Četiri mjeseca nakon što je ministar turizma Darko Lorencin najavio da će se već za koji dan raspisati natječaj za kompleks Kupari, to se do dana današnjeg nije dogodilo. No Kupari su na tako nešto navikli – kad bi mogli govoriti, iznijeli bi podeblju kronologiju svojih privatizacija i „stavljanja u funkciju, koje samo što nije“. I svaki put iskrsne neki drugi razlog koji onda natječaj ipak odgodi, a potencijalne investitore opet pomakne “za koji mjesec“. Prije 10-ak dana, točnije 20. srpnja, ministar Lorencin za Dnevnik HTV-a ponovno je najavio: „uskoro natječaj“.

„Ne radi se o kupovini, radi se o koncesioniranju, odnosno o davanju prava građenja tako da će RH i dalje ostati vlasnik. No, međutim, želimo taj kapital staviti u funkciju. Da to nije jednostavno govori i činjenica da, evo, već neprekidan broj mjeseci radimo na tome. Ono što mogu reći da konačno, zaključno s ovim proteklim tjednom, imamo sve relevantne pokazatelje, sve činjenice, kako bismo mogli oglasiti natječaj. Ono što radimo sljedeći tjedan i sljedeća naredna dva tjedna je sam čisti, goli tekst natječaja i bez obzira na vrijeme i kada, mi ćemo to raspisati i ostaviti dovoljno vremena investitorima da se mogu kandidirati. Interes je velik, putem ovlaštenih agencija za upravljanje društvenom imovinom iskazan je interes većeg broja, čak i posjeta većeg broja potencijalnih investitora. Ono što nas veseli i što smo svih ovih mjeseci radili, ali je malo duže trajalo, je činjenica da želimo ispred investitora izaći s potpuno čistom situacijom, s potpunom eliminacijom rizika po investitore i suprotno tome, ovisno o tome, očekujemo s druge strane što kvalitetnije investitore na javnom natječaju.“

Problemi na moru

Ministrove riječi potvrdili su nam i u samom Ministarstvu turizma, spomenuvši i razlog zbog kojeg natječaj za Kupare nije bio raspisan još u travnju, kada ga se prvotno i najavilo:

„Natječaj za Kupare raspisat će se kroz narednih nekoliko tjedana, a u finalnoj su fazi dogovori oko samih detalja. Natječaj ranije nije mogao biti raspisan jer su trajali dogovori s Ministarstvom kulture oko pitanja zaštite na jednom objektu, koje je sada riješeno.  Želimo da to bude ogledni primjer dobro pripremljenog tendera koji za cilj ima pronaći najkvalitetnijeg investitora, koji treba napraviti novi sadržaj i novi proizvod koji će podignuti konkurentnost destinacije u skladu sa Strategijom razvoja hrvatskog turizma do 2020.“

Iako su se mediji poveselili kako je Lorencin najavio pripremanje natječaja za još nekoliko bivših vojnih odmarališta, za tzv. “mrtvi kapital s velikim potencijalom“, to se ipak neće dogoditi, barem ne u skorije vrijeme.

„Konkretno, za natječaj se ne priprema niti jedno vojno odmaralište, osim Kupara, ali se neke druge vojne nekretnine redovito dodjeljuju na korištenje ili se daruju lokalnim samoupravama“,

kaže nam Ivana Ivanković, glasnogovornica Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). No nije to jedini primjer ovakvih planova, nasukanih na hridi kaosa u moru hrvatske birokracije. Tako je, krajem prošle godine, i ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić najavio stavljanje bivše vojne imovine u funkciju. To se prije svega ticalo nekretnina iz njegovog resora, nekadašnjih vojnih luka koje, poput mnogih drugih vojnih objekata na obali, ali i u unutrašnjosti, zjape prazne. I Državni ured za upravljanje državnom imovinom upoznat je s Hajdaš Dončićevom idejom, uz jedan „ali“:

 „Ideja je da se, recimo, ACI dokapitalizira preko bivših vojnih luka kojih ima od Savudrije do Lošinja, zadarskog arhipelaga, pa do Prevlake. ACI je zainteresiran za 8-9 lokacija, ali na njima treba još riješiti određivanje granice pomorskog dobra kako bi te nekretnine bile spremne za natječaj“.

Prema Strategiji razvoja nautičkog turizma Hrvatska bi do 2019. godine trebala dobiti 15 tisuća novih vezova. ACI sa svojom 21 marinom u državnom je vlasništvu, i u njemu namjerava i ostati, pa bi i one bivše vojne luke kojima bi se dokapitalizirao ACI – i nadalje ostale u vlasništvu RH. Kad država već godinama nije našla načina kako se riješiti neželjene vojne djece, onda barem da je stavi pod okrilje jednog većeg, uspješnijeg djeteta.

Problemi i na kopnu

Vatrogasci u Stubičkoj slatini – nikada do kraja realiziran projekt

Problemi s neželjenim i nefunkcionalnim bivšim vojnim nekretninama na kontinentu su još i veći. Ako na atraktivnim dijelovima Jadrana nije baš navala zainteresiranih investitora, u unutrašnjosti im se niti ne nadaju. Tamo su se nade uglavnom polagale u lokalnu zajednicu, no ona bi obično posustala čim bi shvatila da uz nekretninu idu i određene financijske obveze. Toga su svjesni i u DUUDI-u kada tvrde da i na kontinentu postoji cijeli niz bivših vojnih objekata koji se mogu staviti u funkciju, no najčešće ostaju neiskorišteni jer nema predloženih projekata i investitora, a lokalna samouprava ne pokazuje inicijativu da preuzme objekte i onda ih i stvarno stavi u neku, bilo kakvu funkciju.

Država je tu već pokušavala i s manje turističkim namjenama – tako je svojedobno predlagala da se u bivšem vojnom kompleksu u Novoj Gradišci uredi Dom za azilante, no lokalna zajednica bila je protiv takvog prijedloga. Isti scenarij dogodio se i u Stubičkoj slatini, gdje se svojedobno tamošnja vojarna također trebala preurediti za prihvatilište za tražitelje azila. Pri tome, MORH je vojarnu ondje poklonio MUP-u prije početka provedbe ove ideje, da bi onda Unutarnji poslovi predvođeni tadašnjim ministrom Marijanom Mlinarićem nespretno, nasilno i grubo krenuli u kampanju pridobivanja lokalaca za plan prenamjene. Kako je to završilo potpunim ujedinjavanjem svih i svega protiv ideje iz Zagreba, nije bilo baš čudno da su i svi ti napori u potpunosti krahirali, a MUP je neiskorištenu vojarnu prebacio dalje – Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici, koja je tamo navodno namjeravala napraviti centar za obuku sadašnjih i budućih vatrogasaca. Budući da novaca nema, kao ni najavljivanih stranih partnera ili investitora, prazna i zapuštena vojarna danas uglavnom služi za zabavu lokalnim airsofterima.

Srž problema s vojnim nekretninama

Uz sve planove poslovanja s vojnim nekretninama, provedba ipak “malo šteka”

Pretakanje iz šupljeg u prazno po pitanju vojnih nekretnina, koje tako traje već gotovo dva desetljeća, dovelo je do činjenice da je najveći dio bivših vojnih nekretnina sve više mrtav, a sve manje kapital. Prilično je neshvatljivo da su, uz nedostatak projekata i sve lošije financijske prilike, najveći problemi ipak – (1) nesređenost imovinsko-pravnih odnosa, te (2) zahtjevi za povrat oduzete imovine. Uz to, DUUDI-u dodatne poteškoće pričinjava i (3) nedostatak dijela dokumentacije (što zbog nekadašnje zabrane snimanja vojnih objekata iz zraka, što zbog dokumentacije koji je MORH trebao predati Agenciji za upravljanje imovinom pa nije). Svemu tome doprinose još i (4) Državno odvjetništvo i slične pripadajuće institucije sporošću u rješavanju tužbi i zahtjeva za povrat imovine, te uknjižbi. Zato ispada da nije izvedivo ni ono što se čini najlogičnijim – da država u ovu temu upuca nešto novaca, sredi stanje barem kojeg od najatraktivnijih objekata i onda njega ponudi investitorima. Razlog za to prilično je prozaičan – država tvrdi da novaca nema, a radi tako nečega ne misli se ni zadužiti.

Nedavno donesena Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine (usvojena na Saboru 14. lipnja 2013. godine, objavljena u NN 76/13), odnosi se i na upravljanje bivšim vojnim nekretninama. Iz tog izvora saznajemo da, prema evidenciji iz ožujka ove godine, RH raspolaže s oko 300 bivših vojnih nekretnina (zgrade – ex vojarne, livade, strelišta, skladišta, poligoni, zemljišta). Strategijom je predviđeno da se u što kraćem roku izradi potpuna i ažurira trenutna evidencija bivših vojnih nekretnina – nešto o čemu se zapravo priča već godinama – kako bi ih se stavilo u „funkciju razvoja, posebno lokalne zajednice“. U tu se svrhu, piše u Strategiji, “predviđa i formiranje posebnog sektora za upravljanje ovim nekretninama pri Agenciji (op.a. Agenciji za upravljanje državnom imovinom)”. I to zvuči čisto zgodno…

Jedini je problem u čitavoj ovoj stvari nastao sredinom srpnja, samo mjesec dana nakon usvajanja spomenute Strategije – kada je u saborsku raspravu po hitnome postupku upao Zakon o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske. O nacrtu ovog propisa je 20. lipnja bila otvorena javna rasprava na internet stranici Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), proces koji je trebao potrajati do 10. srpnja 2013. godine. Negodovanje javnosti je tu izazvala činjenica da je spomenuti zakonski nacrt ipak već 5. srpnja (još za trajanja javne rasprave) uvršten u Dnevni red Sabora (hitni postupak, P.Z.442) – da bi o njemu saborska rasprava bila održana baš na predviđeni dan okončanja javne rasprave, 10. srpnja, te je propis onda i donesen 15. srpnja ove godine (objavljen u NN 94/13). Za našu je pak temu bitno da se njime predviđa rasformiranje čitave Agencije za upravljanje državnom imovinom, te prebacivanje njenih poslova i nadležnosti na Državni ured za upravljanje državnom imovinom (već spomenuti DUUDI) i novi Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP). Naravno, time je do daljnjeg zaustavljen i sam zametak još neustrojenog “Sektora za upravljanje bivšim vojnim nekretninama”pri bivšoj Agenciji za upravljanje državnom imovinom – tijela koje tako nije dobilo priliku ni probati raditi na teškom i dugogodišnjem problemu suvislog iskorištavanja bivše vojne imovine.

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Darko Lorencin – novi ministar turizma do sada se bavio strateškim investicijama

U potrazi za novim investicijama, dodatnim prihodima za punjenje državnog proračuna, za iskorištavanjem neiskorištenog zemljišta, ponovno se, po tko zna koji put, došlo do neperspektivne vojne imovine, konkretnije – do nekadašnjih vojnih odmarališta, luka i drugih otpisanih vojnih objekata. Njihovo stavljanje u funkcije – prije svega putem privatizacije – najavio je u uskrsnom intervjuu za Novi list novi ministar turizma Darko Lorencin.

„Krajnje je vrijeme da i to stavimo u funkciju. Na svom prethodnom radnom mjestu u Upravi za investicije i konkurentnost jako puno smo radili s turističkim projektima, prvenstveno s takozvanom neperspektivnom vojnom imovinom za koju je u obalnom dijelu Hrvatske svakako najadekvatnija namjena turizam. Interes investitora je velik, a prednost te imovine je što nema poslovnu prošlost, a što može dodatno komplicirati situaciju kao što je slučaj kod većine turističkog portfelja pri Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Stoga vjerujem da ćemo već prvi natječaj otvoriti tijekom travnja“,

rekao je Lorencin, dodavši da bi se prvi natječaj za kompleks Kupari mogao raspisati već za koji dan. Što se, pak, tiče projekta Brijuni Rivijera,

„Projekt je postavljen unatrag desetak godina. Imamo iskustva na tim lokacijama, i sada u relativno kratkom razdoblju moramo proanalizirati s novom Upravom što nije bilo dobro te nastaviti proces. Poznato je da postoji investitor za lokaciju Katarina Monumenti, znamo svi koje peripetije su se dogodile nakon dobivanja natječaja, tako da se sada taj proces u nekim dijelovima mora ponavljati. U konačnici se moramo svi rukovoditi time da ova zemlja treba investicije, da one donose nova radna mjesta. Naime, najveća bitka trenutno se vodi upravo na području investicija.“

Neperspektivnom vojnom imovinom, i njenom neiskorištenošću, bavio se na svojoj tematskoj sjednici u studenom 2012. i saborski Odbor za turizam. Ustanovljeno je da, unatoč velikom broju izdvojenih vojnih objekata, tek je jedan minimalni dio dobio neku svrhu, dok su ostali zaglibili u moru administrativnih problema – od neutvrđenih granica pomorskog dobra do neizvršene parcelizacije. Tada je najavljeno da će MORH tijekom ove godine prvenstveno za turističke svrhe izdvojiti još 20 objekata, među kojima su i vojne nekretnine u Cavtatu, Splitu i Zadru, te na Lastovu i Lošinju. Na novom popisu neperspektivnih vojnih nekretnina, rađenom početkom ove godine, našlo se ukupno 35 objekata, koji će biti predani u posjed i na upravljanje Agenciji za upravljanje državnom imovinom (AUDIO). Među njima ima nekih koji bi se, navodno, mogli privesti svrsi već za godinu dana, poput vojarni „Movar“ u Rogoznici i „Barbariga“ u Puli, te skladišta „Vlake“ u Zadru. Za prodaju je pripremljen i dio zemljišta Administrativnog središta MORH-a u Zagrebu i vojarna „Ravnice“ u Zadru, a Vlada RH novac od prodaje vratit će Ministarstvu obrane za modernizaciju infrastrukture samog Ministarstva i OS RH.

Vojni kompleks Kupari – doajen najava o privatizaciji

Kupari 20-tih godina prošlog stoljeća – raj na zemlji

O obnovi i oživljavanju vojnog kompleksa Kupari u Župi Dubrovačkoj govori se već godinama, no bez ikakvih konkretnih poteza. To nekadašnje elitno odmaralište jugoslavenske vojske i partijske vrhuške prostire se na 340 tisuća kvadratnih metara, a ono što nije uništila i spalila tzv. JNA prilikom svog povlačenja 1991. – opljačkano je i devastirano naknadno. Kompleks je davne 2001. predan na upravljanje Hrvatskom fondu za privatizaciju, a općina Župa dubrovačka u nekoliko je navrata od HFP-a (neuspješno) tražila da se dio tog bivšeg vojnog kompleksa izuzme iz buduće privatizacije.

Bivša je Vlada pred kraj svog mandata 2011. godine najavljivala obnovu po modelu Brijuni rivijere. Čak je napravila i plan – izgradnju hotela i drugih objekata najviše kategorije s 2000 kreveta. Prema tom planu, dio bi se izgradio na mjestu postojećih devastiranih hotela, dio na području zapadnijem od toga, a treći dio, koji uključuje i kongresni centar, na području sadašnjeg auto kampa u Kuparima. Investitor bi se našao putem međunarodnog javnog natječaja, razmišljala je Vlada Jadranke Kosor, za koncesiju na razdoblje od 50 do 60 godina. Naravno, za to je trebalo promijeniti prostorne planove, što lokalna uprava nije napravila, ali su barem utvrđene granice pomorskog dobra i riješeni imovinski odnosi. Država je za svoje potrebe planirala zadržati rezidencijalni dio Kupara, u čijem su sastavu 2 vile i hotelski objekt na površini od 134 hektara. Privođenje svrsi najavljivalo se i 2010. godine, a kao ulagač spominjao se austrijsko-kanadski milijarder Frank Stronah i njegova tvrtka „Magna International“. I dvije godine ranije – 2008., ponosno je objavljeno da je konačno došao red na privatizaciju Kupara. Učinio je to tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Damir Polančec na Hrvatsko-njemačkom gospodarskom forumu, najavljujući kako će Vlada uskoro objaviti međunarodni natječaj za ulagače u turističke projekte Brijuni i Kupari. Tom je prilikom izračunato i da hrvatski turizam zbog vojnih ruševina na dubrovačkom području gubi čak oko 200 tisuća eura dnevno!

U Kuparima rat kao da nije završio:

Kupari danas

Ni aktualna Vlada nije tu nikakav izuzetak – i Lorencinov prethodnik Veljko Ostojić, zajedno s dubrovačkim gradonačelnikom Androm Vlahušićem, najavljivao je u travnju 2012. preporod Kupara i dovođenje potencijalnih investitora koji drže najpoznatije svjetske hotelske lance. Kao jedan od potencijalnih investitora tada se spominjao Goran Štrok, koji se na dubrovačkom području već bavio luksuznim hotelijerstvom, ali i nagomilao dugove zbog kojih je u konačnici morao prodati svoje hotele. U jesen iste godine i bivši prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić najavljivao je skoro raspisivanje međunarodnog natječaja, ali i uznapredovale pregovore s predstavnicima turske grupacije Rixos. Kupari su navodno nuđeni i Katarcima, prilikom prošlogodišnjeg famoznog državnog izleta u Katar. Javili su se i branitelji iz udruge UDHRM, podružnica Dubrovnik, zagovarajući ideju formiranja braniteljske zadruge koja ne bi kupila, već bi samo upravljala jednim od objekata iz sastava kompleksa Kupari.  No od tih 100 glasa na kraju se nije čuo niti jedan, pa za sada ostaje samo nada da će Lorencin konačno uspjeti ako ne već naći ulagače, a ono barem raspisati natječaj za Kupare.