Prije godinu dana Vlada je predložila, a Sabor podržao, sudjelovanje pripadnika Oružanih snaga RH u koalicijskoj operaciji „Inherent Resolve“ u Iraku. Tom je odlukom bilo moguće u ovu operaciju, kojoj je primarni zadatak borba protiv tzv. Islamske države, poslati do 3 pripadnika OS RH. Pa ipak, put Iraka, točnije put Kuvajta gdje je smješteno zapovjedništvo operacije, otišao je samo jedan hrvatski stožerni časnik. Jučer je Vlada RH na svojoj 103. sjednici produžila hrvatski angažman u „Inherent Resolve“ i na sljedeću godinu, ali s novim mjestom rada – umjesto u Kuvajtu, hrvatski časnik bit će stacioniran u Iraku. Više je o tome jučer rekao ministar obrane Damir Krstičević:

„Ovom odlukom područje sudjelovanja pripadnika naših OS u ovoj operaciji – uz Kuvajt – obuhvaća i Irak. Razlog tome je premještaj zapovjedništva operacije iz Kuvajta u Irak, a u kojemu trenutno radi hrvatski časnik. Glavno zapovjedništvo u 2017. godini i tijekom ove godine nalazilo se u Kuvajtu, u kampu Arifjan. Tijekom ljeta ove godine zapovjedništvo seli iz Kuvajta u Irak, u kamp Union III, u Bagdad. Kamp je smješten u Bagdadu, u području visoke sigurnosti. Republika Hrvatska sudjelovanjem u ovoj operaciji, kao i druge države članice, aktivno snagama doprinosi koaliciji. Stoga predlažem da Vlada predloži Hrvatskom Saboru na usvajanje odluku kojom se u navedenu operaciju koalicijskih snaga u 2018. i 2019. upućuju do 3 pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije. Vlada RH će po završetku sudjelovanja pripadnika OS RH u ovoj operaciji podnijeti izvješće Hrvatskom Saboru“.

Na temelju pozivnog pisma za sudjelovanje na konferenciji generiranja snaga (od 12. do 14. lipnja 2018. u Tampi, gdje je smješteno Središnje zapovjedništvo za vođenje operacija – USCENTCOM) i novog CJSOR 18-01 predloženo je razmatranje nekoliko pozicija za nastavak hrvatskog sudjelovanja u operaciji „Inherent Resolve“. Republika Hrvatska je u novoj zapovjednoj strukturi dobila poziciju stožernog časnika za planiranje u odjelu za operacije. U Iraku, točnije u Bagdadu, do sada je bilo smješteno zapovjedništvo kopnenih snaga, a s njegovim preustrojem doći će na toj lokaciji do združivanja dosadašnjih zapovjedništava u Kuvajtu i Iraku. Tako transformirano ujedinjeno zapovjedništvo planira dostići punu operativnu sposobnost tijekom srpnja 2018. godine, do kada će i većina uključenih država izvršiti popunu dodijeljenih pozicija. Rotacije pozicija traju u pravilu šest do osam mjeseci.

Trenutno je u Iraku 6. kontingent Slovenske vojske (Photo: SVNKON 02 OIR)

Novo zapovjedništvo operacije je u tzv. „zelenoj zoni“ usred Bagdada, i to će biti novo radno mjesto hrvatskog časnika. U operaciji u Iraku danas s osobljem na terenu sudjeluju Sjedinjene Američke Države, Republika Italija, Australija, Francuska Republika, Republika Turska, Velika Britanija, Kraljevina Danska, Kraljevina Španjolska, Kanada, Kraljevina Nizozemska, Republika Poljska, Kuvajt, Finska, Singapur, Savezna Republika Njemačka, Kraljevina Norveška, Novi Zeland, Kraljevina Švedska, Mađarska, Republika Estonija, Republika Slovenija i dr. Upravo je početkom ovog mjeseca započeo novi angažman Slovenske vojske u operaciji „Inherent Resolve“. Slovencima je ovo već 6. kontingent, a angažirani su na obuci sigurnosnih snaga u sjevernom Iraku, odnosno Kurdistanu. Slovenski kontingent odgovoran je za organizaciju i provođenje „follow-up“ tečaja za jednu od jedinica Sigurnosnih snaga Kurdistana, kao i za organizaciju i provođenje tečaja za pripadnike zapovjedništva bojne.

Konvencionalno gledanje se koncentrira na tehnološku superiornost kao ključni izvor američke dominacije na bojištu. Iako se Sjedinjene Države vidljivo muče na strateškoj razini, u okviru svoje borbe protiv terorista i pobunjenika, oni  su iznimno sigurni u svoju sposobnost pobjeđivanja tih grupacija u borbi na taktičkoj razini, zahvaljujući uvelike i tehnološkim prednostima kao što su prevlast u zraku, daljinsko izviđanje, sustavi zapovijedanja i upravljanja, precizno streljivo i sposobnosti djelovanja u noći. Promatrači se većinom fokusiraju baš na te tehnologije – kao što su bespilotne letjelice i oprema za noćna djelovanja – i njihovo potencijalno širenje među nasilne nedržavne aktere. Ono što je zanemareno u debati oko borbenog potencijala nasilnih ekstremista je i činjenica širenja nečeg bitno rudimentarnijeg i potencijalno bitno ubojitijeg: osnovnih pješačkih vještina. One obuhvaćaju koordinirane taktičke manevre malih snaga, podržane temeljnim streljačkim vještinama. Izgleda da dolazi do širenja takvih taktika, i njihovo zanemarivanje bi ubuduće moglo stvarati ozbiljne probleme za sigurnosnu politiku SAD.

Povjesničar David Edgerton napisao je knjigu nazvanu “Šok staroga”, u kojoj tvrdi da nas kolektivna opsjednutost društva brzo mijenjajućim tehnologijama često zasljepljuje prema utjecaju starijih alata i tehnika, koje zapravo pokreću većinu svega što vidimo oko nas. Mi vjerujemo da se tu logiku može koristiti i ovdje. Širenje sto godina starih borbenih tehnika, povezano s dostupnim tehnološkim rješenjima, može stvoriti ozbiljne prijetnje o kojima se trenutno ne promišlja.

Gomilanje žrtava brzo smanjuje volju za ratovanjem

Da bi bilo jasno, mi ne tvrdimo da će širenje takvih vještina omogućiti nedržavnim skupinama ekstremista da pobijede snage SAD u neposrednom sukobu. Američki protivnici su uvelike (i mudro) izbjegavali veće borbene operacije usmjerene na vojno poražavanje snaga SAD, i umjesto toga su razvili efikasne asimetrične nadomjeske – kao što su improvizirane eksplozivne naprave (IED) – dizajnirane da iscrpe političku volju. Ta se strategija neće mijenjati. Mi, ipak, tvrdimo da i marginalna unapređenja taktičke vještine kod nasilnih nevladinih skupina mogu voditi ishodima koji imaju strateške implikacije za globalne antiterorističke i protupobunjeničke operacije SAD, i to na dva načina. Kao prvo, ona čine vjerojatnijim da nasilne nevladine skupine budu češće u stanju nanijeti gubitke i nadjačati male i izolirane elemente snaga SAD – kao što se dogodilo u tragičnoj zasjedi u Nigeru u listopadu 2017. godine. Imajući u vidu aktualnu američku praksu otpošiljanja na teren malih postrojbi širom zabačenih regija svijeta, kombiniranu s ekstremnom političkom osjetljivošću po pitanju smrti i zarobljavanja ljudstva SAD, ovakvi ishodi mogli bi voditi do većih preokreta situacije. Kao drugo, velike i konvencionalne partnerske snage na čije su stvaranje SAD potrošile milijarde u Iraku i Afganistanu često imaju problema s opstankom na bojištu, kada moraju djelovati samostalno. Svaka uvećana borbena sposobnost ekstremističkih skupina mogla bi voditi do onog tipa kolabiranja kakvog je svijet vidio kod meteorskog rasta ISIS-kalifata 2014. godine. Ukupno gledano, poboljšana taktička sposobnost mogla bi otvoriti vrata strateškome uspjehu takvih grupa, usprkos nastavljanju njihove nesposobnosti pobjeđivanja snaga SAD u konvencionalnoj borbi.

Od ožujka 1915. Njemačka započinje formiranje tzv. “Sturmtruppen”

Stephen Biddle objašnjava da je moderna taktika, koju i nadalje prakticiraju najnaprednije vojne sile svijeta, razvijena u njemačkoj vojsci tijekom zadnjih godina Prvog svjetskog rata. Nakon četiri godine brutalnog rovovskog ratovanja, sve zemlje-sudionice su nastojale nadići zastoj koji su stvorile na Zapadnoj fronti. Širenje brzometnih pušaka i strojnica, kombinirano s iznimno efikasnim poljskim topništvom i minobacačima, fundamentalno je promijenilo način na koji je pješaštvo operiralo na bojištu. Pješačka bojna iz vremena Napoleona, s 1.000 ljudi i musketama, mogla je ispaliti 2.000 metaka u minuti (lošom preciznošću) na domet od oko 100 metara. Za usporedbu, bojna iz doba Prvog svjetskog rata naoružana puškama i s četiri strojnice mogla je ispaliti 21.000 metaka u minuti (precizno), na domet od oko 10 nogometnih igrališta (oko 1.000 metara). Rezultat ovog porasta fokusirane vatre bio je u prisiljavanju vojski da se odmaknu od korištenja zbijenih formacija iz napoleonskoga doba, i da se od ove “oluje čelika” sklone u rovove i bunkere. Kroz pročišćavanje i unapređivanje čarkaških taktika koje su se protezale još od 18. stoljeća, Nijemci su razvili raspršene, dobro uvježbane, male skupine vojnika koji su bili osposobljeni za skupna djelovanja. Oni su iskorištavali zaklone, i koristili “vatru-i-manevar”, u kojem je jedan dio šire skupine guši neprijateljsku vatru, dok se drugi elementi kreću, ne bi li s boka zaobišli protivničke položaje.

Takva je taktika ostala u osnovi neizmijenjena kroz nadolazeće stoljeće. S jedne strane, vojna tehnologija se u cjelini čudesno izmijenila tijekom proteklih 100 godina (nuklearno naoružanje, sateliti, rakete, itd.). S druge strane, ručno naoružanje je gotovo neizmijenjeno. Današnji karabin Colt M4 ima više sličnosti sa Springfield M1903 (usvojena u naoružanje 1903.) nego što ima razlika. A i pištolj Colt M1911 (usvojen u naoružanje 1911.) mnogi smatraju superiornim ručnim oružjem prema Beretta M9 koju tijekom zadnjih 30 godina koriste Kopnene snage SAD, a možda superiornim i prema Sig Saueru koji bi ih trebao naslijediti. Ne bi trebalo biti iznenađenje, dakle, da je i jezgra onih taktika koje sačinjavaju modernu borbu pretežito ostala statička.

Famozni procijep kod Fulde

Ne bi trebalo biti iznenađenje ni da su Oružane snage SAD iznimno dobre u provođenju tih osnovnih vještina. Vojna doktrina SAD je temeljito prožeta tim taktikama. One su stečene tijekom Drugog svjetskog rata i usađene u sam DNK vojske tijekom nadolazećih desetljeća, kada se ona spremala braniti Tjesnac kod Fulde od naleta Crvene armije. Do današnjeg dana, vojne snage SAD su majstori operativnih koncepata manevarskog ratovanja, u kojima te taktike igraju ključnu ulogu. Kao rezultat toga da su jednostavno stvarno dobri u tim osnovnim pješačkim vještinama, vojne snage SAD su na taktičkoj razini uživale popriličnu asimetriju nad svojim neprijateljima. Ta je činjenica naizgled gotovo potpuno zanemarena u aktualnim debatama oko modernih tehnologija ili “sukobljavanja naracija” (Battle of the narrative”).

Urbano bojište u Mosulu

Ima li dokaza za tvrdnju da negativci postaju bolji u osnovnim taktikama? Da. Uzmite za primjer Boko Haram. Nakon što su započeli svoj vojni pohod 2009. godine, oni su već ovladali korištenjem elemenata koordinirane vatre i manevra na taktičkoj razini, ne bi li izvodili kompleksne prepade, zasjede, pa čak povlačenje po ešalonima kada se brane. Čak su izveli i amfibijski desant kojim je pregažen garnizon nigerijskih Kopnenih snaga, na otoku u jezeru Čad. Još jedan primjer dolazi iz veće blizine za same SAD. Koristeći taktiku koja se proširila iz obuke Oružanih snaga SAD, narko-karteli kao što su zloglasni “Zetas” i “Jalisco New Generation” institucionalizirali su borbenu obuku koja im omogućava redovito bacati u nered meksičke sigurnosne snage. Uoči nedavnog rušenja meksičkog vojnog helikoptera korištenjem raketnog protuoklopnog oružja došlo je i do uznemirujućeg otkrića taktičke opreme s oznakama “CJNG – Vrhovno zapovjedništvo specijalnih snaga” (Cartel de Jalisco Nueva Generacion). Daljnji dokazi dolaze s bojišta s ISIL u Iraku. Konvencionalne snage imale su velikih problema u izbacivanju ISIL iz iračkih prostora, i u tome su uspjele tek širokom uporabom iračkih Snaga za specijalne operacije i zračne moći SAD. Bitka za Mosul, na primjer, trajala je devet mjeseci usprkos opsežnoj materijalnoj potpori SAD i omjeru snaga od 20:1 protiv branitelja iz redova ISIL. Afganistanske konvencionalne vojne snage su često poražene od sve kompetentnijih talibana. Na drugoj strani svijeta, filipinske snage su bile prisiljene uništiti velik dio grada Marawi, ne bi li ga oslobodile od džihadističkih pobunjenika, tijekom petomjesečne opsade tijekom prošle godine. Nadalje, izgleda kao da ti neprijatelji gravitiraju prema operacijama u urbanim područjima. Takvi okoliši ograničavaju SAD i njihove partnere u korištenju njihovih prednosti iz sfere visoke tehnologije, iz čega proizlazi poprište koje bi moglo postati i još ravnomjernije. Konačno, imajući u vidu lakoću kojom takve skupine mogu infiltrirati loše provjerene partnerske snage, vojska SAD vjerojatno već duže svoju taktičku obuku pruža baš neprijatelju, direktno ili posredno. Kao što je jednome od autora rekao jedan vojni savjetnik SAD u Afganistanu: “Ponekad se polaznik obuke jednostavno prestane pojavljivati baš prije ceremonije okončanja obuke, i tada – baš se s njim borite tijekom provođenja iduće zadaće“.

Zaključno, umjesto proslave (zapanjujuće sporog) uništenja ISIS kalifata, vojne snage SAD trebale bi shvatiti da je jedan od njihovih neprijatelja upravo naučio poprilično o bobi: osnovnu pješačku taktiku, urbane operacije, kao i pametno sklapanje nadolazećih tehnologija. Te će se lekcije širiti globalno, ali i brže nego što to mnogi očekuju.

Što bi trebalo poduzeti kao odgovor? Kao prvo, Sjedinjene Države moraju prepoznati činjenicu da će ti negativci postati bolji u tome što rade. Umjesto nastavljanja utješnog mita da su neprijatelji uvelike sačinjeni od nevještih čudaka, planeri i donositelji političkih odluka moraju razumjeti da te skupine imaju visoko motivirano i – s odgovarajućom obukom – potencijalno sposobne borce.

Tijekom Zaljevskog rata iščekivalo se i korištenje iračkog kemijskog oružja

Kao drugo, moramo zapamtiti da su ljudi važniji od opreme. Utopljenost čitave debate u pitanja o stvarčicama visoke tehnologije zasjenila je činjenicu kako tim tehnologijama barataju pojedinci i organizacije. Biddle je još tamo 1996. napisao vizionarski članak nazvan “Pobjeda, pogrešno shvaćena” o implikacijama Zaljevskog rata 1991. u kojem je propitivao hipotezu o tome da će tehnologija biti odlučujući faktor na bojištima 21. stoljeća. Njegova je analiza pokazala da su osnovne vojničke vještine bile ključne za postizanje nadmoćne pobjede nad iračkim snagama. On je tvrdio da je tehnologija mogla jednostavno “uvećavati efekte proizašle iz razlika u vještinama na bojištu. Ako je tome tako, onda bi razlika u vještini danas mogla biti mnogo važnija nego u prošlosti“. Mi smo ovdje predložili slične argumente. Zbog toga vojne snage SAD moraju ne samo biti zabrinute promjenama neprijateljevog seta vještina, već moraju jednakom pažnjom pratiti i očuvanje svog vlastitog ljudskog kapitala. Snage SAD su samo onoliko dobre koliko su dobri muškarci i žene koje selekcioniraju, obučavaju i karijerno razvijaju.

Komandosi iz sastava Afganistanske narodne armije (ANA)

Posljedično, vojne snage SAD trebale bi prestati biti jedan od najboljih snabdjevača taktičke obuke za negativce. Planeri bi morali biti izbirljivi pri izgradnji partnerskih sposobnosti. Dodatnu bi pažnju trebalo posvetiti odlučivanju koje se to vojne postrojbe partnerskih nacija obučava, koju će one ulogu igrati u borbi, i koliko to velike i dobre one zapravo trebaju biti. Većina tih nacija ne trebaju konvencionalne vojske zapadnoga stila, već im više trebaju politički pouzdane snage posvećene unutarnjoj sigurnosti i antiterorizmu. U Iraku i Afganistanu velike se (i vjerojatno nestabilne) konvencionalne snage partnera loše bore (kada se bore), i zato su specijalizirane protuterorističke i elitne postrojbe, pažljivo oblikovane od mentora iz SAD, ustrajno pretjerano korištene kao jurišne snage. Prema riječima još jednog od vojnih savjetnika iz SAD u Afganistanu, koji je govorio o tamošnjim elitnim postrojbama komandosa: “Osam posto postrojbi vodi 80 posto borbi“. Umjesto da se odabere uvježbavati veliki broj slabo provjerenih konvencionalnih snaga partnera, Sjedinjene Države bi možda trebale sačuvati takvu obuku (i resurse) za manji broj bolje provjerenih snaga više kvalitete. Takvi će napori nužno obuhvaćati difuzno širenje obuke i tehnologije (i rizik budućih problema sličnih onima oko skupine “Zetas”). Upravo zato, Sjedinjene Države moraju biti pažljivije oko toga tko dobiva što, i u koju svrhu.

Konačno – i najvažnije – građanstvo Sjedinjenih Država mora podrobnije nadzirati političke odabire svog vodstva, kada se već na kocku stavlja živote vojnog osoblja. Oni dani neometanog nametanja američke volje drugima su završili. Širenje vještina i tehnologije, uvećana vjerojatnost neugodnih urbanih operacija, i sve manji politički apetit za vojni avanturizam trebali bi djelovati otrežnjujuće na naše vodstvo. Ako gubitak ukupno četiri vojnika može potresti naciju, moramo mnogo bolje promisliti o tome kada smo uopće spremni naše trupe izložiti opasnosti.

Ovaj su tekst autori Leo Blanken, Kai Thaxton, i Michael Alexander 27. veljače 2018. godine objavili na američkom specijaliziranom portalu War on the Rocks (https://warontherocks.com/). Leo Blanken je profesor na Odjelu za obrambenu analitiku pri US Naval Postgraduate School, Monterey, savezna država California. Kai Thaxton je časnik Kopnenih snaga SAD s više od 20 godina iskustva i titulom magistra pri Odjelu za obrambenu analitiku, Naval Postgraduate School. Mike Alexander je časnik specijalnih snaga s više od 26 godina iskustva i magisterijem pri Odjelu za obrambenu analitiku, Naval Postgraduate School. Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: https://warontherocks.com/2018/02/shock-of-the-mundane-the-dangerous-diffusion-of-basic-infantry-tactics/

Dok Turska i dalje nastavlja s provođenjem svoje operacije “Štit Eufrata” u Siriji, već prvih dana po začetku tog djelovanja počele su i diskusije o pojedinim operativnim aspektima ove vojne intervencije. Tako je i blog “Offiziere.ch” još 2. rujna ove godine skrenuo pažnju na pomalo neobičan odabir oklopne tehnike kojom je Turska krenula u akciju protiv Islamske države u Siriji…

Turska je proteklog tjedna pretrpjela svoje prve smrtne žrtve, dok njihov vojni ulet usmjeren protiv Islamske države (ISIS) i snaga sirijskih Kurda nije bio ni tjedan dana star. Ono što je izgledalo kao milicija pod borbenom zastavom arapsko-kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (Syrian Democratic Forces – SDF) uspjelo je, prema turskim službenim izvorima, ubiti jednog turskog vojnika i ozlijediti još trojicu prilikom napada raketama na njihov tenk, sedam kilometara južno od sirijskog pograničnog grada Jarabulusa. Video snimke su tu zorno pokazale tenk pogođen raketom ispaljenom od SDF, koji se onda i zapalio u jarku vatrenu loptu:
—————–

—————–
Također, u utorak 30. kolovoza još su tri turska vojnika bila ranjena kada se njihov tenk našao pod napadom zapadno od Jarabulusa.

Dostupne snimke turske intervencije pokazuju njihove M60 Patton tenkove i ACV-15 oklopne transportere (APC) kako štite savezničke pripadnike sirijskih milicija i oko 350 turskih vojnika koji su tada djelovali južno od međudržavne granice. Ovo traži postavljanje pitanja: zašto Turska svoje djelovanje u ovoj velikoj operaciji predvodi svojim M60, umjesto bitno naprednijim tenkovima Leopard 2?

Istina je da su mnogi turski M60 bili unapređivani i modernizirani u Izraelu, ali oni ipak nisu najpouzdaniji tenkovi u turskome arsenalu. Izabrati M60 za predvođenje takvog potencijalno rizičnog juriša na neprijateljski teritorij je nedvojbeno upitan potez, imajući u vidu tursko posjedovanje stotina bitno izdržljivijih Leoparda 2.

Nadalje, izlaganje ovih tenkova raketnoj vatri, kako se to vidjelo iz dosadašnjih incidenata, postavlja i pitanje sposobnosti snaga oko Jarabulusa za daljnje kretanje južno od granice, u borbu s neprijateljima. Ako ništa drugo, njihova teška situacija u kojoj su se zatekli na sjeverozapadu Sirije nije potpuno različita od one s kojom su se suočili izraelski vojnici u Libanonu, tijekom završnih faza njihova posljednjeg rata s Hezbollahom, još tamo u ljeto 2006. godine.

Kada je Izrael pokrenuo operaciju “Promjena smjera 11”, Izraelske obrambene snage planirale su da će helikopterima prevezeni komandosi raditi u suradnji s njihovim oklopom, ne bi li se zaokružilo Hezbollah na jugu Libanona, i osiguralo izraelsku granicu od raketnih napada koje je ta skupina izvodila. Bio je to spektakularan neuspjeh, a loša koordinacija na zapovjednim razinama dovela je do toga da su izraelske kopnene snage postale žrtvom dobro organiziranih zasjeda Hezbollaha. U jednoj je prilici  tenkovska kolona sastavljena od 24 tenka Merkava upala u zasjedu boraca Hezbollaha, koji su na njih ispalili protuoklopne projektile s vrhova brda, oštetivši najmanje 11 izraelskih tenkova. Čak su uspjeli vatrom iz ručnog oružja i minobacača otjerati izraelsko pješaštvo koje je oklopu pružalo podršku, čime je zasjeda postigla puni uspjeh. Tenkovi, glupo poslani u djelovanje po brdskome terenu, brzo su postali nemoćne mete za Hezbollah.

S obzirom na pažnju posvećenu sigurnosnim karakteristikama, izraelske Merkave nazivalo se najsigurnijim tenkom na svijetu. Smrt oko 30 izraelskih vojnika i časnika iz oklopnih snaga, uključujući tu i dva zapovjednika bojni, zajedno s oštećivanjem oko 50 njihovih tenkova protuoklopnim raketama Hezbollaha tijekom ovoga rata, zorno je pokazalo da ti tenkovi definitivno nisu neranjivi.

Sada u Siriji Turci nisu ušli u borbu sa svojim najsigurnijim tenkovima, već s ponešto svojih starijih i brojnijih tenkova koji su trebali, u najboljem slučaju, igrati tek ulogu podrške njihovim boljim Leopardima 2. Ti su tenkovi bolje opremljeni za umanjivanje učinaka štete koja posadama prijeti od vatre; na primjer, njihovo je streljivo odvojeno od posade u zaseban odjeljak, za neželjeni slučaj da dođe do njegovoga zapaljenja tijekom žestokih borbenih djelovanja.

Nakon prvih dana operacije, turske Oružane snage započele su s prebacivanjem tenkova Leopard 2A4 na južne granice države. Prema publikaciji Military Balance 2016, Turska ima 325 Leoparda 2A4. Ne izgleda da ta oružja rabi ijedna oklopna postrojba trenutno raspoređena u operacije protiv Kurda na jugu države, ni u okviru operacija u Siriji ili Iraku. Više je vjerojatno da se ti operativno sposobniji tenkovi nalaze pri postrojbama koje čuvaju tursku granicu prema Grčkoj i Rusiji, gdje bi se oni mogli naći suočeni s bitno sposobnijim protivnicima, koji koriste i modernija te opasnija protuoklopna oružja.

Leopard 2 nipošto nije savršen, a postupno će biti i sve ranjiviji kako vrijeme ide, imajući u vidu pojavu sve novijih i ubojitijih protuoklopnih raketnih oružja. Pa ipak, on i dalje ostaje najbolji tenk u turskom arsenalu, a imajući u vidu koliki broj ovih oružja Turska ima na raspolaganju – baš su oni trebali biti tenkovi koji bi predvodili tu operaciju.

Treba procijeniti moguće razloge koji bi Tursku spriječili da u ovu akciju pošalje svoje Leoparde. Turska je velika zemlja i vojne baze na njenom južnom kraju možda i nisu imale u svome rasporedu ove tenkove, ili možda nisu imale posade potrebne za djelovanje ovih tenkova, imajući u vidu široki raspon uhićenja i pritvaranja koje je Vlada provela nakon neuspjelog državnog udara 15. srpnja ove godine. Također, iako je Turska dugo promišljala interveniranje u tom dijelu sjeverozapadne Sirije – u lipnju 2015. godine Erdogan i njegovi generali diskutirali su o pokretanju upada u to područje, s oko 2.000 vojnika (taj je plan brzo bio odbačen po ruskoj intervenciji i incidentom oko borbenog zrakoplova koji je uslijedio) – do ove je intervencije ipak došlo iznimno naglo, bez da je i Washington unaprijed upozoren prije no što su ispaljene prve salve ovog 24. kolovoza.

Po pitanju ove operacije Sjedinjene Američke Države i Turska nisu bile tako dobro koordinirane kako se moglo zaključiti iz njihovih prvih objava za javnost. Dok je Turska čitav poduhvat prikazivala kao zajedničku operaciju s koalicijom koju predvode SAD, prvi udari iz zraka koje su izveli turski zrakoplovi oko Jarabulusa bili su jednostrani, a ne pod kišobranom koalicije (Adam Entous, Gordon Lubold and Dion Nissenbaum – “Turska ofanziva na Islamsku državu u Siriji zatekla je SAD nespremne”, Wall Street Journal, 30. kolovoza 2016. godine)

Barem djelomični razlog ovakvog postupanja bila je i činjenicada se Turska našla suočena s jasnim povodom za rat, groznim terorističkim napadom 20. kolovoza bombom na kurdsko vjenčanje u Gaziantepu, koji je ubio 53 osobe, od kojih su mnoge bile djeca, a onda i s minobacačkim napadom na Karkamış. Da se nije poduzelo ništa, i da nije odlučno odgovoreno na takve grozne napade, a samo šest tjedana nakon već spomenutog pokušaja državnog udara, postiglo bi da u očima turskoga naroda Vlada i vojne vlasti izgledaju slabo u tom kritičnom trenutku.

S druge strane, turska je Vlada mogla objaviti da će eliminirati sve teroriste na nacionalnim granicama, a onda nastaviti s raspoređivanjem i prikupljanjem ozbiljnoga broja Leopard tenkova na ugroženoj granici i drugdje širom države – što bi odalo njihove namjere i upropastilo efekt iznenađenja.

Pa ipak, Turska je već više od godinu dana imala topništvo, tenkove i vojne trupe povoljno raspoređene uz problematičnu granicu. Uz to, postojao efekt iznenađenja ili ne, bilo je malo vjerojatno da bi se borci ISIS borili do smrti radi obrane mjesta kao Jarabulus, grada na periferiji takozvanog kalifata – što je bio i razlog njihove odluke o brzome povlačenju. I prije no što je započela ova operacija, bilo je jasno da se ISIS taktički povlači iz krajeva u kojima se ne mogu dobro utvrditi, ne bi li postupno ozbiljno trošili snage napadača. Tim više što je bilo jasno da će napad vojnim sredstvima biti nužan iz već navedenog razloga – da je ISIS nastavljala ustrajno napadati turska naselja i gradove smještene uz granicu.

Turski oklopni transporteri ACV-15 viđeni nedaleko međunarodne granice sa Sirijom 25. kolovoza 2016. godine

Pitanje koje se zato moralo postaviti glasi: Je li Turska stvarno trebala pokretati ovu ofanzivu prije no što je pripravila svoja najefikasnija oružja? Iskorištavanje vremena za okupljanje efikasnije opreme moglo je povećati vjerojatnost postizanja jasnije i temeljitije pobjede za turske vlasti i oružane snage, što bi sve itekako pojačalo povjerenje javnosti, koje se možda i ponešto poljuljalo.

S trenutnim sastavom snaga u Siriji, Turcima bi bilo preporučljivo da ne napreduju predaleko na jug, u neprijateljska područja gdje bi se iz prve ruke moglo provjeriti koliko je zapravo ranjiva njihova flota starih tenkova tipa M60 – za potencijalno ubojite mobilne zasjede, a i mine te improvizirane eksplozivne naprave (IED). Napadi otrpljeni prve subote ovoga djelovanja poslali su jasno upozorenje o mogućim razornim posljedicama s kojima bi se Turska mogla suočiti ne promisli li o pitanju sastava svojih operativnih snaga otposlanih u ratom devastiranu močvaru s one strane državne granice.

* Ovaj je tekst objavljen 2. rujna 2016. na blogu Offiziere.ch (http://www.offiziere.ch/), pod izvornim naslovom “Why did Turkey use M60’s to spearhead its Syria intervention?”. U originalu, s određenim aktualnim dopunama, se ovaj tekst može naći na internetskoj adresi: http://www.offiziere.ch/?p=28962

Jedva sedam mjeseci nakon što je pilot turskih Zračnih snaga oborio ruski borbeni zrakoplov Su-24, odnosi između Ruske Federacije i Turske počeli su zatopljavati. Krajem lipnja 2016. godine turski predsjednik Erdogan dramatično je odstupio od svog dotadašnjeg tvrdog stava da neće biti isprike, a time ni svojevrsne predaje, te je svom ruskom kolegi Putinu uputio pismo koje je službeni Kremlj i objavio. Izražavajući “simpatije i duboku sućut obitelji ruskoga pilota“, Erdogan je od Rusije zatražio da “nam oprosti“. Također je rekao i da će Turčin osumnjičen za ubojstvo pilota biti suđen. Putin je 29. lipnja ove godine s Erdoganom pričao telefonski, po prvi put od incidenta. Ruski predsjednik je pristao ukinuti ograničenja na putovanje i započeti pregovore o okončanju drugih ekonomskih sankcija. Ovdje se treba podsjetiti da je Erdoganova isprika razotkrila jednako tako slabost turskoga predsjednika, koji do objave ove isprike nije bio spreman na popuštanje, a u isto vrijeme i određenu dozu pragmatizma nakon širokih ekonomskih sankcija uvedenih od Putina Turskoj, koje su jako bolno pogodile tursku ekonomiju.

Zahlađenje bilateralnih odnosa demonstriralo je turskoj Vladi da je više ovisna o Rusiji nego obrnuto. Takozvano strateško partnerstvo Turske i Rusije, iskovano od nekih turskih analitičara i komentatora, zapravo nikad nije postojalo – bila je to tek turska vizija bez osiguranja strateškog zaleđa, koja je zakazala pri prvom slučaju pogoršanja odnosa između te dvije države. Nedavno ponovno približavanje stvorilo je jasnog pobjednika u ovom sukobu osobnosti, naime Putina – dok je Erdogan ostao satjeran u kut bez mogućnosti za bijeg. Nadalje, jasno je vidljivo da to političko približavanje ne vodi natrag prema starim srdačnim odnosima koji su nekad postojali među dvojicom predsjednika. Ovoga puta Putin vodi igru, a Erdogan prati. Drugim riječima, dinamika ovih bilateralnih odnosa se pogoršala za Erdogana, pa makar to on sam još i ne bio spreman priznati.

Nedavni neuspjeli pokušaj izvođenja vojnog udara u Turskoj Erdogana je postavio u fokus događanja, a dodao je i ponešto novih problema na Erdoganovu listu domaćih političkih prioriteta. Iako je međunarodna zajednica osudila sam pokušaj vojnoga udara, ona također osuđuje i aktualni val uhićenja ljudi iz pravosuđa, akademskih krugova, medija, uprave i vojske – koje Erdogan provodi u ime zaštite demokracije. Drugim riječima, bilateralni odnosi EU-Turska i SAD-Turska su pogoršani, a put prema njihovom budućem poboljšavanju ostaje, najblaže rečeno, dug i težak. S druge strane, Putin je istaknuo “kategoričku nedopustivost protuustavnih djelovanja i nasilja u državnome životu“, te je potvrdio i svoju namjeru održavanja osobnog sastanka s Erdoganom u skorijoj budućnosti. Kao što je to 25. lipnja istaknuo Mevlüt Çavuşoğlu, turski ministar vanjskih poslova: “Mi smo od Rusije primili bezuvjetnu podršku, za razliku od nekih drugih država” – odnosno od svojih zapadnih saveznika.

Sastanak Lavrov-Cavusoglu u Sochiju tijekom skupa Organizacije za ekonomsku suradnju na Crnome moru (BSEC), 1. srpnja 2016. godine

To je “bezuvjetna podrška” od iste one Rusije koja je ojačala režim Bashara al-Assada, i koja ga nastavlja podupirati. S druge strane, prema Erdoganu je Assadov režim trebalo srušiti sa svjetske scene još tamo 2011. godine. Borbe koje neprekidno traju u Siriji u Tursku su otposlale preko 3 milijuna izbjeglica. A napad ISIS na istanbulsku zračnu luku “Kemal Ataturk” 28. lipnja, te sastanak turskog ministra Çavuşoğlua i njegovog ruskog kolege Sergeja Lavrova koji je uslijedio, doveli su do suglasja dvije strane o obnovi sigurnosne i obavještajne suradnje koja je bila zaustavljena nakon obaranja Su-24 – sada s posebnim naglaskom na suzbijanje ISIS-a. Susret dvaju ministara vanjskih poslova također je položio temelje i za šire diskusije o suradnji u Siriji, gdje bi Turska možda mogla i omekšati svoje zahtjeve za momentalni silazak s vlasti Assada, u zamjenu za rusko umanjivanje pomoći sirijskim Kurdima i direktno koordiniranje u borbi s ISIS-om.

Ako je do sada Erdogan u Rusiji i Iranu vidio svoje protivnike po pitanju Sirije, sada bi se on mogao naći prisiljen na promjenu stavova i prihvaćanje realnosti na terenu u Siriji – da, naime, režim Bashara al Assada ostaje, i da Ankara prihvati realnost takvog svršenoga čina. Predstojeći susret Erdogana i Putina, zakazan za 9. kolovoza u Sankt Petersburgu, bacit će ponešto dodatnoga svjetla na tu, po Erdogana ključnu odluku. Nema sumnji da će Putin poticati Erdogana na ponovno razmatranje njegovih anti-sirijskih stavova, kroz ukazivanje prstom na Zapad, i optuživanje zapada za sva zla koja su se u Siriji dogodila tijekom proteklih pet godina.

Još nije nedvojbeno odlučeno hoće li ovoga puta Putin uspjeti Erdogana odvratiti od Zapada. Putin je to pokušavao i prije incidenta s rušenjem zrakoplova, kada je izgledalo da bi taj napor mogao i uspjeti. Pa ipak, taj je incident doveo do hlađenja odnosa Rusije i Turske, te zatopljavanja inače napetih odnosa Turske i njenih NATO saveznika. Trenutna situacija u Turskoj – nakon pokušaja vojnog udara, kada turske vlasti osuđuju sa Zapada, dok je Rusija izgleda sretna da ih može podržavati – mogla bi Erdogana približiti Putinu. Pri tome, još ostaje za vidjeti hoće li Erdogan prihvatiti Putinove vanjskopolitičke ciljeve, posebice u Siriji, te takozvanu rusku sferu interesa u južnim krajevima Kavkaza. No, do kraja priče Turska bi lako mogla otkriti kako je cijena ruskoga prijateljstva zapravo visoka, a pitanje na koje još čekamo odgovor je – da li je tu cijenu Tuska voljna platiti, te onda i igrati prema ruskim uvjetima.

* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).

* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

Budući da uskoro brojimo tri mjeseca od početka ofenzive libijskih snaga na uporište Islamske države u Libiji, a da ova vojna operacija nije postigla željenog uspjeha, jučer su se ondje u borbu aktivno uključile i Sjedinjene Američke Države. Udarima iz zraka nastoji se pomoći pri aktualnoj opsadi grada Sirta, rodnog mjesta Moamera al-Gadafija, te tamošnjeg glavnog uporišta radikalnih islamista priseglih na vjernost kalifu Islamske države Abu Bakru al-Baghdadiju. Dok su borbe oko Sirta snage odane Tripoliju do sada koštale oko 250 mrtvih, njihov je neuspjeh postajao sve većim problemom za libijsku Vladu nacionalnog sporazuma – ne samo radi žrtava među ionako slabim saveznicima Zapada u Libiji, već i zbog slabog učinka logističke i tehničke pomoći koju Vladi nacionalnog sporazuma pružaju njeni međunarodni saveznici.

Dosadašnja djelovanja SAD u Libiji

Noureddine Chouchane i poprište američkog napada, Sabratha, 19. veljače 2016. godine

Ovo američko borbeno djelovanje za sada predstavlja treći navrat da su SAD posljednjih godina iz zraka napadale ciljeve u Siriji. Prvi put su takva djelovanja bila zabilježena u večernjim satima 13. studenog 2015. godine, kada je iz zraka gađan “zapovjedni centar Islamske države” nedaleko grada Darne na istoku Libije. Iako se službeno broji da je taj kraj pod vlašću Zapadu sklonijih libijskih skupina od lipnja 2015. godine, svojim su djelovanjem američki zrakoplovi F-15 ondje eliminirali tamošnjeg islamističkog vođu Abu Nabila al Anbarija. Taj je Iračanin u Libiju stigao tijekom rujna 2014. godine, kao osobno otposlani izaslanik kalifa al-Baghdadija iz Raqqae.

Druga serija američkih napada u Siriji bila je izvedena u petak 19. veljače ove godine, iz američkih letjelica s posadom i bez nje (među ostalima i zrakoplovima F-15 Strike Eagle Ratnog zrakoplovstva SAD baziranima na RAF Lakenheath u Suffolku). Cilj ove serije jutarnjih napada bio je “kamp za obuku ISIS” nedaleko obalnog grada Sabratha, na zapadu Libije (oko 80 kilometara zapadno od Tripolija), gdje je glavna meta bio islamistički vođa Noureddine Chouchane, osoba navodno odgovorna za organizaciju dva napada na strance u Tunisu, 18. ožujka 2015. i 26. lipnja 2015. godine, koji su zajedno odnijeli 60 života. Treba napomenuti da je baš u ovom napadu SAD na ciljeve Islamske države kod Sabrathe bilo ubijeno i dvoje talaca iz Srbije. Riječ je bila o Slađani Stanković i Jovici Stepiću, službenicima srpske ambasade u Libiji, o čijem se oslobađanju aktivno pregovaralo još od otmice 8. studenog 2015. godine.

Objava novih američkih zrakoplovnih djelovanja u Libiji

Prema navodima iz Ministarstva obrane SAD, jučerašnji su zračni napadi izvedeni temeljem “zahtjeva libijske Vlade nacionalnog sporazuma“, a američki predsjednik Barack Obama navodno ih je autorizirao tijekom prošloga tjedna temeljem preporuka ministra obrane SAD Asha Cartera i generala Josepha Dunforda, načelnika Združenog stožera OS SAD. Za razliku od već spomenuta prva dva niza takvih američkih zračnih napada u Libiji, koje se izvodilo neovisno o saveznicima na terenu (što je možda i imalo veze s njihovim dvojbenim učinkom), ovi zadnji izvedeni su uz koordinaciju s međunarodno priznatim lokalnim vlastima. Prema riječima Petera Cooka, glasnogovornika Pentagona, ovi napadi su:

“… konzistentni s našim pristupom borbi protiv ISIL-a, uz suradnju sa sposobnim i motiviranim lokalnim snagama. Snage povezane s Vladom nacionalnog sporazuma imale su uspjeha pri oslobađanju prostora iz ruku ISIL-a, za sada oko Sirta, i dodatni udari SAD će nastaviti gađati ISIL u Sirtu, ne bi li omogućili vladinim snagama izvođenje odlučujućeg strateškog napredovanja“.

Nova američka ratna operacija?

Negdašnji konferencijski centar Ougadougou – jedna od glavnih utvrda ISIS u Sirtu

Pri tome, do sada su gađane konkretne mete u području užeg centra grada Sirt, čija opsada neprekidno traje još od 8. lipnja ove godine. Izgleda da su konkretno gađana dva teretna vozila korištena od islamista i jedan tenk T-72, što je, čini se, samo uvod u širu pomoć ondje zaglavljenim vojnim nastojanjima Vlade iz Tripolija. Sam izbor meta izveden je temeljem informacija koje su na terenu prikupila djelovanja pripadnika američkih postrojbi specijalne namjene, a navodno su u djelovanjima sudjelovale i bespilotne letjelice MQ-9 Reaper bazirane u zrakoplovnoj bazi Sigonella na Siciliji, te helikopteri AH-1W Super Cobra s desantnog nosača zrakoplova USS Wasp (LHD-1), koji je trenutno u vodama nedaleko Libije, navodno bez ostala dva plovila svoje uobičajene amfibijske skupine brodova.

Glasnogovornik Pentagona Cook napominje kako su djelovanja SAD u Libiji ograničena na zračne udare i obavještajnu potporu, ukazujući da ondje nema prodaje naoružanja ili isporuka kakve nesmrtonosne vojne pomoći – ističući da:

“Po pitanju ove konkretne operacije u Sirtu ne očekujemo sudjelovanje kopnenih postrojbi SAD u ovoj konkretnoj operaciji. Ne bih želio govoriti o korištenju kakvih drugih snaga SAD u širem kontekstu Libije… Mi smo već ranije naznačili da imamo snage na terenu, koje nam pružaju sliku stanja, i to je bilo korisno i uspješno. Ali, to je zasebno i odvojeno od ove operacije“.

Raketni napad na Sirt izvršen 18. srpnja nije ubrzao opsadu

S vojne strane, čitavom širom američkom operacijom u Libiji se izgleda rukovodi iz Američkog zapovjedništva za Afriku (US Africa Command – AFRICOM), čiji je zapovjednik general Thomas D. Waldhauser dobio i ovlast odobravanja budućih borbenih djelovanja oko Sirta. Ove aktivnosti se navodno izvode u okviru operativnog plana sastavljenog od tri prepoznatljive faze. Kao prvo, “Operacija rješavanje Odiseje” (Operation Odyssey Resolve) obuhvaća obavještajne djelatnosti i izviđačke letove, kojima se prikuplja informacije potrebne za suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu u Libiji. Kao drugo, operacija nazvana “Junction Serpent” iz dostupnih informacija formira konkretne podatke o ciljevima potencijalnih djelovanja, izričito uz konzultiranje lokalnih vlasti Libije. Konačno, kao treće, operacija “Odyssey Lightning”, započeta tijekom proteklih dana, obuhvaća djelovanja borbenih letjelica koje onda pogađaju tako prethodno odabrane ciljeve.

Ples po žici u Libiji

Navodni ostaci helikoptera u kojem su stradali Francuzi kod Bengazija

Za kraj napomenimo i činjenicu da su spomenuta američka djelovanja postrojbi specijalne namjene u Libiji očigledno odvojena od usporedivih francuskih aktivnosti, iako se proteklih mjeseci s terena čulo o naznakama djelovanja snaga obiju ovih država. Za razliku od aktualnog priznanja američke prisutnosti, Francuska je boravak svojih specijalaca u Libiji objavila 20. srpnja ove godine, povodom smrti trojice njihovih ljudi – pri rušenju libijskog helikoptera (navodno pripadajućeg snagama libijskog generala Khalifa Haftara), 17. srpnja ove godine nedaleko Bengazija. Za razliku od SAD, za koje se spominju dvije skupine specijalaca na širem zapadu države, Francuska je u Libiji djelovala na istoku države, gdje se izgleda tijekom proteklog vremena izrotiralo i više tisuća francuskih vojnika. Među ostalim, njihovom se djelovanju pripisuju i obavještajni podaci prema kojima je bio pripremljen već spomenuti prvi američki zračni napad u Libiji, uspješno izveden 13. studenog 2015. godine na istoku Libije.

Prosvjedi nakon objave francuskog prisustva u Libiji ,Tripoli, 21. srpnja 2016. godine

Pa ipak, kako te francuske aktivnosti na istoku Libije nisu bile usklađene s Vladom nacionalnog sporazuma, već samo s Tripoliju suprotstavljenim snagama u Bengaziju, ovo je priznanje francuske prisutnosti u Libiji u krugovima međunarodno priznate vlade dočekano političkim negodovanjem, potpomognutim i javnim prosvjedima u četvrtak, 21. srpnja ove godine. Usprkos povoljnim reakcijama koje su objave borbenog prisustva u Libiji imale na francusku unutarnju politiku, budući da su došle samo šest dana po velikom terorističkom napadu u Nici, vanjskopolitički je čitava ova situacija bila izvor popriličnih neugodnosti. Zato i ne čudi da su si SAD dale truda postupiti drugačije, možda i temeljem lekcija naučenih iz usporedivog političkog neuspjeha svoje druge serije zračnih napada u Libiji, u veljači ove godine – koordinirajući svoje aktivnosti s međunarodno priznatom vladom Libije, koja je i prva javno objavila američka borbena djelovanja u Libiji, da bi Pentagon tek onda naknadno potvrdio te službene libijske navode.

Libijski premijer Fayez Sarraj i članovi Predsjedničkog vijeća

Tako je tijekom popodneva libijski premijer Fayez Serraj mogao pred kamerama izjaviti da je upravo on tražio pomoć SAD, ne bi li olakšao napredovanje svojoj Vladi vjernih snaga oko Sirta. Konkretno, istaknuo je da je pomoć zatražena nakon koordiniranja snaga milicije al-Bunian al-Marsous i ministra obrane u Vladi nacionalnog sporazuma, čime je Predsjedničko vijeće Libije “odlučilo aktivirati svoje sudjelovanje u međunarodnome savezu protiv ISIS“. Pri tome, oni ponovno naglašavaju kako su i dalje protiv “strane vojne intervencije na terenu” u Libiji, do koje po njima može doći samo uz izričit pristanak međunarodno priznate Vlade nacionalnog sporazuma. U takovom kontekstu, dok je nenajavljeno francusko prisustvo u Libiji predstavljalo kršenje suvereniteta i “oskvrnuće svetosti libijskoga tla” – ograničena američka djelovanja samo su pomoć lokalnim vlastima u borbi protiv snaga Islamske države u Libiji.

Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

Dok po pitanju organizacije ISIS, ili Islamska država, posljednjih dana pažnju glavnine medija okupira Irak (oslobođenje od 2014. okupiranog grada Fallujah), pa i Sirija (napredovanje raznih snaga u smjeru grada Raqqa), ponešto je manje pažnje bilo posvećeno Libiji – u kojoj također traje oveća ofenziva na tamošnje središte Islamske države. Naime, u Libiji borbe aktivno traju oko grada Sirta, negdašnjeg rodnog mjesta Moamera Gadafija, koje je tijekom veljače 2015. prešlo u ruke organizacije ISIS u Libiji. Nakon osvajanja ISIS uporišta u gradu Darna, na istoku Libije (tzv. “vilajet Barqa”, u širem sastavu Islamske države), Sirt je postao i glavno uporište islamista bliskih Islamskoj državi u Libiji, koji su ondje proglasili i svoj “vilajet Tarablus”.

Otkud ISIS u Sirtu?

Iako su se tamo uvelike nadovezali na postojeću lokalnu salafi-islamističku organizaciju Ansar al-Sharia (jednu od više istoimenih, ali odvojenih grupa tog imena u Libiji), Islamska država je ubrzo svojom okrutnošću i u tom gradu stvorila aktivne neprijatelje. Nakon manjeg ustanka tamošnjeg plemena al Ferjani (povodom ubojstva imama Khalid bin Rajab Ferjanija, 10. kolovoza 2015. godine, pretežito na prostoru obalnog, 3. okruga na istoku Sirta), bilo je nada da će ondje doći do intervencije snaga vjernih vladi iz Tobruka – budući su žrtve ustanka bile iz istoga plemena kao i general Khalifa Haftar, koji je njihov glavni vojni zapovjednik. No, iako se u praksi pokazalo da je takva jednostrana intervencija gotovo pa nemoguća, budući je Sirt na granici utjecaja dviju tada glavnih podijeljenih vlada u Libiji, a ondje utvrđene snage ISIS su jake – ipak je okrutno suzbijanje ovog ustanka (do 200 pogubljenih, sravnjena džamija pokojnog imama, više ljudi javno raspeto) postupno dovelo do organiziranja koalicije za suzbijanje ondje okupljenih snaga ISIS.

Borbe u Sirtu zastale su na rubovima grada

Obračun s Islamskom državom u Sirtu pokazao se još i hitnijim početkom 2016. godine, kada su tamošnji islamisti krenuli vojno napredovati. Naime, obuhvativši obalni prostor u dužini od gotovo 300 kilometara, njihov ih je pohod uz obale Mediterana na zapadu doveo do pola puta od grada Misrate (velikog uporišta milicija bliskih vladi u Tripoliju), a na istoku do naftnih postrojenja u Ras Lanufu (oko 200 km od Sirta, pod kontrolom snaga vjernih vladi u Tobruku). Svjesna da je Misrata ipak previše tvrd cilj, ISIS se za početak koncentrirala na ometanje izvoza nafte na terminalima Es Sider i Ras Lanuf, gdje je početkom siječnja ove godine spalila niz velikih spremnika. Uz to, izveden je i niz pomorskih prepada na naftnu infrastrukturu, kako u Ras Lanufu, tako i još 150 km istočnije, u mjestu Az-Zuwaytinah (sad već blizu Bengazija i velikih uporišta vlade iz Tobruka). Osim što je time dodatno smanjena libijska naftna proizvodnja, koja je od predratnih 1,6 milijuna barela dnevno (2010. godine) pala na oko 370 tisuća barela u veljači ove godine – ovaj je razvoj situacije na Libiju fokusirao i dodatnu pažnju zapadnih sila, nesklonih ozbiljnoj ekspanziji ISIS na samo 600 kilometara od talijanskih obala. Tada je i u međunarodnim medijima zapaženo djelovanje američkih i britanskih snaga u području Misrate, ali i aktivna talijanska te francuska pomoć vladi iz Tobruka, u prostorima oko Bengazija.

Na sve te aktivnosti iz prvog tromjesečja 2016. godine nadovezalo se u travnju i početkom svibnja ove godine vojno napredovanje ISIS na zapadu od Sirta, gdje su njihove snage do 6. svibnja osvojile raskršće Abu Grein, smješteno na obalnoj cesti oko 120 km južno od Misrate, i oko 140 kilometara zapadno od Sirta. Kako je ovo napredovanje jasno ukazalo na buduće namjere ISIS u tome kraju, odgovor je bio brz i jak – unutar desetak dana organizirani borci iz Misrate krenuli su u protunapad, koji je zaustavio napredovanje ISIS, te do kraja svibnja krenuo i rezati logistički važne cestovne pravce od Sirta prema unutrašnjosti (Wadi Alloud). Do početka lipnja trupe iz Misrate već su bile nadomak Sirta (zauzevši negdašnju zrakoplovnu bazu Ghardabiya, oko 20 kilometara južno od grada), da bi onda i opkolile grad. Pri tome su imale tek umjerenu podršku vojske sklone vladi u Tobruku, koja se pretežito ograničila na vrlo ograničeno napredovanje, ne bi li tek odmakla ISIS od obalne naftne infrastrukture i učvrstila tradicionalnu granicu među glavnim interesnim zonama u Libiji.

Uzvratni udarac

Snage iz Misrate i dalje muku muče s opskrbom i vojnom opremom

U srijedu, 8. lipnja, jedinice iz Misrate krenule su u osvajanje samog grada Sirta, da bi već 11. lipnja objavile kako kontroliraju tamošnju luku. No, to nipošto nije bio i kraj borbi, koje su se svele na ogorčeno urbano ratovanje u kojem Islamska država pod normalno koristi i veći broj bombaša samoubojica, te automobila bombi. Iako je do dvije trećine od oko 80.000 civila navodno napustilo Sirt, sada već treći tjedan opsade i dalje obuhvaća većinu bivših gradskih naselja – gdje je prostor pod kontrolom ISIS do 3. srpnja navodno bio sabijen u uži gradski prostor Sirta – područje klinastog oblika oslonjeno na more u duljini od oko 6 kilometara naseljenog prostora, i usmjereno prema unutrašnjosti, u dužini od oko 4 kilometra. Dosadašnje su operacije trupama iz Misrate navodno donijele oko 800 ranjenih i preko 150 mrtvih boraca, dok su i snage ISIS izgleda oslabljene. Od negdašnjeg spominjanja njihovih oko 6.500 boraca, a onda i 8.000 po riječima Johna Brennana, direktora CIA pred američkim Kongresom 20. lipnja, terenske procjene tu govore o otprilike 600 pripadnika Islamske države u okruženju, i to dobrim dijelom ljudi iz Tunisa, Egipta i Sudana.

Borbeno prisustvo specijalnih snaga iz SAD i UK na terenu se navodno prvenstveno vidi u obliku bespilotnih letjelica koje kruže nad urbanim bojištem, a kojima se izviđaju ciljevi za savezničko topništvo i povremeno aktivne ostatke libijskog ratnog zrakoplovstva. Osim koordiniranja takvih djelovanja, oni navodno kontroliraju i stanje na bojištima, tražeći slabe točke ISIS, te upozoravajući na predstojeće napadne akcije opkoljenog zajedničkog neprijatelja. No, takva djelovanja nipošto ne zadovoljavaju libijske snage – kako one koje od Zapada traže streljivo, medicinske potrepštine i borbenu podršku iz zraka, tako ni već spomenutog generala Khalifa Haftar, koji je u potrazi za oružjem 27. lipnja posjetio i Moskvu, gdje su razgovori na tu temu odmah u utorak, 28. lipnja nastavljeni i s Ahmedom Maiteeqom, visokim dužnosnikom vlade u Tripoliju. Uspjeh ovakvih aktivnosti je poprilično upitan, budući se još u ožujku ove godine od ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova moglo čuti da je Libija “crna rupa” iz koje se oružje i militanti nekontrolirano šire nizom drugih država.

Zapadne snage iz daleka navode libijsko topništvo

Treba napomenuti i da dok ovakvi pregovori te borbe traju, prema libijskim vodama navodno plovi čitav niz brodova za koje Zapad drži da bi uz svoj legalni teret lako mogli nositi i ilegalne pošiljke vojne opreme, među ostalim i za tamošnje borce Islamske države. Pa ipak, bez obzira na ovakve situacije, na nizove pregovora, kao i na pritisak međunarodne zajednice (koja itekako promišlja nekakvu podršku Libiji) – velike političke frakcije u Libiji svoje glavne neprijatelje i dalje više vide jedna u drugoj, nego pod okrutnom palicom ikakvih organizacija tipa ISIS ili Islamska država.

Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

U četvrtak, 21. travnja kasno navečer, u sarajevsku zračnu luku sletio je transportni zrakoplov Boeing C-17A Globemaster III, noseći u javnosti nenajavljen posjet Johna Owena Brennana susjednoj nam Bosni i Hercegovini . Ovaj obavještajni profesionalac, od ožujka 2013. godine čelnik američke Središnje obavještajne agencije (Central Intelligence Agency – CIA), u Sarajevu je izgleda boravio manje od 48 sati, tijekom kojih je obavio i niz sastanaka s kompletnom sigurnosno-obavještajnom vrhuškom države domaćina. Ovaj se radni posjet dogodio na povratku Brennana iz Saudijske Arabije, gdje je na rubovima državničkog posjeta Baracka Obame Rijadu imao i tematske sastanke s višim sigurnosnim dužnosnicima šest arapskih država Perzijskoga zaljeva – koji su izgleda bili dio nacionalnih delegacija na tamošnjem zasjedanju Zaljevskoga vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC). Među ostalim, navodna tema sigurnosne komponente ovoga sijela u Rijadu bila je i obavještajna koordinacija povodom djelovanja na ratištima Sirije, Iraka i Jemena.

Što se tiče sadržaja službenog boravka Johna Brennana u Sarajevu, javno je zabilježeno njegovo odsjedanje u hotelu Marriott na Skenderiji, gdje je boravio do danas popodne. Iako su mediji proteklih dana spekulirali o nenajavljenoj prirodi posjeta, danas se iz BiH izvora ipak moglo čuti kako je ovaj dolazak bio pripreman zadnjih mjesec dana, a da je do njega došlo temeljem poziva kojeg je direktor OSA-e Osman Mehmedagić uputio za svog boravka u SAD-u početkom tekuće godine. Nekoliko je radnih sastanaka gosta iz SAD ipak bilo objavljeno javnosti. Kao prvo, u petak 22. travnja Brennan je održao radni ručak sa čelnicima policijskih i sigurnosnih agencija, te resornim ministrima u Golf klubu Betanija – gdje mediji u BiH spominju i skup s tzv. “Udarnom grupom odgovornom za borbu protiv terorizma u BiH”. Riječ je tu o skupu kojeg trenutno sačinjavaju Perica Stanić, direktor Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), državni odvjetnik iz Tužilaštva BiH Dubravko Čampara, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH Mirsad Vilić, policijski komesar MUP-a Kantona Sarajevo Vahid Ćosić, ministar unutarnjih poslova u Vladi FBiH Aljoša Čampara, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić i (još jedan) Dragan Lukač, ministar unutarnjih poslova Republike Srpske. Spomenuta “Grupa za borbu protiv terorizma i jačanje sposobnosti za borbu protiv terorizma (Udarna grupa)” osnovana je 2004. godine odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, a radi pod vodstvom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i pod nadzorom Ministarstva sigurnosti BiH. Nakon toga, jučer u ranim popodnevnim satima, održan je i sastanak direktora CIA-e sa članovima Predsjedništva BiH u zgradi Predsjedništva BiH.

John Brennan na izlasku iz zgrade Predsjedništva BiH

Danas kasno prijepodne John Brennan u Sarajevu se sastao i s Osmanom Mehmedagićem, direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA), u njegovom sjedištu u centru Sarajeva (Ulica Mehmeda Spahe). Kao i tijekom čitavog ostataka ovog posjeta, i ovaj je sastanak bio popraćen iznimno jakim policijskim osiguranjem, koje je obuhvaćalo i današnje raspoređivanje policije oko čitavog kvarta u kojem se nalazi sjedište OSA-e, od ranoga jutra pa sve do kraja ovog navodno jednosatnog sastanka. Iako o tome nije bilo ni spomena, ne bi čudilo ni da su tijekom boravka visokog dužnosnika SAD u Sarajevu bili dogovoreni te održani i radni sastanci sa sigurnosnim čelnicima pojedinih BiH susjednih država.

Tko o čemu?

Naravno, pažnju javnosti je ovim povodom plijenila tematika spomenutih skupova. Iako se moglo čuti da su glavne teme sastanka bile (1) sigurnosna situacija u BiH, (2) borba protiv terorizma, te (3) mogućnosti kojima BiH raspolaže u kontroliranju i održavanju sigurnosne situacije u zemlji i njenome susjedstvu – brojni su mediji tu krenuli i u dodatna nagađanja.

Sigurnosna situacija u BiH

Već se neko vrijeme u medijima čuju naznake nezadovoljstva SAD pojedinim segmentima kadrovske politike koju Bosna i Hercegovina vodi u svom sigurnosnome sektoru. Ovdje se tako spominjalo pismo koje je prije godinu dana baš John Brennan slao Mladenu Ivaniću, tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH, povodom imenovanja čelnika Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA). Naime, iako se tada spominjalo američku izjavu da “to ne bi trebao biti islamista, nego neka pouzdana osoba“, na to je mjesto navodnom intervencijom Bakira Izetbegovića došao baš spomenuti Osman Mehmedagić Osmica (među ostalim i ratni osobni čuvar Alije Izetbegovića). Kako spominje analitičar Dževad Galijašević, riječ je tu o osobi “koja je prošla obavještajne specijalne obuke u okviru posebnog NATO programa, ali u Turskoj, i koja je bila povezana i s tajnom policijom AID u ratu, i ima vrlo negativno učešće u nekim zločinima“.

Uz to, navodno postoje i problemi oko provedbe zakona kojim su strogo sankcionirani odlasci građana BiH na strana ratišta. Iako taj propis određuje kaznu i do deset godina zatvora, Galijašević je napomenuo slučajeve Abdulaha Fatiha Hasanovića te Emina Hodžića, koji su za te stvari bili optuženi, ali im je dosuđena tek novčana kazna, bez dana zatvora. Ova blagost, koja smeta brojne promatrače, navodno je dio šireg procesa, gdje se spominje i pregovore koje navodno s vlastima BiH vode pojedinci iz Sirije i Iraka. Oni bi se navodno željeli vratiti u BiH, dok bi prijeteću zatvorsku kaznu željeli zamijenili nečim blažim, u zamjenu za suradnju.

Iako se tu temu nije spominjalo u kontekstu radnog posjeta Johna Brennana Sarajevu, ovdje treba spomenuti i danas objavljen sadržaj sjednice Sabora Islamske zajednice BiH u Sarajevu. Naime, Rijaset Islamske zajednice u BiH je tijekom 2015. pa sve do 25. ožujka ove godine vodio razgovore s pojedinim vjernicima koji nisu u evidenciji članova Islamske zajednice u BiH, odnosno sa skupinama koje nisu uključene u sustav džemata Zajednice na teritoriji BiH. Od ukupno 38 takvih skupina, paradžemata (Zeničko muftijsko 13, Sarajevsko 12, Tuzlansko 7, Bihaćko 3, Mostarsko 2, Travničko 1), uključenje u Islamsku zajednicu prihvatilo je njih 14. Predstavnici 22 skupine nisu potpisali Protokol (Stijena, Brezičani, Hodžići-Kakanj, Pobjeda-Feth, Briješće Brdo 2, Kasindolska, Gornja Mahala, Kuljani, Bara, Ošve, Kaloševići, Strnokos – Zenica, Liješnica, Kotorsko Donje, Gornja Maoča, Gornji Rahić/Dizdaruša, Čehaje 1, Selo Gračanica, Stara Željeznička stanica Bihać, Kula-Tuzla , Dubnica i Delići-Hukići), a konstatirano je i da “postoje tekije u kojima se obavljaju aktivnosti, a da one nisu u sistemu Tarikatskog centra. Postojke džemati koji su se odvojili od Zajednice i tako djeluju nelegalno. To su Stranjani i Klokot”. Ovo je dobar primjer podjela koje prožimaju Islamsku zajednicu u BiH, što je pojava koja se barem dijelom odražava i na korijene terorizma u državi, kao i na borbu protiv ove pojave.

Borba protiv terorizma

Nije sporno kako se Bosna i Hercegovina već dugo nalazi u prvome redu međunarodne borbe protiv terorizma. To potvrđuje i izjava Vlade Azinovića, stručnjaka i z Sarajeva, za Radio Slobodna Europa: “BiH je dio međunarodne koalicije koja se bori protiv ovog fenomena i suočava se s nesrazmjernim fenomenom odlazaka na strana ratišta u odnosu na broj stanovnika, opasnosti od radikalizacijom društva, ali i sigurnosnim prijetnjama koje se povezuje s povratkom ljudi sa stranih ratišta. Tužilaštvo BiH ojačano je sa osam novih tužilaca koji će se baviti isključivo pitanjem terorizma i primaju poduku od američkog Ministarstva pravosuđa. BiH je predvodnica u borbi protiv ovog fenomena, jer mu je i najviše izložena“.

Dok Combating Terrorism Center u West Pointu procjenjuje da se oko 600 ljudi pridružilo redovima ISIS-a sa šireg prostora Balkana od 2012. godine naovamo, američki Congressional Research Service spominje oko 330 boraca iz Bosne i Hercegovine, 100 do 150 s Kosova, 90 iz Albanije, 50 do 70 iz Srbije, te još desetak iz Makedonije. Ponešto su manje brojke s kojima u javnost izlazi državno tužilaštvo BiH. Po izjavi Gorana Salihovića, glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, do sada su izrečene ukupno 72 godine zatvora za neko od krivičnih dijela terorizma, i do sada je osumnjičeno oko 70 osoba. Iz BiH se 124 osobe nalaze kao borci na stranim ratištima (4 u Ukrajini, i 120 pri ISIS), a od 49 osoba koje su se vratile u BiH – pola je procesuirano. Pri tome, Vlado Azinović dodaje: “U posljednje vrijeme nemamo odlazaka u Siriju, a u 2015. nemamo povrataka, tako da bi se moglo reći da je ovaj fenomen prigušen ili zaustavljen. To ne znači da ne postoje napori koji se ulažu u to da se ljudi regrutiraju i šalju, ali očito je da je zbog spleta okolnosti na koje smo uticali, a na neke i nismo, taj trend odlazaka opao“.

Ovdje ne treba zaboraviti ni navode američkog dnevnika The Washington Times, koji na ovu temu spominje i da se još krajem prošle godine moglo čuti kako obavještajni podaci ukazuju na jačanje interesa skupine ISIS za jugoistočnu Europu kao potencijalng prostora širenja nakon Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike. Po njima, tada se moglo čuti i da su upravo obavještajne službe Republike Hrvatske identificirale potencijalnog vođu ekstremista, koji se smjestio na prostoru Kosova te Bosne i Hercegovine – ne bi li od tamo organizirao borce koji se u te krajeve vraćaju s ratišta u Siriji i Iraku, na kojima su bili u redovima ISIS ili al-Qaedi bliske organizacije al-Nusra.

Sigurnost BiH i regije

Zanimljivo je da su pojedini mediji iz Republike Srbije u vezu s radnom posjetom Johna Brennana Bosni i Hercegovini doveli i nedavna vanjskopolitička postupanja Turske. Tako se spominju informacije koje je SAD dobila u Saudijskoj Arabiji o nastojanjima Turske da ojača svoju prisutnost u Bosni i Hercegovini, kako raspoređivanjem dodatnog ljudstva u okvir operacije EUFOR Althea (kao “non-EU Troop Contributing Nation” – TCN), ali i obavještajno. Sve bi to trebalo ojačati tursku poziciju i njihovu mogućnost pritiska na Europu, o čemu citiraju Dževada Galijaševića koji kaže: “Očigledno je turska namjera – o čemu postoje podaci i u Rijadu – da pritisne Europu izbjegličkim valom, i učini ju nestabilnom, da bi iznudila povlastice koje želi dobiti u pregovorima s Njemačkom“.

Dio oružja zaplijenjenog u akciji “Balkan Trigger”, širom 6 zemalja regije između 17. i 19 travnja ove godine

Uz to se još spominje i navodnu opskrbu BiH oružjem islamističkih ekstremista širom zapadne Europe, gdje se opet citira Galijaševića koji kaže: “Rezultati akcije Interpola, u kojoj je angažirano do 5.000 policajaca, mada veoma skromni, su značajni – jer je riječ o oružju koje je bilo u prometu, i koje se kretalo prema Zapadnoj Evropi“. Pri tome on napominje i da je zaplijenjeno oružje iz BiH direktno išlo prema punktovima “Islamske države” u Zapadnoj Evropi – čemu doduše proturječe navodi koji su oružje korišteno pri nedavnim terorističkim napadima u Parizu vezali direktno za Republiku Srbiju, o čemu smo pisali i na stranicama portala Obris.org.

No, o tome da je razgovora s Brennanom na ovu temu ipak bilo svjedoči i jučerašnja izjava Aljoše Čampare, ministra unutarnjih poslova FBiH i člana Udarne grupe za borbu protiv terorizma BiH: “Direktora CIA-e upoznali smo i s problemom viška naoružanja koje se može prokrijumčariti i koristiti u terorističke svrhe. Kratko smo razgovarali i o organiziranom kriminalu, borbi protiv korupcije, vladavini prava i zakona. U suštini, imali smo konstruktivan razgovor“.

Iz Rijada u Sarajevo

Barack Obama i čelnici zemalja Zaljevskog vijeća za suradnju

Za kraj, osvrnimo se kratko i na već spomenutu dvodnevnu posjetu (od srijede, 20. travnja, do četvrtka 21. travnja) Baracka Obame, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Saudijskoj Arabiji. Tih je dana Rijad bio mjestom održavanja četiri politička skupa: (1) sastanka visokih predstavnika SAD i Saudijske Arabije, (2) sastanka predstavnika zemalja Perzijskog zaljeva i Maroka, (3) susreta američkog predsjednika Obame s vođama Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC), te (4) susreta marokanskog kralja Mohammeda VII s vođama spomenutog Zaljevskog vijeća za suradnju. Dok su se domaćini trudili ostaviti dojam političkoga centra regije, od početka je bilo jasno da gosta iz SAD ondje čeka težak posao i donedavno nezamislive napetosti u odnosima SAD i kuće al-Saud.

Neugodnosti su krenule već po dolasku u zračnu luku

Neugodnosti su tu počele već na prvome koraku kada je domaćin, saudijski kralj Salman Bin Abd al-Aziz, odlučio prisustvovati službenome primanju za goste iz susjedstva, dok je Obamu u zračnoj luci dočekao tek guverner Rijada, princ Faisal Bin Bandar Bin Abd al-Aziz (dužnosnik relativno niske razine). Jednako tako, po prvi put u dugo vremena, dolazak predsjednika SAD u Saudijsku Arabiju nije bio prenošen ni na državnoj televiziji – kao što su tom prilikom bili popraćeni dolasci vlastodržaca s područja Perzijskoga zaljeva na paralelne skupove u Rijadu.

Ni tijekom susreta koji su uslijedili Barack Obama nije mogao sakriti da su odnosi SAD i Saudijske Arabije u ozbiljnoj krizi. Kao prvo, riječ je tu bila o inicijativi u Kongresu SAD, koja bi dopustila žrtvama terorističkih napada 11. rujna da naknade šteta od tog napada sudski traže od Saudijske Arabije, radi njene makar i posredne umiješanosti u taj teški teroristički napad. Uz to, odnosima nije pomoglo ni pitanje Irana – države koja je glavni regionalni takmac Saudijske Arabije za prevlast u području Bliskoga Istoka. Dogovor oko legalizacije iranskog nuklearnog programa, koji je zalaganjem SAD postignut između međunarodne zajednice i Irana, na putu je toj zemlji ukloniti teret brojnih sankcija – što će zasigurno imati i bitnog utjecaja na regionalne odnose moći. Konačno, i po pitanju bojišta Sirije i Iraka SAD i Saudijska Arabija temeljito su se razišle u interesima i djelovanju. Dok su SAD odbile dublje uvlačenje u tamošnji rat, Saudijska Arabija – uz slanje pomoći pojedinim frakcijama – itekako razmišlja i o direktnom uključivanju u borbe – iako bi to radije izvela kao dio neke međunarodne koalicije, kojoj bi po mogućnosti dio bile i SAD. No, dok su se ovi problemi tek tiho provlačili kroz službene teme sastanaka Obame i saudijskoga kralja (bilateralni odnosi, terorizam i teme s područja Bliskoga istoka), stvari su bile bitno jasnije na sastanku američkog ministra obrane Ashtona Cartera s krunskim princom Mohammedom bin Salmanom, drugim zamjenikom premijera i ministrom obrane. Naime, ondje su teme razgovora bile terorizam, nestabilne države regije i “imperijalistička agenda Irana“, dok su se tim povodom mogli čuti i pozivi za zaustavljanje pomorskih pošiljki oružja u Jemen, državu gdje se već mjesecima sukobljavaju saudijske trupe i lokalni saveznici Irana.

Prema saznanjima zapadnih obavještajnih agencija, teroristička organizacija Islamska država (IS) se u barem tri arapske države domogla desetaka tisuća pravih dokumenata, putovnica. U Siriji, Iraku i Libiji teroristi su u više gradova preuzeli službene ustanove. Pri tome su im u ruke pale i bianco-putovnice, kao i uređaji za proizvodnju osobnih dokumenata.

Islamska država s tim putovnicama očigledno vodi aktivnu trgovinu, kojom zarađuje novce. “Prave lažne putovnice”, kako te dokumente u međuvremenu označavaju u obavještajnim krugovima, na crnome su tržištu dostupne za iznos od 1000 do 1500 USD. Sigurnosne se službe pribojavaju da te putovnice koriste i radikalni islamisti, ne bi li teroriste ubacili u Europu prerušene kao izbjeglice.

“Naravno da veliki valovi ljudi, koji posljednje vrijeme nekontrolirano ulaze u Europu, predstavljaju i sigurnosni rizik“, opominje Fabrice Leggeri, čelnik europske agencije za granice FRONTEX. FRONTEX-osoblje doduše vrlo podrobno kontrolira da li izbjeglice moguće dolaze s krivotvorenim ili ukradenim dokumentima. “Pa ipak, s naše točke gledišta je vjerodostojnost putovnica takvih bjegunaca vrlo ograničena“, nastavlja Leggeri. U zemlji zahvaćenoj građanskim ratom, kakva je Sirija, zapravo nitko ne može garantirati “da su dokumenti, koji izgledaju pravo, i zaista bili izdani od službene institucije, ili da ih opće sa sobom nosi pojedinac na kojega oni službeno i glase“.

Belgijanac turskoga podrijetla švercao putovnice u Istanbul

U ožujku 2015. je oko 3800 bianco-putovnica iz grada al-Raqqa IS dodala k još barem 10.000 takvih dokumenata iz drugih izvora

Barem dvojica počinitelja terorističkih napada u Parizu 13. studenog su početkom listopada doputovali u Europu sa sirijskim putovnicama preko Grčke. Pri tome su koristili isprave koje je Islamska država pokrala u sirijskome gradu al-Raqqa. U Austriji je policija nedavno uhitila još dvojicu osumnjičenih za terorizam, u izbjegličkome pribježištu u Salzburgu. Ta dvojica muškaraca su u Europu stigli sa putovnicama iz iste serije, podrijetlom iz grada al-Raqqa. Još nije jasno da li se tu radilo o teroristima-spavačima. U tom slučaju istraga još traje.

Prema informacijama novina “Welt am Sonntag”, jedna je strana obavještajna služba nedavno njemačkim vlastima dostavila listu sa serijskim brojevima putovnica, kojih se Islamska država navodno dokopala u sirijskome gradu al-Raqqa. Ti podaci su u međuvremenu uneseni i u Schengenski informacijski sustav (SIS). Time bi se trebalo spriječiti neometano curenje terorista prerušenih u izbjeglice u Europsku uniju.

148 EU putovnica (pretežito francuskih) zaplijenjenih 17. prosinca u Istanbulu

No, Islamska država očigledno nije zainteresirana samo za arapske putovnice. Prema navodima turskih medija, u zračnoj luci Istanbul su ovoga četvrtka (17. prosinca) uhićena dva muškarca koji su u Tursku probali ušvercati ukupno 148 raznih europskih putovnica. Ti su bianco-dokumenti bili sakriveni u mini-pećnice, zajedno s kamerama i SIM-karticama. Kod jednog od krijumčara radi se o belgijskom državljanu turskoga podrijetla. Oba se muškarca sumnjiči da su svoj poduhvat izvodili po nalogu Islamske države.

Ovaj je tekst grupa autora objavila 20. prosinca 2015. godine na portalu Die Welt (http://www.welt.de/), pod naslovom “Die Gefahr der ‘echten falschen Pässe’ und die Rolle des IS”. U svom originalnom obliku on se nalazi na internet adresi: http://www.welt.de/politik/deutschland/article150152713/Die-Gefahr-der-echten-falschen-Paesse-und-die-Rolle-des-IS.html

Kad je u utorak, 24. studenog, međunarodnom javnošću odjeknula vijest o turskome rušenju ruskog borbenog zrakoplova nad Sirijom, mnogima su se na pameti našli pojmovi poput “Trećeg svjetskog rata” ili “blokovskoga sukoba”. I iako se već dan kasnije jasno vidjelo kako su takvi dojmovi u dobroj mjeri pretjerani, nije sporno da su odnosi Turske i Ruske Federacije naglo ušli u silaznu putanju. Dok ni nedavno među ovim državama baš nisu cvale ruže, koliko će točno strma ta silazna putanja zapravo biti, vidjet će se u danima koji dolaze.

Pad vojnog zrakoplova

U ranim jutarnjim satima utorka, 24. studenog, dva su ruska bombardera Su-24M2 (od njih ukupno 12 stacioniranih u zrakoplovnoj bazi Hmejmim, dvadesetak kilometara jugoistočno od grada Latakije) borbeno djelovala po planinskome području Bayirbucak (zvanom još i “Turkmenske planine”) na sjeveroistoku sirijske provincije Latakija. Pri tome oni su prolazili i zračnim prostorom u zoni granice s Turskom, gdje u unutrašnjosti obalnog pojasa turska pokrajina Hatay ima izboj u sirijski prostor, u svom krajnjem dijelu širok tek oko 2,5 kilometara.

Turska mapa radarskog praćenja putanje ruskoga aviona, uspoređena s ruskim tvrdnjama o njegovome letu

Konkretni se objavljeni podaci o rutama spomenutih zrakoplova razlikuju – dok Turska tvrdi kako su oni presijekli spomenuti dio turskoga područja, što bi onda vodilo iznimno kratkoj povredi turskog zračnog prostora (navodno u rangu 17 sekundi), ruske karte navode rutu koja je zaobilazila turski zračni prostor, bez ikakvih povreda istoga. Kako bilo da bilo, ruski je bombarder napadnut na izlasku iz sporne zone, navodno pogođen u zraku nad Sirijom, te srušen opet na sirijsko tlo. Iako se u prvo vrijeme iz ruskih izvora čulo o napadu protuzračnim sustavima s tla, uskoro je ujedinjena priča govorila o djelovanju turskih borbenih zrakoplova F-16, koji su projektilima srušili rusku vojnu letjelicu. Jednako kao i pitanje letnoga kursa srušenog aviona, još je otvoreno i pitanje navodnih turskih upozorenja ruskim pilotima o tome kako su na putu povrijediti turski zračni prostor, što neće biti dopušteno – dok Turska tvrdi kako je u minutama pred napad odaslano oko 10 takvih upozorenja, preživjeli navigator ruske vojne letjelice tvrdi kako posada nije čula ni jedno upozorenje prije rušenje njihovoga aviona.

Uglavnom, obojica članova posade pogođenog bombardera uspješno su iskočila iz padajuće letjelice, da bi na njih sirijski pobunjenici s tla otvorili vatru pješačkim oružjem i navodno onda ubili pilota. Navigator je doskočio živ, skrivao se tijekom jučerašnjeg dana, da bi jutros bio spašen u operaciji traženja i spašavanja koja je trajala oko 12 sati i rusku je stranu koštala jednog helikoptera te života jednoga marinca.

Prve reakcije

Prve reakcije s ruske strane obuhvaćale su izjave predsjednika Vladimira Putina, dane jučer u crnomorskom Sočiju po državničkom susretu s jordanskim kraljem Abdullahom II. Tom je prilikom Putin tursko postupanje nazvao “udarcem nožem u leđa” kojeg su izveli “suradnici terorista“, te je najavio i “ozbiljne posljedice” za odnose službene Moskve i Ankare. Dok se iz Turske čulo kako oružane snage te države navodno i nisu znale čija je to letjelica koja je kršila zračni prostor i onda bila srušena, sve dok Rusija nije objavila gubitak aviona – danas se ujutro na sve to dodatno nadovezao i Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Ruske Federacije, tvrdnjom kako “Ozbiljno sumnjamo da je ovo bilo nenamjerno, to izgleda kao planirana provokacija“. Ujedno, on je istaknuo da “Mi ne planiramo krenuti u rat protiv Turske, naš se odnos prema turskome narodu nije promijenio. Samo imamo pitanja za tursko vodstvo”, ali da će posljedica tu ipak biti – “mi ćemo ozbiljno razmotriti ugovore koje imamo s turskom vladom“. Uz to zanimljivo razlikovanje Turske i njene vlade, tek ostaje za vidjeti puni opseg ovih “ozbiljnih posljedica” i “preispitivanja ugovora”.

S turske strane su odjeknule izjave predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana: “Snažno osuđujemo napade usmjerene na područja nastanjena Bayirbucak Turkmenima – mi ondje imamo rođake, našu rodbinu“, na koje se u utorak navečer nadovezao i premijer Ahmet Davutoglu navodeći da “Nitko ne može legitimizirati napade na Turkmene u Siriji koristeći priču o borbi protiv Islamske države“. Konkretniji je tu ipak bio Ismail Demir, visoki dužnosnik turskog Ministarstva obrane, koji je izjavio: “Osobno sam očekivao nešto poput ovoga, jer je tijekom proteklih mjeseci bilo tako mnogo incidenata poput ovoga… Naša su pravila djelovanja bila vrlo jasna, i svaka suverena nacija ima pravo braniti svoj zračni prostor“. No, prije no što se u pitanje mogućih posljedica provođenja ovoga prava upustimo dublje, spomenimo samo kratko još nekoliko reakcija međunarodnih aktera na ovaj incident.

Glavni tajnik NATO saveza nakon izvanredne sjednice NAC-a

S jedne strane su se skupno našle zapadne države, SAD i NATO savez. U doba posjeta francuskog predsjednika Hollandea Sjedinjenim Američkim Državama – gdje se Hollande zalagao za jače zajedničko djelovanje međunarodnih sila protiv organizacije ISIS i tzv. Islamske države – predsjednik Barack Obama je istaknuo kako Turska ima pravo na obranu svog zračnog prostora, dok su, po njemu, čitavoj krizi baš i doprinijela ruska zrakoplovna djelovanja u zoni tursko-sirijske granice. “To ukazuje na tekući problem s ruskim operacijama… Oni operiraju vrlo blizu turske granice, i djeluju protiv umjerene oporbe koju podupire ne samo Turska, već i širok niz država“, kazao je Obama, ujedno pozvavši na smanjivanje napetosti i uspostavu intenzivnije direktne komunikacije Rusije i Turske. Slični su se naglasci mogli čuti i od glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga, a nakon izvanredne sjednice Sjevernoatlantskoga vijeća u utorak, 24. studenog.

Područje incidenta je krajnji jug nekad spornog sandžaka Alexandretta, odnosno prostora svojedobno neovisne države Hatay

Nakon što su na tom skupu članice NATO upoznate s turskim stavovima oko incidenta, Savez se solidarizirao s Turskom kao članicom i podržao teritorijalni integritet Turske. Ipak, istaknuta je i potreba za diplomatskim mjerama smanjivanja napetosti između Turske i Ruske Federacije, kako bi se izbjeglo nehotično zaoštravanje ionako oštre situacije – s čime se u jučerašnjoj izjavi pred njemačkim Bundestagom načelno složila i kancelarka Angela Merkel. Predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk je po tom pitanju izjavio kako nema govora o nekoj koaliciji s Rusijom po pitanju ISIS-a, sve dok oni napadaju i umjerene opozicijske grupe. Ujedno je za nemilu situaciju od utorka naglasio da ona “… ističe tešku situaciju u Siriji, gdje su razni akteri s različitim interesima, koji provode različite operacije s različitim ciljevima“. Sve to nije impresioniralo Iran, čiji je predsjednik Rouhani za zaoštravanje situacije u Siriji izravno optužio Tursku, navodeći da “… prema informacijama koje do sada imamo, taj zrakoplov je sudjelovao u operacijama unutar sirijskog zračnog prostora“. Ujedno, zabilježena je i izjava Ali Larijanija, predsjednika iranskoga parlamenta, koji je obaranje ruskog zrakoplova nazvao “teškom greškom“.

Vojne reakcije na incident

Turkmenski borci kod sela Yamadi. 24. studenog 2015. godine

Dok su još od utorka turske pogranične snage stavljene u stanje pune borbene spremnosti, ruska je strana na incident krenula reagirati vrlo široko. Kao prvo, još jučer ujutro, za trajanja akcije spašavanja preživjelog ruskog zrakoplovca, zapčelo je intenzivno bombardiranje kopnenih područja koje sirijska oporba drži u provinciji Latakija. Time se Rusija izričito oglušila na višekratne zahtjeve koje posljednje vrijeme dolaze iz Turske – da se obustave borbena djelovanja uz tursku granicu, te da se ondje ne napada pripadnike pobunjene sirijske turkmenske manjine, baš u krajevima gdje je u utorak i srušen ruski vojni zrakoplov. Ova su zračna djelovanja kombinirana s kopnenim napadom režimskih snaga na prostoru Jabal Akrada i Jabal Turkmana (gdje je pao avion), a čulo se i spomena raketiranju tog prostora s brodova u Mediteranu. Osim toga, iz zraka su napadnuta nagomilana teretna vozila kod graničnog prelaza Bab al-Salam, kojeg drže sirijski pobunjenici, i koje je jedna od važnijih linija povezivanja pobunjeničke logistike sa svijetom. Iako je takvih napada bilo i ranije, ovaj današnji bi mogao biti udar izveden najbliže turskoj granici do sada uopće.

Uz to, navodno je uvedena politika da ruske bombardere pri borbenim djelovanjima na kopnene ciljeve ubuduće prati i lovačka potpora. Dok su do jučer takva djelovanja bila izvođena bez ovakove pratnje, sada će tu novu ulogu izvršavati ruski zrakoplovi Su-30M stacionirani u istoj bazi nedaleko obalnog grada Latakije.

Raketni sustav S-400 Triumf

Ujedno, za prvu je silu obali primaknuta i raketna krstarica “Moskva”, koja još od kraja rujna boravi u Mediteranu – prvo na vježbama, a onda u široj misiji potpore ruskome vojnom djelovanju u Siriji. Ovaj je potez opravdan željom da taj brod svojim raketnim sustavima tipa S-300F “Fort” (NATO oznaka SA-N-6 Grumble) i pratećim senzorima ruskim snagama u Siriji privremeno pruži dodatnu razinu protuzračne obrane u području oko Latakije. Osim što to znači dodatnu obranu zrakoplovne baze iz koje djeluju Rusi u Siriji, taj “kišobran” promjera oko 90 kilometara ujedno dobro pokriva i nedaleki prostor rušenja ruskog bombardera – udaljen tek oko 45 kilometara od grada Latakije i oko 20 kilometara od najbliže sirijske obale Mediterana. No, ta je mjera tek privremena, budući se tijekom srijede ujutro čulo izjave Sergeja Šoigua, ministra obrane Ruske Federacije, koji je istaknuo da je u tijeku izvanredno izmještanje kopnenog protuzračnog sustava S-400 “Triumf” (NATO oznaka SA-21 Growler) na prostor već spomenute zrakoplovne baze Hmejmim kod Latakije. Po skorom raspoređivanju ovaj bi oružni sustav svojim naprednim raketama lako pokrio i dobar dio središnjeg prostora južne Turske.

Ekonomske posljedice incidenta

Omjeri međusobnih nacionalnih izvoza Turske i Ruske Federacije

Ukupan trgovinski promet između Ruske Federacije i Turske u 2014. godini iznosio je oko 30 milijardi USD, od čega je pretežiti dio činio ruski izvoz energenata u Tursku. Ovu se cifru do 2020. planiralo povećati prema iznosu od 100 milijardi USD, što u svjetlu aktualne krize više uopće ne izgleda vjerojatno. Više je područja u odnosima Turske i Ruske Federacije, a na kojima se očekuju konkretna zahlađenja nakon obaranja ruskog vojnog zrakoplova u Siriji. Kao prvo, i po opsegu najznačajnije, tu je energetika. Turska je drugi po redu kupac ruskoga plina, odmah iza Njemačke, gdje se godišnje nabavlja između 27 i 30 milijardi kubičnih metara (od ukupno oko 50 milijardi koje Turska treba u godinu dana). Uz tih oko 60 posto potreba za plinom, Turska iz Rusije zadovoljava i oko 35 posto svojih godišnjih potreba za naftom. Dok smo na portalu Obris.org već pisali o problematičnoj naravi ovoga odnosa, zanimljivo je da nakon aktualnog incidenta u Siriji turske vlasti i dalje uvjeravaju svoju javnost kako energetska opskrba zemlje iz ruskih izvora uopće nije u pitanju ove zime.

TurkStream plinovod preko Crnoga mora (srednja trasa)

Uz to, velik je broj masivnih investicija bio planiran između Turske i Rusije posljednje vrijeme. Kao prvo, opskrba Turske plinom se željela ojačati i stabilizirati gradnjom novog velikog plinovoda preko Crnoga mora (projekt “TurkStream”), za kojeg je Gasprom pod zadnje najavljivao kapacitet od barem oko 32 milijarde kubičnih metara godišnje. Uz to, upravo je ruski Rosatom bio odabran i kao graditelj prve turske nuklearne elektrane u mjestu Akkuyu, čiji je generatori trebali proizvoditi oko 1.200 MW električne energije uz planirani trošak od oko 20 milijardi USD.

Drugo ozbiljno područje ruskoga odgovora je turizam. Naime, iz Rusije u Tursku godišnje stiže oko 4 milijuna putnika, od toga oko 3,3 milijuna turista u 2014. godini, što je tada sačinjavalo oko 12 posto ukupnih gostiju u turističkoj industriji Turske. Time je Ruska Federacija na drugome mjestu zemalja podrijetla tamošnjih gostiju, odmah iza Njemačke koja tu drži primat. Upravo je na ovu točku udarila mjera koju je u utorak popodne proglasilo rusko Ministarstvo vanjskih poslova, kada je ruske turiste pozvalo da ne odlaze u Tursku, budući ondje opasnost od terorizma za građane Rusije nije manje od one u Egiptu – poprištu nedavnog terorističkog rušenja ruskog putničkog aviona. Na tu su obavijest navodno brojne ruske turističke agencije obustavile prodaju aranžmana za Tursku, što će odnose dvije zemlje ipak pogoditi s određenom zadrškom, budući da sada za Ruse i nije sezona odlazaka put Turske.

Kao treće, tu je izvoz hrane i tekstila. Naime, Turska nije podržala EU sankcije prema Rusiji, pa ni službena Moskva nije za Tursku ograničila uvoz prehrambenih proizvoda. Samo u 2014. godini je navodno oko 6 milijardi USD vrijednosti hrane i tekstila izvezeno iz Turske u Rusiju, što je iznosilo oko 4 posto ukupnog turskog izvoza u toj godini. Uz to, u Rusiju je bilo izvezeno i oko 1 milijardu USD vrijednosti voća i povrća. Za uzvrat, Turska je masivni kupac ruskoga žita (odmah iza Egipta), kojeg je prošle godine uvezeno oko 4,1 milijun tona. Prve sankcije su tu već uvedene – Rusija je s 1. prosincem zabranila uvoz pojedinim distributerima puretine iz Turske, a za svoj se položaj na ruskome tržištu navodno boji i Anadolu Efes, koji sa svojih šest pivovara u Rusiji drži oko 14 posto ruskoga tržišta piva.

Među ostalim, treba spomenuti i raznolika turska ulaganja u Rusiju. Zadnjih desetljeća su turski poduzetnici na prostoru Ruske Federacije ukupno ulagali u više tisuća poslovnih poduhvata, prema nekim procjenama ukupno vrijednih oko 62 milijarde USD. Samo 2014. je ondje ostvareno oko 3,9 milijardi ulaganja, navodno raspoređeno na 47 većih projekata. Posebno tu treba spomenuti rusku banku Sberbank, koja je u lipnju ove godine krenula s oko 500 milijuna eura kreditirati izgradnju trećega aerodroma u Istanbulu. Iako se o tome zapravo malo govorilo u javnosti, među svim ovim trgovinskim, ulagačkim i tehnološkim procesima treba tražiti i najvjerojatnije područje uzvrata za rušenje vojnoga zrakoplova u rano jutro ovoga utorka u Siriji. Sve su to odnosi u kojima i Rusija ponešto gubi rezanjem veza – ali Turska ipak gubi poprilično više, što je dobro ilustrirao i nagli pad vrijednosti dionica čitavoga niza s Rusijom povezanih izvoznih poduzeća tijekom ovoga utorka na turskim burzama, jednako kao i pad vrijednosti turske lire prema američkome dolaru samo dan kasnije, u srijedu 25. studenog ove godine.

Posljednjih tjedan dana Francuska praktično pa ne silazi s naslovnica medija – prvo po pitanju terorističkih napada koje su radikalni islamisti izveli širom Pariza u noći od petka 14. studenog, pa onda i po lovu na teroriste koji je tome uslijedio. Na to se nadovezao i francuski predsjednik Francois Hollande, koji je u ponedjeljak, 16. studenog, pred oba doma francuskog parlamenta ustvrdio da je Francuska u ratu, ne bi li onda pokrenuo i široke promjene nacionalnog zakonodavstva, koje bi trebale olakšati suzbijanje takvog nasilnoga ekstremizma u zemlji. No, ponešto je manje pažnje završilo posvećeno s time povezanom sigurnosno-političkom događanju od utorka, 17. studenog – potezima koji su pri tome povijesno bitni na svoj način.

Tog je dana iz usta francuskog ministra obrane Jean-Yvesa Le Driana u javnost stigla informacija kako je nakon spomenutih terorističkih napada, a u svjetlu stava o svojevrsnom ratnom napadu na državu i narod, Francuska odlučila aktivirati postojeće međunarodne mehanizme kolektivne sigurnosti. No, za razliku od popularnoga shvaćanja ovih stvari, službeni Pariz pri tome nije odlučio aktivirati “famozni” 5. članak Washingtonskoga ugovora – koji čini osnovu NATO sustava kolektivne sigurnosti, upravo na kojeg su se pozvale Sjedinjene Američke Države kada su zatražile pomoć saveznika nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. godine – već se pribjeglo jednom drugom, usporedivom rješenju. Naime, u izboru raspoloživih sredstava, Francuska se na sastanku EU Vijeća za vanjske poslove odlučila na aktiviranje europskog sustava kolektivne sigurnosti reguliranog 7. stavkom 42. članka Ugovora o Europskoj uniji (Treaty of the European Union – TEU).

Kolektivna sigurnost na europski način

Drugi odjeljak Ugovora o Europskoj uniji, naslovljen “Odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici”, započinje već spomenutim 42. člankom, kojim je pravno utemeljena osnova obrambene politike EU. On glasi:

“1. Zajednička sigurnosna i obrambena politika sastavni je dio zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Ona Uniji osigurava operativnu sposobnost koja se oslanja na civilna i vojna sredstva. Unija ih može koristiti u misijama izvan Unije za očuvanje mira, sprečavanje sukoba i jačanje međunarodne sigurnosti u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih naroda. Izvršavanje tih zadaća obavlja se korištenjem kapaciteta koje osiguravaju države članice.

2. Zajednička sigurnosna i obrambena politika uključuje postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike Unije. To će dovesti do zajedničke obrane, kada Europsko vijeće jednoglasno tako odluči. Ono u tom slučaju daje preporuku državama članicama da usvoje takvu odluku u skladu sa svojim ustavnim odredbama.

Politika Unije u skladu s ovim odjeljkom ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica te poštuje obveze pojedinih država članica na temelju Sjevernoatlantskog ugovora, koje svoju zajedničku obranu ostvaruju u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora (NATO) i u skladu je sa zajedničkom sigurnosnom i obrambenom politikom utvrđenom unutar tog okvira.

3. Države članice Uniji stavljaju na raspolaganje civilne i vojne kapacitete za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, kako bi doprinijele ostvarivanju ciljeva koje je utvrdilo Vijeće. Države članice koje zajednički uspostave multinacionalne snage mogu ih staviti na raspolaganje zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici.

Države članice obvezuju se postupno poboljšati svoje vojne kapacitete. Agencija u području razvoja obrambenih kapaciteta, istraživanja, nabave i naoružanja (u daljnjem tekstu „Europska obrambena agencija“) utvrđuje operativne potrebe, promiče mjere za zadovoljavanje tih potreba te doprinosi utvrđivanju i, prema potrebi, provedbi bilo koje mjere potrebne za jačanje industrijskih i tehnoloških temelja u obrambenom sektoru, sudjeluje pri utvrđivanju europske politike kapaciteta i naoružanja te pomaže Vijeću pri procjeni poboljšanja vojnih kapaciteta.

4. Odluke koje se odnose na zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku, uključujući one kojima se pokreće misija navedena u ovom članku, Vijeće donosi odlučujući jednoglasno, na prijedlog Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku ili na inicijativu države članice. Visoki predstavnik može, prema potrebi, zajedno s Komisijom, predložiti korištenje nacionalnih sredstava i instrumenata Unije.

5. Vijeće može izvršenje zadaće, u okviru Unije, povjeriti skupini država članica u svrhu zaštite vrijednosti Unije i služenja njezinim interesima. Izvršenje takve zadaće uređeno je člankom 44.

6. Države članice čiji vojni kapaciteti ispunjavaju više kriterije i koje su se u ovom području uzajamno više obvezale radi obavljanja najzahtjevnijih misija, uspostavljaju stalnu strukturiranu suradnju u okviru Unije. Takva je suradnja uređena člankom 46. Suradnja ne utječe na odredbe članka 43.

7. Ako je država članica žrtva oružane agresije na svoje državno područje, ostale države članice obvezne su pružiti joj pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu, u skladu s člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda. To ni na koji način ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica.

Obveze i suradnja u ovom području moraju biti u skladu s obvezama preuzetima u okviru Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora, koja, za države koje su njezine članice, ostaje temelj njihove kolektivne obrane i forum za njezinu provedbu“.

Pri tome, treba napomenuti kako je spomenuti stavak 7 ovog članka u Lisabonski ugovor ubačen na prvotni zahtjev Grčke, koja je nastojala zadobiti i određenu mjeru kolektivne zaštite odvojenu od NATO sustava (zasnovano na činjenici da je Turska doduše članica NATO, ali ne i Europske unije). Dok su donedavno trajale teorijske diskusije o pravome značenju ove odredbe – je li ona zaista jednakovrijedna spomenutom članku 5 iz NATO sustava, ili nije – od 17. studenog ove godine te su se dileme krenule rješavati u praksi, budući se Francuska pozvala na ovu normu i time natjerala EU da njeno djelovanje isproba u stvarnosti. Istini za volju, prilično je jasno kako je baš takvo jačanje europskog okvira sigurnosti te obrane i bilo u pozadini ovog francuskog poteza – budući je prilično jasno kako će kontekst tragičnih posljedica prošlotjednog terorističkog napada ujedno i donekle utišati inače glasne protivnike ikakve samostalne obrambene politike EU.

Što je tu zapravo rečeno?

Prije svega, treba podrobnije razložiti samu spomenutu EU odredbu o kolektivnoj sigurnosti, o kojoj je ovdje riječ. Kao prvo, ona se načelno odnosi na sve članice EU, one koje su ujedno članice NATO saveza, ali i one koje to nisu (Austrija, Cipar, Finska, Irska, Malta i Švedska). Pri tome, neutralnim je EU državama tu ostavljen određen izlaz iz režima, ako one to požele – gdje formulacija da se “ni na koji način ne dovodi u pitanje poseban karakter sigurnosne i obrambene politike određenih država članica” jasno upućuje upravo na neutralne Austriju i Švedsku.

Kao drugo, čitav se ovaj režim za pojedinu državu odnosi na situaciju “oružane agresije na svoje državno područje“. Time se izdvaja slučaj napada po svojoj prirodi sličan ratu, za razliku od situacije definirane kroz Klauzulu solidarnosti EU – gdje članak 222. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (Treaty of the Functioning of the European Union -TFEU) izričito spominje samo slučajeve “terorističkog napada, žrtva prirodne nepogode ili nesreće izazvane ljudskim djelovanjem“. Dok smo o Klauzuli solidarnosti već podrobnije pisali na portalu Obris, spomenimo ovdje tek da je tu riječ o sustavu pretežito usmjerenom prema resorima unutarnjih poslova – dok se EU sustav kolektivne sigurnosti ipak izravnije referira na sektore obrane država članica. I opet, iako je i spomenuta EU klauzula solidarnosti načelno davala pristup sličnoj razini pomoći partnera, francusko pozivanje na EU kolektivnu sigurnost opet ukazuje na želju te nacije da ojača dosada poprilično zanemarenu tematiku zajedničkih obrambenih sposobnosti Europske unije.

Kada je riječ o opsegu onoga na što se može računati zazivanjem ove odredbe, ovdje je navedena obveza suradnje država članica kroz “pomoć i potporu svim sredstvima kojima raspolažu“. I dok jasno pozivanje na ta “sva sredstva kojima države raspolažu” barem na prvi pogled ovo čini jakim međunarodnim instrumentom, spomen “pomoći i potpore” zapravo otvara golemi prostor za partnersko djelovanje – ne samo neposrednim snagama ili robom, već i posrednijim uslugama koje bi ipak predstavljale potporu tako ugroženoj članici EU.

Uz već spomenuti izlaz ostavljen za neutralne države EU, tu su još postavljene dvije čvrste ograde koje ograničavaju djelovanje ovoga režima. Kao prvo, spomenut je članak 51. povelje Ujedinjenih naroda – sadržan u Poglavlju 7 Povelje, koje se tiče djelovanja po pitanju ugroza miru, kršenja mira i akata agresije u međunarodnim odnosima. Taj članak, inače posljednji po redu u ovome poglavlju, tiče se prava na samoobranu u slučaju vanjskoga napada (samostalno ili u sklopu sigurnosnih organizacija), a njegov tekst kazuje:

“Ništa u ovoj Povelji neće ograničiti urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu ako dođe do oružanoga napada na članicu Ujedinjenih naroda, sve dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere nužne za održavanje međunarodnoga mira i sigurnosti. Mjere poduzete od članica pri izvršavanju ovoga prava na samoobranu će biti odmah prijavljene Vijeću sigurnosti i neće na bilo koji način utjecati na ovlasti i odgovornosti Vijeća sigurnosti po ovoj Povelji, a za svakodobno poduzimanje takvih akcija koje se smatra potrebnima za održavanje i obnovu međunarodnoga mira i sigurnosti“.

Njime Ujedinjeni narodi osiguravaju legitimno pravo na samoobranu u slučaju napada, dok ionako čitav sustav UN nastoji ograničiti i osuditi agresivno korištenje prijetnji ili sile protiv teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti drugih država (što se i izrijekom osuđuje u 2. članku Povelje UN). Ovom se odredbom akti samoobrane u slučaju takvoga agresivnog oružanog napada uklapaju u sustav mirovnog djelovanja organizacije UN – što je onda preuzeto i u sustav NATO saveza, te izričaj spomenutog stavka 7 članka 42 Ugovora o Europskoj uniji.

Kao drugo,  spomenuti sustav kolektivne sigurnosti EU dodatno je ograničen i jasno izraženom obvezom usklađivanja čitavog djelovanja prema odredbi 42.7. Ugovora o Europskoj uniji s NATO sustavom – ujedno i uz izričito davanje prednosti obvezama preuzetima u okviru NATO. Tu je sam NATO definiran kao (1) “temelj” kolektivne obrane za zemlje koje su njegove članice, te (2) kao “forum” za provedbu ikakve kolektivne obrane tih članica. Ovom je odredbom usporedivi sustav EU faktično podređen paralelnom funkcioniranju sustava kolektivne obrane NATO saveza, za sve one države EU koje su ujedno članice obaju tih sustava. Dok ovo podređivanje ima manje utjecaja na zemlje koje su izvan NATO saveza, pa one imaju onda i ponešto veću načelnu slobodu djelovanja – ta je sloboda praktično ograničena činjenicom (namjerno) slabe razvijenosti EU sustava zajedničke obrane, čiji su kapaciteti za ikakvo samostalno vođenje zajedničkih vojnih operacija radikalno manji od onih u okrilju NATO saveza.

Kako dalje u praksi?

Budući je EU sustav kolektivne sigurnosti 17. studenog ove godine aktiviran po prvi put od svog formiranja, automatski se otvorilo i pitanje što taj sustav zapravo znači i kako će se krenuti u njegovu primjenu. Jedina iole usporediva situacija ovoj dogodila se u listopadu 2001. godine, kada su Sjedinjene Američke Države aktivirale članak 5. Washingtonskog ugovora – akt poprilično usporedive strukture i načelnog značenja prema ovoj odredbi iz 7 stavka članka 42 Ugovora o Europskoj uniji. Dakle, kao što su tada SAD svojim saveznicima uručile listu zahtjeva, nešto se slično očekivalo i od Francuske ovih dana. Temeljem takvih definiranih potreba, uslijedilo bi onda bilateralno usuglašavanje moguće pomoći i potpore sa svakom od pojedinačnih zemalja EU. Ovu situaciju u RH načelno definira odredba članka 52. Zakona o obrani iz 2013. godine, naslovljena “2.6. Uporaba Oružanih snaga u pružanju pomoći u obrani državama članicama Europske unije”, koja glasi:

“(1) Oružane snage mogu se uporabiti kao pomoć u obrani državama članicama Europske unije.

(2) Odluku o djelovanju Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade i uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike.

(3) Na temelju odluke Hrvatskoga sabora iz stavka 2. ovoga članka Predsjednik Republike naređuje uporabu i dodjeljivanje dijelova Oružanih snaga nadležnim zapovjedništvima države članice kojoj se upućuje pomoć.

(4) Predsjednik Republike na prijedlog ministra obrane utvrđuje nacionalna ograničenja uporabe i izuzeća u uporabi“.

No za pokretanje ovoga postupka potreban je prvo jasan i nedvojben zahtjev kojim se konstatira potreba za pružanjem pomoći zasnovana na pozitivnim propisima EU. Na tim se temeljima onda pokreće daljnje usuglašavanje – prvo bilateralno između RH i zemlje tražiteljice pomoći, a onda i nacionalno, temeljem definiranog prijedloga Vlade RH o pružanju takve pomoći. I zaista, do predaje takvog službenog zahtjeva iz Francuska je navodno došlo jučer, 20. studenog, kada je u Ministarstvo obrane Republike Hrvatske službeno stigao popis francuskih načelnih zahtjeva za obrambenu “pomoć i potporu” utemeljen na EU sustavu kolektivne sigurnosti iz članka 42 TEU.

Kako saznajemo, a u skladu s prethodnim očekivanjima, bila je tu riječ o dva osnovna moguća područja djelovanja: (1) o pomoći u borbi protiv organizacije ISIS, prvenstveno na prostoru Sirije i Iraka, te (2) o potpori pri provođenju postojećih operacija Europske unije u Africi – gdje bi se jačim angažiranjem partnerskih država na prostorima podsaharske Afrike oslobodio dio ondje djelujućih francuskih snaga, ne bi li one onga mogle biti odaslane u djelovanja na primarnome prostoru borbe protiv tzv. Islamske države. U slučaju da Hrvatska odluči više ili manje izaći u susret ovim molbama za pomoć iz Francuske – niz je načina na koje se može ostvariti relevantne aktivnosti potpore.

Što se tiče same pomoći na ujedinjenome bojištu Sirije i Iraka, jasno je da tu Hrvatska nema što tražiti na način kako to rade velike svjetske sile (gdje zrakoplovnim snaga djeluje niz država, a i sama je Francuska onamo u srijedu 18. studenog otposlala svoj nuklearni nosač zrakoplova R91 Charles De Gaulle). No, budući da RH već dugo razmatra ozbiljnije uključivanje u obuku kurdskih boraca na sjeveru Iraka (koji su vrlo aktivni u neposrednoj borbi s vojskom tzv Islamske države) – takva bi se aktivnost zapravo sjajno uklopila u sve ovo što sada spominje Francuska.

Što se potpore u Africi tiče, i ondje stvari za Hrvatsku i njene oružane snage zapravo ne predstavljaju potpunu nepoznanicu. Naime, Hrvatska je već u više navrata promišljala slanje svojih ljudi u Mali. Dakle, iako se do sada nacionalno sudjelovanje RH u misijama suzbijanja islamističke pobune u toj državi pretežito svelo na doniranje manje količine vojne opreme – barem su do određene razine detaljnosti bile promišljane potrebe i modaliteti nekakvog šireg uključivanja u tamošnja vojno-politička događanja. Iako se i o Srednjeafričkoj Republici moglo čuti ponešto, tu su stvari ostale bitno mutnije i manje definirane – tako da je i realna mogućnost ikakvog hrvatskoga uključivanja ondje samim time usporedivo manja.

Uz to, kao treća se mogućnost potpore, naravno, pojavljuje i jača sigurnosno-obavještajna suradnja. Republika Hrvatska kao granična država EU prema prostoru nestabilnosti u regiji – prema Bosni i Hercegovini, ali i Crnoj Gori te Srbiji – može itekako biti od koristi Francuskoj, ali i čitavoj EU. Posebice je tu važna hrvatska uloga kao lokalnog izviđača po pitanju radikalnoga islamizma u susjednoj BiH, koji je pojava čije se tragične odbljeske u javnosti vidjelo i u Sarajevu proteklih dana.

]]>