Na samo 10-ak minuta lagane šetnje Vlaškom ulicom iz pravca Trga bana Jelačića prema Kvatriću, nalazi se iznimno povijesno zdanje koje i dan-danas nosi oznaku zaštićenog kulturnog dobra. Zagrepčani srednje i starije dobi tu zgradu na adresi Vlaška 87 i danas pamte kao bivšu vojnu bolnicu, dok su oni mlađi možda i kročili u nju u sklopu nekog od sajmova ulične umjetnosti ili pak kao polaznici tamošnje glazbene škole. No taj klasicistički kompleks izgrađen sredinom 19. stoljeća sredstvima iz zaklade biskupa Maksimilijana Vrhovca sastoji se od 2 zgrade – prednje koja je bila dio kompleksa tzv. „Nadbiskupske vojarne 3“ i veće dvorišne koja je nosila naziv „Garnisonsspital No. 23“ te je bila namijenjena za bolnicu s 223 kreveta. Upravo zahvaljujući toj bolnici, Vlaška je dobila tramvajsku prugu kako bi pacijentima bio olakšan dolazak na liječenje. Bolničku funkciju kompleks u Vlaškoj ispunjavao je punih 120 godina, sve dok 1988. nije otvorena nova vojna bolnica u Dubravi. Početkom ’90-ih zdanje prelazi u ruke Ministarstva obrane RH, koje je tamo smjestilo prvo Vojnu policiju, a onda i redakciju Hrvatskog vojnika te urede nikada u praksi zaživjelog Vojnog muzeja.

Nekadašnje pročelje bivše Vojne bolnice

Ne znajući što bi s objektima koji zbog svog statusa niti su mogli biti srušeni, niti su se smjeli bitno preuređivati, a broje impozantnih 12.000 kvadrata u samom centru Zagreba, Ministarstvo obrane je 2001. bivšu vojnu bolnicu proglasilo neperspektivnom. Vlada RH je iste godine prostor dodijelila na korištenje Ministarstvu znanosti i tehnologije, te Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo, koji su se usuglasili da objekti ne zadovoljavaju njihove potrebe pa ih nikada nisu ni koristili. Spas je pronađen u srpnju 2004. kada Grad Zagreb i RH donose „Zaključak u zamjeni nekretnina“, a 3 godine kasnije temeljem sporazuma koji su potpisali tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i sporta Dragan Primorac te zagrebački Gradonačelnik Milan Bandić u bivšu vojnu bolnicu trebale su se preseliti 4 srednje škole. No višegodišnja zapuštenost uvelike je doprinijela propadanju kako ulične tako i dvorišne zgrade, okolni pomoćni objekti postali su utočište narkomana, beskućnika i štakora, pa do odrješenja državne i gradske blagajne za potrebe uređenja Vlaške 87 nikada nije došlo. Zub vremena  i nemar gradskih vlsti vidio  se sada već i na uličnoj  zgradi – s vremenom su se odvalili žlijebovi, a potočići kiše počeli su ostavljati crne pljesnjive tragove po oronuloj fasadi.

I kad se već naglas govorilo da će bivša vojna bolnica doživjeti sudbinu Paromlina, gradonačelnik Bandić 2017. godine najavljuje početak revitalizacije starih i napuštenih prostora u Zagrebu s prvim projektom – rekonstrukcijom i prenamjenom objekta u Vlaškoj 87 za potrebe Glazbene škole Elly Bašić. Projekt su osmislili i napravili Tomislav Ćurković iz arhitektonskog studija „Dva arhitekta“ i Gordana Kuzmić-Kalodjera iz arhitektonskog ureda „Studio G2“, a sredstva su namaknuta iz fondova Europske unije. Nažalost, projekt  je obuhvatio samo prednju, uličnu zgradu, dok za ostalo nije bilo novaca, iako je tadašnji pročelnik gradskog ureda za obrazovanje Ivica Lovrić najavljivao i druge dvije  faze obnove u Vlaškoj 87. Nakon prve faze – obnove ulične zgrade, trebala je uslijediti obnova dvorišne zgrade i njena prenamjena za potrebe Glazbene škole Pavao Markovac, dok bi treća i konačna faza podrazumijevala izgradnju zgrade za XVIII. gimnaziju.

Prezentacija projekta Vlaška (Photo: Grad Zagreb)

Raščišćavanje i rekonstrukcija ulične zgrade počela je u kolovozu 2018. godine, i nakon 2 godine ogromnih radova, Glazbena škola Elly Bašić – do tada razasuta na 5 lokacija diljem grada – uselila je u nove prostore. Preobrazba je bila nevjerojatna – nekadašnje bolničke sobe, višestruko popucalih zidova crnih od čađi, sada su postale učionice za grupnu i individualnu nastavu, vježbaonice i knjižnica, a uređene su i 3 koncertne dvorane. Početna vrijednost investicije bila je procijenjena na 30 milijuna kuna, a nakon što je današnja aktualna vlast podvukla crtu – ispostavilo se da je u uređenje utrošeno neznatno više – još oko 5 milijuna eura, od čega je iz europskih sredstava, kroz ITU mehanizam („mehanizam integriranih teritorijalnih ulaganja“), kao revitalizacija brownfield lokacije, osigurano 3,5 milijuna eura.  Što se korisnika – Glazbene škole Elly Bašić  tiče – „kao i sve druge gradske škole, Glazbena škola Elly Bašić prostor koristi bez naknade, i to, sukladno ugovoru, toliko dugo dok je Grad njen osnivač“, piše u očitovanju Grada Zagreba za portal Obris.org.

Bivša vojna bolnica nakon obnove (Photo: Glazbena škola Elly Bašić)

Kao i u svakoj priči, i tu postoji jedan „ali“, i on se odnosi na ostatak zdanja u Vlaškoj 87 – dvorišne objekte i veliku dvorišnu zgradu koja neumitno propada. Dio dvorišnih objekata je raščišćen i srušen, no u onom dijelu koji je ostao i nadalje se okupljaju narkomani i beskućnici. Svojevremeno je tamo došlo i do ubojstva, a u novije vrijeme neželjeni „sustanari“ iz tog dijela Vlaške 87 počeli su maltretirati i susjedstvo. Osim smrada koji se u ljetnim mjesecima širi unaokolo zbog nagomilanog otpada, zabilježene su i tučnjave, a „sustanari“ su počeli biti neugodni i prema ljudima koji stanuju ili rade u blizini. Kako su nam rekli u Policijskoj upravi zagrebačkoj,

„V. policijska postaja Zagreb (Medveščak) upoznata je s problematikom stanara stambenih zgrada koje se nalaze u blizini prostora napuštenog objekta na adresi u Zagrebu, Vlaška 87. Naime, policijski službenici, posebno kontakt policajci čija je uloga rješavanje problema na području lokalne zajednice, svakodnevno ostvaruju kontakte s građanima s ciljem prikupljanja informacija o tekućoj problematici te se sukladno ovlastima i nadležnosti pristupa rješavanju iste. Problematici navedenog objekta, dvorišnog prostora i drugih pripadajućih napuštenih objekata koji se protežu do Jurkovićeve ulice, a koji su nerijetko sklonište beskućnicima koji u istima povremeno obitavaju, policijski službenici V. policijske postaje Zagreb pristupaju na način da povremeno, ovisno o drugim prioritetnim i žurnim postupanjima, obilaze lokaciju s ciljem održavanja povoljnog stanja sigurnosti i javnog reda i mira. Isto tako, budući da je navedeni objekt u vlasništvu Grada Zagreba, o problematici koja se pojavljuje, V. policijska postaja Zagreb je u više navrata obavještavala Grad Zagreb sa zamolbom da poduzmu mjere i radnje iz svoje nadležnosti s ciljem da osiguraju prostor te onemoguće ulazak neovlaštenim osobama“.

Na naše pitanje što poduzima da se tamošnjim susjedima osigura sigurnost, Grad Zagreb nije odgovorio, no neslužbeno saznajemo da problem pokušava riješiti privatnim zaštitarima. Jednako tako, tijekom ljetnih mjeseci pokušava se oživjeti dvorišni prostor između Glazbene škole Elly Bašić i napuštene dvorišne zgrade – osim koncerata učenika ove škole, održavaju se i razni performansi te kazališne predstave. Tako je ovoga ljeta dvorište u Vlaškoj korišteno za potrebe 13. izdanja festivala Miroslav Krleža gdje je u starim ruševnim prizemnicama sasvim prigodno odigrana kazališna predstava „Baraka pet be“ redateljice Marine Pejnović. Sve su ove mjere, kako se čini, doprinijele uspostavi kakve-takve sigurnosti jer PUZ na kraju očitovanja za Obris.org konstatira: „Unatoč činjenici da se opisana problematika na tom prostoru nerijetko pojavljuje, možemo istaknuti da je tijekom 2024. godine zabilježeno smanjenje nezakonitih radnji na području i oko područja tog objekta“.

Muzej ulične umjetnosti nije dugo izdržao u derutnim prostorima

Za razliku od ulične zgrade bivše vojne bolnice iz koje se već četvrtu godinu čuju milozvučni tonovi budućih glazbenika, dvorišna zgrada i nadalje čeka svojih 5 minuta. Nju je, kako rekosmo, pokojni gradonačelnik Bandić namijenio za Glazbenu školu Pavao Markovac, no od tada se ništa nije pomaknulo s mjesta. Tu je zgradu 2 godine koristio Muzej ulične umjetnosti, sve dok nije propala toliko da je postalo opasno kretati se po mjestimično urušenim podovima. Aktualne gradske vlasti tvrde da nisu odustale od njene rekonstrukcije, ali otvoreno priznaju da to trenutno nije prioritet.

„Revitalizacija ostatka kompleksa, kojom ćemo mu dati javnu društvenu namjenu, i dalje je u planu, uz nastojanja da se osiguraju sredstva iz europskih i drugih fondova. Međutim, s obzirom na ograničene proračunske mogućnosti Grada Zagreba te rokove propisane Nacionalnim planom oporavka i otpornosti, trenutni je prioritet završiti obnove postojećih objekata, a usporedno s tim, izgradnju, dogradnju i proširenje dječjih vrtića i osnovnih škola kako bi se omogućio njihov prelazak na jednosmjensku nastavu“,

odgovorila je Služba za informiranje i medije Grada Zagreba na upit portala Obris.org, dodajući kako će „konkretni planovi za nastavak revitalizacije kompleksa u Vaškoj biti predstavljeni kada budu definirani svi detalji“. U prijevodu – kad bude, bit će!

Pogled na neobnovljeni dio kompleksa u Vlaškoj iz Jurkovićeve ulice

Gotovo 20 godina trebalo je povijesnom zdanju bivše vojne bolnice – i to samo jednom njenom dijelu – da dobije novu svrhu i novi život. Nažalost, to je češće iznimka nego pravilo. Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine te njegovi pravni prednici preuzeli su ukupno 491 nekretninu od Ministarstva obrane, koje je prethodno MORH proglasio neperspektivnom vojnom imovinom za potrebe obrane RH. I u Ministarstvu graditeljstva su svjesni da je cijeli niz bivših vojnih nekretnina neiskorišten i podložan propadanju jer se „često radi o velikim bivšim vojnim kompleksima čije privođenje javnoj i društvenoj namjeni iziskuje znatna financijska sredstva te duži vremenski period realizacije“. No s druge strane, kažu u Ministarstvu, niz je primjera gdje su bivše vojarne prenamijenjene u škole, sjedišta državnih i lokalnih tijela, visokoškolske ustanove i studenske domove, dobrim dijelom zahvaljujući financijskim sredstvima Europske unije. Nažalost, Hrvatska se tu nije povodila međunarodnim iskustvima, koja su uvelike vodila računa o javnom interesu pri oživljavanju svojih bivših vojnih prostora, pa cijeli process prolazi na teži način.

*** ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

S početkom mjeseca studenog Ministarstvo obrane RH ponovno je upisano kao korisnik bivše i buduće vojarne u Belom Manastiru. Lokalna uprava tu je nekretninu prvo vratila Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, u čijoj su ingerenciji bivše vojne nekretnine, da bi potom to Ministarstvo prenijelo vojarnu u nadležnost Ministarstva obrane, koje je početkom ove godine najavilo ponovnu aktivaciju ovog objekta za potrebe obrane. Bude li sve prema planu, u novu vojarnu u Belom Manastiru vojska će useliti tijekom 2026. – MORH planira tamo smjestiti postrojbu razine bojne iz sastava Gardijske oklopno-mehanizirane brigade, ukupno između 600 do 800 ljudi, a nova postrojba koristit će i novu tehniku. „Bojna će koristiti borbena vozila pješaštva iz bojne ‘Sokolovi’ budući da će bojna ‘Sokolovi’ preuzeti BVP Bradley“, poručuju iz Ministarstva obrane.

Ulaz u vojarnu (Izvor: Grad Beli Manastir)

Gradonačelnik Belog Manastira Tomislav Rob (HDZ) uvjeren je da će aktivacija vojarne i dolazak prilično velikog broj vojnika pozitivno utjecati i na „gospodarstvo grada, demografiju i ekonomski razvoj grada kao dijela Osječko-baranjske županije“. Tu je Rob, barem što se demografije tiče, u pravu – tako je zabilježeno povećanje nataliteta i nakon povratka vojske u Vukovar. No šalu na stranu… Osim ovih uobičajeno očekivanih pozitivnih reperkusija, još je jedan bitan razlog zašto gradonačelnik Belog Manastira pozdravlja MORH-ove planove o novoj vojarni.

„Treba naglasiti i pozitivni sigurnosni aspekt dolaska vojnika na ovo područje s obzirom da se radi o graničnom području Republike Hrvatske, a imajući u obziru trenutnu sigurnosnu situaciju na globalnoj razini“,

kaže gradonačelnik Rob za portal Obris.org. Nema sumnje da bi se s njegovim riječima složio i ministar obrane Ivan Anušić koji u Mađarskoj vidi potencijalnu opasnost za RH, posebno nakon što je aktualni premijer Viktor Orban u nekoliko navrata, slučajno ili ne, manifestirao ideje o „velikoj Mađarskoj“ koja se proteže i na dijelove Lijepe naše.

Uređenje skloništa za pse u svibnju 2014. (Izvor: Grad Beli Manastir)

Vojarna u Belom Manastiru, veličine čak 7 hektara, proglašena je neperspektivnom u vrijeme vlade Ive Sanadera, a njeno napuštanje bilo je planirano do 2006. Pa ipak, to se dogodilo tek 5 godina kasnije – 2011. vojarna je predana Agenciji za upravljanje državnom imovinom. Potom ju je Milanovićeva Vlada privremeno koristila kao sklonište za pse nakon poplave u Gunji i privremeni smještaj za migrante tijekom migrantske krize. Tek u studenom 2020., temeljem Zakona o upravljanju nekretninama i pokretninama u vlasništvu RH, koji govori o darivanju bivših vojnih nekretnina jedinicama lokalne samouprave u svrhu realizacije niza projekata javne i društvene namjene, sada već bivša vojarna predana je gradu Belom Manastiru. Ugovor je potpisan 11. studenog 2020. godine, a već tada gradske su vlasti namislile u prostore bivše vojarne smjestiti lokalni DVD, Crveni križ i Baranjsku čistoću, koja je time dobila spremišta za vozila. To je trebalo biti privremeno dok se ne riješi sva potrebna dokumentacija, kako bi se pripremio teren za ozbiljne projekte, uključujući i one koji se financiraju sredstvima iz fondova EU. Štoviše, predstavnici Grada su u sklopu projekta „Izgradnja kapaciteta gradske uprave Grada Belog Manastira“ otišli do Čakovca kako bi razgledali tamošnji prostor bivše vojarne preuređen u Centar znanja. Primjer je to dobre prakse revitalizacije nekadašnjih vojarni u kvalitetan ekosustav javnih i obrazovnih institucija, poduzeća i udruga usmjerenih prema razvoju gospodarstva, složili su se belomanastirski gradski oci. Poučen dotadašnjim dobrim iskustvom privlačenja europskih novaca, gradonačelnik Rob razmišljao je i o novom europskom financijskom razdoblju od 2021. do 2027.

„Osim uređenja komunalne infrastrukture (sortirnica otpada, prometnice, nogostupi, javna rasvjeta, dječja igrališta), ponovno ćemo naglasak stavljati na gospodarstvo (nastavak razvoja poslovne zone, kuća baranjske začinske paprike, nastavak izgradnje vinskih cesta), učenje i obrazovanje (prenamjena bivše vojarne u centar izvrsnosti na području poljoprivrede, uređenje Umjetničke škole), razvoj civilnog društva uključujući sport i rekreaciju (gradski sportski park, rekreacijski centar Šećeransko jezero) i rješavanje socijalnih pitanja stanovnika (rješavanje stambenih pitanja, nastavak projekta ‘Zaželi’) i slično“,

najavio je gradonačelnik Rob u listopadu 2021. godine.

Gradonačelnik Tomislav Rob (Izvor: Grad Beli Manastir, Facebook)

Umjesto revitalizacije, vojarna je u međuvremenu toliko propala da je postala gradsko ruglo. Danas Rob za portal Obris.org kaže kako je dio problema proizašao iz činjenice da je Grad Beli Manastir vojarnu dobio tek na privremeno korištenje:

„Za svaki investicijski projekt koji se predviđao na lokaciji bila potrebna suglasnost Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine kao i jasan poslovni plan za eventualnu dodjelu zemljišta. Interesa stranih ili domaćih investitora te gospodarstvenika za ‘brownfield’ investicije nije bilo prvenstveno zbog veličine parcele, dok je ista problematika priječila apliciranje i projektnu provedbu ideja Grada Belog Manastira na aplikaciju projekata financiranih iz  Europske unije s obzirom na udjele sufinanciranja“.

Zato je ideja slavonsko-baranjskih saborskih zastupnika, prije svega Stipana Šašlina, o povratku vojarne u Belom Manastiru pod okrilje vojske, primljena širom raširenih ruku. S time su se složili i premijer Plenković i bivši ministar obrane Banožić, dok je aktualni ministar Anušić pokrenuo provedbu ovog prilično zahtjevnog projekta. Već u veljači ove godine izmijenjen je prostorni plan Osječko-baranjske županije, a nakon sastanka Anušića te Roba započele su i geodetske izmjere vojarne. Temeljem tijekom ljeta raspisanog natječaja za izradu planske i projektne dokumentacije za izgradnju i sanaciju građevina i infrastrukture vojarne u Belom Manastiru, odabrana je zagrebačka tvrtka Elektroprojekt d.d. koja u roku od 6-8 mjeseci treba napraviti svu potrebnu dokumentaciju, uključivši i projekt sanacije te rekonstrukcije građevina, ali pripadajuće infrastrukture. Na području vojarne nalazi se 21 građevina, od kojih je većina u ruševnom stanju, pa iz MORH-a najavljuju početak pripremnih radova – raščišćavanje vojarne i uklanjanje devastiranih objekata u koje nije ekonomski isplativo ulagati – već do kraja ove godine. Dosadašnji korisnici – DVD, Crveni križ i Baranjska čistoća – već su iselili, a gradonačelnik poručuje da će svi biti adekvatno zbrinuti.

„Nakon toga, u prvoj polovici 2025. godine planiran je početak sanacije postojećih građevina u koje je ekonomski isplativo ulagati te izgradnja nove infrastrukture za puni kapacitet vojarne. Završetkom tih radova, što se očekuje do sredine 2026., osigurat će se uvjeti za rad i smještaj oko 200 pripadnika Oružanih snaga RH. U drugoj fazi realizacije, tijekom 2026. i 2027. godine, planirana je izgradnja kapaciteta za smještaj i rad kompletne bojne sa zapovjedništvom i svim pratećim službama za 800 pripadnika Oružanih snaga RH“,

objasnili su nam svoje planove u Ministarstvu obrane.

Puno posla na uređenju vojarne za smještaj pripadnika OS RH (Izvor: Grad Beli Manastir)

MORH-ova gruba početna procjena investicije iznosi oko 28 milijuna eura, a očekuje se da će preciznija procjena investicije i dinamike realizacije biti poznata nakon završetka izrade planske dokumentacije. Financijska sredstva za projekt aktivacije vojarne u Belom Manastiru osigurana su u državnom proračunu za 2025., koji je upravo u procesu donošenja u Hrvatskom saboru.

*** ovaj tekst je dio projekta “U službi naroda” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Aerodrom Šepurine po mnogočemu mi je simbol Hrvatske i načina kako se mi, građani Lijepe naše, odnosimo prema pojmu NAŠE. Jer, NAŠE jeste državna imovina. A mi živimo, kako nam političari vole tepati, u „ostvarenju tisućljetnog sna“.

Godinama sam, kao Zadranka, odlazila tamo. Lijep prostor, prostranstvo, mir. I čudesna pista po kojoj su ponekad jurili mladi lavovi u svojim nasviranim automobilima, fešta za oči. Čak su tu jednom vježbu održale Kiowe, friška akvizicija Hrvatske vojske. Navraćale su turističke ekskurzije na buggyjima, vođene ture kroz devastiranu divljinu, đir džunglom. Povremeno, stizale su TV ekipe za snimanje promotivnih spotova ili atraktivnih TV emisija, poput „Top Gear“, s kojim smo se ponosili jer je veliki svijet otkrivao čari našeg malog mista. Na Šepurine su, pod borove, navraćali turisti. Neki su kampirali mjesec dana uz plažu, ničim i nikim uznemiravani, ostavljajući iza sebe potpis u smeću, kao što su, uostalom, usrdno činili i domaći ljudi. Neki su se čudom čudili razmjerima devastacije. Pokušavala sam jednom Nizozemcima rastumačiti što se sa Šepurinama događalo, nisu me shvatili jer, za njih „to nije moguće“. A jeste.

Šepurine, svačije i ničije.

Negdašnja skladišta – izvor otpadnog metala za poduzetne

Gledala sam ih kako propadaju s godinama. Zadnjih pet godina, otkako sam tamo češće navraćala, mogla sam svjedočiti ubrzanoj devastaciji prostora i sadržaja. Prvo su pogulili kablove uokolo piste. Bakar je najvrijedniji. Onda su počeli piliti stupove čeličnih konstrukcija koje su svojevremeno bile hangari. Nedavno je sud u Zadru uvjetno (Da, uvjetno!) na dvije godine osudio par uhvaćen s plamenikom kako reže preostale stupove. Sudac nije imao smisla za pionire „kružne ekonomije“ u Hrvata, presudivši da je riječ o krađi. Pričajući jednom prilikom s policijskom patrolom, poslanom u Šepurine da nadzire divljanje mlađarije u autima, dobila sam zaprepašćujući odgovor na moje legalistički naivno pitanje kako se to moglo dogoditi, zašto represivni aparat nije spriječio krađu kao što kontrolira intenzitet  oktanske zabave. Policajac je bio brutalnom iskren: „nismo imali mandat, rečeno nam je s viših mjesta da zatvorimo oči“.

Da zatvorimo oči?????

Navoženjem građevinskog otpada protiv ilegalnih utrka!

Tko je i zašto , u moje i u naše ime, naredio „zatvaranje očiju“ nad devastacijom državne imovine? Zaintrigirana, iz principa, poslala sam prijavu DORH-u da se uništava državna imovina. Prema očekivanju, nisu reagirali. A i zašto bi? „Zatvaranje očiju“ kao način ponašanja ne vrijedi samo kao nalog policijskoj patroli. Ono je rasprostranjena praksa i u skrbi o sudbini objekata u koje smo ulagali naše pare. Da, naše pare. A Šepurine su propadale. Nanosili su tone smeća, otpadaka, starog namještaja, madraca, ambalaže. Stizali su teški kamioni krcati šutom. Danima. Mjesecima. Bez reakcije.

Kad su se Romi uselili na Šepurine…

Milijun kvadrata prekrasnog prostora… Svojevremeno, bila mu je namijenjena (predizborna?) uloga razvojnog projekta, recimo izgradnja dvaju Golf Royal klubova s vilama i bazenima i aquaparkom na 36 hektara, tzv. „Construction Project of Tourist Resorts Petrčane Zadar“. Predstavila ga je HKG na sajmu u Cannesu. Obećavao je sljedeće: „U prezentaciji se puno prostora posvećuje golf terenima, koje bi u pojasu uz more gradila renomirana svjetska tvrtka specijalizirana za taj posao. Zbog blage klime bilo bi otvoreno kroz cijelu godinu, a posjetitelji bi osim u golfu mogli uživati i u lokalnoj kuhinji, za koju bi namirnice pribavljalo više od 500 malih proizvođača hrane. Sedamdeset kamenih luksuznih vila sagradilo bi se s bazenima, po uzoru na slične sagrađene na Hvaru, s mediteranskom vegetacijom i voćem. Zona T2 s hotelskim kompleksom i R1 s golf terenima obuhvaća skoro milijun četvornih metara, s 1,5 kilometrom pješčane plaže“. Kraj priče: na popisu zainteresiranih „renomiranih svjetskih tvrtki“ bilo je nekoliko muljatora iz Turske koji su već operirali zadarskim prostorom, te nekoliko megafirmi s jednim zaposlenim. Njušili su laku lovu, a ne nudili razvoj!

Serija „Top Gear“ na pisti u Šepurinama 2017, godine

Daljnja priča veli da su, kako je vrijeme prolazilo a milijun atraktivnih kvadrata mamio potencijalne investitore, „Tankerska plovidba“, „Turisthotel“, „Tankerkomerc“, „Vrana“ i Grad Nin osnovali tvrtku „Aenona“ s, citiram, „namjerom izgradnje od 200 do 300 milijuna eura vrijednog turističkoga kompleksa visoke kategorije s igralištem za golf, a koji bi se komplementarno uklopio u niz: Ninsko blato, Turističko naselje Zaton, resort Punta Skala“. Međutim, gospodarska je  kriza anulirala plan „unatoč prešutnoj ili izravnoj podršci lokalne politike“. Ostala je zabilježena izjava gradonačelnika Nina, osobe koja će, kasnije i nakon zadarskog „nine/eleven“ (katastrofalne poplave 11. rujna 2017. godine), pistu bivšeg aerodroma koristiti za odlaganje škovaca nastalih raščišćavanjem posljedica velikog potopa. „Atraktivna lokacija“ – kaže gradonačelnik Nina Emil Ćurko, smatrajući da je riječ o prostoru jedinstvenom na cijelom Jadranu. Ninski gradonačelnik iskreno priznaje da se proteklih godina nije pojavio ni jedan ozbiljan investitor željan ulaganja u Šepurine.

Iz ureda zaduženog za skrb o tzv. „našoj“ ili državnoj imovini svojevremeno su izjavljivali sljedeće: „u pripremi za buduće raspolaganje, a na način usklađen sa Strategijom upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH za 2013.-2017. g. te Planom upravljanja imovinom DUUDI-a kao i Strategijom razvoja turizma Republike Hrvatske uključujući i akciju ‘Projekti 100’, pri čemu se surađuje s jedinicama lokalne samouprave. Sve u cilju stavljanja nekretnine u funkciju i privođenje svrsi. Kako je u sklopu ‘Projekta 100’ tijekom 2014. godine DUUDI proveo savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, upravo za Šepurine je iskazan veliki interes potencijalnih ulagača, što ne čudi“.  2014. godine?? Veliki planovi???? A zašto onda sugestija viših instanci da policija zatvori oči nad devastacijom koja traje? Izostanak koordinacije na državnoj razini?

Nives Kozulić, svojedobna ravnateljica Zavoda za prostorno uređenje Zadarske županije

Za područje Šepurina zaprimljen je 11. travnja 2015. niz dosad neriješenih imovinsko-pravnih prigovora privatnih vlasnika, gdje je, kažu informacije iz toga razdoblja, „prostornim planom grada Nina predviđena izgradnja turističkih sadržaja“. Kada je riječ o Šepurinama, gradskim je planom tamo na 20 hektara ucrtana turistička zona, ali tadašnja ravnateljica Županijskog zavoda za prostorno uređenje Nives Kozulić kaže da će taj plan biti usklađen s Prostornim planom županije. „Nedavnim izmjenama i dopunama Županijskog prostornog plana Šepurine su dobile poseban tretman i za tu će specifičnu zonu biti potrebno izraditi studiju. Predviđeni su kapaciteti ograničeni na 2000 turističkih korisnika, a posebno se inzistiralo i na zadržavanju već postojeće piste, jer bi manji sportski aerodrom sigurno bio itekako vrijedna dodatna ponuda toj turističkoj destinaciji, ali i cijelom zapadnom dijelu Zadarske županije“. Privatni su vlasnici organizirano i masovno hodočastili na teren koji i jeste i nije njihov jer je državni, prema pričama, mnogo su očekivali o sređivanja vlasničkog pitanja. Nekima se vlasništvo protezalo do mitskih hrvatskih kraljeva – navodno, darovnica benediktinkama, što je dio zadarskih urbanih legendi. Milijun kvadrata na atraktivnoj, mada devastiranoj lokaciji, mirisao je na dobre pare. Zašto ne?

Nekad bilo, pa prošlo…

Kako je vrijeme odmicalo i tragovi objekata postajali sve manji jer je odnesen i zadnji komadić metala (proces za koji su, kako ste vidjeli, od pravne države uvjetno kažnjena svega dva poduzetna čovjeka) planovi su se mijenjali. Paralelno s apartmanizacijom, u koju su naravno uključeni i lokalni čelnici, misteriozno je ishlapila opcija korištenja postojeće piste za potrebe malog aerodroma. Aviončići bi stvarali buku, a ona nije dobra za turiste… (Koliko ono košta gradnja avionske piste sa svim pripadajućim joj sadržajima?) Potom je došao bogomdani potop nakon kojega je jedino mjesto za odlaganje šuta iz pola Zadarske županije bila baš aerodromska pista u Šepurinama. Ni lijevo ni desno od nje na svih milijun kvadrata terena nego baš na pistu. Pravdali su da se zatvaranjem sprečava tragedija – djeca su na njoj divljala ali, koliko je i meni i njima poznato (vozači su organizirani!) nije bilo niti jednog ozbiljnijeg incidenta do li poneke spržene gume ili malo zgužvane limarije.

Šepurine – zgodan mega-deponij na otvorenom

Za kratko vrijeme nekoliko mjeseci, od 9. rujna 2017. pista je dobrim dijelom maskirana hrpetinama zemlje, cigle i betona. Za pojačanje, nastavilo se dovlačenjem svega i svačega te su Šepurine golemi deponij od milijun kvadrata. Kad sam se raspitivala o mogućim razlozima zatrpavanja piste dobro upućeni su mi kazivali da se, dok pista fizički postoji, ne mogu  provoditi nikakve pravne radnje za povrat ekspropriranog terena. I ovdje nitko pojma nema o pravoj (i pravnoj) pozadini cijelog zahvata pretvaranja Šepurina u odlagalište škovaca. Prema riječima policajaca, zatvaranje piste vratilo je opasnost na gradske ulice: na njima se ponovno divljalo. No, s druge strane, nije bilo buke noćnih vožnji koja bi remetila san gostiju. Za Šepurine se ponovno vezuju veliki planovi. Kompleks je potpuno devastiran, pista je naknadno, nakon prvog udara prekrivanja šutom, dijelom raščišćena (Valjda je netko financirao uklanjanje nanešenog otpada?) – ali do nje nema pristupa do li sporednim stazama. Svakim mojim dolaskom tamo svjedočim novim promjenama: objekti sve bliže zemlji, otpad se gomila prema nebesima. Vegetacija se razdivljala, bura je porušila borove, neki su izgorjeli. Staze su dijelom zakrčene palim stablima ili smećem kojega se čak ni ne trude istresti van propadajućeg asfalta. Ostaje samo mučnina. Ne svima, naravno i nažalost.

Autorica ovog teksta je Lada Niseteo, preko četvrt stoljeća dopisnica iz Bruxellesa (i okolice), dobitnica EU nagrade Schuman za svoj novinarski rad, s preko 20 tisuća članaka uskladištenih u računalu…

U sklopu današnjeg posjeta premijera Andreja Plenkovića i dijela ministara Zadarskoj županiji, ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković i ministar obrane Damir Krstičević potpisali su sa Zračnom lukom Zadar tripartitni sporazum o rekonstrukciji i dogradnji tamošnjih operativnih površina. Konkretno, kako je pojasnio ministar prometa, Oleg Butković, radi se o važnom strateškom projektu, budući da je riječ o zračnoj luci s oko 700.000 putnika godišnje:

„Ovim sporazumom mi zapravo zajednički, budući da Ministarstvo obrane koristi veći dio, odnosno ima pistu koja je u vlasništvu Ministarstva obrane, a ona je neophodna za daljnji razvoj Zračne luke Zadar… Potpisali smo ovaj sporazum gdje smo, zapravo, međusobno se dogovorili da ćemo zajednički pripremiti ovaj projekt i riješiti imovinsko-pravne odnose. Projekt koji je ukupne vrijednosti negdje oko 500 milijuna kuna, koji obuhvaća rekonstrukciju postojeće uzletno-sletne staze, dogradnju nove od 700 metara i, naravno, rekonstrukciju i dogradnju zgrade putničkog terminala“.

Za ministra obrane ovo je izvrstan primjer sinergije lokalne zajednice, grada Zadra i ministarstava: „Drago mi je da Hrvatska vojska kao partner sudjeluje u ovom projektu. Što se tiče nas, mi ćemo dobiti isto nove sposobnosti, mogućnosti isto korištenja ove uzletno-sletne piste i to je dobro, prije svega, za Hrvatsku vojsku, I puna potpora ovome projektu“.

I za premijera Plenkovića je ovaj projekt „još jedan primjer sinergije i potpore državne vlasti u ovom konkretnom slučaju cijeloj Zadarskoj županiji, kako bi se proširenjem piste, povećanjem stajanke, omogućio još veći promet“. Plenković je još dodao:

Dio Vlade danas u Zemuniku (Photo: MORH/M.Čobanović)

„Brojke od 700.000 putnika, koja je bila u 2018., je izrazito ohrabrujuća, što znači da zadarska Zračna luka postaje važan punkt za jačanje našeg turističkog prometa, naše turističke ponude, koja je u neposrednoj blizini luke Gaženica. Činjenica je, evo g. Škifić nam kaže da je prošle godine kroz ovu luku prošlo 456.000 vozila u pogledu trajektnog domaćeg i međunarodnog prometa, da je sa kruzera koji su posjetili Zadar ovdje bilo 180.000 ljudi, a očekuje se još veće povećanje u ovoj turističkoj sezoni. To nam sve zajedno govori o jednom vrlo dinamičnom razvojnom, gospodarskom, prometnom, integriranom pristupu u Zadarskoj županiji. Mi ćemo kao Vlada, s aspekta svih ministarstava, nastojati podržavati te projekte, činiti sve da upravo s ovakvim primjerom modernog putničkog terminala, koji je po svim međunarodnim standardima, Schengenskim standardima, omogućimo svima koji borave u Zadru, Zadarskoj županiji i cijeloj Dalmaciji još kvalitetniji, ugodniji, brži i učinkovitiji boravak u Hrvatskoj“.

Premijer Andrej Plenković i pukovnik Damir Barišić (Photo: MORH/M.Čobanović)

Iako ta „sinergija“ vojnog i civilnog zrakoplovstva na jednom aerodromu nikad nije najsretnije rješenje, što se jasno vidi i na zadarskom, a posebno na zagrebačkom aerodromu, u nedostatku drugih rješenja – to je jedino moguće. Voditelj Operativnog odsjeka 93. ZB u Zemuniku, pukovnik Damir Barišić, prilikom potpisivanja današnjeg tripartitnog sporazuma istaknuo je kako je proširenje manevarskih površina u zajedničkom interesu Zračne luke Zadar i 93. zrakoplovne baze. Iz perspektive 93. zrakoplovne baze, a u cilju zadržavanja postojećeg vrlo visokog broja operacija vojnih zrakoplova, proširenje tzv. „rulnica“ i produženje uzletno-sletne staze nužno je potrebno kako se očekivano povećanje putničkog prometa ne bi negativno odrazilo na svakodnevno letenje vojnih zrakoplova.

„Proširenje rulnica omogućit će znatno kraće zadržavanje zrakoplova na uzletno-sletnoj stazi, što izravno višestruko povećava broj mogućih operacija unutar jedinice vremena, a produženje uzletno-sletne staze uz mogućnost prihvata većih zrakoplova ujedno povećava sigurnost letenja u slučajevima poput otkaza kočnica na slijetanju“,

pojasnio je pukovnik Barišić.

Projekt je već u određenom dijelu razrađen, objasnio je direktor Zračne luke Zadar, Josip Klišmanić:

„Napravili smo glavni projekt za kompletnu stajanku, ishodili smo lokacijsku dozvolu što se tiče vojnog dijela piste i napravili smo parcelacijski elaborat. Ono što nam sada slijedi to je upravo ugovorni odnosi Ministarstva obrane i Zračne luke Zadar da definiramo daljnje korake i način kojim će imovinsko-pravni odnosi biti regulirani“.

Dok još nije poznato ima li Ministarstvo obrane kakvih dodatnih financijskih obveza u ovom, za Zadar strateškom projektu, izvjesno je da će obrambeni sektor i tu ostati uskraćen za dio zemljišta. Jer upravo područje na kojem je predviđena gradnja nove uzletno-sletne staze trenutno je u vlasništvu Ministarstva obrane. Slična je to situacija kao i u Zagrebu, gdje se MORH odrekao dijela zemljišta u korist francuskog koncesionara za izgradnju novog zagrebačkog aerodroma, a u zamjenu su Francuzi izgradili novi hangar za dežurni borbeni dvojac, ili u Splitu, gdje se povodom gradnje Spaladium Arene vojno zemljište mijenjalo za uređenje objekta 47 te nadstrešnice za vozila u Lori. Podsjećamo da je za ovu godinu, što se MORH-a tiče, jedan od najznačajnijih projekata hangar-radionica za održavanje Protupožarne eskadrile u Zemuniku, te proširenje smještajnih i radnih kapaciteta, kako u zadarskoj 93. ZB, tako i u zagrebačkoj 91. ZB.

Od 2008. do 2013. godine ulična i dvorišna zgrada bivše Vojne bolnice Zagreb u Vlaškoj zjape prazne, a od tada – uz tek povremena i privremena događanja – nije donesen konkretan plan njene namjene.

Nema tome dugo otkako je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović opatrnula po Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom i njegovom gospodarenju bivšim vojnim nekretninama. “To je sramota, zgrade propadaju, urušavaju se krovovi. Oni tom imovinom moraju upravljati, a ako ne žele – neka ih predaju lokalnoj samoupravi ili neka raspišu koncesiju“, ljutila se Grabar Kitarović nakon obilaska otoka Molata. I bilo bi to sasvim u redu, da se predsjednica svakoga jutra ne budi s pogledom na jednu takvu sramotu, kojoj se počeo urušavati krov i otpadati fasada. Jer niti 500 metara od njenog stana, uspravnicom Bauerovom prema sjeveru, stoji nekadašnja austrougarska ljepotica, kojoj je višegodišnje upravljanje lokalne samouprave priuštilo oronulost i zaborav. Da je Grabar Kitarović zaista tako zabrinuta za neiskorišteni potencijal vojnih nekretnina, uključujući i zdanje u Vlaškoj 87, lupila bi šakom po stolu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, pozvala bi na red njegovog nacionalnog koalicijskog partnera HDZ, i poduzela sve što može da se bivša vojna bolnica uredi i stavi u funkciju od prvenstveno javnog interesa.

U ožujku 2008. godine, temeljem Ugovora o zamjeni nekretnina između Republike Hrvatske i Grada Zagreba, bivša vojna bolnica predana je Gradu u vlasništvo. Unatoč brojnim obećanjima i mahanjem velikim planovima, sve do 2013. ulična i dvorišna zgrada zjape potpuno prazne, prepuštene zubu vremena i povremenim “podstanarima”. U jesen 2013. najavljeno je održavanje 4. izdanja Muzeja ulične umjetnosti, na temu revitalizacije napuštenih gradskih prostora, i to baš u dvorišnoj zgradi bivše Vojne bolnice Zagreb. Dio je to projekta “Recovery the Streets”, financiranog sredstvima EU fonda “Kultura 2007.-2013.” u kojem tada sudjeluje pet europskih festivala ulične umjetnosti u Zaragozi (Španjolska), Kölnu (Njemačka), Toulouseu (Francuska), Besançonu (Francuska) i Zagrebu (Hrvatska). Ideja projekta bila je da se u svakom od gradova-sudionika pronađe neki zaboravljen, napušten i prazan prostor koji bi se – dok se čeka njegovo konačno privođenje svrsi ili neki novi projekti – revitalizirao uz pomoć intervencija međunarodnog umjetničkog tima.

Organizator Muzeja ulične umjetnosti, udruga Centralna jedinica na čelu s direktoricom Ivanom Vukšić, u početku je razmišljao o smještanju Muzeja u prostor stare uljare u Branimirovoj ulici koja se, iako je također zaštićeni spomenik kulture i zjapi prazna, godinama skriva iza skela zbog, navodno, temeljite obnove. Vlasnik zgrade stare uljare, građevinsko poduzeće Tehnika, nije bilo zainteresirano za privremeno udomljavanje uličnih umjetnika, pa je, nakon početnih nesuglasica, Grad Zagreb Centralnoj jedinici ponudio dvorišnu zgradu u Vlaškoj 87, koja je po svim parametrima udovoljavala željama organizatora i zahtjevima projekta. Temeljem ugovora kojeg su potpisali zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i direktorica MUU Ivana Vukšić, dvorišna zgrada dana je na minimalno dvogodišnje korištenje, uz obavezu “savjesnog odnošenja prema zgradi“. To je uključivalo čišćenje zgrade, pretrpane kojekakvim smećem, te angažiranje osiguranja koje se brinulo o tome da posjetitelji ne oštećuju zgrade, izloške i ne lutaju dijelovima koji nisu predviđeni za Muzej i nisu očišćeni. Muzej ulične umjetnosti svoje jednodnevne postave prikazao je 2013. i 2014. godine, a u projektu je sudjelovalo ukupno 50 umjetnika iz Hrvatske i inozemstva. Po završetku programa, zgrada je ponovno očišćena, smeće je pokupljeno, a na zidovima su ostali samo umjetnički radovi pomiješani s ranije zatečenim grafitima.

Prvi Dan D 2014. godine

Muzej ulične umjetnosti otvorio je vrata i drugim umjetničkim projektima koji su tražili privremeni smještaj. “To je potvrda našeg rada i želje da se ovakvi prostori populariziraju i stave u funkciju građanstva, ako već Grad ne zna što s njima“, kaže Ivana Vukšić, uz napomenu da je cijeli projekt u evaluaciji dobio visoku ocjenu. Već 2014. u bivšoj vojnoj bolnici održan je međunarodni festival dizajna pod nazivom Dan D, u organizaciji Hrvatskog dizajnerskog društva. Za razliku od MUU, dizajneri su dobili na korištenje uličnu zgradu, uredili je i postavili eksponate, a posjetitelji su mogli slobodno šetati, razgledavati i sudjelovati na predavanjima i radionicama (dok se Muzej ulične umjetnosti mogao razgledati tek u grupi, uz obaveznog vodiča). U sklopu festivala, održana je i tribina “Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori” u organizaciji Centra za mirovne studije, a za posjetitelje su pripremljene sasvim prigodne razglednice uz “Pozdrav iz Vlaške 87”, adresirane na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. “Cilj je bio skrenuti pažnju gradonačelnika na još jednu gradsku nekretninu koja propada u centru grada, a istovremeno pokazati kako postoje brojne ideje kako da se ta zgrada stavi u uporabu za sve građane grada”, pamti Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije.

Razglednice savjesnih građana nisu dirnule u srce zagrebačkog gradonačelnika

Bivša vojna bolnica ugostila je dizajnere i naredne, 2015. godine, ali već ove, 2016., festival seli u Pogon Jedinstvo. Iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, na čelu s pročelnikom Damirom Lasićem, poručuju da se radi o gradskoj strategiji upravljanja gradskom imovinom:

“Budući da je u tijeku ishođenje projektne dokumentacije za privođenje objekta konačnoj namjeni, ovaj ured dodjeljuje pojedine prostore isključivo za povremena (kratkotrajno na par dana) korištenja za održavanje manifestacija od općeg, kulturnog interesa, ili za snimanje filmova/serija”.

Serije i filmovi u bivšoj vojnoj bolnici snimali su se još u vrijeme dok je ona imala redovne stanare, a tamošnja i tadašnja prisutnost Vojnog muzeja davala je pogodnost posudbe uniformi, naoružanja i ostale vojne opreme na licu mjesta. Posljednji film koji je snimljen u Vlaškoj 87 je Broj 55 redatelja Kristijana Milića, kojem je scenografija austrougarske vojarne bila idealna kulisa za ratni film o Domovinskom ratu, čija se radnja odvija u Kusonjama kod Pakraca. Dok je još Muzej ulične umjetnosti pripremao svoj prvi postav, a umjetnici oživljavali dvorišnu zgradu, u uličnoj zgradi i dvorištu bivše vojne bolnice već su se skupljali “branitelji” i “pobunjeni Srbi”, uz rondanje vojnih transportera i štektanje kalašnjikova. No za razliku od MUU i Međunarodnog festivala dizajna, koji su prostore u Vlaškoj koristili besplatno, filmaši su morali platiti naknadu.

“Ukoliko se prostor dodjeljuje za održavanje manifestacije koju provode udruge uz prethodno mišljenje, odnosno preporuku nadležnog ministarstva Republike Hrvatske ili nadležnog gradskog ureda, ugovor se sklapa bez naknade za korištenje, a ukoliko se prostor dodjeljuje za komercijalnu namjenu, odnosno snimanje spota, filma/serije, naknada za korištenje određuje se sukladno Zaključku o kriterijima za određivanje zakupnine za poslovni prostor (Službeni glasnik Grada Zagreba 1/14 i 12/15) i Zaključku o utvrđivanju jediničnog iznosa zakupnine i načinu plaćanja zakupnine za građevinsko zemljište (Službeni glasnik Grada Zagreba 21/15), prema mjesečnoj zakupnini”,

pojašnjava pravila igre već spomenuti Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada.

Posljednje tri godine, Vlaška je ugostila još nekoliko jednokratnih umjetničkih projekata, dok Grad smišlja što napraviti sa zapravo neželjenom nekretninom na atraktivnoj poziciji. Prema riječima Ivane Vukšić, nakon uspjeha Muzeja ulične umjetnosti, Gradu je predložen dugoročni projekt revitalizacije zgrade, koji nije zaživio dalje od preliminarnog sastanka: “Zgrada ima nevjerojatan potencijal samo zbog svoje lokacije i količine slobodnog prostora, ali zbog svog stanja potrebna je izrazito velika investicija da se ponovno učini funkcionalnom“.

Vijeće gradske četvrti Gornji grad-Medveščak u nekoliko je navrata tražilo od Grada pokretanje razgovora o budućnosti bivše VBZ, a jedino što su dobili bila je šutnja i ignorancija. Predsjednik Vijeća Luka Šimurina kaže kako to tijelo “nema saznanja o eventualnim planovima za revitalizaciju postojećeg objekta“, ali za svaki slučaj upućuje zainteresirane da priupitaju nadležne gradske urede.

Pogled iz ulične prema dvorišnoj zgradi

Gradski uredi, prije svega onaj za imovinu Grada, te za obrazovanje, kulturu i sport, ponavljaju sada već desetak godina staru priču o “smještaju gradskih obrazovnih ustanova“, za što se radi projektna dokumentacija (i tako već godinama). Štoviše, iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport potvrđeno nam je pokretanje postupka “za izradu projektne dokumentacije za prenamjenu ulične zgrade bivše Vojne bolnice za potrebe preseljenja Glazbene škole Elly Bašić, koja trenutno radi na lokaciji u Medvedgradskoj ulici“. Ravnateljica škole Mirela Buchberger priznaje da “imaju potrebu rješavanja prostornih problema“, ali o mogućnosti preseljenja u Vlašku “ne može dati konkretne odgovore“. Konkretniji je krajem prošle godine bio gradonačelnik Bandić, najavivši uređenje Vlaške za potrebe preseljenja GŠ Elly Bašić. Radovi bi, prema Bandiću, trebali početi već u svibnju ove i završiti u siječnju 2017. godine. No u proračunu za ovu godinu ne vide se sredstva osigurana za tu namjenu, pa ne treba isključiti mogućnost da velike Bandićeve najave o izgradnji, dogradnji i obnovi 6 vrtića, 9 dvorana i 11 škola nisu ništa drugo nego obećanja uoči lokalnih izbora sljedeće godine. Ne treba zanemariti ni ocjene struke iz 2008. prema kojima je Vlaška 87 potpuno neprikladna za smještaj učenika i umjetničkih škola. Jedno je sigurno:

“Treba paziti da namjena bude od javnog interesa na način da se da prednost onom javnom interesu kojega nema ili je u deficitu u urbanoj slici grada ili za kojega ne postoji neki drugi alternativni gradski prostor”,

smatra Gordan Bosanac, dodajući kako je “važno da se o tome raspravi i pokuša naći konsenzus među različitim opcijama od javnog interesa koje postoje oko tog prostora.”

Nekad Domobranska vojarna, danas Katoličko sveučilište i shopping centar

Da se bivša Vojna bolnica kojim slučajem nalazi u New Yorku, u kojem trenutno živi i radi Ivana Vukšić, sigurno bi bila brzo iskorištena, ali ne u umjetničke svrhe, nego za skupocjene stanove. Nešto slično događa se na drugom dijelu Zagreba, u bivšoj austrougarskoj “Domobranskoj vojarni”, kasnije vojarni Hrvatske vojske “Kralj Tomislav”. Ona je 2006. predana u vlasništvo Katoličkoj crkvi, koja je sićušan dio prostora na jedvite jade prenamijenila u Hrvatsko katoličko sveučilište, da bi dobar dio ostatka iznajmila, među ostalim i privatnoj tvrtki za izgradnju shopping centra. Prevaga privatnog nad javnim interesom na atraktivnoj lokaciji u Ilici ne smije biti recept i za Vlašku 87.

• ovaj tekst o sudbini bivše Vojne bolnice Zagreb objavljen je 27. travnja 2016. pod originalnim naslovom “Između privatnog, javnog i neodređenog” na portalu Kulturpunkt, te je dostupan na adresi  http://www.kulturpunkt.hr/content/izmedu-privatnog-javnog-i-neodredenog. Prvi dio serijala o prošlosti bolnice u Vlaškoj 87 objavljen je 19. travnja 2016., i može se pročitati na adresi http://www.kulturpunkt.hr/content/kronika-jednog-propadanja

Prije punih 5 godine, u travnju 2010. godine, ministri vanjskih poslova država-članica NATO-a složili su se oko toga da će primiti BiH u Akcijski plan za članstvo u Savezu („Membership Action Plan“ – MAP). Pritom su postavljeni i uvjeti, a jedan od njih je bio da će NATO prihvatiti prvi godišnji MAP za BiH tek kada imovina vezana uz obrambeni sektor (poput vojarni, poligona i raznih vrsta zemljišta) bude registrirana kao imovina države i zemljišnoknjižno provedena za Ministarstvo obrane kao korisnika. Cjelokupni postupak uknjižbe sukladan je odluci Ustavnog suda BiH, koja je potvrdila obvezu da se imovine uknjiži na državu BiH sukladno Zakonu o obrani, kao i Odluci Predsjedništva o 63 perspektivne vojne lokacije, te Sporazumu o sukcesiji. No, tijekom proteklih pet godina taj je proces vrlo često zapinjao zbog političkih prepucavanja i igara između  entiteta u BiH.

Pet godina kasnije, točnije u četvrtak, 19. ožujka, Ministarstvo obrane BiH priopćilo je o dovršetku pripreme dokumentacije potrebne za proces uknjižbe 63 perspektivne vojne lokacije na državu BiH. Dvije lokacije u Čapljini već su uknjižene na državu, dok je za treću potrebno izvršiti neke tehničke pretpostavke, pa tek onda uknjižbu. Za dvije vojne lokacije u Orašju i Žepču sve je pripremljeno i spremno za upućivanje u proceduru prema Vijeću ministara BiH, koje bi potom trebalo ovlastiti ministra obrane BiH Zekerijaha Osmića da potpiše ugovor o preuzimanju.

Trenutno je u Federaciji BiH za uknjižbu spremno ukupno 20 lokacija, od čega je za 14 lokacija dokumentacija poslana u Pravobraniteljstvo BiH sa zahtjevom za uknjižbu na državu BiH. Prvi komplet dokumentacije, kažu u MO BiH, poslan je Pravobraniteljstvu još 21. studenog 2014. godine. Istodobno, u Republici Srpskoj vodi se velika pravna bitka ne bi se započelo i s procesom uknjižbe tamošnjih vojnih nekretnina. Za sada je za lokaciju u Han Pijesku tek nepobitno utvrđena nadležnost Suda BiH, od kojeg se očekuje rješavanje spora oko vlasništva na toj lokaciji. Za lokaciju Bileća Ministarstvo obrane BiH uputilo je prigovor Geodetskoj upravi Republike Srpske tražeći poništenje prethodno donesenog rješenja prema kojem se vojna imovina u Bileći preknjižila na općinu Bileća – Ministarstvo obrane BiH tu traži vraćanje u prethodno stanje. Ovih dana Ministarstvo obrane BiH treba Pravobraniteljstvu BiH dostaviti dokumentaciju za još 4 lokacije iz Republike Srpske radi uknjižbe na državu BiH.

Vlasti u BiH nadaju se kako će ovaj sramežljivi početak označiti i širi početak procesa ispunjavanja uvjeta za aktivaciju MAP-a, za što do sada nije bila dovoljna činjenica da je prije 5 godina BiH promptno ispunila jedan drugi uvjet – slanje pješačke postrojbe u operaciju ISAF u Afganistanu. Zapovjednik NATO stožera u Sarajevu general Christopher J. Perry izjavio je u veljači ove godine kako se nada da će tijekom 2015. biti aktiviran Akcijski plan za članstvo BiH u NATO-u.

„Događaju se određeni pomaci pa se nadam da će biti odblokirano pitanje uknjiženja vojne imovine i da će stvari u BiH krenuti naprijed“, rekao je tada Perry dodavši da, iako je konačni cilj članstvo u NATO-u, najveću vrijednost za Bosnu i Hercegovinu tu nosi sam proces pristupanja, jer on podrazumijeva stvaranje transparentnosti, odgovornosti i sposobnosti tamošnjih Oružanih snaga.

Vlada je jučer na svojoj 193. sjednici donijela Plan upravljanja imovinom u vlasništvu RH za 2015. godinu. Radi se o planu koji je temeljem Strategije upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH za razdoblje od 2013. do 2017. izradio Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI), i o njemu proveo javnu raspravu. Zbog kašnjenja u izradi, rasprava ili kako se to voli reći – „savjetovanje sa zainteresiranom javnošću“, skraćeno je na samo 15 dana, no Vladu to nije smetalo da digne ruke „ZA“ usvajanje tog Plana.

Plan se sastoji od nekoliko dijelova – (1) bavi se korporativnim upravljanjem trgovačkim društvima od strateškog i posebnog interesa za RH, te donosi (2) plan vezan uz dovršetak privatizacije, restrukturiranja i upravljanja trgovačkim društvima iz djelokruga Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP), (3) godišnji plan CERP-a u odnosu na potraživanja, obveze, sudske i druge sporove te pitanja koja su predmet sukcesije, (4) godišnji plan upravljanja i raspolaganja stanovima i poslovnim prostorima u vlasništvu RH, (5) godišnji plan upravljanja i raspolaganja građevinskim zemljištem u vlasništvu RH, (6) godišnji plan rješavanja imovinskopravnih i drugih odnosa vezanih uz projekte obnovljivih izvora energije, te ostalih infrastrukturnih projekata, kao i eksploataciju mineralnih sirovina, (7) godišnji plan provođenja postupaka procjene imovine u vlasništvu RH, (8) godišnji plan vezan uz postupanje s trajno, odnosno privremeno oduzetom imovinom ostvarenom kaznenim djelom ili prekršajem, (9) godišnji plan rješavanja imovinskopravnih odnosa s jedinicama lokalne i područne samouprave, (10) godišnji plan rješavanja imovinskopravnih odnosa na bivšim vojnim nekretninama te godišnji plan njihova stavljanja u funkciju, (11) godišnji plan daljnje komercijalizacije dijela stanova i poslovnih prostora danih na upravljanje trgovačkom društvu „Državne nekretnine d.o.o.“, (12) godišnji plan upravljanja, odnosno tekućeg i investicijskog održavanja rezidencijalnih objekata u vlasništvu RH, (13) provedbe projekata javno-privatnog partnerstva, (14) godišnji plan vođenja Registra državne imovine, te (15) godišnji plan postupaka vezanih uz savjetovanje sa zainteresiranom javnošću i pravo na pristup informacijama koje se tiču upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu RH.

Iz ovog opširnog dokumenta za sada ćemo se pozabaviti dijelom koji se tiče vojnih, ili sada već bivših vojnih nekretnina. Pritom je zanimljivo da ovaj Plan, slučajno ili ne, izlazi na svjetlo dana netom nakon nalaza Državne revizije za poslovanje MORH-a u 2013., gdje revizori kao jedan od najvećih problema Ministarstva obrane vide upravo loše upravljanje nekretninama.

Vela glava na Visu

Tijekom samo 6 mjeseci ove godine, od 06. veljače do 15. kolovoza, Odjel bivših vojnih nekretnina u DUUDI-u preuzeo je od Ministarstva obrane RH čak 86 neperspektivnih vojnih nekretnina. To su: (1) bazen u Bregani, (2) Dugo Selo, zemljište u Ulici braće Pavlić 31; (3) u Zagrebu: (1) zemljište „Dotršćina“, (2) zemljište „Prigornica“, (3) skladište Granešina, (4) streljana „Mikulići“; (4) u Jastrebarskom, pumpna stanica „Za Marofom“; (5) na Drveniku Velikom: (1) zemljište „Komorovica put“, (2) skladište „Širan“, (3) zemljište „Komorovica“ i (4) tvrđava „Starina“; (6) u Otočcu: (1) skladište „Stari krug“, (2) skladište „Konjušnica“ i (3) kompleks „13. lipnja“; (7) poligon „Dabrovica“ u Virovitici; (8) Otok Mrčara, vojarna „Mrčara“; (9) na Lastovu (1) skladište „Put“, (2) Dom HV i (3)hotel „Sirena“, (4) OUP „Kota 127“, (5) zemljište „Trg JNA“ i (6) zemljište „Blaževo brdo“; (10) Otok Sušac, OUP „Sušac“; (11) Otok Kopište, zemljište „Kopište“, (12) u Delnicama (1) skladište „V-3“ i (2) Dom HV; (13) na Visu: (1) zemljište „Radino brdo“, (2) zemljište „Pista“, (3) zemljište „Ljubišće – Šljunčara“, (4) kompleks „Stonca“, (5) „Podstražje“, (6) zemljište „Glavica“, (7) zemljište „Šepurine“, (8) kompleks „Barjaci“, (9) zemljište „Barjaška“, (10) zemljište „Krvavac“, (11) zemljište „Dobra luka“, (12) zemljište „Draškovac“, (13) vojarna „Nova pošta“, (14) zemljište „Velje polje“, (15) skladište „Korita“, (16) zemljište „Talež“, (17) zemljište „Rukavac“, (18) vojarna „Starine“, (19) zemljište „Za čelo“, (20) kompleks „Luka“, (21) vojarna „Vela Glava“, (22) vojarna „Stončica“, (23) zemljište „Donja Poljica“, (24) skladište „Smokovo polje“, (25) vojarna „Stupišće“ i (26) vojarna „Podhumlje“; (14) u Puli: (1) skladište „Valtura“, (2) kompleks „Valsaline“, (3) gospodarstvo „Kastion“, (4) poligon „Marlera“, (5) skladište „Turtijan“, (6) skladište goriva „Budava“, (7) OUP ,,Sv. Daniel“, (8) OUP „Veliki i Mali Majam“, (9) vojarna „Barbariga“, (10) skladište „Bradamonte“, (11) OUP „Vrh Mikoteto“, (12) skladište „Monvidal“ i (13) skladište „Valmarin“; (15) u Pazinu (1) poligon „Lindar“ i (2) strelište „Brestovica“; (16) ekonomija „Petrovija“ u Umagu; (17) Savudrija, zemljište „Savudrija“; (18) u Šibeniku (1) OUP „Kamenar“, (2) OUP „Dubrava“, (3) tvrđava ,,Sv. Ivan“, (4) zemljište „Ulica Đure Đakovića“, (5) skladište „Duboka“, (6) zemljište „Slizel“, (7) zemljište „Bilice“, (8) zemljište „Landovača“, (9) zemljište „Uvala Vrnaža“, (10) zemljište „Perišić“, (11) zemljište ,,Sv. Križ“ i (12) zemljište „Podkrižje“; (19) otok Logorun, kompleks „Logorun“; (20) otok Murter, OUP „Murter“; (21) otok Kakan, zemljište „Kakan“; (21) otok Žirje, vojarna „Sjeverno Žirje“; (22) otok Zlarin, vojarna „Zlarin“; te (23) otok Prvić, zemljište „Skarlobrin“. Dakle, od ukupno 23 lokacije, pretežito je tu riječ o primorju i otocima – a najviše je nekretnina smješteno na Visu (njih 26), te oko Pule (njih 13) i Šibenika (njih 12). Tu je posebno zanimljiva predaja vojarne “Vela glava” na Visu, za koju je MORH još prošle godine tvrdio da je “perspektivna” – što je nedvojbena glupost vidljiva svima koji su tijekom posljednjih 20-ak godina bili na Veloj glavi, kompleksu kojeg je još nedavno MORH kao perspektivnog krenuo razminiravati.

Bivša vojarna Velopin ubuduće bi mogla biti marina

Daljnjih 16 vojnih nekretnina MORH je predao u razdoblju od 16. kolovoza do 19. rujna ove godine. To su: (1) bivša vojarna „Kula“ u Sinju, (2) izgrađeno građevinsko zemljište „Velopin“, Mali Lošinj, (3) izgrađeno građevinsko zemljište „Vela Straža“ na otoku Susku, (4) bivša vojna nekretnina „Čikat“, Mali Lošinj, (5) izgrađeno građevinsko zemljište „Rt Stijene“ na otoku Unijama, (6) izgrađeno građevinsko zemljište „Maračol – Zgarbina“ na otoku Unijama, (7) izgrađeno građevinsko zemljište „Vojarna Selo“ na otoku Unijama, (8) izgrađeno građevinsko zemljište „Vojarna Draga“ na otoku Iloviku, (9) izgrađeno građevinsko zemljište „Skladište Parkno“ na otoku Iloviku, (10) izgrađeno građevinsko zemljište „Selo“ na otoku Iloviku, (11) bivša vojna nekretnina „Vrh Gore“ na otoku Istu, (12) izgrađeno građevinsko zemljište „Imovina – Gospić“, (13) izgrađeno građevinsko zemljište „Luka“ na otoku Molatu, (14) izgrađeno građevinsko zemljište „Jaz“ na otoku Molatu, (15) izgrađeno građevinsko zemljište „Selo“ na otoku Molatu, te (16) bivša vojna nekretnina „Josipdol“ u Josipdolu.

Mladen Pejnović, predstojnik DUUDI-a

Tako se DUUDI hvali kako je u samo 8 mjeseci ove godine preuzeo ukupno 102 nekretnine, za razliku od svojih pravnih prethodnika (Hrvatskog fonda za privatizaciju, Središnjeg državnog ureda za upravljanje državnom imovinom i Agencije za upravljanje državnom imovinom – AUDIO) koji su ukupno u razdoblju od 15-ak godina navodno preuzeli samo 88 bivših vojnih nekretnina.

MORH je i za 2015. godinu najavio predaju većeg broja za njih neperspektivnih nekretnina. U koordinaciji s Ministarstvom obrane DUUDI dogovara način primopredaje bivših vojnih nekretnina, jer se ona do sada često odvijala bez predaje potrebne imovinskopravne dokumentacije i podataka o minski sumnjivim područjima, bez očevida na lokaciji te identifikacije katastarskih čestica, kao i bez evidencije stanja brojila električne energije, plina, vode i slično. To naravno zahtijeva i dodatna proračunska sredstva za izradu elaborata evidentiranja postojećih, a neevidentiranih objekata, te usklađenja katastarskog i zemljišnoknjižnog stanja, procjene tržišne vrijednosti nekretnina, kao i odvajanja poljoprivrednog od građevinskog zemljišta, te osiguranje dodatnih sredstava za troškove rušenja objekata za koje građevinska inspekcija i komunalni redari nalože rušenja.

Kriteriji za daljnje ustupanje bivših vojnih nekretnina bit će slični dosadašnjima – (1) razvojni projekti i (2) sukladnost prostornom uređenju. U DUUDI-ju tvrde da ukoliko zainteresirana strana predloži razvojni projekt i dostavi projektnu dokumentaciju, nema razloga da se njihov prijedlog brzo ne razmotri i odobri korištenje, pravo građenja ili prodaja. Time se nekretnine neće apriori ustupati isključivo jedinicama lokalne i područne samouprave, koje se do sada baš i nisu pokazale previše zainteresirane za daljnje stavljanje u funkciju tako dobivene bivše vojne imovine. U razdoblju od 2009. do 2011. Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom predao je jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave vojne nekretnine u vrijednosti od 560 milijuna kuna, no nažalost DUUDI ne navodi što se kasnije dogodilo s tom vrijednom imovinom, te jesu li lokalne vlasti dalje povećale tu vrijednost ili su nekretnine prepustile propadanju i uništenju.

Uvidom u riješene predmete utvrđeno je da je do sada pretežno primjenjivan model raspolaganja nekretninama u vlasništvu RH bilo darovanje – tako je u razdoblju od 2000. do 2011. godine darovano 120 nekretnina. Od ostalih modela raspolaganja, 47 bivših vojnih nekretnina stavljeno je u funkciju (1) dodjelom na korištenje (u pravilu bez naknade), (2) davanjem u zakup ili najam, (3) prodajom, te (4) zasnivanjem prava građenja. Tendencija u primjeni modela raspolaganja trebala bi biti na modelu raspolaganja zasnivanjem prava građenja, davanjem u zakup ili najam te dodjelom na korištenje. Ako se u određenom slučaju radi o strateškom projektu, primijenit će se davanje u koncesiju kao model raspolaganja, predlaže DUUDI. Dodjelu na korištenje potrebno je dodatno regulirati donošenjem Odluka o mjerilima i kriterijima za davanje suglasnosti za kratkotrajno korištenje bivših vojnih nekretnina (kao što su sportske, kulturne, turističke, folklorne, padobranske aktivnosti, moto-utrke i druge manifestacije kraćeg trajanja).

Primaran cilj Odjela za vojne nekretnine u DUUDI-u tijekom 2015. bit će (1) upis izgrađenih bivših vojnih nekretnina u katastar i zemljišne knjige, te (2) ishođenje potrebnih uporabnih dozvola i pripadajućih energetskih certifikata, sukladno nedavno donesenoj Uredbi o vojnom graditeljstvu. Tako se tek u rujnu 2015. planira preuzeti bivše vojne nekretnine na Malom Lošinju, Susku i Unijama, i to nakon što se do kraja riješe imovinskopravni odnosi, dok isto to u prosincu 2015. godine čeka i bivše vojne nekretnine u Sisku.

Tijekom 2015. godine planira se prikupiti imovinskopravna dokumentacija za sljedeće nekretnine, u cilju njihova stavljanja u funkciju: (1) izgrađeno građevinsko zemljište u k.o. Galižana, (2) skladište „Donja Bistra“ (u Mokrici), k.o. Bistra Donja, (3) neizgrađeno građevinsko zemljište u k.o. Gornji Stenjevec, (4) izgrađeno građevinsko zemljište u k.o. Bregana, (5) izgrađeno građevinsko zemljište u k.o. Podvornica, (6) izgrađeno građevinsko zemljište u k.o. Jastrebarsko, (7) izgrađeno građevinsko zemljište u k.o. Klinča Sela, (8) vojarna „Lađarska“, Sisak, (9) građevinsko zemljište, k.o. Kovačevac, (10) izgrađeno građevinsko zemljište, k.o. Pula, (11) izgrađeno građevinsko zemljište, k.o. Pula, (12) izgrađeno građevinsko zemljište, k.o. Donji Miholjac, (13) građevinsko zemljište, k.o. Zvečanje, (14) građevinsko zemljište, k.o. Donje Polje, (15) izgrađeno građevinsko zemljište, k.o. Otočac, (16) izgrađeno građevinsko zemljište, k.o. Otočac, (17) građevinsko zemljište u k.o. Vrbnik, (18) izgrađeno građevinsko zemljište u k.o. Šepurine, (19) građevinsko zemljište u k.o. Zadar, (20) građevinsko zemljište u k.o. Dugo Selo II, (21) izgrađeno građevinsko zemljište u k.o. Sveti Rok, (22) građevinsko zemljište k.o. Turjaci i k.o. Brnaze, (23) izgrađeno građevinsko zemljište k.o. Prečec, (24) izgrađeno građevinsko zemljište k.o. Šašinovac, (25) građevinsko zemljište k.o. Klana, i (26) „Dom hrvatske vojske“, Delnice.

Sukladno Strategiji razvoja širokopojasnog pristupa u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2012. do 2015. godine Odjel za bivše vojne nekretnine preuzet će tijekom 2015. godine i komunikacijsku infrastrukturu koju Ministarstvo obrane ne koristi, te na koju dugoročno ne računa – što obuhvaća komunikacijsku infrastrukturu poznatu pod nazivom “Neptun”, “Granica” i “Central” – a sve u svrhu razvoja širokopojasnog pristupa u Republici Hrvatskoj.

Pulski Muzil i utvrda Marija Louisa

Posebna su priča tzv. brownfield lokacije – zemljišta koja su prethodno bila korištena u industrijske ili neke druge komercijalne svrhe, i koja iz tog doba mogu biti kontaminirana niskim koncentracijama opasnog otpada ili drugih štetnih tvari, te koja mogu biti ponovo korištena nakon određenog postupka čišćenje i sanacije. Sukladno Strategiji razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. godine i popisu potencijalnih lokacija brownfield projekata na državnim nekretninama, Odjel za bivše vojne nekretnine uključen je u realizaciju sljedećih brownfield projekata (čiju je realizaciju pokrenulo Ministarstvo turizma Republike Hrvatske): (1) Otok Sveta Katarina – Monumenti, Pula, (2) Hidrobaza, Pula, (3) Uvala Saccorgiona, Pula, te (4) Jurjeva luka, Lastovo. Sukladno Strategiji zaštite, očuvanja i održivoga gospodarskog korištenja kulturne baštine Republike Hrvatske za razdoblje od 2011. do 2015. godine, Odjel za bivše vojne nekretnine tijekom 2015. godine sudjelovat će u pokrenutom postupku zaštite i očuvanja fortifikacija unutar sljedećih bivših vojnih nekretnina: (1) otok „Sveta Katarina“ – „Monumenti“, Pula, (2) „Hidrobaza“, Pula, (3) uvala Saccorgiona, Pula, te (4) fortifikacija „Muzil“ i „Marija Louisa“ u Puli, koje su predmet provođenja brownfield projekata pokrenutih na inicijativu Ministarstva turizma Republike Hrvatske.

Sukladno Strategiji za borbu protiv siromaštava i socijalne isključenosti, Odjel za bivše vojne nekretnine na zahtjev Ministarstva socijalne politike i mladih dodijelit će na korištenje nekretninu kojom upravlja DUUDI, a u cilju realizacije konkretnog projekta. Tijekom 2014. godine Odjel je Ministarstvu socijalne politike i mladih dodijelio na korištenje 4 bivše vojne nekretnine u sklopu Programa saniranja posljedica katastrofe na području Vukovarsko-srijemske županije, i to za potrebe skladištenja humanitarne pomoći i smještaja stradalnika s područja zahvaćenih katastrofalnom poplavom. Na zahtjev jedinice lokalne (regionalne) samouprave dodijeljena je na privremeno korištenje i jedna bivša vojna nekretnina za potrebe smještaja evakuiranih životinja s poplavljenih područja.

Odjel za bivše vojne nekretnine uključio se u Nacionalni program za mlade Ministarstva socijalne politike i mladih tako da je tijekom 2014. godine dodijelio na privremeno korištenje veći broj bivših vojnih nekretnina za potrebe održavanja koncerata i sportskih manifestacija civilnih organizacija mladih. To će se nastaviti i tijekom 2015., sukladno zahtjevima upućenih DUUDI-ju u konkretnom slučaju. Primijećen je i povećan broj zahtjeva za ustupanje nekretnina jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih i fizičkih osoba, po svim zakonom predviđenim modelima raspolaganja.

Bivša vojarna Aenona ili kompleks Šepurine – primjer krađe i devastacije

Uočen je i porast broja kaznenih djela koja se odnose na otuđenja i oštećenja imovine iz bivših vojnih nekretnina, zbog čega je Državno odvjetništvo RH pokrenulo kaznene postupke po službenoj dužnosti. Najstariji i ujedno najveći predmeti koje treba riješiti u cilju zaštite ovih nekretnina od devastacije jesu: (1) vojarna Aenona Zadar, tj. vojni kompleks Šepurine, gdje postoje zahtjevi za povrat, (2) vojarna Dračevac – nekretnina najveće vrijednosti koju je RH darovala nekoj jedinici lokalne i područne (regionalne) samouprave, a ugovor nikada nije realiziran zbog nedonošenja urbanističkog plana uređenja, te (3) poligon Jelas u Slavonskom Brodu – grad Slavonski Brod podnosio je više zahtjeva za darovanje, najprije za potrebe gradnje sveučilišnog kampusa, a tu namjenu odredila je i Radna skupina Vlade Republike Hrvatske za vojne nekretnine. Grad je naknadno više puta mijenjao zahtjev na način da je navodio da je nekretnina potrebna za druge namjene (pučka kuhinja, dječji vrtić, dom mjesnog odbora). Problem je u tome što do danas Grad Slavonski Brod nije donio izmjenu prostornog plana, već je ona još uvijek označena kao „N – građevina od interesa za obranu“ pa njome nije moguće raspolagati ni na koji način.

Ambiciozni su to planovi Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom za samo jednu, sljedeću godinu, posebno uzme li se u obzir da većina problema koji se spominju u ovom dokumentu datiraju još s početka ’90-ih, te da se u ovih gotovo 25 godina nisu ni pomaknuli s početka. Realno gledano, sve ovo navedeno za 2015. prije bi bio plan za narednu petoljetku ili čak desetljetku.

Danas u 18 sati u zagrebačkoj Galeriji Nova (Teslina 7) bit će predstavljena publikacija „Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj“. Ova knjiga, kako smo već pisali, nastala je u okviru projekta pod nazivom „Javni interes – nije na prodaju“, odnosno „Public interest – not saleable“ (PINS), financiranom od Europske unije iz okvira IPA 2010. Voditelj projekta bio je Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba, dok je „Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost“ obavila koordiniranje istraživačkog rada na studijama slučaja objedinjenim u publikaciji koju se prezentira javnosti.

U ovoj su publikaciji prezentirana svjetska iskustva prenamjene vojnih objekata, domaće (hrvatsko) zakonodavstvo iz tog područja, te su izložene 4 studije slučaja: primjeri prenamjena bivše vojne bolnice u Vlaškoj u Zagrebu, kompleksa Muzil u Puli, vojarne Samogor na Visu i vojnih nekretnina, točnije bivšeg Artiljerijskog školskog centra, kasnije vojarne „Stjepan Radić“ u Zadru. Iskustva s prenamjenom ovih nekada vojnih nekretnina prilično su različita, i kreću se od uspješnih do izrazito neuspješnih. Ova je tema posebno aktualna u kontekstu netom objavljene revizije poslovanja Ministarstva obrane u 2013. godini, gdje Državna revizija konstatira kaotično stanje u gospodarenju nekretninama. Sasvim prigodno za ovu temu – danas je i Vlada RH prihvatila Plan upravljanja imovinom u vlasništvu RH za 2015. godinu, u kojem poseban dio zauzimaju planovi za upravljanje bivšim vojnim nekretninama.

Na današnjoj promociji publikacije „Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj“, uz moderaciju Gordana Bosanca iz Centra za mirovne studije, govorit će: Kruno Kardov – jedan od autora i suurednik publikacije (Filozofski fakultet u Zagrebu), dr. sc. Irena Đokić – stručnjakinja za urbanu ekonomiju i strateško planiranje (Ekonomski institut iz Zagreba), te Igor Tabak – drugi od suurednika spomenute publikacije (OBRIS – Obrana i sigurnost, udruga iz Zagreba).

Ove subote, 4. listopada, nakon 18 mjeseci rada, IPA projekt pod nazivom “Javni interes – nije na prodaju” (“Public interest – not saleable” – PINS), i službeno je okončan. Riječ je tu o projektu financiranom od Europske unije iz okvira IPA 2010, kojom se uspješno spojilo temu nadzora korupcije na lokalnoj razini s temom obrane i sigurnosti u Hrvatskoj. Po tom je spoju ovaj IPA projekt do sada bio gotovo jedinstven u Europskoj uniji, zajednici koja, iako je posljednjih godina u svoj opseg tema usvojila i obrambenu tematiku, još nije počela financirati ikakve aktivnosti na ovom području.

Sam projekt IPA PINS je za nositelja imao Centar za mirovne studije iz Zagreba, uz kojeg je tu aktivno djelovala i čitava mreža domaćih te međunarodnih partnera (Transparency International Mađarska, te specijalizirana Transparency International jedinica “Defence and Security Program” iz Velike Britanije). Uz Sveučilište u Zagrebu (Filozofski fakultet), tu je bilo aktivno i više lokalnih udruga (među ostalima i Zelena Istra, Eko-Zadar, Cenzura), dok je Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost djelovala kao zasebnim natječajem izabran izvođač provedbe četiri specijalizirane studije slučaja.

Sam projekt PINS, o kojem smo već više puta pisali na portalu Obris.org, sastojao se od dva strukturna dijela. U prvome od njih promatralo se tematiku javnih nabava u obrani, te rizike korupcije koje takve aktivnosti sa sobom nose. Uz niz javnih aktivnosti koje su po tom pitanju bile odrađene tijekom posljednjih godinu i pol dana, treba posebno spomenuti konferenciju održanu 18. srpnja ove godine u prostorima Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu, te tematsku publikaciju koju je tim povodom objavio Centar za mirovne studije (CMS). Druga grana ovoga projekta bavila se proučavanjem procesa konverzije vojnih nekretnina, dosadašnjim tijekom ovoga procesa u Hrvatskoj, te izvlačenjem određenih pouka iz svega toga, a za ubuduće bolje baratanje ovom problematikom. Uz niz javnih skupova na ovu temu – u Zagrebu, Zadru, u Puli  i na Visu – u sklopu ove grane projekta IPA PINS izrađene su i četiri studije slučaja pojedinih odabranih primjera konverzije vojnih nekretnina u Hrvatskoj.

Za potrebe ovog istraživanja bili su odabrani kompleksi Muzil u Puli, vojarne “Samogor” na Visu i “Stjepan Radić” (bivši Artiljerijski školski centar) u Zadru, te stara Vojna bolnica u Vlaškoj, nedaleko užeg centra Zagreba. Ovi objekti zadovoljavaju čitav niz uvjeta – neki su blizu ili u sklopu većih gradova, neki su na moru i gotovo u turističkoj zoni, za neke su u tijeku veliki projekti prenamjene, dok za druge teško da je itko i čuo tijekom posljednjih godina. Iz ove raznolikosti istraživanjem su opisani razvoji stanja (faktičnog na terenu, ali i pravnog) iz kojeg se vidi kakvu su namjenu ti kompleksi zgrada i okolnog zemljišta imali u svojim vojnim danima, kako su postali nepotrebni za uporabu u oružanim snagama, te što je s njima bilo kasnije. Nažalost, upravo u ovoj kasnijoj sudbini često je i najveći problem, budući da većina takvih vojnih nekretnina odmah po izlasku iz vojnih ruku počinje nezaustavljivo propadati. Pri tome, zanimljivim se pokazala i činjenica da – što je monumentalniji projekt kojim civilni sektor Hrvatske krene obuhvaćati pojedinu tranziciju, to su žešći i otpori lokalnih zajednica, jednako kao što je i niža efikasnost samoga procesa konverzije.

Knjiga o konverziji

Rezultati ovih istraživanja procesa konverzije u Hrvatskoj, koje se provelo u sklopu projekta IPA PINS – objavljeni su u obliku zasebne knjige naslovljene “Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj”. Izdavači ovoga djela su Centar za mirovne studije te Zavod za sociologiju Filozofski fakulteta u Zagrebu, a urednici su sociolog Kruno Kardov i Igor Tabak, predsjednik Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost (udruge koja je na javnome natječaju početkom prosinca prošle godine i dobila posao organiziranja i provođenja izrade studija slučaja, koje su i glavni dio ove knjige). Napomenimo i da je čitavo ovo djelo pisano u skladu s normama znanstvenoga rada, te je i recenzirano od strane dva stručna recenzenta – prof. dr. sc. Ozrena Žuneca, i dr. sc. Mirka Bilandžića, obojice s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz ukupno 214 stranica teksta, knjiga je opremljena i sa 6 karata, te 19 slika u crno-bijeloj tehnici, kao i opsežnim popisom korištene literature.

Na početku, iznesen je pojam vojne prisutnosti u lokalnim zajednicama, kao i iskustva s postupkom konverzije dijela takvih nekretnina u međunarodnome kontekstu. Zatim je definirana problematika prenamjene vojnih nekretnina u Hrvatskoj – čime je postavljen uvod i u već spomenute četiri konkretne studije slučaja, na kojima se promatralo pojedine specifičnosti ovoga postupka u RH. Konkretno, prvo je promatrana bivša vojna bolnica u Vlaškoj (autor: Lidija Knežević), kompleks nedaleko samog centra grada Zagreba u kojem se devastaciji našao izložen prostor koji je iz državnih ruku prešao Gradu Zagrebu, ne bi li se tu onda pojavio i jedan ponešto sporni privatni investitor. Kao drugo je na red došao kompleks na poluotoku Muzil u Puli (autor: Kruno Kardov) – prostor koji je od segmenta negdašnje vojne luke Pula postao i središte za obuku ročnika Hrvatske vojske, prije nego li su o njemu krenule raditi planove tamošnje lokalne vlasti (doduše u sklopu pretjeranog i megalomanskog državnog projekta “Brijuni rivijera”) – uz veliko te aktivno negodovanje lokalnoga stanovništva. Za razliku od toga, treća se studija slučaja bavila kompleksom bivšeg JNA Artiljerijskog školskog centra u Zadru (kasnije vojarna Stjepan Radić; autor: Nives Rogoznica)), u kojem su pojedine zgrade zasebno privođene svrsi – na komad, često uz suradnju lokalnih institucija, te uz relativno malo devastacije. Za kraj, kao četvrta studija slučaja promatran je kompleks Samogor nedaleko grada Visa na istoimenome otoku (autor: Kruno Kardov). Ondje je negdašnja središnja vojarna na otoku prošla put od postupne predaje na korištenje svakome tko je to tražio, preko raznih zloporaba i devastacija, pa sve do korištenja u kulturne svrhe. Pri tome, ova je nekretnina tek polagano prelazila u ruke lokalnih vlasti – da bi tek nedavno barem dijelom počela dobivati i neke nove svrhe, nakon gotovo dvadeset godina zapuštenosti i uništavanja. Zaključno, iz ovih su konkretnih istraživanja izvučene i određene pouke – ne bi li se pomoglo da ubuduće ovakve postupke prati i barem malo manja razina sveprisutno ustanovljenog uništavanja opreme i građevina na pojedinim bivšim vojnim lokacijama.

Na manje ili više stotu obljetnicu njene izgradnje, televizijski kanal Al Jazeera Balkans odlučio se detaljnije pozabaviti sudbinom sarajevske vojarne poznate pod današnjim nazivom “kasarna Safet Hodžić”. Riječ je tu o iznimno markantnome objektu na brdu, po mnogima svojedobno i najljepšoj zgradi u Sarajevu, koju i izvan Bosne i Hercegovine mnogi znaju kao mjesto s kojeg su snimane završne scene pogleda na grad u kultnome filmu “Valter brani Sarajevo”. Ovaj kompleks je od svog začetka pa sve do danas vojni – svoj je vijek započeo 1914. kao vojarna nazvana po vojskovođi Eugenu Savojskome, ne bi li već 1915. bio preimenovan u “Kasarnu Jajce ” – prema K&K vojnoj bolnici koja je ondje uselila iz svojih dotadašnjih prostora u gradu Jajcu. Nakon korištenja u doba JNA, objekt na istočnome ulazu u Sarajevo završio je s imenom “Kasarna Safet Hadžić”, ali devastiran – početno još u doba rata, ali i kasnije. Kako se navodi u sarajevskoj općini Stari Grad – nakon rata je šteta ondje iznosila oko 40 posto, dok se sada barata procjenama od oko 80 posto oštećenja.

Das ist Walter!

Spomenuti kompleks smješten u starome dijelu Sarajeva, između Bijele i Žute tabije (tvrđave) na Vratniku, istaknut na vrhu brda i okružen bedemom. On je i dalje formalno pod vojnom upravom, iako Oružane snage BiH ovu vojarnu smatraju neperspektivnom te opasnom za posjetioce, budući se njeno desno krilo već davno krenulo urušavati, a i lijevo krilo polagano kreće istim putem. Dok se već duže priča o turističkom potencijalu ovoga kompleksa, brojne ideje za njegovo uređenje (od davanja na korištenje kulturnim institucijama do prodaje kao hotela) do danas nisu urodile ikakvim plodom. “Posljednjih sedam-osam godina je taj objekt prepušten sam sebi. Ministarstvo obrane BiH proglasilo je objekt neperspektivnom i neprofitabilnom vojnom imovinom. Sada se kroz Parlament BiH, na inicijativu Predsjedništva, treba vratiti vlasniku – a to je općina Stari Grad – no to stoji“, ističe načelnik te općine Ibrahim Hadžibajrić.

Užasna realnost

Na prvi pogled, a posebno iz daljine, spomenuta vojarna i ne izgleda tako loše – dapače, čak se čini da je ona u prilično boljem stanju od onoga što spominju upućeni. No, štete su jasno vidljive izbliza – većina krova je uništena, a ogromne grede prijete s visine onima koji se ipak usude ući u prostor ovih zgrada. Zidovi su ogoljeni, mnogo je različitog otpada na sve strane, dok zrakom dominira miris truleži i vlage. Navodno više ne služe svrsi ni brojni okolni potporni zidovi – koji su sam  krug vojarne odvajali od njenog okruženja, a propali su i nekad lijepi vrtovi u kompleksu.

Od načelnika lokalne samouprave Hadžibajrića saznaje se kako je Jugoslavenska narodna armija još 1990. godine napustila “Jajce kasarnu”. Od tada pa sve do započinjanja rata bili su vođeni pregovori – ne bi li se pravo korištenja ovoga kompleksa uz određenu naknadu prenijelo na lokalnu općinu. Sve je to prekinuo rat, nakon kojeg je i sam Daytonski sporazum dodatno zapečatio ikakvu vojnu svrhu ovih objekata. Naime, prema njegovim odredbama – svi objekti udaljeni manje od 800 metara zračne linije od granice dvaju BiH entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, ne mogu imati vojnu namjenu. No, od tada pa do danas nije se tu promijenilo mnogo – čak ni nakon početka reformi obrambenoga sektora BiH 2005. godine, i uspostave zajedničkih Oružanih snaga Bosne i Hercegovine od 1. siječnja 2006. godine.

“Dosta stvari se riješilo od 2005. godine u oba entiteta. Primjer je Lukavica koja je bila najveći regrutni centar, a danas se tu napravio grad. Problem je nesposobnost nas Bošnjaka, ako ćemo se tako dijeliti, jer su svi objekti ovdje i trebali su se riješiti. Postoji projekt obnove i revitalizacije kasarne koja se mora sačuvati u cjelini. Da li će namjena biti hotel ili ministarstvo nebitno je – bitno je da se napravi“,

komentira Hadžibajrić sudbinu devastiranog vojnog kompleksa na istočnome rubu Sarajeva.

Investitori zainteresirani – pomaka nema

Lokalne vlasti vole istaknuti i razne prednosti obnove ovih još uvijek vojnih objekata. Po njima bi radove izvodila domaća poduzeća, što bi navodno zaposlilo najmanje 100 osoba – “no na taj način nitko ne razmišlja“, pa će ova vojarna i nadalje biti “ruglo grada”. Pri tome, širokogrudno ističu i – “Ne mora to uraditi ni općina Stari Grad, neka se neka druga institucija pokrene, obnovi kasarnu, nađe investitora, samo da se to sredi i napravi“. Troškovi obnove spomenute vojarne procjenjuju se na nekoliko desetina milijuna eura, a navodno ni taj iznos nije obeshrabrio potencijalne investitore iz Europe te država Perzijskoga zaljeva. Tu Ibrahim Hadžibajrić opisuje jedan susret od prije nekoliko godina:

“Prije dvije godine, tokom Sarajevo Business Foruma, došli su mi ministri iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i kažu: ‘Nas su poslali vama da vidimo šta se može uraditi, mi se ne smijemo vratiti bez investicije od nekoliko desetina miliona eura’. Tako su mi doslovno rekli, a kad sam im odgovorio kako im ništa ne mogu ponuditi, jer je takva situacija sa Jajce kasarnom zbog koje su i došli, oni su ostali bez teksta“.

Kao poželjno rješenje u niz navrata spominjalo se preuređenju ove vojarne u elitni hotel. Taj bi zahvat povećao smještajne kapacitete na prostoru centralnog Sarajeva, a ujedno bi dao poticaj i za bolju regulaciju prometa prema čitavom tom dijelu grada – gdje bi širenje tamošnje glavne prometnice ujedno riješilo i glavno „usko grlo“ prometnoga sustava u tom dijelu Sarajeva. Nešto slično su mediji čuli i iz Turističke zajednice Kantona Sarajevo.

“Pretvaranje objekta u hotel visoke kategorije bi mogao da bude začetak elitnog turizma u Sarajevu. Naime, od ukupno 61 hotela, koliko ih ima u Sarajevu, samo su tri hotela sa pet zvjezdica i deset sa četiri zvjezdice. Imajući u vidu činjenicu da kategorizacija smještajnih objekata u BiH i nije baš u skladu sa svjetskim standardima, možemo slobodno tvrditi da Sarajevo nije primamljiva destinacija za zahtjevnije goste. Krajnje je vrijeme da se u ovoj oblasti napravi neki pomak“,

istaknula je Asja Hadžiefendić-Mešić, glasnogovornica ove institucije. Iako oni zbog tamošnjeg osebujnog sustava prijave turista nisu u stanju dati ikakve konkretnije brojke o turizmu u Sarajevu – ipak su zamijetili kako glavni grad BiH posljednjih godina ugošćuje sve više stranih turista, među kojima izgleda ima i dosta ljubitelja arhitekture, kulture, te povijesti. Upravo je ta publika – koja često u Turističko-informativnome centru na Baščaršiji pita o mogućnostima obilaska ovog vrlo vidljivog kompleksa – ujedno i najviše razočarana kada sazna da tako nešto nije moguće.

————————–

————————–