S prvim danom travnja konačno je pokrenuta vojna operacija EU u Srednjeafričkoj republici, pod nazivom “EUFOR RCA”. Temeljem Rezolucije 2134 (2014) Vijeća sigurnosti UN-a, EUFOR RCA pružit će privremenu podršku u postizanju sigurnog okruženja na području Banguija, glavnoga grada te države, s ciljem kasnije predaje tog dijela u ruke UN-ovim mirovnim promatračima ili afričkim partnerima. EU-snage doprinijeti će međunarodnim naporima u zaštiti najugroženijih dijelova stanovništva i stvaranju uvjeta za dostavljanje humanitarne pomoći. Kako je već i ranije odlučeno, EUFOR RCA djelovat će na području Banguija i tamošnje zračne luke.

U novoj EU-operaciji sudjelovat će do 1000 vojnika, na čelu s francuskim general-bojnikom Philippeom Pontièsom kao zapovjednikom cijele operacije. Kao što se već čulo, Operativno zapovjedništvo smješteno je u Larissi, u Grčkoj, dok će Zapovjedništvo snaga, kao i same snage, biti smještene u Banguiju.  Objedinjeni troškovi operacije procijenjeni su na 25,9 milijuna eura za pripremnu fazu i za mandat u trajanju do 6 mjeseci, započeto od trenutka dostizanja pune operativne sposobnosti. Snage EUFOR-a bit će raspoređene odmah.

Pokretanjem ove nove vojne operacije EU je konačno uslišila mnogobrojne francuske molbe za djelovanjem u Srednjeafričkoj republici. No operacija je već i prije samog starta bila u problemima – iako su mnoge europske države obećale pomoći pri financiranju, logistici i kadrovskoj osposobljenosti, to se baš i nije dogodilo. Zato je i pokretanje operacije, prvotno zamišljeno za 17. ožujka, odgođeno, što je u službenoj Francuskoj izazvalo puno ljutnje, piše EurActiv. Umjesto da startaju operaciju, ministri vanjskih poslova EU sredinom ožujka samo su zajednički izjavili „da je potrebno ubrzati rad na pripremi CSDP-EUFOR CAR-operacije, kako bi se operacija mogla brzo pokrenuti u skladu s obvezama koje je preuzela Europska unija“.

No pokretanje same operacije treba opet zahvaliti „velikim“ zemljama-članicama EU, koje su u samom početku odbile podržati Francusku u njenim nastojanjima da nagovori EU na takvu vrstu akcije u Srednjeafričkoj republici, da bi na kraju Velika Britanija, Njemačka i Italija ipak odlučile sudjelovati. Zauzvrat, Francuska je dala dodatni doprinos u raznim sredstvima, a prije svega u ljudstvu, kojeg u Srednjeafričkoj republici već ima oko 2 000, i još 6 000 vojnika pod afričkim vodstvom Međunarodne misije podrške za Srednjeafričku republiku (MISCA). Nasuprot tome, sastav EUFOR RCA još uvijek nije poznat, iako su mnoge zemlje najavile svoj doprinos s barem nekoliko vojnika. Za razliku od njih, Njemačka je već izjavila da ona na taj način ne misli sudjelovati, odnosno da put Afrike neće poslati niti jednog pripadnika svojih oružanih snaga. Prisjetimo li se prošlogodišnjih porođajnih muka obučne EU-misije u Maliju, primijetit će se dosta sličnosti u pokretanju i vođenju same misije, odnosno operacije.

Odluka o pokretanju operacije EUFOR RCA poklopila se, sigurno ne slučajno, s održavanjem summita EU-Afrika u Bruxellesu, 02. i 03. travnja. Tako je, sasvim prigodno, i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso najavio da će EU velikodušno investirati u mirovne operacije u Africi:

„Drago mi je što vas mogu danas informirati da ćemo tijekom naredne 3 godine investirati dodatnih 800 milijuna eura za izgradnju afričkih mirovnih potencijala. To je konkretan primjer posla kojeg radimo kako bi promovirali ciljeve koje dijelimo s UN-om u Africi.“

Na summitu sudjeluje i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, koji je apelirao za slanje još vojnika za Srednjeafričku republiku. On je samo koji dan ranije preporučio Vijeću sigurnosti UN-a transformiranje afričke misije MISCA (Mission internationale de soutien à la Centrafrique sous conduite africaine) u UN-ovu operaciju očuvanja mira. No kako će za to trebati poprilično vremena, Ban Ki-moon traži da se kriza u Srednjeafričkoj republici rješava s dodatnim slanjem vojnika u tu zemlju.

Svaki od kandidata ima u prosjeku pola sata da komisiju vanjskopolitičke službe EU uvjeri kako je baš on najbolji za određeno mjesto. Svi kandidati moraju pokazati odlično znanje europskih politika i sistema, kao i odnosa i interesa EU u odnosu na državu za koju su aplicirali. Potrebne su dobre komunikacijske vještine, kao i odlično poznavanje oba službena jezika EU (engleskog i francuskog), te dobro vladanje trećim stranim jezikom. Odluka o tome tko je od gotovo 1800 ljudi dobio neko od 41 mjesta u novoj EU-diplomaciji bit će donijeta krajem travnja ili vjerojatnije početkom svibnja.

Školsko poznavanje vanjskih poslova ne prolazi

Samuel Žbogar - iz Ljubljane preko Bruxellesa u Prištinu

Niska razina znanja jedan je od razloga što naši susjedi Slovenci imaju samo jednog čovjeka u diplomaciji EU, i to više zbog svojevrsne političke satisfakcije nakon dotadašnjih slovenskih neuspjeha u kandidiranju potencijalnih diplomata. Radi se o Samuelu Žbogaru, bivšem slovenskom ministru vanjskih poslova, koji od veljače ove godine predstavlja EU na Kosovu. No, kako sve zemlje Unije još uvijek nisu priznale tu najmlađu od država s područja bivše Jugoslavije, tako Žbogar nije mogao dobiti mjesto vođe delegacije, već je tek „šef Ureda EU“, sa skraćenim diplomatskim mandatom.

Nedostaci u znanju posljedica su toga što Slovenija nije donijela jasne profesionalne kriterije za diplomatsku službu, a kriterija nema jer nema ni vlastitog analitičkog odjela koji bi služio, među ostalim, i kao potpora kandidatima. Zato je novi ministar vanjskih poslova Karl Erjavec najavio da će Ministarstvo organizirati izobrazbu za kandidate, i ponuditi im pomoć te infrastrukturu za pripremu „gradiva“ i razgovor pred natječajnom komisijom. Kandidati bi logističku podršku trebali dobiti i od novoformiranog strateškog savjeta za vanjsku politiku, koji je svoju prvu sjednicu održao drugog dana mjeseca travnja, a cilj mu je formiranje nove strategije slovenske vanjske politike s obzirom na promijenjene okolnosti diljem svijeta.

Političke kuhinje u euro-diplomaciji

Drugi razlog što je samo jedan slovenski diplomat na čelu ogromne mreže europskih diplomatskih predstavništava je i taj što se malim zemljama prilično teško izboriti za takvu poziciju. Zato su prije nešto više od godinu dana, Slovenija, Litva, Latvija i Cipar na adresu povjerenice za vanjske poslove Catherine Ashton poslale pismo sa zahtjevom za poštivanjem geografske ravnopravnosti pri izboru diplomatskog osoblja. Te zemlje smatraju da kriteriji izbora moraju biti jednaki i za natječajnu komisiju i za države koje predlažu svoje kandidate.

Naizgled jednostavna struktura vanjskoposlovne službe EU

Čim se počela formirati diplomatska mreža, među prvim prigovorima bio je taj da su Britanci najzastupljeniji, aludirajući time na preizraženu lokal-patriotsku žicu Britanke Catherine Ashton. Drugi su, međutim, kritizirali slabost same povjerenice i njenu nedoraslost funkciji, smatrajući da vanjske poslove i tome pripadajuće formiranje diplomatske mreže zapravo vodi administracija oko Ashton, pritom je uspješno izoliravši. Javna je tajna da predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso nije zadovoljan izborom povjerenice za vanjske poslove pa se, navodno, osobno pobrinuo da svog, sada već bivšeg šefa kabineta Joao Vale de Almeidu instalira za veleposlanika EU u Washingtonu, ne bi li u SAD-u imao čovjeka od povjerenja.

Kada odlazi Catherine Ashton?

Kritike protiv Catherine Ashton kulminirale su u prosincu 2011., kada je 12 ministara vanjskih poslova zemalja-članica EU potpisalo pismo u kojem se vanjskoposlovna služba EU (European external action service – EEAS) optužuje za neke osnovne propuste i neučinkovitosti. Ashton je odgovorila u prvim danima siječnja 2012. izvješćem o prvoj godini postojanja i rada EU-diplomatske službe – osnovni problemi i nesporazumi nastaju na relaciji između EEAS i Europske komisije, tvrdi povjerenica, priznavši i da postoje ozbiljni tranzicijski i strukturalni problemi između 140 vanjskoposlovnih delegacija EU. Mnoge delegacije prepunjene su službenicima Europske komisije, više od 20 delegacije ionako nema drugog višeg osoblja uz vođe delegacija, koji se ne mogu baviti političkim pitanjima od silnog financijskog administriranja (koje radi pravnih ograda ne mogu prebaciti na osoblje iz redova Komisije).

Kad se EEAS bolje raščlani, vidi se o kakvoj je zapravo hobotnici riječ

No kako ministri vanjskih poslova drže da je upravo povjerenica Ashton osoba koja bi trebala održavati odnose između EEAS, Komisije i država-članica, počelo je lobiranje za njenu smjenu. Smatralo se da će to biti jednostavno, budući da je Ashtonova sa silaskom laburista s vlasti u Velikoj Britaniji izgubila snažan vjetar u leđa u EU. Financial Times tvrdi da su se u prosincu prošle godine vodili tajni pregovori o smjeni Catherine Ashton s mjesta povjerenice vanjskih poslova i ulasku Velike Britanije u fiskalnu uniju. Britanci bi zauzvrat dobili mjesto povjerenika za unutarnju trgovinu, a na Ashtoničin položaj došao bi Francuz Michel Barnier, aktualni povjerenik za unutarnju trgovinu. Takvi planovi otpali su zbog straha od reakcije Europskog parlamenta koji bi, u slučaju da se ne složi s ovakvom rošadom, mogao tražiti ostavku cijele Europske komisije. Nakon što je priča objavljena, svi su je demantirali – od Catherine Ashton do vlade Davida Camerona, koja je čak poručila da „Cathy Ashton dobro radi,  što je prioritet za Veliku Britaniju“. To je bilo prije samo mjesec dana, a hoće li Ashton u svojstvu povjerenice za vanjske poslove uspjeti dočekati kraj 2012. – tek će se vidjeti.

Posljednji haaški bjegunac uhapšen je na Fruškoj Gori

Bijeg uoči hapšenja

Haaški sud 2004. godine podignuo je optužnicu protiv bivšeg predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, te da je kao predsjednik tzv. RSK sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu. 13. srpnja 2004. optužnica s potpisom tadašnje haaške tužiteljice Carle del Ponte predana je srpskim vlastima zajedno s nalogom za hapšenje u roku od 72 sata, a Hadžić je pobjegao samo 17 sati prije isteka tog roka. Iako se smatralo da se skriva na Fruškoj Gori, u jednom od tamošnjih vojnih kompleksa, nikada nije poduzeta ozbiljna potraga.

2004. Goran Hadžić postaje haaški optuženik

U listopadu 2010. Srbija je raspisala nagradu od milijun eura za informacije koje bi dovele do Hadžićevog uhićenja. Istovremeno je i američki State Department raspisao nagradu od 5 milijuna dolara. Nakon Ratka Mladića, koji je pronađen i uhapšen prije nepuna 2 mjeseca, Goran Hadžić posljednja je stepenica na putu Srbije prema EU. Nakon Hadžićevog hapšenja, procjene su da će Srbija već ove jeseni dobiti status zemlje-kandidatkinje.

Reakcije

Vijest o Hadžićevom uhićenju službeno je objavio srpski predsjednik Boris Tadić, ističući da Srbija “ne želi ništa zauzvrat od EU, jer je hapšenje Gorana Hadžića bila naša obaveza i mi smo to uradili. Time je Srbija”, dodao je Tadić, “‘zatvorila posebno teško poglavlje suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju”.
Zajedničkom izjavom oglasili su se predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso, predsjednik Vijeća EU-a Herman Van Rompuy i šefica europske diplomacije Catherine Ashton, hvaleći pritom “odlučnost i kompromis” Srbije u suradnji s EU-om i Haaškim sudom. ‘Ovo je važan korak Srbije u profiliranju njezine europske perspektive, ali i u poštivanju međunarodne pravde. Čestitamo odlučnost političkih vođa u Srbiji na tome putu’, kaže trojac u priopćenju. Čestitkama se pridružio i predsjednik Europskog parlamenta Jerzy Buzek, ističući kako je vijest o uhićenju Gorana Hadžića vrlo važna za stabilnost regije, ali i za integraciju Srbije u EU.
Zadovoljna je i bivša glavna tužiteljica ICTY-a Carla del Ponte: “Srpska vlada uhićenjem je učinila golem korak prema demokratskoj i mirnoj budućnosti zemlje”, rekla je del Ponte napominjući da će Srbiji biti sada lakši put prema članstvu u Europskoj uniji. Osim toga, “uhićenje je golem uspjeh za međunarodno pravosuđe i sada je mandat Vijeća sigurnosti UN-a ispunjen”, poručila je bivša glavna haaška tužiteljica.