Izmjenom „Odluke o osnivanju luka posebne namjene – vojnih luka“ Vlada je jučer oživjela jedan stari, navodno strateški projekt. Iza ove Odluke krije se početak radova na naftnom terminalu unutar dijela vojne luke Brižine, u Kaštel Sućurcu.

Mjesto predviđeno za izgradnju naftnog terminala danas je zapuštena šikara

Ta je priča ozbiljno započela još 2010. godine, kada se u tadašnjoj vladi Jadranke Kosor počelo pričati o izgradnji naftnog terminala na predjelu Brižine. Naime, u sklopu tamošnje vojne luke već je postojalo skladište goriva – izgrađeno još od JNA, za potrebe ratne luke u Lori. Nakon povlačenja JNA vojno je skladište, zajedno s pripadajućom lukom, ostalo na upravljanje Hrvatskoj vojsci i Ministarstvu obrane. Bivši je ministar gospodarstva, Ivan Domagoj Milošević, navodno potpomognut naftnim lobijem na čelu s Davorom Šternom i Nenadom Porgesom, došao na ideju da se uz već postojeće vojno skladište izgradi moderni naftni terminal za skladištenje naftnih derivata, kapaciteta 100 000 metara kubičnih, i vrijednosti oko 30 milijuna eura. Utemeljen na predinvesticijskoj studiji Energetskog instituta Hrvoje Požar o izgradnji tzv. produktovoda dugog 900 kilometara, novi terminal u Brižinama služio bi za skladištenje benzina, destilata i ukapljenog plina. Za voditelja projekta ove izgradnje izabran je državni JANAF. Sada već bivši predsjednik Uprave JANAF-a, Ante Markov, najavljivao je novi veliki projekt – gradnju produktovoda koji će rafinerije spojiti s terminalima i velikim potrošačkim centrima kako bi se povećala prodaja naftnih derivata. Da Vlada misli ozbiljno, pokazala je time što je prije nešto više od 2 godine projekt Brižine uvrstila u Plan investicijskih projekata od državnog značaja.

Kao mamac za lokalno stanovništvo trebalo je poslužiti obećanje o otvaranju novih radnih mjesta, ali entuzijazam je splasnuo nakon spomena mogućeg zapošljavanja tek 30-ak ljudi. Kaštelanski gradonačelnik Joško Berket na sebe je preuzeo zagovaranje tog i još nekoliko projekata koji bi trebali spasiti posrnulo kaštelansko gospodarstvo. Pritom je isticao Brižine kao mjesto na kojem će se realizirati najveći broj investicija – uz izgradnju naftnog terminala, planirana je još i izgradnja ribarske luke te servisne baze za ribarske brodove. Brat bratu, više od 500 radnih mjesta, objašnjavao je Berket. Za sve to je bilo potrebno riješiti tek jednu sitnicu – izmijeniti Generalni urbanistički plan (GUP) Kaštela. I, naravno, privoljeti MORH da se odrekne dijela zemljišta. To se pokazalo kao najmanji problem, jer je MORH odmah pristao da se potrebno područje preda HANDA-i.

Projektu su se najviše usprotivile udruge zelenih i kulturnjaka, zabrinutih za očuvanje kulturne baštine Kaštela, Trogira i Splita. Glavni im je argument bila tvrdnja da je izgradnja takvog jednog naftnog terminala u potpunoj suprotnosti s visoko sofisticiranim i prilično skupim projektom Eko-Kaštelanski zaljev, koji se nakon više od 15 godina rada konačno privodi kraju. Osim toga, taj se naftaški projekt ne poklapa s nekima ranije usvojenima – prema kojima je zona Brižine kontaktno mjesto na kojem će se cesta iz budućeg tunela na Kozjaku spojiti s mostom do Splita. Na takvom mjestu, tvrdili su, ne može se izgraditi veliki naftni terminal. Međutim, njihov apel na gradske vlasti Kaštela da još jednom sve preispitaju i odbace mogućnost izgradnje terminala u Brižinama nije urodio plodom. Gradonačelnik Berket uzvratio je optužbama kako ekolozi nisu educirani, jer da će Brižine navodno biti na dobrobit svih građana.

Dugo očekivane izmjene kaštelanskog GUP-a i dopune Prostornog plana uređenja Kaštela dogodile su se na hitnoj 36. sjednici kaštelanskog Gradskog vijeća, održanoj 13. veljače 2012. godine. No, samo 4 dana ranije – 9. veljače – Gradsko vijeće Kaštela nije se složilo s projektom naftnog terminala, te je zatražilo od Vlade RH da od njega odustane, koristeći Brižine isključivo kao vojno naftno skladište, a nakon prestanka takve potrebe – da kompleks preda na korištenje gradu Kaštela.

Rasprava o Brižinama uoči sjednice Gradskog vijeća Kaštela 09. veljače 2012.

Uz malo političke kuhinje – i amandmana na izmjene GUP-a, koji su u međuvremenu prošli javnu raspravu – Gradsko je vijeće na hitnoj sjednici ipak prihvatilo izgradnju naftnog terminala. No, usvajanje izmjena GUP-a nije prošlo bez buke – opet ekologa, kulturnjaka, gradskog HDZ-a, nekolicine vijećnika Hrvatskih laburista i lokalnog stanovništva. Berket je optužio ekološke udruge da se bave politikom i stvaraju buku totalno bez veze, a MORH-u je zahvalio na presedanu. Naime, ministarstvo obrane je dio objekta u Brižinama predalo ne gradu Kaštelima, već HANDA-i – Hrvatskoj agenciji za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata.

Time je bilo omogućeno da u izmjenama GUP-a, koje se odnose na područje vojne luke u zoni posebne namjene stoji: „U zoni posebne namjene – vojno skladište goriva ‘Brižine’ – moguć je smještaj i drugih sadržaja i građevina od posebne važnosti za državu, u smislu sigurnosti opskrbe derivatima nafte i proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Detaljni uvjeti smještaja odredit će se sukladno posebnim propisima“. Berket je ponosno tvrdio da je ta formulacija odlična, jer „otklanja mogućnost da se u vojnom skladištu skladište i neka druga, opasna goriva koja koriste NATO-ovi brodovi, a Hrvatska je članica NATO-a i takvi brodovi imaju pristup našim lukama“. Prema izmijenjenom kaštelanskom GUP-u, vojno skladište nafte sada je dobilo i ulogu čuvara obveznih državnih zaliha nafte i naftnih derivata RH, sukladno Zakonu o tržištu nafte i naftnih derivata, i u isključivoj je nadležnosti MORH-a i HANDA-e.

Vojna luka u Brižinama ostat će netaknuta, dok bi vojno spremište nafte uskoro moglo prerasti u veliki državni naftni terminal.

Nakon gotovo godinu dana mirovanja, projekt u Brižinama opet je postao aktualan. U potrazi za strateškim investicijama, i Milanovićeva se Vlada okrenula prema Kaštel Sućurcu i projektu koji je u tom kraju već dizao dosta prašine. Za MORH su stvari čiste. Kako je na jučerašnjoj sjednici Vlade objasnio obrambeni ministar Kotromanović, „bivša Vlada na čelu s Jadrankom Kosor još 2011. godine dodijelila je dio vojne luke Brižine u vlasništvo HANDA-e. Oni sada žele napraviti kompletnu rekonstrukciju, dogradnju tlačnih kapaciteta, instalacija za potrebe skladištenja nafte i derivata i Ministarstva obrane, a i zanavljanje obveznih zaliha nafte i derivata za Republiku Hrvatsku.“ Zato se jučer na Vladi našla “Odluka o osnivanju luka posebne namjene – vojnih luka” kojom se definira da “Vojnu luku ‘Brižine’ – Kaštel Sućurac čini kopneni dio lučkog područja pripadnosti k.č. 2238/5 u k.o. Kaštel Sućurac“, te da “akvatorij luke kao morski dio lučkog područja obuhvaća prostor 100 m od obale“.

Osim toga, prema spomenutim izmjenama Odluke, iz obuhvata lučkog područja kao pomorskog dobra izlučuje se 8 katastarskih čestica, očito onih koje će po novome biti potrebne ne više za vojnu luku već za naftni terminal. Ministarstvo obrane je predložilo, a Vlada jednoglasno i bez rasprave prihvatila ovu odluku. Time se otvorila mogućnost započinjanja izgradnje problematičnog naftnog terminala, koji za tek donekle očišćeni Kaštelanski zaljev (kojem nakon relativnog saniranja kvalitete mora još barem preostaje i zbrinjavanje radioaktivne šljake s prostora bivše tvornice Jugovinil) lako može imati isto značenje kao i LNG terminal za Krk te Kvarnerski zaljev. Sve to, sprema se uz neuobičajena vrludanja stavova lokalnih vlasti, te prosvjede i apele ne samo udruga, već i građana kojima će ovaj “strateški projekt” niknuti tik pod nosom.

Hrvatska pomoć u prilagodbi i pridruživanju Crne Gore NATO-savezu, kao i Europskoj uniji, ozakonit će se najvjerojatnije na prvoj ovogodišnjoj sjednici Sabora, temeljem Vladine odluke s njene 71. sjednice, održane 10. siječnja. Kada su u pitanju republike bivše Jugoslavije, Hrvatska s Crnom Gorom ima najbolje (političke) odnose, od lipnja 2012. formaliziranima i potpisanim Ugovorom između RH i CG o euroatlantskome partnerstvu, a koji je i temelj budućeg zakona donesenog u Vladi. Hrvatska se tim dokumentima obvezuje Crnoj Gori pomoći svojim dosadašnjim iskustvima u ispunjavanju kriterija i pri pregovorima s Europskom unijom i NATO-om, stavljajući Podgorici na raspolaganje čak i ljude koji su sudjelovali u tim procesima. Navjestitelj ovakve pomoći zapravo je bila bivša premijerka Jadranka Kosor, koja je 2010. godine i Srbiji i Crnoj Gori poklonila CD-ove s radnom verzijom prijevoda europske pravne stečevine, odnosno onog njenoga dijela neophodnog za pristupne pregovore.

Po novome, Hrvatska bi Crnoj Gori trebala pomoći i u dijelu u kojem je i sam slaba – u pripremi kvalitetnog te pravodobnog informiranja javnosti o pristupanju EU i NATO-u. Hrvatska slabost na području informiranja o EU dobro se vidjela upravo i na spomenutim prijevodima pravne stečevine – koji su, dok ih je danas bivša premijerka poklanjala po regiji, za hrvatske građane bili potpuna nepoznanica, zaključana iza velikih vrata Banskih dvora. No, ni hrvatska kampanja oko ulaska u NATO nije bila ništa bolja – nije bila transparentna (do pristupanja RH NATO-Savezu tajnom je ostala i sama komunikacijska strategija informiranja javnosti, a kamoli njena praktično nevidljiva provedba), dok loptanje s referendumom o ulasku u NATO bolje da niti ne spominjemo. Stanje tu ni kod naših južnih susjeda nije ništa bolje. Trenutna kampanja Vlade Crne Gore o prednostima pristupa NATO-savezu blizu je fijaska: u nekoliko gradova tribine su otkazane zbog nedovoljnog interesa građana, a istraživanja su pokazala da je potpora Crnogoraca NATO-u veća kada Vlada ne provodi kampanje.

Vlada Crne Gore je “za” NATO, dio opozicije i nevladinih udruga – “protiv”

Nakon što Hrvatska uđe u EU, Crna Gora će ostati jedina zemlja iz regije koja s Bruxellesom pregovara o članstvu u Uniji. Crna Gora je te pregovore započela 29. lipnja 2012., nakon što je godinu i pol (točnije, od prosinca 2010. godine, kada je dobila status kandidata) čekala na datum pokretanja pregovaračkoga procesa. Ostale dvije zemlje-kandidatkinje, Makedonija i Srbija, čekaju da im Bruxelles dodijeli datum pregovora, što su euro-birokrati ponovno odgodili – ovoga puta do ljeta, no ni tada ne treba očekivati neko veliko čudo. Baš kao i u hrvatskom slučaju, Europljani od Crne Gore prioritetno traže napredak u reformi pravosuđa, te borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala. Štoviše, Crnoj Gori je, kao i drugim kandidatima za članstvo u slučaju eventualnih pregovora, Europska unija poručila da će voditi računa i o iskustvu stečenom u prethodnim pregovorima o članstvu, posebno kada se radi o poglavlju o pravosuđu, sudstvu i temeljnim pravima. Tu Hrvatska sigurno ima što za reći, a može li čemu naučiti Crnu Goru – tek će se vidjeti. Bit će zanimljivo promatrati i odnos hrvatskih pomagača s veleposlanikom EU u Crnoj Gori, Slovencem Mitjom Drobničem, pogotovo s obzirom na aktualne hrvatsko-slovenske prijepore.

Veleposlanik EU Mitja Drobnič među prvima je posjetio novog/starog premijera Mila Đukanovića

Slovenija je Crnu Goru „uzela pod svoje“ i kad je NATO u pitanju. Dežela je poslednje dvije godine (2011/2012.) vodila NATO-vo kontaktno veleposlanstvo u Podgorici, a temeljem odluke Sjevernoatlantskog saveza iz studenog 2012. to će raditi još naredne 2 godine – 2013. i 2014. Slovensko Ministarstvo vanjskih poslova za tu će namjenu izdvojiti 20 tisuća eura godišnje što će, vjeruje Janšina Vlada, biti dovoljno da Crna Gora preko Akcijskog plana napreduje toliko da je NATO odluči pozvati u Savez. Prve dvije godine Slovenija je posvetila javnoj diplomaciji, dok se naredne dvije namjerava pozabaviti crnogorskim obrambenim i vojnim reformama. Upravo je to područje na kojem bi, prema budućem Zakonu o euroatlantskom partnerstvu između Hrvatske i Crne Gore, i Lijepa naša trebala vrlo usko surađivati sa Slovenijom u obučavanju Crne Gore.

Crnogorski vojnici s bivšim ministrom obrane u Afganistanu

No Hrvatska već godinama dobro surađuje s Crnom Gorom po pitanju mirovnih misija, prvenstveno one u Afganistanu. Na posljednjoj sjednici Vlade Crne Gore u 2012., održanoj 27. prosinca, prihvaćen je „Memorandum o razumijevanju između Ministarstva obrane RH i Ministarstva odbrane CG o principima doprinosa Pješadijske jedinice u sastavu njemačke grupe za obezbjeđenje komande baze Mazar-e-Sharif“. O tome što on podrazumijeva – već smo pisali, a da se taj dokument i konkretno primjenjuje potvrđuje, među ostalim, MORH-ovo priopćenje od prije dva dana (15. siječnja) o crnogorskim vojnicima koji se u Požegi pripremaju za ISAF. Radi se o preduputnoj obuci pripadnika OS CG, koji će u sastavu 21. hrvatskog kontingenta sudjelovati u mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu. Od ukupno 33 crnogorska vojnika koji će se uskoro otisnuti put Afganistana, njih 5 se u Požegi obučava za borbene spasitelje, a 9 za vozače. Preduputna obuka koja, osim crnogorskih, obuhvaća i hrvatske vojnike, završit će vježbom „Hrvatski ponos“, koja će se od 18. siječnja do 1. veljače ove godine održavati na vojnom poligonu Gašinci.

Unatoč dobrim hrvatsko-crnogorskim odnosima, temeljenim na gledanju u budućnost, ostaju još uvijek neriješena neka teška pitanja iz prošlosti. Ona se, prije svega, odnose na pitanje ratne odštete, odnosa crnogorskog pravosuđa prema počinjenim ratnim zločinima u Hrvatskoj, neriješenih graničnih pitanja, propalim tzv. poslovima stoljeća, samovoljnoj prodaji vojne imovine nekadašnje zajedničke države, itd. Činjenica da je Hrvatska među prvima, štoviše kao 4. zemlja uopće, priznala samostalnu i neovisnu Crnu Goru, po svim ovim pitanjima nije dosad napravila neku razliku, a ni aktualno euroatlantsko partnerstvo vjerojatno ih neće pokrenuti s mrtve točke. Dapače, dojam je da su takvi partnerski odnosi neriješena pitanja samo još dublje pogurnuli pod tepih – što nije dobro, budući se radi o temama koje iz pozadine dugoročno truju sve međusobne odnose.

Hoće li se u Prištini ponoviti idila s ovogodišnjeg Croatia Summita?

Posjet na najvišoj razini ipak je onaj koji će se u Prištini dogoditi 24. kolovoza, kada će Hashim Thaci ugostiti hrvatsku si kolegicu Jadranku Kosor. To je posjet koji, što se Hrvatske tiče, ne može doći u nezgodnijem trenutku, pa ne čudi da nije naišao na odobravanje u Hrvatskoj. Kosor na Kosovo dolazi u jeku sukoba između Prištine i Beograda – upravo onog istog sukoba tijekom čijih je prvih dana srpski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić optužio hrvatske pripadnike KFOR-a da svojim helikopterima prevoze kosovske policajce, nakon čega je na jedan od helikoptera navodno otvorena paljba, srećom – bez posljedica.

Osim toga, Kosor dolazi kako bi u Prištini otvorila Hrvatsko-kosovski gospodarski forum, i sa sobom vodi grupu gospodarstvenika – predstavnike nekoliko uglednih hrvatskih tvrtki. Istovremeno, na Kosovu je na snazi trgovinski rat s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, službeno zbog enormno povećanog uvoza roba iz te dvije zemlje posljednjih par godina, a neslužbeno zato što od svih republika bivše Jugoslavije jedino BiH i Srbija još uvijek nisu priznale neovisno Kosovo. Samo tjedan dana nakon početka trgovinskog rata, kosovski veleposlanik Valter Sadiku javno poziva “sve zainteresirane hrvatske kompanije da agresivnije nastupe na kosovskom tržištu”. Ne treba zaboraviti kako prilikom proglašenja kosovske neovisnosti pojedini hrvatski gospodarstvenici nisu blagonaklono gledali na mogućnost hrvatskog priznanja Kosova, bojeći se da će se time narušiti konačno uspostavljeni dobri gospodarski odnosi sa Srbijom. Njihova strahovanja mogla bi se realizirati upravo sada, uskoče li u praznine nastale zbog kosovske zabrane uvoza roba iz Srbije.

I na kraju, ne treba zanemariti ni unutarnje političku dimenziju cijelog slučaja. Kosor na Kosovo dolazi usred sukoba s predsjednikom države Ivom Josipovićem. Dobar dio njegovog predsjedničkog mandata obilježilo je intenziviranje odnosa sa Srbijom, posebno s predsjednikom Borisom Tadićem. Za razliku od svog prethodnika Mesića, Josipović još uvijek nije bio na Kosovu, a znakovito je da je prvoga dana mjeseca kolovoza, na novinarsko pitanje o novo raspirenim sukobima na granici, rekao:

“Mi imamo politiku koja možda naizgled nije koherentna – s jedne strane  priznajemo Kosovo kao državu i imamo pune diplomatske, privredne i druge odnose  s Kosovom, a s druge strane želimo razvijati najbolje moguće odnose sa Srbijom”.

Otrovne strelice na relaciji Banski dvori – Pantovčak već je odaslao Vladin Ured za odnose s javnošću, reagirajući na medijske, uglavnom negativno intonirane komentare posjete Jadranke Kosor Kosovu. U priopćenju se nabraja da će se premijerka susresti s kosovskim vlastima, otvorit će Hrvatsko-gospodarski forum, posjetit će Hrvate u Janjevu i susresti se s hrvatskim vojnicima koji su dio misije KFOR-a. Ovo posljednje inspiriralo je Vladine PR-ovce da napišu sljedeće:

“Kao što to je praksa u svim europskim parlamentarnim demokracijama, premijerka Kosor će se prilikom službenog boravka na Kosovu susresti i s hrvatskim vojnicima koji služe miru i sigurnosti u sklopu misije KFOR.  Ured predsjednice Vlade također podsjeća da prema hrvatskom Ustavu i zakonima, predsjednik Republike Hrvatske je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga ali u mirnodopskom vremenu njima zapovijeda isključivo preko resornog ministarstva u Vladi, što je u skladu s NATO-ovim standardima. Vlada Republike Hrvatske će se i dalje pridržavati uzusa parlamentarne demokracije, te će premijerka i dalje davati potporu i posjetiti naše vojnike u mirovnim misijama. Isto tako će hrvatska Vlada i dalje promicati politiku koja je usuglašena s našim saveznicima u NATO i EU, a to je potpora miru i stabilnosti na Kosovu, poštivanje prava nacionalnih manjina i poštivanje teritorijalne cjelovitosti Kosova.  U tom pogledu, postavlja se pitanje, koga zapravo smeta da hrvatska premijerka podrži hrvatske gospodarstvenike i posjeti hrvatske vojnike na Kosovu?“.

Kosor na Kosovo dolazi dva dana nakon što će u Zagrebu ugostiti njemačku kancelarku Angelu Merkel. Njemačka željezna lady potom ide u Beograd, ali ne produžuje na Kosovo – ona za takve poslove ima vanjskoposlovnog ministra, ranije spomenutog Westerwellea. Koji je na Kosovu primljen na najvišim razinama – kod premijera i kod predsjednice države. Kosorovu će na Kosovu primiti u skladu s njenim rangom – premijer s premijerkom, dok predsjednica države tih dana baš – nije u državi.

Kad se sve ovo uzme u obzir, logično je pitanje – što će Kosor na Kosovu?! Osim da podsjeti narod kako je ona velika mama koja brine o svima nama, a ostale – gospodarstvenike, vojnike i dijasporu – za koga valja glasati za nekoliko mjeseci. No to je ionako uzalud – gospodarstvo ide samo po sebi i bez nje, Janjevo je ionako uglavnom preselilo u zagrebačku Dubravu, a vojska u  misiji radi ono što joj Erhard Bühler, aktualni zapovjednik KFOR-a, naloži.

Bivša ministrica vanjskih poslova u Minnesoti je pokazala da puca bolje od nekih hrvatskih generala

IIPES je inače najveća ljetna škola na Mediteranu, na kojoj svake godine sudjeluje više od 100 najboljih studenata različitih vjera i nacionalnosti, izabranih iz 30 zemalja s Balkana, Istočnog Mediterana, Bliskog istoka i Sjedinjenih američkih država.

Nakon Ivana Šimonovića i Hide Biščevića, Kolinda Grabar Kitarović treća je osoba koja je visoki položaj u hrvatskoj administraciji zamijenila visokim položajem u jednoj međunarodnoj organizaciji. No dok se, u Šimonovićevom slučaju, mjesto ministra pravosuđa brzo popunilo provjerenim stranačkim kadrom, dotadašnjim predsjednikom saborskog Odbora za pravosuđe Draženom Bošnjakovićem, u Kolindinom slučaju to nije tako jednostavno. Izrazito važno mjesto hrvatskog veleposlanika u SAD svakako ne bi trebalo zjapiti prazno, no predsjednik Ivo Josipović i premijerka Jadranka Kosor ne mogu se dogovoriti ni oko kandidata ni oko roka do kada bi novi veleposlanik trebao biti imenovan. Vlada se zalaže da se to imenovanje odradi do parlamentarnih izbora, koji bi, prema Vladinom prijedlogu, trebali biti 04. prosinca. Pantovčak tome nije sklon, jer se potiho nada da će doći do promjene vlasti, pa ne bi bilo zgodno novu (opozicijsku) Vladu staviti pred gotov čin. Pobijedi li Kukuriku koalicija, nova ministrica vanjskih poslova bit će HNS-ova Vesna Pusić, koja se također protivi imenovanju veleposlanika (i to svih, a ne samo onog u Washingtonu) prije izbora, a osobno je sklona tome da nakon promjene vlasti na izborima svi veleposlanici stave svoje mandate na raspolaganje.

Tko će i kada useliti na 2343 Massachusetts Avenue, N.W.?

MVPEI je najavilo da će predložiti svoje kandidate za Washington još prije nego Kolinda Grabar Kitarović nastupi na dužnost u Bruxellesu. Nije poznato je li se to zaista i dogodilo, a neizvjesno je i koga bi Zrinjevac volio vidjeti na tom mjestu. Sasvim je sigurno da je za Washington poduži red potencijalnih kandidata, a glasnovornici MVPEI-a samo su podsjetili da je “ministar Jandroković dokazao da preferira karijerne diplomate”. I Predsjednički ured ima svoje konje za američku utrku – nekoliko predsjednikovih savjetnika i samog predstojnika Ureda predsjednika. No oni nisu prihvatljivi premijerki Kosor, naročito u svjetlu posljednjih sukoba na relaciji Banski dvori-Pantovčak. Ipak, u kuloarima se šuška kako bi se i predsjednik i premijerka uspješno dogovorili oko jednog imena – Vladimira Drobnjaka, samo kad bi se aktualni glavni pregovarač dobrovoljno javio za put u Washington. Drobnjaku bi to bila nagrada za obavljeni posao  Europskom unijom, a Zrinjevac bi s vrata skinuo veliki problem – nedostatak dobrih diplomata za najvažnija veleposlanička mjesta.

Razgovori ugodni u Varšavi

Hrvatska će ugovor o pristupanju EU potpisati krajem studenog ili početkom prosinca ove godine, vjerovatno u Varšavi, dogovorili su danas hrvatska premijerka Jadranka Kosor i poljski predsjednik Donald Tusk, čija država trenutno predsjeda EU. Tusk namjerava sredinom rujna posjetiti Zagreb, i tada će nam donijeti konačan tekst pristupnog ugovora, ali će i precizno definirati datum potpisivanja. Tusk nema nikakve dileme da će ugovor biti potpisan do kraja poljskog predsjedanja EU, dakle do kraja ove godine, a osobno bi se založio da mu taj posao ne ostane za prosinac. Taj je mjesec, naime, već “zauzet” klimatskim summitom, sastankom Eurpskog vijeća i božićnim blagdanima. Hrvatski parlamentarni izbori, neslužbeno zakazani za 04. prosinca, očito nisu bitan datum u europskim događanjima.