Kada se 20. lipnja ove godine predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović na mostu kod Erduta našla s tadašnjim srbijanskim mandatarom Aleksandrom Vučićem, dobivši pritom prigodni crveno-bijeli buketić, izgledalo je kao da će u najboljoj hladnoratovskoj maniri izmijeniti i nekoliko do tada uhićenih ili prebjeglih špijuna. Baš kao u Spielbergovom filmu „Bridge of Spies“. No umjesto razmjene špijuna, Grabar Kitarović i Vučić potpisali su „Deklaraciju o unapređenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Srbije i Hrvatske“. Nepuna 2 i pol mjeseca kasnije, iz Srbije je došla vijest da je uhićen „hrvatski špijun“, i to baš „dok je bježao u Hrvatsku“.

Balkanski špijun

Naime, u kasnim popodnevnim satima petka, 02. rujna, iz Beograda je najprije preko medija, a onda i iz Višeg javnog tužilaštva u Beogradu, objavljeno kako je „u suradnji tog tužiteljstva i BIA (Bezbedonosno-informativna agencija) uhićena jedna osoba zbog postojanja sumnje da je izvršila kazneno djelo špijunaže“. U priopćenju Višeg javnog tužilaštva u Beogradu navodi se da je riječ o „osobi koja ima državljanstvo Republike Srbije i Hrvatske, koja je do 1990. godina živjela i radila u Republici Hrvatskoj, nakon čega mu je mjesto prebivališta bilo u Republici Srbiji“. Privedenoj osobi određen je pritvor u trajanju od 47 sati, nakon čega će biti saslušan kod nadležnog tužitelja.  Što se Višeg javnog tužiteljstva tiče, kako piše u priopćenju – „Tužiteljstvo će u skladu sa svojim Ustavnim i zakonskom ovlastima nastaviti postupanje u pravcu utvrđivanja svih okolnosti navedenog događaja, vodeći računa o zaštiti vitalnih interesa Srbije, a sve u cilju potpunog utvrđivanja svih radnji koje čine obilježje ovog kaznenog djela u okviru svojih zakonskih ovlasti.“

Čedo Čolović između dvije vatre

Iako se, ukoliko su točne sumnje, radi o izuzetno delikatnom djelu, koje teorijski može uvelike utjecati na bilateralne odnose između Hrvatske i Srbije, neslužbene informacije počele su ne kapati, već curiti poput najjače monsunske kiše. I hrvatski i srpski mediji vrlo brzo su donijeli detalje o uhićenom, pa se tako moglo pročitati da je ovaj navodno mjesecima, pa čak i godinama, radio za hrvatsku Vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju (VSOA), da je dostavljao podatke o srpskim što umirovljenim što aktivnim vojnim dužnosnicima bivše JNA i Vojske Srbije kako bih ih Hrvatska mogla kazneno goniti zbog sudjelovanja i zločina tijekom Domovinskog rata, te da je VSOA-i dostavljao podatke i o srpskoj vojnoj industriji.

Dok službene potvrde nema, baš kao ni neslužbeno najavljivanog javnog obraćanja nekog od dužnosnika Vlade Republike Srbije, mediji, kako hrvatski tako i srpski, objavljuju i identitet uhićenog „špijuna“. Riječ je, tvrde oni, o 57-godišnjem Čedi Čoloviću, rodom iz sela Tepljuh kod Drniša, umirovljenom časniku vojske tzv. Republike Srpske Krajine, koji je do 1990. godine živio i radio u Hrvatskoj, da bi u vrijeme VRO „Oluja“ kao izbjeglica došao u Srbiju i ostao u Beogradu. Navodno je uhićen u okolici Beograda, odakle se spremao pobjeći u Hrvatsku nakon što mu je javljeno da je otkriven. „Večernje novosti“ pišu da je Čolović Hrvatskoj „prodavao povjerljive vojno-obavještajne podatke, na temelju kojih je protiv srpskih vojnika i časnika podignuto oko 9 optužnica za ratne zločine“. Neki drugi mediji pišu da je Čolović za Hrvatsku navodno prikupljao podatke o ustroju Vojske Srbije, njenoj snazi i opremi, kao i planovima za obranu. Sve to, opet navodno, uz garanciju da hrvatski pravosudni organi neće protiv njega podizati optužnicu za eventualne ratne zločine. Ono o čemu nema informacija je čime se uhićeni „špijun“ bavio po dolasku u Srbiju, te da li je do umirovljenja ostao djelatna vojna osoba. Time bi se moglo i procijeniti da li je on zaista imao pristup iole ažurnijim podacima, te ima li cijela ova priča ikakvog utemeljenja ili je tek svojevrsni pucanj u prazno.

Još sinoć najavljeno obraćanje nekog od dužnosnika Vlade Republike Srbije izostalo je. No, zato je u Hrvatskoj prvi reagirao premijer na odlasku, Tihomir Orešković, koji je u izjavi za HRT rekao kako je razgovarao s ravnateljem Sigurnosno-obavještajne agencije Danielom Markićem, koji mu je rekao da uhićena osoba nije hrvatski špijun: „Mogu potvrditi, prvo da sam se čuo s gospodinom Markićem iz SOA-e i mogu potvrditi da ovaj gospodin o kome mi pričamo – da on nije špijun, hrvatski špijun. Samo znamo da je bio major u vojsci, u JNA, da se borio protiv Hrvatske, da ima hrvatsko i srpsko državljanstvo. Ali nema dovoljno informacija, tako da smo u kontaktu s ministrom Kovačem koji je danas u Bratislavi s ministrom Dačićem, pa čekamo da dobijemo malo više informacija.“ Orešković je dodao kako se nada da ovo nije još jedna provokacija, te da kroz formalne kanale iz Srbije još nije došla nikakva informacija.

Ministar vanjskih poslova Miro Kovač, koji usput vodi i izbornu kampanju, iz Bratislave je poručio da se radi o „trećerazrednoj epizodi sapunice“, o čemu Ministarstvo vanjskih poslova još uvijek nema nikakvu službenu informaciju od Vlade RS. „Budući da je to plasirano u medije, a ne našoj hrvatskoj strani, ispada da je to neka vrsta trećerazredne epizode u ovoj sapunici koja se nama u Hrvatskoj servira već tjednima. To je neka vrsta ‘cirkusa Colorado’,“ izjavio je Kovač. To je Kovač navodno rekao i svom srbijanskom kolegi Ivici Dačiću, koji mu je odgovorio u svom izlaganju na bratislavskom neformalnom sastanku ministara vanjskih poslova EU i država kandidata. „Srbija je zabrinuta što se u njenom susjedstvu obnavlja stari vid ekstremizma, kroz tendenciju posrednog i neposrednog promoviranja i rehabilitiranja nacističke i fašističke ideologije iz prošlosti, koja je poražena u Drugom svjetskom ratu,“ rekao je Dačić na skupu kojem je jedna od glavnih tema borba protiv terorizma i prevencija radikalizacije.

„Osobno vjerujem da svi mi imamo dovoljno snage, volje, odlučnosti i hrabrosti da ne dozvolimo obnavljanje dokazano pogrešnih ideja iz prošlosti i porazimo u korijenu nadolazeće i rastuće deformirane političko-vjerske ideologije“, istaknuo je Dačić, dodajući da Srbija posvećeno radi na ispunjenju svog cilja – punopravnog članstva u EU. Pred kraj današnjeg dana oglasila se i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ona je jedina od današnjih komentatora izjavila: „Treba sniziti tenzije, jer ako bi bila riječ o nekome tko je povezan s našim sigurnosnim sustavom onda je to prethodno trebalo iskomunicirati s nadležnima preko diplomatskih službi.“ Dodala je i da je objavljivanje informacije „neobično ponašanje Srbije“, te zaključila: „Moramo živjeti jedni pored drugih i u konačnici riješiti pitanje nestalih i optužnica da ljudi mogu mirno živjeti i da nastavimo graditi budućnost.“

Tko će kome…

Uhićenjem „špijuna“ višemjesečni napeti odnosi na relaciji Hrvatska-Srbija ušli su u novu fazu. Zaoštravanje retorike, a onda i odnosa, bilo je primjetno već duže, s određenim zaoštravanjem prije više od godinu dana, kada su u Zagrebu počele pripreme za mimohod povodom 20. obljetnice VRO „Oluja“. Službeni Beograd poručivao je kako je ta proslava „uvreda za Srbiju“, da bi se nakon uspješno održanog mimohoda krenule plasirati teze o tome kako Hrvatska vojno prijeti Srbiji. Takve teze počeli su širiti ne samo srbijanski tabloidi, već i mainstrem mediji, koji su u svakoj hrvatskoj nabavi nekog novog američkog otpada vidjeli izravnu prijetnju za Srbiju. Tako su se na novinskim stranicama izredali tekstovi o hrvatskim planovima koji će pogoditi Srbiju nakon nabave PzH 2000, sustava M270 MLRS i OH-58D. Vrhunac ludosti objavljen je upravo dan prije uhićenja „špijuna“, kada su srbijanski tabloidi „otkrili“ da „Hrvati spremaju operaciju ‘Prijedor 2016’“, u sklopu koje će na RS udariti „kajovama i raketama“, za što ih već obučavaju stranci.

No dok su prošle godine teme prijepora bile više utrka u naoružanju te Domovinski rat, naše istočne susjede u posljednje vrijeme ipak više muče dnevnopolitička, ideološka i vjerska pitanja iz Hrvatske. Tome je obilato pomogla i Vlada na odlasku, prije svega kroz postupke i izjave sada već bivšeg prvog potpredsjednika Tomislava Karamarka, te još uvijek aktualnog ministra kulture na odlasku Zlatka Hasanbegovića. No imala je i Srbija aduta na tom bojnom polju – uz već uobičajene najave o tome što sve Srbija namjerava ili želi nabaviti od svojih ruskih prijatelja, ponovno se u javnom prostoru pojavio neosuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj, kojem se po puštanju iz haaškog pritvora naglo popravilo zdravlje pa je palio hrvatsku zastavu i najavljivao „diplomatske posjete“ Hrvatskoj i posebno predsjednici Grabar Kitarović. Novi front otvorio se i najavom beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca, te poništenjem presude koju je za istoga donio Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu 11. listopada 1946. godine – što je samo jedna u nizu revizija presuda kojeg je ipak otvorila Srbija sa slučajem Draže Mihailovića i Milana Nedića. Naravno, i na spomenuta paljenja zastave u Lijepoj našoj našao se isti odgovor – tako da je u Kninu 5. kolovoza gorjela zastava Republike Srbije, za što je s nešto zakašnjenja ipak bilo privođenja.

U konačnici, na stol je stigla i tema optužnica te istraga koje Srbija i Hrvatska navodno vode protiv osoba koje su sudjelovale u ratovima iz ’90-ih. Na tom tragu, srpske vlasti su 18. kolovoza ove godine na graničnom prijelazu Bogojevo uhitile Osječanina Zdravka Hlobika, zamijenivši ga za njegovog imenjaka iz Jelisavca, kojeg Srbija tereti za terorizam tijekom Domovinskog rata. Upravo zbog tih popisa osumnjičenih branitelja, koje je Srbija samo djelomično pokazala službenom Zagrebu, hrvatska je zaprijetila blokiranjem srpskog pristupa EU. Onda se i Srbija žalila Bruxellesu zbog hrvatskih prijetnji i „rasplamsavanja antisrpske politike“, a šef Europske komisije Jean-Claude Junker hladno je odgovorio Vučiću neka se prihvati konstruktivnog posla, koje se odnosi i na kažnjavanje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, što je obveza svih država-članica EU. Nakon vijesti iz Beograda o “uhićenju špijuna”, ne bi bilo nimalo čudno da poruka istog ili sličnog sadržaja bude odaslana i iz Hrvatske prema Srbiji.

Od blokade granica 2015. do blokade politike 2016. godine

Svemu ovome treba pridodati i unutarnje probleme Hrvatske i Srbije. Rasplamsavanje loših odnosa Hrvatske i Srbije došlo je u trenutku predizbornih kampanja u obje zemlje, bilo je potaknuto sporom oko izbjegličkog vala koji se prelijevao “Balkanskom rutom”, da bi se nastavilo se u trenutku kada je u Hrvatskoj pala jedna i bira se druga Vlada, a u Srbiji se cementira despotski status Aleksandra Vučića nakon provedenih izvora. Kao da to nije dovoljno, unazad nekoliko tjedana Srbija se bori i sa zauzdavanjem Milorada Dodika, koji prijeti referendumom u Republici Srpskoj. Referendum zakazan za 25. rujna ove godine trebao bi potvrditi 09. siječnja kao Dan republike Srpske, što se tumači kao pripremu za referendum o odcjepljenju RS od BiH. Suočeni s budnim okom činovnika iz Bruxellesa, i Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić izjasnili su se protiv Dodikovog referenduma, no Dodik ne odustaje.

U svjetlu svih ovih događaja treba gledati i jučerašnju vijest o uhićenju „hrvatskog špijuna“ u Beogradu. Pokaže li se da se zaista radi o hrvatskom obavještajcu ili barem doušniku, Vučić i društvo dobit će dodatan vjetar u leđa, a hrvatske obavještajne službe najavu nove reorganizacije. Ispadne li da je Čedo Čolović još jedan „krivi Zlatko Hlobik“, Srbija neće imati previše manevarskog prostora u predstojećim teškim pregovorima s Europskom unijom.

Nažalost, već mjesecima traju politička prepucavanja među susjedima – prije koji mjesec o prometu roba i izbjeglica preko međusobne granice, a posljednje vrijeme o navodnoj utrci u naoružanju između Hrvatske i Srbije. Dok smo se na portalu Obris.org već ranije osvrtali na ovu temu, a onda popratili i njen nastavak u režiji ministra vanjskih poslova RS Ivice Dačića – novi dah ovoj temi dao je Aleksandar Vučić u svom jučerašnjem intervjuu danom TV Pink u Beogradu. Dok je načelnik GS OS RH jutros nastojao spustiti loptu, na Vučića su se istodobno u medijima nadovezali i pojedini neodgovorni hrvatski novinari, da bi se onda o toj temi u Splitu upitalo i tehničkog ministra obrane RH Antu Kotromanovića. Na te su inače prilično suzdržane izjave onda tijekom današnjeg popodneva opet oštro nadovezali iz Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije – što je dovelo do još oštrijeg odgovora iz Ministarstva obrane RH – tako da je čitava tema navodne regionalne utrke u naoružanju danas opet krenula u novi ciklus eskalacije obilježen dodatnom dozom iracionalne histerije.

Vučić i dojmovi medija iz Zagreba

Konkretno, o mogućem hrvatskom pribavljanju višecjevnog raketnog sustava M270 MLRS donacijom iz zaliha Sjedinjenih Američkih Država premijer Srbije Aleksandar Vučić jučer je u jutarnjemu programu TV Pink u Srbiji izjavio: “Ako ćete imati lansirne rampe za balističke rakete – mi na to nemamo odgovor. Mi ne tražimo na bilo koga da pucamo, mi tražimo da zaštitimo svoju zemlju, svoje nebo. Mi molimo sve da to ne rade, u našem okruženju, jer ako to budu radili u našem okruženju, mi moramo svoju zemlju da zaštitimo“. Ponešto konkretniji je bio u nastavku:

“Cilj je da zaštitimo svoju zemlju, i da prije svega uradimo nešto za svoju zemlju. O kakvim dobrim odnosima pričate ako vam netko nabavlja balističke rakete? Pa pitate ga: “Što nabavljaš balističke rakete?”, “Pa, ne… to ja kao za igru.”… “Za igru nabavljaš balističke rakete? Pa to nije igračka”. To, da oprostite, nije igračka. Lansirne rampe za balističke rakete i balističke rakete nisu igračka. Oni ih još nisu dobili. Ja sam zamolio Amerikance da to ne dobijaju“.

Upitan o američkim reakcijama na spomenutu molbu, Aleksandar Vučić je rekao da su SAD njegovu poruku “ozbiljno razumjele“, što je on protumačio riječima: “Ja se nadam da im neće to dati. A ako im daju, mi ćemo imati spreman odgovor.” Na upite o detaljima tog zlogukog odgovora, Vučić se naglo zatvorio, istaknuvši tek da novinarima neće odgovoriti, “zato što su to neke druge stvari, koje se tiču sigurnosti zemlje.”

Samo dan kasnije se u zagrebačkome studiju N1 televizije moglo čuti Marka Ćustića, vrhu OS RH bliskog novinara i urednika iz Zagreba, koji je na pitanje voditelja emisije “Novi dan” objasnio svoje viđenje stanja stvari:

“A zašto je Hrvatska dobila taj sustav? Pa ja ću bit potpuno otvoren. Novinar sam, nisam diplomat. Cilj je zastrašivanje Srbije, apsolutno u ovom trenutku, jer je američki interes da Srbija jednostavno osjeti da ne može ekvilibrirati u nekakvoj neutralnosti između ruske sfere utjecaja i zapadne sfere, nego da se mora odlučiti za Zapad. I, ovo je samo jedan od američkih koraka, koje Amerika poduzima, i poduzimat će, da Srbiju potakne prema euro-atlantskim integracijama“,

dodavši k tome još i: “Oni su svjesni da je neupitno kretanje prema Zapadu i postepeno priključivanje zapadnom, euroatlantskom vlaku, a opet imaju važne proruske faktore – jedan je Srpska pravoslavna crkva, a drugi su najmoćniji tajkuni koji su zainteresirani za izvoz u Rusiju“. Za kraj, Ćustić je zaključio: “Siguran sam da nitko neće ispaliti te rakete, ali RH ima svoju strategiju oružanih snaga i te joj se rakete uklapaju u to“.

Gotovo istodobno na HTV-u je načelnik GS OS RH general Drago Lovrić ponešto drugačije govorio o istoj temi:

„Pa prvo, ja bih komentirao da Hrvatska sebe ne smatra ničijim neprijateljem, niti bilo koga smatra za svog neprijatelja. Hrvatska vojska je pouzdan jamac mira i stabilnosti na jugoistoku Europe, mi vidimo svoju suradnju s drugim državama u bližem i širem okružju kao model kako trebamo i dalje surađivati. Mi surađujemo u Afganistanu, surađujemo u različitim humanitarnim projektima i projektima koji su vezani za zaštitu od katastrofa. To ste vidjeli kada smo djelovali u zaštiti od požara u BiH, u zaštiti od poplava u BiH, kad smo djelovali također u Crnoj Gori, djelovali smo u Grčkoj, Izraelu, Portugalu, i svugdje. Prema tome, Hrvatska vojska je pouzdan jamac mira i stabilnosti u ovom dijelu Europe. Normalno da Hrvatska vojska će narastati u svojim sposobnostima, da Hrvatska vojska ima svoje ustavne zadaće. Ima i obveze koje je prihvatila u okviru Saveza. Naša zadaća je prije svega odlučna obrana našeg integriteta, teritorijalnog integriteta i suvereniteta, također – zadaća nam je sudjelovanje u obrani saveznika, ali zadaća nam je i sudjelovanje u operacijama potpore miru, odnosno doprinos međunarodnoj  sigurnosti i stabilnosti, kao i pomoć civilnom društvu. I kroz sve te tri misije i zadaće OS RH će izgrađivati značajne sposobnosti. Izgradnja sposobnosti OS RH ne treba nikoga brinuti tko nema zle namjere, jer naše Oružane snage imaju samo dobre namjere i žele surađivati i izgrađivati kooperativni model sigurnosti.“

Na kraju je Lovrić poručio srbijanskom premijeru Vučiću:

„Nema potrebe za zabrinutost. OS RH će izgrađivati svoje sposobnosti sukladno svojim obvezama, sukladno DPR-u, a svak onaj tko želi dobro surađivati s RH i s našim OS – mi ćemo imati širom otvorena vrata.“

Daljnja eskalacija na putu Split-Beograd-Zagreb

Naravno da ovo nije bio i kraj priče, budući su te izjave momentalno te direktno odzvonile i službenim Beogradom. Naime, ako ništa drugo, a ono je N1 televizija regionalni medij – kojeg prati, a na kojem često i gostuje tamošnji ministar vanjskih poslova Ivica Dačić – baš jedna od osoba kojima je čitava ova tema balističkih raketa i regionalne utrke u naoružanju ionako bila aktualna posljednjih dana. Tako, kada se tijekom dana o ovoj verbalnoj eskalaciji za komentar u Splitu priupitalo i Antu Kotromanovića, sada tek tehničkog ministra obrane RH, njegova je u biti poprilično pomirljiva izjava u Beogradu pala na već pripremljen teren pojačane osjetljivosti, te je izgleda zazvučala i dodatno provokativno:

“Drago mi je da se vidi potvrda našeg rada zadnje četiri godine, da smo ojačali Hrvatsku vojsku, Oružane snage, da to vide naši susjedi. Ja ću poručiti Vučiću – nemoj biti nervozan, nemaš razloga biti nervozan, mi sigurno nemamo nikakve neprijateljske namjere prema Srbiji. To je naš susjed, mi je uvažavamo, podupiremo da postane članica EU, ali kao članica NATO-a imamo pravo na vlastitu obranu i razvijati vlastiti sustav, vlastita sredstva jer ja podsjećam da ’91. godine se nije toliko bunio što je JNA bila toliko jaka i napada malu, slabu Hrvatsku vojsku. Prema tome ,mi želimo mir, ovo nije naoružavanje da bi se mi takmičili s njima i da bi prijetili nekome. Naprosto, ovo je cilj sposobnosti NATO-a i želimo do kraja realizirati sve što moramo po tim NATO ciljevima“,

Naime, ubrzo nakon toga, tijekom popodneva, odgovorom na teze Ante Kotromanovića oglasilo se Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije kratkim priopćenjem, koje prenosimo u cijelosti:

“Ministarstvo spoljnih poslova Republike Srbije ocenjuje kao skandaloznu i ratnohuškačku izjavu odlazećeg ministra odbrane Hrvatske Kotromanovića.
U vreme kada se Srbija i njen premijer Aleksandar Vučić, kao i ceo region, zalažu za mir, stabilnost i pomirenje, šokirani smo da ministar odbrane Hrvatske govori o nekontrolisanom naoružavanju, čime se direktno upućuju pretnje Srbiji. Srbija nije ni nervozna ni uplašena, a nadamo se da to neće biti ni Hrvatska kada Srbija preduzme odgovarajuće zaštitne i odbrambene mere“.

Kako je u nas bilo preneseno da je u pitanju osobno odgovor ministra Ivice Dačića, danas u večernjim satima na ovu notu iz Beograda odgovorilo je i Ministarstvo obrane RH, prenoseći uzvratnu poruku ministra Kotromanovića. On se obraća spomenutom ministru Dačiću vrlo osobno, te svojim priopćenjem podiže postojeće napetosti za barem još jednu stepenicu:

“Poštovani gospodine Dačiću,
Iznimno mi je drago da ste vi i vaš premijer shvatili vrijednost zalaganja za mir, u kojem, ako ste zaboravili, živimo već dugi niz godina.  Ipak,  žao mi je što te vrijednosti niste prepoznali i ranije jer bi, vjerojatno, na taj način spasili na desetke tisuće nevinih žrtava. Podsjećam vas da je 4 ratna sukoba (Slovenija, Hrvatska, BIH i Kosovo) inicirala vaša tadašnja Vlada, u kojoj ste i vi i vaš premijer bili visoki dužnosnici. I zato mi je danas osobno drago čuti da se zalažete za mir i stabilnost regije.
Moja izjava nije niti skandalozna niti ratnohušačka. U njoj sam, ako ste pažljivo čitali ili slušali, naglasio da Hrvatska sigurno nema nikakve neprijateljske namjere prema Srbiji, da je uvažavamo kao našeg susjeda i podržavamo da postane članicom Europske unije.
Hrvatska, kao članica NATO-a, ima pravo razvijati vlastiti sustav obrane  i ispunjavati NATO ciljeve sposobnosti za koje se taj Savez zalaže. Upravo vašu izjavu kako, da citiram, ‘Srbija nije ni nervozna ni uplašena, a nadamo se da to neće biti ni Hrvatska kad Srbija poduzme odgovarajuće zaštitne i obrambene mjere’ smatram skandaloznom. Mogu vam samo poručiti da Hrvatska neće biti nervozna i uplašena jer mi nismo takvi. Radujemo se ako smo na bilo koji način pomogli da srpska Vlada odluči izdvajati više sredstava za razvoj vlastite vojske jer je ulaganje u obranu –  ulaganje u vlastitu sigurnost.
Poštovani gospodine Dačiću, naglašavam još jednom, nema nikakvog razloga za nervozu i uplašenost. Hrvatska je, podsjećam, članica Europske unije i NATO-a koji se zalažu za trajni mir. Svoju zemlju dužni smo voditi, a vojsku opremati kako najbolje znamo, uostalom, kao i vi“.

Imajući u vidu način na koji ova tema žari i pali regijom posljednjih mjeseci, teško je zamisliti da ova živopisna prepiska ujedno predstavlja i kraj prepucavanja na temu koja je jednako bolna, koliko i upitno smislena – budući da Hrvatska još stvarno nije ni blizu ikakvim balističkim projektilima. A kako stvari stoje, upitno je da li će se RH tim tipovima opreme u dogledno vrijeme i približiti, u situaciji kada već sam spomen takvih želja u regiji kreira neproporcionalne napetosti koje zasigurno ni u službenome Washingtonu ne stvaraju obrambeno ili vanjskopolitičko veselje.

Posebni dani, godišnjice i priredbe koje se tim povodima organiziraju obično imaju poseban emotivan, ali i politički naboj. Kako je vojno-redarstvena operacija Oluja u Hrvatskoj praktično pa okončala prijetnju opstanku države, nije ni čudo da se ta pobjeda ovdje slavi – svake godine, a posebno na okrugle godišnjice, kakva je ovogodišnja. Na 20. godišnjicu Oluje u Republici Hrvatskoj vodila se prilično oštra diskusija o tome kakva bi ta proslava trebala biti, i na kraju je postignut politički konsenzus o vojnom mimohodu u Zagrebu 4. kolovoza, i onda velikoj proslavi u Kninu 5. kolovoza.

Mladić nazdravlja s nizozemskim UN zapovjednikom Karremansom u Potočarima kod Srebrenice 12. srpnja 1995. godine

Da podsjetimo čisto kratko… Te 1995. godine u Bosni i Hercegovini ljeto je dočekalo ukupno šest tzv. UN sigurnih zona (UN Safe Area) – prvo Srebrenica (UN VS Rezolucija 819), te onda još i Sarajevo, Žepa, Goražde, Tuzla i Bihać (sve one prema UN VS rezoluciji 824). No to nije zaustavilo vojna djelovanja oko tih zona, tako da su vojne snage bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića prvo od 6. do 10. srpnja skršile otpor branitelja oko Srebrenice, da bi onda u tako osvojenome prostoru od 11. do 19 srpnja provele operaciju masovnog uklanjanja vojno sposobnog muškog stanovništva, kakve se ni Adolf Hitler u svojim najgorim fazama na istočnome bojištu ne bi stidio. Da je tu bila riječ o genocidu utvrdio je i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (The International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia – ICTY), među ostalim i u jednoj od presuda po žalbi (Appeals Judgement, Prosecutor v. Radislav Krstić, Case No.: IT-99-33, 19 travnja 2004. godine). Samo nekoliko dana kasnije u ruke srpskih vojnih snaga pala je i zona Žepa (20. srpnja 1995. godina), a 19. srpnja pokrenuta je ofanziva i na prostor Bihaća (enklava s oko 200 tisuća opkoljenih ljudi).

Odlika kojom Milan Martić zapovijeda evakuaciju civila iz tzv. Republike Srpske Krajine

Na ove je operacije konačno reagirala i Hrvatska, prvo vojnom operacijom Ljeto ’95. (od 25. do 30. srpnja), a onda i vojno-redarstvenom operacijom Oluja (od 4. do 7. kolovoza 1995. godine), kojima je razbijena tvorevina zvana Republika Srpska Krajina (RSK), oslobođen velik dio okupiranih područja Hrvatske i ujedno razbijena svekolika opsada Bihaća. Uz relativno malo stradalih, velik broj civila se s prostora RSK povukao na istok, planski i temeljem odluke Milana Martića, predsjednika tzv. Republike Srpske Krajine. Konačno, praktično pa dva tjedna nakon pobjede u Hrvatskoj, i međunarodna je zajednica smogla snage za reakciju u Bosni i Hercegovini, te je nakon druge masovne pogibije ljudi na sarajevskoj tržnici Markale (28. srpnja 1995. godine) u BiH provedena NATO vojna operacija nazvana “Deliberate Force”. Njome je između 30. kolovoza i 20. rujna 1995. godine 15 država članica NATO saveza iz zraka napalo vojne kapacitete tzv. “Vojske Republike Srpske”. Nažalost, samo dvadeset godina kasnije velik je dio ovih činjenica izgleda zaboravljen.

Mimohod i partneri

U vezi s mimohodom organiziranim povodom proslave 20. godišnjice Oluje, još prije nekoliko mjeseci moglo se čuti kako to ne bi trebala biti samo klasična vojna priredba, već da tu nadležni razmišljaju o ponešto širem kontekstu sudionika. Tu je jasno zabilježena i izjava ministra obrane Kotromanovića od 9. travnja ove godine, kada je on za tu priliku kao poseban uzor istaknuo primjer parade u Parizu – ne bi li i u Zagrebu javnosti bili prezentirani i postroji policije te civilne zaštite, ali i tzv. “povijesne postrojbe” (koliko god one počesto bile upitno zasnovane), a posebno i predstavnici zemalja partnera te “prijatelja iz NATO-a“. Upravo je ova posljednja navedena široka kategorija (partneri i NATO) postala i posebna točka regionalnog te međunarodnog političkog lomljenja tijekom posljednjih dana. Naime, čitava je godišnjica vojno-redarstvene operacije Oluja ove godine upala i u širu sjenu obilježavanja 20 godina od genocida u Srebrenici.

Vitalij Ćurkin, stalni predstavnik Ruske Federacije pri UN glasa, protiv rezolucije o Srebrenici

Tim je povodom niz zapadnih zemalja u Ujedinjenim narodima pokušao provesti usvajanje posebne rezolucije Vijeća sigurnosti UN o genocidu u Srebrenici, čiji je formalni predlagač bila Velika Britanija. Kada je nakon mnogo žučnih diskusija 8. srpnja ove godine njen tekst konačno došao na glasovanje u Vijeće sigurnosti, od 15 članica ovoga tijela njih je 10 glasovalo “za” (Čile, Čad, Francuska, Jordan, Litva, Malezija, Novi Zeland, Španjolska, Velika Britanija, SAD), 4 su bile suzdržane (Kina, Nigerija, Venezuela i Angola), da bi ovo nastojanje propalo kada je Ruska Federacija uložila veto – opravdavajući svoj stav tvrdnjama da “predloženi tekst ne ide u prilog pomirenju u regiji, i da o njemu nema suglasnosti svih naroda u BiH“. Čitavu je ovu situaciju popratilo i aktivno lobiranje Republike Srbije, koja je britanski prijedlog rezolucije okarakterizirala kao “ponižavajući za Srbiju“, a konačan razvoj situacije doživjela i kao priličnu međunarodnu pobjedu, iako je Rusija ostala sama u svome stavu.

U sličan je širi kontekst službeni Beograd stavio i ovogodišnji svečani mimohod u Zagrebu. Tu su posebno bile zapažene izjave ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića od 7. srpnja ove godine, dakle, dane samo dan prije konačnog glasovanja o spomenutoj Rezoluciji VS UN o Srebrenici. On je tada po pitanju hrvatskih partnera i NATO saveznika na mimohodu u Zagrebu za N1 televiziju izjavio: “Učešće njihovih vojski na paradi će imati veoma jasnu negativnu poruku prema Srbiji. Mi ćemo onda to smatrati antisrpskim stavom” – što je protumačeno i kao dio aktivne kampanje obeshrabrivanja svih onih koji bi o takvome nastupu razmišljali, a da imaju ikakvih zadrški po pitanju stava i gledanja Srbije na čitavu temu.

Još je izričitiji tu bio ministar obrane Republike Srbije Bratislav Gašić, koji je 9. srpnja za Blic iz Srbije izjavio “Najavom da će organizovati vojnu paradu povodom akcije ‘Oluja’ Hrvatska duboko vređa više od 200.000 prognanih Srba, a posebno porodice 2.000 ubijenih i prognanih u tom etničkom čišćenju“. Ujedno, on je hrvatske najave mimohoda stavio kontekst koji Srbija iznimno voli posljednje vrijeme – u kontekst blokovskih odnosa te ukrajinske krize:

“Verujem da će taj razlog prevladati u odluci pojedinih vojski da prisustvuju paradi, što ne znači da će njihovo gledanje na zločin počinjen nad Srbima u Hrvatskoj biti isti. Sigurno je da onima koji žele dobro i Evropi i svetu nije mesto na paradi koja slavi jedan zločin, ali svesni smo i činjenice da zaoštravanja odnosa na relaciji Istok-Zapad uslovljavaju i odluke prilagođene toj novoj i drugačijoj situaciji“.

Na tom istome tragu je i današnja izjava premijera Srbije Aleksandra Vučića koji je na upit novinara dodatno pojasnio: “Neki ministri su nas pozvali i pitali da li bi to Srbija doživela kao uvredu. Ja sam lično rekao da bismo to doživjeli kao uvredu jer mi smatramo da tog dana nema šta da se slavi“, te da je “Srbija ovog puta uspjela da se njena reč čuje i nešto više poštuje u odnosu na ono što je bilo ranije“. Sve ovo se nadovezalo i na podsjećanje kako je upravo 26. lipnja ove godine u Srbiji uvedeno i obilježavanje 5. kolovoza kao “Dan sećanja na stradale i prognane Srbe u hrvatskoj vojnoj akciji ‘Oluja'” – povijesnog datuma kojeg organizacije iseljenih Srba ionako tretiraju kao “najveće etničko čišćenje građana Europe poslije Drugog svjetskog rata” (kako tvrdi predsjednik Koalicije udruženja izbeglica Miodrag Linta, 15. srpnja ove godine).

Iako je prilično jasno kako je Hrvatska pri svim pozivima svojim zemljama partnerima ostavila na volju točan modalitet sudjelovanja u spomenutome mimohodu (delegacijom predstavnika, zastavom, davanjem postrojbe u mimohod, slanjem vojne tehnike za sudjelovanje u programu) – izgleda da je pritisak iz susjedstva tu ipak počeo pokazivati rezultata. To je djelovanje jučer u izjavi za B92 sažeo ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, zahvaljujući poimence Italiji, Mađarskoj, SAD, Velikoj Britaniji, Njemačkoj te Rumunjskoj što svojim izostankom sudjelovanja na vojnome mimohodu u Zagrebu ne žele izazivati “dodatnu nestabilnost” na jugoistoku Europe.

Tko sudjeluje – ili ne?

Kao prvo, hrvatski su mediji 15. srpnja objavili vijest da se u Zagrebu za mimohod očekuje prisustvo većeg broja diplomatskih predstavnika i drugih visokih političkih gostiju, što do sada nije bio običaj. No, ujedno je postalo jasno i da čitav niz država uvelike važe stavove oko svog sudjelovanja. Tako se od prvotnih nagađanja o nastupu Oružanih snaga SAD na mimohodu (u postroju, ali i kao mogući dio letačkog programa) došlo do vijesti o tek prisustvu nekoliko generala – što možda ispunjava protokol, ali doista daje jednu posve novu sliku opsega i kvalitete vojnog i političkog partnerstva SAD i Hrvatske. Pri tome, dok se u široj javnosti čak moglo čuti komentare kako je takvo sudjelovanje odgovarajuće jedino ako ti američki generali na samu priredbu vertikalno slete eksperimentalnim primjercima F-35, mediji su naveli da uz SAD i Velika Britanija te Njemačka ne planiraju poslati vojsku ili tehniku u hrvatski mimohod – navodeći navodno upravo pritiske iz Beograda, te promišljanja o balansiranju regionalnih interesa kao osnovne razloge ovakvih političkih odvagivanja.

Ujedno, od Andreje Katič, ministrice obrane Republike Slovenije, još se prije nekoliko dana moglo čuti kako će u Zagreb na mimohod biti upućena tri zrakoplova Pilatus i deset gardista, jučer su tu stvari dobile potpuno novi smjer razvoja. Naime, u priopćenju s jučerašnje 46. redovite sjednice Vlade Republike Slovenije moglo se pročitati i ovo:

“Republika Hrvatska će 4. kolovoza 2015. slaviti 20. godišnjicu dana pobjede. Tom su prilikom predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Zoran Milanović na predsjednika Vlade Republike Slovenije dr. Miroslava Cerara naslovili poziv za sudjelovanje pripadnika Slovenske vojske na vojnoj paradi, koja će se odvijati u okviru proslave tog događaja. S obzirom na osjetljivo vanjskopolitičko pitanje odnosa u Jugozapadnoj Europi, koje je za Republiku Sloveniju od strateškoga značaja, i po informaciji da većina savezničkih država na svečanosti 4. kolovoza u Zagrebu neće sudjelovati s pripadnicima svojih oružanih snaga, Vlada je na današnjoj sjednici odlučila da se Republika Slovenija svečanosti neće pridružiti s pripadnicima Slovenske vojske“.

Ova se faktična pljuska jučer nezgodno preplela i s još jednom sličnom epizodom – kojoj je glavni protagonist bio Lars Schmidt, aktualni veleposlanik Kraljevine Švedske u Hrvatskoj. On je jučer, 16. srpnja, u jutarnjim satima na svoj profil u okviru socijalne mreže Twitter stavio poruku slijedećeg sadržaja:

“FYI: members of Gripen-family will fly over Zagreb 4 August. I’m proud! #victoryday

@TobiasWennberg @SwedeninHR @Saab“.

Ovo je izjašnjavanje brzo odjeknulo u Hrvatskoj, a svoj je put našlo i do stranica današnjeg izdanja visokotiražnog dnevnika Jutarnji list iz Zagreba. No, do obrata je tu došlo još jučer u kasnim večernjim satima, kada je veleposlanik na mreži Twitter prvo povukao svoju objavu, da bi je uskoro nadomjestio novom, poprilično drugačijom od prethodne (popraćeno i slikom spomenute izjave u prvim noćnim izdanjima još uvijek sutrašnjih novina). Sad se tu moglo čuti tek:

“Recalling my tweet published in @jutarnjihr tomorrow. My info re. Gripen not confirmed. Sorry for any inconvenience“.

Naravno, da je ovaj splet događaja oko švedskoga veleposlanika došao i potpuno sam, bio bi logično uklopljen u već spomenuti širi kontekst ovogodišnje proslave Oluje, planiranoga mimohoda i regionalne politike. No, kako se tu sad već polagano radi o valu inače zainteresiranih država partnera koje otvorenim stavovima sve više u pitanje dovode samu ideju međunarodnog sudjelovanja u spomenutome mimohodu – željeli mi to ili ne, ali pitanje mimohoda u Zagrebu polagano i sigurno prerasta u svojevrsni test stvarnoga karaktera ukupnih odnosa Hrvatske s ostatkom zemalja članica EU te NATO saveza.

Što znače igrice oko mimohoda?

Dok je Hrvatska u većini svojih vanjskopolitičkih djelovanja posljednjih godina nastojala biti maksimalno aktivna i kooperativna (pa i po cijenu rubnoga napinjanja vlastitih nacionalnih resursa) – naši partneri i saveznici kao da tu igraju neke sasvim drugačije igre. Dok ostaje otvoreno pitanje koliko su kvalitetno svome poslu prionuli svi oni zaduženi za pozivanje država partnera i prijatelja RH u regiji i Europi na mimohod u Zagreb, ipak je vrlo upitno koliko su te političke igre s jedne strane korisne onima koji ih upražnjavaju, a s druge strane – i što sve Hrvatska treba iščitati iz tih političkih manevara.

Ako stvar postavimo blokovski, Republika Hrvatska je na pitanju Ukrajine ugrozila svoje odnose s Ruskom Federacijom na liniji odluka donesenih konsenzusom u EU i NATO savezu. Nije tu bilo oklijevanja oko uvođenja sankcija, a i neki od vitalnih nacionalnih interesa stavili su se na drugo mjesto prema skladu s partnerima, kada su se remonti hrvatske vojne opreme otegli zbog stanja na Krimu, a postupni odustanak od ruske vojne tehnike je proglašen ozbiljnim ciljem hrvatskog obrambenog sustava. U takvom kontekstu oklijevanje saveznika da stanu uz bok Hrvatske vojske na simboličkoj razini postroja u zagrebačkome mimohodu predstavlja političku odluku suprotnu svemu što EU i NATO govore i demonstriraju posljednjih godina širom Europe. I dok se posljednjih dana moglo čuti da mimohod u Zagrebu nije neka posebna NATO aktivnost – kao da bi radilo posebnu razliku da se iz Zagreba baš i napomene “Za nas je ovo baš NATO aktivnost !!!“. Jer, kako očekivati da će se stati sa saveznicima u slučaju stvarne potrebe, kada se sklad ne uspijeva postići ni na čisto simboličkoj razini?

Baš je oklijevanje i kalkuliranje dovelo do genocida u Srebrenici

S druge strane, ako se čitavo pitanje mimohoda u Zagrebu stvarno i svede na razinu godišnjice vojno-redarstvene operacije Oluja – još uvijek su tu sve ovakve političke igrice i problematične i upitne. Naime, tu se onda oklijeva slaviti dio rješenja BiH problema, na račun poštede osjećaja onih koji su ratove izazvali, te onda još i izgubili. A kako su ta ista Europa i UN oklijevali te 1995. godine – da bi onda gledali pokolje, te se u nedavnoj rezoluciji VS UN pitali kako je to bilo moguće – tako su i zadrške oko sudjelovanja u obilježavanju hrvatskog doprinosa rješenju tog čitavog tog BiH vojno-humanitarnog problema primjer tog istog oklijevanja. Nije, naime, sporno da bez Oluje ne bi bilo sporazuma u Daytonu, kao što ne bi bilo ni naknadnoga mira te današnje Bosne i Hercegovine. Nije ni neka posebna tajna da današnji vrh Republike Srbije itekako nosi osobne ratne hipoteke iz BiH, iz Srebrenice i Sarajeva – dok današnje klizanje uz dlaku takvih elemenata domaće i međunarodne politike službenog Beograda stvarno nije daleko od odobravanja baš one politike koju su te iste države EU i NATO saveza na kraju priče napadale zakašnjelo 1995. godine u NATO operaciji Deliberate Force, a onda još jednom i 1999. godine u operaciji Allied Force.

Vlada Republike Kosovo jučer je na svojoj redovnoj sjednici donijela odluku o transformaciji Kosovskih snaga sigurnosti u Oružane snage Kosova. Ta se odluka bazira na analizi i preporuci iz Strateškog pregleda sigurnosnog sektora na Kosovu, koji je kosovska Vlada radila pune dvije godine. Kako je na sjednici Vlade rekao premijer Hashim Thaçi, tijekom rada na Pregledu nastojale su se identificirati stvarne potrebe kosovske države i naroda, kako bi se definirale uloge i kapaciteti svake pojedinačne institucije u obrambenom sektoru, te kako bi se on učinio što učinkovitijim, snažnijim i koordiniranijim. Pritom su istaknuta 3 osnovna cilja, koja bi obrambeno-sigurnosni sektor trebao ispuniti u dogledno vrijeme: (1) preuzimanje odgovornosti za sigurnost građana Kosova i Republike Kosovo, (2) nastavak euroatlantske integracije sigurnosnih struktura Republike Kosovo, i (3) osiguranje mira i stabilnosti na Kosovu i regiji. Jedna od najvažnijih promjena preporučena u Strateškom pregledu odnosi se na Ministarstvo sigurnosnih snaga i na same Kosovske snage sigurnosti. Kao što će se, sukladno Vladinoj odluci, KSS transformirati u Oružane snage Kosova, tako će se i Ministarstvo za sigurnosne snage preobraziti u Ministarstvo obrane Kosova.

Najave o osnivanju novih oružanih snaga s Kosova su se mogle periodički čuti tijekom zadnjih nekoliko godina, a intenzivirane su 2013. godine, kada je u nekoliko navrata ministar za KSS, Agim Çeku, najavljivao formiranje kosovskih OS. Jučerašnja Vladina odluka prva je od svih najava koja i konkretno ide u tom pravcu. Prema dosadašnjim saznanjima, buduća kosovska vojska trebala bi imati 5000 aktivnih vojnika i još 3000 ljudi u pričuvi, uz godišnji proračun od 65 milijuna eura (89,53 milijuna USD), što je za oko 20 milijuna eura više od postoječeg proračuna za KSS.Ta bi se vojska trebala sastojati od kopnenih snaga, nacionalne garde, logistike i zapovjedništva za obuku. O naoružanju i opremi još uvijek se ne govori, barem ne javno. Nove oružane snage morat će djelovati paralelno uz NATO-snage na Kosovu, čije smanjenje prisutnosti pada u vodu zbog napetosti na sjeveru zemlje

Preobrazba KSS-a u OSK odvijat će se u 3 faze, od kojih je prva formalno započela jučer, a završit će izmjenom kosovskog Ustava, kojim će se odrediti uloga i mandat buduće Vojske Kosova. Uz pripadajuće zakonske izmjene, ta bi faza trebala biti okončana do kraja 2016. godine. Paralelno s time, usklađivat će se i KSS, zajedno s izradom nove vojne doktrine, uspostavom infrastrukture i početkom obučavanja za novu ulogu. U drugoj fazi, do 2019. godine, očekuje se podizanje kapaciteta zapovijedanja, kontrole, kao i jačanje opskrbe naoružanjem te opremom. U trećoj i posljednjoj fazi kompletirat će se oprema, ljudstvo, i sustav obuke, uz dostizanje punih operacionalnih kapaciteta. Na jučerašnjoj sjednici Vlade ministar za KSS Agim Çeku zatražio je donošenje odluke o formiranju posebnog studija pri prištinskom sveučilištu, na kojem bi se obučavao budući zapovjedni kadar OSK.

Srbijanski premijer Ivica Dačić kratko je prokomentirao odluku kosovske Vlade, tvrdeći kako ona „nije u skladu“ sa sporazumom iz Bruxellesa. Službeni Beograd već je zatražio od NATO-saveza garanciju da budućoj Vojsci Kosova neće biti dopušten ulazak na većinsko srpski sjever Kosova bez dopuštenja Saveza. NATO se o ovom zahtjevu još nije očitovao. U to da će i ova odluka kosovskog državnog vrha doliti još ulja na vatru koja malo tinja, a malo plamti između Kosova i Srbije ne treba nimalo sumnjati. Ne treba ni smetnuti s uma da su pred obojicom premijera, Dačićem i Thaçijem, parlamentarni izbori, pri čemu jedan (Dačić) sasvim sigurno gubi premijersku poziciju, dok drugi (Thaçi) za sada gubi samo političke saveznike. A kako su izbori prilika da se retorika dodatno zaoštri, lako je moguće da će se o budućoj Vojsci Kosova još voditi vrlo burne rasprave između Prištine i Beograda.

„Mislio sam da mogu, da sam mlađi. Sada vidim da u isto vrijeme ne mogu igrati i na poziciji centarfora i centarhalfa“, dramatično je sinoć Aleksandar Vučić popratio davanje svoje ostavke na mjesto ministra obrane. Ostavku je, doduše, dao na sjednici Glavnog odbora Srpske napredne stranke, baš na onu od svojih dužnosti koju je u posljednjih godinu dana najmanje želio i obnašao. Ako i prestane biti ministar obrane Srbije, ostaje mu mjesto prvog potpredsjednika Vlade, glavnog Vladinog borca protiv korupcije, tajnika državnog Savjeta za nacionalnu sigurnost, i predsjednika srpskih naprednjaka, što je naslijedio kada je Tomislav Nikolić postao predsjednik Srbije. Vučićevu ostavku na mjesto ministra obrane trebaju još potvrditi i Predsjedništvo i Glavni odbor stranke, ali o tome će se razgovarati tek nakon što se vide reakcije ostalih koalicijskih partnera u Vladi Srbije.

Vučićeva ostavka, naime, nema puno veze ni s njegovim godinama (tek se lagano primiče polovici 40-tih), ni s njegovim brojnim funkcijama. Dio je njegovog pokušaja da isforsira temeljitu rekonstrukciju Vlade, pa je tako ostavka pala na simboličan datum – na dan uoči prve godišnjice Dačić-Vučićeve Vlade. Osim Vučića, ostavke su podnijeli i ministar poljoprivrede Goran Knežević, ministar kulture Bratislav Petković i ministrica sporta Alisa Marić. Njihove je ostavke Glavni odbor SNS-a prihvatio, ali, navodno, nije raspravljao o ljudima koji će ih zamijeniti, već će to napraviti za tjedan dana.

„Ovo je bila naša poruka jasne odgovornosti i spremnosti da ustanovimo nove standarde na političkoj sceni. Nadam se da će nas drugi razumjeti. Mi nikome nismo prijetili ni danas. Nismo bahati ni osorni, ali besmisleno je da mi smijenimo četiri ministra, a netko drugi nikoga ili da se ne pristane na drugačiju raspodjelu nadležnosti“,

rekao je Vučić.

Mlađan Dinkić i Ivica Dačić: I što ćemo mi sad?!

Druge dvije najveće koalicijske stranke, Socijalistička partija Srbije aktualnog premijera Ivice Dačića i Ujedinjeni regioni Srbije ministra financija i gospodarstva Mlađana Dinkića puno su manje skloniji Vučićevoj ideji temeljite rekonstrukcije. SPS je do sada ponudio samo smjenu ministra prometa Milutina Mrkonjića, dok se Dinkić i njegov URS zalažu tek za smanjenje broja ministarstava na način da se svaka koalicijska stranka odrekne po jednog ministra (sadašnja Vlada ima 17 ministarstava, jednog ministra bez portfelja, i premijera koji je ujedno i ministar). Dačić, međutim, od URS-a traži da pristanu na razdvajanje Ministarstva financija i gospodarstva na dva resora, čime bi se i Dinkić, ostane li ministar, morao odreći jednog od dva ključna ministarstva. Iako SNS ima 8 ministara u Vladi, Vučić na samo smanjivanje kakvo predlaže URS ne pristaje, jer

 „nemoguće je da oni koji danas imaju 45 posto podrške predlažu promjene 4 ministra,a oni s manjom podrškom ne. Vrijeme je za rezove, ili ćemo se razići i imati izbore“.

Razlaz mu je druga opcija, a adut kojim bi to mogao postići su ostavke još nekih ljudi iz SNS-a na državnim funkcijama, o kojima će se, kako je najavio Vučić, čuti za tjedan dana (ne isprse li se u međuvremenu koalicijski partneri s velikim smjenama svojih ljudi).

Vučićeva teatralna ostavka na mjesto ministra obrane inscenirana je kako bi njegov glavni koalicijski partner, Ivica Dačić, napravio isto i odrekao se funkcije ministra unutarnjih poslova, položaja na kojem je bio i u prethodnoj Vladi Demokratske stranke. Iako Dačić tvrdi da je „spreman“ na tako nešto, dodaje i da je to ministarstvo, otkad mu je on na čelu, ocjenjivano kao „najbolje u Vladi“.

Javna je tajna da bi Vučić najradije uskočio u premijersku fotelju, no taj zahtjev još se uvijek ne usudi javno i jasno iznijeti. Zato tu glavnu ulogu imaju istraživanja javnog mnijenja – baš na dan kada je Vučić davao ostavku objavljeno je ispitivanje agencije „Faktor plus“ prema kojem bi 40,9 posto ispitanika glasalo za SNS u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora, dok čak 74 posto ispitanika smatra da bi čelnik SNS-a Aleksandar Vučić trebao biti premijer zbog svojih dosadašnjih zalaganja u borbi protiv korupcije. Prema tom ispitivanju, aktualni premijer Dačić uživa tek 15 posto povjerenja. Nekoliko dana prije objave ovih rezultata, i predsjednik Skupštine Srbije Nebojša Stefanović, također član SNS-a, izjavio je da bi bilo najbolje da Vučić postane premijer, jer „ima najviše autoriteta“. Prozvani predsjednik Naprednjaka odmah je odgovorio da

„… nikada neće biti premijer političkim i kalkulantskim igrama, već samo ukoliko bi to neki izbori na takav način odredili“.

Prvi korak prema tome već je napravio, isforsiravši ostavke 4 ministra SNS-a, uključujući i svoju. Sljedeći je korak ili natjerati Dačića da odstupi s mjesta premijera i promijeniti koalicijski sporazum, ili putem SNS-ovih zastupnika u Skupštini zatražiti glasanje o povjerenju Vladi. Ako bi premijer dao ostavku, ili ako bi se izglasalo nepovjerenje cijeloj Vladi, predsjednik Srbije Nikolić mogao bi izabrati novog mandatara Vlade ili eventualno raspisati izvanredne izbore. U oba slučaja, čini se kao da bi Aleksandar Vučić bez većih problema mogao izvesti operaciju „JA PREMIJER“.

Dok se za nedjeljni tradicionalni vojni mimohod u Parizu moglo čuti da je u njemu sudjelovalo ukupno 4800 vojnika, 241 konja, 265 vozila i 58 zrakoplova, sve to ne govori ništa o diplomatskoj drami koju je ova priredba navodno izazvala u Beogradu. Naime, sve bi ondje prošlo u miru da na počasnoj tribini nije bila postava koja je bila – uz domaćina, francuskog predsjednika Francois Hollandea, ondje je bio i glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon, hrvatski predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Malija Dioncounda Traore, te Abdou Diouf, bivši predsjednik Senegala te glavni tajnik organizacije La Francophonie. A kako su gosti ipak oni koje si domaćin pozove – nezadovoljstvo listom uzvanika s jutarnjeg vojnog mimohoda u Parizu prelilo se izgleda u Beograd, na popodnevno svečano primanje koje je povodom nacionalnoga praznika u svojoj rezidenciji organizirao François-Xavier Deniau, veleposlanik Francuske u Srbiji.

Potpredsjednica Vlade RS Grubješić i veleposlanik Deniau sa suprugom

Ondje se, naime, nisu pojavili glavni političari Republike Srbije – predsjednik države Tomislav Nikolić, premijer Ivica Dačić, a ni prvi potpredsjednik Vlade i ministar obrane Aleksandar Vučić. Umjesto njih, među oko 1000 uzvanika prisutni su bili tek predsjednik Skupštine Srbije, mladi Nebojša Stefanović, potpredsjednica Vlade RS za europske integracije Suzana Grubješić, te opozicijski veterani Vuk Drašković i Vojislav Koštunica.

Francusko izaslanstvo pred Spomenikom zahvalnosti Francuskoj na beogradskome Kalemegdanu

Iako je veleposlanik Deniau na sva usta hvalio odnose Francuske i Srbije, otvaranje pregovora Srbije i EU, te dugogodišnju “solidarnost i bratstvo po oružju Srbije i Francuske” – čemu je svjedočilo i njegovo polaganje vijenca na Spomenik zahvalnosti Francuskoj, na beogradskome Kalemegdanu – sve to navodno nije moglo isprati gorak okus ostavljen slikom hrvatskog ešalona u mimohodu avenijom Champs-Élysées.

Prema navodima beogradskih medija, srpski su političari odlučili bojkotirati francusku proslavu jer je „Srbiji sto puta pre mesto na toj paradi nego Hrvatskoj“, a razmišljalo se i da Ministarstvo odbrane Republike Srbije objavi priopćenje u kojem bi izrazilo svoj protest – od čega se onda ipak odustalo u hodu. Ipak, mediji navode i da se iz izvora bliskih Vladi RS moglo čuti da “Srbija je krvarila u Prvom i Drugom svetskom ratu i bila saveznik Francuske, a gde je tada bila Hrvatska“, dok se na pitanje kako bi formalno neutralna Srbija uopće spadala na vojni mimohod NATO članice Francuske – iz sličnih krugova čulo da “NATO s tim nema veze, nije ga ni bilo za vreme Prvog i Drugog svetskog rata“.

Oni racionalniji čitavu tu stvar komentirali su na primjereniji način. Tako se od Dragana Šutanovca, bivšeg ministra obrane Republike Srbije, moglo čuti kako je on u više navrata pokušavao dogovoriti sudjelovanje i Vojske Srbije na spomenutome mimohodu, ali da mu to ipak nije pošlo za rukom. “Nije skandal što nismo pozvani, ali bila bi čast da nas pozovu“, izjavio je tako Šutanovac za beogradske dnevne novine – a nama ostaje tek spomenuti da se hrvatski ministar obrane za ovu čast u nedjelju i posebno zahvalio svom francuskom kolegi Jean-Yvesu Le Drianu.

Od Pala do Birčaninove 5

Nikolić i Vučić, kad im se još bilo zgodno slikati se s "političkim ocem" Šešeljem

Baš kao svojedobni predsjednik HSP-a, Anto Đapić, i Aleksandar Vučić je, bez dana radnog iskustva, iz studentskih zaronio ravno u političke vode. Inače rođeni Beograđanin, karijeru je započeo kao apologeta srpske ratne mašinerije na Palama – u vrijeme najžešće i najkrvavije opsade Sarajeva 1992. i ’93. godine, tada 22-godišnji Vučić novinario je na paljanskom S-Kanalu. „Novinarsku“ karijeru začinio je pristupanjem Srpskoj radikalnoj stranci Vojislava Šešelja, zahvaljujući kojoj ulazi u Skupštinu Srbije kao najmlađi zastupnik ikad. Iz tog skupštinskog razdoblju ostala je zapamćena samo jedna Vučićeva izjava – za govornicom Narodne skupštine 1995. zapjenjeno je izjavio kako bi „za jednog ubijenog Srbina trebalo ubiti 100 Muslimana“. Najmlađi je Vučić bio i 1998., kada postaje (najmlađi, naravno) ministar informiranja u Vladi Mirka Marjanovića.

Bilo je to crno doba novinarstva u Srbiji – u vrijeme Vučićevog ministarskog mandata, zahvaljujući zloglasnom Zakonu o informiranju, mnogi nerežimski mediji dobili su drakonske kazne, uključujući i izričito stavljanje ključa u bravu. Kao vrlo brz i efikasan blagajnik, Vučić je medijima u Srbiji naplatio kazni u vrijednosti od 24 milijuna tadašnjih dinara. Tijekom NATO-intervencije na Srbiju 1999. zatvorio je 6 radio-stanica, te novine Danas, Dnevni telegraf i Naša borba, a preostalim radio i tv-stanicama zabranio je reemitiranje međunarodnih servisa vijesti. Te ’99., pod nikad razjašnjenim okolnostima, likvidiran je Slavko Ćuruvija, osnivač i vlasnik Dnevnog telegrafa te Europljanina, jedan od najžešćih kritičara Miloševićevog režima.

"Nikad za Veliku Srbiju!"

„Ljubav“ prema medijima, posebno prema B92, nastavila se i u narednom desetljeću. Nakon što je 2007. uglednom novinaru tjednika „Vreme“, a sadašnjem dopisniku iz Bruxellesa, Dejanu Anastasijeviću, pred stan bačena bomba, za što je Anastasijević prozvao Šešelja, Vučić ga je prozvao „najbezobzirnijim ološem koji lupeta gluposti i optužuje druge za pokušaj ubojstva bez ikakvih dokaza“. Usput je dodao da je „netko s B92 postavio bombu Anastasijeviću“. Godinu dana kasnije je na zgradu B92 u Bulevaru dr. Zorana Đinđića samoinicijativno postavljao nove natpise s imenom ulice – „Bulevar Ratka Mladića“.

Iako vječno treći u Srpskoj radikalnoj stranci (nakon Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića), Vučić nimalo ne zaostaje u davanju idiotskih izjava. Na tzv. Otadžbinskom kongresu SRS-a 2000. godine Vučić je, po tko zna koji put, potvrdio da se zalaže za granice tzv. Velike Srbije „na liniji Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica“, a sve protivnike te ideje nazvao je „nesrpskom fukarom“. Osam godina kasnije, nakon razlaza sa Šešeljem i radikalnijim krilom SRS-a, te s otkrićem ideje „naprednjaštva i europejstva“, Vučić izjavljuje da se „nikada nije zalagao za granice Velike Srbije“.

Takvih verbalnih preokreta kod Vučića ima pregršt – uoči predsjedničkih izbora 2004. ponudio je opkladu – „Ako pobijedi Tadić, prihvaćam da se ne bavim više politikom i da sam nitko i ništa“. Boris Tadić tada je pobijedio i postao posljednji predsjednik zajedničke države na izdisaju, Srbije i Crne Gore, a Vučić se kandidirao za gradonačelnika Beograda (i izgubio). Ratni zločinac i haaški uznik Vojislav Šešelj Vučićev je vjenčani kum i krsni kum njegovo dvoje djece, s kojim je „vodio telefonske razgovore više nego s vlastitom obitelji“, da bi nakon izlaska iz SRS-a Vučić svog kuma nazvao „monstrumom iz Haaga“.

U svojim dosadašnjim ispadima nije štedio ni aktualne koalicijske saveznike – predsjedniku Ujedinjenih regiona Srbije i novom ministru financija i gospodarstva, Mlađanu Dinkiću, u Skupštinu je nosio robijašku košulju, tvrdeći da je Dinkić „najveći lopov kojeg je Srbija vidjela“. Svog trenutnog šefa u Vladi, Ivicu Dačića, Vučić je svojedobno prozvao „dokazanim lažovom“, ujedno tvrdeći da ga „ni Bog ne može natjerati da uđe u vlast s njim“. Kao što se iz prakse vidi, Bog možda ne može, ali miris vlasti i moći – može!

Težak život političara

Jedinu izvršnu funkciju Aleksandar Vučić obnašao je 1996., nakon pobjede SRS-a na lokalnim izborima u Zemunu. Stranka ga je tada postavila za direktora zemunskog Sportsko-poslovnog centra „Pinki“, u kojem je Vučić potom organizirao skupove podrške francuskom ekstremnom desničaru Jean Marie Le Pennu (koji je u to doba proglašen čak i počasnim građaninom Zemuna). Navodno se Vučićevo direktorovanje očitovalo i u tome da je prokišnjavanje krova riješio postavljenjem plastičnih kanti po dvorani.

A onda je zasjala i nova zora na političkom horizontu Aleksandra Vučića

Sadašnji PP VRS (Prvi Potpredsjednik Vlade Republike Srbije) zadužen za borbu protiv korupcije, Aleksandar Vučić – kao ministar informiranja dobio je od Vlade Srbije na korištenje stan, nešto veći od 100 kvadrata, koji je potom otkupio za male novce. Zbog toga mu je u ožujku 2002. naknadno odrezan porez na ekstraprofit, u iznosu od 48 500 eura. Donekle sličnu situaciju imao je Vučić i 2004. godine, kao zastupnik u Skupštini, kada je uvelike telefonirao, ali godinu i pol nije plaćao račune. Na to mu je Telekom Srbije dostavio račun na 150 tisuća dinara (tada praktično prosječna godišnja plaća). Kao razlog neplaćanja Vučić je naveo – „niska primanja u Skupštini Srbije“, razlog na koji se pozivao i kasnije (neplaćanje računa Infostanu 2006. godine).

Online izdanje srpskog Press-a u svibnju prošle godine objavilo je da su Tomislav Nikolić i  Aleksandar Vučić zajedno s Vojislavom Šešeljem osnivači i suvlasnici izdavačkog poduzeća „Velika Srbija“, koje izdaje uglavnom Šešeljeve umotvorine. Glavni vlasnik je Šešelj, s 51 posto udjela, slijedi Srpska radikalna stranka s 14 posto vlasništva, a onda Nikolić i Vučić s još 5 (što bivših, što sadašnjih) stranačkih kolega – po 5 posto udjela svaki. Bez obzira na razlaz sa Šešeljem, Nikolić i Vučić ostali su suvlasnici „Velike Srbije“, piše Press, a jedan od razloga je vjerojatno i dobit od 2,1 milijuna dinara koje je to poduzeće iskazalo za 2010. godinu. Nakon tog otkrića, Vučić je izjavio da su se i on i Nikolić odrekli tog suvlasništva, iako su i Agencija za privredne registre i Agencija za borbu protiv korupcije (kojoj se dostavljaju imovinske kartice zastupnika u Skupštini) tvrdile suprotno.

Vučić kontrolira sve, tko kontrolira Vučića?

Tokom 3 i pol mjeseca pregovora o formiranju vlasti i obrata u sklapanju koalicija, nije bilo baš previše kandidata za mjesto ministra obrane Srbije. Boris Tadić je, kao nevoljki potencijalni mandatar, navodno razmišljao o austrijskom modelu – spajanju sektora obrane i sporta u jedno ministarstvo, kojem bi na čelu vjerojatno i dalje bio dosadašnji ministar obrane Dragan Šutanovac. Ivica Dačić, pak, u prvom je pokušaju za to mjesto na umu imao naprednjaka Borislava Prelevića. No Prelević je kum ratnog zločinca, kasnije ubijenog Željka Ražnatovića Arkana, s kojim je ratovao u Hrvatskoj i BiH. Gotovo u zadnji čas pala je odluka na Aleksandra Vučića, čime je Dačić majstorski sve istinski vruće krumpire – ekonomiju, gospodarstvo, obranu i sigurnost – uvalio svojim koalicijskim partnerima, Nikolić-Vučićevom SNS-u i Dinkićevom URS-u. Plan i program rada novog obrambenjaka Srbiji još uvijek nije poznat, osim što je Vučić u jednom od prvih istupa kratko najavio osnaživanje vojne industrije i povećanje broja ugovora, prije svega s afričkim i drugim državama.

Novi ministar obrane - osoba od potpunog povjerenja predsjednika Nikolića. Do kada?

Po novom, uz funkciju ministra obrane, Vučić kao tajnik Savjeta za nacionalnu sigurnost („Savet za nacionalnu bezbednost“) prati i koordinira rad obavještajnih službi, a kao potpredsjednik Vlade za borbu protiv korupcije nadgleda i rad policije i državnog odvjetništva. To znači, upozoravaju analitičari, da jedan čovjek kontrolira sve poluge moći i gotovo cjelokupni represivni aparat. Pritom je taj isti čovjek, a to nije nimalo beznačajno, zapravo šef jedne političke stranke – nakon što je Tomislav Nikolić postao predsjednik države i odstupio s mjesta SNS-a, Aleksandra Vučić postao je v.d. predsjednika stranke.

Gotovo paralelno s imenovanjem nove Vlade, Skupština Srbije usvojila je izmjene „Zakona o o osnovama uređenja službi bezbednosti Republike Srbije“. Do usvajanja ovih izmjena, posao nadzora rada obavještajnih službi bio je u domeni kabineta Predsjednika Republike i pripadao je šefu Kabineta. No, novim izmjenama razdvajaju se funkcije šefa kabineta Predsjednika i koordinatora službi, odnosno tajnika Savjeta za nacionalnu sigurnost. Koordinator službi više nije automatizmom šef kabineta, već ga bira Predsjednik države – a Nikolić je netom izabrao baš svog stranačkog druga Vučića. To je, navodno, bio Vučićev uvjet za ulazak u Vladu – istovremeno dobivanje izvršne funkcije u Vladi i kontrolu nad civilnom Sigurnosno-informativnom agencijom („Bezbedonosno-informativna agencija“ – BIA), Vojno-sigurnosne agencije („Vojnobezbedonosna agencija“ – VBA) i Vojno-obavještajne agencije („Vojnoobaveštajna agencija“ – VOA). Tajnik Savjeta po funkciji je i član Biroa za koordinaciju rada službi sigurnosti („Biro za koordinaciju rada službi bezbednosti“ ili kraće samo „Biro za koordinaciju“). Osim toga, u Savjetu za nacionalnu sigurnost temeljem funkcije sjedi i ministar obrane, pa postavljanjem Vučića za tajnika Savjeta funkcija ministra obrane dobiva jedno sasvim novo značenje.

I kao da to nije dovoljno, Skupština Srbija cijelu je problematiku zakucala imenovanjem Jadranke Joksimović, članice Vučićevog SNS-a, na čelo novog skupštinskog Odbora za kontrolu službi sigurnosti. Time je i parlamentarni nadzor obavještajne zajednice pripao Vučićevoj stranci. S obzirom na dosadašnji politički doprinos Aleksandra Vučića, obrambeno-sigurnosnom sektoru u Srbiji predstoje zanimljivi dani.

Hoće li nevoljko rukovanje Hashima Thaçija i Borisa Tadića na netom završenom Croatia Summitu završiti kao prvi poljubac ili kao prvi mačić, ovisi koga pitate – domaćine Summita, hrvatske političare i medije, ili srpskog mandatara Ivicu Dačića.

Hashim Thaçi i Boris Tadić - povijesni susret u Dubrovniku?

Rukovanje koje je trajalo manje od pola minute proglašeno je „susretom dosad najviše rangiranog srpskog političara s premijerom Kosova“, iako je Tadić, kao i puno puta do sada, poduzeo sve da do susreta ne dođe, uključujući i sasvim nepristojno kašnjenje i kiseli izraz lica. Tadićevom kiseljenju doprinio je i sam Thaçi – prvo odbijanjem sastanka u 4 oka, a potom i rečenicom koja je popratila sam čin rukovanja – „Nekoliko godina prekasno“.  Među ostalim, prekasno je i zato što je Tadić u zadnja dva mjeseca izgubio sve što je izgubiti mogao – prvo predsjedničke izbore, a potom, nakon što je već koalicija s Dačićevim Socijalistima bila gotova stvar, i posljednju priliku da i on sam i njegova Demokratska stranka ostanu na vlasti. Sada je na pragu izmicanja i treće čelne pozicije – one predsjedničke u Demokratskoj stranci. Do jučer „Tadićevi“ Demokrati podijelili su se na one koji misle da Tadiću mora ostati barem jedna funkcija, i one druge koji drže da Tadić treba snositi odgovornost za gubitak vlasti. Zato ovaj susret neće imati značenje onog Sanaderovog „Hristos se rodi“, izrečenog nedugo nakon što je krajem 2003. HDZ osvojio vlast. Teško da će se ovaj susret moći smatrati ičim bitnijim od poluprivatnog boravka na jednom službenom događaju, a rukovanje bi moglo poprimiti beznačaj nekih ranijih rukovanja, poput onih na pregovorima o statusu Kosova ili u UN-u.

Beograd i Priština već desetljećima nisu na istome pravcu

Prvi je u Beogradu reagirao službeni mandatar Vlade, čelnik SPS-a Ivica Dačić. „Što je Tadić radio na skupu na kojem je i Thaçi?“, ali je i vrlo brzo reterirao – „mi nismo otišli jer nam je ministar vanjskih poslova tako sugerirao“. Da ne bi bilo zabune – još uvijek aktualni ministar vanjskih poslova je Vuk Jeremić, jedan od viđeniji ljudi Demokratske stranke, na glasu kao protégé upravo Borisa Tadića. Komedija zabune nastavila se i dalje – Dačićevim objašnjenjem da „ne vjeruje da se bilo što postiže sudjelovanjem na skupu na koji je pozvan i Thaçi, osim što se možda daje legitimitet čovjeku za kojeg postoje indicije da je bio umiješan u trgovinu ljudskim organima“. Bespotrebno „davanje legitimiteta“ prvi je prije otprilike mjesec dana potegnuo glavni srpski pregovarač za Kosovo, Borko Stefanović, inače član Demokratske stranke, On je u razgovoru za „Blic“ komentirao najavu novoizabranog predsjednika Srbije, Tomislava Nikolića, da osobno želi voditi pregovore s Prištinom. „To bi“, prema Stefanoviću, „bila kardinalna pogreška, jer treba imati u vidu da bi njemu preko puta sjedila Atifete Jahjaga, predsjednica tzv. države Kosovo“. Prihvaćajući je kao sebi ravnoj, Nikolić bi Jahjagi dao legitimitet, a „južnoj srpskoj pokrajini – priznanje nezavisnosti“. No, međunarodna zajednica – ni ona u Bruxellesu niti ona u Washingtonu –  nema ništa protiv da se za istim stolom nađu Jahjaga i Nikolić, i tako s dosadašnjih tehničkih skoče na političke pregovore. I tu bi se zapravo mogla nazrijeti jedina vrijednost Tadićevog pojavljivanja na Croatia Summitu – nakon što je Tadić prekinuo (za sada osobni) bojkot sudjelovanja na regionalnim skupovima na kojima sudjeluju i predstavnici Kosova, možda više ni susret Jahjaga-Nikolić neće biti tolika tabu-tema.

Borisu Tadiću već je dobro poznato kako udovoljiti svom koalicijskom partneru Ivici Dačiću

Dačić trguje na veliko

Iako je još prije samo koji dan najavljivao da je sasvim sigurno da će biti novi premijer, biračkim glasovima osokoljeni Dačić je, nakon razgovora s ekipom iz DS-a, pomalo ublažio retoriku. „Za mene je prioritet da nastavim rad u MUP-u. Što ću biti poslije, razgovarat ćemo nakon izbora 20. svibnja. Ja mogu da ne budem ništa, važno je da sam lider koalicije koja ima 44 poslanička mjesta, i to u odnosu 25 SPS, 12 PUPS, 7 za JS“, izjavio je Dačić nakon sjednice Gradskog odbora SPS-a, za svaki slučaj dodajući i kako je dosadašnji premijer Mirko Cvetković ujedno bio i ministar financija. Posljednja 2-3 dana, Dačić je javno davao do znanja da se protivi koaliciji s Čedom Jovanovićem i njegovim LDP-om, odnosno s „onima koji smatraju da je Republika Srpska genocidna tvorevina“. No, ako je Mali Sloba odustao od premijerskog mjesta u zamjenu za vlast na razini nekih lokalnih uprava, kako se ovih dana šuška u Beogradu, koja dodatna općina ili ministarsko mjesto sigurno bi mu ublažili i duševne boli zbog velike koalicije s Jovanovićevom Liberalno-demokratskom Partijom. Jovanović, koji je svoje prvo iskustvo u Vladi imao nakon ubojstva Zorana Đinđića – kada mu je Zoran Živković, Đinđićev nasljednik na funkciji premijera, udijelio mjesto prvog potpredsjednika Vlade – a sada, navodno, želi biti ministar vanjskih poslova.

Nikolić čak i bez Koštunice

Nema više lijeka za Nikolićevu glavobolju

Baš kao što se pretpostavljalo, predsjednik Srpske napredne stranke (SNS) Tomislav Nikolić suočio se s brojnim problemima prilikom vabljenja potencijalnih koalicijskih partnera. Jovanovića uopće nije imao na listi, a Mlađan Dinkić mu je već nakon proglašenja prvih neslužbenih rezultata poručio da ga „ne mora ni zvati“. Dačić mu je dao košaricu već trećeg dana nakon izbora, a ni s Koštunicom ne ide glatko. Taj bivši srpski premijer i nasljednik Slobodana Miloševića na čelu SR Jugoslavije Nikoliću je napisao pismo u kojem traži da se zaustavi „pogrešna i pogubna politika, koja je vladala Srbijom posljednje 4 godine, da EU nema alternative“. Nikoliću je, međutim, naglo probuđeno europejstvo jedna od osnovnih karakteristika po kojima se razlikuje od Radikala, kojima je do nedavno i sam pripadao, pa mu ne pada napamet odreći se zalaganja za ulazak Srbije u EU. Tako da mu sada jedino ostaje provjeriti kod Koštunice hoće li ga DSS podržati u drugom krugu predsjedničkih izbora, budući su se sve ostale spomenute stranke svrstale na Tadićevu stranu.

 „Krađa gora nego u Miloševićevo doba“

Tko bi svima udovoljio?!

Dok velike, ali i nešto manje stranke muče brige oko toga tko će biti na vlasti – one koje se vrte oko izbornog praga ili su pak daleko ispod njega tvrde da su pokradene, i to „gore nego za Miloševića“. Ultraradikalni pokret Dveri, koji je prema trenutnim podacima RIK-a dobio 4,34 posto glasova, tvrdi da je na snazi velika zavjera u državi zbog koje oni jednostavno ne smiju prijeći prag od 5 posto. Zato za četvrtak poslije podne najavljuju prosvjede ispred sjedišta Republičke izborne komisije. Lider Saveza vojvođanskih Mađara Istvan Pasztor tvrdi da je od trenutka zatvaranja biračkih mjesta pa do utorka navečer izgubio blizu 30 tisuća glasova, odnosno da je sa 7 zastupničkih  mandata pao na pet. Slična nepravda dogodila mu se i kao predsjedničkom kandidatu, zbog čega traži preispitivanje rezultata izbora na svim razinama. Pokret radnika i seljaka, na čelu s Zoranom Dragišićem, još jednim od slabo kotirajućih predsjedničkih kandidata, optužio je Ujedinjene regione Srbije za krađu glasova u Zaječaru. URS su u tom gradu dobili najviše – 21 mjesto u Gradskoj skupštini, a nedavno osnovani Pokret radnika i seljaka 14 mjesta. Gradska je izborna komisija odbila sve prigovore Dragišićevog Pokreta, pa je trenutno na potezu Upravni sud.

Izbori u Srbiji - nikad neizvjesnijiPrema još uvijek neslužbenim podacima Republičke izborne komisije Srbije, prezentiranima danas u 13 sati, izlazak na predsjedničke, odnosno parlamentarne izbore iznosi 59,96, odnosno 59,98 posto. Iako rezultati još uvijek nisu konačni, potvrđena je mrtva trka između predsjedničkih kandidata – demokrata Borisa Tadića i „naprednjaka“ Tomislava Nikolića. Njih dvojica ulaze u drugi krug izbora s minimalnom razlikom u glasovima – Tadić je u prvom krugu Đurđevdanskih izbora dobio 24,81 posto, a Nikolić 24,71 posto glasova.Na prethodnim predsjedničkim izborima, 2008. godine, u prvom je krugu slavio upravo Nikolić, s 40 posto glasova, dok je Tadić dobio 5 posto manje. U drugom, pak, krugu Tadić je 2008. pobijedio s tek minimalno potrebnih 50,57 posto, dok je Nikolić zaostao s 47,7 posto glasova. U prvom obraćanju nakon tadašnje pobjede, Boris Tadić je obećao održati Srbiju na putu prema članstvu u EU, bez obzira na moguću neovisnost Kosova, koja se tada tek nadzirala na horizontu. Četiri godine kasnije, Boris Tadić ponovno je u drugom krugu predsjedničkih izbora, s istim protukandidatom (koji je u međuvremenu od radikala postao „naprednjak“), sa Srbijom koja je nedavno dobila status zemlje-kandidatkinje za EU, zločincima Mladićem i Hadžićem izručenim Haaškome sudu, neovisnim Kosovom, i brdom problema – od toga kako elegantno priznati gubitak te bivše pokrajine, pa do toga kako riješiti galopirajuću nezaposlenost.Privremeni rezultati za parlamentarne izboreParlamentarni izbori još su neizvjesniji od predsjedničkih. Trenutno slavi Toma Nikolić, čiji su naprednjaci s listom „Pokrenimo Srbiju“ (koalicija SNS-NS-PSS-PS) na čelnom mjestu, s 23,53 posto glasova. Slijedi ih Tadićeva, odnosno lista Demokrata, „Izbor za bolji život“ (koalicija DS-SDPS-LSV-Demokršćani Srbije-Zeleni-nacionalne manjine), s 22,09 posto glasova. Treći, ujedno i najveći dobitnik ovih izbora, koalicija je SPS-PUPS-JS, na čelu s dosadašnjim ministrom unutarnjih poslova, Ivicom Dačićem. Oni su dobili 16,02 posto glasova, što je gotovo duplo više nego na prethodnim parlamentarnim izborima. Dačić je dobro prošao i na jučerašnjim predsjedničkim izborima, gdje je također treći, s 15,76 posto glasova. Od stranaka i koalicija koje ulaze u Skupštinu Srbije, tu su još „Ujedinjeni regioni Srbije“ – lista Mlađana Dinkića sa 6,41 posto glasova, „Preokret“ Čedomira Jovanovića s 5,68 posto, pa i Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice sa 7,07 posto glasova. U predizbornim istraživanjima javnog mišljenja, za Koštunicu je bilo upitno hoće li uopće prijeći izborni prag, no glasanje je pokazalo da kod birača Srbije Koštunica ipak ima prolaz, za razliku od ultranacionalističkog pokreta „Dveri – za život Srbije“, koji je osvojio 3,49 posto glasova, te Šešeljevih „radikala“, koji su se nakon zatvaranja birališta borili da prijeđu prag od 5 posto, da bi trenutno bili ispod njega, sa 4,51 posto glasova. Tko prvi do djevojke…Nikolić i Tadić - tijesna borba i za Skupštinu i za Ured Predsjednika

Za formiranje vlasti, i Nikoliću i Tadiću potrebno je 50 posto plus jedan glas što, s obzirom na trenutno osvojene glasove (koji se neće bitno promijeniti do proglašenja službenih rezultata), zahtijeva veliko umijeće koaliranja. Uzimajući u obzir dosadašnje iskustvo, kao i  karakter stranaka koje su prešle izborni prag, Tadić je sa svojom Demokratskom strankom i pripadajućom koalicijom ipak u određenoj prednosti. Međutim, da bi dobili potreban broj glasova, Demokrati bi morali koalirati sa svima, osim s Nikolićevim SNS-om i Koštuničinim DSS-om.

Nikolić, pak, ima obrnutu situaciju – izbjegne li veliku koaliciju s Tadićevom Demokratskom strankom, ostaje mu najpoželjnija udavača ovih izbora, Dačićeva koalicija socijalista, umirovljenika i „Jedinstvene Srbije“. Osim toga, svakako mu treba koalicija s Koštunicom (što im obojici po habitusu nije strano, unatoč potpuno različitim stavovima o ulasku Srbije u EU), te sa Dinkićevim „Ujedinjenim regionima“. Koalicija Nikolića i Jovanovića gotovo je nemoguća, prije svega zbog Jovanovićeve netrpeljivosti prema šešeljevcima i bivšim šešeljevcima, no ako je on, takav kakav je, uspio za ove izbore sklopiti koaliciju s nekadašnjim Šešeljevim kumom Vukom Draškovićem i onime što je ostalo od Srpskog pokreta obnove, ne treba isključiti ni minimalnu mogućnost Jovanovićevog koaliranja s Nikolićem (iako je to ipak s onu stranu pameti). Nikolić ne može čvrsto računati ni na koaliciju s Mlađanom Dinkićem, koji mu je već poručio da ga „ne mora zvati“, no ona je ipak neznatno više moguća od one s Jovanovićem. S koalicijom u kojoj bi, uz socijaliste i umirovljenike, bili i Koštuničini Demokrati, te Dinkićevi Regionalisti, Nikolić bi dobio solidnih 53 posto glasova, u odnosu na potencijalnu Tadićevu koaliciju, koja bi – bez Koštunice – jedva izvukla 50,2 posto. Predstavnici manjinskih stranaka, kojima je zagarantirano mjesto u Skupštini, sa po jednim svojim glasom imaju premalu snagu da bi se na njih ozbiljno računalo.

Jesu li umiveni radikal i Slobin glasnogovornik budućnost Srbije ?!

Jedini koji može mirno spavati, sastavljajući listu svih mogućih i nemogućih želja, čelnik je nekadašnjih Miloševićevih Socijalista, Ivica Dačić, u narodu poznatiji kao Mali Sloba. Karijeru je započeo upravo kao glasnogovornik Miloševićeve Socijalističke partije, da bi ove izbore dočekao kao ministar unutarnjih poslova, u koaliciji sa strankama koje su prije više od 10 godina srušile i Haaškome sudu izručile Slobodana Miloševića. Uoči ovih parlamentarnih izbora, ali i nakon proglašenja prvih neslužbenih rezultata, Dačić je sasvim neskromno izjavljivao kako je upravo on novi srpski premijer. Mogućnost da mu se ta želja i ostvari leži u koaliciji s Tomislavom Nikolićem, čija stranka (i trenutno vodeća koalicija) oskudijeva kvalitetnim ljudima za izvršne pozicije koje su im na dohvat ruke. Za sada je izgledno jedino postavljanje Aleksandra Vučića, Nikolićeve desne ruke, na mjesto ministra vanjskih poslova (što je opcija još gora od dosadašnjeg vanjskoposlovnog ministra Vuka Jeremića). Postane li Toma Nikolić predsjednik Srbije, nije nimalo nemoguće da premijersko mjesto udijeli baš Dačiću, iako mu je bivši radikal još u izbornoj noći poručio „da nije lepo da ucenjuje stranke koje su dobile puno više glasova od njegove“.

Puno je neizvjesnije može li tu funkciju prvi čovjek socijalista dobiti obnavljanjem koalicije s Tadićem, kojem je već ponudio podršku u drugom krugu predsjedničkih izbora – u zamjenu za premijersko mjesto. Dačić je još jutros najavio kako planira o budućoj koaliciji najprije razgovarati sa svojim dosadašnjim koalicijskim partnerima, da bi mu samo koji sat kasnije Dragan Đilas, jedan od čelnih ljudi DS-a i novi/stari gradonačelnik Beograda, poručio kako „formiranje vlade nije pitanje trgovine, već konsenzusa oko najvažnijih političkih i ekonomskih pitanja“. Iako se iz oba tabora čuju najave o vrlo brzom postizanju dogovora oko postizborne suradnje, izglednije je da će se taj proces odužiti na naredna dva tjedna, kada pada odluka o novom predsjedniku Srbije u drugome krugu izbora. Onaj koji taj drugi krug izgubi, vjerojatno neće olako propustiti šansu da barem “za utjehu” preuzme izvršnu vlast u državi.