, svibanj 2018. godine (Photo: Slovenska vojska)

Inače, Slovenska vojska je 6. kolovoza o cijelom incidentu objavila tek kratko priopćenje, u kojem kaže da pripadnici 24. slovenskog kontingenta u misiji UNIFIL u Libanonu nastavljaju provoditi planirane zadaće. Što se samog događaja tiče, u priopćenju stoji tek da je pripadnike kontingenta “u subotu, 04. kolovoza, tijekom redovne ophodnje, napala veća skupina ljudi. U prvom napadau, patrola je bila opkoljena, a vozilo im je razbijeno, dok je u drugom, intenzivnijem napadu, pri povratku u bazu vozilo poliveno benzinom i zapaljeno. Pripadnici Slovenske vojske ispalili su nekoliko hitaca upozorenja, nakon čega su uspješno pobjegli i vratili se u bazu. Pripadnici Slovenske vojske, uključeni u napad, djelovali su u skladu s pravilima postupanja i uspješno su uzmaknuli“.

Slovenski kontingent u misiji UNIFIL u Libanonu broji ukupno 15 pripadnika iz različitih jedinica Slovenske vojske, većinom ipak iz sastava 132. gorske pukovnije 1. brigade.

Jutros je u Vojarni stožernog generala Petra Stipetića u Karlovcu svečano ispraćen 1. HRVCON u operaciju UN-a u Libanonu – UNIFIL (United Nations Interim Force in Lebanon). Uz vrh Ministarstva obrane RH i GS OS RH, ispraćaju su prisustvovali veleposlanik SAD-a Robert Kohorst, vojni izaslanik Italije brigadni general Giuseppe Gimondo, te pukovnik László Attila Szendröi, vojni izaslanik Mađarske.

1. HRVCON u UN-ovoj operaciji UNIFIL (Photo: MORH/J.Kopi)

Hrvatska u operaciji UNIFIL sudjeluje još od ožujka 2007. godine, popunjavajući dužnosti pojedinačnih stožernih časnika, a ovo je prvi puta da u tu operaciju šalje veći broj ljudi. Konkretno, prvi HRVCON broji 52 pripadnika, od čega 2 žene, koji će biti u sastavu kontingenta Oružanih snaga Talijanske Republike, zajedno s pripadnicima Alpinske brigade „Julia“ u sastavu tamošnje satnije za opću inženjerijsku potporu. Zapovjednik 1. HRVCON-a je bojnik Željko Javorović, a zapovjednik inženjerijske satnije – satnik Dražen Brkić. Ovo je prvi puta da Alpinska brigada „Julia“ sudjeluje u UNIFIL-u, jednako kao što je to i prvo sudjelovanje snaga DECI (Defence Cooperation Initiative) formata u toj misiji. Naime, talijanskim i hrvatskim vojnicima pridružit će se u Libanonu još i pripadnici slovenskih, austrijskih te mađarskih oružanih snaga.

Prije točno 6 mjeseci, MORH je izvodio do sada neviđene akrobacije s odlukom o  sudjelovanju u UNIFIL-u. Nakon što je Vlada na 65. sjednici 09. studenog 2017. donijela odluku o sudjelovanju do 70 pripadnika OS RH u ovoj UN-ovoj operaciji u Libanonu, 10-ak dana kasnije, pred sjednicu saborskog Odbora za obranu, MORH se predomislio i na Odboru ustvrdio da je odustao od ovog angažmana. Državni tajnik Tomislav Ivić tada je pred članovima Odbora rekao da se odustaje zbog „pogoršanja sigurnosne situacije u Libanonu“, budući je libanonski premijer upravo tih dana podnio ostavku. No, ta „definitivna“ odluka o neodlasku u Libanon nije potrajala ni 24 sata – već sljedećeg jutra MORH se ponovno predomislio, i na plenarnoj sjednici Sabora ustrajao na odluci koju je potvrdila Vlada RH i o kojoj nije raspravljao nadležni Odbor – o angažmanu u operaciji UNIFIL u Libanonu do maksimalno 70 pripadnika OS RH. Tada je državni tajnik Ivić imao novo objašnjenje – kako Vlada predlaže da se donese odluka o sudjelovanju, ali to „ne znači da će naši vojnici i završiti tamo“. Odluka o sudjelovanju, najavio je Ivić, donijet će se u skladu sa sigurnosnom situacijom u Libanonu. Evo danas, 6 mjeseci kasnije, ipak je put Libanona krenulo 50-ak pripadnika OS RH.

Satnik Dražen Brkić, zapovjednik Inženjerijske satnije UNIFIL (MORH/J.Kopi)

Na današnjem svečanom ispraćaju zapovjednik Inženjerijske satnije UNIFIL, satnik Dražen Brkić, podsjetio je da se iza njegove postrojbe nalaze 22 mjeseca intenzivnih priprema i obuke, što je jamac uspješnosti misije koja se pred njima nalazi. „Iza nas je 145 odrađenih zadaća, a posebno sam ponosan što se Inženjerijska satnija iskazala u pomoći civilnom stanovništvu u obrani od elementarnih nepogoda. Vjerujem kako ćemo još jednom našu Domovinu učiniti ponosnom“, zaključio je satnik Brkić. Satnija je, među ostalim, opremljena sredstvima koje je donirala Vlada SAD-a – iz programa američke Vlade pod nazivom „Global Peace Operations Initiative“ (GPOI) Oružane snage RH dobile su dozer, kopač-utovarivač, 4 agregata od 20 kW s prikolicom, agregat 120 kW, terensku kuhinju, 6 kamiona-istovarivača, i 3 vozila HMMWV. Potpora SAD-a hrvatskom doprinosu UN-ovim snagama u Libanonu vrijedna je oko 3,5 milijuna USD.

Primopredaja zapovjedništva u bazi Shama (Photo: Ministero della Difesa)

U UN-ovoj operaciji UNIFIL sudjeluje oko 10.500 pripadnika iz 41 zemlje. Sektor „Zapad“, u kojem će biti razmješteni hrvatski vojnici nalazi se pod talijanskim zapovjedništvom, a broji oko 4.000 vojnika iz 12 različitih država. U ponedjeljak, 16. travnja, u bazi sektora „Zapad“ održana je primopredaja zapovjedništva između Padobranske brigade „Folgore“, koja je vodila misiju proteklih 6 mjeseci, i Alpinske brigade „Julia“, koja tek preuzima dužnost. Kako je priopćilo talijansko Ministarstvo obrane, tijekom 6-mjesečnog mandata pripadnici spomenute Padobranske brigade djelovali su u skladu s Rezolucijama 1701 i 2373 Ujedinjenih naroda, kako bi se zagarantirao prestanak neprijateljstava u južnom Libanonu, osigurala sloboda kretanja, dala podrška libanonskim Oružanim snagama i jamčila sigurnost za lokalno stanovništvo. Tijekom mandata, broj provedenih aktivnosti u prosjeku se povećao s 200 na 240 dnevno, a više od 450 pripadnika Oružanih snaga Libanona prošlo je obuku s talijanskim vojnicima. Uz to, provedeno je 1.650 aktivnosti iz područja civilno-vojne suradnje (CIMIC), a talijanski medicinsko osoblje provelo je ukupno 260 aktivnosti u 108 općina uključenih u sektor „Zapad“, tijekom kojih je više od 2.200 ljudi podvrgnuto medicinskim pregledima. „Tijekom svog 6-mjesečnog mandata, brigada ‘Folgore’ djelovala je u vrlo krhkom okruženju, koji karakteriziraju razni destabilizirajući događaji sa značajnim posljedicama na političkoj, društvenoj i gospodarskoj razini u delikatnom srednjoistočnom scenariju“, piše u priopćenju Ministarstva obrane Talijanske Republike.

Nakon jučerašnjeg cjelodnevnog cirkusa oko donošenje državnoga proračuna za iduću godinu, danas ujutro se Hrvatski sabor na plenarnoj sjednici krenuo baviti donošenjem odluka o sudjelovanju pripadnika OS RH u međunarodnim misijama. Riječ je o tematici koju smo na portalu Obris.org popratili već u trenutku kada su spomenute odluke napustile Vladu Republike Hrvatske, a onda i tijekom jučerašnjeg raspravljanja ove tematike na Odboru za obranu, radnome tijelu Sabora.

Od više vezanih odluka, njih je Vlada RH na svojoj 65 sjednici od 9. studenog većinu obradila rutinski – bez mnogo objašnjavanja predloženo je da se broj dopuštenih pripadnika OS RH načelno ostavi u granicama prošlogodišnjih takvih odluka. Pri tome, povećano je sudjelovanje u tek dvije misije – u NATO misiji “Resolute Support” u Afganistanu i UN-misiji UNIFIL u Libanonu – u dva tradicionalna svjetska krizna žarišta.

U Afganistanu talibani i njihovi razni saveznici već duže vrijeme sve žešće pritišću snage međunarodno poduprte vlasti u Kabulu. Sigurnosno stanje je ondje sve lošije, protivnik je, prema procjenama specijaliziranih promatrača, u kolovozu ove godine pod svojom kontrolom imao oko 13 posto od ukupnih 407 okruga Afganistana (napredak od oko 11 posto u veljači ove godine), a usprkos aktualnog jačanja međunarodne prisutnosti u zemlji, sve su češći i bombaški napadi u većim gradovima. Ovi stvarno loši sigurnosni podaci nisu potakli predomišljanje Republike Hrvatske oko sudjelovanja u misiji “Resolute Support”, kao što nisu bili ni poticajem makar imalo sadržajnije rasprave o budućem djelovanju OS RH podno Hindukuša.

Afganistan, sigurnosno stanje s početka tekuće godine

A Libanon ??

Za razliku od toga, nedavno najavljeno jačanje djelovanja OS RH u Libanonu ispalo je predmetom promišljanja. Libanon, kao država podložna čestim i cikličnim političkim krizama, uvelike liči na nama susjednu Bosnu i Hercegovinu. Tamošnje državne strukture uhvaćene su već desetljećima u čelični zagrljaj negdašnjih mirovnih sporazuma, koji tek donekle odražavaju stanje na terenu, a ta zemlja i nizu susjeda služi kao vojno-političko igralište. Dakle, tamošnje stanje je po staroj austrijskoj izreci barem donekle “očajno, ali ne i ozbiljno”. No, promatračima iz MORH aktualno izdanje političkog prepucavanja Saudijske Arabije i Irana preko leđa Libanona učinilo se iznimno opasnim, pa smo jučer na Odboru za obranu mogli čuti kako Republika Hrvatska mijenja svoju odluku – usprkos dužim pripremama, RH odustaje od slanja ljudi put UN misije UNIFIL (United Nations Interim Force in Lebanon). Dapače, prema rečenome, izgledalo je da se u hodu odustaje i od dosadašnjeg slanja simboličkog jednog pripadnika OS RH, budući je predstavnik MORH najavio potpuno povlačenje Odluke o sudjelovanju iz čitave procedure. No, tu priči nije bio kraj.

Nepuna 24 sata od kada je na saborskome Odboru za obranu Tomislav Ivić, državni tajnik Ministarstva obrane, objavio kako će Vlada RH amandmanom izmijeniti predloženu odluku o slanju pripadnika OS RH u misiju Ujedinjenih naroda u Libanonu (UNIFIL), danas je na plenarnoj sjednici Hrvatskoga sabora po tom pitanju došlo do novog preokreta. Kako stvari stoje, Vlada ipak od Sabora traži podršku za slanje ljudi u Libanon, čime će na kraju biti moguće poslati nekoga onamo, barem jednu osobu, a možda i veći kontingent. No, da li će itko na kraju stvarno i otići put misije UNIFIL u Libanon – tko zna.

Tomislav Ivić, državni tajnik u Ministarstvu obrane, pred polupraznom sabornicom izjavio je danas oko pola jedanaest ujutro na ovu temu:

“Kada je u pitanju Libanon, iako sam jučer na sjednici Odbora za obranu rekao da će predlagatelj uputiti amandman o povlačenju ove odluke, predlagatelj ipak neće uputiti amandman – i zbog odgovornosti i vjerodostojnosti Republike Hrvatske kao članice Ujedinjenih naroda… Naime, tamo je došlo do pogoršanja sigurnosne situacije. Vjerojatno ste to pratili… I, zbog toga je… se razmišljalo o tome da se odustane od misije u Libanonu. No, kao što sam rekao, Vlada predlaže da se donese odluka o mogućem sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga u misiji u Libanonu. To ne znači da će naši vojnici i završiti tamo. Pratit će se, dakle, sigurnosna situacija, i sukladno tome donijeti odluka. Sigurnost hrvatskih vojnika mora biti na prvom mjestu, kao što je uvijek i do sada to i bilo“.

Kad se mašta otme realnosti…

Dakle, dok o stvarno opasnom Afganistanu nije bilo mnogo govora, ozbiljnije hrvatsko djelovanje u tradicionalno nestabilnom i poprilično manje opasnom Libanonu našlo se sasvim otvoreno i nejasno. Ovako predomišljanje u strategiji angažmana u operacijama potpore miru u roku od samo par sati do sada je nezabilježeno u hrvatskom javnom prostoru. Ovakvo postupanje Ministarstva obrane ponovno postavlja pitanje – radi li itko u tom Ministarstvu ozbiljnu analitičku pripremu međunarodnih vojnih djelovanja? Osim toga, Ministarstvo obrane i Vlada RH ovakvim postupanjem zaobišli su radna tijela Sabora i prijedlog od kojeg su jučer navodno odustali danas su stavili direktno pred saborske zastupnike na plenarnu sjednicu. Na ovo zaobilaženje se prilično nejasno osvrnuo i Igor Dragovan, predsjednik Odbora za obranu, koji je na čitavu temu samo našao za shodno anemično primijetiti (prvo u ime Odbora za obranu, a onda još jednom i ispred kluba SDP-a, doslovno istim riječima):

“Odbor za obranu je raspravljao sve prijedloge Odluka o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga u operacijama potpore miru, i sve odluke je Odbor podržao jednoglasno. Ono što sam želio naznačiti je slijedeće – a to je i državni tajnik u svom uvodnom izlaganju napomenuo – jedino što se tiče odluke o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u operacijama potpore miru Ujedinjenih naroda, a tiče se Libanona… To nije bio predmet rasprave na Odboru za obranu, i isključivo se odluka koju ste dobili, i izvješće, tiče Zapadne Sahare i Indije i Pakistana, jel zbog najave koju smo imali, to nismo niti raspravljali na Odboru. I Odbor o tome nije zauzeo stav“.

Navodno će zbog toga SDP na kraju glasati i protiv ove Odluke, gdje takav izostanak podrške i dalje ne znači kako ovaj akt neće prikupiti potrebnu većinu saborskih glasova. Uz to, u nizu pojedinačnih rasprava treba istaknuti tek Vesnu Pusić, koja ne samo da je pokazala upućenost u aktualno sigurnosno te političko stanje u Libanonu, već je istakla i potrebu kombiniranja vojnih s razvojnim aktivnostima RH u inozemstvu. Nažalost, pitanje koliko svaka od tih misija pojedinačno košta ostalo je i nadalje bez službenoga odgovora, iako se na tu temu bezuspješno osvrnuo i Robert Podolnjak ispred kluba MOST-a.

Današnja ukupno 9. sjednica saborskog Odbora za obranu u tekućem sazivu trebala je biti jedna od onih uobičajeno dosadnih, tijekom koje se u nepunih 15-ak minuta obrazloži angažman OS RH u misijama i operacijama NATO-saveza, EU i UN-a u  2018. godini – sve bez puno pitanja ili suštinskih novosti. Sve je i izgledalo da će tako i biti, dok državni tajnik u MORH-u Tomislav Ivić, nakon jedne rečenice o povećanju sudjelovanja OS RH u operaciji „Resolute Support“ u Afganistanu, nije neočekivano najavio promjenu jedne nedavno usvojene Vladine odluke.

„Svakako treba ovdje reći i to da će Vlada RH uputiti amandman u Hrvatski sabor gdje će tražiti povlačenje odluke za misiju u Libanonu. Vidjeli ste u prijedlogu da je traženo odobrenje, odnosno odluka Hrvatskog sabora za misiju u Libanonu do 70 pripadnika OS RH. Ta misija se trebala odvijati u suradnji s Talijanskom Republikom, međutim zbog pogoršanja sigurnosne situacije u Libanonu – vjerujem da ste svi to pratili, ostavke libanonskog premijera i moguće eskalacije na tom području – donesena je odluka da se i Saboru predlaže povlačenje ove točke iz procedure, odnosno odustajanje od sudjelovanja u ovoj misiji iz sigurnosnih razloga zbog moguće ugroze, je li tako, pripadnika OS koji bi sudjelovali u toj operaciji. Iz ovoga je vidljivo, je li tako, da je sigurnost pripadnika OS na prvom mjestu“.

Iz ovog Ivićevog izlaganja moglo bi se zaključiti da su Vlada i Ministarstvo obrane odustali ne samo od povećanja broja hrvatskih vojnika u misiji UNIFIL u Libanonu, već i da će povući i dosadašnju odluku o sudjelovanje s najviše 5 pripadnika OS RH, te time u potpunosti napustiti sudjelovanje u ovoj operaciji. No kako je Ivić sklon brkanju pojmova, treba ipak pričekati Vladin amandman s točnim objašnjenjem budućeg (ne)angažmana OS RH u UN-operaciji u Libanonu. Na izričito pitanje Željke Antunović, vanjske članice saborskog Odbora za obranu, da li je to definitvna odluka da se ne ide u Libanon, Ivić je kratko odgovorio: „Za sada da. Vidjet ćemo, pratiti ćemo, naravno, situaciju i sukladno tome postupiti“.

Zanimljivo je da se pogoršanje sigurnosnih okolnosti nije primijetilo prije samo dva tjedna, kada je Vlada predložila povećanje broja hrvatskih vojnika u UNIFIL-u, već je tada konstatirano da se „operacija UNIFIL odvija u strateški vrlo značajnom području koje predstavlja jedno od dominantnih kriznih žarišta u svijetu“, zbog čega je povećanje angažmana OS RH u toj operaciji „važan doprinos naporima međunarodne zajednice“. Potpunim izostankom obnove parlamentarnog ovlaštenja za sudjelovanje OS RH u misiji UNIFIL ne samo da bi se izbjeglo „moguće ugroze“, već bi Hrvatska ujedno izgubila i detaljniji uvid u tamošnju situaciju kojeg daje dosadašnje simboličko djelovanje u Libanonu. Budući da bi to bila ozbiljna vojno-obavještajna šteta, treba se nadati da se tu zapravo odustaje samo od povećanja tamošnjeg hrvatskog sudjelovanja, uz izbjegavanje potpunog povlačenja iz ove UN aktivnosti. No, takav razvoj situacije ipak traži dodatne korake i u saborskome smjeru, o kojima nije bilo ni riječi na današnjem sastanku Odbora za obranu.

Za potrebe jačeg angažmana RH u UNIFIL-u, MORH i OS RH od Vlade SAD-a dobili su početkom ovog mjeseca jedan kopač-utovarivač i 2 teretna motorna vozila u vrijednosti od 462.000 USD. Tada je iz Ministarstva obrane rečeno da je ta donacija prvi dio od ukupno 3,5 milijuna USD odobrenih kao potpora SAD-a hrvatskom doprinosu UN-snagama za misiju u Libanonu. Malo je vjerojatno da će MORH tu opremu morati vratiti, no ova je epizoda, ako ništa drugo, dobar prikaz problema u analitičkoj pripremi hrvatskog mirovnog djelovanja u Libanonu i tom dijelu svijeta uopće – gdje je ponešto napetija sigurnosna situacija u Libanonu postala razlogom hrvatskog povlačenje iz netom najavljene misije, dok taj isti razlog u Afganistanu ima posve suprotan učinak, i postaje motivom jačanja kontingenta OS RH u opasnom okolišu.

Libanon u krizi

Napomenimo za kraj ukratko i ponešto o okolnostima koje su MORH potakle da već javno predstavljenu odluku o slanju dodatnih snaga OS RH u Libanon tako naglo preokrene. Naime, nije sporno kako je Libanon politički nestabilna država okovana tvrdom državnom infrastrukturom. Riječ je o državnome sustavu nastalom 1943. i modificiranom 1989. godine, u kojem se od početka vrh države dijeli među glavnim vjerskim skupinama. Tako kršćani Maroniti imaju predsjednika, sunitski muslimani premijera, a šijitski muslimani predsjednika parlamenta. Ovaj politički vrtuljak ponešto podsjeća na susjednu Bosnu i Hercegovinu, koja s Libanonom dijeli i teškoće provođenja popisa stanovništva, kao i povremene krize formiranja te djelovanja središnje vlasti u državi.

Vođa Hezbollaha Hasan Nasrallah i Michel Aoun po sklapanju sporazuma 6. veljače 2006. godine

Napomenimo i da posljednjih desetljeća u Libanonu ustrajno jača ukupna frakcija šijitskih muslimana, čiji je međunarodno najvidljiviji izdanak pokret Hezbollah, organizacija koja ozbiljno sudjeluje u vlasti Libanona, održava najveću preostalu oružanu miliciju u državi, te vojno djeluje u Siriji i na granici sa susjednim Izraelom. Snaga libanonskih šijita posebno je vidljiva od 2006. godine, od kada su uspjeli postići i političku suradnju s dijelom libanonskih kršćana – što je na vlast opet izdiglo veterana tamošnjih vojno-političkih igara, Michela Aouna. Upravo je zato i uspon Aouna na mjesto predsjednika Libanona 31. listopada 2016. godine bio tumačen velikom političkom pobjedom libanonskih šijita (a onda posredno i njihovog sponzora, države Iran). Spomenuti je izbor okončao dvoje godine upražnjenog predsjedničkog mjesta, gdje se praznina loše nadopunjavala s izostankom parlamentarnih izbora (koji su trebali biti u ljeti 2013. ali se nisu dogodili, što i nije posebno čudno za Libanon). Kako su godine bez predsjednika države uvelike bile posljedica političke blokade sustava od libanonskih sunita, nije čudo da je izbor predsjednika u stopu pratio i izbor novog premijera – gdje se na tu sunitsku izvršnu poziciju 18. prosinca 2016. vratio Saad Hariri, premijer između 2009. i 2011. godine, te politički štićenik Saudijske Arabije. Ovom političkom mijenom u listopadu i prosincu prošle godine u Libanonu je lokalno potvrđen odnos etničkih i vjerskih manjina, ali je ujedno ocrtan i utjecaj Irana te Saudijske Arabije na tamošnja događanja.

Mohammad bin Salman Al Saud

Imajući u vidu stanje na bojištima u Siriji – gdje od osvajanja Aleppa krajem prosinca 2016. neprekidno jača režim u Damasku i njegovi regionalni saveznici – ne čudi ni da su i u Libanonu praktično ojačale snage koje su u susjednoj državi vojno ispale pobjednicima. No problem je kada se taj razvoj situacije kombinira sa smjenama u nasljednom redu same Saudijske Arabije – gdje je od 23. siječnja 2015. na vlasti kralj Salman bin Abdulaziz Al Saud, nositelj promjena. On je, odmah po dolasku na vlast, svog tada tridesetgodišnjeg sina Mohammada bin Salman bin Abdulaziz Al Sauda postavio za ministra obrane, da bi ga 21. lipnja ove godine postavio i na mjesto prvog prijestolonasljednika Saudijske Arabije. Uspon ovog mladog čovjeka mnogi vežu uz dinamičnu politiku Saudijske Arabije posljednjih godina, koja uvelike sadrži i element neprestane konfrontacije s Iranom, tradicionalnom državom takmacem s druge strane Perzijskoga zaljeva. Upravo je to interni politički element u Saudijskoj Arabiji koji spaja podršku radikalnim sunitskim elementima u Siriji i Iraku, neuspješnu vojnu intervenciju u Jemenu (od ožujka 2015.), aktualnu blokadu Katara (od lipnja ove godine), s posljednjim zaoštravanjima ionako napete političke situacije u Libanonu. No, o čemu se tu radi?

Kriza ili farsa?

Finale aktualnih političkih previranja u Libanonu započelo je 4. studenog kada je premijer Saad Hariri tijekom posjeta Saudijskoj Arabiji (gdje je živio i radio do smrti oca Rafika 2005. godine) objavio da podnosi ostavku na premijersko mjesto, i to zbog navodnih prijetnji svome životu. Ove su izjave u Libanonu protumačene drugačije, a čelnik Hezbolahha Hassan Nasrallah čak je krenuo spekulirati da je mladi Hariri možda i talac u Rijadu. Navodno bivši premijer takve je ideje opovrgnuo 12 studenog, najavivši povratak u domovinu unutar dan ili dva, do čega onda nije došlo – izazvavši u Libanonu val podrške Haririju osobno, ali i val neprijateljstva prema Sudijskoj Arabiji koju se optužilo za miješanje u lokalne odnose moći. No, umjesto rata Libanona (posebno njegova šijitskog dijela) sa Saudijskom Arabijom (i sunitima Libanona), dogodila se samo međunarodna turneja libanonskog premijera u ostavci, tijekom koje je Hariri 18. studenog sa svim službenim počastima bio dočekan i u Parizu. Čitava je situacija tu već počela nalikovati periodičkim krizama u nama susjednoj Bosni i Hercegovini, a rasplet ove situacije desio se baš danas – na sam dan kada je Odbor za obranu Hrvatskoga sabora bio obaviješten o tome kako MORH misli reagirati na stanje o Libanonu.

Libanonski državni vrh na današnjoj proslavi Dana neovisnosti

Konačno, u skladu s najavama danim iz libanonskih izvora tijekom posljednjih dana, jučer kasno navečer Saad Hariri je pristigao natrag kući, u Beirut. Nakon današnjeg sastanka s predsjednikom Aounom pala je i objava povlačenja sporne ostavke: “Danas, ja sam predao svoju ostavku predsjedniku, koji je ustrajao da se toga suzdržim, ne bi li vodili dijalog o njenim razlozima te njenim političkim podlogama… i ja sam to prihvatio“. Sve je bilo obavljeno u svjetlu današnje proslave 74. godišnjice neovisnosti Libanona, praćene vojnom paradom te službenim polaganjima vijenaca na spomenike palima u građanskome ratu uz prigodne topničke plotune. Za razliku od izjava od prije gotovo tri tjedna u Rijadu, aktualna obraćanja javnosti Saada Haririja više ne sadrže prozivanja Irana ili Hezbollaha, već samo pozive na razgovore, partnerstvo i zajedničke nacionalne interese raznih strana u Libanonu.

Od nedavnih promišljanja rata ili saudijske blokade Libanona (u stilu blokade Katara, koja bi lako obustavila barem slanje kući oko 8 milijardi USD koliko zaradi oko 400.000 Libanonaca na radu u Saudijskoj Arabiji) izgleda da je ostalo vrlo malo. U tom svjetlu i međunarodni promatrači generalno stanje u Libanonu nakon par tjedana napetosti polagano kreću knjižiti kao operativni poraz agresivne saudijske politike na Mediteranu. No, možda je baš hrvatsko Ministarstvo obrane tu bolje obaviješteno, pa se sigurnosna situacija ipak nastavi zaoštravati. Tko zna, možda… ili se jednostavno kasni s procjenama i na situaciju u Libanonu ne gleda dovoljno duboko.