Prilikom nedavnog potpisivanja ugovora Ministarstva obrane RH s tvrtkama hrvatske vojne industrije bilo je mnogo govora i o tijeku te nastavku opremanju Hrvatske vojske hrvatskim vatrenim oružjem – prvenstveno iz pogona karlovačke tvrtke HS Produkt. Po tom su pitanju novinari prvo izvidjeli stvari s ministrom obrane Antom Kotromanovićem, koji je iznio jasnu namjeru nastavka opremanja OS RH hrvatskim naoružanjem, u skladu i s izvoznim planovima proizvođača iz Karlovca:

“Dat ćemo prednost određenim drugim zemljama, ali naša namjera je da VHS puška, VHS dvojka, da bude kompletno u uporabi u OS. Znači, mi smo razgovarali o zamjeni jedinice za dvojku, a u ovom trenutku imamo…. mislim da smo mi, rekao bih, drugi na redu, zato što ima jedna određena zemlja gdje moramo to plasirati, to je u interesu njihovom, a mi možemo sačekati. Naše su potrebe 20 tisuća pušaka“.

Pri tome, OS RH trenutno raspolažu s oko 7.000 komada ovih domaćih jurišnih pušaka tipa VHS-1, koje će se nastojati zamijeniti za novije – tipa VHS-2. No, dok se priča o ovakvoj zamjeni “jedan-za-jedan”, te kompletnome opremanju OS RH novijim modelom ovog oružja, Kotromanović je tu dao i okvirne vremenske okvire, na koje će itekako utjecati izvozni poslovi hrvatske obrambene industrije:

“Nemamo mi sada granicu, 2017., 2018. – nemamo. To ćemo se dogovarati. Mi znamo koji su kapaciteti njihovi, mi znamo koliko sredstava možemo izdvojiti svake godine, i sve će, naravno, ovisiti o tome koliko ćemo, koliko ćemo… govorim evo u množini, jer mi isto maksimalno moramo se truditi – pomagati da naši proizvodi se plasiraju van, koliko ćemo napraviti negdje vani posla“.

Na ovo se onda detaljnije nadovezao i Željko Pavlin, direktor HS Produkta iz Karlovca, koji je javnosti predstavio gledanje svog poduzeća na ovu osjetljivu tematiku:

“Doista, kao što kažete, relativno nedavno smo izbacili na tržište pušku VHS-2 – to je poboljšana inačica puške VHS-1, odnosno u nekim segmentima, s obzirom na brojne izmjene, možemo slobodno reći da je to nova puška koja će ponuditi mnogo noviteta u segmentu jurišnih pušaka u svijetu. Prošle godine smo mi zajedno s RH i Ministarstvom obrane završili testiranje najprije prototipova, pokrenuli serijsku proizvodnju, zatim izvršili testiranje prvih pušaka proizvedenih u doista serijskoj proizvodnji, a ovaj ugovor danas koji potpisujemo rezultat je toga rada koji smo radili na puški VHS-2 tijekom 2014. i dijelom 2013. godine. Mi smo inače prošle godine… i za nas je ovo doista bitno, jer ovaj ugovor je prva potvrda da je ta naša jurišna puška spremna ući u OS, znači u jednu uporabu od strane vojnika – isto tako, paralelno s ovim ispitivanjem koje smo radili s našim Ministarstvom obrane, mi smo radili neka ispitivanja isto jurišne puške VHS-2 na nekim stranim tržištima. Prošle godine smo uspjeli potpisati i ugovor za izvoz prvih 10.000 pušaka VHS-2 – ovo o čemu je ministar govori, koje mi moramo isporučiti u prvoj polovici, odnosno u prvom kvartalu ove godine – i sudeći prema tome i sudeći prema reakcijama korisnika u još nekim zemljama, reakcije su više nego dobre. Ovdje želim samo napomenuti – mi smo prisutni i dalo se vidjeti i čuti u medijima, i zadnjih dana, da smo izašli na još neka tržišta sa pištoljima i da je postojao interes i za puške, i opet govorim o puški VHS-2. Nadamo se da ćemo s Agencijom Alan vrlo brzo i potpisati nove ugovore za izvoz puške VHS-2 koja također, što se tiče nas, može biti isporučena tijekom ove polovice godine, a i prisutni smo na nekoliko tendera i u Europi i izvan Europe pa pričekajmo ovu godinu da vidimo rezultate. Za sada su, moram reći, reakcije pozitivne i bolje nego što je to bilo na VHS-1. Međutim za nas je VHS-1 bila jedan vrlo, vrlo bitan model, gdje smo mi neke osnovne stvari naučili i dokazali. Znači, da sama puška tehnički i sa strane uporabe od vojnika nema zastoja, da može funkcionirati u svim uvjetima – i tu su nam je uvelike pomogla, i praktički dragocjena su iskustva od Ministarstva obrane. A VHS-2 je jedna evolucija – znači, dodatak nekih stvari za koje moramo reći da ih još nitko u svijetu nema. Mislimo da je to dobar uspjeh. Otprilike reputaciju u svijetu imamo na osnovu jedinice, a ova dvojka, odnosno na već ugovore koji su sada potpisani – već sada su veći nego što smo to ostvarili zadnjih nekoliko godina sa jedinicom“.

Konkretno, Pavlin je tu istaknuo Irak kao zemlju “gdje imamo taj prvi ugovor za jurišnu pušku VHS-2” – dok se već ranije ondje izvozilo i pištolje, a na ispitivanjima su bili i neki drugi uzorci.

—————————-

—————————-

Ponešto konkretnije o VHS-2

No, budući da smo na portalu Obris.org posljednji put o VHS-2 pisali tijekom vojne izložbe ASDA 2013, kada je to oružje i doživjelo svoju prvu javnu prezentaciju, upitali smo Željka Pavlina i o konkretnim novinama koje je ovaj projekt doživio tijekom posljednje dvije godine. Evo, što nam je on o tome odgovorio:

“U odnosu na ASDA-u, nekoliko dodataka je bilo napravljeno. Kao što sam rekao – mi smo nakon ASDA-e imali i testiranja, testiranja prototipa s Ministarstvom obrane, imali smo testiranja serijske proizvodnje i vršili smo testove u nekim zemljama i sukladno tim testovima neke manje izmjene smo i doista napravili. Ono što je vizualno se možda može vidjeti i glavna promjena u odnosu na ono što je bilo predstavljeno na ASDA-i – to je prednji rub, odnosno prednji potkundak, prednji dio je promijenjen – znači radi poboljšanog načina hlađenja, neke su tu stvari na cijevi mijenjane što su možda korisnici vidjeli… Ali upravo, da bi se prilagodili tim uvjetima u tim nekim bliskoistočnim zemljama, gdje sada je upravo za mnoge proizvođače veliko tržište, a isto tako može se vidjeti da su promijenjeni i tipovi ciljnika. U ovoj zadnjoj proizvodnoj verziji u odnosu na prije, gdje smo upravo željeli još poboljšati mogućnosti ispucavanja, gađanja s našom puškom na veće daljine, tako da smo mi uspjeli s ovim novim ciljnicima, čvrstim, znači metalnim ciljnicima postići rezultate na 500 metara u neke grupe od 20-ak cm, što je za jurišne puške ovog tipa više nego vrhunski rezultat“.

Da bi čuli obje strane u ovome poslu, o sudjelovanju OS RH u razvoju nove jurišne puške VHS-2 (u verziji duge D2 i kratke K2) pitali smo i brigadnog generala Darka Pintarića, inače načelnika Sektora za naoružanje u Upravi za materijalne resurse MORH-a:

“Posebno povjerenstvo Ministarstva obrane i OS je sudjelovalo u ispitivanjima. Prikupljali smo informacije iz uporabe oružja i primjedbe pojedinaca, upravo njihova zapažanja i prijedloge – što oni su smatrali da sa VHS-1, recimo, bi moglo biti bolje. Na temelju svega toga smo ta svoja zapažanja prenijeli HS-u, koji su onda išli razvijati modifikacije, dorade, prerade i druga poboljšanja verzije 1, VHS-1. Rezultat svih tih mjera je VHS-2. I onda to povjerenstvo Ministarstva obrane i OS je sudjelovalo u testiranjima i ispitivanjima pušaka, kako u HS-u tako i kod nas na strelištima, za određene daljine gdje HS nema uvjete u tvornici. Tako da je to išlo dvojako, i dok se nije potpuno zadovoljilo sva testiranja. Tu je bilo još određenih dorada tijekom testiranja – znači, dok je sve uspjelo zadovoljiti, Povjerenstvo se složilo kao takvo i predložilo da to bude konačna verzija. Naravno, to je proces, niz koraka“.

Prema navodima generala Pintarića, ovaj je postupak dovršen tek nedavno, “krajem prošle godine“. No, dok još ima vremena po pitanju razmišljanja o jurišnoj pušci VHS-3, to nije ujedno i kraj ovakve suradnje…

“Za sada ne vidim potrebu jer…treba pustiti u uporabu. Svaki vojni proizvod uvijek se promatra i onda se donose ocjene i vidi se kako će se pokazati u upotrebi. Zato je bitno da se on koristi, stavi u uporabu i onda tijekom vremena se vidi da li postoje primjedbe, ako postoje – da li su te primjedbe veće, manje… da li uopće postoji potreba da bi se išta mijenjalo. A tek onda se po potrebi ide zamijeniti, odnosno tražit tehnološko rješenje koje će odgovoriti na potrebu za promjenom ili doradom“.

Do tada, napomenimo kako je početkom 2015. bilo za vidjeti i ponešto dodatne opreme izložene zajedno s puškom VHS-2. Među ostalim, posebno nam je pažnju privukao jedan tradicionalni dodatak osnovnom vojnom streljačkom naoružanju – bajunet. O tome smo pitali Željka Pavlina, predstavnika proizvođača…

“Pa, bajunet je bio dio standardne opreme za našu pušku. Mi kao HS Produkt ga ne proizvodimo, nego dobavljamo od kooperanata, ali on je tu. I vojska je kupovala i prije u određenoj količini te bajunete. Za nas je samo bitno da je on napravljen da može se prihvatiti na našu pušku, odnosno da je u skladu s ostalim prihvatima pušaka koje se koriste u NATO standardu“.

Sve je to samo dio uspješnog poslovanja HS Produkta, koje je direktor Pavlin ovako sažeo za portal Obris.org…

“Promet prošle godine je bio negdje preko 600 milijuna kn što se tiče HS Produkta. To su puške i pištolji, da. Znači, mi smo krenuli od onih naših famoznih nekoliko posto – prošle godine smo imali 7 do 8 posto izvoza izvan područja SAD-a… Odnosno, radimo ono što smo najavljivali – da tijekom godina izvoz izvan SAD-a raste u nekom postotku, i nadamo se da će iduće godine… da ćemo doći do 10-ak, možda i nešto više posto. Ujedno, nešto ispod 10 posto je prihod od strane pušaka, a velim – očekujemo, pogotovo sada s ovom dvojkom, da će se taj mijenjati u korist puške. Kažem, puška je specifična, jer ona… kada dobijete… Treba vam dugo vremena da dobijete neki ugovor, a onda ona ide u značajnijem postotku par godina ili… zavisno o veličini vojske – dok ne isporučite, a onda opet pada, tako da će u svakom slučaju pištolji biti konstantniji i imat će manje rasta i padova u tom nekom odnosu prema puški“.

Pištolji iz HS-a u OS RH?

Kad je već bila riječ o osobnom naoružanju vojnika OS RH, teško je bilo odoljeti, a naše sugovornike ne upitati i o pitanju sve češćeg korištenja pištolja u OS RH – oružja koje iako nije u standardnoj lepezi opreme za svakog pojedinca, to ipak počesto postaje kad hrvatski vojnik završi u misijama van granica Hrvatske. O tome smo prvo stvari provjerili kod brigadnog generala Darka Pintarića iz Sektora za naoružanje MORH-a, kojeg smo pitali je li točan naš dojam da u Hrvatskoj, za razliku od nekih drugih država, redovan vojnik ne duži i pištolj pod normalno.

“Tako je. Znači, i pištolj i puška su oružje pojedinca, pojedinačno naoružanje koje duži osoba. Pištolja duže samo određene kategorije zapovjednika, da li časnika ili vojnika u zavisnosti od vrste dužnosti na koju idu. To je puno manji broj osoba koje za obavljanje zadaća trebaju imati pištolj, jer pištolj je za određenu uporabu… samoobranu i tako dalje – dok je namjena puške, i zbog daljina i svega ostalog, sasvim drugačija“.

No, na pitanje da li se unutar Ministarstva razmišlja ovakav stav promijeniti – i po uzoru na čestu praksu inozemnih oružanih snaga nabaviti pištolje i za ostatak OS RH – za generala Pintarića nije bilo dileme…

“Nabava bilo koje opreme, pa tako i pištolja, se odrađuje i planira na temelju ukupnih potreba. A potrebe Oružanih snaga nisu za svakoga vojnika, nego su propisane i ustrojem, vrstom zadaća, posebno operacija, i onda se te ukupne potrebe zadovoljavaju i planiraju tijekom godina. Ne mora se svake godine nabavljati… Može se odjedanput nabavit ili kroz nekoliko godina ukupne potrebe. Znači, zavisi od vrste sredstva do sredstva, ali se sve temelji na potrebama OS. Ministarstvo obrane ne nabavlja nešto što ne treba OS“.

Dakle, riječ je tu o pitanju po kojem OS RH za sada nisu iskazale potrebu?

“OS imaju određeni broj pištolja i postojeće količine im zadovoljavaju potrebe da mogu provoditi svoje zadaće, a normalno, ukupne potrebe OS za svom opremom su uvijek veće nego koliko su moguća proračunska sredstva. Znači da se te potrebe onda usklađuju sa prioritetima, i to je ono o čemu OS vode računa – u iskazivanju svojih potreba, u okviru odobrenih proračunskih sredstava, koliko se može odvojiti za opremanje određenom opremom. Tako da ne znači ako nešto se ne nabavlja pojedine godine – da za tim nema potrebe. Potreba možda postoji, ali se mora… možda to i nije jednako prioritetno kao nešto što je u toj godini. I tu je jedan balans – način usklađivanja ukupnih potreba s ukupnim sredstvima, s raspoloživim financijskim sredstvima za Ministarstvo obrane“.

Pogled hrvatske obrambene industrije na ovo pitanje očekivano je bio poprilično relaksiraniji. O tome je svjedočio i Željko Pavlin, koji je na pitanje o korištenju HS Produktovih pištolja u inozemnim misijama istaknuo: “Hrvatska vojska već od prvoga dana koristi naš pištolj i on je doista standardno dio opreme hrvatskog vojnika, a i puška je u većem broju, zavisno od broja pušaka koliko je bilo isporučeno HV-u, te u zavisnosti o logistici, uvježbavanju itd. Puška postaje sve više dio opreme naših hrvatskih vojnika, ali pištolj je od prvog dana” – dok je oko mogućeg standardnog opremanja kompletne Hrvatske vojske kompletima karlovačkih pušaka i pištolja direktor najvećeg hrvatskog privatnog proizvođača naoružanja već ponešto oprezniji:

“To ovisi o … Kao što je i ministar rekao – ovisi o… s jedne strane mogućnostima Ministarstva obrane, koliko će kupiti naših pušaka. Ovisi i o nama, koliko ćemo moći napraviti, iako mislim da je to manji segment jer mi ćemo u svakom slučaju moći napraviti dovoljno koliko MORH traži… I, velim, koliko bude moglo tako će se brzo i opremati. Za nas je bitno da plan je, i usvojeno je – ono što je ministar rekao – da se kompletno HV opremi hrvatskom puškom. I to će se tijekom godina, siguran sam, i dogoditi“.

Ostale teme po pitanju opremanja

Ministarstvo obrane Republike Hrvatske posljednjih godina aktivno podupire domaću obrambenu industriju. No, je li to samo pitanje nacionalne preference, ili je ipak na prvome mjestu kvaliteta opremanja pripadnika OS RH. O tome, kao i o odnosu vanjskih te domaćih ponuđača upitali smo za mišljenje brigadnog generala Darka Pintarića, načelnika Sektora za naoružanje u Upravi za materijalne resurse MORH-a:

“U Hrvatskoj ne postoji mogućnost ili ne postoje proizvodni kapaciteti i sposobnosti za proizvodnju apsolutno sve vojne opreme koja je potrebna za cijeli spektar zadaća OS. Znači da se jedan dio opreme nabavlja od onih proizvođača koji su pobijedili na natječaju, sukladno Zakonu o javnoj nabavi (s njima postoje sporazumi), ili od slučaja do slučaja pobjede na natječaju tijekom pojedine godine kada se nešto nabavlja. Normalno da se kroz takve natječaje za dio opreme javljaju i strani dobavljači, i ostalo – jer normalno da mi gledamo kompletan spektar opreme koja je dostupna na svjetskom tržištu. Znači ovo što je oprema ovdje, koju mi nabavljamo od domaćih proizvođača, što smo mi izrazito zadovoljni, je oprema koja je u rangu sa svjetskim proizvođačima. To je nama bitno! Znači mi ne forsiramo da bude domaći proizvod pod apsolutno svaku cijenu – taj proizvod mora zadovoljiti naše zahtjeve, taktičko-tehničke i ostale zahtjeve… da ispuni kvalitete, ne bi li on bio isporučen OS u konačnici“.

Uz niz drugih vojnih artikala, koje se uvozi iz inozemstva, na pamet nužno padne i pitanje domaće proizvodnje streljiva. Tu bolnu temu se u više navrata spominjalo riješiti putem industrijske suradnje obrambenog sektora te poduzeća HS Produkt, kao najvećeg hrvatskog potrošača streljiva izvan državnoga sustava. O tom bolnome pitanju je direktor spomenute karlovačke tvrtke Pavlin istaknuo:

“Pa proizvodnja streljiva je jedna ideja koja svakako nije zamrla, a o kojoj se dalje razmišlja. Znači, neke su već predradnje obavljene – u smislu da je napravljena određena studija, financijska, da su pregledani i na neki način predloženi od strane Ministarstva određeni objekti koji bi se mogli koristiti za tu namjenu. Sada se radi na zatvaranju financijske konstrukcije, odnosno gledamo eventualno i kako bi uključili nekog partnera, upravo zbog velike investicije i zbog osiguranja tržišta – jer sigurno da sama Hrvatska, i uz potporu HV i policije, je premalena da bi zadovoljila potrebe za tako veliku tvornicu“.

Ako je netko posljednjih godina propustio zamijetiti – Hrvati, oni etnički i oni koji su to samo po državljanstvu, među ostalim dijele i određenu sklonost samoozljeđivanju ručnim vatrenim oružjem, posebice pištoljima. Dok takvih situacija počesto ima i u svim ostalim kategorijama građana koji službeno barataju oružjem, u Oružanim snagama Republike Hrvatske  o takvom se slučaju posljednji put čulo nedavno – kada si je razvodnik G. P. u vrijeme odmora, 20. rujna ove godine, službenim pištoljem propucao dlan lijeve ruke. Spomenuti se incident dogodio u Afganistanu, na sjeveru te zemlje, u kampu Marmal – o čemu je MORH na vrijeme obavijestio hrvatsku javnost.

Na reakciju sustava čekalo se tek nekoliko dana. Kako u svojem priopćenju ističe MORH:

“Nedavno provedenom raščlambom vezanom za pravila uporabe snaga i nastavak sudjelovanja hrvatskih snaga u Afganistanu, zaključeno je da u budućim kontingentima dio pripadnika nema potrebu za nošenje kratkog osobnog naoružanja“.

Nadalje…

“Uzevši u obzir trenutna pravila uporabe snaga utvrđeno je da od 210 pripadnika 22. hrvatskog kontingenta, njih 60 na vojničkim dužnostima zbog prirode obavljanja svojih zadaća nema potrebu za nošenjem kratkog osobnog naoružanja, dok preostali dio od 150 pripadnika (časnika, dočasnika i vojnika) radi prirode zadaća imaju potrebu za nošenje kratkog naoružanja te ih isti imaju i nose“.

Načelnik GS OS RH general Drago Lovrić donio je zapovijed, s kojom se složio i ministar obrane Ante Kotromanović, te je tako spomenutih 60 pripadnika 22. HRVCON-a ISAF razdužilo kratko osobno naoružanje, i trenutno za osobnu zaštitu koriste jurišnu pušku H&K G-36 cal. 5,56×45 mm. Na prvi pogled sve sjajno!

Drugi pogled na stvar

Pa ipak, čitava ova stvar odmah otvara dva temeljno različita pitanja. Potpuno neupućenome čovjeku  lako bi se učinilo da je ovim potezom zapravo bitno smanjena razina samozaštite pojedinih hrvatskih vojnika u Afganistanu, jer “Što više oružja imaju, to bolje! To su sigurniji“. Naravno, to ne stoji. Kao prvo, čista količina naoružanja koju pojedinac vuče sa sobom nema nikakve veze s njegovom osobnom sigurnošću, budući je posrijedi nešto sasvim drugo – koliko je on s tim pojedinim oružjima zapravo vješt. A svaki je različit komad oružja ipak specijalizirana alatka za sebe. Ujedno, kako je tu u pitanju službeno oružje, za čiju se uporabu prolazi službenu obuku, pitanje je – i uz najbolju jednokratnu obuku – koliko je ta nova vještina pojedincu zapravo sjela. Tako ne bi trebalo čuditi da u široj vojnoj populaciji baratanje jurišnom puškom – onom s kojom se radi pod normalno,učestalo – ipak bude na višoj razini vještine i sigurnosti od baratanja oružjem koje se “ne duži” pod normalno. A, istini za volju, i kod časnika i dočasnika u Hrvatskoj, pištolj nije nešto što bi bilo svakodnevna stvar – dok ga redovna vojska zapravo pod normalno ni nema.

I tu dolazimo do drugog pitanja. Otkud, pobogu, pištolji u redovitoj opremi baš svih koji odlaze u misije? To je jedno strukturnije pitanje, koje treba i pomalo detaljnije obrazložiti. Večernji list, koji je jučer i otvorio čitavu ovu zanimljivu temu, navodi riječi svog izvora: “Običaj da svi naši vojnici nose pištolje, objašnjava dalje, ostao je od prvog kontingenta 2003. kada smo u Afganistan poslali vojnu policiju koja po prirodi posla koristi pištolje i kratko automatsko oružje“. Nedvojbeno, to je točno. A upravo tu leži i problem.

Po pištolj za svakoga!

Hrvatska je vojska ustrojena u ratu i nije posebna tajna da su u to doba mnoge stvari bile više “kaubojske”. Pištolji, koje se u JNA-ljudstvu izdavalo učestalošću tipičnom za sređene vojske, odmah su postali primarni plijen iz osvojenih skladišta. Ljudi su ih kupovali, osvajali, pa i dobivali, a koliko se i autor sjeća – nosio ih je tko je imao, kako je znao i kako mu je to odgovaralo. Trebalo je ponešto godina da se tu stanje barem donekle sredi – da se ograniči nošenje i formacijsko zaduživanje takvog oružja, te da se postupno sredi lepeza oružja u uporabi.

Pri tome, držimo na umu i činjenicu da takvo ručno oružje zapravo nije – nikad i nigdje – primarno oružje glavnine vojnika. Vojske su redovno ljudstvo od pamtivijeka naoružavale jednostavnim i masovnim oružjem, što pištolji dugo nisu bili. Oni su, kao i sablje i bodeži, bili tipična oprema elite i časnika, od kojih se očekivalo da ih sami nabave, a da tu egzotiku onda i sami održavaju. Tek postupno, kao svojevrstan prijelaz, države su dočasnicima krenule davati nekakvo vatreno oružje – kao svojevrsni dokaz uzdizanja prema statusu časnika. Tu je često riječ bila o grubljem oružju, obično revolverima, koje se onda prestankom službe moralo vratiti. Tek je vremenom ta praksa prvo proširena na svo zapovjedno osoblje, ne bi li se unificiralo streljivo i obuku, da bi onda porastom pouzdanosti djelovanja pištolja ta vrsta ručnog vatrenog oružja zamijenila revolvere kao glavni tip službenog, ali sekundarnog vojnog oružja. Njime se, uz časnike i dočasnike, krenulo opremati i još neke tipove postrojbi – prvenstveno vojnu policiju, postrojbe specijalne namjene, stražare, a ponegdje i poneke vrste pozadinskih trupa – iako je mnogo češća bila praksa da ti, donekle manje važni dijelovi vojnoga sustava budu opremljeni starim ili ponešto isluženim tipovima osnovnoga naoružanja.

A Hrvatska? Pa Hrvatska i tu, kao i na mnogo drugih mjesta, ne voli sustav ili sustavne prakse djelovanja – već se radi po dojmu, što bi rekli, “kako voda nanese!”. Upravo je zato i bilo moguće da u misije prvo ode Vojna policija, a da se kasnije formacijsko oružje za misije određuje na isti način, iako u spomenute aktivnosti više ne ide samo Vojna policija. Nekome je tu možda bilo i pitanje prestiža da se u misiji izgleda opasnije, opremljenije – da su ondje svi ljudi kao časnici, ili svi ljudi barem “kobajagi” vojna policija.

Za ostale države koje djeluju u Afganistanu, sada i iz MORH-a čujemo onu očekivanu stvar – “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

Obuka kao kritični faktor

Nije tajna da efikasno baratanje pojedinim oružjem itekako traži vježbu. Obuku za korištenje pištolja redovito je ljudstvo dobivalo tek pred upućivanje u misiju – što se i ocjenjivalo, kako MORH ponosno kaže: “Po provedenoj obuci vrši se završno ocjenjivanje svih pripadnika kontingenta sukladno NATO uputi za ocjenjivanje CREVAL odobrava se ili ne odobrava upućivanje u područje operacije“.

U jučerašnjoj reakciji na pisanje medija saznajemo da:

“Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Pri tome, naravno, nema spomena onom bitnijem detalju – koliko je tu stvarno, svatko od njih,  ispalio komada streljiva tijekom te obuke ? Jer, kao što brojanje broja noćenja ne govori mnogo o hrvatskome turizmu, tako ni sami sati provedeni uz strelište ne govore mnogo o obuci u korištenju vatrenog oružja.

Ako i pretpostavimo da se na strelištu nije tek pilo pivo, jasno je da utrošak streljiva po glavi vojnika tijekom obuke nije baš visok – kao što nije visok ni postotak onih koji su samo zbog istinski loših rezultata u baratanju oružjem imali problema u vojnoj karijeri. Kao što je slučaj i pri ocjenjivanju državnih službenika, gdje se mikroskopom treba tražiti onog koji se po ocjeni ne “ističe”, tako ni ovdje ne čudi službena izjava MORH-a, “Svi pripadnici kontingenta u operaciji proveli su sve planirane i propisane obučne aktivnosti te su ocjenjeni ocjenom ‘izvrstan’.” Posebne vještine tu se ne nagrađuju, a “izvannastavne aktivnosti”, kakvo je, recimo, praktično streljaštvo, ne potiču se. A mi tu dolazimo do pravoga pitanja:

Tko tu kome?

Nakon što je u nešto više od tri godine bilo barem pet slučajeva samoozljeđivanja ručnim oružjem, za koje je prilično izvjesno odgovoran ljudski faktor, “… pojačan je intenzitet obuke u rukovanju osobnim naoružanjem u području operacije ISAF, ali takvi događaji ubrzali su i odluku o povlačenju dijela osobnog kratkog naoružanja, ali samo za one pripadnike OS RH kojima ono nije potrebno za izvršenje zadaća u misiji“. Do te je odluke došlo ne planski ili sustavno, već temeljem analize konkretnoga incidenta. I dobro da se barem sad, u jesen 2013. godine, krenulo u analizu nakon incidenta – kad do takvoga razvoja situacije nije došlo i ranije, pri prethodnim slučajevima samoranjavanja.

Tom je analizom incidenta otkrivena jedna čudna i nepotrebna praksa preširokog izdavanja osobnog naoružanja kratke cijevi, koja ne odgovara međunarodnim i profesionalnim običajima; koja traži neuobičajeno širenje postupka obuke pred odlazak u misije, i koja je u konačnici i skuplja nego što je to normalno ili potrebno. To će se sada skresati, i to je dobro!

Manje je dobar način na koji je ova inače racionalna mjera izvedena – ubrzo nakon raspoređivanja svježeg kontingenta na teren, u misiju. Time je nešto što je pametno izvedeno na način koji jasno stavlja do znanja da spomenuta promjena nije proizvod sustavnoga djelovanja ili neke dugoročno planirane odluke – što je dojam koji bi ostavila primjena novine u opremanju s pripremama prvog idućeg kontingenta ljudi. Ovako, inače pozitivna promjena lako bi mogla ostati upamćena kao svojevrsna kaznena mjera, koja je iz vedra neba pogodila baš pripadnike 22. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF, a sve zbog nespretnosti jednog njihova pripadnika. No, ipak je to tek pitanje percepcije.

Ono što uopće nije dobro, a provlači se prilično glatko i kroz medijske napise o ovoj čitavoj situaciji, a onda i kroz reakcije Ministarstva – dodatno je pitanje logistike i obuke, vrlo slično pitanju o podjeli pištolja svakome tko ima pas za kojeg bi istog mogao zataknuti. Naime, da ponovimo dva citata iz jučerašnjeg priopćenja Ministarstva obrane RH…

Prvo:  “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

I drugo:  “Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Usporedbom ove dvije izjave, čovjek ne može a da ne zaključi da jurišna puška koju OS RH koristi “u matičnoj državi” je famozna “puška H&K G-36“, koju naši vojnici koriste u Afganistanu. Uz elementarni uvid u opremu Hrvatske vojske, bivšu i sadašnju, jasno je da se i tu, po pitanju osnovnoga oružja (s kojim bi vojska trebala biti intimno bliska), na teren odlazi bitno drugačije no što je to praksa u domovini.

Pa tko je tek tu lud!