Tijekom Hrvatsko-kanadskog gospodarskog foruma u Torontu, održanog u utorak 23. lipnja u sklopu službenog posjeta premijera Andreja Plenkovića Kanadi, osječka tvrtka Orqa potpisala je ekskluzivni sporazum o partnerstvu s kanadskom tvrtkom Remote Robotic Systems (RRS).

“Ovim Memorandumom o razumijevanju formaliziramo strateški okvir suradnje između tvrtki Orqa i Remote Robotics. Naš je cilj zajednički razvoj, proizvodnja i plasman naprednih obrambenih tehnologija, s posebnim naglaskom na besposadne sustave, protudronsku zaštitu te integraciju umjetne inteligencije u te sustave. Posvećeni smo tome da pomognemo našim saveznicima u izgradnji vlastitih obrambenih kapaciteta, a ovo partnerstvo je još jedan korak naprijed prema tom cilju”,

izjavio je Ivan Jelušić, suosnivač Orqe.

Sporazum predviđa prijenos tehnologije i proizvodnih licenci kako bi se uspostavila lokalna proizvodnja u Kanadi, kao i suradnju na razvoju rješenja za potrebe obrambenog i sigurnosnog sektora, te potporu obuci Oružanih snaga Kanade.

“Partnerstvo s Orqom omogućit će nam daljnje povećanje sposobnosti, razvoj opskrbnog lanca i softverskih rješenja te stvaranje kanadskog intelektualnog vlasništva za globalno tržište. Naš je cilj izgraditi kanadske kapacitete i sposobnosti u području malih besposadnih sustava, a ovo partnerstvo predstavlja ključan korak u osiguravanju te strateške sposobnosti za Kanadu danas i u budućnosti”,

rekao je Kevin Toderel, glavni izvršni direktor tvrtke Remote Robotics. Todorel je kasnije na društvenim mrežama objavio:

“Fraser Hahn i ja smo ovo započeli s 27 četvornih metara u zajedničkom prostoru u siječnju 2020. Bez investitora. Bez kupaca. Samo strast prema dronovima i pružanje vrijednosti svima koji bi radili s nama. Nismo znali što će se dogoditi. Jučer sam imao zadovoljstvo upoznati premijera Marka Carneyja i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u Parliment Hillu (s Ivanom Jelušićem) dok krećemo u nevjerojatnu novu avanturu u izgradnji kanadskih suverenih sposobnosti i jačanju partnerstva s Orqa FPV.”

Osim Orqe, na Hrvatsko-kanadskom gospodarskom forumu sudjelovali su predstavnici ukupno 37 hrvatskih i kanadskih tvrtki.

*Photo: HGK, RRS

Jedna od najvrućih tema u nabavi obrambene opreme tijekom siječnja, a i veljače, je kontinuirano natezanje između Kanade i Sjedinjenih Američkih Država, odnosno kanadskog oklijevanja oko kupnje borbenog zrakoplova F-35 A Lightning II američkog proizvođača Lockheed Martina.

Ono što je započelo kao jednostavna vojna akvizicija nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima doživjelo je prekretnicu u bilateralnim odnosima, preoblikujući kanadske obrambene prioritete, testirajući granice suradnje s NORAD-om i uključujući međunarodne konkurente poput švedskog Saab Gripena, navode mediji koji prate sve napetije odnose Kanade i SAD-a. U sve se uključila geopolitika, vojne sposobnosti i industrijska strategija, posebice u kontekstu carinske, ekonomske politike Donalda Trumpa i njegove MAGA političke agende . Promatrači ocjenjuju kako se to također može promatrati kao simboličan trenutak u kojem velika zapadna demokracija preispituje svoju ovisnost o američkoj obrambenoj opremi. Ovo je priča o tome kako se nabava borbenog zrakoplova pretvorila u geopolitičku prekretnicu i zašto Washington s mješavinom nestrpljenja i zabrinutosti prati sljedeći potez Ottawe.

S F-18 na F-35

Već smo i ranije na stranicama ovog portala pisali kako je F-35 kao skup, moderan i visoko sofisticirani ratni stroj zapravo u raljama politike američkog predsjendika. Naime, Kanada ponovno procjenjuje kupovinu  F-35A Lightning II, nevidljivog borbenog zrakoplova pete generacije koji je postao okosnica američkih i savezničkih zračnih snaga diljem svijeta. Ottawa je izvorno odlučila kupiti 88 zrakoplova kako bi zamijenila svoje zastarjele avione CF-18 Hornet, a od početka 2026. obvezala se financirati 16 zrakoplova koji su već u proizvodnji. Međutim, kombinacija rastućih troškova, odgođenih isporuka, domaćeg političkog pritiska i zategnutih odnosa sa SAD-om pod administracijom predsjednika Donalda Trumpa potaknula je vladu premijera Marka Carneyja da preispita ugovor i istraži alternative.

U međuvremenu, Washington je odgovorio neuobičajeno javnim upozorenjima da bi ponovno razmatranje Kanade moglo utjecati na Sjevernoameričko zapovjedništvo za zračnu obranu (NORAD) – zajednički sustav protuzračne obrane koji podupire kontinentalnu sigurnosnu suradnju. Za saveznike koji su desetljećima letjeli rame uz rame, podtekst tog upozorenja je intenzivniji nego inače: budućnost kanadske flote borbenih zrakoplova sada se presijeca s diplomacijom, savezničkim obvezama i nacionalnim ponosom.

Kanadska težnja za modernizacijom ratnog zrakoplovstva novim zrakoplovima započela je prije nekoliko desetljeća, potaknuta potrebom za modernizacijom zračnih snaga koje su se oslanjale na zastarjeli CF-18 Hornet, uveden 1980-ih. Iako pouzdani, oni više nisu odgovarali naprednim mogućnostima suvremenih prijetnji u osporavanom zračnom prostoru, posebno iznad arktičkih prilaza, gdje velike udaljenosti i ekstremni vremenski uvjeti postavljaju dodatne zahtjeve pred presretače. Nakon evaluacije svih ponuda, F-35A Lightning II pokazao se kao preferirani izbor. Njegove značajke prikrivenosti, napredna fuzija senzora i interoperabilnost sa susjednim američkim snagama učinili su ga privlačnim kanadskim obrambenim planerima.

Do 2022. godine, Ottawa je najavila planove za kupnju 88 zrakoplova F-35A od američkog dobavljača obrambene opreme Lockheed Martin. Prema The Independentu, ovaj je posao u početku procijenjen na 19 milijardi kanadskih dolara . No, odnos između kapaciteta i troškova bio je kompliciran od samog početka: glavni kanadski revizor kasnije je utvrdio da bi ukupni rashodi, uključujući nadogradnju infrastrukture, održavanje životnog ciklusa i ostale prateće troškove, mogli doseći 27,7 milijardi kanadskih dolara, s rokovima isporuke koji se produžuju, a avioni kasne. Jednostavno rečeno, Kanada je odabrala avion posvetivši se transformacijskom programu koji se sada čini daleko skupljim, kompliciranijim i osporavanijim nego što se u početku predviđalo, što je potaknulo reviziju cijelog programa.

U cijelu igru ubacuju se i Šveđani

Saab je već pozicionirao Kanadu na svoju kartu korisnika Gripena

Izvori otvoreno ocjenjuju kako kanadska odluka o F-35 sada nema nikakve veze sa “stealth” lovcima. Zamjena kanadskih borbenih aviona više nije samo priča o nabavi – to je pitanje političkog povjerenja. F-35 obećava neusporedivu prikrivenost, fuziju senzora i besprijekornu integraciju NORAD-a/NATO-a, čvrsto usklađujući kanadske zračne snage s američkim mrežama zapovijedanja i kontrole. No, retorika iz Trumpovog najbližeg kruga oživjela je strahove da bi ovisnost o ekosustavu održavanja i softvera kojim upravljaju SAD mogla dovesti do strateške ranjivosti ako se bilateralni odnosi SAD-a i Kanade pogoršaju. Švedski Gripen nudi niže troškove, veću nacionalnu kontrolu i jače industrijsko sudjelovanje, ali manju prednost koalicije visoke klase. Odluka Ottawe sada ovisi o kompromisu: integracija i sposobnosti nasuprot autonomiji i političkoj izolaciji. Kritičari F-35 ističu i kako je F-35  strogo kontroliran od strane SAD-a. Ažuriranja softvera, datoteke s podacima misije, linije održavanja, sve ide preko SAD-a. A da ne govorimo o famoznom „Kill Swich“ mehanizmu prema kojem bi Amerikanci mogli daljinski isključiti „nepoželjne zrakoplove“. Kanada tako ne bi imala potpunu kontrolu nad nadogradnjama ili određenim operativnim parametrima. Kritičari tvrde da bi taj odnos stvorio dugoročnu stratešku ovisnost. Stoga Švedska agresivno nudi Saab JAS 39 Gripen Kanadi, naglašavajući niže operativne troškove, veću nacionalnu kontrolu i industrijsko sudjelovanje.

Saab je Kanadi predstavio ponudu za 72 Gripen E borbena zrakoplova plus šest GlobalEye zrakoplova za rano upozoravanje, pozicionirajući paket kao potpunu alternativu plan za F-35. Saab je mudro pozicionirao Gripen kao dovoljno dobar za skromnije potrebe Kanade, sve bez američkih uvjeta. Gripen , međutim, nije lovac pete generacije. F-35 nudi jasne prednosti, uključujući prikrivenost, dominaciju senzora i prednost u koalicijskom ratu. Ali treba li Kanadi sve to, pitaju se stručnjaci. Gripen je sposoban zrakoplov, učinkovit u scenarijima raspršenog stacioniranja, sa suverenim pristupom softveru i platformom prilagođenom teritorijalnoj obrani. Izbor doista odražava kanadski prioritet: integracija ili neovisnost.

Otkazivanje narudžbe- politički problem?

Trump aktivno radi na kanadskom odustajanju od F-35

Otkazivanje ili smanjenje kupnje F-35 dodatno bi zakompliciralo ionako teške odnose s službenim Washingtonom, uključujući i interoperabilnost NORAD-a, i vratilo Kanadu u poziciju neizvjesnosti oko nabave. SAD bi doveo u pitanje dugoročni obrambeni stav Kanade, a financijske uštede odustajanja od kupnje F-35 vjerojatno bi uzrokovale jaz u sposobnostima. Ostanak uz postojeći sporazum ojačao bi kanadsku predanost obrambenim arhitekturama predvođenim SAD-om, NATO-ovoj interoperabilnosti i visokokvalitetnom odvraćanju. No kupnja F-35 također bi podrazumijevala strukturnu ovisnost i političku izloženost promjenama u SAD-u, zaključuju analitičari.

Hrvatska nabavlja dva nova protupožarna Kanadera novije generacije, čiju nabavu u potpunosti financira Europska unija kao dio flote europskih protupožarnih zrakoplova. Tako su u ponedjeljak u Zagrebu potpredsjednik Vlade Davor Božinović i Diane Montambault, potpredsjednica Canadian Commercial Corporation, državne agencije za sklapanje “G2G” ugovora, potpisali ugovor o nabavi spomenuta dva nova protupožarna zrakoplova, ukupne vrijednosti 105 milijuna eura. Te zrakoplove namjerava proizvoditi kanadska tvrtka De Havilland, koja je 2016. preuzimanjem tvrtke Viking preuzela i program proizvodnje zrakoplova Canadair i njihovih dijelova. Ugovor je potpisan u Banskim dvorima u prisutnosti premijera Andreja Plenkovića, koji je podsjetio kako je Hrvatska jedna od desetak zemalja koje trenutno imaju kanadere u svojoj floti. “Broj narudžbi europskih zemalja toliko je bio velik da se kompaniji De Havilland isplatilo pokrenuti novu proizvodnju“, rekao je premijer. Plenković je iznio i podatak da će budući hrvatski kanaderi imati kapacitet od po šest tona vode, što im daje znatno veću sposobnost od dosadašnjih CL-415.

“Svaki košta nešto više od 50 milijuna eura uz stopostotno financiranje europskim sredstvima. Broj protupožarnih zrakoplova koje imamo time će se povećati sa šest na osam. Pet zrakoplova kontinuirano je u funkciji, a jedan se koristi za rezervne dijelove. Na ovaj način imat ćemo ih sedam funkcionalnih, bit ćemo dodatno osnaženi za protupožarnu aktivnost u Hrvatskoj, a bit ćemo i važan regionalni faktor”,

rekao je premijer Plenković. Za dva nova kanadera definirani su i potrebni rezervni dijelovi, u vrijednosti od preko sedam milijuna eura, koje će se isto tako u stopostotnom iznosu financirati europskim sredstvima.

Inače, članice EU nabavljaju 20 takvih zrakoplova, a Hrvatska je, uz Grčku, Italiju, Španjolsku, Portugal i Francusku, bila uključena u zajednički postupak nabave zrakoplova DHC-515 s ciljem uspostave trajnih RescEU kapaciteta. Kanadere se nabavlja europskim sredstvima, a bit će na raspolaganju ne samo državama uključenima u zajedničku nabavu nego i svim drugim članicama EU, ali i trećim državama koje zatraže pomoć.

Isporuka novih kanadera očekuje se u idućih četiri do pet godina, rekao je novinarima glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković. “Hrvatska trenutačno raspolaže sa šest Air Tractora i šest kanadera, od kojih je pet u funkciji. Očekujemo opet sušno ljeto i velik broj požara i činimo sve da se za to dobro pripremimo“, poručio je Tucaković. U Banskim dvorima u ponedjeljak bio je i povjerenik Europske komisije za upravljanje krizama i humanitarnu pomoć Janez Lenarčič, koji je izjavio da će Europljani, zahvaljujući ovoj nabavi, biti sigurniji u okolnostima klimatskih promjena.

“Kanada je ponosna što Hrvatskoj omogućuje nabavu zrakoplova sljedeće generacije za gašenje požara od kanadskog De Havillanda i što pomaže Ministarstvu unutarnjih poslova u borbi protiv šumskih požara. Predani smo pružanju praktičnih alata za rješavanje šumskih požara koji prijete sigurnosti hrvatskih građana i povijesnih lokacija”,

izjavila je Diane Montambault, potpredsjednica Canadian Commercial Corporation, dok je Jessica Blitt, veleposlanica Kanade u RH, pohvalila Hrvatsku za vodeću ulogu koju ima u regiji u borbi protiv šumskih požara.

Prigodom današnjeg potpisivanja ugovora potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović najavio je i da se u svibnju očekuje isporuka dva višenamjenska helikoptera Subaru Bell 412EPX s modulima za medicinsku evakuaciju te traganje i spašavanje. Koristit će se za potrebe akcija spašavanja civilne zaštite i HGSS-a te hitnih medicinskih letova, a financirani su europskim sredstvima.

O danas potpisanom ugovoru Vlada RH razgovarala je na prošlotjednoj 293. sjednici, kada je ujedno donijela “Odluku o davanju suglasnosti za zaključivanje Ugovora o kupoprodaji protupožarnih zrakoplova modela DHC-515 s kanadskom komercijalnom korporacijom“. I tada je potpredsjednik Božinović rekao gotovo isto ovo što i danas:

„Hrvatska je jedna od 6 država članica – uz Grčku, Francusku, Italiju, Španjolsku i Portugal – koja uz potporu Europske komisije nabavlja novi prototip protupožarnih zrakoplova kojima se uspostavljaju trajni kapaciteti za gašenje požara na razini Europske unije. Potreba za uspostavom  europskih kapaciteta za gašenje požara uvjetovana je klimatskim promjenama i upravo su razorni požari od sjevera do juga kontinenta bili poticaj za donošenje odluke o tome da se pokrene zajednička nabava radi uspostave potrebnih kapaciteta  na europskoj razini.

Hrvatska je od 2018. godine u razgovorima koje je vodila s Europskom komisijom ukazivala na važnost jačanja nacionalnih i europskih kapaciteta za gašenje požara. Činjenica da je Hrvatska uključena u zajednički postupak nabave priznanje je za iskustvo i potporu koju Hrvatska ima kada je riječ o gašenju šumskih požara na nacionalnoj razini, kao i za ispomoć koju smo pružili brojnim trećim državama u našem bližem i daljnjem susjedstvu. Podsjetit ću da je Vlada prije 8 godina uputila 2 Canadaira za gašenje požara u Izrael, a osim Izraela naši su Canadairi pomogli i u gašenju požara u Sloveniji, BiH, Grčkoj, Turskoj, Sjevernoj Makedoniji i Crnoj Gori.

Canadairi su se pokazali kao najbolje i najučinkovitije sredstvo za gašenje požara većih razmjera, a njihova je proizvodnja nažalost bila obustavljena. Da bi se ponovno pokrenula proizvodnja, potrebno  je zaključiti ugovore sa svih 6 država članica koje su uključene u zajednički postupak nabave, a radi se o nabavi 24 nova Canadaira od čega će 12 – po 2 za svaku članicu uključenu u zajednički postupak – biti dio trajnih RescEU kapaciteta, a dodatnih 12 novih Canadaira nabavlja se nacionalnim sredstvima.

Važno je napomenuti da je došlo do promjene u vlasničkoj strukturi proizvođača – Viking i De Haviland proizvodnju ponovno pokreću uz potporu agencije Canadian Commercial Corporation te kanadske Vlade i to novog modela prototipa Canadaira DHC-515. Upravo imajući sve navedeno u vidu, pregovori o ugovoru koji ćemo zaključiti 25. ožujka trajali su  preko 4 godine. Hrvatska će prva, u nazočnosti europskog povjerenika Janeza Lenarčiča, s kanadskom korporacijom potpisati ugovor o nabavi 2 nova Canadaira koja se u 100-postotnom iznosu financiraju europskim sredstvima. Dva nova Canadaira za Hrvatsku vrijede 105 milijuna eura. Pritom smo sastavili i listu rezervnih dijelova u vrijednosti od preko 7 milijuna eura koji će se isto tako u 100-postotnom iznosu financirati europskim sredstvima“.

U ovom Božinovićevom izlaganju u oči je upala izjava kako  je Hrvatska prva od 6 država članica EU koja potpisuje ugovor o nabavi protupožarnih aviona DHC-515. Naime, unatoč jakoj kanadskoj marketinškoj  operaciji, još uvijek nije sigurno da će do proizvodnje ovih zrakoplova zaista i doći. To dobro ilustrira i pomicanje vremenskih rokova za proizvodnju i isporuku DHC-a zainteresiranim zemljama Europske unije. Dok se prvotno spominjalo razdoblje 2025.-2026., danas je glavni vatrogasni zapovjednik Tucaković rekao da se očekuju “u idućih četiri do pet godina“. De Havilland još uvijek prikuplja narudžbe za DHC-515 kako bi im se isplatilo pokrenuti proizvodnju, što je vjerojatno i osnovni razlog što je europska narudžba “skočila” za duplo – dakle 12 protupožarnih DHC-515 za sustav RescEU, te još 12 zrakoplova za nacionalne potrebe. U redu za DHC stoji još i Indonezija, koja je 2019. objavila da kupuje 6 tadašnjih CL-515 (kasnije preimenovanih u DHC-515) s rokom isporuke u 2024. godine.

Uz to, Republika Hrvatska na kraju nije završila kao prva EU država koja bi potpisivala takav ugovor s Kanađanima. Naime, upravo jučer, 24. ožujka, tijekom službenog posjeta Kanadi grčki premijer Mitsotakis potpisao je ugovor za kupovinu 7 DHC-515, pri čemu će 2 zrakoplova biti nabavljena sredstvima EU i prioritetno za potrebe RescEU. Vrijednost ugovora nije objavljena, a procjene se kreću između 360 i 530 milijuna dolara. Tako je Mitsotakis “za dlaku” pretekao Božinovića pa je Grčka prva, a Hrvatska druga EU-država potpisnica ugovora za nabavu  novih DHC-515.

Photo: Vlada RH, De Havilland, Davor Božinović/Twitter, Kyriakos Mitsotakis/Twitter)

Iako je u Hrvatskoj relativno tiho prošao spomen prošlogodišnjeg vlasničkog preslagivanja u kanadskoj zrakoplovnoj industriji – kada je sredinom lipnja Bombardier prodao svoju proizvodnju vatrogasnih zrakoplova poduzeću Viking Air Ltd. – prilično je sigurno da će posljedice ovog događanja ipak biti ponešto primjetljivije. Naime, nakon što je u prosincu 2015. bila obustavljena proizvodnja novih zrakoplova Canadair CL-415, sada je u tijeku i privremena obustava proizvodnje njihovih rezervnih te potrošnih dijelova – budući da Viking Air tijekom posljednjih godinu dana užurbano preslaguje svoje ukupne radne kapacitete u pripremama za buduće poslovne uspjehe. Za tu se situaciju trebalo unaprijed pripremiti kako bi se zračno vatrogastvo moglo odvijati bez problema i zastoja.

Bombardier se riješio Canadaira

Rezovima prema profitabilnost?

Nakon ovećih poslovnih teškoća, u studenom 2015. godine za kanadski Bombardier su započele velike promjene. Koncern prvo u svoj vlasnički sastav dobiva mirovinski fond “Caisse de depot et placement du Quebec”, a onda objavljuje i petogodišnji plan podizanja profitabilnosti ukupnoga poduzeća. Ideja je bila u koncentriranju na profitabilnije dijelove proizvodnog spektra – prvenstveno poslovne i komercijalne letjelice, ali i sredstva željezničkog transporta. Među konkretnim mjerama, samo mjesec dana kasnije, u prosincu 2015. godine, obustavljena je proizvodnja vatrogasnih zrakoplova CL-415, a onda se krenulo i u prodaju čitave te proizvodne grane – o čemu je ugovor o prodaji sklopljen u lipnju 2016. godine. Proizvodnja krila za uspješne zrakoplove tipa Dash 8-Q400 preseljena je u Meksiko, a proizvodnja njihovih pilotskih kabina u Kinu, dok je njihovo konačno sastavljanje ipak zadržano u Torontu (uz rezanje preko 200 radnih mjesta). Konačno, krajem listopada 2016. godine najavljeno je otpuštanje još 7.500 ljudi (oko 10 posto ukupne radne snage), podjednako iz zrakoplovnog i željezničkog programa kompanije.

Bombardier prije prodaje ukupne tradicije “de Havilland Canada”

Kanadska kompanija Viking Air Ltd. iz Britanske Kolumbije je u lipnju 2016. stekla proizvodna prava na sve varijante Bombardier amfibijskih zrakoplova – zajedno s pravima na podršku postojećim korisnicima, proizvodnju rezervnih dijelova i pružanje vezanih usluga. Za njih ovo nipošto nije prvi takav posao s Bombardierom. Još u svibnju 2005. godine Viking je na sličan način od Bombardiera stekao prava na letjelice iz razvojne linije de Havilland Canada, uključujući tu i putničke zrakoplove Dash-7 (prethodnike spomenutog Dash 8-Q400, kojih nekoliko ima i Croatia Airlines), te manje zrakoplove DHC-6 Twin Otter – kao i na proizvodnju rezervnih dijelova za njih, te pružanje ukupne servisne podrške. Upravo je Viking Air ponovo pokrenuo i proizvodnju zrakoplova de Havilland DHC-6 Twinn Otter, i to preko 20 godina nakon njenog prvotnog gašenja, s prvim isporukama u srpnju 2010. godine (četiri godine nakon prvih objava namjere o ponovnoj proizvodnji). Od 2010. do danas u 29 država svijeta prodano je oko 125 komada Viking Air DHC-6 Series 400.

Kuda dalje za Viking Air?

Nakon objave kupoprodaje vatrogasnih zrakoplova, 20. lipnja 2016. godine, Viking Air Ltd. je do početka listopada 2016. izvršio i prijenos kupljenih tipskih certifikata (za zrakoplove CL-215, CL-215T, CL-415 i sve njihove varijante). Okončanjem ovog transfera, Viking Air je stekao oznaku “Original Equipment Manufacturer” (OEM), koja obuhvaća i sva proizvodna prava na ove dizajne zrakoplova. Inače, ova je kanadska zrakoplovna kompanija još nedavno imala ukupno oko 420 zaposlenika, podijeljenih između proizvodnih prostora na međunarodnom aerodromu Victoria, North Saanich u Britanskoj Kolumbiji (njih 320), te na međunarodnom aerodromu Calgary u Alberti (još oko 100 ljudi) – kuda se u zadnje vrijeme izgleda seli i većina proizvodnih aktivnosti ovoga poduzeća. Od tog ukupnog broja zaposlenih, njih će oko 212 tijekom ovoga ljeta biti stavljeno u mirovanje (od kraja srpnja do kraja listopada), temeljem nedavnih loših poslovnih rezultata proizvodnje zrakoplova DHC-6 Twin Otter.

Izgradnja zrakoplova Viking Air DHC-6 Series 400

U trenutku kupovine amfibijske grane zrakoplovne proizvodnje Bombardiera, Viking Air je kao prioritet navodio (1) održavanje proizvodnje rezervnih dijelova, te (2) pružanje podrške korisnicima ukupno oko 170 takvih zrakoplova raspoređenih širom 11 država. Do kraja 2016. godine radilo se na seljenju kapaciteta za pružanje ovih usluga u pogone koje Viking Air ima na lokacijama Victoria i Calgary, za što je do kraja 2016. bilo zaposleno i oko 40 dodatnih ljudi. Nije jasno kako to seljenje ide u praksi, no ne bi čudilo da je tu zapravo došlo do ozbiljnih prekida u pokretanju obnovljene proizvodnje rezervnih dijelova te potrošnih materijala. Ovo je praktični detalj koji bi lako mogao neugodno pogoditi one korisnike zrakoplova CL-415 koji se za tako nešto nisu pripremili. Dok nije jasno je li i Republika Hrvatska u toj skupini – činjenica je da hrvatski zrakoplovi CL-415 posljednjih mjeseci izuzetno mnogo lete i rade, pa će odgovor na tu dilemu nužno postati jasan u najskorije vrijeme.

Naime, Zrakoplovno-tehnički centar d.d. iz Velike Gorice (ZTC) ima EASA Part 145 certifikat za održavanje zrakoplova CL-415 (HR.145.032), koji obuhvaća i ovlasti za izradu pojedinih jednostavnijih rezervnih dijelova za vlastite potrebe (ali ne i za treću stranu, u ovome slučaju HRZ). U isto vrijeme, ZTC definitivno ne raspolaže EASA certifikatima za organiziranje ikakve samostalne proizvodnje certificiranih rezervnih dijelova (tzv. “Part 21”), što je veliki problem o kojem se u stručnim krugovima priča već godinama. Konkretno, u ovom slučaju to uvjetuje situaciju u kojoj će hrvatski CL-415 prisilno ostati strukturno oslonjeni na takve komponente iz Kanade – naravno, ako i kada Viking Air stvarno uspostavi svoju osnovnu proizvodnju raznih dijelova i potrepština.

Novi život za CL-415?

Velikogorički ZTC – dugo iskustvo i malo certifikata

Uz sve to, puko održavanje postojećih zrakoplova CL-415 nije kraj ambicija kanadskog poduzeća Viking Air. Naime, nakon prošlogodišnjih francuskih naznaka o potrebi obnove njihove nacionalne flote vatrogasnih zrakoplova, krajem svibnja 2017. od predsjednika kompanije Davida Curtisa mogle su se čuti i najave o mogućem ponovnom pokretanju proizvodnje novih letjelica CL-415: “Ti bacači vodenih bombi su otprilike veličine 737, to su veliki zrakoplovi. Ako pustimo 415 natrag u proizvodnju, tu ima potencijala za 900 novih radnih mjesta. A ovisno o tome kako brojite, to je oko 2.000 indirektnih radnih mjesta“. U pripremi ovakvog mogućeg novog pokretanja proizvodnje, Viking Air je tijekom prošle godine aktivno kupovao dodatni proizvodni (oko 6.600 m²) te uredski prostor (oko 4.500 m²) u Calgaryju. Uz to, iznajmljeni su i dodatni hangari na prostoru međunarodne zračne luke Calgary (površine oko 13.000 m²).

Priča o zrakoplovu Canadair CL-415 još nije gotova !!!

Konkretnu odluku o mogućem ponovnom pokretanju proizvodnje vatrogasnih zrakoplova CL-415 Viking Air će vjerojatno donijeti do kraja tekuće godine, uz izraze nade da bi taj posao mogao nadomjestiti dosadašnje prihode od izrade zrakoplova DHC-6 Twin Otter Series 400, čija je proizvodnja posljednje vrijeme navodno u opadanju. Moguće uvođenje CL-415 u sastav izraelske zračne vatrogasne flote tu bi bilo od velikog značaja. Riječ je o potezu koji s vremenom izgleda sve vjerojatnije, posebno imamo li u vidu i zajedničku obuku vatrogasnih posada u koju je Izrael krenuo sa Republikom Hrvatskom. Nadajmo se samo da će raspoloživi letni resursi hrvatske vatrogasne flote i domaće zalihe dijelova izdržati ovaj ambiciozni uzlet međunarodnih suradnji te primjetno množenje praktičnih vatrogasnih aktivnosti.

U svibnju ili najkasnije lipnju ove godine 47 slovenskih vojnika otići će u Latviju, u sklopu tzv. ojačane Prednje prisutnosti (enhanced Forward Presence – eFP) NATO-saveza. Tako je prošloga četvrtka (9. veljače) odlučila Vlada Republike Slovenije, i to nakon što su prijedlog o odlasku u Latviju na zajedničkoj zatvorenoj sjednici poduprli zastupnici – članovi Odbora za vanjsku politiku i Odbora za obranu Državnoga zbora. Prema Vladinoj odluci, u Latviju smije najviše do 50 pripadnika Slovenske vojske (uključujući i nacionalni element potpore), i to u višenacionalnu borbenu skupinu, te u zapovjedno-stožerne strukture iz okvira jačanja NATO Prednje prisutnosti. Slovenski će vojnici biti raspoređeni u multinacionalnu bojnu pod kanadskim zapovjedništvom, za koju se pretpostavlja da će imati između 1.000 i 1.200 vojnika. Ovom odlukom predviđa se angažman Slovenske vojske već od svibnja ove godine, te mogućnost rotacija.

Kako je na zajedničkoj zatvorenoj sjednici spomenutih radnih tijela Državnoga zbora izjavila Andreja Katič, ministrica obrane RS, u prvoj rotaciji će put Latvije otići 47 vojnika jedinice za NKB (nuklearno-biološko-kemijsku zaštitu) iz sastava rodovskog bataljuna Prve brigade SV. Prema procjenama Generalštaba Slovenske vojske, trošak ovogodišnjeg angažmana SV u Latviji bit će oko 2,8 milijuna eura, a naredne dvije godine (2018. i 2019. godine) – 4,6 milijuna eura godišnje. U slovenskom Ministarstvu obrane tvrde da će pripadnici SV u Latviji „sudjelovati u mirnodopskim aktivnostima (koje uključuju vježbe, obuke i druge aktivnosti) u sklopu misije kojoj je cilj pružanje i održavanje spremnosti u potpori sveobuhvatnom i poboljšanom odvraćanju, te obrambenom stavu Saveza“. Posebno je napomenuto i to da će se „određene obuke i vježbe za potrebe mirnodopskih aktivnosti borbene skupine eFP u Latviji odvijati i u drugim državama-članicama NATO-a“.

Načelnu spremnost sudjelovanja jedinice Slovenske vojske u višenacionalnoj skupini pod vodstvom Kanade i uz sudjelovanje više drugih savezničkih država Slovenija je iskazala još na prošlogodišnjem summitu NATO-a u Varšavi. Potom je s time Vlada Republike Slovenije putem Ministarstva obrane prvi puta upoznala i Odbor za obranu Državnoga zbora, i to na sjednici održanoj 13. srpnja prošle godine – na kojoj je informirala članove Odbora o tijeku i zaključcima varšavskog summita. Za razliku od prakse u Hrvatskoj, slovenska je Vlada 19. siječnja ove godine usvojila „Namjeru o sudjelovanju Slovenije u okviru jačanja prednje prisutnosti (eFP) NATO-a u Latviji“, o čemu su 6. veljače na zajedničkoj sjednici raspravljali Odbor za obranu i Odbor za vanjsku politiku Državnoga zbora.

Vladina je „namjera“ na odborima prošla s 9 glasova „ZA“ i 2 „PROTIV“, pri čemu su zastupnici Združene ljevice kao razlog zašto se ne slažu s angažmanom SV u Latviji naveli da će takva aktivnosti ugroziti slovenske odnose s Ruskom Federacijom, te da u stranci ocjenjuju NATO intervenciju na ruskoj granici kao „širu konfrontaciju koja podsjeća na Hladni rat“. Upravo je Združena ljevica 25. siječnja sazvala i tematsku sjednicu Odbora, na kojoj je objašnjavala razloge zbog kojih bi slovenski zastupnici trebali glasati protiv prijedloga o angažmanu u Latviji, no taj trud nije urodio plodom. Odbor za obranu Državnoga zbora pritom je u posjet pozvao kanadske zastupnike, koji bi u Sloveniju trebali doći tijekom ožujka, i razmijeniti mišljenja te informacije o zajedničkim aktivnostima na Baltiku. Konačnu odluku o angažmanu Slovenije u jačanju Prednje prisutnosti u Latviji Vlada Republike Slovenije donijela je, kako smo ranije spomenuli, u četvrtak, 9. veljače.

Kanadski ministar obrane – 3 puta u misiji u Afganistanu

Kanadi je ovo najveći razmještaj njenih vojnih snaga u Europi u više od jednog desetljeća. Kanadska multinacionalna bojna bit će smještena u latvijskoj vojnoj bazi Ādaži, u kojoj se posljednjih par mjeseci izgrađuju i dograđuju novi smještajni objekti, skladišta i sva popratna infrastruktura. Radovi teku i u nedalekoj vojnoj zračnoj bazi Lielvārde, kojom će se u proljeće služiti NATO-snage. Osim kanadskih i slovenskih vojnika, u ovoj jedinici naći će se i pripadnici oružanih snaga Španjolske, Italije, Poljske i Albanije. Pritom Kanada daje gotovo polovicu od ukupnog broja pripadnike multinacionalne bojne – njih 455, i to za zapovjedništvo ove jedinice, za mehaniziranu satniju, kao i za pozadinsku podršku. Osim ljudi, Kanada će pridonijeti i vozilima, te različitom opremom, što se očekuje i od ostalih zemalja koje doprinose ovoj jedinici.

No ovaj kanadski angažman nije prošao bez kritika – one su se odnosile uglavnom na propitkivanje sposobnosti sudjelovanja u ovakvoj misiji, pogotovo uzimajući u obzir da je kanadsko izdvajanje za obranu manje od 1% BDP-a, što je jedan od najnižih obrambenih proračuna u NATO-savezu. Zato su kritičari ovog angažmana žustro upozoravali kako će razmještaj kanadskih snaga u Latviji i njegovi troškovi dodatno pogoršati proračunske probleme suočene s očajnički potrebnim nabavama nove opreme te naoružanja. Za razliku od toga, kanadski ministar obrane Harjit Singh Sajjan spominjao je fraze o „Kanadi kao odgovornom partneru“ i „dubokom osjećaju za pružanje pomoći kada je ona potrebna“, dok su pristalice razmještaja kanadskih vojnika u Latviji govorili o „promjeni geopolitičke realnosti“ i „još uvijek nepoznatom pozicioniranju nove američke administracije“, kao okolnostima pri kojima bi Kanada mogla profitirati kao primjer dobre kombinacije vojne prisutnosti i kulturnog utjecaja.