Bio je utorak, 15. rujna, oko 18 sati kada je transportni avion C-17 Globemaster III (serijskog broja 77179, poznat kao „Spirit of Travis“) iz sastava Američkog ratnog zrakoplovstva sletio u zagrebačku zračnu luku i iskrcao 61 pripadnika OS RH. Oni su od ožujka ove godine bili pretežit dio 12. hrvatskog kontingenta u NATO misiji „Resolute Support“ u Afganistanu, a njihovim povratkom i službeno je okončano hrvatsko sudjelovanje u toj misiji. U subotu, 12. rujna, u kampu „Marmal“ u Mazar-e-Sharifu spuštena je hrvatska zastava – glavna ceremonija spuštanja zastave održala se na Ehreinhain memorialu (spomeniku svim poginulim pripadnicima koalicijskih snaga u Afganistanu), te su istodobno hrvatske zastave spuštene i na drugih 7 lokacija unutar kampa „Marmal“. Hrvatske zastave iz Afganistana jučer su također stigle na Pleso.

Svečanom dočeku hrvatskih vojnika nazočio je državni i vojni vrh – predsjednik države i vrhovni zapovjednik Zoran Milanović, načelnik GS OS RH admiral Robert Hranj, ministar obrane Mario Banožić, zapovjednici HRZ-a i HKoV-a generali Križanec i Šerić, te brojni drugi uzvanici. No nažalost, baš kao i prilikom njihovog odlaska u Afganistan u ožujku ove godine, pripadnike 12. HRVCON-a nisu dočekali njihovi najmiliji – roditelji, supružnici i djeca. Razlog – epidemija koronavirusa. Međutim, najnestrpljivija rodbina čekala je svoje vojnike pred ulazom u vojarnu „Pukovnik Marko Živković“ do kasno navečer, i to je cijeloj ovoj priči dalo jedan stvarno tužan ton. Osim hrvatskih vojnika, jučer su se u istoj turi vratili i vojnici oružanih snaga Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije, koji će svoje najmilije vidjeti tek danas ili sutra.

„Ono što nas je dočekalo prije svega je bila pandemija korone. Osim toga, dakle, i promjena faze ‘Alfa Light’, odnosno smanjenje i reduciranje snaga u misiji ‘Resolute Support’ dovela je do određenih promjena i zahtjeva na koje ste se morali prilagoditi i koje ste morali brzo usvojiti. U svemu tome i dio naših kolega se morao ranije vratiti iz misije“,

pojasnio je u govoru brigadir Ivica Matanović, zapovjednik posljednjeg hrvatskog kontingenta u Afganistanu, razloge zašto su se 32 pripadnika 12. HRVCON-a vratila samo mjesec dana nakon odlaska u misiju.

„Ono što želim vama proučiti, pripadnici 12. kontingenta – bili ste spremni! Bili ste spremni i sposobni prilagoditi se, izvršiti zadaće koje su se nekada i dnevno mijenjale. Ja vam na tome čestitam. Dragi prijatelji, Albanci, Crnogorci, Makedonci, hvala vam na vašoj suradnji i prijateljstvu, Nadam se da ćemo to nastaviti negdje drugdje nekom drugom prilikom. (…) Gospodine Predsjedniče i Vrhovni zapovjedniče Oružanih snaga, izvješćujem Vas da je 12. hrvatski kontingent izvršio svoju zadaću“,

rekao je na kraju svog obraćanja brigadir Matanović.

„Vašim povratkom naše sudjelovanje u operaciji ‘Odlučna potpora’ je završeno, čime se simbolički zatvara jedno dugotrajno poglavlje sudjelovanja Oružanih snaga RH u mirovnim operacijama u toj zemlji“, službeno je proglasio kraj admiral Robert Hranj, načelnik GS OS RH.

1. HRVCON u misiji ISAF, Afganistan 2003. godine

„Pamtit ćemo početak našeg sudjelovanja u Afganistanu, upućivanjem voda Vojne policije u 2003. godini. U 17 godina našeg sudjelovanja veličina našeg kontingenta kretala su od 36 pa do impresivnih 343 vojnika, a ukupno naših vojnika je sudjelovalo preko 5.700. Transformacijom operacije mijenjao se njezin mandat, mijenjala se njezina organizacija na terenu, smanjivao se broj angažiranih vojnika, ali njena temeljna misija uvijek je bila usmjerena na pomoć građanima Afganistana, na poduci njihovih ljudskih prava, a posebno prava ugroženih socijalnih skupina. Za nas je ta operacija gotova. Odradili smo je korektno, profesionalno i časno“,

sumirao je načelnik Hranj 17 godina hrvatskog angažmana u operacijama ISAF i „Resolute Support“.

S tom ocjenom se složila i časnička namjesnica Graciela Špiljak iz Glavnog stožera. Iako je epidemija bolesti COVID-19 bitno utjecala na cjelokupnu situaciju kako u misiji tako i u samom Afganistanu, za čn Špiljak je velika čast što je bila sastavni dio posljednjeg, 12. kontingenta:

„Upoznala sam puno ljudi, stekla sam nova znanja, nova iskustva, i naročito sam ponosna na sve pripadnike našeg kontingenta. Volim raditi u međunarodnom okružju, volim raditi sa pripadnicima stranih oružanih snaga, imam već neka iskustva dosadašnja i to vas zapravo još potiče da se pokažete još u boljem svjetlu i da pokažete koliko Hrvati dobro rade i koliko su spremni uvijek pomoći“.

Aktualni predsjednik Zoran Milanović u svojoj je predizbornoj kampanji najavio da će se zalagati da se Hrvatska povuče iz Afganistana, jer to nije njen rat. Jučer je novinarima  izjavio da mu je drago da je prije pola godine i predsjednik Vlade prihvatio njegove argumente i prihvatio da ovu priču treba polako zatvarati, dok je povratnicima iz te daleke azijske zemlje rekao:

„Vojska treba sudjelovati, surađivati s drugima, orijentirati se naprosto u svijetu u kojem živi da vidiš koliko si dobar, u čemu su drugi bolji od tebe, u čemu si ti bolji od drugih, i zato ova vrsta međunarodne vojne suradnje i sudjelovanja će se nastaviti na neki drugi način. Negdje drugdje, negdje možda bliže ili tko zna gdje, ali priči u Afganistanu je eto došao kraj, i na neki način mi je drago zbog toga. Žao mi je zbog žrtve koju smo imali prošle godine, međutim naše cure i dečki se ipak vraćaju živi i zdravi svojim obiteljima“.

Na novinarsko pitanje hoće li se misija u Afganistanu zamijeniti nekom drugom misijom, Milanović je odgovorio:

„Pa ja ne bih trčao pred rudo i žurio u takve vrste angažmana. Ja znam da to vojnicima katkad i jest neka vrsta izazova i oni vole razmjenjivati iskustva, vidjeti druge ljude kao i u svakome poslu, a posebno u vojničkom. Međutim, to je ipak prije svega političko pitanje, to je stvar orijentacije države i u takve stvari nikada ne treba žuriti. Vi znate da smo prije 17 godina odbili biti uvučeni u Irak, kao mnoge države (ne sve!) i donijeli smo odluku da idemo tada u Afganistan. (…) Prema tome, nikakva žurba ne postoji. Drugo, NATO može tražiti, ali odluka je isključivo naša“.

U najdugovječniju i utjecajnu operaciju potpore miru Hrvatska je tijekom 17 godina poslala ukupno 5.722 pripadnika OS RH. Od toga je u operaciji ISAF (International Security Assistance Force) od 2003. do kraja 2014. sudjelovalo ukupno 4.523 pripadnika, a u operaciji „Resolute Support“ od 1. siječnja 2015. pa do danas 1.199 pripadnika OS RH.

Nakon što je 3. lipnja otkazana 5. sjednica Odbora za obranu – na kojoj se trebalo odlučiti o promjeni broja ljudi u Afganistanu, ali i o Godišnjem izvješću o obrani – ipak se barem o dijelu tih tema naknadno uspjelo raspravljati. U srijedu, 15. lipnja, ponovo je bio zakazan Odbor za obranu, koji se uspio i održati (poduprt sa sedam glasova vlasti na odlasku, i predsjednikom Dragovanom iz SDP-a). No, ovoga se puta na dnevnome reda našla samo jedna točka dnevnoga reda, za koju su i dva tjedna ranije predstavnici MORH-a ustvrdili da je posebno bitna – pitanje određivanja brojnosti predstojećeg kontingenta OS RH u misiji “Resolute Support” u Afganistanu.

I opet, kao i 18. svibnja ove godine, kada je taj akt donijela sada već bivša Vlada RH, prijedlog Ministarstva obrane obrazlagao je Tomislav Ivić, zamjenik danas tehničkog ministra obrane Josipa Buljevića. Obrazloženje je bilo kratko, a u manje od tri minute Ivić je izrekao tekst iznimno sličan onome kojim je taj akt obrazložio Vladi RH mjesec dana ranije. Konkretno, evo što je rekao:

“Naime, još u rujnu 2015. godine, Hrvatski sabor je donio odluku o sudjelovanju pripadnika OS RH u misiji potpore ‘Resolute Support’ u Afganistanu, na temelju koje je u 2016. godini bilo moguće uputiti od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. godine do 110 pripadnika OS, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. godine do 70 pripadnika OS, uz mogućnost rotacije. Nakon donošenja navedene odluke, dolazi do pogoršanja sigurnosne situacije u Afganistanu, paralelno sa smanjivanjem potpore NATO snaga afganistanskim nacionalnim obrambenim i sigurnosnim snagama. Talibani, odnosno pobunjenici su počeli vršiti pojačani pritisak na te snage, nanoseći im sve veće gubitke. Stoga je potrebno donošenje odluke o izmjeni Odluke o sudjelovanju pripadnika OS, na temelju odluke na razini Saveza. Donesena je odluka o privremenom zaustavljanju daljnjeg smanjivanja snaga. Stoga predlažemo da Hrvatski sabor donese Odluku o sudjelovanju pripadnika OS RH u misiji potpore mira, na način da se omogući da se u misiju od 1. srpnja pa do 31. prosinca 2016. godine upućuje umjesto 70 – do 95 pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije. Dakle, prijedlog je da umjesto predviđenih 70, omogućimo odlukom Sabora slanje do 95 pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije.

Ono što treba ovdje posebno naglasiti, je činjenica da su financijska sredstva za provedbu ove odluke osigurana u državnom proračunu RH, na razdjelu Ministarstva obrane – tako da neće biti potrebno, tako, nikakve posebne odluke što se tiče financija. Dakle, financije su osigurane, i s te strane Hrvatski sabor može donijeti ovakvu odluku“.

Temeljem ovoga obrazloženja Odbor za obranu započeo je i prilično tanašnu raspravu – u kojoj su tijekom narednih dvadesetak minuta uz određena tematska vrludanja riječ uzimali redom zastupnici HDZ, Most i stranke Milan Bandić 365. Saborski zastupnik Josip Đakić je dio razloga za izlaz u susret zahtjevima MORH-a vidio i u pojavi ISIL-a u Afganistanu – ustvrdivši ujedno i da se spomenuto pogoršanje sigurnosnoga stanja nije moglo predvidjeti. Za Peru Čorića (HSP AS) zahtjev je opravdan samom činjenicom da to traži NATO, dok je Miodrag Demo (MB365) uz ispunjavanje zahtjeva Saveza, to povećanje kontingenta vidio i kao jačanje spremnosti OS RH. Ujedno, zanimalo ga je i uvezivanje Ministarstva hrvatskih branitelja i sektora obrane (za slučaj nesreće za pripadnike OS RH) – da bi tek tada dobio objašnjenje kako ti sustavi nemaju baš nikakve veze, te da prava hrvatskih branitelja nemaju dodirnih točaka s aktualnim sastavom OS RH, kojeg se barem djelomično zbrinulo sklapanjem ugovora o osiguranju tijekom boravka u misiji.

I zastupnica Most-a, Ines Strenja Linić, temeljem dosadašnjih angažiranja založila se za zahtjev MORH-a riječima: “Sve pohvale. Ovo je sasvim logična situacija, obzirom na sigurnosnu situaciju“. Jednako tako je mislio i Željko Dilber (HDZ) – koji je potporu dao uz riječi: “Mislim da ne treba uopće dovodit u pitanje ovaj zahtjev Ministarstva obrane, ukoliko bi Ministarstvo procijenilo da je to potrebno. S obzirom na naše članstvo u NATO-u i naš ozbiljan pristup toj asocijaciji, naravno da… što se mene tiče, svakako dajem potporu tom prijedlogu, i mislim da je to nešto očekivano. I, ne bi me iznenadilo da u kratkom vremenu se pojavi potreba za još većim odlaskom“.

Jedino je zastupnik Damir Krstičević (HDZ), uz puko slaganje s prijedlogom MORH za dodatnih 25 vojnika, tu dodao i još ponešto. Naime, prvo je konstatirao da je misija u Afganistanu teška i složena, i da su se tamošnji sigurnosni uvjeti promijenili. Tim temeljem, Krstičević je zaključio: “Apsolutno sam… ako je to… evo, tu je zamjenik ministra… Ja sam apsolutno za tih 25. Sigurnost nema cijenu, prema tome, apsolutno tu – i vjerujem, svi skupa… znači, tih 25… da ti naši dečki se tamo osjećaju još sigurnije. Ja isto, sebi tu postavljam pitanje – vi najbolje znate, znači, u okviru Ministarstva obrane – da li treba još nešto? Ja ne znam. Da li treba još neki dodatak opreme ili nečega? Da ti naši dečki… koje su to naučene lekcije? Da li mi tu, svi skupa, odgovorno, trebamo još nešto – da ti… stvarno… naši dečki tamo imaju ono sve što trebaju imati, i da mogu tu svoju misiju u tih 6 mjeseci napraviti na najbolji mogući način?“. No, nažalost, na ova pitanja MORH nije imao odgovora.

Na još je manje razumijevanja naišao dodatan prijedlog zastupnika Krstičevića, koji se dotakao i prave bolne točke čitave ove tematike:

“Još jednu stvar, ja bih možda otvorio. Ja bih volio da se dogodi, možda, jedan sastanak… Evo, sada, i u okviru Ministarstva obrane. To je ona druga priča – kako ove naše misije da pomognu našem gospodarstvu? Ja bi volio isto, da otvorimo tu temu. Znači, sigurnost – to mi je drago. Drago mi je da naši dečki rade odličan posao tamo, da su profesionalci… Ali, ja bi volio da govorimo i, kako oni… da vidimo, što trebamo napraviti, mi u Hrvatskoj, da kroz te misije – da bude naš proizvod? Da bude naš servis, da bude nešto… jasno, na jedan transparentan način, ali… To nam treba. Znači, je li to naša kaciga? Je li to naša pašteta? Je li to naš mesni narezak? Je li to nešto drugo? Mislim da smo sada u poziciji da trebamo… da vidimo, da čujemo iz Ministarstva, da mi čujemo u našem Odboru, da vidimo zajedno… i neka zaduženja – tako da… Ja bih kazao – ja vidim uvijek tu svaku misiju – da vidimo koja je troškovna priča, a koja je prihodovna priča za našu Hrvatsku. Mislim da, o tim stvarima, u buduće, da bi trebali također povesti računa. Da, na neki način, pomalo, dolazi i prihod našoj zemlji – osim tog dijela gdje mi doprinosimo kroz taj dio sigurnosti“.

Upravo ta tema, “druga faza naše odgovornosti” – razmatranje ekonomske strane hrvatskog djelovanja u međunarodnim vojnim misijama, pokazala se jednim od gorućih pitanja danas – kako u sektoru obrane, tako i na polju obrambene politike RH uopće. Nažalost, to je još jedno od polja na koja MORH već neko vrijeme nema odgovora, i ono posebice dolazi do izražaja na primjeru Afganistana – gdje je odluka o povećanju kontingenta 15. lipnja donesena sa 7 glasova “ZA” i jednim glasom “PROTIV” (onim oporbenog predsjednika Odbora, Igora Dragovana).

Afganistan – nemilosrdna grobnica želja i planova

Nažalost, tog 15. lipnja je u okviru ove teme pred Odborom za obranu jasno na svjetlo dana izašao sav jad trenutnog djelovanja OS RH u Afganistanu. S jedne strane, MORH je svoje zahtjeve obrazložio u manje od tri minute čitanog teksta – koji je krajnje općenit, te gotovo identičan onom na otvorenome dijelu sjednice Vlade RH od dva tjedna ranije. Toliko o detaljnijem informiranju matičnog radnog tijela Hrvatskoga sabora – od kojeg se očekuje rasprava i podrška. Dapače, ta se štura litanija nadovezala na činjenicu da je proteklih godina MORH ionako praktično pa prestao podnositi redovita izvješća o stanju u Afganistanu – gdje se zadnja makar i površna analiza stanja u toj državi pred Odborom za obranu našla na njegovoj 39. sjednici, održanoj 22. rujna prošle godine. Bila je to prilika kada je MORH tražio odobrenje za slanje ljudi u Afganistan tijekom 2016. godine, čemu je ujedno bio priložen i kratak opis stanja u toj državi.

Sabornica tijekom plenarne sjednice na obrambene teme, 23. rujna 2015. godine

U gužvi tadašnjeg predizbornog raspuštanja Sabora, ovaj je akt pred Odborom bio 22. rujna, gdje je obavljen bez rasprave i izglasan jednoglasno (9 glasova za). Lošoj kvaliteti sjednice doprinijela je i činjenica da se obranu predložene materije ispred MORH-a prepustilo pomoćnici ministra Sunčani Vukelić, koja je tom prilikom jasno pokazala svoj nedostatak upućenosti u tematiku. Ta se materija na plenarnoj sjednici našla popodne idućeg dana, 23. rujna 2015. godine – samo dva dana prije okončanja 7. saziva Hrvatskog sabora, u petak 25. rujna 2015. godine. Tijekom plenarne rasprave, koju je ispred MORH-a predstavljala zamjenica ministra obrane Višnja Tafra, pitanje Afganistana i pripadnika OS RH u misijama raspravljalo se objedinjeno s još 6 načelno obrambenih tema, a sve se njih na kraju stiglo slistiti u manje od sat vremena, zajedno sa strogo formalnom raspravom pred gotovo pustom sabornicom.

Glasovanje na Odboru za obranu 22. rujna 2015. godine

Dokument od ukupno 11 stranica formalnog teksta kojim se planiralo ići u smanjivanje hrvatskog kontingenta u misiji “Resolute Support” tijekom druge polovice 2016. godine usvojen je zadnjeg dana tog saziva Sabora, 25. rujna 2015. godine, i to sa 106 glasova “ZA” i 6 glasova “PROTIV”. Iako tu nipošto nije bila riječ o ozbiljnome pregledu stanja u Afganistanu, već je ondje bilo vidljivo da broj žrtava u toj zemlji raste, što je lakonski objašnjeno: “Zabilježen je trend povećanja broja poginulih i ranjenih među pripadnicima afganistanskih snaga sigurnosti tijekom 2015. godine, no on je razumljiv obzirom da Afganistanci sada samostalno provode operacije te su postali glavna meta pobunjeničkog djelovanja“. Jednako tako, i onda je već bilo spomenuto jačanje organizacije ISIL u Afganistanu – što je nadolazećih mjeseci ipak iznenadilo zastupnika Đakića (koji je i tada bio saborski zastupnik te član Odbora za obranu).

Treba spomenuti da su samo nekoliko dana kasnije, 28. rujna 2015. godine, pobunjenici u Afganistanu preuzeli kontrolu nad gradom Kunduzom, tradicionalnom uporištu Paštuna na sjeveru države. To je bilo prvo provincijsko središte u rukama pobunjenika sve tamo od 2001. godine, kojeg vladine snage nisu uspjele vratiti pod svoju kontrolu sve do sredine listopada – kada su se pred napadima snaga vlade u Kabulu i zapadnih saveznika pobunjenici povukli, kao razlog povlačenja citirajući “sve veće gubitke i utrošak raspoloživog streljiva“. Od tada je stanje u čitavom Afganistanu nastavilo lagano kliziti u kaos, pobunjenici su polagano preuzimali u svoje ruke sve veći dio ruralnih područja države, a ozbiljni napadi su postali svakodnevica i velikih gradova – s posebnim usmjerenjem na strana veleposlanstva. Sve je to dovelo do promjene vojnog gledanja SAD, gdje je predsjednik Obama 9. lipnja objavio određene promjene – iako i dalje ustrajava na smanjivanju ljudstva do kraja ove godine (sa sadašnjih 9.800 vojnika na njih oko 5.500), on je autorizirao aktivnije korištenje tih snaga u potpori lokalnim vojnim i sigurnosnim strukturama, kao i šire korištenje američkog zrakoplovstva u napadima na pobunjeničke ciljeve. I tako, dok SAD ustrajavaju na smanjivanju snaga u Afganistanu – Hrvatska od toga preventivno odustaje, bez uvida u stanje na terenu, praktično bez rasprave, i samo zato jer je tako traženo.

Tko traži – ne mora nužno i dobiti

Zanimljivo je da se slušajući izvore iz NATO saveza posljednjih tjedana moglo čuti i o još jednom zahtjevu za suradnjom i slanjem ljudstva, mimo saborskim zastupnicima tako bliskog Afganistana. Naime, tijekom posljednjih mjeseci glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg sve učestalije spominje pitanje jačanja NATO misije u Iraku – koja bi trebala obukom snaga pomoći tamošnjim vlastima u suočavanju s aktualnim sigurnosnim izazovima – kako u Bagdadu, tako i na kurdskome sjeveru Iraka. No, tu nije riječ o onoj obučnoj misiji, koja je od 2003. do 2011. trajala pri Nacionalnom obrambenom sveučilištu u Bagdadu (i u kojoj je Hrvatska tek posredno sudjelovala), već o nečem novom. Riječ bi bila o širenju misije kakva je početkom travnja ove godine započela u jordanskome Ammanu, kada se 350 iračkih časnika krenulo kroz 6 mjeseci trenirati u vojnoj medicini, odgovoru na improvizirane eksplozivne naprave i drugome. Širenje ovakvih obučnih aktivnosti u sam Irak našlo se na rasporedu i prošlotjednog sastanka ministara obrane NATO zemalja u Bruxellesu (14. i 15. lipnja), a glavni tajnik NATO saveza Stoltenberg je tu temu čvrsto najavio i za predstojeći NATO summit u Varšavi (8. i 9. srpnja ove godine).

Veleposlanik Jurić predaje vjerodajnice u Bagdadu, 13. lipnja 2016. godine

Irak nije novost za hrvatski obrambeni sustav. Tijekom prošlih godina su moguće aktivnosti ondje aktivno izviđali i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, jednako kao i ministar obrane Ante Kotromanović. Dapače, u skladu s tim načelnim pomicanjem fokusa, u Bagdad je još krajem prošle godine najavljeno slanje novog veleposlanika – donedavnog generala OS RH Ivana Jurića, koji je na svojoj novoj civilnoj funkciji konačno osvanuo 13. lipnja, kada je u Bagdadu predao svoje vjerodajnice. No, za razliku od Afganistana, gdje je stanje sve lošije, a mogućnosti ikakve suvisle ekonomske suradnje male ili nepostojeće – Irak je funkcionalna država (doduše s ponešto sigurnosnih problema), s aktivnim gospodarstvom, velikim petrokemijskim sektorom i tržištem na kome bi se zasigurno našlo mjesta za robu i poslove poduzeća iz Hrvatske. Upravo bi takvo djelovanje bilo u skladu i sa riječima generala Krstičevića, izrečenima na Odboru za obranu 15. lipnja.

Dok je za sada prilično sigurno kako će Hrvatski sabor do svog novog samoraspuštanja zakazanog za 15. srpnja ove godine uspjeti usvojiti spomenuto povećanje brojnosti kontingenta OS RH u Afganistanu, tu stvari zaista ne bi trebale i ostati tako plošne – a preduvjet za sve to bi bio samo da se nađe itko sposoban Ministarstvu obrane RH objasniti da se vremena mijenjaju. Afganistan je u doba misije ISAF za Hrvatsku pružao bitno više vojno-ekonomskih koristi i izazova nego danas, a u doba tamošnjeg prisustva jakih međunarodnih snaga možda se na horizontu mogao nazirati čak i neki tračak potencijalnog mira ili skromnog prosperiteta. Budući da svega toga danas ondje ima radikalno manje, jednako kao i za Hrvatsku stvarno korisnih vojnih djelovanja u toj državi – vrijeme je za promjenu fokusa. Irak izgleda kao dobra lokacija ubuduće za koncentriranje pažnje hrvatskih snaga – kako u vojnom, jednako kao i u ekonomskome smislu, sa NATO savezom i samostalno.

Mjesec dana nakon što je u Saboru potvrđena Vlada Tihomira Oreškovića, dio ministarstava je na današnjoj zatvorenoj sjednici Vlade dobio i svoje  pomoćnike, no unatoč tome – Vlada još nije u potpunosti ekipirana. To se prije svega odnosi na činjenicu da već tri tjedna nema ministra branitelja, a sudeći po napisima – možda više neće biti ni Ministarstva branitelja, ali još uvijek nema ni većine zamjenika ministara, pa ni nekih pomoćnika.

U neekipirana ministarstva još se uvijek ubraja i Ministarstvo obrane. Unatoč nekim napisima, Vlada danas nije izabrala zamjenika ministra obrane, ali je razriješila dvoje dosadašnjih pomoćnika, i imenovala 3 nova. Razriješeni su dosadašnji pomoćnici – Zoran Drča za obrambenu suradnju i Snježana Vukelić za kadrove, a imenovani su: Nikola Brzica, Zoran Piličić i Zdravko Jakop. Zanimljivo je da su sva trojica bivše djelatne vojne osobe, dok su Brzica i Piličić članovi HDZ-ovog Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove, te predsjedničinog Vijeća za domovinsku sigurnost. Koliko je poznato, Brzica će preuzeti resor obrambene politike, dok su Jakopa dopali materijalni, a Piličića kadrovski resursi sustava obrane. Naime, dosadašnjeg pomoćnika za materijalne resurse Viktora Koprivnjaka na njegov vlastiti zahtjev razriješila je još bivša Vlada. Od starih pomoćnika, na tom je položaju ostala još samo Đurđa Hunjet, pomoćnica ministra za financije. Pogleda li se raspodjela ključnih pozicija u MORH-u, može se zaključiti da je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović preko trojca Buljević-Brzica-Piličić preuzela Ministarstvo obrane.

Nikola Brzica slovio je kao jedan od trojice kandidata za ministra obrane, magistar sigurnosti, bivši je kadet s West Pointa, s dvostrukim stažem u misiji ISAF u Afganistanu, OS RH je napustio 2010. godine. U reportaži o nekadašnjim diplomcima s West Pointa, objavljenoj 2004. godini u Slobodnoj Dalmaciji, Brzica se spominje kao „elita naših Oružanih snaga“, koji je „diplomirao 2002. kao jedan od samo desetorice kadeta koji su uspjeli završiti dva civilna smjera, diplomiravši među 5% najboljih“. Unatoč ustaljenoj praksi, Brzici se po povratku iz SAD-a nije automatski priznala temeljne časnička obuka, već ju je najprije morao završiti u Hrvatskoj, kako bi tek onda dobio prvi časnički čin, što je kod njega, navodno, izazvalo prilično razočarenje, baš kao i izjava jednog od njegovih tadašnjih zapovjednika o tome da „West Point ne stvara nadljude“. Svojim posljednjim medijskim istupima, Brzica je stekao priličnu naklonost javnosti kao „mlad, umjeren i stručan“, no imidž mu je pomalo poljuljan izjavama o mogućoj smjeni šefa SOA-e, koje je davao ispred HDZ.

Zoran Piličić umirovljeni je brigadir OS RH, koji je u sustavu bio do 2011. godine. Na mjesto pomoćnika ministra obrane dolazi kao predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine. Tijekom vojne karijere, sudjelovao je u Domovinskom ratu i misiji ISAF u Afganistanu, bio je vojni izaslanik u susjednoj Sloveniji, te načelnik Odjela izobrazbe u MORH-u. U javnosti je također primijećen kao član HDZ-ovog Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove, no s tog se položaja do sada nije uspio probiti u prvi plan.

Zdravko Jakop brigadni je general, i u MORH se vraća s pozicije zamjenika direktora Centra za sigurnosnu suradnju RACVIAC. U HV je tijekom karijere obnašao niz dužnosti – od načelnika stožera 7. gardijske brigade za vrijeme Domovinskog rata do zapovjednika Zapovjedništva za obuku nakon rata. Na Fakultetu političkih znanosti magistrirao je na temu međunarodne vojne suradnje, a u brigadnog generala promaknut je 2009. godine. Krajem te iste 2009. general Jakop okušao se i na čelu velikogoričkog ZTC-a, da bi od kraja 2013. kratko bio i na čelu Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Oba se ta mjesta moglo gledati u kontekstu članka 14. stavka 2 Zakona o službi u OS RH (“Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku na temelju posebnog odobrenja ministra obrane može biti dopušten rad kod druge pravne osobe ako to nije u suprotnosti s interesima službe, odnosno biti članom upravnog odnosno, nadzornog odbora trgovačkog društva ako se radi o trgovačkim društvima od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku“) – što je potpuno različito od dužnosničkoga mjesta o kojem je sada riječ. Pri tome, otvoreno je pitanje da li je Jakop imenovan na pomoćničko mjesto direktno s pozicije djelatne vojne osobe, ili je izašao iz sustava (umirovljen?) netom prije današnjeg postavljenja. Načelno gledano, i jedno i drugo bi bio primjer upitne političke prakse, koja bi se u prvospomenutom slučaju i neposredno suprotstavljala načelnoj civilnoj prirodi Ministarstva obrane, kao jednoj od osnovnih postavki društvenog sustava šire civilne kontrole nad oružanim snagama u Hrvatskoj.

Unatoč medijski napisima, Vlada nije imenovala zamjenika ministra obrane, za što je, navodno, kandidiran Tomislav Ivić, u prošlom sazivu Sabora predsjednik Odbora za obranu, te prije toga i ministar branitelja u Vladi Jadranke Kosor. Njegovim imenovanjem, na čelu Ministarstva obrane bile bi osobe koje se do sada obranom nisu istinski bavile (Buljević i Ivić), a prema dosadašnjem iskustvu – očito je da ih taj resor nikada nije ni zanimao. Ivić se, naime, pokazao kao prilično loš i vrlo pasivan predsjednik Odbora za obranu, koji nije shvaćao ulogu odbora u aktivnom parlamentarnom nadzoru Ministarstva obrane i Oružanih snaga, a sjednice je rijetko sazivao i često ih požurivao jer je „vrijeme za ručak“ ili za neki drugi odbor. Uz to, ne govori ni strane jezike, a tek je u posljednjoj godini mandata počeo odlaziti na stručne skupove u inozemstvo. Ivićevo imenovanje u MORH moglo se u takvim okolnostima eventualno gledati u kontekstu spajanja Ministarstva obrane s Ministarstvom branitelja, koje bi bila prilična katastrofa za sam MORH. No, kao što smo rekli, usprkos nagađanjima medija Ivićevo postavljenje za zamjenika ministra danas se nije dogodilo.

Protiv takvog spajanja braniteljskog te obrambenog resora danas se izjasnio i ministar obrane Josip Buljević. Uz to da se “niti jedan ozbiljan razgovor u tom smjeru nije vodio“, mogli smo čuti još i jasan stav da:

“MORH se bavi sasvim drugim pitanjima, a Ministarstvo branitelja drugim. Ministarstvo branitelja formira ukupnu politiku prema Domovinskom ratu i bavi se pravima i potrebama branitelja. Ministarstvo obrane se bavi… kao što sam rekao… To nije Ministarstvo vojske, to je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, i bavi se sigurnošću. To su dvije potpuno odvojene stvari. Mislim da njihovo spajanje ne bi bilo u redu“.

Nepunih 14 mjeseci nakon što je zbog potrebe službe u operaciji ISAF brigadirka Gordana Garašić dobila privremeni čin brigadne generalice, danas, na Dan OS RH, i službeno je postala prva žena s generalskim činom u OS RH. Povodom Dana OS RH u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama promaknuto je 112 časnika, od čega su 22 žene. Komentirajući činjenicu kako je među njima i prva žena general HV-a, ministar obrane Ante Kotromanović je izjavio:

„Strašno sam ponosan na nju, to je jedna, mogu reći, super žena koja godinama odlično radi i strašno se trudi. Bila je u Afganistanu deset mjeseci i napravila je velik posao za Hrvatsku. Ministarstvo obrane ponosno je na nju. Imamo prvu generalicu u povijesti Hrvatske vojske i moramo biti sretni zbog tog.“

Kako smo već pisali, Gordana Garašić je s ponešto zakašnjenja otišla u operaciju ISAF u Afganistanu, i to na mjesto savjetnice zapovjednika operacije za rodna pitanja i rodnu ravnopravnost u Afganistanu. Tamo se otputila u travnju prošle godine i boravila do 30. prosinca 2014., odnosno sve do okončanja operacije ISAF. MORH nam je potvrdio kako je posao brigadne generalice Garašić uključivao je obuku, potporu i rad s lokalnim vlastima u cilju integriranja rodne perspektive u sve aspekte života i rada afganistanskih vlasti i društva, zbog čega je svakodnevno surađivala s afganistanskim vlastima, misijom UN-a u Afganistanu, nevladinim organizacijama i osobama koje se bave pitanjima rodne ravnopravnosti, odnosno pravima žena.

Po završetku ISAF-a, Garašić se vratila u Hrvatsku, gdje ju je čekala dužnost načelnice Personalne uprave GS OS RH, na koju je prvotno i bila raspoređena još početkom kolovoza 2013. godine. Tu dužnost ona obavlja i danas, kao prva generalica OS RH.

Dok Hrvatsku trese finale još jedne predizborne groznice, ni u Afganistanu nije dosadno. Misija ISAF i službeno broji zadnje sate, a prije koji dan službeno su zatvorili i dva mjesta koja su obilježila javnu sliku međunarodnih djelovanja u toj zemlji – prvo je 8. prosinca službeno spuštena zastava i zatvoreno operativno borbeno zapovjedništvo misije (International Security Assistance Force Joint Command – IJC), da bi onda 10. prosinca jednako tako u lokalnim rukama završio i posljednji dio zloglasnog zatvora u zrakoplovnoj bazi Bagram (prva je takva predaja bila 10. rujna 2012. godine, pa onda još i 25. ožujka 2013. godine, da bi valjda po posljednji put o tom transferu ovlasti i zatvorenika bilo govora prošloga tjedna). Pri tome, u nas nema ni govora o posljedicama koje je na Oružane snage Republike Hrvatske imalo tih gotovo 12 godina avanture na Hindukušu – a teško je zamislivo da posljedica nema.

Afganistanski vojnici na ulazu u zatvor Bagram, 13. veljače 2014. godine

Dok na vidjelo ne isplivaju neke “naučene lekcije”, o kojima se nakon dugo vremena ponovo počelo govoriti u kontekstu OS RH na više mjesta nedavno usvojenog DPR-a, treba napomenuti da ovakva hrvatska šutnja povodom našeg nacionalnog sudjelovanja u misiji ISAF uopće nije neočekivana, iako uopće nije normalna. Naime, o Afganistanu se javno šutjelo tijekom 2002. godine, kada su službene instance zatvoreno diskutirale o slanju OS RH na te strane –  i kada su, prema nekim izvorima, razgovori završili konstatacijom da se u misiju ide “jer je to tako obećao” tadašnji premijer Račan. O misiji ISAF uvelike se šutjelo i kasnije, kada su izvješća o djelovanjima u Afganistanu pred parlament stizala sporadično (često i sa više godina zakašnjenja, tako da je u istom malom opsegu izvješća bilo govora o nizovima kontingenata, s naizgled beskrajnim lancima sastavnih dijelova i aktivnosti), i kada se o njihovom sadržaju praktično pa nije ozbiljno raspravljalo ni u Saboru, a ni u javnosti. A o Afganistanu se šuti i danas – kada misija ISAF, uz vidljive grčeve i trzaje, nastoji prerasti u jednako jasno definiranu misiju “Resolute Support” – čije trajanje već sad izgleda suštinski ograničeno ne sigurnosnim ili razvojnim stanjem na terenu u Afganistanu, već najavama SAD o potpunom povlačenju snaga iz te zemlje do kraja 2016. godine.

Brigadir Slobodan Kratohvil zapovijeda 24. i posljednjim hrvatskim kontingentom u misiji ISAF

No, ne treba se zavaravati da su takva izvješća o konkretnim učincima pojedinih grupa vojnika na terenu podno Hindukuša i jedino što ostaje nakon više od desetljeća sudjelovanja u ovakvim misijama. Naime, mnogo je tu ljudi prošlo kroz ovu misiju, za koju je nabavljana i posebna oprema, a ne smije se iz vida izbaciti ni činjenica kako je tu riječ i o jednom od rijetkih gotovo borbenih raspoređivanja koje su OS RH vidjele od Domovinskoga rata naovamo. No, dok je situaciju po pitanju misije ISAF Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) prestalo sustavno pratiti početkom 2013. godine (u doba 21. HRVCON-a), a na internetskim stranicama OS RH je i dalje aktualan 22. HRVCON (u tekstu od 29. studenog 2013. godine), činjenica je da s aktualnih oko 96 ljudi 24. HRVCON-a tu možemo govoriti i o više od 4000 ljudi koji su se izrotirali u tim dalekim i negostoljubivim krajevima. To zasigurno predstavlja jedan značajan dio OS RH, ako ne i njihovu glavninu – budući su se ljudi za te misije birali sustavno, a sudjelovanje je vremenom postalo bitan dio vojnih karijera i faktičnih preduvjeta napredovanja.

Ako pogledamo ozbiljno, činjenica je da aktivne operacije (a posebice ratovi ili slični oružani sukobi) djeluju na snage koje u njima sudjeluju. Oni djeluju na planiranje snaga, na opremanje, ali i na obuku koja se provodi. Sagledavanjem ove činjenice dolazimo i do neizbježnog zaključka da je gotovo 12 godina sudjelovanja u Afganistanu djelovalo na Oružane snage Republike Hrvatske – htjeli mi to priznati ili ne. No, o ovoj činjenici se u nas ne može pronaći praktično ništa javnoga – ni službeno, ali niti neslužbeno (po medijima ili u javnoj sferi, bilo onoj specijaliziranoj ili ne). Upravo zato, smatramo posebno zanimljivim skrenuti pažnju na usporediv tip rasprava koje su po pitanju Afganistana i učinaka tamošnjeg ratovanja na domaće oružane snage posljednje vrijeme bile vođene u inozemstvu – s posebnim naglaskom na Njemačku.

Posebno zanimljivim tu nalazimo svojevrsni javni dosje sastavljen od strane istraživačkih novinara berlinskoga lista “Tagesspiegel”, koji je pod nazivom “Die Afghanistan-Connection” objavljen početkom listopada ove godine. Riječ je o nizu uvezanih novinskih tekstova koji prilično detaljno i zanimljivo opisuju utjecaj ratovanja u Afganistanu na Oružane snage Savezne Republike Njemačke, kojima je misija na Hindukušu ujedno bila prva takva vojna aktivnost u novije doba. Dok su tu pojedini primjeri, naravno, specifični za zemlju o kojoj se govori – u nedostatku usporedivih domaćih materijala ipak je zanimljivo vidjeti i određene paralele, koje postaju posebno vrijedne dodatnoga razmatranja kada ih se vidi ovako uklopljene u kontekst koji ni Hrvatskoj nije stran. Posebice to vrijedi kada znamo da je Hrvatska u Afganistanu već godinama prisutna uz Njemačku – s kojom su OS RH bile vezane i sporazumima o logističkoj suradnji, koji će biti nastavljeni i tijekom idućih godina u okviru misije “Resolute Support”. No pređimo na stvari!

Njemačka i Afganistan

Spomenuti novinarski dosje promatra čitav niz raznolikih učinaka kojima je misija ISAF u Afganistanu djelovala na Oružane snage Savezne Republike Njemačke. Uz kadrovske utjecaje, tu se definiraju i učinci ISAFA-a na obrambeno planiranje, opremanje snaga te njihovu obuku, ali i na specifične utjecaje koje su borbena djelovanja na Hindukušu imala na odnos njemačkog obrambenog resora prema drugim organima državne vlasti u zemlji (posebice prema parlamentu), te prema široj javnosti. Sve ove segmente ćemo predstaviti tek kratko, ne bi li u njima samo naznačili posebne zanimljivosti vrijedne daljnjeg razmatranja i na hrvatskome primjeru.

1. Kadrovi iz Afganistana

Nedvojbeno je da zajednička služba u inozemstvu, posebice kada je riječ o ratu u negostoljubivim divljinama, stvara jedan poseban odnos među ljudima koji se u takvim situacijama zajedno zateknu. Novinari tu opisuju čitav niz njemačkih časnika koji su uspješno služili u Afganistanu, da bi po povratku u domovinu završili na ozbiljnim mjestima tamošnjeg obrambenog sustava. Pri tome, uvelike je riječ o osobama koje su kasnije preuzele funkcije vezane uz operativno vođenje, razradu strategija i budućih djelovanja, ali i opremanje, kadrovske poslove te inspekcijski nadzor – u tamošnjem Stožeru, ali i u Ministarstvu obrane. Postojanje ovakve neformalne mreže kadrova, čiju brojnost novinari procijenjuju na 25 do 30 časnika u jezgri mreže, smatra se posebno značajnim u uvjetima nedavne učestale izmjene ministara obrane – gdje na čelo obrambenog resora redovito dolaze civili bez mnogo doima o vojnim stvarima, koje se smatra posebno podložnima sustavnom, ali jednostranom “savjetovanju” od strane spomenutog bloka istomišljenika.

Dok se za učinak spomenute mreže kadrova kaže: “On vodi k jednostranosti, koja djelovanja na Hindukušu uzimaju kao mjerilo svih stvari, od ustroja, opremanja do shvaćanja duha i smisla pojedinih postrojbi“, tu se ipak jasno ističe kako je ona “… ujedno i proizvod, ali i uzrok sadašnje loše situacije” – budući da stanje u sektoru obrane SR Njemačke već duže nije dobro, na što se samo nadovezala činjenica da pripadnici spomenute “afganistanske mreže” svoja iskustva “… vide kao važan sastavni dio svojih životnih i radnih iskustava, temeljem čega onda i snažno djeluju s tih polazišta“.

Hrvatska iskustva su tu ponešto drugačija. Naime, uz još uvijek primjetno formativno iskustvo u doba Domovinskoga rata, u OS RH je relativno malo mlađih kadrova kojima je Afganistan bio prvi ozbiljan susret s operacijama “na terenu”. Pri tome, iako je zamjetljivo da se na čelu hrvatskog kontingenta u misiji ISAF izmijenio čitav niz istaknutih časnika srednje generacije (dok je njih još određen broj taj put prošao i kroz funkcije raznih odvojenih specijalista u tamošnjem međunarodnom okolišu) – za sada oni nisu izbili na vidljive čelne pozicije djelatnoga sastava. Kao posebnu zanimljivost treba spomenuti i iskustva koja je misija ISAF donijela ovećem broju hrvatskih korisnika stranih vojnih stipendija – gdje izgleda poprilično vjerojatno da je njihovim slanjem u Afganistan uspješno suzbijeno nezadovoljstvo koje je ova kategorija osoblja svojedobno grupno iskazivala po pitanju stanja u OS RH i svojih perspektiva u tom sustavu.

2. Utjecaj na planiranje i ustroj

Njemački ministar obrane Karl-Theodor za Gutenberg u Afganistanu

Nedvojbeno je da iskustva iz misije ISAF govore o asimetričnom ratovanju, o borbi protiv relativno slabo naoružane gerile – koja je iznimno pokretljiva, operativno fleksibilna, i dobro uklopljena u  svoj okoliš (bio on divljina ili urbani krajevi). Prema pisanju novinara, njemački je obrambeni stručnjak Lars Klingbeil tu uočio kako “… je tu bilo planova, da se Bundeswehr gotovo isključivo koncentrira na scenarija djelovanja u sjevernome Afganistanu“, gdje je takvo “sužavanje Bundeswehr-a na samo određena područja” navodno već bilo vidljivo i 2010. godine, u reformskim promišljanjima tadašnjeg ministra obrane Karl-Theodora zu Guttenberga (CSU). Vojni povjesničar Erwin Starke je to sažeo rečenicom “Vojna misao je zato na 95 posto zasnovana na Afganistanu, dok ostatak predstavljaju iskustva iz velikih poplava na Odri“. Dakle, kao prvo iskustva asimetričnog ratovanja na ekspedicijski način, a onda domaće operacije “pomoći civilnim strukturama” pri savladavanju prirodnih nepogoda (spomenuta rijeka Odra jako je plavila 1997., pa opet značajnije 2010. i 2012. godine) – što svakako ne zvuči nepoznato ni u hrvatskome kontekstu.

Pri tome, vidljivo je idejno koncentriranje na “moderne ugroze”, pretežito vezane uz suzbijanje gerilskih, terorističkih ili ustaničkih formacija. Ta promišljanja prati dokidanjem negdašnjeg balansa među granama njemačkih oružanih snaga – gdje “afganistanska mreža” prednost daje kopnenoj vojsci, ispred ratnog zrakoplovstva i mornarice. Ujedno, unutar spomenutih kopnenih snaga naglasak se stavlja na lako pješaštvo dok teže snage, recimo oklopništvo, bivaju temeljito zanemarene. Takav “moderan pristup” još donekle i drži vodu u Afganistanu, dok Starke ističe: “Bundeswehr je toliko smanjen, i toliko koncentriran na lako pješaštvo, da više uopće nije u stanju za sve ono što je u prošlosti sačinjavalo veliki rat za obranu domovine, ili što bi u budućnosti moglo sačinjavati rat za obranu savezne države“. Nadalje, on ističe da “Kad bi imali posla s protivnikom kakvi su Rusi, za to Bundeswehr jednostavno više ne bi imao materijala i sredstava” – što on i ne smatra potpuno nemogućim, na temelju iznenađenja koja je donio razvoj sigurnosne situacije u Ukrajini. Uglavnom: “Iskustva iz operacija u Afganistanu prekrivaju sve ostalo, a pouke iz te misije potiskuju one iz Bosne, iz Malija, s libanonske obale“. Slika borca u “pravome ratu” tu sve više odlikuje svijest o sebi pojedinih vojnika – a sama “borba dobiva na prestižu ispred stabiliziranja i razvoja, ispred obuke i osiguravanja izbora“.

Oklopna vozila kao teška tehnika HKoV?

Ova su promišljanja zanimljiva i u hrvatskom kontekstu. Iako je RH prije desetak godina praktično pa započela s otklanjanjem većine promišljanja i resursa potrebnih za ikakvu efikasnu nacionalnu obranu (koncentriranjem na iznimno mali broj profesionalnih vojnika, dobrim dijelom opremljenih baš za spomenute aktivnosti u dalekom inozemstvu) – taj je proces ipak provođen s oklijevanjem i nedosljednostima. Uz otvoreno zanemarivanje pričuve, u Hrvatskoj je zamjetno produbljivanje neravnoteže među pojedinim granama OS RH – gdje jednako kao i u Njemačkoj loše prolazi mornarica, posebno je na repertoaru rezanje zrakoplovstva, ali se ni u kopnenoj vojsci ne piše dobro težim snagama i postrojbama manje mobilnosti i velike vatrene moći. Sve su to razvojni trendovi koji su duže vidljivi i u hrvatskim strateškim dokumentima, dok je neke njihove ekstremne učinke dijelom krenula ublažavati aktualna garnitura u obrambenome sustavu RH.

3. Utjecaj na opremanje

Prema navodima novinara, iskustva iz Afganistana jasno su vidljiva i pri opremanju njemačkih oružanih snaga, koje su se “razvile u jedne globalno razmjestive snage za interveniranje u krizama” – s naglaskom na lako pješaštvo, namjesto teže tehnike. Pri tome, tu još itekako traje idejno sukobljavanje koncepcije “širina ispred dubine” (od svakakve opreme ponešto) i “dubina ispred širine” (od jednoga mnogo, od ostalog gotovo ništa). Pri tome, naglasak je stavljen na europske ili transatlantske suradnje i nabave, na sve izraženiju podjelu sposobnosti i spremnosti – što je uvelike uvjetovano i pitanjem cijena. Konačna posljedica ovih pristupa lako bi mogla biti i u elementarnome nedostajanju vojnoga materijala, budući da se od 2010. godine navodno intenzivno štedi i na rezervnim dijelovima te održavanju tehnike.

Kada se pogleda što je od tehnike izuzetno loše prošlo, prema njemačkim novinarima tu u oči prvo upada zrakoplovna tehnika (A400M, helikopteri Tiger, NH90, Sea Lynx i borbeni zrakoplovi Eurofighter). Ujedno je riječ i o opadanju mornaričkih sposobnosti – gdje novinari posebno ističu loše stanje mornaričkih helikoptera raspoređenih u misije naokolo Somalije. Pri tome, naglasak opremanja stavljen je na snage koje su slane na Hindukuš – posebice na raznolika oklopna vozila, osobnu opremu vojnika i materijal potreban za ekspedicijsko djelovanje ljudstva u ekstremnim klimatskim uvjetima – dok su bitno lošije prošle oklopne snage, a i teško samohodno topništvo (gdje je Hrvatska mogla kupiti sustav PzH2000 upravo zahvaljujući rezovima u Njemačkoj).

Iako su svi ovi trendovi posljednjih godina itekako vidljivi i u Hrvatskoj, lokalna je olakotna okolnost vjerojatno bila sadržana u činjenici da je tu i ukupan fond tehnike ionako iznimno malen – tako da je zapravo bilo jako teško krenuti u ozbiljnije rezove i otpisivanje, a da se time ujedno ne ugrozi i elementarna opstojnost pojedinih rodova oružanih snaga u cjelini. Tako je u Hrvatskoj bilo lako otpisati gomilu starijih tenkova, a zemlja se lako lišila i borbenih helikoptera te podmorništva. No, problemi su krenuli kod ikakvog promišljanja daljnjih redukcija, kod kojih se gotovo momentalno dolazi i do pitanja opstojnosti pojedinih grana OS RH, čija je svekolika ozbiljnija oprema najednom brojiva na komad.

4. Utjecaj na obuku

Prema navodima iz Njemačke, područje obuke ljudstva našlo se posebice pogođeno iskustvima iz Afganistana – “Suzbijanje ustanka s jurišnom puškom i pištoljem, umjesto ratovanja na veliko i tenkovski bitaka“. Tu posebno upada u oči dokument “Novi koncept paljbene obuke ručnim oružjem i ručnim protuoklopnim oružjem” (Neues Schießausbildungskonzept für das Schießen mit Handwaffen und Panzerabwehrhandwaffen – nSAK) iz kolovoza 2010. godine – kojem je moto “promišljanje s gledišta djelovanja“, što lako znači “iz isključive vizure Afganistana”.

Posebice je tu spomenuta promjena koja je uvedena u obučavanje po pitanju načelnog postupanja vojnika koji se nađe pod paljbom. Dok se donedavno takvog vojnika obučavalo da zalegne, iskoristi zaklon i onda odande krene uzvraćati napadaču – sada je procedura: okretanje frontalno prema smjeru napada i uzvraćanje iz stava. Dok je aktualni pristup možda i dobar u Afganistanu – gdje se većina borbenih situacija događa na malim daljinama (često i manje od 50 metara) protiv razštrkanih talibana koji svojim jurišnim puškama pucaju nasumice i neprecizno – ovo bi sve moglo biti bitno lošije u susretu s ikakvom teže opremljenom i  dobro obučenom vojskom. Tada se tu ne bi radilo o nekoliko pucnjeva, pri kojima bi imalo smisla oslanjanje na osobni zaštitni oklop svakog pojedinog vojnika (koji s opremom čini i 30 do 40 kilograma po osobi) – već o sređenoj vatri, često i iz težeg pješačkog naoružanja. Pri tome, naravno, protivnik bi primarno djelovao preciznom vatrom na nezaštićene udove i lica uspravnih vojnika, što je vrlo lako recept za katastrofu.

Novost – pištolj kao redovna oprema svih vojnika u misiji

Ujedno, treba spomenuti i još jednu načelnu odluku inspiriranu Afganistanom – da se svakom vojniku za takve bliske sukobe uz osnovno oružje doda i pištolj (gdje se onda ljudstvo i uvježbava za djelovanja na male udaljenosti, uz stalne izmjene korištenja osnovnog oružja i pištolja). Na račun tako izmijenjene obuke inspirirane zahtjevima “s terena”, kraći je kraj u Njemačkoj izvuklo upoznavanje vojnika s preostalim čestim, a težim pješačkim oružjem (puškomitraljez, ručno protuoklopno oružje) – kojeg se sada mladim vojnicima u obuci pokazuje, ali s kojim se zapravo detaljnije ne upoznaju. Time je sve iznad jurišne puške i pištolja preseljeno u područje specijalističke obuke, čime se onda već i najmanje postrojbe zapravo krenu sastojati od specijalista koji nisu do kraja međusobno izmjenjivi.

Nije tajna da je Hrvatska dugo vremena intenzivno štedjela na provođenju ikakve ozbiljne obuke. Iako se u pojedinim prilikama moglo vidjeti ekstravagantne “združene” predstave raznolike tehnike (posebice zgodno za impresioniranje novih i neupućenih ministara obrane, inače civila) – većina je obuke bila svedena na ono nužno za certificiranje pojedinih kontingenata za misije u inozemstvu. Iako je  sumnjivo da bi pri tome bio naglasak na praksama spomenutima u njemačkome primjeru (ujedno temeljno različitima od lekcija naučenih u Domovinskome ratu) – zanimljivo je vidjeti tragične posljedice koje je i u slučaju Hrvatske vojske imala pojava pištolja u naoružanju većine vojnika aktivnih u području operacije ISAF. Upravo je ta praksa za svoju posljedicu imala velik broj samoranjavanja pripadnika OS RH – gdje smo o tome kako su se naše oružane snage s tim problemom nosile već pisali i na portalu Obris.org. Spomenimo i da je posljednjih godina, usprkos krizi te intenzivnoj štednji, ipak navodno bitno ojačan element obuke u OS RH.

5. Obavještavanje javnosti i parlamenta

Patrola u selu Ghardaki nedaleko grada Mazar-e-Scharifa, 7. travnja 2012. godine

U svojem dosjeu novinari se osvrću i na odnose obrambenog resora s javnošću i njemačkim parlamentom, a po pitanju situacije u Afganistanu, te incidenata koje su njemačke nacionalne snage doživljavale u toj dalekoj azijskoj zemlji. Kao prvo, uočili su tu sistematsko uljepšavanje vijesti, gdje se praktično pa sustavno nastoji “raportirati najpozitivnije moguće vijesti“. Što se problema tiče, za njih vrijedi “ograničena volja za raščišćavanje” – eufemizam za zatvaranje, zaranjanje i izbjegavanje pri kojem se “probleme zadržava pod poklopcem koliko je god to moguće, i ne priznaje se ništa više no što je ionako poznato“. U slučaju nekoliko pobrojanih incidentnih situacija, ovim su se metodama ponašanja pojedini dužnosnici služili sve dok to nije postalo i osobno kompromitantno i neugodno.

Franz Josef Jung (CDU), je krajem 2009. odstupio s ministarske dužnosti radi ‘Afere Kunduz’

No, kako navode autori dosjea – ovakvo ponašanje nije karakteriziralo samo odnose obrambenoga resora s širom javnošću, već i ponašanje po pitanju informiranja njemačkoga parlamenta, Bundestaga. Tako se navodi incident kod kampa Marmal, nedaleko grada Mazar-e-Sharifa, od 27. rujna 2008. godine – kada je prvo u priopćenju za javnost, ali onda i pred parlamentom, radikalno uljepšana stvarnost incidenta, a prešućene su i činjenice kako su tijekom napada uhićeni počinitelji navodno završili linčovani od lokalnih vlasti, kojima su ih predale međunarodne snage. O svemu tome je tijekom ljeta 2013. pokrenuta i omanja parlamentarna istraga – koja je rezultirala tek šturim ali klasificiranim odgovorom nadležnih. Jednako su tiho prošla i pitanja o tzv. “operaciji Halmasag”, prvoj njemačkoj ofenzivnoj vojnoj operaciji nakon Drugog svjetskoga rata, koja je krajem početkom studenog 2010. godine u kraju oko Kunduza (mjesto Quatliam, okrug Char Darah) potisnula pobunjenike, ali uz oveću kolateralnu štetu (gubitke više desetaka civilnih života). Konačno, tu se spominje i tzv. “afera Kunduz” – situacija od 3. rujna 2009. godine, kada se zračni napad na dvije cisterne s gorivom otete od talibana pretvorio u masovno ubijanje civila (kojima su pobunjenici odlučili podijeliti zarobljeno gorivo). Tada su od dvije zrakoplovne bombe poginule oko 142 civilne osobe, a čitava se situacija pretvorila u dugotrajno navlačenje medija, javnosti i parlamenta (Odbor za obranu) s predstavnicima obrambenoga resora – da bi zbog prikrivanja situacije i podataka tu konačno došlo i do niza otkaza te ostavki na visokim razinama obrambenih struktura Savezne Republike Njemačke.

Aktualna njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen (CDU) više je puta posjetila Afganistan

Pa ipak, i nakon svega tu njemački novinari konstatiraju nisku razinu transparentnosti (usprkos aktivnom pozivanju na istu), te sustavnu kulturu izbjegavanja informiranja nadležnog parlamentarnog odbora, gdje posebnu ulogu igra i nedavno odustajanje od izrade dosadašnjeg godišnjeg dokumenta zvanog “Bundeswehrplan”. Nakon provedenih reformi se podatke iz dosadašnjeg obuhvata ovog dokumenta prebacilo u jednu detaljniju formu, gdje se i objavu ikakvih podrobnijih iskaza financijskih potreba obrane za službeno ovlaštene korisnike (parlamentarni odbor) krenulo razmatrati kao nešto što bi bilo dostavljeno tek početkom 2016. godine za aktualno stanje s početka 2015. godine. Naravno, nije nikakvo posebno čudo da su takve najave iz sustava obrane u javnosti i parlamentu aktualno dočekane na nož – manje kao legitimni stavovi, a više kao uvrede usmjerene na sustavno potkopavanje principa parlamentarnoga nadzora nad oružanim snagama od strane obrambenog resora na čelu s ministricom Ursulom von der Leyen i njenim savjetnicima iz tzv. “afganistanske mreže”.

Baza Marmal, u čijem osiguravanju već godinama sudjeluju i pripadnici OS RH

Zanimljivo je da su i u Hrvatskoj svojedobno bile vidljive ovakve zasade komuniciranja s javnošću i parlamentom. Kao prvo, u doba ministra Rončevića je i u nas trajala “roza faza”, tijekom koje se inzistiralo na scenariju da hrvatske snage u Afganistanu djeluju samo mirotvorno, humanitarno, ili možda i obučno – ali daleko od svake opasnosti i svih burnih krajeva Afganistana. Taj je pristup odnosima s javnošću nastavljen i tijekom mandata ministra Vukelića – u to vrijeme padaju svi spomenuti incidenti njemačke strane u Afganistanu – kada se i dalje pokušavalo držati dotadašnju humanitarnu priču, iako je do tada postalo jasno da brojni segmenti izlomljenog hrvatskog kontingenta podno Hindukuša rade i mnogo više od onoga što se do tada javnosti govorilo. Tu su pale i brojne incidentne situacije po pitanju hrvatskog djelovanja u Afganistanu – o kojima se pretežito saznavalo naknadno (napadi na hrvatske snage, nezgode i povrede pojedinih vojnika, otkaz poslušnosti skupine pripadnika OS RH kod grada Pol-e-Khomri), o kojima je i u Hrvatskoj došlo do ozbiljnih sučeljavanja obrambenoga resora sa novoosnovanim Odborom za obranu Hrvatskoga sabora. Srećom, ti su se napeti odnosi donekle smirili – prvo odmjerenim intervencijama u doba kratkotrajnog ministarskog mandata Davora Božinovića 2011. godine, a onda i dolaskom Ante Kotromanovića na čelo obrambenog sektora RH (koji je i sam do tada bio članom spomenutog Odbora za obranu, te je nastojao uspostaviti  konstruktivnije odnose MORH i Sabora). Pa ipak, treba napomenuti da iako u RH danas više na djelu nemamo jedan sustavni napor na gotovo nasilnoj pozitivizaciji prikaza državnih aktivnosti u Afganistanu – tu je preostala većina mana koje su na informacijskoj razini to djelovanje pratile od početka: prvenstveno izostanak davanja aktualne slike stanje, izvještavanje s ogromnim zakašnjenjima, te izostanak preglednog objašnjavanja svrhe i tijeka pojedinih specijaliziranih segmenata ukupnih hrvatskih napora u Afganistanu.

Za kraj spomenimo da smo ovdje samo kratko predstavili niz tema koje su po pitanju njemačkoga djelovanja u Afganistanu proteklih 13 godina pokrenuli njemački novinari. Iako su komentari usporedivih hrvatskih paralela tu tek površni te načelni, već se na prvi pogled vidi da tu kao da ima itekako usporedivih momenata. Sve to jasno ukazuju na potrebu da se ubuduće više pažnje sustavno posveti detaljnijem promatranju utjecaja vojnih iskustava iz misije ISAF u Afganistanu na ukupni obrambeni sustav RH.

Potpuno je nepojmljiv i apsolutno bez presedana način na koji je premijer i predsjedatelj jučerašnje 192. Vladine sjednice Zoran Milanović prešao preko 17. točke dnevnog reda, koja je trebala sažeti sve promjene u operacijama potpore miru. Osim Izvješća o sudjelovanju pripadnika OS RH u misijama i operacijama UN-a tijekom posljednjih gotovo godinu i pol, pod tom su točkom trebala biti obrazložena sudjelovanja u predstojećoj NATO misiji „Resolute support“ u Afganistanu, u EU-operacijama „EUFOR ALTHEA“ u BiH i „EU NAVFOR Somalia – ATALANTA“, te u operaciji KFOR na Kosovu. Zamjenica ministra obrane Višnja Tafra uspjela je ministrima obrazložiti tek sudjelovanje OS RH u UN-ovim misijama i taman kada je prešla na podtočku (b) – „Nacrt prijedloga odluke o sudjelovanju pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske u misiji potpore miru “RESOLUTE SUPPORT” u Afganistanu“ – premijer Milanović ju je prekinuo u najboljoj sanaderovskoj maniri: „Dobro. Što predlažete? Ima sad nekoliko točaka koje su tehničke, ovdje je jedino novo ova ALTHEA u Bosni i Hercegovini, to je novo…“ Iako je Tafra insistirala na važnosti nove (ili barem uvjetno nove) misije „Resolute support“, Milanović se nije dao smesti:

„Dobro. Ovdje smo svi bili prisutni, i tu se ništa bitno ne mijenja! Ono što je bitno novo je sudjelovanje, odnosno vjerojatnost, velika vjerojatnost da ćemo sudjelovati u Bosni i Hercegovini, gdje do sad nismo sudjelovali zbog toga što smo susjedna država pa je bilo nezgodno… E sad nas se to itekako tiče, tu ćemo imati stožerno osoblje… To je ono što ja mislim da je bitno, pa onda molim… ovo je sve manje-više poznato i tehničke su stvari… Tko je ZA?“

Ni ne pričekavši Tafru da išta kaže o toliko mu omiljenoj ALTHEI, osim da će Hrvatska sudjelovati s 5 pripadnika u idućoj godini, Milanović je na brzinu izsilio glasovanje, ne vodeći računa čak ni o tome jesu li ostali ministri dignuli ruku.

Ovakav pristup je, nažalost, tek potvrda dosadašnjeg rada preko puta Markovog trga, posebno kada je o obrani riječ, gdje je banalna kvazi-rasprava i dizanje ruku tek ispunjavanje puke forme. Kada je o međunarodnim misijama i operacijama riječ, Hrvatska je imala sreće da se niti jednom pripadniku OS RH van granica RH nije desilo ništa suštinski loše, pa si i Vlada i Sabor očito umišljaju da su odluke o sudjelovanju u misijama samo odrađivanje banalnih vojnih zadačića s kojima ne treba gubiti vrijeme. No kako ipak u prijedlozima o daljnjem sudjelovanju u međunarodnim misijama i operacijama ima nekih većih promjena (osim za operaciju u Somaliji i na Kosovu), mi ćemo se, za razliku od Milanovića, time ipak pozabaviti ponešto detaljnije.

„Resolute support“, Afganistan

Misija o kojoj se Milanoviću nije dalo slušati je nova misija na NATO–repertoaru , odnosno prirodni nastavak postojeće operacije ISAF (International Security Assistance Force) u Afganistanu, koje će s radom, unatoč brojnim problemima, ipak početi 1. siječnja 2015. godine. Iako Milanović tvrdi kako je tu sve poznato, do sada su se svi javni razgovori o toj novoj misiji odlagali za „iza NATO summita u Walesu“, te nije bilo službene potvrde ni o veličini hrvatskoj sudjelovanja u toj misiji nazvanoj „Resolute Support“. Trenutno posljednje dane u ISAF-u odbrojava 24. HRVCON s ukupno 96 pripadnika OS RH, od čega ih je 83 razmješteno na području odgovornosti Regionalnog zapovjedništva Sjever u Mazar-e-Sharifu, te 13 na području odgovornosti Regionalnog zapovjedništva Capital u Kabulu. U sklopu 24. HRVCON-a angažirana su i 2 pripadnika MUP-a i 13 pripadnika Vojske Crne Gore. Kako je rok za rotaciju ovog kontingenta 31. ožujak 2015. godine, on će automatski u ponoć 01. siječnja 2015. godine i službeno postati 1. hrvatski kontingent nove misije „Resolute Support“. Tijekom 2015. godine RH će u „Resolute Support-u“ sudjelovati s do 120 pripadnika OS RH, od čega glavninom snaga u sastavu Sjevernog zapovjedništva za obuku, savjetovanje i potporu (Train Advise and Assist Command North – TAAC-N) na dobro nam poznatom području Mazar-e-Sharifa. Manji dio hrvatskog kontingenta bit će i dalje raspoređen u sastavu Zapovjedništva misije „Resolute Support“ (HQ RSM), te u Obučnom središtu specijalne policije na području glavnog afganistanskog grada Kabula.

„EUFOR ALTHEA“, Bosna i Hercegovina

Iako je insistirao na objašnjenju sudjelovanja u operaciji „EUFOR ALTHEA“, premijer Milanović nije imao živaca saslušati objašnjenje o razlozima i uvjetima angažmana OS RH u ovoj misiji. Njegovo objašnjenje da do sada „nismo sudjelovali jer smo bili susjedna zemlja pa je bilo nezgodno“ zvuči kao da se u međuvremenu iz svoje dosadašnje regije RH preselila na Mars, čime su se stekli uvjeti za angažman u susjednoj BiH. U popratnom dokumentu kojim se objašnjavaju motivi sudjelovanja u operaciji „EUFOR ALTHEA“, MORH se poziva na u proljeće ove godine usvojenu Strategiju sudjelovanja RH u međunarodnim misijama i operacijama, u kojoj se RH „zalaže za unapređenje provedbe sveobuhvatnog pristupa EU u upravljanju krizama te postkonfliktnoj rekonstrukciji i rehabilitaciji, a naročito u sprečavanju sukoba, te teži pojačanom angažmanu nacionalnih kapaciteta u misijama i operacijama EU“. Na temelju Strategije osnovano je i Povjerenstvo za međunarodne misije i operacije, koje je na svojim sastancima u siječnju i srpnju ove godine ustanovilo da RH može pružiti dodanu vrijednost u operaciji „EUFOR ALTHEA“. Zato bi sljedeće godine Hrvatsku u tu operaciju poslala do 5 pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije.

„EU NAVFOR Somalia – ATALANTA“, Somalija i Rog Afrike

Talijanski razarač ITS Andrea Doria (D 553) u luci La Spezia 2010. godine

Nedavno smo pisali o tome kako prvi hrvatski AVPD tim nikako da se uputi prema obalama Somalije. Vladin dokument nudi i razloge – prvi hrvatski AVPD tim trebao je otpočeti svoje zadaće u operaciji ATALANTA potkraj rujna ove godine. No 15. ožujka raskinut je ugovor između Ujedinjenih naroda i vlasnika broda „Caroline Scan“, na koji su trebali biti ukrcani pripadnici OS RH, zbog čega je došlo do odgode njihovog upućivanja prema Somaliji. Trenutno se jedan hrvatski časnik nalazi u Operativnom zapovjedništvu operacije u Ujedinjenom Kraljevstvu (u Northwoodu), a drugi na zapovjednom brodu misije (EU Naval Force Headquarters – FHQ), talijanskome razaraču ITS „Andrea Doria“ (D 553). Upravo bi on trebao biti i časnik za vezu s hrvatskim AVPD timom po njihovom konačnom upućivanju u operaciju ATALANTA.

Na konferenciji za generiranje snaga i popunu osoblja održanoj 2. srpnja 2014. godine, Republika Hrvatska ponudila je nastavak popune postojeće pozicije (ili preuzimanje neke druge pozicije) na zapovjednom brodu (FHQ) koji će od 6. veljače 2015. preuzeti Kraljevina Švedska, a nastavit će i s popunjavanjem jedne pozicije u operativnom zapovjedništvu u Northwoodu (EU Naval Force Operational Headquarters – OHQ). Krajem ove ili početkom 2015. godine hrvatski AVPD tim (10 do 12 ljudi) trebao bi se napokon ukrcati na ciparski brod „MSM Douro“ i uputiti prema Somaliji. Ujedinjeni narodi su ugovor o najmu novog broda (umjesto već ranije spomenutog broda „Caroline Scan“) potpisali tek 30. kolovoza ove godine, i to na 3 mjeseca s mogućnošću produženja ugovora dva puta po 2 mjeseca, zbog čega je došlo do pomicanja rasporeda angažmana AVPD timova. Kako smo već pisali, prethodnicu hrvatskom AVPD timu na oba broda čine kolege iz Srbije.

Vlada predlaže Saboru zadržavanje postojećeg broja pripadnika OS RH angažiranih u operaciji ATALANTA (do 25 pripadnika uz mogućnost rotacije), uz eventualnu mogućnost angažmana AVPD tima i tijekom 2016. godine, o čemu će se dogovarati na konferencijama za popunu snaga tijekom sljedeće godine. Ukupno gledano, uz isti broj pripadnika bi RH zadržala angažman u operativnom zapovjedništvu u Northwoodu, na ratnim brodovima partnerskih europskih zemalja i na zapovjednom brodu operacije, te jedan autonomni tim za zaštitu brodova (AVPD) u sklopu Svjetskog programa za hranu (WFP).

„KFOR“, Kosovo

Vojna baza “Bondsteel” početkom 2006. godine

Snage NATO operacije KFOR na Kosovu trenutno broje oko 4555 pripadnika iz 31 države. Do sada su provedene dvije faze smanjenja snaga, no treća faza (tzv. „GATE 3“) u sklopu koje bi se broj pripadnika u operaciji smanjio na 2500 iz sigurnosnih i političkih razloga još uvijek nije zaživjela. Početak te faze ovisi prvenstveno o nastavku političkog dijaloga između Kosova i Srbije, stanju na sjeveru Kosova, te dinamici razvoja kosovskih institucija, posebno Kosovskih snaga sigurnosti. Republika Hrvatska u operaciji KFOR temeljem odluke od studenog 2013. tijekom ove godine sudjeluje s najviše 35 pripadnika OS RH i 2 helikoptera HRZ i PZO. Od listopada ove godine na Kosovu se nalazi 16. hrvatski kontingent s ukupno 23 pripadnika OS RH, od čega je njih 10 letačko osoblje s 2 helikoptera Mi-171Sh, dok njih 6 pripada u zemaljsko osoblje. Tu su još dva pripadnika Nacionalnog elementa potpore (stacionirani u vojnoj bazi „Bondsteel“ u Uroševcu), te 5 pripadnika stožernog osoblja u zapovjedništvu KFOR-a u Prištini. Dio hrvatskog kontingenta koji je smješten u bazi „Bondsteel“ po prelasku operacije u fazu „GATE 3“ premjestit će se na drugu lokaciju. S obzirom na mogućnosti, ograničenja, zahtjeve i pravila za rad helikopterskih postrojbi, razmatraju se dvije moguće lokacije za baziranje helikopterskih snaga – prva je kamp „Novo Selo“, sjeverno od Prištine, a druga vojni dio prištinske zračne luke kojim se koristi KFOR. S istim brojem ljudi i tehnike (uz mogućnost rotacije) RH namjerava sudjelovati u operaciji KFOR i tijekom 2015. godine.

O dosadašnjem doprinosu ovim misijama i operacijama Ministarstvo obrane dužno je izvijestiti Sabor do kraja prvog tromjesečja 2015. i 2016. godine, odnosno jedanput godišnje u slučaju sudjelovanja u operaciji ATALANTA. Ove promjene ili zadržavanje postojećeg stanja, međutim, premijera Milanovića nisu zanimale, a on je pak smatrao da ne zanimaju ni kolege ministre kao ni hrvatsku javnost. Popravni je na Saboru, no iz dosadašnjeg iskustva nažalost zaključujemo da ni uvažena gospoda zastupnici teško da će pokazati neko posebno zanimanje za angažman hrvatskih vojnika u inozemstvu, u koje ih redovito šalju bez ikakvoga pardona.

Posljednji hrvatski kontingent u operaciji ISAF – 24. po redu – danas je svečano ispraćen u vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu. Put Afganistana krenut će 85 pripadnika OS RH (većinom iz sastava bojne „Pauci“ Gardijske motorizirane brigade HKoV-a) i 13 pripadnika Vojske Crne Gore. Većina vojnika iz 24. HRVCON-a, pod zapovjedništvom brigadira Slobodana Kratohvila, bit će smještena u njemačkom kampu Marmal kod Mazar-e-Sharifa, te će djelovati uglavnom na sjeveru Afganistana, i to ponajprije kao savjetnici u 209. korpusu Afganistanske nacionalne armije i afganistanske policije, te kao zaštita savjetničkih timova.

Ova posljednja zadaća dodijeljena je i pripadnicima 23. HRVCON- (usred njihove misije) koji su, kako smo već pisali, postali sastavni dio tada novoustrojene Force Protection Train Assist Advise Company (FP TAA COY), sa zadaćom osiguravanja i zaštite savjetničkih timova. Ključnu zadaću pripadnika 23. HRVCON-a, kao i njihovih nasljednika, predstavlja (1) zaštita i osiguranje savjetnika tijekom prevoženja do kampa Shaheen (Mazar-e-Sharif) u kojem je smješten 209. korpus ANA-e, (2) zaštita i osiguranje savjetničkih timova u njihovom svakodnevnom radu, te (3) neprekidno 24-satno osiguranje tzv. „sigurne lokacije za dnevni smještaj savjetničkih timova“, popularno zvane „Safe Haven“, a koja se nalazi unutar kampa Shaheen. U današnjem priopćenju MORH-a, odnosno OS RH, stoji da će dosadašnja primarna zadaća – zaštita samoga kampa – za 24. hrvatski kontingent imati povremeni karakter.

Ovaj kontingent posljednja je taskva postrojba u sastavu misije ISAF, a od 01. siječnja 2015. trebao bi postati dio nove NATO-misije „Resolute Support“. No sve je to još u kondicionalu, budući da je sasvim sigurno kako se danas započeti NATO-summit u Walesu neće primarno baviti Afganistanom. Ne zato što nema vremena, već zato što radi šireg političkog kaosa u Afganistanu za sada nema nikoga tko bi potpisao (1) dvostrani sigurnosni sporazum SAD i Afganistana, a onda i (2) Sporazum o statusu NATO snaga u Afganistanu. Zbog izostanka ova dva sporazuma, u pitanje je došlo i planiranje te priprema nove misije „Resolute Support“. Neslužbeno se saznaje da će Hrvatska i u ovoj novoj NATO misiji doprinositi s oko 100 ljudi, no nepoznato je na koje će zadatke oni biti raspoređeni i kada. Zato je i poprilično upitno i što nakon 1. siječnja 2015. godine čeka pripadnike 24. HRVCON-a.

Tijekom tranzicije međunarodne vojne operacije ISAF u novu operaciju “Resolute Support” (“Odlučna potpora”), kojom će NATO nastaviti davati svoj doprinos stabilizaciji i razvoju Islamske Republike Afganistan, došlo je do promjene i u obavezama te zadaćama koje pripadnici 23. HRVCON-a izvršavaju u području operacije ISAF, priopćile su OS RH.

Tako su pripadnici pješačke satnije, koji su do sada bili u sastavu Multinational Force Protection Group Task Force (MN FP TF) čija je primarna zadaća bila sigurnost i zaštita kampa Marmal, postali sastavni dio novoustrojene Force Protection Train Assist Advise Company (FP TAA COY), sa zadaćom osiguravanja i zaštite savjetničkih timova. Primarno, pripadnici OS RH u sastavu FP TAA COY zaduženi su za sigurnost i zaštitu savjetničkih timova koji provode svoje aktivnosti s pripadnicima 209. korpusa Afganistanske narodne armije (ANA). Ključne su im zadaće zaštita i osiguranje savjetnika tijekom prevoženja do kampa Shaheen (Mazar-i-Sharif) u kojem se nalazi 209. korpus ANA-e, zaštita i osiguranje savjetničkih timova u njihovom svakodnevnom radu, te neprekidno 24-satno osiguranje tzv. “sigurne lokacije za dnevni smještaj savjetničkih timova”, popularno zvane “Save Haven“, a koja se nalazi unutar kampa Shaheen.

Tijekom boravka i osiguranja sigurne lokacije pripadnici FP TAA COY zaduženi su za osiguranje polijetanja i slijetanja helikoptera, provođenje sigurnosnih radnji i postupaka prilikom ulaska u bazu, te fizičko osiguranje baze u dnevno-noćnim uvjetima. Potrebno je istaknuti, kažu u OS RH, kako pripadnici za vrijeme boravka u sigurnoj lokaciji unutar kampa Shaheen samostalno pripremaju sve svoje obroke – što je vjerojatno prilična razlika od dosadašnje logistike u kampu Marmal.

Unatoč hvali i samohvali OS RH, ostaje činjenica da je odluka o ostanku hrvatskih snaga u Afganistanu, i njihovom daljnjem djelovanju u okviru misije  “Resolute Support” donijeta u tišini – RH ni nakon više od 11 godina sudjelovanja u misijama po Afganistanu nije došla do toga da o tako bitnim temama raspravlja Hrvatski sabor, i to prije donošenja odluke. Osim jedne nesmotrene najave, o kojoj smo već ranije pisali na portalu Obris.org, neprihvatljivo je da se na sva pitanja o hrvatskom angažmanu u Afganistanu nakon 2014. još nedavno odgovaralo tek sa “znat će se nakon summita u Walesu“.

Posljednji pripadnici hrvatskog AAT (Air Advisory Team), koji su sudjelovali u operaciji potpore miru ISAF, vratili su se kući u ponedjeljak, 14. srpnja, u ranim jutarnjim satima. Riječ je o sastavu 10. AAT ISAF, pod zapovijedanjem bojnika Marijana Skorije. Tijekom 4 godine, koliko su hrvatski zrakoplovci ukupno bili nazočni u Afganistanu, ondje se radilo na obučavanju afganistanskih pilota za samostalno izvršavanje letačkih zadaća, a na helikopterima koje održavaju i afganistanski zrakoplovni tehničari.

Pripadnici HRZ-a i PZO-a od 5. rujna 2010. godine sudjeluju u operaciji potpore miru ISAF – u svojstvu obučavatelja i savjetnika AN AF-a (Afganistanskih zračnih snaga). Prva zadaća hrvatskih zrakoplovaca, krajem 2010. godine – tog puta u sklopu AMT (Air Mentoring Team), bila je pružanje potpore i mentoriranje 203. korpusa ANAF-a i trajala je 6. mjeseci, priopćile su OS RH. Nakon te prve rotacije, pripadnici HRZ-a i PZO-a nastavljaju aktivno sudjelovati u misiji ISAF – ali u sklopu AAT, sa zadaćom mentoriranja i savjetovanja zrakoplovaca ANAF-a. Navedene zadaće uključivale su obučavanje letača (pilota i letača mehaničara za samostalno izvršavanje letačkih zadaća), te zemaljskog osoblje u funkciji održavanja helikoptera (od pretpoletnih pregleda helikoptera, pa sve do 100-satnih, odnosno 200-satnih pregleda i održavanja helikoptera).

Zadaće koje su bile postavljene pred pripadnike HRZ-a i PZO-a s vremenom su se dopunjavale i mijenjale. Svakom rotacijom pripadnici HRZ-a i PZO-a postizali su sve bolje rezultate u izvršavanju postavljenih zadaća, prije svega dopunjavajući svoje planove priprema, te provodeći iste prije upućivanja u samo područje operacije. Od 7. rotacije AAT ISAF preuzima mentoriranje i savjetovanje 209. korpusa ANAF-a na sjeveru Afganistana, u Mazar-e Sharif Detachment 3 – što je zadaća koju su i pripadnici 10. AAT ISAF provodili do svoga povratka iz operacije. Zajedno s pripadnicima HRZ i PZO, od 8. rotacije AAT ISAF, u radu su sudjelovali i pripadnici Bojne za specijalna djelovanja (BSD) sa zadaćom vatrene potpore (bočni strijelac) tijekom provedbe letačkih zadaća. Uspješnom provedbom zadaća koje su pred njih bile postavljene, pripadnici HRZ i PZO te BSD-a dokazali su i vlastitu osposobljenost za provođenje ove obuke, čime su pomogli i uspostavljanju uspješnijeg funkcioniranja AN AF-a.

ISAF-ova savjetnica za rodnu ravnopravnost krči nove putove ne samo u Hrvatskoj, svojoj rodnoj državi, nego i u Kabulu, piše u tekstu o prvoj hrvatskoj generalici Gordani Garašić objavljenom na ISAF-ovim web-stranicama. Gordana Garašić, hrvatska brigadna generalica, ISAF-savjetnica za rodna pitanja, koja je u Kabul stigla u travnju 2014. godine, predvodi napore za rodnom integracijom ne bi li pomogla afganistanskoj vojsci i policiji u podizanju broja žena u službi, kako bi se dostigao broj od 10 posto žena tijekom idućeg desetljeća.

„Sastavili smo akcijski plan za afganistanske sigurnosne snage, ne bi li uvježbali, poduprli i pomogli tim sigurnosnim snagama u privlačenju više žena u redove policije i vojske“, rekla je Garašić, dodavši: „Vjerujemo, a to se i dokazalo, ako žene sudjeluju u policiji i vojsci – da će to pomoći stabilnosti cijelog društva.“

Garašić govori iz iskustva. Ona je prva žena general u hrvatskoj povijesti, i prva u takvome činu na poslovima savjetnika za rodnu ravnopravnost u NATO-predvođenim operacijama. Garašić blisko surađuje s afganistanskim kolegama u Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu obrane u sklopu svoje službe unutar misije ISAF. Nedavno se generalica Garašić susrela sa svojim afganistanskim kolegicama po funkciji, na službi u afganistanskoj Nacionalnoj policiji, afganistanskoj Neovisnoj komisiji za ljudska prava, Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu obrane. Te afganistanske predstavnica susrele su se u kompleksu zapovjedništva misije ISAF, ne bi li potakle razmjenu informacija usmjerenu ka rodnoj integraciji njihove vojske i policije.

„Bilo je vrlo lijepo što nas je gđa general pozvala ovamo“, rekla je brigadna generalica Hekmat Shahi, direktorica za rodna, ljudska i dječja prava pri Ministarstvu unutarnjih poslova: „Ovaj posjet je bio vrlo važan i za nas koristan budući smo razmijenile mišljenja i učile od žene generala.“

Shahi je poduprla i buduće mogućnosti susreta s Garašić, te s drugim afganistanskim ženama koje služe na vodećim pozicijama, ne bi li radile na poboljšavanju rodne integracije u afganistanskoj vojsci i policiji. „Budući ovakvi sastanci bit će nas izuzetno korisni“, rekla je Shahi: „Ako razmijenimo ideje s generalicom, i naučimo iz njenih iskustava, to nam može pomoći i u našem planiranju.“

Afganistanske žene u policiji

Trenutno otprilike 2000 žena služi u redovima afganistanske nacionalne policije, dok je ugrubo oko 700 žena u afganistanskom Ratnom zrakoplovstvu i Kopnenoj vojsci. Garašić je poduprla i daljnje širenje mogućnosti za razmjenu informacija, ne samo s državnom vlašću Afganistana, nego i s međunarodnim organizacijama i drugim institucijama koje se bave rodnom integracijom.

„Sve što trebamo je raditi zajedno s afganistanskom vlašću i institucijama, a naravno i s drugim međunarodnim organizacijama, ne bi li promovirali rodna pitanja i integraciju“, rekla je Garašić: „Jedinstvo svih tih napora usmjerenih na postizanje napretka je ostvarivo.“

Generalica Garašić spomenula je sudjelovanje afganistanskih žena na izborima 05. travnja i na drugome krugu tih istih izbora, održanom 14. lipnja ove godine. „Na nedavno održanom drugom krugu predsjedničkih izbora 38 posto glasova je bilo dano od afganistanskih žena, što ja smatram dobrim znakom, koji pokazuje da one žele biti aktivne u svome društvu.“

Prema Garašić, žene u Afganistanu žele služiti u vojsci i policiji bez barijera ili prepreka: „Kroz tijek novačenja i obuke, a onda i odgovarajućim raspoređivanjem na dužnost i unapređivanjem, postići će se zadržavanje žena u vojnoj i policijskoj službi“, rekla je Garašić: „Ako to bude doživljeno kao poštovanja vrijedno zanimanje, posebice kako će više žena ulaziti u policijske snage, to će pomoći brojčanom smanjivanju, te uspješnijem rješavanju zločina i prekršaja prema ženama.“

Kojim putem iz Hrvatske u Afganistan?

Kako smo već pisali, Gordana Garašić, s privremenim činom brigadnog generala, promaknuće je dobila uoči odlaska na 9-mjesečnu misiju u Afganistan, da bi po povratku u Lijepu našu dobila i stalni takav čin. Ovim položajem u operaciji ISAF Gordana Garašić postala je drugi najviše pozicionirani pripadnik OS RH u nekoj međunarodnoj mirovnoj misiji:

„Mi smo do sada imali jednog časnika koji je bio u UN misiji, a ne u operaciji potpore miru, koji je bio zapovjednik misije, to je general bojnik Dragutin Repinc, koji također kad je bio upućivan u misiju u Indiju i Pakistan, također bio privremeno promoviran u čin general bojnika, a nakon toga kad se vratio nakon godinu dana bio je promoviran u stalni čin general bojnika,“

rekao je početkom travnja na predstavljanju prve hrvatske (privremene) generalice načelnik GS OS RH general zbora Drago Lovrić. Nakon 11 godina sudjelovanja u operaciji u Afganistanu, Hrvatska je konačno dobila priliku postaviti svoga čovjeka na generalsko mjesto, što je ministar obrane Ante Kotromanović iskoristio kako bi pohvalio MORH-ovu politiku rodne ravnopravnosti:

„Mi imamo puno pozitivnih primjera jer jako brinemo u OS o ravnopravnosti između muškarca i žene, tako da imamo oko 6 posto žena u OS, a recimo u Ministarstvu na najvišim dužnostima – od zamjenice ministra, pomoćnika ministara – je 40 posto žena. Tako da smo tu u vrhu, top među članicama NATO-a, i to je dobro. To je dobro zato što sam iz osobnog iskustva vidio da raditi sa ženama je sjajno, da su odgovorne, uporne, istrajne, mudrije često puta od nas muškaraca, i nadam se da će tako u budućnosti i Ministarstvo obrane i OS imati jednu takvu dobru politiku gdje će im pružiti priliku da se dokažu“.

Da se stvari mijenjaju, te da su danas u vojsci žene ipak manje diskriminirane potvrdila je i netom promovirana generalica Garašić:

“Situacija prije 15 godina je u svakom slučaju bila drugačija nego danas. Međutim, ja osobno nisam osjetila, možda sam imala sreće, nikakvu diskriminaciju po tom pitanju. Ono što je najbitnije, što je na prvom mjestu, da bilo koji posao radite, da ga radite profesionalno, da ste za njega kvalificirani, da ste kompetentni, i ako ga radite dobro kao i vaš kolega, bez obzira da li je on muško ili žensko, kolege će vas cijeniti, nadređeni će to prepoznati i to je najbolji put.”

A kad nije u uniformi, Garašić za sebe tvrdi da je ista kao i svi drugi ljudi:

“U privatno vrijeme kad ga imam, jer slobodni vikendi nisu baš uvijek luksuz u vojsci, radim sve što i ostali normalni ljudi – pospremam i čistim, peglam, imam dva kućna ljubimca – dvije mačke, imala sam prije i psa, ali je na žalost njemački ovčar uginuo tako da smo odlučili da nećemo imati više psa. Dakle, sve što i normalni ljudi vole… pogledat’ dobar film, volim trčat, volim biti na svježem zraku, kosim travu…”

Garašić će u Afganistanu ostati do kraja ove godine, odnosno do završetka operacije ISAF, a po povratku u Hrvatsku čeka je stalni generalski čin.