Nakon što se jučer moglo čuti kako je Turska potpuno spremna za vojna djelovanja u Siriji, te da se ta država neće dati omesti američkim prijetnjama, danas popodne su turske snage i krenule u vojnu operaciju na sjeveroistoku Sirije, nazvanu “Izvor mira”. Kako je nakon dvodnevne posjete Srbiji danas objavio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan putem Twittera: “Naše turske Oružane snage sa Sirijskom nacionalnom armijom započele su operaciju Izvor mira protiv terorističkih organizacija PKK/YPG i Daesh na sjeveru Sirije. Naš cilj je izbrisati ovaj teroristički koridor, koji pokušavaju uspostaviti na našoj južnoj granici, te donijeti mir i sigurnost u regiju“. Nadalje, on je opisao i turske vojne ciljeve: “Operacijom Izvor mira mi ćemo eliminirati terorističke prijetnje prema našoj državi. Sigurnom zonom koju ćemo uspostaviti osigurat ćemo povratak sirijskih izbjeglica u njihovu zemlju. Zaštitit ćemo teritorijalni integritet Sirije, a spasiti ljude ove regije iz kandži terora“. Kao protivnici prema kojima je usmjerena ova vojna operacija navedeni su prvenstveno organizacije Daesh (Islamska država),te PKK/KCK/PYD-YPG, sklop kurdskih stranaka sa svojim vojnim krilima.

Trump i turska intervencija

Iako je predsjednik Donald Trump još u ponedjeljak prijetio Turskoj ako pretjera u “čišćenju” sjevera Sirije, jučer je njegov ton na društvenim mrežama bio tek ponešto suzdržaniji. Priznajući povlačenje snaga SAD iz Sirije, Trump samo tvrdi kako to nije izdaja saveznika, budući da će se nastaviti s davanjem nekakve pomoć u novcu i oružju. Ujedno, Tursku se upozorava da bi nepotrebne borbe mogle biti pogubne za njihovu ekonomiju i valutu – iako to u ovoj situaciji ne izgleda ikakvim ozbiljnim sredstvom odvraćanja ili pritiska. Danas se priča donekle promijenila, tako da je Trump i prije turskoga napada svoj fokus već prebacio na standardnu floskulu o Bliskom Istoku (baš kao što se voli pričati i za Balkan) kao tradicionalnom prostoru nekakvih sukoba uz ponavljanje zahtjeva da Turska ujedno od Kurda preuzme zarobljene borce Islamske države – posebno i one strance koje Europa ne želi primiti natrag kući.

Nakon toga, baš u vrijeme kada je Turska i službeno obavijestila svjetske sile o započinjanju svoje vojne operacije, Trump se na Twitteru iz nekog razloga krenuo osvrtati na ulazak SAD u Irak 2003. godine, povezujući i to s raznim razlozima zbog kojih baš on sada mora voditi povlačenje SAD s Bliskog istoka, zanemarujući vlastitu nacionalnu sigurnost, te saveznike koji ovise o snagama SAD. Na samu tursku intervenciju osvrnuo se priopćenjem oko 19 sati po našem vremenu, napomenuvši: “Ovoga jutra Turska, NATO članica, napala je Siriju. SAD ne podržavaju ovaj napad i pojasnile su Turskoj da je ova operacija loša ideja. U tom području nema američkih vojnika. Od prvog dana kada sam ušao u političku arenu, pojasnio sam da ne želim voditi te beskrajne i besmislene ratove – posebno one koji ne koriste SAD-u. Turska se obvezala štititi civile, štititi vjerske manjine, uključujući kršćane, i osigurati da ne dođe do humanitarne krize – i mi ćemo tražiti da se toga pridržavaju. Uz to, Turska je sada odgovorna osigurati da svi zarobljeni ISIS-borci ostanu u zatvoru, i da se ISIS ne obnovi na bilo koji način u bilo kojem obliku ili formi. Očekujemo da se Turska pridržava svih svojih obveza i nastavljamo pratiti situaciju“.  U skladu s prethodnim najavama, tijekom večeri se čuje i o mogućim američkim sankcijama za Tursku (usmjerenim na pojedine turske političare, energetiku, vojnu suradnju), koje bi mimo Donalda Trumpa mogle biti izglasane u Kongresu SAD višestranačkom većinom otpornom na predsjednički veto. O svemu tome sutra bi iza zatvorenih vrata trebalo raspravljati i Vijeće sigurnosti UN-a, na zahtjev 5 europskih država (Francuske, UK, Njemačke, Belgije i Poljske), dok će u subotu 12. listopada turska invazija sjevera Sirije biti na dnevnome redu izvanrednog zasjedanja Arapske lige u Kairu, koje je danas sazvao Egipat.

Dok se danas ujutro tuski predsjednik Erdoğan o svemu čuo s ruskim predsjednikom Putinom, tursko Ministarstvo obrane je na Twitteru objavilo kako je o predstojećoj vojnoj operaciji tek oko 14 sati po lokalnom vremenu obavijestilo Sjedinjene Američke Države, Rusku Federaciju, Veliku Britaniju, Njemačku, Francusku, Italiju, NATO i Ujedinjene narode. Predstavnici stalnih članica Vijeća sigurnosti UN bili su danas pozvani u Ministarstvo vanjskih poslova, te upoznati s detaljima operacije koja je počela u 16 sati po lokalnome vremenu. Prema turskom ministru vanjskih poslova Mevlutu Cavusogluu, režim u Damasku je bio obaviješten uručivanjem diplomatske note u njihov konzulat u Istanbulu. Erdoğan je o predstojećim vojnim koracima obavijestio i vodstva glavnih turskih stranaka, te ih je pozvao da podrže vojna djelovanja na prostoru Sirije istočno od Eufrata. Sirijski režim u Damasku osudio je tursku akciju ističući da “Agresivno ponašanje Erdoğanova režima jasno pokazuje turske ekspanzionističke ambicije na teritoriju Sirijske Arapske Republike i ne može biti opravdano ikakvim argumentima“. Ujedno se iz Damaska nije propustilo ni dometnuti kako se odgovornima drži i neke sirijske Kurde, budući se sve ovo događa “kao posljedica njihove ovisnosti o ‘Američkom projektu’“.

Vojna djelovanja u Siriji

Od ukupno oko 900 kilometara duge granice Sirije i Turske, ovom operacijom je obuhvaćen pojas duljine oko 500 kilometara. Iako se tu pretežito spominje pojas “istočno od Eufrata”, ipak je vidljiv spomen uključivanja u zonu operacija i prostora zapadno od Eufrata, oko mjesta Manbij, koji je neuspješno bio na turskome nišanu još 2016. godine u okviru tadašnje operacije “Štit Eufrata”. To djelovanje, zajedno s turskim napadom na kanton Afrin 2018. godine (tzv. “Operacija maslinova grančica”), već je dovelo do izbacivanja kurdskih snaga s ukupno oko 4.000 kvadratnih kilometara pojasa uz centralni dio granice Sirije s Turskom. No, kako spominju turski izvori, plan je u ovu novu “sigurnu zonu”, koja bi na istoku Sirije sada trebala obuhvatiti pojas širine oko 30 kilometara uz granicu, naseliti oko 2 milijuna sirijskih izbjeglica iz današnjih izbjegličkih kampova po Turskoj.

U do sada zabilježenim djelovanjima turske vojne operacije radilo se pretežito o zrakoplovnim i topničkim bombardiranjima kurdskih ciljeva u Siriji. Prema navodima turskih medija, borbeni zrakoplovi F-16 napali su zrakoplovnu bazu Rami, i njena skladišta streljiva u okrugu Ayn Isa (oko 60 km istočno od utoka Eufrata u Siriju), kao i sela Aluk, Mustel, Esadiye, Fender i Hushan. Uz to su napadana i veća mjesta uz čitavu sjeveroistočnu granicu Sirije i Turske. Turski mediji su spominjali i topnička djelovanja u prostoru podijeljenog pograničnog grada Akçakale/Tel Abyad, na oko 85 kilometara istočno od utoka Eufrata u Siriju (80 km sjeverno od negdašnjeg sjedišta Islamske države u gradu Raqqa), te pograničnog mjesta Ras al-Alayn (oko 180 km istočno od utoka Eufrata u Siriju, otprilike na pola kurdskih krajeva zahvaćenih operacijom). Ove se krajeve bombardiralo i iz zraka, kao i ciljeve u okruzima Qamishli (oko 290 km od utoka Eufrata u Siriju, i 95 km od tromeđe Irak-Sirija-Turska), te Derik (na krajnjem istok u Sirije, oko 370km zračne linije od utoka Eufrata u Siriju, i na oko 20 km od tromeđe Irak-Sirija-Turska). Kod mjesta Qamishli čulo se o napadima na selo Sikarkah te zatvor al-Chirkin u kojem je i niz zarobljenih ISIL boraca, dok je u istočnom okrugu Derik bio gađan prostor oko energetski važne brane Bouzra. Turski mediji posebno ističu i korištenje sustava za elektroničko ratovanje “Koral”, proizvod turskog obrambenog proizvođača ASELSAN, čija su djelovanja navodno pomogla dosadašnjem tijeku intervencije. Prema turskim vojnim izvorima, u prvom danu operacije izvedeni su napadi na ukupno 181 kurdski cilj u Siriji. S druge strane, kurdski izvori spominju napade na 16 vojnih ciljeva, dok su turska zračna djelovanja navodno pokrivala područje oko 50 km od granične linije.

U večernjim satima srijede, 9. listopada oko 22.30 po lokalnom vremenu, Turska je pokrenula i kopnenu komponentu svoje aktualne intervencije u Siriji, navodno na 4 točke – dvije nedaleko grada Tel Abyad, i dvije istočno, kraj mjesta Ras al-Alayn. Prema dostupnim podacima, izgleda da se radi o pokušajima da se napredovanjima s istoka i zapada svaki od ova dva pogranična grada odsječe u zaseban opsadni prsten. Kurdski izvori su oko 23.30 po lokalnom vremenu navodili kako je tursko kopneno napredovanje početno bilo zaustavljeno ili barem usporeno kod grada Sluk, 19 km jugoistočno od Tel Abyada, te kod pograničnog grada Tal Halaf, na oko 4 km zapadno od grada Ras al-Alayn. Nagađa se kako će upravo taj potez dug oko 100 kilometara, između gradova Tal Abyad i Ras al-Alayn, biti glavnim poprištem prve faze turske operacije, da bi se iz te zone kasnije nastavilo na zapad prema pograničnom gradu Kobani, te istočno prema gradu Qamishli. Time bi ovo tursko vojno djelovanje započelo u relativno rijetko naseljenom prostoru pretežito arapskog stanovništva, dok bi tek u idućoj fazi intervencije turske snage ušle u gušće naseljene kurdske krajeve. Iako turska nije objavila točne prostorne ciljeve svoje operacije, američki izvori nagađali su da prva djelovanja pokazuju koncentraciju na potez dubine oko 8 km od granice (5 milja, zona zajedničke tursko-američke nadležnosti po dogovorima ovoga ljeta), dok bi kasnije ipak moglo biti riječi o zoni dubine oko 30 kilometara (18 milja, kako se vidjelo na kartama koje je turska strana prezentirala javnosti u više navrata).

A što rade Kurdi?

Što se tiče reakcija sirijskih Kurda, turski mediji spominju kako je iz područja grada Qamishli u Tursku bilo ispaljeno 6 raketnih projektila, no ne navode moguće turske žrtve ovoga napada. Iz kurdskih se izvora čulo i o kurdskom bombardiranju položaja turskih sirijskih saveznika na samome ušću Eufrata u Siriju, gdje je gađano područje oko gradova Jarabulus u Siriji i Karkamış u Turskoj. Osim toga, u kurdskim se izvorima navodi rastući broj civilnih i vojnih žrtava, dok je navodno u tijeku bijeg većeg broja civila iz gradova na prostoru turske vojne operacije. Spominje se i večernji nastavak bombardiranja okolice mjesta Tel Abyad. No, dok kurdski vojni izvori najavljuju namjeru provođenja obrambenih operacija, oni istodobno javljaju kako nemaju sredstava za zbrinjavanje očekivanog velikog broja izbjeglica.

Pa ipak, pri ikakvom promišljanju posljedica ovih djelovanja treba imati na umu i činjenicu kako baš objavljeni pogranični pojas turskih operacija predstavlja srž kurdskih područja u Siriji – koje su Kurdi bili u stanju držati i braniti čak i u vrijeme najveće snage Islamske države. Za razliku od toga, kad se pogleda njihove preostale prostore, južno od granica turske “sigurne zone” – to su većim dijelom prostori koje su Kurdi stekli nedavno, tijekom vojnoga rušenja Islamske države uz pomoć SAD i zapadnih saveznika. Zato i ne čudi da su u najavljenom prostoru turske vojne operacije i ukupno dva kampa sa zarobljenicima Islamske države – jedan sjeverno od mjesta Ayn Isa, na rubu zapadne zone spominjane druge faze turske operacije, i drugi na samome istočnom kraju Sirije, rubno ali ipak u zoni od 30 km od turske granice. Dok se danas čulo o kompletnom prestanku kurdskih vojnih operacija protiv ostataka Islamske države, budući su sve svoje snage okrenuli prema nadolazećem turskom napadu, sudbina zarobljenih islamista u logorima na prostoru borbi (ali i u nizu dodatnih takvih kampova izvan samih prostora vojnih operacija) postala je suštinski neizvjesna početkom turskih vojnih djelovanja. Jedinu utjehu tu pruža aktualna tvrdnja Donalda Trumpa da su SAD ipak uspjele dio najopasnijih ISIL zarobljenika preseliti “na nepoznatu lokaciju“, gdje ih se može odvojeno čuvati tijekom turske intervencije u Siriji – doduše, bez ikakvih navoda o koliko se ljudi radi, kada su premješteni ili kamo ih se otpremilo.

Nakon što je krajem prošle godine ministar obrane SAD-a James Mattis otišao s funkcije baš radi naglih i jednostranih najava američkog povlačenja iz Sirije, izgleda da je danas ta tema opet naglo došla u fokus svjetske javnosti. Naime, Donald Trump, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, prije nekoliko sati iznenada je objavio novi smjer svoje politike u Siriji. Do ovoga je došlo po jučerašnjem telefonskom razgovoru Trumpa i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, u kojem su SAD u Siriji najednom pristale na povlačenje i ideju “sigurne zone istočno od Eufrata”, koju Turska već duže propagira. Dok se dogovor okrunilo objavom o posjeti turskog predsjednika Washingtonu idućeg mjeseca, na poziv Donalda Trumpa, Erdogan je nedjeljnu večer začinio televizijskim objavama kako se “zračnu i kopnenu” operaciju protiv Sirijskog Kurdistana (Rojava) istočno od Eufrata može očekivati još večeras ili već sutra (u ponedjeljak, 7. listopada).

Buduće ponašanje SAD na sjeveroistoku Sirije su iz Bijele kuće kasno navečer u nedjelju 6. listopada 2019. godine opisali riječima: “Turska će uskoro krenuti s dugo planiranom operacijom prema sjeveru Sirije“, a ujedno: “Oružane snage SAD neće podržavati ili biti uključene u tu operaciju, i snage SAD, nakon što su pobijedile prostorni ‘Kalifat’ organizacije ISIS, više neće biti u tom neposrednom području“. No, dok Turska uspostavu ove zone širine 20 milja (oko 32 kilometra) uzduž granice Sirije i Turske već duže smatra tek mjerom za suzbijanje terorističkih prijetnji kurdskih organizacija PKK-YPG, riječ je ujedno i o bitnom rezanju prostora kurdske autonomne regije u Siriji, koja se proteklih godina iskazala kao borbeni saveznik SAD. Ovu situaciju dodatno zaoštravaju i planovi Turske da u tu zonu, nakon izbacivanja tamošnjih kurdskih postrojbi, naseli s oko 2 milijuna sirijskih izbjeglica, od njih ukupno oko 3,6 milijuna po izbjegličkim kampovima u Turskoj – što bi nakon vojnog zauzimanja značilo i trajnije mijenjanje etničke slike ovog kurdskog prostora.

Ove promjene je u ponedjeljak, 7. listopada 2019. oko 13 sati po našem vremenu, Trump sažeo i u Twitter-poruci od ukupno 5 dijelova, kojom je opisao svoj rezon za povlačenje vojnih snaga SAD iz područja na granici Turske i Sirije pod kontrolom sirijskih Kurda – koja u predstojećoj ofenzivi planira okupirati Turska. Time bi u praksi bila okrenuta leđa sirijskim Kurdima, koji su se proteklih godina iskazali kao jedini pouzdani saveznici oko 1.000 vojnika SAD u njihovoj borbi protiv Islamske države, dok bi praktično u pitanje bio doveden i budući status oko 100.000 osoba povezanih s ISIL-om, koje Kurdi drže u zarobljeničkim logorima nakon osvajanja većine područja donedavne Islamske države. No, dok se s terena čuje kako su američke postrojbe već krenule odlaziti iz pojedinih graničnih postaja prema Turskoj, ova je politika među sirijskim Kurdima brzo prepoznata kao “ubod nožem u leđa”. Pri tome, Trump je u svoju obranu spomenuo i činjenicu kako baš SAD o svom trošku drže spomenute ISIL-logore u Siriji, što je ubrzo osporeno s više strana (posebno od Bretta McGurka, do 31. prosinca 2018. Trumpovog posebnog predsjedničkog izaslanika zaduženog za Globalnu koaliciju za pobjedu nad ISIL-om). Oštre kritike mogle su se čuti čak i s republikanske strane u političkoj javnosti samih SAD, gdje su posebno odjeknule riječi utjecajnog republikanskog senatora Lindseya Grahama, inače iznimno vjernog Trumpu, koji je za Fox News istaknuo da ovaj potez predstavlja “veliku pobjedu za Iran i Assada, te veliku pobjedu za ISIS“, kao i “katastrofu u nastajanju“. Još nije jasno ni kako će na ovu novinu reagirati europski saveznici SAD, od kojih neki imaju i vojne postrojbe na kurdskome sjeveroistoku Sirije, a koje se navodno uopće nije konzultiralo pri planiranju te objavi ovog bitnog vojnopolitičkog koraka.

U ponedjeljak, 7. listopada oko 17 sati po hrvatskom vremenu, Donald Trump još je branio svoju novu politiku prema Siriji, napominjući kako ovim potezom zapravo ispunjava svoja predizborna obećanja, okončavajući time i “funkciju policije, u korist ljudima koji uopće ne vole SAD” – ali koji su ipak, kao odani američki saveznici posljednjih godina, podnijeli preko 11.000 mrtvih i oko 23.000 ranjenih u ulozi pješaštva tijekom američkog suzbijanja Islamske države. No dok inače za Trumpa Ruska Federacija i Kina ni izbliza nisu problem kakvim ih ocrtava sigurnosni sustav SAD, ovoga puta Trump nije oklijevao ostanak američkih snaga u kurdskim prostorima Sirije opisati baš kao nešto čemu bi se samo Rusija i Kina veselile, budući da on zadržava SAD zaglavljene uz velike troškove. Ujedno, Trump tu svoje mijenjanje jedne od osnovnih odrednica čitavog ratišta u Siriji opisuje i kao motivirano “koncentriranjem na širu sliku“, gdje se je navodno i jednostavno vratiti na staro (nakon što se time prvo iznevjeri jedine čvrste saveznike u regiji).

Pa ipak, brojne kritike u političkim forumima i američkim medijima izgleda da su brzo naišle na plodno tlo, budući da već oko 18 sati, opet u ponedjeljak 7. listopada, u javnosti odjekuje novi tweet Donalda Trumpa, koji se on na neuobičajen način oštro obrušava po američkom NATO savezniku Turskoj, u čiju očiglednu korist ide čitava nova sirijska politika SAD. Trump tu doslovno kaže: “(…) ako Turska napravi išta što ja, u mojoj velikoj i nedostižnoj mudrosti, budem smatrao da je pretjerano, totalno ću uništiti i izbrisati ekonomiju Turske (kao što sam već i ranije!)“. Pri tome, on očekuje “da Turska, s Europom i drugima, bdije nad zarobljenim borcima ISIS i njihovim obiteljima” – koje, doduše, niz zemalja odbija primiti natrag u svoje nacionalne granice, kojima su nakon sirijske avanture široko bila i oduzimana europska državljanstva, i koje već mjesecima o svom trošku čuvaju Kurdi u Siriji. Uz spomen prošlih udara na Tursku ekonomiju – vjerojatno imajući na umu uvođenja kaznenih carina tijekom ljeta 2018. godine – Trump upozorava i na ogroman doprinos SAD u pobjedi nad Islamskom državom, usmjeravajući i druge bogate međunarodne igrače da izvole sami štititi svoje nacionalne teritorije. Ovo sadržajno novo internetsko obraćanje javnosti Trump prigodno završava pisanim pokličem – “THE USA IS GREAT!“. Uglavnom, ako je i od Donalda Trumpa – čudno je!

Iako se tursku sigurnosnu zonu prvenstveno opisivalo u pojasu dužine oko 100 kilometara omeđenom rijekama Balikh (južno od mjesta Tal Abyad na tursko-sirijskoj granici) pa do sjevernog toka rijeke Khabur (južno od mjesta Ras al-Ain na tursko-sirijskoj granici) – pravi opseg turskih namjera zapravo još nije poznat. Usprkos najavama o gomilanju turskih trupa u graničnim prostorima, do večernjih sati ponedjeljka 7. listopada tu još nisu zabilježeni ikakvi turski prelasci mđunarodne granice. U isto vrijeme čulo se tek ponešto o kurdskim pripremama za zaustavljanje takvih turskih vojno-političkih nastojanja, ali još nisu dani znaci za uzbunu ili evakuaciju kurdskih gradova na sjeveroistoku Sirije. Pri tome nije jasno mogu li Kurdi nastaviti čuvanje zarobljeničkih logora s pobornicima Islamske države, u slučaju da njihove snage budu masovno angažirane protiv Turske. Jednako tako, nije jasna ni politika koju bi Turska primijenila prema tim logorima i njihovim stanovnicima, u slučaju da spomenuta masa sigurnosno vrlo upitnih ljudi i stvarno dođe u turske ruke (kako su to jučer objavili iz Bijele kuće, i kako je to danas objavio Donald Trump na društvenim mrežama). Naime, nije sporno kako je većina stranaca u redove Islamske države stigla baš preko Turske, koja je po tom pitanju žmirila na oba oka, iako se formalno svrstala protiv ovih islamističkih radikala. Za kraj, treba napomenuti i kako je izuzetno teško procijeniti potencijale ove buduće turske vojne operacije u Siriji, imajući u vidu probleme te otezanja koje je Turska imala pri uspostavi slične sigurnosne zone u prostorima Sirije sjeverno od Aleppa prije tri godine, ili pri osvajanju kurdskog kantona Afrin početkom 2018. godine.

Poneki od onih koji posljednjih dana nisu završili čitavih 100 posto skoncentrirani na nogomet mogli su primijetiti i jedan ponešto zabrinjavajući razvoj sigurnosne situacije na sjeveru i zapadu Iraka. Ondje su, naime, radikalni islamisti posljednjih dana krenuli u ofanzivu, te su uz nekoliko gradova koje drže već neko vrijeme – sada osvojili i nekoliko novih. Da podsjetimo – nakon što su preuzeli kontrolu u gradovima Falluja i Ramadi na samome početku ove godine (što snage odane vladi iz Bagdada nisu uspjele suzbiti tijekom idućih mjeseci), posljednjih su dana islamisti krenuli i dalje. U petak, 6. lipnja, započeli su napad na Mosul, koji su vladine snage branile do ponedjeljka, 9. lipnja. Idućeg je dana u ruke sunitskih radikala pala i tamošnja zračna luka, vojni objekti i policijska infrastruktura – započelo je i opće bježanje pro-vladinih simpatizera.

Ne gubeći mnogo vremena, udarne snage islamista krenule su dalje napredovati – prateći glavni prometni pravac na jug, prvo do mjesta Baiji, a onda i dalje prema Tikritu. Oba su ova grada 11. lipnja pala u ruke sunitskih radikalnih boraca relativno brzo, dok su se pregovori i borbe otegli tek sjeverno od mjesta Baiji – na prostoru tamošnje velike rafinerije i elektrane, čije se osiguranje nije razbjeglo u stilu redovite iračke vojske i policije. Nakon ovih uspjeha radikali su najavili nastavak vojnih djelovanja južno, u smjeru Bagdada, dok su središnje vlasti Iraka navodno posegnule za pozivanjem američke vojne pomoći, te pripuštanjem u zemlju postrojbi iranske Revolucionarne garde. No, sagledajmo trenutnu situaciju u Iraku.

Borci ISIS u poretku za kretanje, navodno oko 8. lipnja 2014. godine

Kao prvo, u rukama radikalnih islamista posljednjih se dana našla glavnina naseljenog prostora sunitskoga dijela Iraka – od gradova Falluja (oko 60 km zapadno od Bagdada) i Ramadi (oko 105 km zapadno od Bagdada), koji su oba smješteni uz rijeku Eufrat (koja produžava dalje na zapad, pa u Siriju), sve na sjever do Mosula – drugog grada po veličini u Iraku, smještenog na Tigrisu – i konačno, do glavnoga grada Bagdada, za čija se neka predgrađa već neko vrijeme čuje kako ionako više nisu pod vlašću Vlade Iraka. Time su spomenuti radikali praktično pa u vlasti većine prostora kojeg se prije nekoliko godina, u jeku najžešće pobune protiv okupacije SAD i sektaških podjela u Iraku, nazivalo “sunitskim trokutom Iraka”.

Tko tu vodi napad?

Naravno, kako je riječ o relativno velikom prostoru, koji je ujedno i prilično gusto naseljen – pod kojim god da se nazivom opisuje njegove osvajače, zapravo je tu riječ o kombinaciji snaga. Uz radikalne islamiste – o kojima se posljednjih dana čuje sve više i više – u svim spomenutim gradovima nasuprot vlade djelovala je i koalicija tamošnjeg stanovništva, lokalnih sunitskih Arapa, manje ili više plemenski organiziranih. Upravo su njih – vjerojatno iz prostora jugozapadno od mjesta Tal Afara, prema granici sa Sirijom – uz islamiste i međunarodni mediji spominjali kao ključne u borbama za Mosul tijekom posljednjih tjedan dana. No, tko su ti islamisti o kojima je najednom riječ?

Ime organizacije

Zastava organizacije “Islamska država Iraka i Sirije”

U javnosti se spominju dva slična imena za organizaciju koja posljednjih dana predvodi oružanu ofanzivu protuvladinih sunitskih snaga u Iraku – ISIL ili ISIS, “Islamska država Iraka i Levanta”, ili “Islamska država Iraka i Sirije”. Ako pogledamo arapski naziv ove organizacije “الدولة الاسلامية في العراق والشام‎ ” – transkribiran kao “ad-Dawlat al-Islāmiyya fī’l-‘Irāq wa’sh-Shām“, na mjestu dvojbenih geografskih naziva vidimo opet jedan treći pojam – “al-Shām”. Za potrebe ovoga teksta brzo ćemo pogledati i sva tri ova pojma – “Levant”, “Sirija” i taj “al-Shām”.

Kao prvo – pojam “Levant”, poznat i u Hrvatskoj, dolazi iz talijanskog gdje označava istok. U prenesenom, zemljopisnom značenju – njime se u zapadnoj tradiciji označava “sve zemlje oko Sredozemnog mora koje leže istočno od Italije“, a u užem smislu obale Male Azije, Sirije i Egipta – gdje se onda Levantom naziva i more, istočni dio Sredozemlja, gdje je Cipar najveći otok. Naravno, pri tome tumačenju problemi nastaju kada se gleda dublje u unutrašnjost spomenutoga kopna na istoku Mediterana, gdje pojam “Levant” zapravo brzo gubi svoj smisao.

Karta Levanta, iz “Viaggio Da Venetia A Constantinopoli”, Venecija oko 1598.

Kao drugo – pojam “Sirija” dolazi iz grčkog, u kome se taj naziv preuzet iz akadskoga odnosio na razne asirske narode. Zemljopisno, riječ je o prostoru koji se u antičko doba prostirao na istoku Mediterana, između Arabije na jugu i Male Azije na sjeveru, pa onda u unutrašnjost na područje današnjeg Iraka do Eufrata – uz ponešto neodređen istočni rub. Navodno sam naziv “Sirija” među Muslimanima nije bio učestao prije 1870. godine, budući je uvelike označavao kršćane na spomenutom prostoru istočnog Mediterana – da bi postao učestao tek od sredine 1920-tih i početka postupnog odvajanja od Francuske mandatnoga područja pod ovim nazivom, koji je sve više počeo označavati i njegove građane, bez impliciranja njihove etničke pripadnosti ili vjere. Pa ipak, dok je “Sirija” nekad označavala prostor “Velike Sirije” ili “Velike Asirije” (dakle, i “Levant” i “Mezopotamiju”), u posljednje se vrijeme njega više doživljavalo kao oznaku za prostor jedne konkretne države – a ne širu regiju.

Lokacija i podjele unutar provincije “Bilad al-Shām”

Kao treće – pojam “al-Shām” dolazi iz arapske tradicije. Dok je prvotno bila riječ o oznaci prostora “na lijevu ruku”, gledano iz Hedžaza na istok (dok je pojam “Jemen” došao od oznake prostora “na desnu ruku”) – gdje se onda tom pojmu pripisivao i određeni nedostatak sreće, povezan s pojmom lijevo. Konkretnije, bila je tu riječ o pojmu iz naziva “Bilad al-Shām”, jedne od provincija rane države islamskih kalifa (od oko 636. godine, pa sve do oko 940. godine) – provincije koja je uz dobar dio “Levanta” obuhvaćala i zapad Mezopotamije. Upravo se zato ponekad i sam pojam “Bilad al-Shām” koristi za zemljopisni prostor odgovarajući pojmu “Velike Sirije”, ali bez referenci na istoimenu povijesnu provinciju i kalifat. Kako je to regija koju se često definiralo i kao “područje kojim dominira Damask” – tako i sama arapska oznaka “al-Shām” može ponekad pobliže označavati i sam grad Damask.

Upravo zbog usporedivih, ali ne do kraja jasnih te istoznačnih zemljopisnih odrednica pojmova “Levant”, “Sirija”, te “al-Shām” – jasno je da nastaju i određene nedoumice oko prevođenja te latiničnog kraćenja i imena organizacije koja te pojmove ima u svome nazivu. Dok ni jedna od varijanti prisutnih u zapadnome diskursu u igru ne uvodi arapski pojam “al-Shām”, na portalu Obris.org nam se ipak čini prikladnijim prijevod “Islamska država Iraka i Sirije”, engleski “Islamic State in Iraq and Syria” ili kraće ISIS – pri tome jasno definirajući kako je riječ o “Velikoj Siriji” o kojoj tu govorimo.

Nastanak organizacije

Organizacija “Islamska država Iraka i Sirije” na prvi je pogled jedna relativno nova pojava na pozornici radikalnog islamizma na prostoru država koje obuhvaća u svome nazivu. Naime, riječ je o organizaciji koja se u javnosti pojavljuje posljednjih godinu dana – točnije, od 8. travnja 2013. godine. Tog je dana na internetu objavljena snimka u kojoj Abu Bakr al-Baghdadi (ratno ime Iračanina Ibrahima Awwada Ibrahima Ali al-Badrija) objavljuje dvije bitne činjenice – (1) da je Jabhat al-Nusra (JAN), organizacija koja je do određene notornosti došla u građanskome ratu u Siriji, zapravo tek sirijski produžetak otprije poznate radikalne islamističke organizacije “Islamska država Iraka” (ISI), te ujedno i (2) da će se Jabhat al-Nusra i ISI ujediniti, u novu zajedničku organizaciju – pod zajedničkim nazivom “Islamska država Iraka i Sirije”. Dok je potpuna faktična točnost ovih tvrdnji ostala itekako upitna (da bi u početkom ove godine tu došlo i do oružanih obračunavanja među pojedinim granama ovih organizacija), nedvojbena je ipak određena razina povezanosti Jabhat al-Nusra, negdašnje ISI i sadašnje organizacije ISIS.

Abu Musab al-Zarqawi

Da bi stvari stavili u kontekst – treba spomenuti koju riječ o povijesti oružane skupine “Islamska država Iraka”, jednog od velikih imena građanskoga rata koji je Irak aktivno razdirao od 2003. do 2011. godine. Naime, ISI je nastala kao sljednica niza organizacija pod vodstvom jordanskog islamiste Abu Musaba al-Zarqawija (što je bilo borbeno ime Ahmada Fadila al-Nazala al-Khalayleha), koji je pod nazivom “Al-Qaeda u Iraku” tu organizaciju i vodio do 7. lipnja 2006. godine, kada su ga američke snage uspjele pogubiti zrakoplovnom bombom tijekom jednog od operativnih sastanaka njegove borbene skupine. Nakon smrti al-Zarqawija, njegov je nasljednik Abu Ayyub al-Masri u listopadu 2006. godine organizaciju preimenovao u “Islamska država Iraka” (ISI), što polagano postaje i sve češće spominjano ime krovne organizacije radikalno islamističke grane sunitske pobune u Iraku.

Pri tome, treba napomenuti kako je tijekom godina koje su uslijedile ISI prvo izašla na loš glas svojom iznimnom krvoločnošću, da bi onda postalo i prilično izvjesno kako je izgubila rat u Iraku – prvenstveno svojim ustrajavanjem na poticanju borbe među vjerskim frakcijama islama u Iraku, a onda i provođenjem napada koji su sa sobom nosili i iznimno visoke gubitke civila, često i slučajnih prolaznika. Ove su okolnosti doprinijele jačanju pokreta “Iračkog buđenja” širom sunitskog prostora Iraka, što je dovelo do opadanja utjecaja i organizacije ISI – čiji je čelnik Abu Ayyub al-Masri i sam završio ubijen 18. travnja 2010. godine nedaleko Tikrita. U to doba organizaciju ISI navodno preuzima Abu Bakr al-Baghdadi, čovjek koji uspijeva sabrati grupu, a onda i fokus njenog djelovanja preseliti u susjednu Siriju – zemlju u kojoj 15. ožujka 2011. godine započinju protesti koji su postupno prerasli u građanski rat što traje i danas.

Sirijska avantura i povratak kući

U Siriji su radikalni islamisti iz sastava “Islamske države Iraka” naišli na životne te “radne” uvjete koji su bili bitno povoljniji od onih u Iraku. Kao prvo, ondje nije bilo vojnih postrojbi SAD, a kada su se znaci utjecaja ove sile te njenih saveznika postupno i pojavili na terenu – te su države postale saveznici okupljene sirijske oporbe, u kojoj je djelovala i ISI (dijelom samostalno, a dijelom i pod novim imenom – ” جبهة النصرة لأهل الشام”, “Jabhat an-Nuṣrah li-Ahl ash-Shām” – Front za podršku (pri pobjeđivanju) narodima al-Shāma, ili kraće “Jabhat al-Nusra”). Pod tim novim imenima i identitetima opet vidimo fenomen međunarodnog okupljanja radikalnih islamista, ovoga puta na prostoru Sirije – gdje je do početka 2013. godine Al-Nusra postala i vjerojatno borbeno najjača pojedinačna pobunjenička organizacija, postupno zaprijetivši i preuzimanjem ukupnosti borbe protiv režima Bashara al-Assada u Damasku.

Jabhat Al-Nusra, dragovoljci pred zastavom organizacije

Ovaj je razvoj situacije na bojištima Sirije postupno doveo do odmicanja brojnih dotadašnjih podržavatelja od ukupne oporbe u Siriji – što je pojava koja je sekularni ostatak tamošnje raznorodne oporbene koalicije konačno potaknula i na pokušaje oružanog obračunavanja s islamistima. Upravo ove borbe, zajedno s izostankom međunarodne pomoći iz zemalja suštinski nesklonih radikalnome islamizmu (prosinac 2013. godine), izgleda da su potakle kako ranije skidanje “sirijske maske” s lica “Islamske države Iraka i Sirije”, tako onda i ponovni povratak ove borbene organizacije natrag na prostor Iraka. No, taj Irak u koji se oni vraćaju krajem 2013. godine nije kao onaj iz kojeg su otišli samo malo više od dvije godine ranije.

Borci ISIS nakon borbenog uspjeha, sirijski grad Tel Abyad, navodno 2. siječnja 2014. godine

Naime, (1) u današnjem Iraku više nema  vojnih snaga SAD usporedivih s onima koje su ISI otpratile u Siriju. Iako je po okončanju američke operacije “Iračka sloboda”, 31. kolovoza 2010. godine, nastavljeno američko povlačenje –  SAD su dobrim dijelom 2011. godine u Iraku još uvijek raspolagale s oko 50 tisuća vojnika, sada u okviru operacije “Iračka zora”. No, kako u Iraku tijekom 2011. nije postignut Sporazum o statusu koalicijskih snaga, njih je većina bila povučena iz te zemlje do 18. prosinca 2011. godine – od kada je u Iraku ostalo još oko 20 tisuća Amerikanaca (vojske i diplomatskog osoblja), te oko 5 do 7 tisuća privatnih zaštitara. Sve se to pokazalo temeljito nedovoljnim u 2013. godini, kada se (2) postupno krenulo povećavati i nezadovoljstvo velikog broja ključnih političkih igrača u Iraku stilom vladavine premijera Nourija al-Malikija – koji je u svom drugom mandatu, započetom 21. prosinca 2010. godine, uz mjesto premijera držao još i pozicije ministra unutarnjih poslova, ministra obrane, te ministra nacionalne sigurnosti. Njegovo ograničavanje prava sunita u Iraku, kao i uspjeh na izborima održanim 30. travnja ove godine (gdje ni nakon objave službenih rezultata, 25. svibnja ove godine, još ni izdaleka nije izvjesno hoće li al-Maliki i u trećem mandatu kancelarski vladati Irakom) – vjerojatno su bili neki od elemenata koji su potakli zaoštravanje stanja u zemlji tijekom posljednjih mjeseci.