U jučerašnjoj televizijskoj emisiji Javna stvar (HTV1 u 18:30) kod voditelja Gorana Rotima gostovala je Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske i Vrhovna zapovjednica Oružanih snaga Republike Hrvatske. U zadnjoj četvrtini ove oko 27 minuta duge emisije, tema je došla i na pitanje proslave 20. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja – o čemu smo do sada pisali i na portalu Obris.org. Za početak, citirat ćemo relevantan dio spomenute emisije, koji ide od njene 19. do 23. minute:

U društvu se vodi velika polemika o načinu proslave 20. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja, Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Ove godine, dvadeseta je – po tome i značajnija. Vlada je jučer odlučila o formiranju Državnog odbora, što ste i Vi tražili. U tom odboru su i generali Stipetić, Mareković, Gotovina, Čermak… Po vašem mišljenju, to je u redu sastav? Mislim na sastav…

Prije svega, žao mi je da se uopće vode polemike o načinu kako proslaviti Oluju. Ponavljam, imamo puno prećih problema… od gotovo 300.000 nezaposlenih, do 300 i nešto tisuća blokiranih građana, do umirovljenika koji jedva sklapaju kraj s krajem zbog niskih mirovina. To su pitanja o kojima moramo razgovarati. Oluja je jedna od najvećih pobjeda u povijesti hrvatskoga naroda. U tome bismo stvarno trebali biti jedinstveni, i poslušati jedni druge. Ako poslušate bilo naroda, bilo građana, vidite da istraživanja javnog mnijenja pokazuju da većina građana želi samo proslavu u Kninu. Ne želim da taj dan bude podjela. Ne želim vidjeti sliku dvije Hrvatske. Jedne Hrvatske u Kninu, koja nikako neće imati vremena doći do Zagreba za eventualni mimohod… do slike jedne druge Hrvatske, u Zagrebu, onih ljudi koji su ostali u Zagrebu… Zagrebu koji će biti polu-prazan. Dakle, o tome trebamo doista jako dobro razmisliti. Što želimo? Kako želimo proslaviti Oluju?

Ali, na sjednici Vijeća za obranu ste bili za mimohod?

Istina je ovakva… da sam spomenula pitanje proslave, i pitanje uopće potrebe osnivanja Državnog odbora za proslavu Oluje, ali tada i proslavu Bljeska, Dana državnosti ove godine… uopće velikih državnih blagdana. Premijer je tada rekao da to nije mjesto za razgovor o tom pitanju, a onda sam rekla – “Dobro, idemo osnovati Državni odbor!”. Poslala sam mu pitanje s prijedlogom… Međutim, u međuvremenu, Vlada je donijela odluku, a da… kako vidim, nije konzultirala niti te generale, a nisu ni nas sasvim konzultirali – kad je riječ o sastavu Državnog odbora. Ja inače mislim da bi on trebao biti širi, da uključuje i predstavnike političkih stranaka, i gradonačelnike Knina, u konačnici i Zagreba, i slično…

Dobro, da zaključimo – vi jeste za mimohod, ali iduće godine, za Dan Oružanih snaga, 28. petog?

Mislim da bi to bio puno primjereniji datum. To je 25. obljetnica od postrojavanja u Kranjčevićevoj ulici… Ali, i to sam, isto tako, spremna saslušati bilo građana – da li oni žele taj mimohod. Mislim da, zaključujući… nakon razgovora sa mnogim građanima, sa članovima Generalskog zbora, s ljudima koji su sudjelovali u Oluji… svi oni žele proslaviti Oluju u Kninu, i naravno, diljem Hrvatske, na razne načine. Mislim da postoji i način da se otvore vojarne, za one koji ne mogu doći u Knin… da ipak osjete tu proslavu, koja svakako može biti i diljem Hrvatske – ali, da je centralna proslava u Kninu.

Bude li mimohod u svibnju iduće godine… Vi spominjete i mogućnost da se Saveznike i savezničke snage uključe u takav jedan mimohod. To bi bilo… pa lijepo vidjeti, u Zagrebu, i u Hrvatskoj…

Mislim da je zapravo, u cijeloj ovoj raspravi, malo se izgubilo to… Jedno je postrojavanje onih postrojbi koje su sudjelovale u Oluji, i koje u Kninu se uvijek može izvesti. Međutim, drugo je ovaj veliki svečani mimohod, na koji smo namjeravali pozvati i naše saveznike. Za to u Kninu jednostavno nema prostora. Zagreb je, kao glavni grad, puno primjereniji za takvu vrstu mimohoda, i tu bi nam se pridružili naši saveznici, uključujući i oprema i naoružanje, a naravno i ljudstvo.

Na koje saveznike mislite konkretno?

Pa ne bih u ovom trenutku konkretno govorila. Ja bih radije da oni sami to objave.

Dobro. Ali, ja vas moram pitati – bismo li mogli vidjeti predstavnike najjačih vojski NATO-a?

Svakako. Naše saveznike iz NATO-a. Točno.

Ako Vlada ipak odluči da vojna parada bude 5. osmog ove godine, tko izdaje zapovijed vojsci da… ?

Vrhovna zapovjednica Oružanih snaga. Znači, to je odluka koju Vlada ne može donijeti sama… i, ne bi bilo dobro da donose takvu odluku. Mislim da doista treba prije svega poslušati građane.

U čemu je tu zapravo stvar?

Nije dvojbeno da pitanje proslave 20. godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja polagano prerasta u veliku točku sukoba vlasti i oporbe, oko koje su se jasno povukle linije političkih fronti. Upravo zato, pomalo je populistično nakon više od mjesec dana postavljanja scene za ovaj sukob, od jednog od njegovih osnovnih sudionika čuti naricanje o suvišnosti i promašenosti ove polemike. Pri tome, nova je fraza “bilo naroda” – puls koji se sasvim slučajno poklapa sa stavovima iz glavne oporbene stranke, iz koje već gotovo dvije godine upravo i dolaze aktivnosti koje polove Hrvatsku na dvije slike – “Jedne Hrvatske u Kninu, koja nikako neće imati vremena doći do Zagreba za eventualni mimohod… do slike jedne druge Hrvatske, u Zagrebu, onih ljudi koji su ostali u Zagrebu… Zagrebu koji će biti polu-prazan“. Naravno, kao i u Vukovaru zadnje dvije godine, ona prva Hrvatska je masovna, zviždi, prijeti i okreće leđa državnome protokolu, dok je ova druga Hrvatska kod pozornice bitno malobrojnija, obuhvaćajući tek dužnosnike, strane poslanike, državni stijeg, vojsku i sve one stvari za koje su se upravo hrvatske mase donedavno klele kako baš spadaju na čelo svih kolona.

S jedne strane, nije čudo da Predsjednica RH nije zadovoljna širinom najavljenog Državnog odbora. Naime, prilično je jasno da će u njegovu sadašnjem sastavu ona sa svojim stavovima ostati usamljena i preglasana – što smo zamijetili još jučer, pri razmatranju relevantne odluke Vlade RH. Zato i ne čudi da bi se u njemu željelo vidjeti pojedine čelnike stranaka (pa i HDZ-a), kao i odabrane gradonačelnike (HDZ-ovu Josipu Rimac iz Knina, te negdašnjeg SDP-ovca Milana Bandića iz Zagreba).

I dok posljednjih dana gledamo zanimljiv primjer spajanja dvije odvojene godišnjice – postrojavanja ZNG-a iz 1991. i operacije Oluja iz 1995. godine – treba napomenuti i kako je tu riječ o do sada jedinstvenoj pojavi da se od države očekuje da po pitanju obilježavanja službenih spomena konzultira volju građana. I to, izgleda, za svaku pojedinu godišnjicu pojedinačno. Ne ulazeći u zanimljivu situaciju koju bi moglo nametnuti odbijanje građana da i iduće godine imaju državni vojni mimohod, napomenimo tek kako ipak nije sporno da se proslave održavaju širom Hrvatske – ne samo u “Zagrebu koji će biti polu-prazan“, već i u ostalim manjim mjestima, koja će onda vjerojatno biti prepuna (osim na moru, gdje broj dopunjavaju razni turisti). I, naravno, sve to uz inzistiranje (koje baš nitko nije ni za tren doveo u pitanje) – da središnja proslava bude u Kninu. Naravno, opet u igru ne uvodeći i famozne Čavoglave, koji za mnoge predstavljaju itekako centralniju i životniju proslavu Oluje (i svih njoj pridodanih dana), od svega što država formalno postavi u gradu Josipe Rimac. No, tu nije ujedno i kraj problema s planiranim “Vladinim” mimohodom. Naime, iduće bi godine Predsjednica RH na njemu vidjela Saveznike – možda baš one koje je u svom obraćanju javnosti u svečanome postroju vidio i ministar obrane Kotromanović, samo ove godine, na mimohodu zakazanom za 5. kolovoza.

Predsjednica Grabar-Kitarović i Hrvatski generalski zbor, 4. svibnja 2015. godine

A ako sve krene krivo – kao šećer na kraju teme mimohoda – Kolinda Grabar Kitarović je na pitanje voditelja Rotima imala i jedan poseban specijalitet. Naime, za slučaj daljnjeg zaoštravanja ove tematike (do kojeg će zasigurno doći), Vrhovna zapovjednica Oružanih snaga RH smatra kako u njenim rukama leži “izdavanje zapovijedi vojsci“. No, kako Hrvatska nije u ratu, niti u stanju neposredne ugroženosti, ovih je dana ipak riječ tek o mirnodopskome korištenju Oružanih snaga RH, a u takvoj situaciji zapovjedi vojsci dolaze samo iz jednoga izvora – od načelnika Glavnoga stožera OS RH, temeljem zakonske odredbe stavka 3. članka 58. Zakona o obrani. Te zapovjedi za mirnodopsko djelovanje vojnih snaga unutar granica Republike Hrvatske načelnik GS OS RH donosi temeljem zaprimljenih odluka Vlade ili ministra obrane (1 stavak članka 58.) – dok su naredbe i zapovjedi Predsjednika Republike u vrijeme mira ograničene na situacije prelaska državne granice RH (2. stavak 49. članka Zakona o obrani), temeljem saborskih odluka donesenih na prijedlog Vlade RH. Naravno, ponešto su šira zapovjedna ovlaštenja Vrhovnog zapovjednika unutar RH tijekom ratnoga stanja (članak 47.), te stanje neposredne ugroženosti (48. članak Zakona o obrani, ali uz supotpis predsjednika Vlade).

Iako članak 94 Ustava RH navodi da “Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH“, a u članku 100 navodi da je on ujedno i Vrhovni zapovjednik OS RH (gdje su definirane i neke njegove mirnodopske ovlasti – jednako kao i u članku 7 Ustava, dok se članak 101 odnosi na ratno stanje i stanje neposredne ugroženosti), punu definiciju ovlaštenja predsjednika Republike kao Vrhovnog zapovjednika OS RH ipak regulira Zakon o obrani, koji neka ustavna ovlaštenja ponavlja, neka razrađuje, a neka i dodatno definira u svojim odredbama (u skladu s odredbom iz 12. stavka 7. članka Ustava – koji kaže “Obrambeno ustrojstvo, zapovijedanje, upravljanje i demokratski nadzor nad Oružanim snagama Republike Hrvatske uređuju se Ustavom i zakonom“). Time je Zakon o obrani ujedno i osnovni propis zakonske razine mjerodavan za pitanje ovlasti državnih subjekata nad obrambenim sektorom u doba mira, rata ili stanja neposredne ugroženosti.

Ako je samostalno mirnodopsko zapovijedanje Predsjednika Republike Hrvatske unutar nacionalnih granica itekako bilo moguće tijekom 1990-tih godina (kada je članak 47. Zakona o obrani iz 1991. i 1993. davao Vrhovnome zapovjedniku ovlasti da nalaže uporabu OS RH – putem direktiva, zapovjedi, odluka i drugih akata), a onda i Zakonom o obrani iz 2002. godine (gdje članak 7. i dalje prepoznaje takve direktne ovlasti Predsjednika RH) – od ljeta 2013. godine i tada usvojenog novog Zakona o obrani (NN 73/13) to više nije moguće.

Upravo su promjene predsjedničkih ovlasti (sadržanih u člancima od 46. do 64. važećeg Zakona o obrani) bile i jedan od temeljnih razloga razmimoilaženja Ive Josipovića te vrha MORH-a oko donošenja tog novog zakona, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org u doba kada je to bilo aktualno. No, bilo kako bilo, u zadnje dvije godine Vrhovni zapovjednik više nema negdašnju ovlast da “naređuje uporabu Oružanih snaga i njihovih dijelova” (negdašnja 13. točka 7. članka Zakona o obrani iz 2002. godine) – pa bio Predsjednik RH i žena, koja se s ponosom identificira funkcijom “Vrhovne zapovjednice Oružanih snaga”. I tu je situacija prilično jasna, pa makar to ne bilo svima baš do kraja ugodno.

Još od finalne večeri drugog kruga predsjedničkih izbora kroz medije se provlači tvrdnja kako će prvi potez nove predsjednice RH i vrhovne zapovjednice OS RH Kolinde Grabar Kitarović biti imenovanje novog načelnika GS OS RH, jer aktualni general Drago Lovrić broji zadnje dane na tome mjestu. Takve (dez)informacije pojavljuju se neprestano, kao već gotova stvar.

Tako bi zaista i bilo da Lovrić nije izabran po starom Zakonu o obrani, prema čijim odredbama mandat načelnika GS OS RH traje 5 godina. Naime, prema članku 94. starog Zakona o obrani (NN 33/02 od 29. ožujka 2002. godine): „Načelnik Glavnog stožera imenuje se na razdoblje od 5 godina i može biti imenovan najviše 2 puta“. Lovrić je načelnikom GS-a imenovan 25. veljače 2011. godine, a odluka o imenovanju stupila je na snagu 01. ožujka iste godine. Na tom je mjestu naslijedio Josipa Lucića, koji kao načelnik GS OS RH nije odradio svoja puna 2 mandata, kako je dopuštao tada važeći Zakon o obrani (donesen u doba generala Petra Stipetića kao načelnika). Pred Lovrićem je, dakle, još jedna godina do kraja punog mandata. To nam je potvrdio i MORH preko svoje Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo:

„Sukladno članku 123. Zakona o obrani (NN 73/13), mandat načelniku Glavnog stožera OS RH istječe 29. veljače 2016. godine“.

Iako, naime, novi Zakon o obrani, donesen u ljeto 2013. godine, mandat načelnika GS OS RH ograničava na 4 godine (bez mogućnosti obnašanja punog drugog mandata), spomenuti članak 123. (ubačen u Prijelazne i završne odredbe) implicitno govori o aktualnoj situaciji:

„Osoba zatečena na dužnosti načelnika Glavnog stožera na dan stupanja na snagu ovog Zakona ostaje na dužnosti načelnika Glavnog stožera do isteka mandata na koji je imenovana u skladu s odredbama Zakona o obrani („Narodne novine“, br. 33/02., 58/02., 76/07. i 153/09.)“.

No, tako pozicioniran kraj mandata aktualnog načelnika GS-a sa sobom donosi neke nove probleme. Dok je jasno da tu neće biti ikakvih promjena prije predsjedničke inauguracije Kolinde Grabar Kitarović – i nakon tog dana bi teško bilo zamisliti tijek sukoba oko ovog imenovanja koje će se provoditi u skladu s odredbama novog Zakona o obrani iz 2013. godine. Naime, dok prema tom propisu (članak 7. Zakona o obrani) u ovlasti Predsjednika RH spada i mogućnost razrješavanja dužnosti starog načelnika GS OS RH  „izravno“, bez odgovarajuće suglasnosti Vlade RH, ta je suglasnost ipak nužna za imenovanje njegova nasljednika na čelu OS RH. Time, ako bi do razrješenja došlo bez prethodnog usuglašavanja čelnika na „dva brda“, uz teškoće pri pribavljanju potrebnih mišljenja saborskog Odbora za obranu, čitava bi situacija lako rezultirala ili zastojem funkcioniranja Odbora za obranu Hrvatskog sabora, ili duljim periodom upražnjenosti ove funkcije – što su sve prilično malo vjerojatni scenariji događanja. Zato, bitno je vjerojatnije da se spomenuti postupak kompletno pomakne prema kraju ove i početku iduće godine, kada ionako polagano završava mandat generala Drage Lovrića na čelu GS OS RH.

Ako gledamo varijantu s donošenjem ove odluke krajem tekuće godine, ovakav bi razvoj situacije čitav postupak internog odlučivanja o osobi Lovrićeva nasljednika pozicionirao pred kraj mandata aktualnog saziva Hrvatskog sabora, te usred kampanje za parlamentarne izbore. Iako još nije jasno za kada će točno biti sazvani idući parlamentarni izbori u Hrvatskoj, već je sada jasno da će krajem godine Sabor zasigurno raditi smanjenim ritmom (gdje ne bi čudilo ni da tijekom posljednjih mjeseci mandata izostane i ionako rijetko sazivanje saborskog Odbora za obranu). Tu se, naravno, postavlja pitanje konkretnog održavanja saslušanja kandidata pred saborskim Odborom za obranu, a onda i donošenja potrebnih mišljenja, gdje bi to lako bio jedan od posljednjih poslova Odbora za obranu u sadašnjem sazivu. Uz to, pridobivanje suradnje aktualne Vlade RH tražilo bi i politički kompromis predsjednice Grabar Kitarović s trenutnim nosiocima upravne vlasti oko osobe novoga načelnika GS OS RH. Imajući u vidu brojne neslužbene informacije o tome da se Vlada s predsjednikom države na odlasku već ranije dogovorila o Lovrićevom nasljedniku – i to još u vrijeme kada je vladalo sveopće mišljenje kako Ivo Josipović ne može izgubiti predsjedničke izbore – ako je to točno, postavlja se pitanje hoće li se izabrana predsjednica složiti s tim izborom, ili će insistirati na nekom svom (ili stranačkom) kandidatu. Ishod te dvojbe bi itekako mogao ovisiti o tome je li Kolinda Grabar Kitarović tijekom 2015. uspjela pronaći kakav-takav zajednički jezik s aktualnom Vladom (za koju zapravo i ne bi bilo nezanimljivo čitav postupak pokušati „progurati“ prije samih izbora, ne bi li početkom 2016. godine izbor novog načelnika već bio gotova stvar).

Na kraju, naravno, nije nemoguća ni opcija da čitav ovaj posao jednostavno bude kompletno odgođen za kraj veljače 2016. godine, kada prema navodima iz MORH-a završava mandat generala Drage Lovrića – i kada prilično sigurno govorimo o dobu nakon provedenih idućih parlamentarnih izbora. Takvo bi odugovlačenje izbornim pobjednicima moglo dati priliku da relativno nabrzinu (s novom Vladom RH, novim sazivom Sabora i novim Odborom za obranu) sami iznova odlučuju o osobi budućeg načelnika GS-a, s više ili manje obzira prema nekakvim promišljanjima „iz prošlog režima“. Uz to, ako bi se takav postupak i odužio preko 29. veljače 2016. godine, nije izvjesno da bi to predstavljalo stvarni problem. Dodatno bi vrijeme tada moglo biti dobiveno ponavljanjem prakse „v.d. načelnika GS OS RH“ (kakvu se moglo vidjeti od 16. siječnja do 28. veljače 2008. godine, kada je general Slavko Barić tu dužnost privremeno obavljao tijekom konzultacija o osobi novog načelnika GS OS RH).

Uzmu li se sve ove nedoumice u obzir, očito je da kraj mandata aktualnog načelnika GS OS RH i izbor njegovog nasljednika sada dolaze u jedno prilično nezgodno vrijeme. No, ta će situacija biti još i mnogo gora za četiri godine, s istekom četverogodišnjeg mandata idućeg načelnika GS OS RH. Te 2020. godine bi se s redovitom promjenom na vrhu Glavnog stožera mogli ugrubo poklopiti i ciklusi parlamentarnih, ali i idućih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Time je izgledno da će  čitav postupak donošenja odluke o budućim načelnicima Glavnog stožera, koliko god bio bitan za hrvatski sektor obrane, ubuduće barem dijelom postati taocem ionako pretjeranog predizbornog folklora u Hrvata.

Dok su u nedjelju, 11. siječnja 2015. godine, točno u 19 sati zatvorena glasačka mjesta u Hrvatskoj, glasovanje je još trajalo u Bosni i Hercegovini, kao i u dijelu dalekih zapadnih prekomorskih krajeva. Istoga dana u 22 sata i 40 minuta Državno izborno povjerenstvo još je radilo, s obrađenih 99,5 posto biračkih mjesta i 97,29 biračkih listića – a glasovanje je još trajalo, u BiH i na dalekim prekooceanskim mjestima. Dok je istodobno u Hrvatskom novinarskome domu Ivo Josipović započinjao svoj oproštajni govor, rezultat je stajao na 50,43 posto glasova za Kolindu Grabar Kitarović i 49,57 posto za dotadašnjeg predsjednika RH, bez izgleda da konačni kraj preobrojavanja glasova donese ikakavoga prevrata u rezultatu.

No, što to točno ostavljamo za sobom dok još odjekuje klapska pjesma “Do pobjede”, a riječ u zagrebačkome Hypo centru prvi uzima Tomislav Karamarko, prije netom izabrane predsjednice Republike Hrvatske – prve osobe iz HDZ-a na tom položaju od davnih dana Franje Tuđmana?

Ivo Josipović i obrana

Gledajući obranu i sigurnost, o Ivi Josipoviću je stvarno teško naći dobrih riječi. Došavši na mjesto Vrhovnog zapovjednika RH, uz probleme oko prisjećanja na točno ime tadašnjeg načelnika Glavnog stožera OS RH, svojedobno smo konstatirali da će tu mnogo ovisiti o izboru savjetnika za obranu. No, savjet jedne od rijetkih osoba u SDP-u koja o tim stvarima ima dojma kao da je pao na suho tlo. Ako je vjerovati “zlim jezicima”, riječ je tu bila o jednom dubljem razmimoilaženju – gdje si je tada novi predsjednik navodno zamislio da bi temu obrane ionako trebalo uklopiti u širi kontekst sigurnosti, gdje bi se onda i to savjetničko mjesto stopilo s onim u resoru kontroverznog predsjedničkog savjetnika za sigurnost. No, opet navodno, iako to u susretu s temeljito drugačijim stavovima SDP-a na kraju nije prošlo – ipak je dovelo do ozbiljne te duboke marginalizacije tematskog polja obrane u predstojećih 5 godina mandata Ive Josipovića kao Predsjednika RH.

Tijekom tih godina je birokratska struktura oko savjetnika za obranu na Pantovčaku smanjena, a sam predsjednik je izgubio mogućnost obavljanja neovisne kontrolne funkcije – posao koji je ozbiljno odlikovao djelovanje prethodnog predsjednika na području obrane. Pa ipak, u isto je to vrijeme Ivo Josipović na jasan i nedvosmislen način stavio svima do znanja koliko je zapravo duboka njegova “pravednost”, reformska volja  i ukupna ozbiljnost bavljenja obranom. Naime, u Vojnom kabinetu Predsjednika RH zadržao je generala Krešimira Kašpara na njegovu dotadašnjem mjestu. Riječ je tu o osobi koja je svoje mjesto zauzimala preko 14 godina – mimo svih reformi, novih propisa i navodnih sređivanja stanja. U fokus nam je upadala i Josipovićeva nesklonost sazivanju Vijeća za obranu, sagledavanje obrambeno-sigurnosnih tema kao prvenstveno financijskoga pitanja, posjeti hrvatskim vojnicima u međunarodnim misija uglavnom kao dio obilježavanja obljetnice mandata, te korištenje vojnih resursa u (polu)privatne svrhe. Jedini put kada je Josipović faktično iskoristio svoje ovlasti Vrhovnog zapovjednika bilo je povlačenje hrvatskih vojnika s Golana.

O ukupno 5 godina mandata Ive Josipovića na mjestu Predsjednika RH treba još spomenuti tek jedno od rijetkih izričitih sukobljavanja Vlade RH i Predsjednika oko donošenja novih obrambenih zakona. Dok se Josipović na tu temu izričito i pozvao u jednom od medijskih sučeljavanja drugoga kruga izbora kao na nešto pozitivno – spomenimo da je u tom političkom manevru privremeno bez posla (doslovno na cesti) ostalo gotovo 200 profesionalnih vojnika, kojima je istekao drugi ugovor o vojničkoj službi, a da treći takav ugovor nisu ni mogli sklopiti radi izostanka donošenja zakonske podloge za tako nešto.

Iako su obrambene teme najednom krenule iskrsavati u fokusu javnosti ovoga ljeta, to nije potrajalo dugo, a niti je donijelo ičeg korisnoga. Nakon niza drugačijih prepucavanja, dogodio se ljetošnji pad borbenog zrakoplova MiG-21, a obrana je postala temom koju je krenula forsirati Kolinda Grabar Kitarović. Dovelo je to do suhih odgovora Ive Josipovića (prvenstveno po pitanju borbenih zrakoplova i sudbine HRZ-a, opet uz pretežito financijske reference), ali i do izričitog miješanja Ministarstva obrane RH u kampanju, koja tada još i nije službeno postojala (po pitanju izjave Grabar Kitarović o “jadnome” stanju u zrakoplovstvu). No i to je zamrlo tijekom rujna – kada je NATO summit odigrao svoju predizbornu ulogu, a nakon navoda Grabar Kitarović izrečenog na Izbornoj skupštini Zajednice branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“ Grada Zagreba 27. rujna ove godine. Grabar Kitarović je ondje izjavila „Žao mi je da se danas na ljude u hrvatskoj odori gleda ili kao na teret za proračun, kroz proračunska sredstva koja se izdvajaju za obranu, ili kao na ‘topovsko meso’ za one koji su izabrali otići u misiju u Afganistanu, i nastaviti onaj posao koji smo započeli…“, što je u medijima završilo protumačeno kao karakteriziranje HV-a “topovskim mesom” (stvarno nedopustiva teza za nekog tko je do prije koji mjesec takvo djelovanje branio u ime tog istog NATO saveza).

Obrana u debatama predsjedničke kampanje

I time smo već polagano u finišu sada već itekako stvarne izborne utrke – kada su predizborna sučeljavanja natjerala službene predsjedničke kandidate da o svemu onome što im ide u opis posla na Pantovčaku budu barem malo izričitiji pred očima javnosti. I tu se ponovo vidjelo da Josipović s obranom ima gomilu problema – takvu gomilu problema kakvu se nije dalo nabrzaka ispeglati ni uz sve medijske savjetnike i image-konzultante.

Od Josipovića smo tako u prvome krugu debata, na RTL sučeljavanju, uspjeli čuti o našoj “prilično jakoj vojnoj industriji“, ali je Vrhovnom zapovjedniku ujedno njegova protukandidatkinja morala otkriti kako ipak ima hrvatskih poduzeća koja su unutar NATO sustava uspjela zaključiti ponešto poslovnih ugovora. Tu je tek pauza za reklame umanjila učinak situacije u kojoj Josipović dodatno pita koja poduzeća, a protukandidatkinja mu onda objašnjava kako se radi o tvrtkama iz hrvatske IT industrije. Jednako je sjajan biser bila i situacija u kojoj na pitanje o stanju remonta hrvatskih MiG-ova 21 u Ukrajini Josipović odbija svaki odgovor “radi sigurnosnih propisa” – a da je samo koji dan ranije, 11. prosinca, u Saboru bila održana tematska sjednica Odbora za obranu otvorena za javnost, na kojoj je ta tema bila razložena do u detalj, bez ikakvih josipovićevskih ograda.

Ova se situacija nastavila i u drugome krugu predsjedničkih izbora. Doduše, obrambene teme su tu ponešto skliznule s repertoara, potisnute razglabanjima o tajnim službama, vanjskoj politici i nizu drugih stvari koje su se više svidjele sastavljačima pitanja. Pa ipak, i tu se Josipović uspio s Kolindom Grabar Kitarović zaplesti u više diskusija – od one posve začudne, a višestruko ponovljene, o obnovi služenja vojnoga roka (za što objektivno teško da više uopće postoji oprema, lokacije i ljudi), pa do statusa Hrvatske u misiji ISAF. Upravo u ovom zadnjem se ponovo otvorio ponor – gdje se aktualnom Vrhovnom zapovjedniku učinilo da karakter ukupne misije ovisi o tome jel’ u njoj hrvatski kontingent nešto napada, brani ili nekoga tek obučava, dok su navodi njegove protukandidatkinje o začudnome odustanku RH od svih “caveata” prošli potpuno bez komentara ili razumijevanja.

Iako bi nekome moglo izgledati da ovdje tek nepotrebno ulazimo u detalje pojedinačnih izjava predsjednika Josipovića – smatramo to potrebnim, budući se tu ipak radi o temama iz jednog od izuzetno rijetkih područja predsjedničkih ovlasti u kojima se tijekom pet godina na Pantovčaku ni sam Ivo Josipović nije usudio proglasiti neovlaštenim. Kad je u tim temama njegov interes za obavljanjem posla bio takav – kako li je bilo tek u onome gdje Predsjednik RH stvarno nema velikih ovlasti.

Sve navedeno predstavlja tek dio razloga zbog kojih stvarno ne čudi činjenica da je Ivo Josipović postao prvi hrvatski predsjednik koji s funkcije odlazi nakon samo jednog mandata!

Nema tome ni 10 dana kako je „visoki izvor“ iz Ministarstva vanjskih poslova novinarima rekao kako Hrvatska neće izlaziti sa stavom o smaknuću tzv. „sisačkog zeta“, britanskog humanitarca Davida Hainesa, kako se ne bi zamjerila ISIS-ovcima i njima sličnima, a onda od petka 19. rujna RH osvane na popisu zemalja-perjanica borbe protiv te iste Islamske države. Pa kad je već na popisu, domaće je novinare zanimalo na koji će se način Hrvatska i stvarno uključiti u sukobe na području Iraka i Sirije, koji su noćas, s američkim zračnim udarima, dobili novi razvoj. Jedno naizgled banalno pitanje dokazalo je (ponovno) svu dezorijentiranost hrvatske vanjske politike, s potpuno kontradiktornim izjavama njena dva sukreatora – ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić (ispred Vlade RH) i predsjednika RH Ive Josipovića.

Sudjeluje li Hrvatska?

Pokušavši pokazati kako nema ničeg ni čudnog ni nelogičnog u tome da je Hrvatska na američkom popisu boraca protiv IS-a, jutros se iz New Yorka putem HINE oglasio predsjednik Josipović.

„To hrvatskoj javnosti nije, niti bi smjela biti nepoznanica, jer se o tome govorilo na NATO-ovu summitu prije dva tjedna u Walesu“,

rekao je Josipović, koji je osobno vodio hrvatsku delegaciju na dotičnom skupu, ali do jutros nije rekao o čemu je tamo razgovarao. Dodao je Josipović i kako…

„Nema konkretne uključenosti. Hrvatskoj javnosti treba jasno reći – niti imamo vojsku ondje, niti je namjeravamo slati, niti smo angažirani ni na koji način. Mi smo u političkom smislu dio te koalicije.“

Objava američkog Ministarstva vanjskih poslova s listom entiteta na kojoj je navedena i RH kao borac protiv ISIS

Jutarnji list prenio je i izjavu Vesne Pusić, koja je očito pritekla u pomoć dr. Ivi:

„Ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić rekla je da se Hrvatska uključila u koaliciju kao članica EU i NATO-a te je, kao i oni, spremna boriti se protiv međunarodnog terorizma. ‘U smislu konkretne pomoći još nismo sudjelovali, ali hoćemo’, rekla je Pusić, dodavši kako je Islamska država nešto što apsolutno ugrožava mir ne samo u Europi nego i globalno. Hrvatska podupire način suradnje sa zemljama koje se bore protiv Islamske države, konkretno s vlastima u Iraku i u Kurdistanu, dodala je Pusić.“

Sve je to podcrtano intervjuom kojeg je istim novinama dao načelnik Združenog stožera Oružanih snaga SAD-a general Martin Dempsey, u kojem on OS RH apostrofira kao jednog od američkih „stvarnih saveznika“.

Sudjeluje li Hrvatska zaista?

No kako je dan sve više odmicao, tako je i vrapcima u Lijepoj našoj postalo jasno da je to odluka koja nikako nije smjela biti donesena u strogoj tajnosti, te među morem drugih stvari tek ovlaš spomenuta na stranicama State Departmenta, a ne i izričito te jasno na nekoj od službenih web-stranica domaćih nadležnih tijela. Kako bi popravila štetu, ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić ukazala se u dnevnicima nacionalnih televizija s izjavom drugačijom od one jutarnje.

Naime, Hrvatska još uvijek nije pristupila koaliciji protiv IS-a, jer je to odluka koju tek mora donijeti hrvatska Vlada.

„State Department je to objavio u nekoj vrsti anticipacije. Normalno je da će Hrvatska biti i jeste članica te koalicije, s obzirom da je cijela EU u toj koaliciji, kao i cijeli NATO. Ali, formalno je to odluka koju hrvatska Vlada mora donijeti“,

rekla je Pusić, dodavši da će ta odluka biti donesena na ovoj ili sljedećoj sjednici Vlade. Rekla je i to da će Hrvatska sama odlučiti o svojoj ulozi u toj koaliciji, te da:

„U ovom trenutku niti jedna od zemalja koalicije neće sudjelovati s vojskom na zemlji, ali s pomoći domaćim snagama u borbi protiv ISIL-a sudjelovat ćemo u različitim formama“.

No da Hrvatska ipak ne odlučuje baš toliko samostalno, dalo se dan ranije iščitati iz izjave ministra obrane RH Ante Kotromanovića prenesene u dnevnim novinama.

„Nitko još ne zna kakve će nam biti obveze, ali ovo je prilika da se cijeli svijet ujedini protiv tog pogubnog zla. Ne očekujemo da se ovog trena odemo boriti na sjever Iraka ili u Kurdistan, ali od svojih obveza i zadaće koju imamo u NATO-u ne možemo pobjeći“,

izjavio je Kotromanović prilikom svečanosti odlikovanja generala Dempseya.

U tišini, usred mraka…

Dok sama odluka o hrvatskom sudjelovanju u borbi protiv ISIS-a zasigurno ima svoje pristalice i protivnike, način na koji je ona donesena ne bi nikome trebao biti po volji. „It is I, LeClerc“, konspirativno šapuće hrvatska vanjska politika, smatrajući da građani Lijepe naše ne trebaju zamarati glavice velikim idejama, dok istodobno razni „visoki izvori“ plasiraju u medije od povjerenja povjerljive ili klasificirane informacije. U stvarnosti, već drugi put u samo mjesec dana hrvatska Vlada podcjenjuje i vrijeđa svoje građane (prvo oko oružja za iračke Kurde, a onda i po pitanju sudjelovanja u „globalnome naporu“ protiv skupine ISIS), pustivši ih da informacije o svojoj vlastitoj zemlji saznavaju (često puta i slučajno) preko onoga što teoretičari zavjere zovu stranim centrima moći.

Pokušavajući se igrati s „velikima“, hrvatska vanjska politika posljednje je 2 godine napravila više krucijalnih pogrešaka. Prvo, podržavajući sirijsku opoziciju (bez obzira tko se ubrajao u to šareno društvo) Hrvatska si je nanijela gospodarsku štetu, koja je u konačnici postala i politička (uzme li se u obzir da današnji ISIS također čini dio tadašnje šire sirijske opozicije). O gluposti hrvatskog naoružavanja sirijske opozicije pisali smo u više navrata, kao i o posljedicama tog nerazumnog čina. Pri tome, jednaka je zbrka vladala i kada smo novcem pomagali tu istu sirijsku oporbu. No u sirijskome slučaju, Hrvatska se gurala sjediti za istim stolom kao i „Prijatelji Sirije“, bez da je raspetljala dilemu o tome da li joj za to treba ili ne treba odluka Vlade (koje, barem na formalnoj razini, nije bilo). Međutim, kada su se prije nekoliko dana u Parizu sastali veliki igrači i razgovarali o ISIS-u, Hrvatske nije bilo, prepuštajući, očito, svojim američkim prijateljima da tu prepoznaju i štite njene interese. A u tom slučaju na naplatu dolaze svi oni besplatni ručkovi koje je RH (prije svega njen obrambeni sustav) pojela kod SAD-a – gdje je svojedobna nova politika SAD prema Siriji bila objavljena upravo u Zagrebu, da bi jučer i informaciju o hrvatskom sudjelovanju u borbi protiv ISIS-a popratila upravo svečanost završne primopredaje američkih MRAP-ova hrvatskim Oružanim snagama.

Sudjelovati u borbi protiv radikalnih džihadista za interese nekog drugog (prije svega SAD-a), a ne za vlastite interese – prvenstveno je glupo, baš kao i na silu smišljeno obrazloženje da je to „svjetska borba protiv zla“. Glupo je i formalno obrazloženje da „jesmo, ali nismo, jer Vlada još ništa nije odlučila“. Od povratka na posao nakon ljetne stanke, Vladine sjednice u prosjeku traju pola sata, što ne bi trebalo biti dovoljno ni da se načelno raspravi anti-ISIS koalicija ili hrvatski interesi u njoj, a kamoli obim i način hrvatskog angažmana. I do sada je, na što smo više puta upozoravali, proces donošenja odluka u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti bio apsolutno nakaradan, pa je igrokaz odlučivanja „post festum“ potpuno nepotreban i u ovom slučaju, kao i u nekim drugim prilikama. Ne zato što borba protiv ISIS-a nije hrvatski rat – nego zato što se tu vidljivo nema volje, želje ni razuma mijenjati cjelokupni sustav ovako zbrzanog donošenja bitnih državnih odluka.

I na kraju – želi li se hrvatska Vlada zaista igrati tajnih igara, onda bi se prije svega trebala pobrinuti da detalji poput ovoga koji krasi naslovnicu sutrašnjeg Jutarnjeg lista (o tome da je američki general Dempsey upravo iz Zagreba naredio zračne udare na IS) nikada ne iscure u javnost. Naime, upravo bi taj podatak mogao biti ugrožavajući po nacionalnu sigurnost, i predstavljati poziv svim džihadističkim manijacima da uvrste Hrvatsku na svoju osvetničku listu „A-kategorije“, a ne tek Vladine odluke da mimo vlastite javnosti pokoji tovar kalašnjikova i minobacača pošalju put Iraka, Sirije ili Jordana.

Dok Karlovcem uz procesiju političara (Ivo Josipović, Zoran Milanović, te ministri Ranko Ostojić i Tihomir Jakovina) upravo prolazi i neuobičajeno visoki vodni val – Kupa je u 20 sati dostigla 837, a Korana čak 841 cm – s popodnevne sjednice Stožera zaštite i spašavanje Karlovačke županije i grada Karlovca moglo se čuti da je osiguran smještaj za evakuirane osobe (iako se velik dio stanovništva zapravo i nije odazvao pozivu na evakuaciju), te da je opskrba pitkom vodom pod kontrolom (iako se u nekim dijelovima isključivalo pojedine lokalne vodovode koji su završili potopljeni navalom riječne vode koja je dobrano premašila svoje stogodišnje prosjeke). Jednako su tako po pitanju hrane i vode zbrinuti i “pripadnici operativnih snaga“, čiji će broj navodno tijekom noći biti smanjen u skladu s potrebama i prosudbama zapovjednika pojedinih sektora za obranu od poplava. Iako vode u Karlovcu i dalje rastu, nadležni su uvjereni da je stanje pod kontrolom, čak i na području Dubovca gdje je počeo pucati dio starog protupoplavnoga zida (što je navodno sanirano u hodu), te naselja Rakovac, gdje je interventno sagrađen “zečji nasip” dug oko 1200 metara. Na području Karlovca trenutno je angažirano 150 pripadnika OS RH, šest čamaca i jedna amfibija, kojima se djeluje u Donjem Mekušju, Husju i Kobiliću Pokupskom. 

Sisak u očekivanju vodne navale

Rijeka Korana prijeti Karlovcu

Dok Karlovcu ipak predstoji teška noć, pažnju će uskoro trebati prebaciti na područje Siska. Ondje se, naime, od sutra navečer očekuje posebna neugodnost – spajanje dva vodna vala, onoga iz Save, iz smjera Slovenije i Zagreba, s ovom velikom vodnom masom koja danas ugrožava Karlovac. Kako se moglo čuti od Zorana Đurokovića, voditelja Glavnog centra Hrvatskih voda za  obranu od poplava:

“Hidrološka situacija je vrlo teška. Vodni val Kupom iz pravca Karlovca i Savom  iz Slovenije očekujemo za 24 do 36 sati. Riječ je o povijesnim rekordima  vodostaja nekih rijeka. Tako je Korana kod Karlovca premašila 60-godišnji rekord  za 65 centimetara. Osim opasnosti od spajanja dva vodna vala, dodatnu opasnost predstavljaju visoki vodostaji Une, Gline, Ilove i Pakre, pa se kod Crnca  očekuje vodostaj Save do 800 centimatara. U retencijama još ima mjesta kako bi  se pritisak vode smanjio“.

Kao kritične točke u Sisačko-moslavačkoj županiji u prvi mah su identificirani Letovanić (gdje je pomoćnim nasipom lokalizirana kriza nastala pucanjem starog nasipa), Žažina (gdje se interventno gradi nasip), Letina, Sunjsko Selište, Petrinja i Staro Pračno (gdje je u dužini od 600 metara nadvišen stari nasip). Ondje se već započelo s aktivnim mjerama zaštite, te pripremama za moguću evakuaciju ljudi i stoke. Uz ostale podatke s ovog kriznog žarišta poplavne opasnosti, treba spomenuti i podatak kako je val na Savi upravo ove noći u prolazu kroz Zagreb (nakon gotovo 24 sata kontinuiranog porasta, danas u 22 sata vodostaj je Save u Zagrebu iznosio 413 cm), dok su prva plavljenja već zabilježena u Čičkoj poljani.

Nakon prvog raspoređivanja 250 pripadnika Hrvatske vojske, koji su oko Siska počeli raditi danas ujutro, od dožupana sisačko-moslavačkog Zdenka Vahovca moglo se čuti da je tijekom dana put Ministarstva obrane RH bio upućen i dodatni poziv za pomoć. Zatraženo je još 220 vojnika, od kojih se planiralo u Letovanić rasporediti  njih još 100, te po 50 u Petrinju i Staro Pračno. Prema navodima iz MORH-a, ovim je molbama danas udovoljeno – tako da je do kraja dana na prostoru Sisačko-moslavačke županije bilo aktivno 450 pripadnika OS RH, koji na suzbijanju poplava rade u Žažini, Letovaniću i Letini. Nedvojbeno će se o ovim prostorima još itekako čuti tijekom idućih dana, budući da su nadolazeće vode izgleda veće od onih u veljači, kada je situacija oko Siska bila prilično neizvjesna i opasna.

Opasnost i u požeškome kraju

Danas u Pleternici

Dok se većina pažnje danas usmjerila prema Karlovcu, poplavna je opasnost pogodila u prostor Pleternice u Požeško-slavonskoj županiji. Ondje se izlila rijeka Orljava, a posebno je danas bila ugrožena sama Pleternica, te mjesto Gradac (oko 3 kilometra sjeverno od Pleternice). Nakon što je u Gradcu pukao “zečji nasip” došlo je do plavljenja naselja, a ukupno je danas u tom kraju stradalo oko 70 kuća. Kako se moglo čuti od Antonije Jozić, gradonačelnice Pleternice, dio je vode u Gradcu odlazio kanalom Struge u Vrbovu, a tu se prokopava i dodatni kanal ne bi li se što više vode preusmjerilo u Vrbovu. I u samoj Pleternici se krenulo prokopavati dva kanala koja bi vodu trebala vratiti u korito Orljave. Pri tome, izgleda da je opasnost od izljevanja Orljave u Pleternici ipak na smiraju, budući je ta rijeka ondje u posljednja dva dana imala dva vrhunca razine voda, od kojih je ovaj drugi, ujedno i veći, svoju najvišu razinu dostigao danas između 10 i 15 sati (488 cm u 10 sati i opet 486 cm u 15 sati), nakon čega je u opadanju.

Pri poslovima zaštite od poplava ljudstvu Javne vatrogasne postrojbe, dobrovoljnih vatrogasnih društava, komunalnog poduzeća i civilne zaštite u Pleternici pri ruci se našla i Hrvatska vojska. Naime, u taj je kraj danas otposlana zasebna Namjenski organizirana snaga OS RH (NOS) koja je u pomoć lokalnom stanovništvu priskočila s ukupno 100 ljudi i šest vojnih čamaca.

Ostala mjesta visoke vode danas

Pripreme u Čičkoj poljani

Uz ove jasno profilirane točke poplavne opasnosti na Kupi i Korani, na Savi i Orljavi – treba spomenuti kako su iznimne kišne padaline posljednjih dana dovele i do porasta još nekoliko nedalekih rijeka. Kao prvo, tu je rijeka Glina (čija se visina gotovo utrostručila u samome gradu Glini tijekom protekla dva dana, dostigavši razinu od 531 cm večeras u 21 sat). Na njenom su toku, u mjestima Topusko i Glina, danas bile proglašene i mjere izvanredne obrane od poplava. Slična je situacija navodno i oko rijeke Sunje, gdje se moglo čuti kako je “od voda neočišćenih potoka i kanala, te rijeka Sunje i Save ugroženo mnogo kuća“.

Ujedno, narasla je i Una – rijeka koja već tri dana neprekidno dobiva na visini vodnoga stupca i u Hrvatskoj Kostajnici (447 cm danas u 22 sata), i kasnije nizvodno u Dubici (432 cm, danas u 22 sata). Za očekivati je da će i ovaj vodni val napraviti određene probleme kada stigne na Savu nedaleko Jasenovca – gdje se treba nadati da će ipak pristići brže od zbrojenih vodnih valova koje sutra u večernjim satima sa zebnjom očekuju kod Siska.

U skladu s najavama, jučer prijepodne na Pantovčaku je održana ukupno sedma po redu sjednica Vijeća za obranu. O ovom ne baš učestalome okupljanju vrha obrambenog sektora Republike Hrvatske (prethodni predsjednik Stjepan Mesić je u samo dvije zadnje godine svoga mandata održao 4 sjednice ovoga tijela, dok je predsjedniku Josipoviću ovo tek treća ukupno, u dosadašnjih gotovo pet godina mandata) Ured predsjednika izdao je i priopćenje, koje prenosimo u cijelosti:

“Predsjednik Republike Ivo Josipović i predsjednik Vlade Zoran Milanović sazvali su 7. sjednicu Vijeća za obranu. Uz sagledavanje stanja, održavanja i razvoja sigurnosnog i obrambenog sustava Republike Hrvatske, središnja tema sjednice bila je vezana uz završne pripreme za sudjelovanje predstavnika Republike Hrvatske na sastanku na vrhu NATO saveza u Walesu, od 4. do 5. rujna 2014.

Vijeće je upoznato s Preliminarnim izvješćem povjerenstava koja istražuju uzrok pada MIG-21 te s dosadašnjim nalazima prema kojima je osnovni razlog pada zrakoplova tehnički kvar uzrokovan otkazom osnovnog hidrauličkog sustava, nakon kojeg je uslijedio niz drugih otkaza tehničke naravi koji su rezultirali padom zrakoplova. Naznačeno je kako u proceduralnom i zapovjednom postupanju nije bilo nepravilnosti te će se u predstojećem razdoblju nastaviti s vještačenjem dijelova palog zrakoplova kako bi se utvrdili svi činjenični detalji navedenog izvanrednog događaja. Vijeće je donijelo zaključak o produženju životnog vijeka protubrodskog raketnog sustava RBS-15 kao jedne od temeljnih i osnovnih sposobnosti Hrvatske ratne mornarice.

Jednako tako pozitivno su ocijenjeni sadržaj i smjernice u Nacrtu Dugoročnog plana razvoja oružanih snaga, 2014. – 2024. koji sadrži i pregled niza strateških projekata kojima će se zadržati i nadgraditi postojeće sposobnosti sustava obrane, uključujući i zadržavanje borbene komponente Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Istaknuto je kako je navedeni Dugoročni plan razvoja realan po pitanju svoje ostvarivosti i održivosti. Posebno je potrebno naglasiti kako je postignuto suglasje svih članova Vijeća o održivosti obrambenog proračuna za 2015. i 2016. godinu na razini ovogodišnjeg, što će ujedno biti i dobra poruka za predstojeći NATO sastanak na vrhu u Walesu.

Nacrt navedenog Dugoročnog programa razvoja će se idući tjedan naći na službenim stranicama MORH-a radi otvaranja javne rasprave i održavanja nekoliko planiranih stručnih skupova koji će o navedenom dokumentu interdisciplinarno raspraviti.

Vijeće je dalo pozitivno mišljenje na tematsku i sadržajnu strukturnu stručnih materijala u potpori pripreme za sudjelovanje izaslanstva Republike Hrvatske na predstojećem sastanku na vrhu NATO-a u Walesu, 4. i 5. rujna ove godine“.

Pri tome, kao što se vidi iz službeno objavljene fotografije, Vijeće za obranu se ni ovoga puta (ukupno druga sjednica u novom, izmijenjenom i skraćenom sastavu) nije uspjelo sastati u punini svih predviđenih dužnosnika (budući su, uz ponešto i dodatnih ljudi, predsjednik Hrvatskog sabora i ministrica vanjskih poslova ipak bili predstavljeni zamjenicima). No, pogledajmo ponešto i o temama koje su ondje raspravljane.

Kao prvo, na repertoaru se našao predstojeći NATO summit u Ujedinjenom Kraljevstvu, dvodnevni sastanak koji započinje prekosutra, 4. rujna. Dok je na ovu temu predsjednik Josipović već nedavno okupljao ponešto slično društvo, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org – sada se, na do sada jedinstven način, službeno čulo i o izjašnjavanju o stručnim materijalima s kojima Hrvatska ide na ovaj skup. Dok je danas javnosti priopćeno kako će Predsjednik RH Ivo Josipović osobno predvoditi službeno izaslanstvo Hrvatske na ovome sastanku, samo se može nagađati bi li takvog interesa bilo da spomenuti skup ne dolazi u tijeku već itekako aktivne, iako ne i službeno započete predizborne kampanje.

Ujedno, kao što je već duže bilo najavljivano, na dnevnome redu našla su se navodno dva izvješća o nedavnome padu borbenog zrakoplova MiG-21 kod Velike Gorice – jedno o funkcioniranju zapovjednog lanca u okolnostima pada (predstavio načelnik GS OS RH Lovrić) i drugo o tehničkim okolnostima slučaja (predstavio ministar obrane Kotromanović). Uz tvrdnju kako propusta u zapovjednome lancu oko ove situacije nije bilo, krivnja za nesreću je smještena na polje tehničkoga zatajenja, o čemu je svoje dometnuo i predsjednik RH izjavom “Taj je kvar izazvao niz lančanih reakcija te su zakazali neki drugi tehnički elementi“.

Time je ujedno i otvorena tema zadržavanja te potencijalne obnove ove sposobnosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Dok nije jasno jesu li prije jučerašnjeg sastanka na ovu temu, a u sklopu najavljenih tematskih konzultacija, i zaista bili saslušani “svi akteri na hrvatskoj sceni“, očigledno je da se na tom polju zapravo postiglo tek malen pomak. Naime, nakon višesatne sjednice od premijera Zorana Milanovića moglo se čuti da je državni vrh “puno bliže stajalištu da bi Hrvatska, pored helikoptera, trebala zadržati sposobnost borbenih zrakoplova, makar i na simboličkoj, ali vidljivoj razini“. Uz to su mediji prenijeli i Milanovićevo pojašnjenje:

“Ne treba stremiti prema najmodernijim, najskupljim novim sustavima, ali nekim sustavima zapadnog podrijetla, pa čak i korištenima – to da. Očito sadašnji avioni idu svom kraju, jedan je pao i nadamo se da se to više neće događati, ali to se događa. To se događa, to je rizik opasnog posla, ali što je sredstvo novije, šanse su manje“.

Time je tek ponovljeno dosadašnje stajalište o borbenom zrakoplovstvu, dok opet predstoji snimanje stanja, traženje potencijalnih rabljenih letjelica i čitav postupak njihove moguće nabave. Ovo je novinarima nakon sjednice Vijeća potvrdio i ministar Kotromanović tvrdeći kako će se ujedno razmatrati i druge opcije:

“Sretan sam što smo donijeli odluku da sačuvamo ratno zrakoplovstvo, i predsjednik Vlade je to eksplicitno rekao. Iduće godine ćemo se ‘razletjeti’ i vidjeti postoji li mogućnost zajedničkog ‘Air policinga’ (zračnog nadzora) s nekom od zemalja partnera koje su zainteresirane ili ćemo tu sposobnost razvijati vlastitim snagama“.

Uz to, riječi je bilo i o pitanju helikoptera – čiji je remont ključno omelo zaoštravanje političke situacije između Ruske Federacije i zemalja Europske unije i NATO saveza, a po pitanju Ukrajine. No, to nije bila i jedina modernizacijska tema koje su se dotakli na jučerašnjem skupu. Naime, po prvi puta se tu službeno moglo čuti i o projektu modernizacije brodskih projektila RBS-15, koji čine glavno naoružanje Hrvatske ratne mornarice, te ujedno i jedan od zapravo najmodernijih borbenih sustava OS RH u cjelini. Nakon više godina proklamiranja njihovog otpisa (navodno radi lakše provedbe ideja o kupovini novih usporedivih raketnih sustava) – sada je ipak i službeno potvrđena namjera o njihovome remontu.

Projektili RS-15 i njihovi mobilni lanseri na Jarunu 2011. godine

Taj posao, prirodno u resoru švedske tvrtke Saab (koja je i proizvođač ovog oružnog sustava) bio bi koristan, iako je itekako upitna njegova stvarna provedivost (RH ima vrlo ranu inačicu ovog oružja, a tijekom godina je i stanje pojedinih primjeraka ovog oružja postalo upitno) – a da ni ne spominjemo njegovu cijenu. Dok se od Ive Josipovića moglo čuti tek “Okolnosti su se promijenile i odluka je drukčija“, premijer Milanović je tu proširio kontekst izjavom “Ako pomorska država, najveća na istočnoj obali Jadrana, s preko 100 kilometara obale, nema sustav obrane, onda se postavlja pitanje kakva bi to obalna država bila“. Pri tome, mnogi su ovu odluku prepoznali kao velik uspjeh Roberta Hranja – na jučerašnjem Vijeću za obranu prisutnog zapovjednika HRM i časnika koji je s upravo jučerašnjim danom od dotadašnjeg čina komodora postao kontraadmiralom (promaknuća od 28. svibnja ove godine).

Uz te “modernizacijske” teme, treba spomenuti kako je Republika Hrvatska odlučila na predstojeći NATO summit u Velikoj Britaniji krenuti i sa službenom odlukom kako obrambeni proračun više neće padati. Pri tome, aktualna razina od oko 0,2 posto BDP-a Hrvatske jako je daleko od svih proračunskih apela glavnoga tajnika NATO saveza Andersa Fogha Rasmussena, ali će poslužiti u periodu oko velikog NATO sastanka – naravno, pod uvjetom da ova odluka ne padne u vodu već pri prvim konkretnim potezima proračunskog rebalanasa, i onda predstojećeg iznimno teškog sastavljanja proračuna za 2015. godinu.

Novi DPR već dugo luta bespućima hrvatskog obrambenog sustava

Što se obrambene politike tiče, ne smijemo zaboraviti i najave po pitanju Dugoročnog plana razvoja OS RH, dokumenta koji je najavljivan već niz puta u proteklih nekoliko godina. Po novim vijestima, ovaj bi dokument trebao obuhvatiti period do 2024. godine, a nakon što je navodno bio ukratko predstavljen na jučerašnjem Vijeću za obranu – uskoro bi trebao postati dostupan javnosti na internetskim stranicama MORH-a. Bit će zanimljivo pratiti da li je tu riječ o kakvoj javnoj raspravi, makar i u užem stručnome krugu, ili se radi samo o objavi paralelnoj s upućivanjem ovog bitnog planskog dokumenta na raspravu u Hrvatski sabor.

Predsjednik Republike Ivo Josipović je za sutra, 1. rujna, u 11 sati, sazvao sjednicu Vijeća za obranu. To će biti ukupno sedmi put da se ovo tijelo sastaje – gdje su njegove prve četiri sjednice bile održane za mandata Stjepana Mesića, dok je ovo treći put da spomenuto tijelo saziva Ivo Josipović. Prema do sada poznatom neslužbenom dnevnom redu, razgovarat će se o stanju HRZ-a općenito, te će po prvi puta biti prezentirani prvi preliminarni rezultati istrage pada MiG-a kod Donje Lomnice. Kako je posljednjih tjedana u više navrata bilo svakakvih nesporazuma i čudnih interpretacija dosadašnjega rada te operativnih ovlasti Vijeća za obranu, ovdje smo se odlučili ponešto detaljnije pozabaviti njegovim ustrojem, smislom i dosadašnjim radom.

No, prije svega, treba napomenuti kako je danas zapravo iznimno teško ozbiljno uroniti u pitanje dosadašnjih sjednica Vijeća za obranu. Naime, od do sada održanih šest sjednica ovoga tijela, njih je prvih 4 održano za mandata Stjepana Mesića – između sredine veljače 2008. godine i kraja studenog 2009. godine – kada su one bile ponešto manje zanimljive široj javnosti, ali barem popraćene odgovarajućim službenim priopćenjima na internetskim stranicama Ureda Predsjednika RH. No, ovi službeni zapisi o spomenutim zasjedanjima više nisu dostupni javnosti – budući je aktualni predsjednik nedavno našao za shodno iz javne domene ukloniti internetske stranice svojih prethodnika. Konkretno, dok je duže vremena sadržaj internetskih objava prva dva predsjednika RH bio dostupan na adresi www.predsjednik.hr, u sklopu stavke “bivši predsjednici” – taj je arhivski segment nedavno uklonjen, što je navodno bilo potaknuto “tehničkim razlozima“, odnosno izvedeno radi “inkompatibilnosti bivše i sadašnje platforme“. Dok je materijala iz doba Franje Tuđmana bilo relativno malo (tijekom većine njegovih mandata takva internetska stranica nije postojala, a kasnije papirnati materijali nisu prebačeni u digitalnu formu), ovim je potezom iz dosega javnosti nestao opsežan niz objava, stavova, javnih istupa i radnih zabilješki Stjepana Mesića. Umjesto svega toga, na istome su mjestu osvanule tek prilično neujednačene biografske crtice Josipovićevih prethodnika, navodno preuzete s njihovih negdašnjih službenih stranica. Posebno je zanimljivo kako je ovo uklanjanje izvedeno relativno nedavno, dok su spomenuti materijali prilično dugo bili dostupni zainteresiranim promatračima. Iako je za spomenutu materiju službeno priopćeno kako “… se pokazalo da se nekad ne može otvoriti, i zato je maknuta“, autori portala Obris.org u više su navrata ovim materijalima opsežno pristupali – i tijekom svih tih prilika nisu registrirali nikakvih takvih problema ili poteškoća. Kako navode hrvatski mediji, ovi zagonetni problemi nisu spriječili “da pristup Mesićevoj arhivi i dalje imaju u Uredu Predsjednika, ali je javnosti uskraćen“.

Dok je teško precijeniti negativne posljedice ovakvog samovoljnoga postupanja, treba napomenuti i koliko takvo informacijsko zatvaranje loše utječe na ikakvu ozbiljnu raspravu po pitanju dosadašnjega rada Vijeća za obranu. Naime, od svega što je na tu temu bilo službeno priopćavano javnosti, danas su dostupna samo priopćenja o posljednje dvije sjednice ovoga tijela (koje su održane nakon početka 2010. godine). O starijim je sjednicama ovoga tijela javnosti dostupno iznimno malo ikakvih materijala, a umjesto i dosada oskudnih primarnih, službenih i relativno sterilnih izvora – zainteresirani promatrač danas se nalazi praktično isključivo oslonjen tek na djelomične odbljeske iz sekundarnih izvora.

Što je to “Vijeće za obranu”?

Nažalost, posljednjih je tjedana po pitanju raznih konzultativnih tijela na području sigurnosti i obrane ponovo jasno na vidjelo isplivalo u kojoj mjeri hrvatski mediji i javnost ne prate ovu tematiku. Naime, pitanje obnove nadzvučne komponente Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, te tema pada borbenog zrakoplova MiG-21 kod Velike Gorice potakli su mnoge da se sjete ovakvih tijela. Pri tome, moglo se čuti svašta – od spomena davno ukinutog VONS-a, preko “Vijeća za nacionalnu obranu i sigurnost” (kojim barata novinar Kuljiš), pa do svakakvih spomena Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu. Za početak da eliminiramo famozni VONS – naziv državnog konzultativnog tijela koje je svojedobno osnovao Franjo Tuđman i koje, iako je ukinuto prije više od 10 godina, iz nekog razloga i dalje opsjeda dio medija i javnosti. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, u Hrvatskoj je “Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) djelovalo tijekom 1990-ih (osnovano je 4. I. 1991). Sa zakonskim promjenama, 26. III. 2002. osnovano je Vijeće za nacionalnu sigurnost, usmjereno isključivo na rad obavještajnih i drugih sigurnosnih službi (zamijenilo je Ured za nacionalnu sigurnost – UNS, osnovan 17. V. 1993)“.

Kod ozbiljnijeg gledanja današnja dva tijela koja su u konačnici naslijedila negdašnji VONS – Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu – treba spomenuti da se tu radi o temi koja je posljednjih dana spektakularno skliznula u fokus javnoga interesa. Među ostalim, tome je doprinijela i izjava Ive Josipovića, prenesena od Novoga lista 22. kolovoza ove godine, gdje navodno konstatira “da je očigledno da Grabar Kitarović ne poznaje Zakon o sigurnosno obavještajnom sustavu iz kojeg se jasno vide nadležnosti Vijeća za nacionalnu  sigurnost i Vijeća za obranu“. Naime, Josipović je istaknuo:

“Naravno da obrana spada u nacionalnu sigurnost, ali je Zakon vrlo  jasno alocirao vojna pitanja u Vijeće za obranu. Vijeće za nacionalnu sigurnost,  vidljivo je to i iz ukupnog sadržaja Zakona, bavi se primarno tajnim službama,  njihovim nadzorom i povezanim pitanjima. Naravno da u određenom kontekstu o  zrakoplovstvu i obrani može raspravljati i Vijeće za nacionalnu sigurnost, ali  nikako kao jedino ili primarno tijelo kako je to tražila gospođa Grabar  Kitarović“.

No, uvidom u spomenuti Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske (Narodne novine 79/06, od 17. srpnja 2006. godine – koji je stupio na snagu 16. kolovoza 2006.) vidi se da on spominje tek dva vijeća: Vijeće za nacionalnu sigurnost, na svome početku, i Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija pri svome kraju. Za razliku od toga, Vijeće za obranu regulirano je u Zakonu o obrani – po prvi put se ondje pojavljujući u sklopu izmjena i dopuna ovoga zakona iz ljeta 2007. godine (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani, NN 76/07, od 23. srpnja 2007. godine). No, krenimo po redu.

Djelokrug rada tih spominjanih vijeća

U Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske temi Vijeća za nacionalnu sigurnost ukupno posvećena su dva članka. Prvi od njih, 3. članak ovoga zakona, definira djelokrug ovoga tijela navodeći:

Sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, 15. srpnja 2011. godine

“(1) Vijeće za nacionalnu sigurnost: (1) razmatra i procjenjuje obavještajne i sigurnosne prijetnje i rizike, razmatra pitanja iz djelokruga ministarstava i drugih državnih tijela koja se odnose na nacionalnu sigurnost te donosi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja interesa nacionalne sigurnosti, (2) razmatra pitanja iz djelokruga rada sigurnosno-obavještajnih agencija i načine ostvarivanja suradnje Predsjednika Republike i Vlade u usmjeravanju rada sigurnosno-obavještajnih agencija te odobrava suradnju agencija s odgovarajućim službama drugih zemalja, (3) utvrđuje Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija i druge odluke kojima Predsjednik Republike i Vlada usmjeravaju rad sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava, (4) utvrđuje mjere koje poduzimaju Predsjednik Republike i Vlada u svezi s rezultatima nadzora nad radom sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava, (5) utvrđuje prijedlog sredstava za rad sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava koja se osiguravaju u državnom proračunu, (6) razmatra i druga pitanja u vezi s radom i upravljanjem sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava.

(2) Pod tijelima sigurnosno-obavještajnog sustava misli se na državna tijela koja u smislu ovoga Zakona sudjeluju u zaštiti nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske“.

Nakon toga, u 4. članku zakona definira se i sastav ovoga tijela, te neke osnovne smjernice o njegovu radu:

“(1) Vijeće za nacionalnu sigurnost čine: Predsjednik Republike, predsjednik Vlade, član Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, ministar nadležan za poslove obrane, ministar nadležan za unutarnje poslove, ministar nadležan za vanjske poslove, ministar nadležan za pravosuđe, savjetnik Predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Oružane snage), ravnatelj SOA-e, ravnatelj VSOA-e i predstojnik UVNS-a.

(2) U radu Vijeća za nacionalnu sigurnost sudjeluje predsjednik Hrvatskoga sabora.

(3) Sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost zajednički sazivaju i pitanja o kojima će se raspravljati i odlučivati zajednički utvrđuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Sjednicom Vijeća za nacionalnu sigurnost predsjeda Predsjednik Republike, a odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost supotpisuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.

(4) U doba ratnog stanja i stanja neposredne ugroženosti opstojnosti, neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske u radu Vijeća za nacionalnu sigurnost sudjeluju predsjednik odbora Hrvatskoga sabora nadležnog za nacionalnu sigurnost, ministar nadležan za financije i ministar nadležan za gospodarstvo.

(5) Kada Vijeće za nacionalnu sigurnost raspravlja o stanju nacionalne sigurnosti u Republici Hrvatskoj, osobito stanju nacionalne sigurnosti u području obrane i unutarnje politike te u području zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, u slučajevima velikih prirodnih nepogoda i tehnoloških katastrofa te kada raspravlja o prijedlogu Strategije nacionalne sigurnosti, može na svoje sjednice pozivati i druge osobe.

(6) Vijeće za nacionalnu sigurnost pitanja značajna za svoj rad uređuje poslovnikom“.

Pri tome je zanimljivo uočiti kako ovaj i danas važeći zakonski propis u posljednjih osam godina nije bio mijenjan ili dopunjavan – ako ništa drugo, a ono barem da svojim odredbama uzme u obzir činjenicu da se 2008. godine iz nekad jedinstvenog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost izdvojio resor obrane u zaseban Odbor za obranu Hrvatskoga sabora.

Za razliku od toga, Vijeće za obranu je prvotno bilo definirano već spomenutim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obrani iz 2007. godine, čiji je članak 7 u tekst Zakona o obrani iz 2002. godine unio ukupno dva članka o ovome tijelu. Prvi od njih, u Zakonu o obranu označen kao novi članak 9a (u nastavku dosadašnjeg 9. članka, koji govori o ovlastima Vlade RH u doba rata), navodi djelokrug Vijeću za obranu:

“Vijeće za obranu: (1) razmatra temeljne dokumente u području obrane, (2) razmatra rad tijela državne vlasti, državne uprave, županija i Grada Zagreba na području obrane, (3) prati provedbu reforme obrambenog sustava, (4) razmatra druga pitanja iz područja obrane“.

Nakon toga dodani članak 9b, koji je definirao sastav i rad novoustrojenog Vijeća za obranu:

Peta sjednica Vijeća za obranu, 18. listopada 2010. godine

“Vijeće za obranu čine: (1) Predsjednik Republike Hrvatske, (2) predsjednik Hrvatskoga sabora, (3) predsjednik Vlade, (4) ministar nadležan za poslove obrane, (5) ministar nadležan za vanjske poslove, (6) ministar nadležan za unutarnje poslove, (7) ministar nadležan za financije, (8) načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga, (9) ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, (10) predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, (11) savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za obranu, (12) savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za nacionalnu sigurnost, (13) pročelnik Vojnog kabineta Predsjednika Republike Hrvatske.

Sjednicu Vijeća za obranu saziva Predsjednik Republike Hrvatske uz suglasnost predsjednika Vlade.

Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade zajednički određuju pitanja koja će razmatrati Vijeće.

Na sjednicu Vijeća za obranu, ovisno o dnevnom redu, mogu se pozvati i druge osobe o čemu zajednički odlučuju Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade.

Ured Predsjednika Republike Hrvatske obavlja stručne i administrativne poslove za Vijeće za obranu“.

Kao što smo već spominjali na portalu Obris.org, ovaj je sastav Vijeća za obranu ponešto modificiran novim Zakonom o obrani (Narodne novine 73/13 od 18. lipnja 2013. godine) – gdje je po novome propisu materija vezana uz Vijeće za obranu razlomljena na ukupno tri članka (od 9. do 11.) ovoga zakona. Dok prvi od njih definira djelokrug ovoga tijela:

“(1) Vijeće za obranu je oblik koordinacije tijela državne vlasti za usklađivanje stavova i donošenje zaključaka i preporuka iz područja obrane.

(2) Vijeće za obranu: (1) razmatra temeljne i strateške dokumente iz područja obrane te strateška pitanja vezana uz razvoj, opremanje i modernizaciju Oružanih snaga, financiranje i sudjelovanje pripadnika Oružanih snaga u inozemstvu, (2) razmatra obrambena pitanja koja proizlaze iz članstva Republike Hrvatske u međunarodnim organizacijama, (3) daje preporuke nadležnim državnim tijelima glede njihovih prijedloga o načinima rješavanja najsloženijih pitanja iz područja obrane“.

Drugi od navedenih članaka definirao je ponešto skraćeni sastav ovog koordinacijskog te savjetodavnog tijela visoke razine:

“Članovi Vijeća za obranu su: (1) Predsjednik Republike, (2) predsjednik Hrvatskoga sabora, (3) predsjednik Vlade, (4) ministar nadležan za poslove obrane, (5) ministar nadležan za vanjske poslove, (6) ministar nadležan za financije, (7) načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, (8) predsjednik Odbora za obranu Hrvatskoga sabora, (9) savjetnik Predsjednika Republike za obranu“.

Konačno, treći je članak tu ponovio neke osnovne odredbe o sazivanju i pripremi rada Vijeća za obranu, tek malo oslabivši poziciju Predsjednika RH davanjem jače uloge Vladi pri sazivanju ovoga tijela:

“(1) Sjednicu Vijeća za obranu zajednički sazivaju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.

(2) Predsjednik Republike i predsjednik Vlade zajednički određuju područja koja će razmatrati Vijeće za obranu.

(3) Na sjednicu Vijeća za obranu ovisno o dnevnom redu mogu se pozvati i druge osobe o čemu zajednički odlučuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.

(4) Ured predsjednika Republike Hrvatske obavlja administrativne poslove za Vijeće za obranu“.

Šesta sjednica Vijeća za obranu, 16. srpnja 2013. godine

Po ovim novim pravilima je onda održana i prošlogodišnja jedina sjednica ovoga tijela (16. srpnja 2013. godine), inače ukupno šesta po redu i druga u mandatu predsjednika Ive Josipovića. Zanimljivo da njoj nije nazočio predsjednik Odbora za obranu, iako je njegovo članstvo u ovome tijelu spominjano kao najveća novost ovih promjena.

Dosadašnje sjednice Vijeća za obranu

Na kraju, bilo bi korisno prisjetiti se i ukupnih dosadašnjih sjednica Vijeća za obranu, budući da će i sam detaljniji uvid u dosadašnji rad toga tijela ukazati na neke stvari koje možemo očekivati od sutrašnjeg sijela, 7. po redu sjednice Vijeća za obranu.

Iako je zakonska regulativa po pitanju Vijeća za obranu na snagu stupila 31. srpnja 2007. godine, prva je sjednica novoga tijela bila sazvana tek 11. veljače 2008. Iz Odjela za informiranje Ureda Predsjednika Republike tada je bilo priopćeno da su na sjednici bili nazočni svi članovi Vijeća, a rasprava se vrtjela oko sudjelovanja RH u mirovnim operacijama, o projektima modernizacije i opremanja, te neperspektivnim vojnim objektima i vojnom proračunu. Druga sjednica Vijeća za obranu održana je 19. svibnja 2008. godine. Na njoj se opet gudilo o modernizaciji (donesene su odluke o njenome nastavku), te je odlučeno o slanju 15 pripadnika OS RH put misije Europske Unije u Čadu.

Na trećoj sjednici ovoga tijela, koja je održana 2. ožujka 2009. godine, ponovo su se vodile rasprave o modernizaciji i opremanju OS RH (posebice o borbenim oklopnim vozilima), dok je zaključeno i kako će ukupna dinamika opremanja OS RH ovisiti o gospodarskim mogućnostima države (posebice po pitanju zrakoplova i brodova). Ujedno se pričalo o upravljanju vojnim nekretninama (o osnivanju agencije za upravljanje državnom imovinom, ali i o predstojećoj masovnoj prodaju vojnih stanova), a podržana je i ideja o trogodišnjem studiju “Nacionalne obrane i sigurnosti” – projektu na kojem se nije proslavio Fakultet političkih znanosti iz Zagreba.

Četvrta sjednica Vijeća za obranu održana je 23. studenog 2009. godine, u neposredno predizborno doba – i to je posljednja takva sjednica u mandatu Stjepana Mesića kao Predsjednika Republike Hrvatske. Tada se pričalo o planiranim promjenama legislative – Zakona o sudjelovanju pripadnika OS RH, policije, civilne zaštite te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu (da bi izmjene i bile provedene u srpnju 2010. godine – Narodne novine 92/10, od 24. srpnja 2010.), kao i o promjenama članaka Ustava RH koji su se odnosili na obrambeni sustav (čl. 7. i 82) – što je i provedeno 16. lipnja 2010. godine (Narodne novine 76/10, od 18. lipnja 2010. godine). Naravno, raspravljalo se tada i o misijama (snaženje potpore saveznicima u misiji ISAF u Afganistanu), o proračunu MORH-a, njegovoj kadrovskoj politici, te neperspektivnim nekretninama (prezentacija “Izvješća radne skupine za izradu popisa i kategorizaciju neperspektivnih vojnih nekretnina”).

Peta sjednica ovoga tijela održana je 18. listopada 2010. godine, i ona je bila prva u mandatu Ive Josipovića kao Predsjednika RH (tada još u kohabitaciji s HDZ-ovom vladom premijerke Jadranke Kosor). Tada je, kao i obično, na tapeti bilo opremanje i modernizacija – pompozno je dan rok od 60 dana da se razmotri mogućnost obnove borbenih zrakoplova MIG 21, a podržana je i izgradnja ophodnih brodova, oboje ciljevi koji su jedva na red došli koju godinu kasnije. Uz to, postignuto je suglasje o opremanju 120 borbenih vozila minimalnom konfiguracijom opreme. Bilo je riječi i o raznim oblicima štednje (razmatranje zakočene provedbe strateških dokumenata i obrambenih proračuna za 2010., 2011. i 2012. godinu), te je zaključeno da se mora formirati proračun bez povećavanja rashodovne strane. Uz to, ponovo je na rasporedu bila tema unovčavanja neperspektivnih vojnih nekretnina, kao i smanjivanje zapovjednog kadra OS RH u odnosu prema broju vojnika. Od obje ove teme, nažalost, nije bilo ništa, jednako kao ni od najavljenog “definiranja karijernih puteva najviših vojnih dužnosnika (načelnika GS-a, šefa Vojno-obavještajne službe i glavnog inspektora OS-a) za koje se smatra da bi trebale biti završne u vojnoj karijeri“.

Do danas posljednja, šesta po redu sjednica Vijeća za obranu, održana je 16. srpnja 2013. godine – gotovo tri godine nakon 5. sjednice ovog državnoga tijela. Kao što smo spominjali na portalu Obris.org, pri tome je dnevni red izgleda bio iznimno sličan onome iz 2010. godine, da bi jedino bio dopunjen ponovnim spomenom misija u inozemstvu, te naglaskom na održavanju sposobnosti za pomaganje civilnome sektoru RH. Sve ostalo – modernizacija (s navođenjem jednih te istih ključnih projekata), besparica i priče o financiranju obrane uz uvažavanje “realne gospodarske i materijalno-financijske mogućnosti države“, te problemi s konstruiranjem strateških dokumenata (nepostojeća Strategija nacionalne sigurnosti, novi SPO, novi DPR koji nikako da osvane) – već je itekako bilo viđeno u nizu prethodnih prilika.

]]> https://obris.org/hrvatska/briga-za-obranu-ili-predizborna-igracka/ Tue, 26 Aug 2014 20:59:28 +0000 http://obris.org/?p=24283  

Napokon se dogodilo i to – u pauzi između kava s građanima, obilaska makar i najmanjih hrvatskih općina te druženja s košarkašima, hrvatski je predsjednik i vrhovni zapovjednik OS RH Ivo Josipović konačno jučer, u ponedjeljak 25. kolovoza, našao vremena za posjet Zapovjedništvu HRZ-a i PZO-a. Kako su priopćili  MORH, OS RH i Ured Predsjednika RH, prilikom obilaska Eskadrile borbenih aviona Josipović se upoznao s tijekom remonta zrakoplova MIG-21, pri čemu mu je rečeno da je 5 letjelica testirano i spremno za upotrebu, još 4 čekaju testiranje, a sljedećeg se mjeseca očekuje dolazak još jednog, desetog po redu aviona iz Ukrajine, te posljednja dva do kraja godine.

„Mi se nadamo da ćemo do kraja godine imati kompletnu eskadrilu, da će biti u operativnom stanju, i naša ambicija je maksimalno povećati broj naleta i danju i ono što je najvažnije – i noću“,

rekao je ministar obrane Ante Kotromanović. Da se s naletima ne stoji dobro, potvrdio je i zapovjednik HRZ-a Dražen Šćuri:

„I sami znate da smo dežurni borbeni dvojac držali 8 mjeseci s dva aviona. S dva aviona ne možete biti u sustavu dežurstva i raditi obuku. Obuka se nije provodila u mjeri u kojoj je trebala. Međutim, uspjeli smo održati sposobnosti. Trenutno, dva aviona dvosjeda su spremna i nastavljamo s obukom.“

Posjetio je dežurni borbeni dvojac HRZ i PZO u sustavu zaštite zračnog prostora, a zapovjednik HRZ-a, general Dražen Šćuri održao je prezentaciju o stanju i resursima HRZ-a.  „Do 2024. imamo zaštićen naš zračni prostor,“ zadovoljno je ustvrdio Vrhovni zapovjednik, dodajući kako će se zalagati da Hrvatska održi sposobnost ratnog zrakoplovstva:

„Ja sam uvjeren, i osobno ću se zalagati za to, da Hrvatska zadrži, i zadržat će sposobnost ratnog zrakoplovstva, što znači da ćemo i pitanje aviona riješiti na odgovarajući način, bilo potpuno samostalno, što bi bila najbolja opcija, bilo zajedno s nekim od partnera u NATO savezu“.

O budućnosti hrvatskog ratnog zrakoplovstva razgovarat će se i sljedećeg ponedjeljka, prvog dana rujna, za kada je sazvana sjednica Vijeća za obranu. Tada će se pred članovima Vijeća prvi puta prezentirati i prvi preliminarni rezultati istrage o padu MiG-a 21 na Dan pobjede.

„Pričekajmo rezultate istrage i onda ćemo moći reći u kakvom su stanju zrakoplovi, je li riječ o tehničkoj pogrešci, teoretski možda i o ljudskoj pogrešci, ili je riječ o nepredviđenom događaju“,

rekao je Josipović. Da je bio u posjetu HRZ-u, pohvalio se Predsjednik i na svojoj Facebook stranici, uglavivši u cijeli događaj i jedan bitan, ili možda čak i najbitniji element – financije:

„Unatoč znanim financijskim problemima koji, za sada, ne dozvoljavaju nabavku novih borbenih aviona, sve zadaće u zaštiti zračnog prostora RH se izvršavaju. Ljudi, naši zrakoplovci, najjači su dio sustava i njihova profesionalnost i požrtvovnost zaslužuje svako priznanje. (…) I vladajuće i oporbu pozvao sam da konsenzusom donesemo odluku o budućnosti borbenog zrakoplovstva. Nacionalni je interes, uvažavajući financijske mogućnosti državnog proračuna, da naše nebo ostane sigurno, pod nadzorom našeg zrakoplovstva.“

Obrana – novi resor ministra financija

Tu počinju i problemi s predsjednikovim prijepodnevom (ili točnije – ta nepuna dva sata) provedenim na Plesu. Taj posjet kasni minimalno godinu dana – logično bi bilo da se on dogodio ranije, u trenutku kada su ponude o nabavi novih borbenih zrakoplova još bile na stolu, ili neposredno prije negoli je donesena odluka da se ide u remont hrvatskih oldtimera. Nažalost, to se nije dogodilo, već je do posjeta došlo usred još uvijek neslužbene, ali vrlo žustre predizborne kampanje, u koju se uključio i sam ministar obrane Kotromanović, polemizirajući s još uvijek neslužbenom predsjedničkom kandidatkinjom HDZ-a. Iako je neprijeporno da su pitanja obrane i nacionalne sigurnosti dio predsjedničkih ovlasti, neugodna je činjenica da se Vrhovni zapovjednik za ratno zrakoplovstvo počeo zanimati tek kada je o tome progovorila i Kolinda Grabar Kitarović, stavljajući obrambenu problematiku te pitanje hrvatskih Oružanih snaga u epicentar predizborne kampanje. To posebno upada u oči pogleda li se dosadašnje Josipovićevo zanimanje za obrambenu problematiku.

Aktivnosti Vrhovnog zapovjednika do sada su se svodile ponajviše na protokolarne aktivnosti prilikom obilježavanja Dana OS RH i proslava Novih godina, promaknuća i umirovljenja časnika i dočasnika, te ukupno dva posjeta hrvatskim vojnicima u međunarodnim misijama. Zanimljivo je da su se Josipovićeve posjete hrvatskim kontingentima u misijama poklapale s obljetnicama njegovog predsjedničkog mandata, pa je tako pripadnike OS RH u misiji ISAF u Afganistanu posjetio u veljači 2011. godine, a vojnike u UN-ovoj misiji na Golanu godinu dana kasnije, u veljači 2012. godine (podsjetimo da je ceremonija svečane predsjedničke prisege održana 18. veljače 2010. godine, dok je na dužnost predsjednika RH Ivo Josipović stupio u ponoć, 19. veljače). Prošle godine prekinuo je tu tradiciju, posjetivši hrvatske vojnike u misiji KFOR na Kosovu početkom rujna, tijekom svoje balkanske turneje započete u Crnoj Gori. Ove godine Josipović nije posjetio niti jedan hrvatski kontingent, ali je po prvi puta tijekom svog petogodišnjeg predsjedničkog mandata posjetio bazu HRZ i PZO-a na Plesu.

Pred obrambeno-vojnim vrhom (Kotromanović-Lovrić-Šćuri) te na Plesu nazočnim novinarima, Vrhovni je zapovjednik obećavao očuvati ratno zrakoplovstvo, dok je na Facebooku bio hrabriji, dometnuvši tu i ključni dodatak – „uvažavajući financijske mogućnosti državnog proračuna“. Time je Josipović pitanje obrane i nacionalne sigurnosti ponovo olako prebacio u domenu ministra financija. Istini za volju – po tom bi se obrascu moglo ukinuti i pola Vlade, jer jedini koji bi ubuduće trebao odlučivati o zdravstvenoj ili obrazovnoj politici je Boris Lalovac, zaokružujući odgovor „DA“ ili „NE“ na pitanje „Imamo li mi za to novaca“. Osim toga, kao osoba koja je proteklih dana vrlo sitničavo ispravljala navodno netočne tvrdnje potencijalne predsjedničke kandidatkinje, zanimljivo je da Josipović govori o „zadržavanju sposobnosti ratnog zrakoplovstva“, što je mnogo šire od spora oko sudbine samo njegove nadzvučne komponente. Treba se nadati da je ipak riječ tek o lapsusu, a ne zaista o ogradi pred razmišljanjima o ukidanju i cjelokupne podzvučne komponente HRZ-a (njegovih transportnih kapaciteta, te protupožarnih i obučnih zrakoplova).

Tijekom svog gotovo petogodišnjeg mandata, Vrhovni zapovjednik bavio se socijalnim pitanjima i regionalnim razvojem, vanjskom politikom i gospodarskim lobiranjem, ali se niti jednom nije suštinski pozabavio obranom i vojskom. Tu njegov interes nije išao van nužnih aktivnosti, a ponekad je nekim svojim potezima radio i štetu za OS RH. U tom kontekstu treba gledati i trenutno zanimanje za stanje ratnog zrakoplovstva – nije to interes zbog te vojne grane, već više zbog privida upućenosti u temu o kojoj se traži (barem deklarativno) nacionalni konsenzus. U tome leži i odgovornost ministra obrane koji se, umjesto što se priključio predizbornoj kampanji mimo konačne odluke svoje stranke o predsjedničkom kandidatu, trebao pobrinuti da Oružane snage RH ne postanu sredstvo predsjedničke predizborne borbe.

Ima tema koje krenu pametno i normalno, a onda dobiju svoj vlastiti život, te uskoro počnu proganjati svoje tvorce i sudionike na način blizak jeftinim filmovima strave i užasa. U hrvatskoj se obrani nedavno pojavila jedna takva tema – pitanje dobave lakih transportnih helikoptera Sikorsky UH-60 Black Hawk iz Sjedinjenih Američkih Država (da ne kažemo novih ili rabljenih, živih ili mrtvih), a sve u okviru nekakvog “sređivanja” stanja u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Ta je tema posljednjih mjeseci prešla put od zanimljive ideje (svojevrsnog puštanja idejnoga balona), preko konkretnoga prijedloga – pa sve do još jedna političke batine u aktualnoj političkoj kampanji za izbor idućeg predsjednika RH, što sve ukazuje na činjenicu kako ova tema zaslužuje i podrobniji pogled na stvar.

Korjeni priče

Ante Kotromanović pri Nacionalnoj gardi savezne države Minnesota

Kako izgleda, ova je priča ozbiljnije započela početkom svibnja, tijekom zajedničkog boravka u SAD-u predsjednika RH Ive Josipovića i ministra obrane Ante Kotromanovića. Četiri dana ovog službenog posjeta (od 13. do 15. svinja) prošlo je brzo – već dan nakon dolaska ide se u Kongres, a onda Josipović sudjeluje i na nekakvom okruglome stolu. Drugog dana njih je dvojicu primio američki potpredsjednik Joe Biden, da bi se oni 15. svibnja razdvojili – dok je Josipović krenuo na jug i posred savezne države Texas sudjelovao na energetskome forumu, predstavljajući potencijale nafte i plina u Jadranu, Kotromanović je završio na sjeveru, u Minnesoti. Ova savezna država već je 18 godina partnerska savezna država Hrvatskoj, u sklopu američkog State Partnership Programa. Uglavnom, dok se veliki dio hrvatske javnosti zabavljao činjenicom kako je Obama izbjegao zadovoljstvo provođenja vremena sa svojim hrvatskim kolegom – od ministra Kotromanovića moglo se optimistično čuti:

“Dobili smo 6 milijuna dolara za specijalne operacije, 5 milijuna  dolara za navigacijske uređaje za helikoptere. Očekujem da razgovaramo da nas krajem godine posjeti ministar obrane SAD-a u  Hrvatskoj”.

Samo nekoliko dana kasnije, Jutarnji je list proširio ovu priču – 27. svibnja ondje objavljuju priču kako je ministar Kotromanović, samo nekoliko dana ranije, u Washingtonu iznio američkome potpredsjedniku  i ideju o hrvatskoj nabavci polovnih transportnih helikoptera Black Hawk. Na tom je susretu bio i Josipović, a na ovu temu helikoptera navodno se stiglo logično – započevši razgovor o energetskoj ovisnosti, Kotromanović je navodno dometnuo koju i o hrvatskoj ovisnosti o ruskoj vojnoj tehnici, prije svega u zrakoplovstvu, gdje je već neko vrijeme bjelodano da ima baš takvih logističkih problema. Nakon prvoga spomena, onda se navodno prešlo i na tehničke detalje – tako da je posjet Minnesoti zapravo bila uvelike povezan baš s tom idejom.

Naime, ono što je MORH u priopćenju okarakterizirao tek kao:

“Radi se o uzvratnom posjetu saveznoj državi Minnesoti i njezinoj Nacionalnoj gardi s kojom Ministarstvo obrane ima razvijenu obrambenu i vojnu suradnju, pripadnici Nacionalne garde Minnesote i OSRH zajednički sudjeluju i u operaciji ISAF u Afganistanu, te imaju zajedničke vježbe i obuku. Značajan dio suradnje Hrvatske i Minnesote predstavljaju i posjeti na visokoj razini. Zapovjednik Nacionalne garde, general Richard C. Nash, bio je u posjetu Hrvatskoj 2013. godine.Prilikom današnjeg posjeta Minnesoti, ministar Kotromanović posjetit će vojne instalacije i baze Nacionalne garde, te održati razgovore o dodatnim mogućnostima suradnje“,

… Jutarnji list protumačio ponešto drugačije, kao:

General Richard C. Nash u Karlovcu, 25. rujna 2013.

“Kotromanović je sa suradnicima otišao u helikoptersku bazu Nacionalne garde Minnesota, s kojom Hrvatska surađuje već 10 godina. Sa zapovjednikom Garde generalom Richardom Nashom razgovarano je o mogućnosti prodaje 7-8 godina starih helikoptera Black Hawk. Hrvatska strana načelno je zainteresirana za 15 tih helikoptera, a cijena za sada nije definirana. Amerikanci bi uz helikoptere ponudili svu logističku potporu te obuku pilota i tehničara, a opskrba rezervnim dijelovima bila bi sigurna“.

Pri tome, stvar bi još bila otvorena dok Hrvatska stvarno ne definira svoje potrebe – gdje bi do takve nabave valjda moglo doći tijekom iduće tri do četiri godine – kako postojećim hrvatskim helikopterima ruske proizvodnje budu istjecali resursi. O svemu tome se trebalo razgovarati i više u detalj krajem ove godine, kada u Zagreb navodno stiže američki ministar obrane Chuck Hagel. Nakon ovih naznaka – čitava je priča o RH i helikopterima Black Hawk mirovala do prije nekoliko dana, kada je temu 16. kolovoza ove godine ponovo zakotrljao Jutarnji list.

Repriza, ali sada malo šire

Izaslanstvo Kongresa SAD u Ministarstvu obrane RH, 14. kolovoza 2014.

Posljednjih mjesec dana tema Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nikako da siđe s naslovnih stranica – nakon insinuacija o pogodovanju pri javnoj nabavi remonta i dokupa borbenih zrakoplova MiG-21 u Ukrajini, došao je pad takve neremontirane letjelice nedaleko Velike Gorice. A onda je na repertoaru javnosti završila i helikopterska komponenta HRZ – dio ove grane OS RH za koju se inače čuje tek uzgred, kad mediji slave uspjehe medicinara u prijevozu bolesnika, HGSS pri njihovim spašavanjima iz zraka, ili prijevoz pomoći i gašenje požara. Konkretan povod za “američku vezu” HRZ-a, njihovih ruskih transportnih helikoptera srednje nosivosti i američkih letjelica Sikorsky UH-60 Black Hawk, dao je posjet izaslanstva Zastupničkog doma američkog Kongresa Hrvatskoj. Ne samo da je delegaciju predvodio stanoviti Harold Rogers (predsjedavajući Kongresnog odbora za raspodjelu saveznih financijskih sredstava – House Appropriations Committee), već su se s njim, među ostalima, u MORH-u na Krešimircu susreli i ministar obrane Ante Kotromanović, te načelnik GS OS RH Drago Lovrić, i to u jeku godišnjih odmora.

Tijek tema u razgovorima s tog susreta, održanog u četvrtak, 14. kolovoza ove godine, ponovo se jako razlikuje između onoga što je objavio MORH, i onoga kako su te stvari doživjeli izvori bliski Jutarnjem listu. Dok je Ministarstvo objavilo tek kratko:

“Na sastanku se razgovaralo o obrambenoj suradnji RH i SAD-a, sigurnosnoj politici, s posebnim naglaskom na aktualno stanje u Ukrajini i Bliskom Istoku, te očekivanjima od Summita NATO-a u Walesu. Ministar obrane Ante Kotromanović i načelnik GS OS RH general zbora Drago Lovrić istaknuli su važnost nastavka bilateralne obrambene suradnje na području sudjelovanja u operacijama, zajedničke obuke, vojnih vježbi, te korištenja američkih programa sigurnosne pomoći u opremanju i modernizaciji OS RH. Predstavnici Kongresa izrazili su zadovoljstvo razvojem bilateralne suradnje, dostignutoj razini partnerstva i savezništva, posebice u području obrane, te naglasili kako cijene hrvatski doprinos u stabilizaciji kriznih područja u svijetu. Uz to, smatraju da bi jačanje gospodarske suradnje dodatno unaprijedilo odnose između dviju prijateljskih zemalja“.

Za razliku od toga, Jutarnji navodi:

“Ministar obrane Ante Kotromanović i načelnik Glavnog stožera general Drago Lovrić razgovarali su u četvrtak u Zagrebu s izaslanstvom Zastupničkog doma američkog Kongresa na čelu s Haroldom Rogersom, predsjedavajućim Kongresnog odbora za raspodjelu saveznih financijskih sredstava. Riječ je o Odboru koji odobrava prijedloge Pentagona o vojnoj pomoći savezničkim zemljama. Kako neslužbeno doznajemo, jedna od tema razgovora bilo je i opremanje Hrvatske vojske američkim transportnim helikopterima Black Hawk. Riječ je o inicijativi koju je ministar Kotromanović pokrenuo prije nekoliko mjeseci u razgovoru s američkim potpredsjednikom Joeom Bidenom. Tada je razmatrana mogućnost da Hrvatska od Nacionalne garde Minnesote kupi helikoptere stare 7-8 godina. U međuvremenu je iz Ministarstva obrane SAD-a u Zagreb stigao upit bi li Hrvatska zamijenila svoje transportne helikoptere Mi-8 MTV za Black Hawk, a hrvatski bi helikopteri potom bili poslani ukrajinskoj vojsci“.

Sikorsky UH-60 Black Hawk

Pri tome, navodno je hrvatske vojne dužnosnike zaintrigirao američki odgovor na spomenutu hrvatsku inicijativu. Jutarnji tu već navodi i da kombinacije o ugovaranju nabave polovnih helikoptera novije proizvodnje, kojih bi u igri bilo oko 20 – čije je primjerke Kotromanović navodno i razgledao u helikopterskoj bazi Nacionalne garde Minnesota. Pri tome, ponavlja se kako bi Amerikanci tu uz helikoptere dali i svu logističku potporu, te obuku pilota i tehničara, dok bi i opskrba rezervnim dijelovima bila sigurna. Navodi se i kako u HRZ-u nabavu ovih helikoptera smatraju jako dobrom – jer su navodno “idealni za operacije u kojima sudjeluje HV te za akcije zaštite i spašavanja“. O rokovima za ovaj posao opet nije bilo riječi, no najavljeni su daljnji razgovori za mjesec dana kada bi u RH trebao navratiti zapovjednik Združenog stožera OS SAD, general Martin Dempsey.

U istome navratu Jutarnji list navodi i da HRZ ukupno ima 14 helikoptera Mi-8 MTV i deset helikoptera Mi-117 Sh. Od toga su do danas remontirana četiri helikoptera Mi-8, dok se dovršetak radova uskoro očekuje za njih još dva – što je bilo ugovoreno i započeto prošle godine, dok se ove godine planirao remont još šest takvih helikoptera – ako to prilike i proračun budu dopuštali. Navodi se i da je ministar Kotromanović “… američkom potpredsjedniku, ali i predstavnicima američkog Kongresa jasno poručio kako Hrvatska više ne želi biti ovisna o ruskom naoružanju. U MORH-u su svjesni da više nije sigurno hoće li ugovori o nabavi rezervnih dijelova ili remontu biti poštovani i hoće li zbog eventualnih sankcija Rusiji biti ugrožene aktivnosti HV-a“. I do ovog se trenutka sve tu poklapa s podacima objavljenima prije tri mjeseca – da bi onda bila plasirana i bomba:

“Hrvatska je već ponudila pomoć u obuci specijalnih snaga. Opremanje ukrajinske vojske helikopterima Hrvatsku bi pozicioniralo kao ozbiljnu članicu NATO-a na koju se Savez može osloniti. Takvo pozicioniranje Hrvatskoj bi otvorilo dodatne mogućnosti u razgovorima sa Sjedinjenim Državama oko pomoći u vojnom opremanju. Hrvatska se pokazala kao pouzdan partner Sjedinjenim Državama u Afganistanu, ali i u slučaju naoružavanja sirijskih pobunjenika, kada je na traženje SAD-a iz hrvatskih vojnih skladišta u Siriju otišlo nekoliko stotina tona raznog streljiva i naoružanja. Stoga ne treba čuditi američka donacija 212 logističkih i borbenih vozila, financiranje uništavanja neperspektivnog streljiva itd. SAD godišnje Hrvatskoj isporuči vojne pomoći u vrijednosti oko 10 milijuna dolara. No, sada je prilika da se to dodatno poveća, a u sklopu toga i da se s Amerikancima ponovo otvore razgovori o opremanju HRZ-a borbenim avionima“.

 Zov Ukrajine i drugih inozemnih avantura

Na pisanje Jutarnjeg lista neposredno se nadovezala Hrvatska televizija, koja se teme doniranja hrvatskih helikoptera ruskoga podrijetla Ukrajini, a u zamjenu za rabljene američke letjelice Sikorsky UH-60 Black Hawk, prvo dohvatila u subotu 16. kolovoza, u svome Dnevniku 3. Dok je ondje istaknuto kako MORH demantira medijske spekulacije o ikakvome slanju ili doniranju bilo kakve vojne opreme Ukrajini, ondje se po prvi put na tu temu moglo čuti i politiku – prvo bivšeg ministra obrane Davora Božinovića iz redova HDZ-a:

“Naš interes bi svakako bio da budemo i tehnološki potpuno kompatibilni sa svojim saveznicima, da nam se ne događaju situacije – kao što imamo sada – da ne možemo završiti remont helikoptera, jer su dijelovi blokirani u Sevastopolju, na Krimu“.

Ta je tema onda nastavljena dan kasnije – 17. kolovoza, kada se glavni Dnevnik 2 Prvog programa HTV-a nastavio baviti temom zamjene transportnih helikoptera. Uz izričitu tvrdnju kako je to bio jedan od prijedloga o kojima se iz MORH-a razgovaralo s izaslanstvom američkoga kongresa, HTV navodi da Hrvatska ima 24 ruska transportna helikoptera, gdje se prvo spominje zamjena svih njih (da bi se kasnije priča vratila u okvir zamjene samo 14 starijih Mi-8), a za spomenute američke letjelice. Ovoga je puta na tu temu svoje dometnuo i aktualni predsjednik RH Ivo Josipović:

“Amerika ne traži ništa od nas. Prema tome, to je jedan od aranžmana koji je bio predložen od strane našeg ministra Kotromanovića. Ja osobno nisam siguran da će do njega doći, ali ne radi se ni o kakvom pritisku. I, čak… evo, ako smijem reći, i nisam siguran da postoji sklonost druge strane za takav aranžman“.

Ujedno, tu HTV po prvi put u igru uvodi i neki novčani iznos – navodeći kako novi helikopter UH-60 Black Hawk navodno stoji oko 20 milijuna USD po komadu (i to bez PDV-a, rezervnih dijelova, i obuke kadrova) – da bi onda temu nastavili problematiziranjem i takvog potencijalnog hrvatskog uključivanja u krizu koja trese Ukrajinu.

Kad se jednom u javnu diskusiju na ovu temu uključio Ivo Josipović, nije dugo trebalo čekati ni uzvratni udarac Kolinda Grabar Kitarović, HDZ-ove kandidatkinje na predstojećim predsjedničkim izborima. Ona je povodom stanja u HRZ-u gostovala u emisiji Studio4 na četvrtome programu HTV-a, u ponedjeljak, 18. kolovoza – a na temu koja je definirana kao razgovor o “prijedlogu, kojeg doduše nitko nije službeno potvrdio – a dolazi iz Sjedinjenih Američkih Država, a odnosi se na helikoptere. Točnije, iz američkog Ministarstva obrane u Zagreb je navodno stigao upit – bi li Hrvatska zamijenila svoje transportne helikoptere Mi-8 za Black Hawk. A hrvatski bi helikopteri potom bili poslani ukrajinskoj vojsci“.  Na te se teze od Kolinde Grabar Kitarović, u svojstvu pomoćnice glavnog tajnika NATO saveza, moglo čuti:

“Pa, to je prije svega bilateralno pitanje između SAD-a i Hrvatske. Kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a nemam o tome informaciju. Nešto saznajem preko novina, međutim, bojim se zapravo da je ta informacija… da se drži u vrlo uskom krugu, i da uopće javnost nema dovoljno informacija o tome. Inače, osobno zastupam svakako nabavku zapadne tehnologije, koja je kompatibilna s ostalim državama članicama NATO-a“.

Nastavak starih debata

Dok su te teze po pitanju helikoptera na liniji onoga što je već ranije izjavio i njen stranački kolega Božinović, prava je politička bomba tek slijedila. Naime, upitana da kao predsjednička kandidatkinja komentira stanje hrvatskog zrakoplovstva, i moguće izlaze iz situacije gdje je nabava zrakoplova nasušna potreba (a novca u proračunu nema), Grabar Kitarović je nastavila:

“Pa gledajte. Svaka situacija može i mora imati svoj izlaz. Prije svega, stanje u zrakoplovstvu je, nažalost, više nego jadno – kad je oprema u pitanju. Pazite, na dan kad slavimo pobjedu u Domovinskom ratu padne MiG, a Vijeće za nacionalnu sigurnost još se uopće nije sastalo po tom pitanju. Međutim, to zapravo odražava i stanje u Oružanim snagama općenito. One su u potpunosti zapostavljene i najviše ovise o ljudima koji rade u njima. Mogu doista svjedočiti da imamo iznimno stručne ljude, ali evo – naši momci i djevojke, koji su izvrsni po… koji izvrsno obavljaju posao po mirovnim misijama, vrlo profesionalno… Međutim, oprema kojom raspolažu, i uvjeti života i rada u našim vojarnama – daleko su od potrebne razine. Cijelo vrijeme čujem gotovo izgovor – da odluku, kad je riječ o zrakoplovstvu, treba donijeti do 2016. – da imamo vremena. Nemamo vremena. 2016. je iza ugla. Jer, to je odluka koja se ne donosi izolirano. Ona mora biti dio sveopće vizije za razvoj Oružanih snaga, za koju se bojim da smo je izgubili. Strateški dokumenti su nam zastarjeli. Oni su iz 2002. godine, Dugoročni plan razvoja ostaje mrtvo slovo na papiru. Dakle, ono što treba pod hitno napraviti – je sprovesti široku  raspravu, i na stručnoj, i na političkoj razini – koja će voditi ka konsenzusu. Moramo znati što očekujemo od Oružanih snaga, a onda – kad je riječ o zrakoplovstvu – postoji više opcija: vlastito zrakoplovstvo, air-policing… nekakva kombinacija regionalne snage, pri čemu mislim na države članice NATO-a. Ali, svaku od tih opcija treba jako dobro i temeljito razmotriti – i s područja, koliko bi to koštalo, ako idemo na vlastito zrakoplovstvo – normalno, kolika bi bila flota, koliko bi ljudi trebalo za to. Tu su u pitanju i satovi leta koje oni moraju imati, naoružanje koje mora imati, održavanje i slično. Ako se ide na air-policing – koliko bi to koštalo, isto tako – imajući u vidu da bi u tom slučaju izgubili, dakle, cijelu generaciju, i uopće ljude u zrakoplovstvu općenito. I, u konačnici, ono što mislim da bi bila dobra opcija – da zadržimo vlastite snage, da ih stavimo u okvire koji su nama potrebni, i da počnemo razmišljati da Hrvatska bude ta koja će osiguravati air-policing, odnosno patroliranje i osiguravanje zračnog prostora susjednih država… Što bi, na taj način, zapravo i nama moglo donijeti i priliv u naš proračun“.

No, ove pune tri minute programatskog govora Kolinde Grabar Kitarović u svojstvu predsjedničke kandidatkinje nisu dobile odgovor s Pantovčaka, kao što bi laik očekivao u doba kampanje – već s Trga kralja Krešimira. Konkretno, od tamo se jučer, u utorak 19. kolovoza, oglasilo Ministarstvo obrane posebnim priopćenjem – koje je poprilično zanimljivo i svojim izričito političkim tonom, te osebujnim stilom kakvog se srećom s te inače više sadržajno orijentirane adrese zapravo već godinama nije čulo. U njemu se navodi:

“MORH izražava žaljenje što se Oružane snage RH koriste za predizborna politička nadmetanja, kako je to u svom istupu u emisiji Studio 4 HTV-a dana 18. kolovoza 2014. godine učinila predsjednička kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović.

Izražavamo žaljenje što Vlada u kojoj je i gospođa Grabar- Kitarović bila članica nije prema tada važećem Dugoročnom planu razvoja 2006.-2015., u puno boljim gospodarskim vremenima, donijela odluku o uvođenju u operativnu uporabu novog borbenog zrakoplova s čijim je pripremama za uvođenje trebalo započeti 2009. godine. MIG-ovi 21 trebali su završiti svoj radni vijek 2010. godine i s operativnom uporabom trebalo se početi s novim borbenim avionima.

Također, u svom nabrajanju opcija za budućnost zrakoplovstva navela je, vlastito zrakoplovstvo, air policing i kombinaciju regionalnih snaga, čime pokazuje nepoznavanje terminologije, obzirom da se air policing odnosno „redarstveni nadzor u zraku“, provodi u svakoj od tih opcija. Air policing nije opcija za borbeno zrakoplovstvo već je to jedna od najvažnijih zadaća zrakoplovstva u miru.

Izražavamo žaljenje što gospođa Grabar-Kitarović, sudeći po njezinoj izjavi očito i ne poznaje dovoljno hrvatsku zakonsku regulativu jer ne zna koje bi se vijeće, vezano za stanje u HRZ-u, trebalo sastati. Pitanje stanja u HRZ-u nije u nadležnosti Vijeća za nacionalnu sigurnost, kako ona tvrdi, već je to u nadležnosti Vijeća za obranu. Ono će se pak sastati i raspraviti o stanju u Oružanim snagama, za razliku od slučaja iz 2007. godine i pada helikoptera, kada gospođa Grabar-Kitarović, kao ministrica u tadašnjoj Vladi, nije inzistirala na okupljanju tadašnjeg Vijeća za nacionalnu sigurnost i to je nije čudilo.

Izražavamo žaljenje što je stanje HRZ-a ocijenila kao „više nego jadno“, zaboravljajući pritom da su upravo u opremu i modernizaciju, ali i u nabavku novih letjelica u posljednje tri godine uložena znatna sredstva. Spomenimo samo remontirane MiG-ove, obnovljenu Protupožarnu eskadrilu, školske zrakoplove na kojima se inače školuju i omanski piloti, transportne helikoptere kojima se obavljaju medicinski letovi i akcije traganja i spašavanja. Tako je primjerice helikopterima HRZ i PZO-a samo u ovoj godini spašeno više od 200 pacijenata, koji se zasigurno ne bi složili s tvrdnjom da je stanje „više nego jadno“.

Izražavamo žaljenje što gospođa Grabar-Kitarović smatra kako je naša pobjednička vojska u zapuštenom stanju. Smatramo kako bi trebala uvažiti mnoge provedene kapitalne projekte, koji dokazuju kako se brine o sadašnjosti i budućnosti OS RH, unatoč smanjenom proračunu za obranu“.

Time je svako “puštanje balona” po pitanju transportnih helikoptera (ali i diskusija o problemima HRZ-a) zapravo palo u drugi, ili čak i neki dublji plan – dok je i ova tema završila skrenuta na potpuno političku i predizbornu razinu, kakvih posljednje vrijeme Hrvatska obiluje. Pri tome treba zamijetiti kako aktualnome predsjedniku RH – s kojim je obrambeni resor posljednjih godina itekako imao problema – trenutno čvrsto iza leđa stoji Vlada RH, a skupa s njom i stranački kadar koji je priredio jučerašnje službeno priopćenje. Time su, po tko zna koji put u Hrvatskoj tijekom posljednjih godina, ikakva struka, konkretni problemi i konkretni sadržaj općenito ustuknuli pred “politikom identiteta” – gdje nije bitno što se traži, već tko to traži (gdje je onda i sve automatski manje loše ako su u pitanju “naši”, a ne “njihovi”). A upravo u tom grmu već duže leži zec većine hrvatskih problema!

Tanker “United Carrier” na vezu u Omišlju, danas rano popodne

Kao što smo i najavili na portalu Obris.org, tanker “United Carrier” jučer navečer, nešto prije 22 sata, stigao je u Omišalj na otoku Krku. Ondje je na vezu danas čitav dan, a izgleda da je u tijeku i istovar pošiljke nafte koju je dovezao. Pri tome, još nije objavljeno i kada to plovilo misli krenuti iz Hrvatske.

Dok neki mediji u Lijepoj našoj nisu uspjeli pogoditi ni dan ili sat kada ovo plovilo stiže u RH, drugi su si dali truda, te su o čitavoj priči oko kurdske nafte u Hrvatskoj iskopali ponešto dodatnih detalja. Tako je Prvi program Hrvatske televizije u svom Dnevniku 2 objavio današnji dolazak broda pod grčkom zastavom, ističući kako njegovim dolaskom nije prekršen ni jedan međunarodni propis. Pri tome, u istraživanju identiteta kupca ove nafte, kao i njenog konačnog odredišta po iskrcaju u Omišlju, zapažene su dvije dijametralno suprotne linije gledanja. S jedne su strane hrvatske vlasti, gdje se od Ive Josipovića, posljednjih dana konstantno putujućeg Predsjednika RH čulo tek: “Ja vam na to ne mogu odgovoriti, jer ne znam i ne trebam znati. Dakle, tržište je slobodno. S kim INA posluje – to je njena stvar, ako ne krši neki međunarodni propis. Koliko znam, nikakvi se propisi ne krše…“. I sve to uz dostup svim mogućim državnim podacima.

S druge strane, HTV je od svojih izvora saznao da kupac nije INA, već mađarski MOL. Navodi se i kako je stoga logično da je nafta završila u Omišlju – budući su Mađari s JANAF-om nedavno potpisali ugovor prema kojem su se obvezali da će upravo kroz tu luku transportirati 1,28 milijuna tona nafte tijekom idućih godinu dana. Ujedno, iz JANAF-a se neslužbeno doznalo i sve ono što mađarskome MOL-u odgovara, ali što posljednjih dana njihovi vlastiti izvori nisu željeli komentirati – da je po njihovome ovaj čitav posao za sada pravno čist, te kako ne treba zaboraviti ni činjenicu o tome “da MOL ima brojne koncesije u Kurdistanu, i dobre odnose s tamošnjom vladom” – pa su navodno odlučili prihvatiti tamošnju naftu, što god o tome mislio službeni Bagdad. Pri tome je u Dnevniku HTV1 citirana i izjava Alexandera Doddsa, izvršnog predsjednika za istraživanje i proizvodnju u mađarskome MOL-u, od 14. ožujka 2014. godine:

“MOL je započeo s proizvodnjom sirove nafte u kurdskom dijelu Iraka. Riječ je o ključnom momentu u našem uspješnom odnosu s kurdskom regionalnom vladom, koji obuhvaća ne samo unosnu suradnju u industriji nafte i plina, već i šire područje potpore razvoju lokalnih zajednica“.

Dodatno se na ovu temu moglo čitati i u Večernjem listu – po kojem je JANAF i službeno potvrdio jučerašnji dolazak tovara od “četrdesetak tisuća tona nafte“, koje će uskoro hrvatskim naftovodom biti u tranzitu “prema MOL-ovoj rafineriji“. No, dok Večernji ne ulazi u pitanje o kojoj je tu rafineriji zapravo riječ, HTV je tu opet ponešto detaljniji. Ondje tako izričito čujemo da će ovaj potencijalno izuzetno profitabilan posao izgleda totalno zaobići hrvatske rafinerije – budući da se “naftu iz Kurdistana” neće prerađivati ni u Rijeci, ni u Sisku, već u MOL-ovim rafinerijama u Mađarskoj i Slovačkoj. Da podsjetimo, to su upravo one rafinerije koje je (za razliku od ovih u Hrvatskoj) MOL u nizu posljednjih godina aktivno unapređivao, i o čijem se uspješnom opstanku govori baš svaki put kada se spomene gašenje rafinerijskih postrojenja u Hrvatskoj.

Dok je svemu tome tako, treba zamijetiti kako mađarski MOL u Republici Hrvatskoj zadnje vrijeme nastupa različito – ovisno o tome što im u konkretnome trenutku odgovara. Ponekad su oni tu kao INA (kada im to odgovara), u drugim slučajevima to je tek mađarski MOL (koji kao da u RH i nema ikakvih drugih veza ili obveza). Pri tome je zapravo otvoreno pitanje za sebe kako to da u sadašnjoj situaciji i javno poduzeće JANAF tako mirno posluje s ovim “strateškim partnerom” nesretne hrvatske Industrije nafte i plina (INA). Dok bi bilo lako zaključiti kako će ovaj posao “prošišati” kraj Lijepe naše, među ostalim i zbog arbitražnog postupka koji se oko mađarskih makinacija u poduzeću INA odnedavno vodi u Parizu – tu je zacijelo u igri ipak ponešto više.