Odmah želim napomenuti kako se ovaj komentar odnosi SAMO na jutarnji dio programa konferencije DRONEfest, koji je u cijelosti bio posvećen “državnoj regulativi” i nije kritika cijele konferencije niti njene osnovne ideje. Općenito uzevši, mislim da je DRONEfest sjajna ideja, a to što i na ovakvim, uzbudljivim, gadgetiziranim skupovima većina otpada na dosadnu birokratsku problematiku, u principu nije krivica organizatora, već zemlje u kojoj živimo. Svaka čast IN2 na ideji za skup.

Rekavši to, i pohvalivši ideju konferencije, žalosno je uopće da se na konferencijama posvećenim novim tehnologijama ogroman prostor mora davati “pravnoj problematici”, državi, tumačenju pravilnika i slično. Umjesto da pričamo o zaista uzbudljivim stvarima, a dronovi to jesu, pričamo o zabranama, regulativi, propisima i kaznama. To izgleda tako da dođe neki lik iz ministarstva/agencije/ureda/pizdematerine za nešto i drvi sat-dva o pravilnicima, sve jedan gluplji od drugog. A šta ćeš, iz perspektive organizatora mora se to tako, jer u principu država kod nas gazi sve i svakoga svugdje i ikad, i jednostavno moraš dati 2-3 sata nekom davežu da ti protumači što ti kume uopće smiješ a što ne smiješ, koliko ti formulara treba, koliko sve to košta u davanjima državi i koje ti kazne prijete.

Velim, DRONEfest u ovom elementu uopće nije bio poseban, dosta konferencija je tu slično – s jedne strane uzbudljiva tehnologija, s druge strane neefikasna i otvoreno debilna država i njeni uhljebi.

Nakon samo pola sata slušanja o propisima – došlo mi je slabo. Evo tek par detalja, nabacanih bez ikakvog reda. Za svako se snimanje iz zraka službeno treba tražiti odobrenje. Od koga? Glavni koordinator svega vezanog za droniranje je Državna geodetska uprava (DGU), valjda slijedom “logike” da je od davnina, od stoljeća sedmog, DGU zadužena za snimanja iz zraka.

U vrijeme dronova to znači da od njih tražite dozvolu, unaprijed, s planom leta, itd. Tu je nekako upletena i Agencija za civilno zrakoplovstvo, ali nisam točno ubrao kako. I još neka tijela, uredi i organi, koje sam još manje ubrao.

DGU se dalje po potrebi konzultira s MORH-om, i bog te pitaj s kime i čime. Vrijeme potrebno za izdavanje odobrenja svedeno je s tri mjeseca (!!!) na jedan dan. I to je, kao, super. E, ali to vrijedi samo ako je snimatelj državljanin RH. Za snimanja koja želi raditi stranac, mora se konzultirati MORH i odobrenje se čeka puno duže.

Nakon snimanja – snimci, ako ih mislite igdje objaviti, se šalju DGU na pregled. Da, negdje u uredima DGU sjede mali čovječuljci i šatro tobože, tko zna da li govore istinu, gledaju vaše snimke Hvara, Šolte, Trakošćana, pasa na livadi ili vjenčanja Ane i Tihomira! I paze da ne snimite nešto “osjetljivo” – a što bi to bilo, nije precizirano.

DGU je u nekom periodu (zaboravio sam točno kojem) tako pregledao 37 snimaka dronom. Pohvalili su se tom brojkom! Na primjedbu da je to nerealno malo, i da očito ogroman broj snimatelja niti traži odobrenja, niti šalje snimke na pregled, slijegali su ramenima. Bitno je da imamo regule, a tko ih se drži – nije naš problem. Što su nam poslali – mi smo pregledali, što nam nisu poslali, a jeb’ga….

Ipak, kad mogu, odrape kazne. Recimo, za vrijeme Adventa u Zagrebu, najvećeg turističkog hita ponude glavnog grada, kaznili su stranu snimateljsku ekipu koja je digla dron da snimi adventski sajam odozgo.

Razmislite – ljudi dođu u Zagreb činiti nam besplatnu promociju turizma, a vi ih odrapite kaznom! Razmislite o ovom još jednom…. pa još jednom…. ali, “reda mora biti“, vele predstavnici države, iako je svakom jasno da reda zapravo uopće nema. Ima propisa i kazni, ali reda i pravde ne. Da sam ja dio te strane snimateljske ekipe, pobrinuo bi se o Zagrebu složiti tako “lijepu” reportažu da nas više ne bi nitko posjetio ni da mu platimo hotel, avion i tri tacne zagorskih štrukli.

I uvijek je sve problem nekog drugog. Uvijek su tu odgovori po modelu “ne određujemo to mi, nego MORH” (ili neko drugo tijelo, predstavnici kojega nikad nisu nazočni), “reda mora biti“, “i druge zemlje rade tako” ili “mi se samo držimo propisa“. “Takva su pravila“, “takav je zakon“… a tko je donio zakon, Marsovci?

Ovo je samo manji dio besmislica i začkoljica koje sam pohvatao, jer mi je došla muka. Čovjek sam koji voli gadgete i tehniku, a ne zabrane, birokratski rječnik i daveže.

I naravno da dronovi nisu bezazleni, da ih se nekako treba regulirati, no simptomatično je koliko se naglasak daje na papirna rješenja i slijepo štovanje birokratske procedure, a ne na praktičnost i logičnost. Baratanje minsko-eksplozivnim sredstvima zvanim petarde, koje ljude čini invalidima, je gotovo bez ikakvog nadzora, a snimke vjenčanja dronom pregledava geodetska uprava!?!? (Podsjetimo: nedavno je dijete u Zagorju poginulo u eksploziji karabita, sredstva za koje nema nikakvog nadzora niti se uzorci šalju u DGU.)

Pitanja iz publike bila su manifestacija zdravog razuma u ovom oceanu birokratskog besmisla. Na primjer – smije li turist, domaći ili strani, vozeći se našom lijepom zemljom, udaren inspiracijom i opijen ljepotom, jednostavno stati negdje, izvući dron iz gepeka, dignuti ga i snimati? (Ne smije, u prekršaju je ako unaprijed nije tražio odobrenje. Pri tome se prisjetite da se to odobrenje za strance, zbog nadležnosti MORH-a, čeka nepraktično dugo.) Može li tražiti odobrenje naknadno? (Ne, ta mogućnost nije predviđena zakonom.)

Ne postoji niti mogućnost da netko aplicira za neku dugotrajniju i opću dozvolu, snimanja nekog tipa, ili na nekom prostoru, u trajanju nekoliko mjeseci. Jedan je propis u cijelosti stopiran i vraćen na doradu, koja će trajati mjesecima, jer se riječ “period” trebala zamijeniti terminom “razdoblje” (!!!). Stvar stoji, i stajat će mjesecima radi te jedne riječi. Predstavnik DGU u tome ne vidi ništa strašno, čak se pohvalio kako su oni, sa svoje strane, bili efikasni i (opet) “zastoj u proceduri nije do njih“, nego do nekoga tko danas nije tu.

Kao i obično, predstavnici države na ovakvim skupovima nađu za primjer neku osobito restriktivnu zemlju i jašu po njoj dok sunce ne zađe. Kad se pozivaju na poreze, birokrati vole spominjati Švedsku i Dansku, pritom zaboravljajući da te zemlje u svim ostalim elementima – kvaliteti usluga koje građani dobiju za poreze, snazi privrede itd – šiju Hrvatsku za red veličine. U slučaju dronova, najdraži primjer bio im je – Italija. “Probajte u Italiji tražiti dozvolu pa ćete vidjeti” – bila je današnja mantra predstavnika DGU.
——————–

——————–
Okrugli stol kojim je zaključen segment konferencije radnog naziva “Država protiv građana i mozga” vodio je Ivica Mudrinić, u svom, nažalost, nama dobro poznatom stilu – ublaži sve, razvodni, pomiješaj s 2-postotnom otopinom limunade, i ishvali državu toliko da i njima bude neugodno. Ni sam ne znam koliko puta na predavanjima i okruglim stolovima, od WinDaysa preko raznih skupova HUP-a i drugih organizatora, očekivao sam od Mudrinića da se stavi na stranu biznisa, poduzetništva i jednostavno zdravog razuma, da bude kritičan i provokativan u diskusiji, i nisam to doživio nijednom, ni u tragovima. Koliko taj čovjek ima toplih riječi za državu, promatrač bi rekao da živimo u top 10 poduzetničkih rajeva planete, a ne u propaloj rupetini koja je po konkurentnosti i business friendly atmosferi u dnu Evrope i svijeta. Zar ga to baš nimalo ne smeta?

Demonstracija bespilotne letjelice na vojnome sajmu ASDA 2015 u Splitu

Shvaćam da je za Mudrinića osobno ova država ispala jako jako dobro. U to uopće ne bih želio ulaziti. No, sada, kad se okućio, potkožio i osigurao, mogao bi barem u javnim istupima zagovarati neke poslovne i poduzetničke i zdravo razumske ideje i za nas ostale, a ne podilaziti birokratima do razine koju je neugodno slušati.

Niti jednom riječju nije prekidao izlaganja birokrata s najbesmislenijim objašnjenjima tupavih pravila (i njihove selektivne i nedosljedne neprimjene). Niti jedno potpitanje nije postavio. Na kraju je zaključio olujom pohvala i tezom kako “u državnim tijelima imamo iznimno kvalitetne ljude za koje jamčim da se uspješno nose sa svim izazovima” i tako to, hvala na pažnji i “molim ispratite ih pljeskom“. Čemu to podilaženje, zaista ne shvaćam.

* Ovaj tekst je autor Oleg Maštruko objavio 30. ožujka 2016. na internetskoj stranici časopisa Bug(http://www.bug.hr/), a mi ga prenosimo uz dozvolu uredništva. U svom se originalnom obliku ovaj aktualni komentar događanja nalazi na adresi: http://www.bug.hr/komentari/dronovi-raljama-uhljeba/151799.aspx