Kada je nedavno, odgovarajući na pitanja novinara portala Obris.org, srbijanski ministar obrane i prvi potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić izjavio da Srbija sve zemlje regije – pa tako i Hrvatsku – vidi kao potencijalno tržište, nije ni sanjao da će ga samo 3 tjedna kasnije demantirati izvješće o postupanjima Vlade Srbije u 2010. godini. Put vojno-obrambenoj suradnji Srbije i Hrvatske trebao je utrti „Sporazum o suradnji na području obrane“, potpisan 8. lipnja 2010. godine prilikom posjete Dragana Šutanovca, Vučićevog prethodnika na čelu obrambenog resora Srbije, zagrebačkome kolegi Branku Vukeliću.

U lipnju 2010. sve se topilo u svjetlu suradnje, povjerenja i zajedničke sretne budućnosti

Sporazum je potpisan uz mnogo priče o jačanju međudržavne suradnje i povjerenja, u vojnoj industriji ali i na nizu drugih područja, uz spekulacije o zajedničkim projektima za treća tržišta, i tako bliže, i tako dalje. No kako je te, 2010. godine, suradnja između ove dvije zemlje zapravo izgledala, jasno je i iz nedavno objavljenog „Godišnjeg izveštaja o realizaciji spoljnotrgovinskog prometa kontrolisane robe za 2010. godinu“.

Riječ je o dokumentu sastavljenom s, već za Beograd pomalo uobičajenim, gotovo dvogodišnjim zakašnjenjem, od sada već nepostojećeg Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja (transformiranog u 2 odvojena ministarstva u aktualnoj Vladi Ivice Dačića). Iz njega se jasno vidi da je trgovina naoružanjem i vojnom opremom između  Srbije i Hrvatske više nego simbolična. Tijekom 2010. godine, Srbija je u Hrvatsku izvezla najviše streljiva – izdane su 4 dozvole za izvoz te robe, u vrijednosti od 276,166 USD, a uvezla – 1 lovačku pušku (porijeklom iz SR Njemačke), vrijednosti 300 USD. Od roba dvostruke namjene, Srbija je iz Hrvatske uvezla aluminijske šipke (hrvatske proizvodnje), vrijedne 36 516 USD.

U prvome redu NJ-21, ispred čitavog jata Jastreba jednosjeda na Surčinu

Međutim, najzanimljiviji podatak je onaj iz Odjeljka 10 – „odbijeni zahtjevi za izvoz naoružanja i vojne opreme“ (sve u 2010. godini, naravno). U Srbiji je odbijen JEDAN zahtjev za izvoz u Hrvatsku, u vrijednosti od 70 tisuća USD, a u opisu robe piše: „Nastavni avion NJ-21 Jastreb“. Tip krajnjeg korisnika – vojni! Uz to odbijena su i dva izvozna posla za Švedsku i Jordan. U objašnjenu se kaže tek da su sva 3 zahtjeva (uključujući i ovaj za Hrvatsku) odbijena „zbog nepotpune dokumentacije podnosioca zahtjeva“. Osim toga, iz istog su razloga u Srbiji odbijena i dva zahtjeva za uvozom iz Hrvatske – 5 pištolja (XDM-9 HS 4,5) vrijednosti 1.862 USD, kao i niskoenergetskih impulsnih cjevčica vrijednih 133 tisuće dolara – oba za civilne korisnike.

Odbijene izvozne dozvole

Što će Hrvatskoj Jastreb?

Navodno hrvatsko zanimanje za nastavni avion NJ-21 Jastreb u susjednoj je Srbiji izazvalo veliku pažnju medija, popraćenu naslovima tipa „Srbija ne da Jastreba Hrvatima“. Doduše, što će Hrvatima Jastreb, star dobrih 40 i kusur godina, nije bilo jasno nikome ni u Srbiji ni u Hrvatskoj.

Zrakoplove Jastreb Oružane snage Srbije rashodovale su još 1996. godine

U nedavno ponovo objavljenoj knjizi Bojana Dimitrijevića „Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992“ stoji da je tijekom ispitivanja prototipa aviona Galeb, krajem 1961. godine, započela izrada pretprojekta lakog borbenog jednosjeda Jastreb u Vazduhoplovno-tehničkom institutu u Žarkovu. Jastreb je zamišljen u dvije verzije – jurišnoj i izviđačkoj. Četiri godine kasnije, točnije 19. lipnja 1965. u zrak se vinuo prvi prototip lakog jurišnog aviona, da bi on 23. lipnja bio primljen u Vazduhoplovno-opitni centar na ispitivanje (VOC). Prva serija Jastreba (J-1) završila je tek 1970. u sastavu 172. puka (stacioniranom na aerodromu Golubovci kod Titograda), a ideja je bila da se s tim avionom postepeno zamijene F-84G Thunderjet. Sljedeće, 1971. godine, druga serija isporučena je 98. avio-brigadi u eskadrile na aerodromima Petrovac i Lađevci, dok je ’72. s određenim zakašnjenjem prenaoružana i 82. avio-brigada u slovenskom Cerklju. Izviđačka verzija Jastreba 2 (IJ-21)  tijekom 1973. usrećila je 3 izviđačke eskadrile. U razdoblju od 1975. do 1977. napravljena je, a onda isporučena i dvosjedna verzija (NJ-21), za popunu 172. školskog lovačko-bombarderskog avijacijskog puka. Sve u svemu, u upotrebi JRV-a bio je 121 SOKO J-1 Jastreb (J-21), 38 SOKO J-2 Jastreba (IJ-21), te 18 dvosjeda SOKO NJ-21 Jastreba.

Jastrebovi su, kao borbeni avioni, sudjelovali u većini ratova na prostorima bivše SFRJ (osim na Kosovu), a 1996. otpisani su iz tadašnjeg Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Dio ih je smješten na aerodromu u Banjaluci, dok smo nekoliko Jastreba-dvosjeda prije godinu dana zamijetili u prilično jadnome stanju u dvorištu Muzeja vazduhoplovstva u Surčinu kod Beograda. Srpski mediji nagađali su da Hrvatskoj jedan takav NJ-21 Jastreb treba za obuku pilota, prije prelaska na letenje na MIG-21.

Tko to kupuje Jastreba?

Budući je u „Godišnjem izveštaju o realizaciji spoljnotrgovinskog prometa kontrolisane robe za 2010. godinu“ krajnji korisnik Jastreba NJ-21 opisan kao „vojni“, tamošnji su mediji logično zaključili da ga nabavlja „Hrvatska vojska“, odnosno nadležno hrvatsko Ministarstvo obrane preko Vlade RH. Jučer popodne MORH je takve spekulacije demantirao: „Vlada RH, MORH, ili OS RH nikada nisu imali u planu nabavu takvog zrakoplova, niti su ikad Vladi Republike Srbije poslali zahtjev za kupnju istog“.

Zrakoplov Jastreb obilježava i ulaz u "Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva" u Surčinu kod Beograda

Slično pitanje postavljeno je i u Srbiji – tko prodaje Jastreba!? Današnje izdanje Kurira tvrdi da je nastavnog dvosjeda pokušao bez natječaja prodati upravo prije spomenuti surčinski Muzej vazduhoplovstva, bez znanja i odobrenja Ministarstva obrane Republike Srbije, koje je u posljednji čas spriječilo ovaj posao.

Zanimljivo je da se iz paralelnog hrvatskog „Godišnjeg izvješća o izvozu i uvozu robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava za 2010. godinu“ vidi kako je Ministarstvo gospodarstva RH te godine odobrilo uvoz iz Srbije 1 zrakoplova, neidentificiranog tipa, procijenjene vrijednosti od baš 70 tisuća USD, te da je ta uvozna dozvola ostala – neiskorištena. Ostalih podataka u hrvatskom Izvješću nema, no i ova šturost dovoljna je za povezivanje s podacima iz usporedivog srpskog Izveštaja.

I srpski i hrvatski mediji potencijalnog kupca Jastreba NJ-21 pronašli su u Borisu Smrečkom, bivšem pomoćniku ministra prometa i veza u vrijeme Vlade Ivice Račana. Smrečki je tada u Vladu ušao kao kadar Hrvatske narodne stranke (HNS), a ime mu se vezalo uz aferu obnove osječke zračne luke Klisa, gdje je svojevremeno bio i predsjednik Nadzornoga odbora. Posljednje što se o njemu čulo datira još iz 2007. godine, kada se Smrečki kandidirao za člana Vijeća novoformirane Agencije za civilno zrakoplovstvo, zamišljene kao nadzornog tijela za kontrolu zračnog prometa.

Smrečki u Hrvatskoj i Sloveniji ima registrirana dva poduzeća –u Zagrebu ZPZ d.o.o. (Zagrebački prometni zavod) i u Sloveniji ZPZ Tehnika d.o.o., sa sjedištem na ljubljanskom aerodromu Brnik). U Registru slovenskih izvoznika piše da je ZPZ Tehnika osnovana 2006. godine, bavi se servisiranjem, obnovom i prodajom zrakoplova, te posluje, kako piše, na području Ruske Federacije i Europske unije, s naglaskom na Dansku, Francusku i Italiju. Među uslugama koje ZPZ Tehnika nudi, navodi se i servis vojne opreme, među kojom posebno izdvajaju remont zrakoplova Galeb. Osim s G-2, ZPZ Tehnika se ovog proljeća posebno pohvalila i obnovom 2 zrakoplova tipa G-4, s namjerom njegove daljnje prodaje – vjerojatno zrakoplovcima-amaterima ili na “warbirds” scenu.

Zanimljivo bi bilo vidjeti i gdje je i kako ZPZ Tehnika nabavila 2 G-4

U Galebovu obitelj, kao mlađi brat, ubrajaju se i nekadašnji JNA-zrakoplovi tipa Jastreb, i eto nas opet na početku priče. Prema hrvatskom „Godišnjem izvješću o izvozu i uvozu robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava za 2010. godinu“ zagrebačka tvrtka ZPZ d.o.o. upisana je u Očevidnik izvoznika i uvoznika robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava, pa je time ovlaštena za npr. uvoz Jastreba iz Srbije i izvoz u Sloveniju, te preko svoje slovenske sestre ZPZ Tehnike dalje na tržište EU. 

Tko zarađuje na Jastrebu?

Kupoprodaja naprijed, sukcesija stoj!

Ostavi li se po strani identitet i namjena potencijalnog kupca Jastreba NJ-21, ostaje neodgovoreno puno bitnije pitanje – smije li se samo tako rasprodavati (a u mnogim slučajevima i poklanjati) nekadašnja zajednička, jugoslavenska imovina?! Zdrav razum kaže da ne, budući je riječ o materijalu obuhvaćenom u proces sukcesije imovine bivše SFRJ, koji je na nekim poljima – prije svega na polju podjele imovine bivše JNA – tek mrtvo slovo na papiru.

Posljednjih se mjeseci pokrenula podjela nekretnina nekadašnjih jugo-diplomatskih predstavništava, podijelila se čak i otplata nekadašnjih jugoslavenskih kredita, no podjela vojne imovine svojevrsna je tabula rasa. U Hrvatskoj je to posebno izraženo nakon smrti Bože Marendića, šefa posebnog Vladinog Ureda za sukcesiju imovine bivše države. Nakon Marendićeve smrti ukinut je i spomenuti Ured, a pitanje sukcesije prebačeno je na Ministarstvo vanjskih poslova, kojemu je to jedna od posljednjih rupa na svirali. Dobro se to vidi i na primjeru nedavnog službenog puta hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić u Crnu Goru. Uoči njene posjete Podgorici u lipnju ove godine, zanimalo nas je hoće li se tom prilikom povesti i razgovori o crnogorskoj prodaji rashodovane jugo-tehnike, kao i o poklanjanju iste. Iz Službe za odnose s javnošću MVPEI-a nam je odgovoreno da je:

„putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Podgorici i u razgovoru s veleposlanikom Crne Gore u Zagrebu crnogorska strana višekratno upozorena da se radi o imovini koja je predmet sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i kao takva ne bi smjela biti otuđivana do kraja procesa u sukcesije i dogovora o raspodijeli vojne imovine. Republika Hrvatska će u tom smislu i nadalje ostati pri stajalištu kako je spomenuta vojna imovina predmet sukcesije. Republika Hrvatska je zainteresirana da proces sukcesije vojne imovine bivše JNA započne što prije i s tim u vezi Ministarstvo obrane Republike Hrvatske i nadležna služba za sukcesiju vojne imovine vode detaljnu dokumentaciju i prate proces neovlaštenog otuđivanja vojne imovine bivše JNA“.

I dok nadležna tijela RH „vode detaljnu dokumentaciju“, „prate proces neovlaštenog otuđivanja vojne imovine bivše JNA“ i 2012. godine još uvijek čekaju da „što prije započne proces sukcesije vojne imovine“,  drugi bez pardona prodaju, kupuju i preprodaju istu tu imovinu. I zarađuju, Hrvatskoj pred nosom, ili dapače – čak i s amenom njenih nadležnih tijela. Dok nitko ni ne pita tko je u Hrvatskoj taj blagoslov dao, čitava tema više nije čak ni tužna. Jednostavno je smiješna!