Vlada je na svojoj prošlotjednoj 28. sjednici usvojila iznimku utemeljenu na zakonu, ili službeno nazvano „Prijedlog odluke o davanju prethodnog odobrenja za razminiranje perspektivne vojne lokacije ‘Korešnica’, Žrnovnica“. Iznimka se sastoji u tome da će se dio tog objekta razminirati u organizaciji Hrvatskog centra za razminiranje (HCR). Zašto je tome tako Vladi nije objašnjeno, a državni tajnik u MORH-u Tomislav Ivić u obrazloženju je naveo da se to radi jer je – dozvoljeno:

„Zakonom o protuminskom djelovanju propisano je da je za razminiranje perspektivnih vojnih lokacija nadležno Ministarstvo obrane, a da razminiranje neperspektivnih vojnih lokacija organizira Hrvatski centar za razminiranje. Uz navedeno, propisana je iznimka, te je utvrđeno da Ministarstvo obrane može, uz prethodno odobrenje Vlade RH, zatražiti da se razminiranje pojedinih perspektivnih vojnih lokacija obavi sukladno Zakonu o protuminskom djelovanju. Stoga se predlaže donošenje odluke Vlade RH kojom se daje odobrenje da se za razminiranje dijela vojne lokacije Korešnica (Žrnovnica) zaduži Hrvatski centar za razminiranje, dok će razminiranje ostalog dijela vojne lokacije obaviti Oružane snage. Financijska sredstva za provedbu ove odluke osigurana su u državnom proračunu za 2017. godinu, na pozicijama Hrvatskog centra za razminiranje“.

Prije negoli krene u razminiranje dijela Korešnice, Hrvatski centar za razminiranje dobit će od Ministarstva obrane dokumentaciju o miniranosti te vojne lokacije, a nakon obavljenog posla HCR je dužan izdati Potvrdu o isključenju vojne lokacije iz minsko-sumnjivog područja. Uz to, HCR je dužan Policijskoj upravi Splitsko-dalmatinskoj dostaviti obavijest o pronađenoj količini i vrstama minsko-eksplozivnih sredstava na tom području. Iz popratnog Vladinog dokumenta vidljivo je i da bi HCR mogao biti nadležan za razminiranje Korešnice još naredne dvije godine, budući da izričito piše:

„Financijska sredstva za pokriće troškova razminiranja vojne lokacije iz točke II. ove Odluke osigurana su u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2017. godinu i projekcijama za 2018. i 2019. godinu na pozicijama Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskog centra za razminiranje“.

Ova je odluka donesena prije nego je Vlada donijela Plan razminiranja za ovu godinu, dokument koji su dosadašnje vlade donosile uglavnom na kraju prvog ili na samom početku drugog tromjesečja u godini. No ni u dosadašnjim planovima takvih aktivnosti nije bilo ni spomena razminiranju vojnog objekta Korešnica, osim što je 2015. naložena izrada projektne dokumentacije za razminiranje vojne lokacije Korešnica (Žrnovnica). U Izvješću o provedbi plana humanitarnog razminiranja i utrošenim financijskim sredstvima za 2015. godinu (iz svibnja 2016.) potvrđeno je da je te godine na lokaciji Korešnica proveden tehnički izvid na površini veličine 1.051 m², pri čemu je pronađen jedan komad neeksplodiranog ubojnog sredstva. Na temelju tog izvida utvrđena je minska zagađenost područja.

O čemu se tu zapravo radi?

Iako su prostorno nedaleki, vojni kompleksi „Žrnovnica“ i „Korešnica (Žrnovnica)“ vrlo su različiti. Negdašnji „Objekt 181“, „Žrnovnica“, danas je aktivni vojni kompleks, a ta negdašnja mornaričko-tehnička raketna baza je i dalje matični objekt za mornaričko raketno naoružanje u okviru Hrvatske ratne mornarice. S druge strane, kompleks „Korešnica“ nije aktivan, a riječ je o utvrđenom operativnom centru negdašnjeg JNA zapovjedništva VPO (vojno-pomorske oblasti). Nekad znana kao „Objekt 182″, „Korešnica“ je imala barem malo sreće – zbog blizine drugih aktivnih vojnih objekata ona nije opljačkana i devastirana u stilu donekle usporedivog mornaričkog operativnog centra VPO, objekta „Vela Glava“ na Visu, o čijem smo tužnom stanju već pisali na portalu Obris.org. Time bi ovaj utvrđeni objekt iz kategorije ARK (nekad „atomska ratna komanda“), za razliku od onoga na Visu, možda i mogao biti ponovo doveden u funkciju. Naime, kada se na stranu stave emotivne zamjerke koje neki imaju prema bivšoj SFRJ i njenim tadašnjim oružanim snagama, ostaje činjenica da bi Republika Hrvatska zaista trebala imati operativne i NBK zaštićene zapovjedne komplekse za potrebe svojih sustava nadzora zračnog i pomorskog prostora. Budući da se takvi objekti grade prema posebnim standardima, oni ispadaju izuzetno skupi za uspostavu, a onda i ne baš jeftini za operativno održavanje. Za uzvrat, takvi objekti daju mogućnost nastavka normalnoga rada i onda kad standardna civilna infrastruktura prestani biti upotrebljiva.

Istini za volju, u vrijeme kad RH jedva uspijeva održati i redovito funkcioniranje obrambenoga sustava, a svaka ozbiljnija obnova vojne opreme prerasta u nacionalno pitanje bez kratkoga odgovora – nije realno očekivati da Hrvatska takav specijalizirani objekt krene graditi iznova. S druge strane, ako objekt već postoji – a kompleks „Korešnica“ je tu i nije pretjerano devastiran – možda bi njegovo postupno revitaliziranje bilo taman u dosegu hrvatskih nacionalnih mogućnosti. Njegova dva strukturna segmenta – tzv. „stari dio“ s komunikacijskom opremom, sustavima klimatizacije, te opskrbe strujom i vodom, te tzv. „novi dio“ s centralnim podsustavom STINA C iz mreže Stina Jadran, te prostor za praćenje zračne situacije na okomitim staklenim planšetama – bila su sporazumno predana u hrvatske ruke 1991. godine, a od onda su pretrpjela nekoliko rundi pljačkanja, rastavljanja i devastacija (donekle umjerenog opsega). Tu bi se, recimo, nakon osnovne obnove moglo smjestiti središte za koordinaciju i ujedinjavanje podataka iz niza već postojećih raznolikih središta koja se bave kontrolom pomorskog prostora RH – (1) operativnog središta Obalne straže i HRM iz obrambenog sustava, (2) Nacionalnog pomorskog centra za prikupljanje podataka (NPCPP) iz okvira MUP, te (3) Sustava nadzora i upravljanja pomorskim prometom iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Naravno, preduvjet za ikakvu revitalizaciju ovog utvrđenog i NBK otpornog vojno-zapovjednog središta predstavlja njegovo razminiranje i postupno aktiviranje u državnoj službi, što se možda sada i nazire na horizontu.

No, ne ide tu sve baš glatko. Naime, lokalna zajednica u Žrnovnici i Korešnici već godinama radi pritisak na Ministarstvo obrane, tražeći da se MORH izjasni da li još uvijek računa na taj prostor i ima li za njega neku vojnu namjenu. Nekada je kroz taj prostor prolazila cesta za naselje Privor, koja je već desetljećima zatvorena, a mjesni odbori tvrde da bi se njenim otvaranjem (u slučaju da MORH više ne želi bazu u Žrnovnici) znatno olakšao život tamošnjim stanovnicima. U Prostornom planu grada Splita iz 2005. godine izričito stoji da su vojni kompleksi „Žrnovnica“ i „Korešnica“ u Žrnovnici zone posebne namjene u funkciji obrane, oko kojih se onda prostiru i zone kontrolirane izgradnje, no to ne sprečava lokalne vlasti da svako malo iznova ne potežu pitanje svrsishodnosti tih vojnih objekata, tražeći njihovu prenamjenu. Imajući u vidu prirodu tih objekata i koristi koje bi sigurnosni i obrambeni sustavi RH imali njihovim održavanjem te stavljanjem u punu funkciju, treba se nadati da će spomenuta lokalna cesta još dugo ostati zatvorena.

Hrvatski centar za razminiranje i Vladin Ured za razminiranje upozoravaju na moguću opasnost premještanja mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava uslijed poplava. Iako za sada u Hrvatskoj nije zabilježena konkretna migracija UbS-a ovoga tipa tijekom posljednjih dana, HCR prati situaciju na terenu.

Na području Općine Gunja nalazi se ukupno 162.017 četvornih metara minski sumnjivog prostora, a radi se o području između rijeke Save i nasipa istočno od željezničkog mosta Gunja – Brčko. Za navedeni prostor ne postoji niti jedan izvorni zapisnik o miniranju, već procjena o mogućnosti da su na šumskim putevima i prosjekama postavljene manje količine PO i PP mina, obzirom na pronalazak jedne TMM-1 mine. Minski sumnjive površine općine Gunja obilježene su s 29 malih tabli minske opasnosti koje su vezane žicom za stabla.

Minski sumnjivo područje u Gunji – između nasipa i rijeke Save

Na prostoru Općine Vrbanja u MSP-u se nalazi površina od 661 514 četvornih metara. Navedeno područje, prema informacijama koje su danas prikupljene trenutno još nije poplavljen, ali postoji takva mogućnost jer voda nadire iz smjera naselja Jamene (Republika Srbija) koje je poplavljeno.
Na području općine Vrbanja u MSP-u se nalazi šuma Debrinja, tj. MSP na šumskim površinama i prosjekama, što potkrepljuju četiri izvorna minska zapisnika sa 683 PP mine PMA-1, PMA-2 i PMA-3 i 48 PO mina TMA-3, te postoji mogućnost, ako voda poplavi to područje, da odnese mine na područja koja su već razminirana prijašnjim projektima HCR-a jer se radio o području nižem od onoga na kojem se trenutno nalaze mine. Područje općine Vrbanja je obilježeno s 30 oznaka minske opasnosti (18 velikih i 12 malih tabli). Male table su vezane žicom od stabla, a velike su zabodene u zemlju.

Minski sumnjivo područje u šumi Debrinja

Predstavnici Hrvatskog centra za razminiranje stupili su u kontakt i stavili se na raspolaganje nadležnim službama koje rukovode akcijama spašavanja ugroženog stanovništva, kao i s predstavnicima Centra razminiranje Bosne i Hercegovine i Republike Srbije s kojima će se oformiti zajedničko povjerenstvo stručnjaka koji će pratiti situaciju.

Vlada je na svojoj sjednici u četvrtak, 13. veljače, prihvatila pokroviteljstvo nad 11. međunarodnim simpozijem i sajmom opreme „Mine Action 2014.“, koja će se održati od 23. do 25. travnja ove godine. Potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, iako je kao obrazloženje ove točke dnevnoga reda imao samo jednu rečenicu, nije je baš najbolje artikulirao:

„Predlaže se da Vlada bude pokrovitelj 11. međunarodnog simpozija, koji zajednički organiziraju Hrvatski centar za razminiranje i hrvatski Centar za testiranje, razvoj i obuku i Ured za razminiranje, upravo novih tehnologija u protuminskom djelovanju.“

No i bez smislenijeg objašnjenja, članovi Vlade izglasali su pokroviteljstvo nad ovom manifestacijom, što državni proračun, barem što se Vlade tiče, neće koštati ništa. Što se tiče suorganizatora – HCR, HCR-Centar za testiranje, razvoj i obuku, te Ured za razminiranje – troškovi su već druga priča.

„Mine Action“ je do sada bio održavan u Šibeniku, no ove godine pobjeći će u susjedni Zadar, točnije u Petrčane kod Zadra. Kako piše na web-stranici Vladinog Ureda za razminiranje, kroz prezentacije domaćih i inozemnih znanstvenih i stručnih radova iz područja protuminskog djelovanja prikazat će se najnovija znanstveno-teorijska i praktična dostignuća, ukazati na probleme i ponuditi održiva rješenja. Poseban naglasak bit će na izlaganju i prezentaciji opreme, što su i do sada mnogi prepoznali kao korisnu priliku za predstavljanje i oglašavanje svojih tvrtki i proizvoda, te priliku za sklapanje poslova.

U sklopu pokaznih vježbi bit će obuhvaćeni najbolji prikazi iz prethodnih godina, kao i neki novi. Prvi put na pokaznoj vježbi saznat će se i kakve novosti donosi suvremeni razvoj u području robotike. Naime, očekuje se prikaz rada dvaju robotskih vozila. Uz to, paralelno će se održavati i radionica Međunarodnog naprednog robotičkog programa IARP HUDEM 2014.

Što se tiče tematskih područja simpozija, valja najaviti da će se raspravljati o (1) problemima i svjetskim iskustvima u minskoj zagađenosti, (2) planiranju i određivanju prioriteta razminiranja, (3) tehnologiji i opremi u humanitarnom razminiranju (aktualno stanje i perspektive razvoja), (4) zagađenosti zemljišta kazetnim streljivom (problemi i rješenja), te o (5) edukaciji sudionika u protuminskom djelovanju (utjecaj na osiguranje kvalitete u humanitarnom razminiranju).

Ured za razminiranje Vlade RH i Hrvatski centar za razminiranje pozivaju sve zainteresirane da sudjeluju u izradi novog i kvalitetnijeg Zakona o protuminskom djelovanju. U obrazac koji se može preuzeti na www.mine.vlada.hr svi zainteresirani – pravne i fizičke osobe – mogu upisati svoje prijedloge za poboljšanje budućeg zakona, kao i primjedbe na pojedine članke postojećeg Zakona o humanitarnom razminiranju. Od budućeg Zakona o protuminskom djelovanju očekuje se da stvori i olakša pretpostavke prema kojima bi Hrvatska zaista mogla biti u najvećoj mjeri očišćena od mina do 2019. godine, ali i da unese reda na tržište razminiravanja.

Otawska konvencija propisuje 2019. godinu kao rok do kada bi se Lijepa naša trebala riješiti minski sumnjivog područja, što je zacrtano i u Nacionalnom programu protuminskog djelovanja RH za razdoblje od 2009. do 2019. godine. Taj dokument, među ostalim, obvezuje Ministarstvo obrane da „do 2019. godine, sukladno vlastitim planovima i dinamici, ukloni minsku opasnost s prostora vojnih objekata koji ostaju na uporabi Oružanim snagama“. Posljednje Izvješće o provedbi plana humanitarnog razminiravanja i utrošenim financijskim sredstvima podneseno je radnim tijelima Sabora – Odboru za obranu i Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost  – krajem prošle godine, točnije 27., odnosno 29. studenog 2012. To ne bi bilo neobično da se ne radi o izvještaju o postupanju u 2011. i najavi plana za 2012. u trenutku kada je ta godina itekako već bila na izmaku.

Zamjenica ministra obrane Višnja Tafra u Hrvatskom centru za razminiranje (izvornom nositelju Izvješća o provedbi plana humanitarnog razminiravanja i utrošenim financijskim sredstvima za 2011. godinu) dobila je objašnjenje da je do takvog kašnjenja došlo zato što nije bilo formirano Upravno vijeće HCR-a (kojeg je Vlada RH formirala u srpnju 2012., o čemu smo već pisali na portalu Obris.org). No, od formiranja Vijeća pa dok Izvješće nije stiglo u ruke saborskih zastupnika prošla su još puna 4 mjeseca, pa se o planu razminiravanja za 2012. razgovaralo gotovo na samom isteku te godine. Plan za 2013. godinu, barem što se razminiravanja vojnih objekata tiče, još uvijek nije došao na red.

Na 8. sjednici saborskog Odbora za obranu zamjenica ministra obrane Višnja Tafra izvijestila je zastupnike o razminiravanju vojnih objekata u 2011. godini. Razminiravanje, inače, sukladno Planu humanitarnog razminiravanja vojnih objekata Oružanih snaga, provodi pionirska bojna inženjerijske pukovnije Zapovjedništva za obuku i doktrinu Hrvatske kopnene vojske „Fran Krsto Frankopan“, sa sjedištem u Osijeku, kao jedina postrojba u Oružanim snagama namjenski opremljena i stručno osposobljena za izvođenje radova humanitarnog razminiravanja. Iako su troškovi te postrojbe za razminiravanje u 2011. godini iznosili oko 536 tisuća kuna, ta sredstva nisu dovoljna – što se najviše očituje u nemogućnosti obnavljanja i održavanja opreme i transportnih sredstava.

Kako je rekla Tafra, Plan razminiravanja za 2011. nije u cijelosti realiziran, i to ponajviše zbog izvanrednog događaja u vojnom skladištu u Pađenima. Osim toga, tijekom 2011. nastavljeno je s razminiravanjem lokacija za uništavanje neperspektivnih ubojnih sredstava na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ u Slunju. Također, „obavljen je pirotehnički pregled vojno-skladišnog kompleksa Pađene, razminirano je 43.208 metara kvadratnih minsko-sumnjivih površina, ostvareno je 29.552 radna sata pirotehničara, prijeđeno je 10.815 kilometara i utrošeno 4.286 litara goriva“, precizno je pobrojala Tafra. Tijekom provedbe razminiravanja vojnih objekata u 2011. pronađeno je, uklonjeno i uništeno ukupno 317 komada neeksplodiranih ubojnih sredstava.

Zamjenica Tafra odmah je iskoristila priliku i umjesto “Plana razminiranja za 2012.” – zastupnicima je podnijela “Izvješće o razminiranju vojnih objekata u tekućoj, 2012. godini“. Tu su brojke ponešto drugačije: planirano je razminiravanje površine od oko 500 tisuća metara kvadratnih u vojnim objektima s ukupno minski sumnjivom površinom oko milijun i 300 tisuća metara kvadratnih. Prioritet u realizaciji Plana je (1) pregled i razminiranje minsko sumnjivih područja na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ na Slunju, (2) potrebe za uništavanjem neispravnog i zastarjelog UbS-a, kao i (3) vojno-skladišni kompleks Debela Glava te (4) vojarna „Predrag Matanović“ u Petrinji.

Tijekom razminiravanja vojnih objekata u 2012. godini ostvareno je 12 272 radna sata pirotehničara, prijeđeno je 6.235 km, utrošeno 3.380 litara goriva i 52 kg maziva. Pirotehnički je u 2012. proveden pregled 3 milijuna 204 metara kvadratnih i ukupno razminirana površina iznosi 61.306 metara kvadratna. Tijekom provedbe ovog razminiravanja u 2012. pronađene su 3 protupješačke mine i 14 komada neeksplodiranih ubojnih sredstava. Iako su rezultati prilično skromni, naročito kada su u pitanju pronađena neeksplodirana sredstva, treba imati na umu da je riječ samo o razminiranju vojnih objekata koji su u vlasništvu Ministarstva obrane, dok su svi ostali, uključujući i nekretnine koje je MORH otpisao kao neperspektivne i predao ih državi – u nadležnosti Hrvatskog centra za razminiranje.

Savjet vs. Upravno vijeće

HCR - Vladin kvadrat sreće

Izmjene Uredbe o osnivanju Hrvatskog centra za razminiranje, koje je usvojila Vlada Zorana Milanovića, na prvi pogled čine se tek kozmetičkim, no kad se usporede s onima iz mandata Jadranke Kosor i s netom objavljenim imenovanjem novih članova Upravnog vijeća HCR-a, postaju prilično zanimljive. Dakle, po novoj izmjeni Uredbe s kraja lipnja ove godine, Kosoričin Savjet HCR-a postaje Milanovićevo Upravno vijeće HCR-a – što bi impliciralo i ponešto drugačiju, odgovorniju i „izvršniju“ ulogu tog tijela. Mijenja mu se i broj članova – prema Kosoričinoj varijanti, Savjet HCR-a ima predsjednika plus šest članova, od kojih je jedan – upravitelj Zaklade „Hrvatska bez mina – Zaklada za humanitarno razminiranje“. Predsjednika Savjeta predlaže predsjednik Vlade RH, u ovom slučaju to je još uvijek bila Jadranka Kosor. Ostale članove Savjeta predlažu s razminiranjem barem načelno povezana ministarstva – Ministarstvo obrane, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo poljoprivrede i Ministarstvo regionalnog razvoja.

Kod Milanovića situacija je potpuno drugačija, i puno sličnija HDZ-ovim manirima – on, Zoran Milanović, kao predsjednik Vlade, predlaže  i predsjednika i članove Upravnog vijeća HCR-a, kojih više nema 6 nego 8 plus predsjednik, a Vlada ih (više formalno) imenuje i razrješava. Od tih sada već 9 članova Upravnog vijeća – 3 su predstavnika ministarstava – Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva vanjskih poslova. Jedino oko čega su se složili i Kosor i Milanović, svaki u svojoj izmjeni Uredbe o osnivanju HCR-a, je da članovi koji su ujedno i državni dužnosnici nemaju pravo na naknadu – a ostali imaju!

Pleština umjesto Milasa, Bruketa umjesto Perice

Naravno, i Kosor i Milanović vole da im u raznim tijelima na koja imaju utjecaja sjede „njihovi“ ljudi. Pa tako i u Savjetu, odnosno Upravnom vijeću HCR-a. Vlada Jadranke Kosor 01. srpnja 2011. na čelo Savjeta HCR-a postavila je Zvonka Milasa, predsjednika jedne od braniteljskih udruge, a danas HDZ-ovog zastupnika u Saboru. Ostali članovi Savjeta bili su Ivica Buconjić ispred MUP-a, brigadni general Drago Matanović ispred MORH-a i Mario Nobilo ispred MVPEI-a. Bivši HDZ-ov saborski zastupnik i predsjednik Kluba utemeljitelja HDZ-a Đuro Perica u Savjetu je završio kao predstavnik Ministarstva poljoprivrede, a HSS-ovac iz Velika Gorice, Vlado Horina, u ime Ministarstva regionalnog razvoja. Savjet je po defaultu upotpunila predsjednica Zaklade „Hrvatska bez mina“ Đurđa Adlešić, u vrijeme imenovanja u Savjet još uvijek saborska zastupnica.

Milanovićevo društvo puno je raznolikije – na čelu Upravnog vijeća je Dijana Pleština, koja se i u ranijim Vladama bavila razminiravateljskom problematikom. Ispred Ministarstva obrane u Vijeće ulazi pomoćnik ministra Viktor Koprivnjak, u ime MUP-a pomoćnica ministra Ines Krajčak, a ispred Vanjskih poslova – Vesna Batistić Kos, također pomoćnica ministrice. Ostalih 5 članova Milanovićevog Upravnog vijeća HCR-a čine Neven Budak, Goran Granić, Gordana Kovačević, Davor Bruketa i Goran Radman.

Polaznici tečaja za prepoznavanje minsko-eksplozivnih sredstava

Dok su netom razriješeni članovi starog Savjeta HCR-a vjerojatno u svom životu i sami posijali koje eksplozivno sredstvo, barem petorici članova novog Upravnog vijeća najprije bi trebalo organizirati mali tečaj prepoznavanja istih. Jer, pogledaju li se njihove biografije, teško je povjerovati da su ikada imali bliski susret s ikakvim minama.

"Pazi, mina"

Neven Budak ugledan je sveučilišni profesor i povjesničar, nesuđeni ministar znanosti, a od ove godine i volonterski posebni savjetnik za znanost predsjednika Vlade Zorana Milanovića. Goran Granić, energetičar, dugogodišnji je ravnatelj Energetskog instituta „Hrvoje Požar“ i potpredsjednik Vlade u mandatu Ivice Račana, zadužen za odnose s Haaškim sudom. Gordana Kovačević, predsjednica je Uprave Ericssona Nikole Tesle, iznimno uspješna poslovna žena. Davor Bruketa, najmlađi je u tom društvu, član glasovitog dizajnerskog dvojca Bruketa&Žinić. Goran Radman u javnosti je najpoznatiji kao bivši direktor Televizije Zagreb, pa onda svjetski poznatog Microsofta – doduše, njegova zastupništva za jugoistočnu Europu. Svima njima zajedničko je najvjerojatnije samo potpuno nepoznavanje tematike kojom će se baviti kao članovi Upravnog vijeća Hrvatskog centra za razmirivanje. No, za utjehu, barem troje od njih možda će uspjeti namaknuti nešto novca i tehnike za razminiranje, a nesumnjivo je da HCR-u ne gine novi vizualni identitet i strateško komuniciranje.

I na kraju, ostaje pitanje kuda su nestala dva člana bivšeg Savjeta HCR-a – Mario Nobilo, donedavni predstavnik Ministarstva vanjskih poslova u Savjetu HCR-a, i Đurđa Adlešić, još uvijek aktualna upraviteljica Zaklade „Hrvatska bez mina“. Njih Milanovićeva Vlada jučer nije poimenice razriješila (za razliku od većine njihovih bivših kolega), ali ni ponovno imenovala u Upravno vijeće. Samo Bog sad zna gdje su na kraju oni po tom pitanju. Što bi Britanci rekli, “Mind the gap”!