Ponekad se stvari u Africi razvijaju vrlo brzo. U jednoj od mojih knjiga, „Al Qaeda u islamskom Magrebu: sjene terora nad Sahelom“, koja je originalno objavljena u Velikoj Britaniji prije nekoliko godina, u jednom od prvih poglavlja rekao sam kako Francuska protupobunjenička operacija je ondje potjerala džihadiste u bijeg.

Tome više nije tako: Al Qaeda sada vodi igru. Štoviše, rat u Maliju se intenzivirao do mjere da pobunjenici koji djeluju u toj pustinjskoj regiji sada mogu napadati gotovo po volji. Uz to, dok su zasjede na cestama nekad bile relativno rijetke, one su sada uobičajene. I do svega toga je došlo tijekom zadnje 3 godine.

Sumrak nad južnom Saharom – povratak u bazu

Prije naglog i nepromišljenog povlačenja koje je predsjednik Biden naredio za američke snage u Afganistanu, u ovoj regiji smještenoj južno od Sahare (koja se proteže kroz većinu Afrike, od zapada prema istoku) pobunjenici su uspijevali izvesti možda po dva napada na sigurnosne snage tjedno. Do vremena kada sam napustio Mali koji mjesec kasnije, taj ritam se ubrzao na 2-3 napada dnevno. Ta eskalacija ne samo da ima ozbiljne reperkusije na oko 14.000 uniformiranih pripadnika misije UN-a, koji su na terenu te prostrane afričke države, dvostruko veće od Teksasa u SAD, nego je direktno utjecala i na status tada još oko 5.000 pripadnika jake francuske misije koja je u toj regiji djelovala još od siječnja 2013. godine. Predsjednik Macron je na to odgovorio objavivši svoje namjere o bitnom smanjivanju tamošnje francuske vojne prisutnosti do početka ove godine.

Armee de l’Air Rafale u bazi N’Djamena, Čad

Odluka francuskog predsjednika o tom smanjivanju snaga nije baš uklesana u kamen budući da su njegove snage ondje itekako imale i svojih uspjeha. Dugo godina neuhvatljivi alžirski gerilski vođa Abdel Malek Drougdel, koji je više od desetljeća predvodio organizaciju AQIM, ubijen je od francuskih specijalnih snaga na sjeveru Malija prije otprilike godinu dana. Još jedan visoki pobunjenički vođa, Adnan Abu Walid al-Sahraoui, ubijen je prošle jeseni. Tijekom mojih mjesec dana, koliko sam nedavno proveo pridodan taktičkoj NATO zrakoplovnoj postrojbi u Maliju, imao sam i niz vlastitih kontakata koji su mi dali i određeni osobni uvid u stanje. Prva od stvari koje su mi postale jasne bila je ta da i sam zapovjednik UN snaga odgovornih za sigurnost u državi privatno ima dvojbi oko toga kako se čitav taj rat razvija. On je nekolicini svojih savjetnika rekao kako vjeruje da će konačno povlačenje Amerikanaca iz središnje Azije samo pojačati tempo događanja na njegovom afričkom ratištu, ali da bi to moglo slično utjecati i na islamističke pobune drugdje u Africi, uključujući tu Somaliju i Mozambik.

Nizozemske specijalne snage u patroli, Mali, ruta Gao via Ansongo kod Tin Hamma, 31 siječnja 2015. godine

Ovakve je poglede dodatno pojačao i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, kada je jesenas agenciji France Press izjavio kako se pribojava da bi talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu moglo „ohrabriti“ druge džihadiste širom Sahela bna jačanje napada u nadi ostvarivanja sličnih uspjeha po njihovim pojedinim državama. O svemu tome tada sam želio za objašnjenje upitati i švedskog generala Dennisa Gyllensporrea, tadašnjeg zapovjednika misije MINUSMA, u njegovom zapovjedništvu u gradu Bamako, no on me odbio primiti. Dapače, preko nekih od mojih izvora jasno mi je dao do znanja da nema namjeru razgovarati s nikim iz medija. Sve bi to bilo u redu da general nešto ranije nije izjavio kako je islamistička pobuna u Republici Mali – koja uključuje i sve njihove zapadno-afričke države susjede – trenutno rezultira najopasnijom misijom očuvanja mira u svijetu. No to je morao biti oksimoron, budući da za očuvanje mira taj mir prvo mora i postojati. Osim toga, MINUSMA je zadnjih godina trpjela neke od najviših brojeva mrtvih tijekom misije u općenitoj povijesti UN-ovog čuvanja mira. Broj napada se upeterostručio od 2016. do 2020., kada je konačno ondje poginulo 4.000 ljudi, dok je prema UN-u taj broj 2016. iznosio 770.

Pažljiviji promatrači su također zamijetili i da mnoge od taktika koje koriste pobunjenici u Maliju oponašaju i pripadnici drugih džihadističkih pobuna, posebno Boko Haram u Nigeriji, al-Shabab u Somaliji i oni na sjeveru Mozambika, gdje je Cabo Delgado postao prvo uporište salafističkih džihadista na jugu Afrike.

Kako to utiče na ostatak Afrike?

Raznolike snage koje je uvježbavala misija EUTM Mali

To utiče na više načina. Prvi od njih je da je i Europa jasno uzbunjena jačanjem terorizma u Mozambiku, i to toliko da ako se ta pobuna ne savlada, ona bi se mogla proširiti širom južne Afrike. Ima tu i još paralela:

1. Sve države koje su već ranije spomenute imaju terorističke skupine direktno povezane bilo s Islamskom državom ili Al Qaedom. Te dvije organizacije su svaka za sebe stvorile čitav niz džihadističkih saveza. Uz to, vodstva raznih pobunjenika imaju izvrsnu međusobnu komunikaciju i koordinaciju, dok su njihovi obavještajni dijelovi gotovo nedostižno bolji od skoro bilo koje moderne afričke države iz tog područja.
2. Mali, Nigerija i Mozambik su kao države prošli kroz jedan postupan i pritajen proces infiltracije koji je trajao više godina. Tijekom tog vremena, pobunjenici su prelazili preko njihovih loše ocrtanih granica i formirali tajne militantne ćelije ne bi li indoktrinirali njihovo lokalno stanovništvo, te širili svoje radikalne nove poglede na islam.
3. Svaka muslimanska opozicija takvom „novom poretku“ bila je likvidirana, što je često uključivalo i pokolje te komadanje nevinih seljana kao oblik postavljanja jasnih primjera. To se posebno vidjelo u provinciji Cabo Delgado na sjeveru Mozambika tijekom proteklih godina.
4. 

   Mali – pripadnici međunarodne misije Takuba

   Kao što je američki časopis „Foreign Policy“ napisao sredinom lipnja 2021. godine, „iako su za sada napadi ostali lokalizirani, to bi se moglo promijeniti kako Islamska država jača svoju terorističku mrežu u istočnoj i južnoj Africi. Sjeverni Mozambik mogao bi postati početna točka za terorističke napade na glavne gradove u regiji, prateći time razvoj Al Qaedine mreže u zapadno-afričkom Sahelu“.

5. Pobuna izaziva generacijsku traumu širom sjevera Mozambika. Djecu se prisilno novači u borbu i indoktrinira. Lokalne društvene strukture jako su napregnute dolaskom brojnog izbjeglog stanovništva.
6. U sve tri te države – kao i u Somaliji – pobunjenički napadi idu po istom uspješnom uzorku. Nasrtaji na vojne baze vladinih snaga izvode se obično frontalnim napadima pune snage, tijekom kojih velike skupine pobunjenika izvode masovne napade krećući se brzo, bilo pomoću motora ili kamioneta Toyota-tipa, s težim naoružanjem montiranim na njihovom stražnjem dijelu. Oni se uvijek usmjeravaju ondje gdje ih se najmanje očekuje, a svoje mete najčešće zatiču pri odmoru, bilo u polumraku sumraka ili zore.

Usamljene patrole ipak su dobro koordinirane, a koriste i bespilotne letjelice

Jedan neposredni ishod svih ovih događanja je i taj da je početkom studenog prošle godine više europskih država odlučilo uspostaviti obučnu misiju za Mozambik (EUTM MOZ). Još i prije toga su portugalski vojnici uvježbavali svoje kolege iz Mozambika u toj bivšoj portugalskoj koloniji u Africi, no novi kontingent je multinacionalan, zaokružen, i predvođen od brigadnog generala Nuno Lemos Piresa, s operativnim zapovjedništvom na sjeveru države.

Treba napomenuti da je i prije svega toga već bilo stranih trupa, ali iz same Afrike, koje su se borile s pobunjenicima na krajnjem sjeveru Mozambika – one su bile iz Ruande. Prema pojedinim obavještajnim izvještajima moglo se čuti da su te snage iz Ruande zapravo uvelike sastavljene od ljudstva iz Zimbabvea, tek pod zapovjedništvom iz Ruande. Razlog za sve ovo je vrlo jednostavan: zbog međunarodnih sankcija pod kojima se nalazi Harare, vlada Zimbabvea koristi pod tuđom zastavom ovaj kanal za pribavljanje oružja i drugih strateški vrijednih roba.

Grad Bamako iz zraka

Još je i bitnija činjenica da brojni aktualni vojni vođe često zaboravljaju kako vojnu povijest, tako i osnovne principe pobunjeničkog ratovanja. Naime, dok su snage Mozambika napadale i zauzimale pojedine gradove i uporišta, možda baš ona koja su prije toga u nekom trenutku i gubili, sami pobunjenici se ne zamaraju držanjem prostora. Čim nastupi opasnost ikakvog ozbiljnijeg napada, pobunjenici pokupe svoju opremu, odu iz ugroženog područja i započnu provođenje svojih operacija negdje drugdje. To je i razlog zašto su pobunjenici toliko uspješni: oni tako mogu planirati svoju strategiju, a razne vladine snage ih tek moraju naknadno dostizati i igrati njihovu nametnutu igru.

Britanski specijalci i helikopteri RAF Chinook, baza Gao na sjeveru Malija

US AF C-17 slijeće u zračnu luku Gao, ožujak 2016. godine

Tijela poginulih Francuza prevoze se kući iz baze Gao u Maliju

* Gost autor je Al J. Venter, iskusni ratni dopisnik, autor dokumentaraca te pedesetak knjiga, čije je više desetljetno iskustvo s raznih svjetskih ratišta koncentrirano na Bliski istok i Afriku. Raznolika događanja i krizna žarišta od građanskog rata u Nigeriji 1967. pa do danas, Venter je godinama pokrivao i za Jane’s International Defence Review. Za ovaj njegov zanimljiv tekst posebno zahvaljujemo i Christianu Nikoliću, koji nas je spojio na uživanje čitatelja.

Budući da uskoro brojimo tri mjeseca od početka ofenzive libijskih snaga na uporište Islamske države u Libiji, a da ova vojna operacija nije postigla željenog uspjeha, jučer su se ondje u borbu aktivno uključile i Sjedinjene Američke Države. Udarima iz zraka nastoji se pomoći pri aktualnoj opsadi grada Sirta, rodnog mjesta Moamera al-Gadafija, te tamošnjeg glavnog uporišta radikalnih islamista priseglih na vjernost kalifu Islamske države Abu Bakru al-Baghdadiju. Dok su borbe oko Sirta snage odane Tripoliju do sada koštale oko 250 mrtvih, njihov je neuspjeh postajao sve većim problemom za libijsku Vladu nacionalnog sporazuma – ne samo radi žrtava među ionako slabim saveznicima Zapada u Libiji, već i zbog slabog učinka logističke i tehničke pomoći koju Vladi nacionalnog sporazuma pružaju njeni međunarodni saveznici.

Dosadašnja djelovanja SAD u Libiji

Noureddine Chouchane i poprište američkog napada, Sabratha, 19. veljače 2016. godine

Ovo američko borbeno djelovanje za sada predstavlja treći navrat da su SAD posljednjih godina iz zraka napadale ciljeve u Siriji. Prvi put su takva djelovanja bila zabilježena u večernjim satima 13. studenog 2015. godine, kada je iz zraka gađan “zapovjedni centar Islamske države” nedaleko grada Darne na istoku Libije. Iako se službeno broji da je taj kraj pod vlašću Zapadu sklonijih libijskih skupina od lipnja 2015. godine, svojim su djelovanjem američki zrakoplovi F-15 ondje eliminirali tamošnjeg islamističkog vođu Abu Nabila al Anbarija. Taj je Iračanin u Libiju stigao tijekom rujna 2014. godine, kao osobno otposlani izaslanik kalifa al-Baghdadija iz Raqqae.

Druga serija američkih napada u Siriji bila je izvedena u petak 19. veljače ove godine, iz američkih letjelica s posadom i bez nje (među ostalima i zrakoplovima F-15 Strike Eagle Ratnog zrakoplovstva SAD baziranima na RAF Lakenheath u Suffolku). Cilj ove serije jutarnjih napada bio je “kamp za obuku ISIS” nedaleko obalnog grada Sabratha, na zapadu Libije (oko 80 kilometara zapadno od Tripolija), gdje je glavna meta bio islamistički vođa Noureddine Chouchane, osoba navodno odgovorna za organizaciju dva napada na strance u Tunisu, 18. ožujka 2015. i 26. lipnja 2015. godine, koji su zajedno odnijeli 60 života. Treba napomenuti da je baš u ovom napadu SAD na ciljeve Islamske države kod Sabrathe bilo ubijeno i dvoje talaca iz Srbije. Riječ je bila o Slađani Stanković i Jovici Stepiću, službenicima srpske ambasade u Libiji, o čijem se oslobađanju aktivno pregovaralo još od otmice 8. studenog 2015. godine.

Objava novih američkih zrakoplovnih djelovanja u Libiji

Prema navodima iz Ministarstva obrane SAD, jučerašnji su zračni napadi izvedeni temeljem “zahtjeva libijske Vlade nacionalnog sporazuma“, a američki predsjednik Barack Obama navodno ih je autorizirao tijekom prošloga tjedna temeljem preporuka ministra obrane SAD Asha Cartera i generala Josepha Dunforda, načelnika Združenog stožera OS SAD. Za razliku od već spomenuta prva dva niza takvih američkih zračnih napada u Libiji, koje se izvodilo neovisno o saveznicima na terenu (što je možda i imalo veze s njihovim dvojbenim učinkom), ovi zadnji izvedeni su uz koordinaciju s međunarodno priznatim lokalnim vlastima. Prema riječima Petera Cooka, glasnogovornika Pentagona, ovi napadi su:

“… konzistentni s našim pristupom borbi protiv ISIL-a, uz suradnju sa sposobnim i motiviranim lokalnim snagama. Snage povezane s Vladom nacionalnog sporazuma imale su uspjeha pri oslobađanju prostora iz ruku ISIL-a, za sada oko Sirta, i dodatni udari SAD će nastaviti gađati ISIL u Sirtu, ne bi li omogućili vladinim snagama izvođenje odlučujućeg strateškog napredovanja“.

Nova američka ratna operacija?

Negdašnji konferencijski centar Ougadougou – jedna od glavnih utvrda ISIS u Sirtu

Pri tome, do sada su gađane konkretne mete u području užeg centra grada Sirt, čija opsada neprekidno traje još od 8. lipnja ove godine. Izgleda da su konkretno gađana dva teretna vozila korištena od islamista i jedan tenk T-72, što je, čini se, samo uvod u širu pomoć ondje zaglavljenim vojnim nastojanjima Vlade iz Tripolija. Sam izbor meta izveden je temeljem informacija koje su na terenu prikupila djelovanja pripadnika američkih postrojbi specijalne namjene, a navodno su u djelovanjima sudjelovale i bespilotne letjelice MQ-9 Reaper bazirane u zrakoplovnoj bazi Sigonella na Siciliji, te helikopteri AH-1W Super Cobra s desantnog nosača zrakoplova USS Wasp (LHD-1), koji je trenutno u vodama nedaleko Libije, navodno bez ostala dva plovila svoje uobičajene amfibijske skupine brodova.

Glasnogovornik Pentagona Cook napominje kako su djelovanja SAD u Libiji ograničena na zračne udare i obavještajnu potporu, ukazujući da ondje nema prodaje naoružanja ili isporuka kakve nesmrtonosne vojne pomoći – ističući da:

“Po pitanju ove konkretne operacije u Sirtu ne očekujemo sudjelovanje kopnenih postrojbi SAD u ovoj konkretnoj operaciji. Ne bih želio govoriti o korištenju kakvih drugih snaga SAD u širem kontekstu Libije… Mi smo već ranije naznačili da imamo snage na terenu, koje nam pružaju sliku stanja, i to je bilo korisno i uspješno. Ali, to je zasebno i odvojeno od ove operacije“.

Raketni napad na Sirt izvršen 18. srpnja nije ubrzao opsadu

S vojne strane, čitavom širom američkom operacijom u Libiji se izgleda rukovodi iz Američkog zapovjedništva za Afriku (US Africa Command – AFRICOM), čiji je zapovjednik general Thomas D. Waldhauser dobio i ovlast odobravanja budućih borbenih djelovanja oko Sirta. Ove aktivnosti se navodno izvode u okviru operativnog plana sastavljenog od tri prepoznatljive faze. Kao prvo, “Operacija rješavanje Odiseje” (Operation Odyssey Resolve) obuhvaća obavještajne djelatnosti i izviđačke letove, kojima se prikuplja informacije potrebne za suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu u Libiji. Kao drugo, operacija nazvana “Junction Serpent” iz dostupnih informacija formira konkretne podatke o ciljevima potencijalnih djelovanja, izričito uz konzultiranje lokalnih vlasti Libije. Konačno, kao treće, operacija “Odyssey Lightning”, započeta tijekom proteklih dana, obuhvaća djelovanja borbenih letjelica koje onda pogađaju tako prethodno odabrane ciljeve.

Ples po žici u Libiji

Navodni ostaci helikoptera u kojem su stradali Francuzi kod Bengazija

Za kraj napomenimo i činjenicu da su spomenuta američka djelovanja postrojbi specijalne namjene u Libiji očigledno odvojena od usporedivih francuskih aktivnosti, iako se proteklih mjeseci s terena čulo o naznakama djelovanja snaga obiju ovih država. Za razliku od aktualnog priznanja američke prisutnosti, Francuska je boravak svojih specijalaca u Libiji objavila 20. srpnja ove godine, povodom smrti trojice njihovih ljudi – pri rušenju libijskog helikoptera (navodno pripadajućeg snagama libijskog generala Khalifa Haftara), 17. srpnja ove godine nedaleko Bengazija. Za razliku od SAD, za koje se spominju dvije skupine specijalaca na širem zapadu države, Francuska je u Libiji djelovala na istoku države, gdje se izgleda tijekom proteklog vremena izrotiralo i više tisuća francuskih vojnika. Među ostalim, njihovom se djelovanju pripisuju i obavještajni podaci prema kojima je bio pripremljen već spomenuti prvi američki zračni napad u Libiji, uspješno izveden 13. studenog 2015. godine na istoku Libije.

Prosvjedi nakon objave francuskog prisustva u Libiji ,Tripoli, 21. srpnja 2016. godine

Pa ipak, kako te francuske aktivnosti na istoku Libije nisu bile usklađene s Vladom nacionalnog sporazuma, već samo s Tripoliju suprotstavljenim snagama u Bengaziju, ovo je priznanje francuske prisutnosti u Libiji u krugovima međunarodno priznate vlade dočekano političkim negodovanjem, potpomognutim i javnim prosvjedima u četvrtak, 21. srpnja ove godine. Usprkos povoljnim reakcijama koje su objave borbenog prisustva u Libiji imale na francusku unutarnju politiku, budući da su došle samo šest dana po velikom terorističkom napadu u Nici, vanjskopolitički je čitava ova situacija bila izvor popriličnih neugodnosti. Zato i ne čudi da su si SAD dale truda postupiti drugačije, možda i temeljem lekcija naučenih iz usporedivog političkog neuspjeha svoje druge serije zračnih napada u Libiji, u veljači ove godine – koordinirajući svoje aktivnosti s međunarodno priznatom vladom Libije, koja je i prva javno objavila američka borbena djelovanja u Libiji, da bi Pentagon tek onda naknadno potvrdio te službene libijske navode.

Libijski premijer Fayez Sarraj i članovi Predsjedničkog vijeća

Tako je tijekom popodneva libijski premijer Fayez Serraj mogao pred kamerama izjaviti da je upravo on tražio pomoć SAD, ne bi li olakšao napredovanje svojoj Vladi vjernih snaga oko Sirta. Konkretno, istaknuo je da je pomoć zatražena nakon koordiniranja snaga milicije al-Bunian al-Marsous i ministra obrane u Vladi nacionalnog sporazuma, čime je Predsjedničko vijeće Libije “odlučilo aktivirati svoje sudjelovanje u međunarodnome savezu protiv ISIS“. Pri tome, oni ponovno naglašavaju kako su i dalje protiv “strane vojne intervencije na terenu” u Libiji, do koje po njima može doći samo uz izričit pristanak međunarodno priznate Vlade nacionalnog sporazuma. U takovom kontekstu, dok je nenajavljeno francusko prisustvo u Libiji predstavljalo kršenje suvereniteta i “oskvrnuće svetosti libijskoga tla” – ograničena američka djelovanja samo su pomoć lokalnim vlastima u borbi protiv snaga Islamske države u Libiji.

Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

Dok po pitanju organizacije ISIS, ili Islamska država, posljednjih dana pažnju glavnine medija okupira Irak (oslobođenje od 2014. okupiranog grada Fallujah), pa i Sirija (napredovanje raznih snaga u smjeru grada Raqqa), ponešto je manje pažnje bilo posvećeno Libiji – u kojoj također traje oveća ofenziva na tamošnje središte Islamske države. Naime, u Libiji borbe aktivno traju oko grada Sirta, negdašnjeg rodnog mjesta Moamera Gadafija, koje je tijekom veljače 2015. prešlo u ruke organizacije ISIS u Libiji. Nakon osvajanja ISIS uporišta u gradu Darna, na istoku Libije (tzv. “vilajet Barqa”, u širem sastavu Islamske države), Sirt je postao i glavno uporište islamista bliskih Islamskoj državi u Libiji, koji su ondje proglasili i svoj “vilajet Tarablus”.

Otkud ISIS u Sirtu?

Iako su se tamo uvelike nadovezali na postojeću lokalnu salafi-islamističku organizaciju Ansar al-Sharia (jednu od više istoimenih, ali odvojenih grupa tog imena u Libiji), Islamska država je ubrzo svojom okrutnošću i u tom gradu stvorila aktivne neprijatelje. Nakon manjeg ustanka tamošnjeg plemena al Ferjani (povodom ubojstva imama Khalid bin Rajab Ferjanija, 10. kolovoza 2015. godine, pretežito na prostoru obalnog, 3. okruga na istoku Sirta), bilo je nada da će ondje doći do intervencije snaga vjernih vladi iz Tobruka – budući su žrtve ustanka bile iz istoga plemena kao i general Khalifa Haftar, koji je njihov glavni vojni zapovjednik. No, iako se u praksi pokazalo da je takva jednostrana intervencija gotovo pa nemoguća, budući je Sirt na granici utjecaja dviju tada glavnih podijeljenih vlada u Libiji, a ondje utvrđene snage ISIS su jake – ipak je okrutno suzbijanje ovog ustanka (do 200 pogubljenih, sravnjena džamija pokojnog imama, više ljudi javno raspeto) postupno dovelo do organiziranja koalicije za suzbijanje ondje okupljenih snaga ISIS.

Borbe u Sirtu zastale su na rubovima grada

Obračun s Islamskom državom u Sirtu pokazao se još i hitnijim početkom 2016. godine, kada su tamošnji islamisti krenuli vojno napredovati. Naime, obuhvativši obalni prostor u dužini od gotovo 300 kilometara, njihov ih je pohod uz obale Mediterana na zapadu doveo do pola puta od grada Misrate (velikog uporišta milicija bliskih vladi u Tripoliju), a na istoku do naftnih postrojenja u Ras Lanufu (oko 200 km od Sirta, pod kontrolom snaga vjernih vladi u Tobruku). Svjesna da je Misrata ipak previše tvrd cilj, ISIS se za početak koncentrirala na ometanje izvoza nafte na terminalima Es Sider i Ras Lanuf, gdje je početkom siječnja ove godine spalila niz velikih spremnika. Uz to, izveden je i niz pomorskih prepada na naftnu infrastrukturu, kako u Ras Lanufu, tako i još 150 km istočnije, u mjestu Az-Zuwaytinah (sad već blizu Bengazija i velikih uporišta vlade iz Tobruka). Osim što je time dodatno smanjena libijska naftna proizvodnja, koja je od predratnih 1,6 milijuna barela dnevno (2010. godine) pala na oko 370 tisuća barela u veljači ove godine – ovaj je razvoj situacije na Libiju fokusirao i dodatnu pažnju zapadnih sila, nesklonih ozbiljnoj ekspanziji ISIS na samo 600 kilometara od talijanskih obala. Tada je i u međunarodnim medijima zapaženo djelovanje američkih i britanskih snaga u području Misrate, ali i aktivna talijanska te francuska pomoć vladi iz Tobruka, u prostorima oko Bengazija.

Na sve te aktivnosti iz prvog tromjesečja 2016. godine nadovezalo se u travnju i početkom svibnja ove godine vojno napredovanje ISIS na zapadu od Sirta, gdje su njihove snage do 6. svibnja osvojile raskršće Abu Grein, smješteno na obalnoj cesti oko 120 km južno od Misrate, i oko 140 kilometara zapadno od Sirta. Kako je ovo napredovanje jasno ukazalo na buduće namjere ISIS u tome kraju, odgovor je bio brz i jak – unutar desetak dana organizirani borci iz Misrate krenuli su u protunapad, koji je zaustavio napredovanje ISIS, te do kraja svibnja krenuo i rezati logistički važne cestovne pravce od Sirta prema unutrašnjosti (Wadi Alloud). Do početka lipnja trupe iz Misrate već su bile nadomak Sirta (zauzevši negdašnju zrakoplovnu bazu Ghardabiya, oko 20 kilometara južno od grada), da bi onda i opkolile grad. Pri tome su imale tek umjerenu podršku vojske sklone vladi u Tobruku, koja se pretežito ograničila na vrlo ograničeno napredovanje, ne bi li tek odmakla ISIS od obalne naftne infrastrukture i učvrstila tradicionalnu granicu među glavnim interesnim zonama u Libiji.

Uzvratni udarac

Snage iz Misrate i dalje muku muče s opskrbom i vojnom opremom

U srijedu, 8. lipnja, jedinice iz Misrate krenule su u osvajanje samog grada Sirta, da bi već 11. lipnja objavile kako kontroliraju tamošnju luku. No, to nipošto nije bio i kraj borbi, koje su se svele na ogorčeno urbano ratovanje u kojem Islamska država pod normalno koristi i veći broj bombaša samoubojica, te automobila bombi. Iako je do dvije trećine od oko 80.000 civila navodno napustilo Sirt, sada već treći tjedan opsade i dalje obuhvaća većinu bivših gradskih naselja – gdje je prostor pod kontrolom ISIS do 3. srpnja navodno bio sabijen u uži gradski prostor Sirta – područje klinastog oblika oslonjeno na more u duljini od oko 6 kilometara naseljenog prostora, i usmjereno prema unutrašnjosti, u dužini od oko 4 kilometra. Dosadašnje su operacije trupama iz Misrate navodno donijele oko 800 ranjenih i preko 150 mrtvih boraca, dok su i snage ISIS izgleda oslabljene. Od negdašnjeg spominjanja njihovih oko 6.500 boraca, a onda i 8.000 po riječima Johna Brennana, direktora CIA pred američkim Kongresom 20. lipnja, terenske procjene tu govore o otprilike 600 pripadnika Islamske države u okruženju, i to dobrim dijelom ljudi iz Tunisa, Egipta i Sudana.

Borbeno prisustvo specijalnih snaga iz SAD i UK na terenu se navodno prvenstveno vidi u obliku bespilotnih letjelica koje kruže nad urbanim bojištem, a kojima se izviđaju ciljevi za savezničko topništvo i povremeno aktivne ostatke libijskog ratnog zrakoplovstva. Osim koordiniranja takvih djelovanja, oni navodno kontroliraju i stanje na bojištima, tražeći slabe točke ISIS, te upozoravajući na predstojeće napadne akcije opkoljenog zajedničkog neprijatelja. No, takva djelovanja nipošto ne zadovoljavaju libijske snage – kako one koje od Zapada traže streljivo, medicinske potrepštine i borbenu podršku iz zraka, tako ni već spomenutog generala Khalifa Haftar, koji je u potrazi za oružjem 27. lipnja posjetio i Moskvu, gdje su razgovori na tu temu odmah u utorak, 28. lipnja nastavljeni i s Ahmedom Maiteeqom, visokim dužnosnikom vlade u Tripoliju. Uspjeh ovakvih aktivnosti je poprilično upitan, budući se još u ožujku ove godine od ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova moglo čuti da je Libija “crna rupa” iz koje se oružje i militanti nekontrolirano šire nizom drugih država.

Zapadne snage iz daleka navode libijsko topništvo

Treba napomenuti i da dok ovakvi pregovori te borbe traju, prema libijskim vodama navodno plovi čitav niz brodova za koje Zapad drži da bi uz svoj legalni teret lako mogli nositi i ilegalne pošiljke vojne opreme, među ostalim i za tamošnje borce Islamske države. Pa ipak, bez obzira na ovakve situacije, na nizove pregovora, kao i na pritisak međunarodne zajednice (koja itekako promišlja nekakvu podršku Libiji) – velike političke frakcije u Libiji svoje glavne neprijatelje i dalje više vide jedna u drugoj, nego pod okrutnom palicom ikakvih organizacija tipa ISIS ili Islamska država.

Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

Recimo da borci Islamske države napadnu izraelsku vojnu patrolu uz sirijsku granicu. Oni neuspješno pokušaju oteti izraelskoga vojnika, i ubiju njih još četvoricu. I jordanska granična postaja je pogođena, i Islamska država objavi svoju kontrolu nad provincijom Daraa na jugu Sirije.

Kako Izrael i ostali ključni igrači odgovaraju? U ratnoj igri koju se proigravalo prošloga tjedna, oni su uzvratili, ali oprezno. Igrači koji su predstavljali Izrael i Jordan željeli su izbjeći žestoko sukobljavanje s teroristima – vodstvo se očekivalo od Sjedinjenih Američkih Država.

Ova je simulacijska vježba bila organizirana od izraelskog Instituta za studije nacionalne sigurnosti (Institute for National Security Studies – INSS), kao dio njihove godišnje konferencije. Ishod je ilustrirao paradoksalnu stvarnost konflikta s Islamskom državom: Izrael i Jordan djeluju s oprezom i suzdržavanjem, nadajući se da će izbjeći dublje uvlačenje u kaos sirijskoga ratišta, sve to dok Sjedinjene Države eskaliraju svoju vlastitu ulogu ondje.

“Mi svi vjerujemo da je važno održavanje Izraela van tog konflikta“, izjavio je brigadni general Assaf Orion, umirovljeni časnik koji je služio na čelu planskoga stožera Izraelskih obrambenih snaga. On je vodio izraelski tim u ovoj simulaciji. U toj ratnoj igri, Izrael je uzvratio na ubojstvo svojih vojnika, ali je izbjegao započinjanje velike vojne operacije.

Izbjeglički logor Zaatari u Jordanu, srpanj 2013. godine

I Jordan je, također, želio izbjeći eskalaciju. Igrači koji su predstavljali Jordan nisu htjeli slati svoje trupe u Siriju. Brinule su ih izbjeglice, i ćelije terorista-spavača u samome Jordanu. Nadali su se da će kombinirane vojne snage Rusije i sirijskoga režima moći obuzdati sukob i izbaciti Islamsku državu iz njenih uporišta na jugu Sirije. Gledali su prema Sjedinjenim Državama kao vođi, iako nisu bili sigurni u njihovu postojanost.

Sve je to ostavilo pitanje Sjedinjenih Država. General John Allen, umirovljeni marinac koji je donedavno koordinirao strategiju koalicije protiv Islamske države predvođene od SAD, igrao je američku stranu. Sjedinjene Države gledale su na sigurnost Izraela i Jordana kao na vitalan nacionalni interes, rekao je on, i slale bi svoje zrakoplove u uzvratne akcije nakon svih napada na saveznike. Vojno miješanje SAD, u simulaciji kao i u stvarnosti, raste – među ostalim i radi reakcija preostalih igrača.

Ako vam se ne sviđa ova simulirana verzija rata, stvarni život će vam se sviđati još i manje. Sve je izraženije suglasje oko toga da Islamska država predstavlja veliku prijetnju regionalnom i međunarodnome redu; jedan stariji bivši dužnosnik iz Izraela opisao je ovaj konflikt s kalifatom kao “Treći svjetski rat”. Ipak, većina igrača se i dalje želi zadržati pod američkim skutima, dok Sjedinjene Države obavljaju većinu borbenih akcija.

Posjeta izraelskom vojnom stožeru potvrđuje da ova ratna igra predstavlja precizan odraz načina na koji vojno vodstvo Izraela gleda na taj sukob. Umjesto da se napadnu snage Islamske države raspoređene uz sjeverne i istočne granice države, Izrael vodi politiku odvraćanja, ograničavanja i čak održavanja i tihih veza, izjavio je jedan od iskusnih izraelskih vojnih dužnosnika. On je primijetio da ako bi Izrael želio pokrenuti neki opći kopneni na snage Islamske države u južnoj Siriji i na Sinajskome poluotoku, mogli bi ih zbrisati s lica zemlje u tri ili četiri sata. “Ali, što bi se dogodilo dan nakon toga?” upitao je taj izraelski vojni dužnosnik. “Mi sada mislimo da bi situacija bila još lošija. Zato ih nastojimo odvraćati“.

Izraelci ne žele uznemiravati osinje gnijezdo kroz napad na Islamsku državu. Jesu li jednako tako umjerena opcija na raspolaganju i Sjedinjenim Američkim Državama? Većina izraelskih dužnosnika misli da nije. Oni tvrde da su SAD supersila, i ako one žele zadržati svoju poziciju vođe u regiji, baš SAD moraju predvoditi i borbu za suzbijanje Islamske države.

Tema ove INSS konferencije bila je činjenica da se pravila igre mijenjaju na Bliskome istoku. Države se fragmentiraju; samoproglašeni kalifat se duboko ukorijenio u Siriji i Iraku, a sad je prisutan i u mnogo drugih država širom svijeta; uspinjući i još uvijek revolucionarni Iran koristi posrednike za destabilizaciju gotovo svih arapskih država; stari poredak kojeg su simbolizirale sekularne dinastije Mubaraka, Assada i Gadafija su satrte.

Izraelci se međusobno teško slažu oko gotovo svih političkih tema, ali oko strateške slike ondje vlada bazično slaganje: Kako se na Bliskome istoku raspada sustav država, nestabilnost u toj regiji će biti kronična, i trajat će još mnogo godina. Bijeg od ovog konflikta neće biti moguć. Dakle, razmislite pažljivo o tome kako želite voditi rat u onome što su iskusni izraelski vojnici nazvali “centar centrifuge”.

Ovaj je tekst autor David Ignatius objavio 26. siječnja 2016. godine na portalu novina Washington Post (https://www.washingtonpost.com/) pod naslovom “Why is Israel so cautious on the Islamic State? A recent war game explains why”. U svom je originalnom obliku dostupan na internet adresi: https://www.washingtonpost.com/opinions/in-the-middle-east-a-serious-game-of-war/2016/01/26/30c3cfac-c466-11e5-a4aa-f25866ba0dc6_story.html

Organizacija Islamska država posljednje vrijeme ustrajno širi svoj utjecaj i teritorij na prostoru Sirije i Iraka. Po prvi put je samostalno bila zabilježene početkom travnja 2013. godine, kao organizacija nazvana “Islamska država Iraka i Sirije” (ISIS) – grupa radikalnih islamista profilirana odvojeno od sličnog starijeg pokreta “Jabhat al-Nusra” (JAN), s kojim je u početku imala podosta zajedničkoga. No, kao što se organizacija “Islamska država Iraka” pod vodstvom Abu Musaba al-Zarqawija otrgla ispod skuta šire al Qaede u Iraku, tako se i ISIS u Siriji osamostalio pod vodstvom Abu Bakr al-Baghdadija (ratno ime Iračanina Ibrahima Awwada Ibrahima Ali al-Badrija). Nakon osnivanja samozvanog kalifata 29. lipnja 2014. godine organizacija ISIS postala je poznata i pod nazivom “Islamska država”, što je dobro karakteriziralo njene u međuvremenu narasle političke apetite.

Napredovanje na bojištima

Manjak ambicija nikad nije bio problem u radikalnih islamista

Treba napomenuti kako je ova je podjela na samostalniju “Islamsku državu” i originalnoj al Qaedi nadalje vjernu “Jabhat al-Nusra” poprilično potresla krugove boraca radikalnog islamizma na prostoru Sirije. Ona je dovela do niza međusobnih sukobljavanja pristalica ovih dviju organizacija, da bi vremenom stvorila i dojam da je na neki način “Islamska država” ona oštrija i tvrđa skupina, za razliku od organizacije “Jabhat al-Nusra”, koju poneki promatrači s vremena na vrijeme svrstavaju i pod umjereniju oporbu – što je sadržajno iznimno dvojbeno. Kako bilo da bilo, “Islamska država” je do sredine 2015. godine došla u situaciju da kontrolira ozbiljne dijelove međunarodno priznatih država Irak i Sirija, ponešto industrijske infrastrukture te niz velikih gradova sa ukupno oko 10 milijuna ljudi. Ta je organizacija od jeseni 2014. godine do danas pod zračnim napadima zasebne međunarodne koalicije ozbiljnih zemalja, što ih nije omelo i u nastavku napredovanja u kopnenim sukobima sa službenim režimima Iraka i Sirije. Posebno tu treba spomenuti osvajanje grada Mosula (9. lipnja 2014.) i Ramadija (17. svibnja 2015.) u Iraku, te zauzimanje grada Palmire u Siriji, 20. svibnja 2015. godine.

Tijekom samostalnog postojanja organizacije “Islamska država” postalo je prilično jasno kako se tu radi o velikome neprijatelju Sjedinjenih Američkih Država, te bloka oko te države okupljenih Zapadnih sila, te načelnome protivniku i sirijskoga režima Bashara al Assada te njegovih saveznika (posebno Ruske Federacije, Irana i skupine Hezbollah iz Libanona). S druge strane, prilično je jasno kako ta organizacija uživa i prešutnu podršku nekih od regionalnih vojno-političkih faktora. Dok njihove regrutacijske i ekonomske aktivnosti izgleda da idu preko Turske, izgleda da i čitav niz zemalja Perzijskoga zaljeva usprkos verbalne odanosti SAD i njihovim ciljevima, prešutno zapravo podržava i djelovanja te rast “Islamske države”. Upravo se u iznesenom spletu vojnih te političkih odnosa na prostoru Sirije i Iraka krije i ključ dosadašnje uspješnosti ove skupine radikalnih sunitskih islamista.

Osnove uspjeha

Islamska država aktivno ratuje i s Kurdima (pogubljenje branitelja Sinjara, objavljeno 30.12.2014. godine)

S jedne strane, njihova ih široka mreža prešutnih saveznika i simpatizera održava dobro financiranima i opskrbljenima, putem sustava vrlo aktivnih trgovinsko-proizvodnih kanala. Kao drugo, ideološki gledano, “Islamska država” aktivno koristi postojeće religijske podjele na prostorima Sirije i Iraka – gdje se ona često postavlja i kao samozvani predstavnik pravovjernih sunita u borbi protiv regionalne šijitske opasnosti. Ovaj vjersko-ideološki faktor vješto koristi činjenicu da su vlasti u Bagdadu nakon 2003. godine čvrsto u rukama pro-iranskih šijita iz Iraka, dok je režim u Siriji obojan manjinskom alavitskom sektom kojoj aktivno vojno pomažu šijiti iz Libanona – što se sve odnosi na duboke i bolne podjele unutar tijela čitavog islama. Taj sektaški stav organizaciju “Islamska država” jasno profilira i u kontekstu regionalnog suparništva sunitske Saudijske Arabije i saveznika s jedne strane Perzijskog zaljeva, te šijitskoga Irana s njegove druge strane – što ovoj skupini garantira određena regionalna partnerstva, popuste i sklonosti, čak i u vrijeme kad protiv njih ratuje globalna koalicija s preko 50 država članica.

Uz strane dragovoljce borbi je pomoglo i zarobljavanje razne vojne opreme

Ujedno, i kao treće, treba imati u vidu da “Islamska država” aktivno radi i na okupljanju ortodoksnih islamista unutar područja pod svojom vojnom kontrolom. Za te muškarce i žene ova organizacija nastoji ostaviti dojam prostora ideološke čistoće, gdje se pod napadima nevjernika ima priliku raditi na stvaranju jedne nove i idealnije države. Taj pionirski karakter njihova vjerski motiviranog državotvornog djelovanja pokazao se kao sredstvo iznimne privlačne snage za veći broj muslimana, kako tradicionalista, tako i mlađih preobraćenika. Dapače, stalni su zračni napadi zapadnih vojnih postrojbi tu odigrali dodatnu motivacijsku ulogu – ostavivši dojam međunarodnog neprijateljstva koje stvaralačko djelovanje državljana novog kalifata stavlja pod dodatne pritiske, uz stalnu blizinu i mučeništva za više ciljeve vjerski zasnovane države.

Pobjednička parada u Siriji nakon osvajanja iračkog grada Mosula, 30.6.2014. godine

Osim što ovi faktori predstavljaju svojevrsne izvore snage za “Islamsku državu”, to su i oslonci bez kojih će biti teško ili čak i nemoguće pobijediti ovu organizaciju. Kao prvo, tek postizanjem širih mirovnih sporazuma u Iraku i Siriji može “Islamska država” ostati izolirana te oslabljena. Kidanje njenog oslonca na regionalne saveznike i simpatizere jedini je put slabljenja njene gospodarske snage, temelja na kojoj se zasniva i njena vojna sila. Taj korak podrazumijeva promjene u okviru trokuta Turska-Saudijska Arabija-Iran, kroz barem umjereno obuzdavanje njihovih političkih te ideoloških suparništava. I konačno, određenim trajanjem same “Islamske države” njene se organe prisiljava da više djeluju kao država, a manje kao mesijanski vjersko-politički pokret – otvarajući prostor da njeni građani na vlastitoj koži osjete operativne nedostatke takvog sustava državne vlasti. Budući da su već i pojedini s ove liste zahtjeva prilično teški za postizanje, a kamoli kad se istovremeno traži postojanje više njih – nažalost je prilično jasno da će regija Bliskoga istoka još neko vrijeme zasigurno živjeti s “Islamskom državom”, usprkos svim nastojanjima za iskorjenjivanjem ove radikalno islamističke tvorevine.

—————————————————————————————————————–

Ovaj je tekst pod naslovom “Nažalost, zbog tajnih saveznika ne vidi se brzi kraj Islamske države” u ponešto kraćoj formi i s redakcijskom opremom objavljen 19. rujna 2015. u dnevnim novinama Večernji list, dok je čitav dostupan i na internetskoj adresi: http://www.vecernji.hr/svijet/nazalost-zbog-tajnih-saveznika-ne-vidi-se-brzi-kraj-islamske-drzave-1025650