Od 28. do 31. ožujka ove godine u mjestu Naqueri Quitol, na jugu indijske savezne države Goa, trajao je sajam vojne opreme Defexpo India 2016. Riječ je o priredbi dvogodišnjeg ritma, koja je ove godine održana po deveti put, obuhvativši pri tome tematska područja opremanja kopnenih i mornaričkih snaga, kao i potrebe sustava tzv. “domovinske sigurnosti”.

Ovogodišnja takva priredba bila je organizirana u skladu s geslom “Make in India” – sloganom kojeg je indijski premijer Narendra Modi lansirao krajem rujna 2014. godine, gdje je među 25 posebno istaknutih razvojnih područja bila uključena i “Obrambena proizvodnja”. Indija, zemlja čije su oružane snage treće po veličini na svijetu, uvozi oko 60 posto svoje vojne opreme i tijekom idućih 8 godina planira u tu svrhu potrošiti oko 250 milijardi indijskih rupija (oko 3,31 milijardi eura) – temeljem godišnjeg obrambenog proračuna koji je za godinu 2015.-2016. iznosio oko 2.467,27 milijardi INR (oko 32,7 milijardi eura). Kako se moglo čitati na stranicama velikog indijskog dnevnika Hindustan Times, ovo je poslovno područje na kojem svoju šansu vidi i hrvatska obrambena industrija – konkretno, tvrtka HS Produkt iz Karlovca. U nastavku prenosimo spomenuti zanimljivi tekst na ovu aktualnu gospodarsku temu.

Indijski vojnik na službi pred kompleksom parlamenta u New Delhiju

Jurišna puška je osnovno sredstvo potrebno svakoj vojsci. Ali, na sajmu Defence Expo 2016, organiziranom u skladu s temom “Make in India”, malo je pomaka ostvareno u pronalaženju zamjene za puške INSAS (Indian Small Arms System), koje indijska vojska koristi od 1996. godine.

Takvo stanje vlada usprkos činjenici da se više od 1.000 poduzeća iz 40 država natječe za udio u indijskoj obrambenoj industriji, od koje se očekuje porast vrijednosti na oko 100 milijardi USD u idućih 10 godina. “Političari smatraju da su sigurni čim vide vojnika (jawan) koji nosi pušku. Sada je potrebno promijeniti takav način razmišljanja. Vojska je prisiljena koristiti zastarjelo oružje“, rekao je umirovljeni brigadni general Afsir Karim, vojni stručnjak koji je zapovijedao i bojnom u ratu s Pakistanom 1971. godine.

Nakon što je 2015. godine poništen međunarodni natječaj za izbor jurišne puške raspisan 2011. godine, indijska vojska je svoje nade položila u pušku INSAS Excalibur, razvijenu od Organizacije za obrambeno istraživanje i razvoj (Defence Research and Development Organisation – DRDO). No iz vojnih se izvora čulo da je Excalibur u najboljem slučaju tek dorađeni INSAS, i da on ne može biti osnovno oružje. Doktor S. Christopher, generalni direktor DRDO, kaže: “Mi prihvaćamo da je bilo problema, ali mi konstantno radimo na pružanju sve bolje opreme“.

Natječajem iz 2011. željelo se kupiti gotovo 66.000 pušaka i proizvesti njih još 100.000 temeljem transfera tehnologije. Beretta, Sig Sauer, IWI, Colt i Česká su pokazali interes, ali se od svega toga ništa nije ostvarilo. Za sada su puške 1B1 INSAS standardno oružje pješaštva, iako neke specijalne te elitne postrojbe koriste i Uzi, Heckler & Koch MP5 ili drugo.

Moguća zamjena bi tu mogla biti i u Hrvatskoj proizvedena jurišna puška VHS-2. Indijski predstavnik proizvođača HS Produkt, Shailesh Tewary, tvrdi da je ovo NATO-certificirano oružje prošlo testiranja u Indiji, i da je njegov učinak prepoznat. HS Produkt je spreman prenijeti dizajn, razvoj i svoju tehnologiju u Indiju.

“Dok naš oružni sustav ima dokazanu vrijednost, te se nalazi i u službi pri više oružanih snaga, mi bi željeli podrobnije proučiti Politiku obrambenih nabava (Defence Procurement Policy – DPP), prije nego krenemo planirati naš daljnji korak“, izjavio je viši član uprave jedne od tvrtki. Stručnjaci ističu da nabave u obrani nisu dio standardnog otvorenog tržišnog oblika komercijalne nabave, budući da one imaju i geopolitičke odraze.

Original ovog teksta je autor Presley Thomas objavio 5. travnja 2016. na internetskoj stranici indijskog dnevnika Hindustan Times (http://www.hindustantimes.com/). U svom se originalnom obliku ova vijest nalazi na adresi: http://www.hindustantimes.com/business/make-in-india-yet-to-get-a-new-assault-rifle-for-its-forces/story-gvehVpBXVytqg4zzx2SKeN.html

Predstavnici ruskog „Aircraft Corporation MiG“ (Российская самолетостроительная корпорация “МиГ”), proizvođači borbenih zrakoplova MiG, izjavili su u ponedjeljak, 9. lipnja, da im je prodaja u 2013. godini (promatrano iz godine u godinu) porasla 68 posto, dostigavši 30,3 milijarde rublji (880 milijuna USD). Pritom je zarada po zaposleniku narasla 73 posto u usporedbi s onom iz 2012. godine, dostigavši 3,1 milijun rublji (90 tisuća USD), pohvalili su se iz Odnosa s javnošću MiG-a, dodajući da je korporacija prošle godine zabilježila rekordne financijske rezultate.

MiG, koji je dio ruskog poduzeća u državnom vlasništvu „United Aircraft Corporation“ (Объединённая Авиастроительная Корпорация – OAK), na vrijeme je ispunio narudžbu iz 2013. godine, te predao prvu skupinu zrakoplova MiG-29K/KUB (NATO oznaka – Fulcrum-D), prilagođenih polijetanju s brodova nosača zrakoplova, za potrebe ruske mornarice. „Plan isporuka kao dio vojne i tehničke suradnje sa stranim državama je 2013. godine ispunjen za 120 posto. Indijsko Ministarstvo obrane zaprimilo je 10 modernih borbenih zrakoplova. U 2013. godini, MiG je potpisao ugovore u vrijednosti 10 milijardi rubalja (290 milijuna USD)“, priopćili su iz MiG-a. Korporacija MiG investirala je oko 1,6 milijardi rubalja (46 milijuna USD) u unapređivanje proizvodnje 2013. godine, što je 50 posto više nego 2012. godine.

Problemi izazvani prekidom suradnje s Ukrajinom nisu nepremostivi za rusko poduzeće „Aircraft Corporation MiG“, komentirao je generalni direktor Sergej Korotkov izvještaje o tome da ukrajinski državni konglomerat obrambene industrije Ukroboronprom (Укроборонпром) proglasio zabranu slanja u Rusiju proizvoda vojne ili dvostruke namjene. „Da, naravno, MiG surađuje s ukrajinskim poduzećima. I neću sad sve pojednostavljivati – ima tu poteškoća, ali one nisu nepremostive ili po prirodi nesavladive. Jednostavno, potrebni su vrijeme i novac“, izjavio je Korotkov. Rekao je i da neka ukrajinska poduzeća izrađuju proizvode ne samo za Rusiju. „Ako nam oni prestanu isporučivati neke proizvode, samo će sebi otežati situaciju“, vjeruje čelnik MiG Aircraft Corporation.

„Mi imamo alternativna poduzeća koja mogu u kratkom roku rekonstruirati ili reproducirati te proizvode“. Pitanje većeg broja stvari je već riješeno, a za ostale treba određeno vrijeme. „Poduzimaju se mjere, naravno. Sada i država osigurava novac za to. Dakle, mi tu ne vidimo velikih problema“, rekao je Korotkov, objasnivši kako je tijekom perioda SSSR-a usporediva proizvodnja bila razvijena i na teritoriju Rusije: „Nacrti su ovdje, dizajneri su ovdje, mi imamo i slična poduzeća. Dakle, to nije katastrofa“.

Modernizacija indijskih MiG-29 lovaca

Ruska „Aircraft Corporation MiG“ ispunila je svoje obveze isporuke kompleta za modernizaciju indijskih lovaca MiG-29 na verziju MiG-29UGP, objasnio je generalni direktor MiG-a Sergej Korotkov. Po ugovoru vrijednom 964 milijuna USD, potpisanom 2009. godine, ruska korporacija krenula je u modernizaciju 6 borbenih zrakoplova u svojim proizvodnim kapacitetima i isporuku komplete za modernizaciju dodatnih indijskih MiG-29 zrakoplova od strane tamošnjih lokalnih poduzeća zrakoplovne industrije.

„Mi smo u 2012. i 2013. isporučili po 3 zrakoplova. Također smo isporučili tehnološke komplete koji su potrebni za sastavljanje, popravak i modernizaciju zrakoplova indijskog ratnog zrakoplovstva. Dakle, mi smo u potpunosti ispunili sve naše obveze“, rekao je Korotkov.

Prema njegovim navodima, prvih 6 zrakoplova „su već u uznapredovaloj fazi popravka i modernizacije“ u indijskim pogonima. „Ovaj se posao nastavlja. Velika skupina eksperata iz MiG-korporacije je ondje. Oni, zajedno s našim podugovarateljima koji sudjeluju u projektu, prenijeli su te zrakoplove i uvježbavaju indijske kolege u njihovom sastavljanju“, rekao je čelnik ruske korporacije.

Prema njegovim navodima, nastavlja se obuka indijskih pilota za MiG-29K/KUB, zrakoplove namijenjene polijetanju s nosača. Druga skupina od 5 indijskih pilota počela je obuku na testnom poligonu za mornaričko zrakoplovstvo u Goi. „Nakon dobivanja certifikata za sposobnost, oni će imati pravo letjeti tim avionima, polijetati i slijetati na nosač zrakoplova Vikramaditya“, rekao je Korotkov. Obuka prošle skupine od 5 pilota bila je provedena u 2 faze. Prva faza održana je na jednom ruskom obučnom postrojenju, a druga – na nedavno izgrađenom obučnom poligonu u Indiji. Prvo slijetanje borbenog zrakoplova MiG-29KUB, upravljanog od indijskog pilota, na palubu nosača zrakoplova Vikramaditya dogodilo se 7. veljače 2014. godine.

Generalni direktor „Aircraft Corporation MiG“ osvrnuo se i na sudjelovanje ovog poduzeća pri izgradnji obučnog centra za indijske mornaričke pilote. „Mi smo dizajnirali mehanizam za ovaj kompleks i mi smo ga instalirali. Uspjeli takav veliki program implementirati u vrlo kratkom vremenskom periodu“, zaključio je Korotkov.

Indijske zračne snage u potrazi za novim borbenim zrakoplovom

Evaluacija koju su Indijske Zračne Snage (Indian Air Force, IAF; op. prev.) poduzele glede šest modela prijavljenih za svoj natječaj srednjeg višenamjenskog borbenog zrakoplova (Medium Multi Role Combat Aircraft – MMRCA; op. prev.) uzela je u obzir pitanje troškova životnog ciklusa, što bi se moglo otprilike opisati kao visina troškova tijekom čitavog razdoblja u kojemu zrakoplov služi. Ovo je učinjeno radi stava da zbiljska cijena zrakoplovne flote nije samo u nabavnoj cijeni.

“Koliko daje?” 

Prije nekog vremena, indijski proizvođač automobila Maruti Suzuki napravio je seriju reklama gdje se gledatelje pozivalo neka pogledaju, poimence, jahtu, svemirski brod i prekooceanski zrakoplov kojim pilotira djeva nalik Ameliji Earhart. Sve reklame završavale su pitanjem na hindiju: “Kitna deti hai?”  To doslovno znači: “Koliko daje?” Za one koji nisu bliski s kolokvijalnim uličnim hindijem, ova fraza rabi se u točno određenom kontekstu. Pitanje koje se ovdje postavlja, a često i među prijateljima kad raspravljaju o vrednotama novog modela automobila jest: “Koliko kilometraže se dade izvući iz auta?” Učestalost servisiranja, popravci, održavanje i dijelovi, te popratni troškovi, sve se to podrazumijeva ovim pitanjem. 

Poanta tih reklama je briga koju Indijci vode za troškove kilometraže i druge radne troškove, te kako proizvođač automobila najavljuje da daje najbolje odlike. To nije nešto o čemu bi po nekoj tradiciji brigu vodili vozači u Sjedinjenim Državama (premda su se stvari promijenile posljednjih godina), pa su se ondje proizvodili cestovni gorostasi, prilagođeni više jednom stilu življenja negoli ekonomičnosti. Indija jako dobro poznaje oskudicu, pa se svakovrsna štedljivost smatra vrlinom. Kad se odlučuje o novom vozilu, u obzir se uzima ne samo kilometraža, već i drugi učestali troškovi, poput servisiranja, popravaka i rezervnih dijelova. Automobil Tata Nano mogao je biti izmaštan i stavljen na tržište samo u zemlji poput Indije. 

U jednoj inačici reklame, Maruti se poigrava i vojnim potrebama. Samo pogledajte. Izraz na licu ruskog generala je posebice neprocjenjiv. 

I tako je i s IAF-ovim tenderom za 126 zrakoplova specifikacije MMRCA, a koji, čini se, ide kraju. Kad je počela evaluacija šest zrakoplova prijavljenih na natječaj, jedna od stvari koje su uzete u obzir je i pitanje troškova životnog ciklusa, što bi se moglo otprilike opisati kao visina troškova tijekom razdoblja u kojemu zrakoplov služi. Ovo je učinjeno radi stava da zbiljska cijena zrakoplovne flote nije samo u nabavnoj cijeni, posebice nakon iskustva sa starijim ruskim zrakoplovima. Zapravo, gornja reklama mogla bi odražavati začuđenost ruskog generala, kao i nelagodu prouzročenu pitanjem. 

Nije da Indija želi najjeftiniji zrakoplov koji se nudi (iako se čini da je IAF izabrao najnižeg ponuđača među kvalificiranim prodavateljima), već IAF želi da se odluka o kvalifikacijama nekog zrakoplova u tehničkom smislu temelji na najboljoj mogućoj prosudbi vrednota pojedinog zrakoplova. 

Studija koju je tijekom srpnja proveo IHS Jane’s (puni naziv branda nakon što je informacijski koncern IHS Inc. kupio Jane’s, op. prev.), i koju je Stratpost već ranije komentirao, kaže: “Dok je početna nabavna cijena naprednih sustava poput zrakoplova značajno narasla, cijena potpore i operacija takvih platformi čini značajni udio u godišnjim obrambenim proračunima”, dodajući: “Premda je ‘glavnica’ jedinične cijene aviona i dalje važna, niži troškovi radnog vijeka i cijene po satu leta (Cost Per Flight Hour, CPFH; op. prev.) omogućuju uštede tijekom uzastopnih godina i mogu stoga dati bolju vrijednost u odnosu na ekvivalentni avion manje jedinične cijene”. 

Nakon višedesetljetnog korištenja i brojnih nezgoda, Indija je "umirovila" svoje zrakoplove tipa MiG-21

Ovo je po prvi put da je cijena radnog vijeka uzeta u obzir pri odlučivanju o obrambenoj nabavi. Čvrsta predodžba o operativnim troškovima, troškovima servisiranja i remonta svakog aviona omogućila bi IAF-u da dođe do bolje prosudbe o tome koliko koristi može izvući iz pojedinog aviona. IAF bi mogao uračunati ovu cijenu u svoje buduće proračune, što bi mu omogućilo aproksimirati prosječnu cijenu svake operacije i vježbe, čak i pojedinog leta. Poznavanje ove cijene u odnosu na operativne sposobnosti svakog aviona dalo bi IAF-u informaciju o razmjernoj vrijednosti u odnosu na novac uložen u njihovu kupnju. Nadalje, uštede i učinkovitost u korištenju pojedine platforme imaju efekt prelijevanja na sposobnost odvraćanja, s raspoloživošću aviona. Teškoća leži u određivanju vrijednosti. Proizvođači se razilaze po pitanju što bi se uzimalo u obzir pri određivanju cijene sata leta. Čak se i oružane snage iste nacije ponekad razilaze oko pitanja što se uračunava u tu cijenu. 

Studija koju je sačinio IHS Jane’s nastojala je standardizirati upravo to, istražujući zajedničke čimbenike koji idu u korištenje pojedinog aviona i modelirajući potrošnju goriva za tipove koji su predmet studije. Izvješće je pojasnilo da “dolarska vrijednost cijene sata leta aviona predstavlja oportunitetni trošak rada osoblja na održavanju, kao i korištenja ograničene zalihe rezervnih dijelova, i velikih i malih, uz avijacijsko gorivo”, dodajući: “Ove stavke su od važnosti kao dio logističke organizacije zračnih snaga i postaju kritično važnima kad se vode operacije u ratnim uvjetima, odnosno preko mora, kada se traži visoka operativnost platforme.” 

Ovi se troškovi  onda trebaju “razmatrati ne samo kao postotak proračuna zračnih snaga, već i kao vrijeme i napori osoblja pri generiranju misija“. “Premda bi skuplji avion s višom cijenom po satu leta mogao pružiti bolje sposobnosti, također je vjerojatno da će se pokazati većim potrošačem nepovratnih stavki kao što su vrijeme, dijelovi i gorivo”, kaže studija. 

“U ovoj studiji, IHS Jane’s je utvrdio da Saab Gripen i Lockheed Martin F-16 pružaju najnižu cijenu sata leta što vodi zaključku da – ako su svi drugi parametri izjednačeni – oba tipa stoga pružaju najveću operativnost i najekonomičniju cijenu po misiji”, navodi izvješće i dodaje: “Dok se za većeg Rafalea, EuroFightera i F-18 E/F smatra da pružaju visoke performanse i sposobnosti (a da se i ne spominje F-35 koji pripada 5. generaciji), vrste operacija koje poduzimaju nacije Zapada tijekom posljednjeg desetljeća nisu pokazale da bi manji F-16 ili Gripen bili u bitno nepovoljnijem položaju u usporedbi s većim dvomotornim tipovima”. 

IHS Jane’s primjećuje kako postoji ‘značajan argument’ u smislu da “manja cijena sata leta i troškovi tijekom životnog vijeka zaslužuju veću pažnju kod ocjenjivanja aviona ukoliko prosječna misija ne zahtijeva platformu bez premca, već samo onu koja je sposobna zadovoljiti zahtjeve”. 

“Visoka cijena uzdržavanja lovačkog aviona tijekom pohoda u usporedbi s razmjerno niskom cijenom sata leta – ali ipak konkurentne sposobnosti – Gripena ili F-16 suočenih s većinom prijetnji daje prednost u korist manjih ali sposobnih aviona”, kaže studija. Za one koji razmatraju te avione za mornaričko zrakoplovstvo, istaknuto je da, iako nije “posebice gledala na utjecaj prilagodbe aviona za mornaričku uporabu na cijenu sata leta”, “anegdotalni dokazi upućuju da tu dolazi do porasta zbog agresivnije okoline i stresnih elemenata svake misije. O tome treba voditi računa kad se razmatra uporaba F-35 B/C ili F-18 E/F ili Rafalea na nosačima zrakoplova”. 

Odabirom Rafalea, IAF je vjerojatno pažljivo i temeljito razmotrio pitanje operativnih troškova, provodeći barem jednako opsežnu studiju kao IHS Jane’s. I postavio pitanje: “Kitna deti hai?”

Gost autor:

Saurabh Joshi, autor na specijaliziranom indijskom portalu www.stratpost.com, ovu je svoju analizu objavio 14. rujna 2012. godine.

Prijevod s engleskog: Boris Švel