Možda su najveći problemi obrane Republike Hrvatske i Oružanih snaga kao njene glavne sastavnice zakonski nered, stavljanje u prvi plan vlastitih interesa i stalni obračun s „njima“. Kako bi se to popravilo nužno je na najvišoj razini ustavno i zakonski nedvosmisleno urediti prava i obveze u sustavu obrane između Sabora, predsjednika države i Vlade. Ovo je čisto političko pitanje, pitanje političkog sustava i o njemu u ovome članku samo toliko, kao naznaka da bi se na tom planu imalo što raditi. Drugo je pitanje uređenje prava i obveza vrhovnog zapovjednika, ministra obrane i načelnika GS OS RH. Jednostavno se to mora zakonski urediti i ni u kojem slučaju ne smije ovisiti o tome želi li netko s nekim surađivati za dobrobit države i naroda ili pak djelovati u korist vlastite pozicije, osobnu korist i probitke vlastite klijentele. Kako bi to mogli analizirati potrebno je vidjeti definiranost nabrojenih funkcija, i to u prvom redu – predsjednika/vrhovnog zapovjednika u Ustavu i Zakonu o obrani, a ministra obrane i načelnika GS OS RH u Zakonu o obrani.

Ustav i Hrvatski sabor

Za ovu temu najvažniji je: članak 94. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, „Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. Sva daljnja razmatranja uloge predsjednika kao vrhovnog zapovjednika OS RH moraju tu odrednicu ne samo imati na umu nego je dosljedno provoditi u svim zakonima koji reguliraju pitanje obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ako pogledamo ovu obvezu predsjednika, deklarativno se ništa bitno nije promijenilo od prvog Ustava do Ustava na snazi, a na simboličnoj razini više nije Vrhovnik. Na papiru obveza je ostala, i to žestoka i eksplicitna, jer je to najvažnija zadaća te političke pozicije. Jasno, bez sposobnosti njene realizacije, ugrožena je opstojnost države i naroda, i ovisiti će o volji drugih, često ne tako moćnih ali agresivnih i imperijalističkih susjeda. Ono što se bitno promijenilo su predsjedničke ovlasti. Koji su to mehanizmi u rukama predsjednika nakon 2000., a posebno nakon 2013. godine, kako bi mogao ispuniti ustavnu obvezu? Jednostavno ih nema jer su mu bitne poluge vlasti uzete promjenom Ustava, ukidanjem polupredsjedničkog i usvajanjem „parlamentarnog“ političkog sustava koji sve više sliči kancelarskom.

Praazne klupe – uobičajena slika u Hrvatskom saboru

Kakav nam je parlament, svima je jasno. On je umjesto glavne državne institucije doslovno „smokvin list“, stroj za glasovanje i davanje legitimiteta stranci i/ili koaliciji na vlasti.  Kvaliteta onog za što dižu ruku kod ovakvih saborskih zastupnika nema nikakvu vrijednost, iako članak 75. stavku 1. Ustava glasi – „Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat“, ma što to značilo – a vidimo da u većini slučajeva ne znači ništa dobro. Možda jedino ima utjecaja za trgovinu i očuvanje najboljeg „radnog mjesta“ u državi. Iznad zdravog razuma i postupanja po Ustavu u dobroj vjeri je stranačka/partijska ili koalicijska stega. Takvo ponašanje otvara prostor za političku trgovinu, a neki to dobro naplaćuju, u prvom redu manjinski zastupnici, zastupnici dijaspore, marginalne stranke, javni prebjezi, ali i stalni spavači (dok ih oni na vlasti ne probude, često i iz višegodišnjeg sna). Predsjednik nema nikakav utjecaj na Vladu i Sabor. Da bi osigurao uspješnu provedbu obveza mora imati mehanizme, a da bi ih izgradio – mora imati financije. Koliko se te obveze drže pro forma svjedoči i činjenica da još ni jedan Predsjednik od Vlade i Sabora, pa ako treba i od hrvatskog naroda, nije odlučno zatražio više sredstava za obranu RH. Saborski odbor koji se bavi obranom radi nevažne stvari, a i rezultati tamo nekih „istraga“ unaprijed su poznati dok se sav nerad i neznanje prikriva nekakvom tajnom ili kako je sad popularno reći – „podaci su klasificirani“. Hoćemo li doživjeti da saborski Odbor za obranu kaže Vladi – želimo više novca za obranu jer se s ovim novcem ne mogu ostvarit ciljevi postavljeni u Strategiji nacionalne sigurnosti i Strategiji obrane Republike Hrvatske. Vidi đavla – upravo Sabor donosi obje strategije i ne samo te strategije. Sabor odlučuje o ratu i miru, ali donosi i državni proračun. Možda ipak odbori služe za povećanja primanja slabo plaćenim i neprivilegiranim saborskim zastupnicima. Nije na odmet podsjetiti kako Sabor ostvaruje i građanski nadzor nad službama sigurnosti Republike Hrvatske. Važno je još jednom naglasiti da saborski zastupnici nemaju obvezujući mandat i da ne mogu na nikoga prenijeti odgovornost za ne činjenje i ne poduzimanje potrebnih mjera glede obrane i sigurnosti RH.

Dokumente koji definiraju te potrebe i mjere možemo gledati zasebno, ali uvijek i kao cjelinu. Naravno da u tu cjelinu svakako spada i DPR (Dugoročni plana razvoja Oružanih snaga). Mala zemlje s malobrojnim ljudskim potencijalom može imati samo male djelatne oružane snage. One moraju biti izvrsno opremljene, a njeni pripadnici/e  izvrsno školovani/e, obučeni/e i uvježbani/e i to u sve tri grane. Za Hrvatsku to znači – vojska, mornarica i zrakoplovstvo. Prema mnogočemu se čini kako je za neke mornarica višak, ali eto more im se dopada. Nakon iznijetog nameće se zaključak da Predsjednik nema mogućnost nametnuti Vladi volju da uloži potrebna sredstva za provedbu njegove ustavne obveze u svezi obrane neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Prema Ustavu, Vlada de jure odgovara Saboru, a kako je u praksi, valjda je jasno i pticama na granama jer očito Sabor odgovara Vladi.

Predsjednik Republike – vrhovni zapovjednik

Za Zakon o obrani i sustav obrane u najširem smislu izuzetnu važnost trebao bi imati članak 7. stavak 1. Zakona o obrani, koji eksplicitno započinje: „Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga“, kao da se radi o dvije osobe. Je li ovo pogreška, slabo prepisano iz Ustava ili je zlonamjerno rušenje autoriteta vrhovnog zapovjednika? Ako nemamo zle namjere ili manjka inteligencije, apsolutno je jasno da nema ni jednog zakona koji na zakonit način to može promijeniti. Ustav apsolutno ne ostavlja nikakvu mogućnost da netko s vrhovnim zapovjednikom dijeli zapovjedno pravo nad oružanim snagama, a ni odgovornost za učinjene pogreške. S ovako eksplicitnim izrijekom Ustava nema nikakve mogućnosti dijeliti zapovjedno pravo vrhovnog zapovjednika na ratno i mirnodopsko, i onda to mirnodopsko dati nekom drugom. Svaki pokušaj te nesuvisle rabote bez promjene Ustava je neprihvatljiv i čini mi se nedjelo. Jedini koji ima potpuno zapovijedanje nad OS RH je vrhovni zapovjednik i nitko više. Ne može Zakon o obrani derogirati to pravo i prenijeti ga na ministra obrane, načelnika GS OS RH ili bilo koga. Kako bi predsjednik/vrhovni zapovjednik mogao obavljati funkciju vrhovnog zapovjednika, koju za razliku od nekih drugih funkcija ni s kime ne dijeli, u njegovom uredu trebalo bi biti najviše osoba sposobnih ga poduprijeti u toj za državu izuzetno važnoj dužnosti. Za OS RH važan je i članak 39. stavak 1. Zakona o obrani – „Oružane snage štite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske te brane njezinu teritorijalnu cjelovitost“. To je upravo ono za što je odgovoran Predsjednik država prema članku 94. stavku 3. Ustava.

Dva problema

Kad već govorimo o OS RH, u Ustavu se ne spominje i ne daje mogućnost da se u Zakonu kao istoznačnica za OS RH ozakoni naziv Hrvatska vojska. U hrvatskom jeziku prijevod latinske riječi „militaris“ ima oblik pridjeva i znači „vojni“, a u srpskom prijevodu je imenica i ima značenje „vojska“. Slično je i s engleskim „military“ koji je u Hrvatskom jeziku pridjev – „vojni“, ali i kao imenica – „oružane snage“. Nekad je bilo relevantno što je pojam obuhvaćao/značio u latinskom jeziku, a danas je važno i relevantno koje značenje ima u engleskom jeziku. Ipak kako bi zadovoljili neke visoko misleće ministre obrane, načelnike GS OSRH, generale i šutljive admirale, eksplicitna odredba Ustava se ne poštuje, pa eto – „Oružane snage RH“ tko želi, a zbog straha i poltronstva to su mnogi, mogu ih zvati „Hrvatska vojska“. I što nam se dogodilo? Dogodilo se da je „vojska“ pojela „oružane snage“, a u vojnom leksiku smo dobili kaos, pa je „vojska“ – i Military, i Armija, i Armada, i Army, iako su armija i armada odavno punopravne riječi u hrvatskom jeziku. Prvotno su se ti termini rabili u mornarici pa ih je Napoleon preuzeo za kopnene snage. No, kad „mudraci“ napišu i dostave na Hrvatski radio, npr. Načelnik GS Hrvatske vojske (umjesto Oružanih snaga RH)  je u službenoj posjeti Republici Sloveniji, a vijesti idu i na engleskom dobijemo prijevod – „The Chief of Staff of the Croatian Army is on an official visit to the Republic of Slovenia“. Govornik, pa i onaj koji samo natuca engleski, shvatit će kako se radi o posjeti načelnika stožera kopnene vojske, odnosno kopnenih snaga. Maksimum što bi hrvatski jezik mogao prihvatiti je: „Oružane snage Republike Hrvatske ili Vojne snage republike Hrvatske“ („Armed Forces of the Republic of Croatia or Military Forces of the Republic of Croatia“), ali definitivno za tim nema potrebe. Ovo je mali izlet od težišta teme kako bih naglasio potrebu obrane Ustava i svake njegove riječi, pa i od presizanja izvedenih promjenama ili dopunama zakona. Naime, ako u Ustavu nešto nije dobro to treba u najkraćem roku promijeniti – ali nikako prtljanjima po zakonu, već ustavnim promjenama.

BŠ-72 Andrija Mohorovičić u viškom akvatoriju

Sad malo o pogrešnoj percepciji Republike Hrvatske kao pomorske države. Članak 7. stavak 5 Ustava RH koji glasi „Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći njezine granice ili djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske“ jako je sličan članku 49. stavku 1. Zakona o obrani koji kaže: „Oružane snage mogu prijeći granice Republike Hrvatske i djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora koju predlaže Vlada uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike“. No, svakom tko ima i zrno logike u glavi jasno je kako ovo ne valja. Ni jedna pomorska država, osim ponosne i nekad pomorske sile Hrvatske, ne zabranjuje svojoj floti izlazak iz teritorijalnog mora. Granica teritorijalnog mora je i granica državnog suvereniteta te integriteta na moru, a ulazak u gospodarski pojas i/ili otvoreno more te u nekim slučajevima i u teritorijalno more susjedne države dopušten je prema Konvenciji UN o pravu mora. Naše se teritorijalno more dodiruje na sjevernom Jadranu sa slovenskim, te na sjevernom Jadranu i kod Palagruže s talijanskim. Očito kako ni naši ustavotvorci, kadaa su pisali Ustav, niti naši kasniji zakonodavci, kao da uopće nisu percipirali hrvatsko more – a samim time ni specifičnosti mornarice, pomorskih snaga, flote/flotile, obalne straže. Jednostavno, suglasno Konvenciji UN o pravu mora, ratni i vladin brod u ne-trgovačke svrhe/javni brod ima pravo naći se u bilo kojoj točki otvorenog mora, bilo čijem gospodarskom pojasu, a u nekim slučajevima i u teritorijalnom moru druge države. Vidimo da se i u Južnom Kineskom moru dižu tenzije oko slobode plovidbe sukladno Konvenciji. No, u nas je stanje kao da su tu odrednicu prepisali od države koja nema izlaz na more – kao što su Austrija, Češka, Slovačka, Mađarska ili tko zna koje druge kopnene države. Ovo je samo dokaz kako su površinski, suprotno logici i dobroj praksi, neke stvari loše uređene. Valja reći kako je ovdje zakonodavac točno prepisao odrednicu iz Ustava. Međutim, kad analiziramo Zakon o obrani i naročito učinjene promjene nakon 2011. godine čovjek se može samo zapitati: “Tko je to radio?” Neću spominjati atribute jer oni su i bez toga sasvim razumljivi i na dohvat svakom razumnom biću.

Loše uređenje kao redovita praksa

Ponovimo, nakon prelaska iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav došlo je do značajnog smanjenja ovlasti predsjednika države u cijelosti, pa i u funkciji vrhovnog zapovjednika. U ovom članku nije fokus na oduzimanju ovlasti već na neujednačenosti ovlasti i obveza te „zakonskim“ umanjenjima ustavne pozicije predsjednika kao vrhovnog zapovjednika, te protuustavnom davanju prava zapovijedanja nad OS RH nekom drugom. Taj je proces naročito intenziviran nakon 2011. godine. Budući da Ustav kaže kako je Predsjednik vrhovni zapovjednik OS RH bilo bi logično da se u Zakonu o obrani tog i takvog predsjednika titulira vrhovnim zapovjednikom. No, famoznom izmjenom Zakona s početka 2000.-ih (NN 33/02 od 29. ožujka 2002. godine), gdje je u članku 7. stajalo – „Predsjednik Republike Hrvatske vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga (u daljnjem tekstu: vrhovni zapovjednik)“, došlo se od 2013. (NN 73/13 od 18. lipnja 2013. godine) do danas na formulaciju „Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga (u daljnjem tekstu: Predsjednik Republike)“. Na ovaj način, kao prvo, otvoren je prostor da se Zakonom o obrani na protuustavan način na najvišu razinu zapovijedanja, razinu sveukupnih OS, uvode ministar obrane te prostor za neprihvatljivo širenje ovlasti načelnika GS OS RH (Zakon iz 2019.) – kao nosioca ovlasti punog zapovijedanja/full command, a to je ustavno pravo Predsjednika/vrhovnog zapovjednika i nikog više. Kao drugo i ne manje značajno: negiranje uloge vrhovnog zapovjednika ogleda se u oduzimanju prava da daje mišljenje u postupku imenovanja ministra obrane. To je dodatno ubrzalo i povećalo intenzitet sukoba između ministra obrane (često u ime predsjednika Vlade) i vrhovnog zapovjednika. Istina, ti sukobi su bili stalni od prelaska na parlamentarni politički sustav. U ovim prepucavanjima najveća žrtva je načelnik GS jer ga je Zakon postavio u nemoguću ulogu, ulogu glavnog vojnog savjetnika i vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane, dok je u zapovjednom lancu (ovisno o čemu se radi) odgovoran i vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane. U ovim igricama strašno su zloupotrijebljene ovlasti za stanja rata, neposredne ratne ugroze i mira, te zadaće Oružanih snaga – ili konkretno prema Zakonu „uporaba OS“, „korištenje i pomoć OS“, i konačno „zapovijedanje OS“.

Svakome je jasno kako je „pravi“ zapovjednik onaj tko zapovijeda u miru. Iako to izrijekom ne piše, kod miroljubivih država i naroda, glavna zadaća oružanih snaga je da svojim postojanjem osiguraju mir, a tek ako to ne uspije moraju biti spremne voditi rat. Naravno, kod imperijalnih i osvajačkih država to može biti i drugačije, o čemu svjedoči imperijalni ruski pohod na Ukrajinu, a nije davno bio ni srpski osvajački rat na našim prostorima. Prema Zakonu iz 2003. ministar obrane je bio odgovoran vrhovnom zapovjedniku za provedbu zapovijedi u skladu s odredbama Zakona (čl. 100. stavak 1.). Međutim, u Zakonu iz 2013. ta odrednica je nestala. U Zakonu iz 2013. možda je i ključan novi čl. 12. – „Ministarstvo obrane kao središnje tijelo državne uprave ima planske, usmjeravajuće, koordinacijske i nadzorne funkcije u obrani te osigurava uvjete za funkcioniranje i djelovanje Oružanih snaga“. Što još fali za puno zapovijedanje? To je na nešto drugačiji način rečeno u članku 70. Ovo jasno pokazuje put kojim će se razvlastiti vrhovni zapovjednik, odnosno Predsjednik.

Predsjednik Ivo Josipović potpisao je 2013. novi Zakon o obrani

Zakon o obrani iz 2013. i ovaj na snazi iz 2019. preferira predsjednika umjesto vrhovnog zapovjednika. U poglavlju o Oružanim snagama ima puno neprincipijelnih i neodrživih konstatacija, pa tako članak 46. kaže: „(1) O uporabi Oružanih snaga odlučuju Hrvatski sabor, Predsjednik Republike, predsjednik Vlade i ministar obrane u skladu s Ustavom i ovim Zakonom. (2) Odluke i naredbe o uporabi Oružanih snaga izdaju tijela i osobe iz stavka 1. ovoga članka u skladu s odredbama ovoga Zakona. (3) Odluke i naredbe o uporabi Oružanih snaga iz stavaka 1. i 2. ovoga članka provode se putem zapovijedi načelnika Glavnog stožera“. Vidimo kako o uporabi OS pored Hrvatskog sabor i Predsjednika/vrhovnog zapovjednika odlučuju Vlada i ministar obrane, i to kako kažu – suglasno s Ustavom i ovim Zakonom. Glede uporabe oružanih snaga, Ustav ne daje eksplicitno ovlast Vladi, a ministar obrane uopće nije ustavna kategorija. Sabor sudjeluje posredno, jer donosi odluku o ratu i miru, te o prijelazu OS preko državne granice. Vlada sudjeluje tek uvjetno jer Ustav predviđa da u nekim prilikama predsjednik donosi naredbu o uporabi OS na prijedlog ili uz suglasnost predsjednika Vlade. Prema ovom članku predsjedniku/vrhovnom zapovjedniku oduzeto je pravo izdavanja zapovijedi kako bi ga se u stavku 2. izjednačilo sa Saborom, predsjednikom Vlade i ministrom obrane. Doduše, to će mu kasnije barem dijelom biti vraćeno jer su vjerojatno zaboravili što su gdje napisali. Tako članak 47. Zakona o obrani glasi: „Predsjednik Republike naređuje uporabu i zapovijeda Oružanim snagama u ratnom stanju te je odgovoran za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. Ovakva formulacija implicitno otvara mogućnost da netko drugi zapovijeda OS u vrijeme kada nema rata. Važno je opet podsjetiti kako Ustav ne vidi različite vrhovne zapovjednike u ratu i miru. Predsjednik je po Ustavu jedini vrhovni zapovjednik u svako vrijeme i u svim prilikama. Naravno da neke ovlasti osim uporabe OS može prenijeti na druge, u prvom redu ministra obrane i načelnika GS, ili pak na zapovjednika operativnih snaga u prostoru. Treba znati kako se prenesena ovlast ne može dalje prenositi i na taj način sa sebe skinuti odgovornost.

Dvovlašće kao norma

Dobar primjer za sve ovo sadržan je u članku 70. Zakona o obrani, koji je postavljen u Zakonu o obrani iz lipnja 2013. godine (NN 73/13), a zadnje i rubno modificiran u ožujku 2018. godine (NN 30/18). U njemu je pod posebnim naslovom „5. Zapovijedanje i rukovođenje u oružanim snagama“ na neprimjeren način uređeno zapovijedanje u OS RH. Naime, jedna od nedopustivih pogrešaka u organizaciji rukovođenja i zapovijedanja, pa i upravljanja, je stanje u kojem podređeni ima dva ili više nadređenih. Ovdje se očito željelo izbjeći da je ministar podređen predsjedniku. Na taj način stvoren je totalni zakonski nered pa su u konačnici prva tri stavka u suprotnosti sa stavkom 7 istoga zakonskog članka. Pogledajmo kako to izgleda u Zakonu o obrani:

Tko zapovijeda, a tko rukovodi?

„(1) Načelnik Glavnog stožera ima ovlast punog zapovijedanja u Oružanim snagama na temelju zapovijedi i naredbi Predsjednika Republike, odluka ministra obrane te odredbi ovoga Zakona.

(2) Načelnik Glavnog stožera odgovoran je Predsjedniku Republike za provedbu zapovijedi i naredbi te ministru obrane za provedbu odluka iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Načelnik Glavnog stožera dužan je o provedbi akata iz stavka 2. ovoga članka kojima se regulira uporaba ili korištenje Oružanih snaga istodobno izvijestiti Predsjednika Republike i ministra obrane.

(…)

(7) Zapovijedanje i rukovođenje u Oružanim snagama zasniva se na načelima jednočelništva i subordinacije“.

Kako vidimo ovdje je „dvostruko čelništvo“. Naime, stavak 1. je u najmanju ruku nespretno napisan. Pravo punog zapovijedanja nad Oružanim snagama ima samo Predsjednik/vrhovni zapovjednik i nitko više. Ovaj stavak mogao bi glasiti: „Načelnik Glavnog stožera ima pravo (ovlast) zapovijedanja u Oružanim snagama na temelju prenijetih ovlasti, zapovijedi i naredbi Predsjednika Republike“. Drugi dio rečenice nema tu što tražiti, jer na perfidan način izjednačuje pozicije ministra i Predsjednika. Na istom su tragu i citirani stavci 2. i 3 ovog članka Zakona o o brani.

Zaključno

Što na kraju reći a ne upasti u nekakve političke konotacije? Volio bih da se vrijedni čitatelj prisjeti tko su bili načelnici stožera i ministri obrane u razdoblju od 2012. do 2020. godine. Za ovo razdoblje moglo bi se reći kako je u složnom radu bila rušena pozicija vrhovnog zapovjednika. Također treba znati da je tako nešto teško zamislivo bez suglasnosti predsjednika Vlade. Ipak, možda je i najinteresantnije olako prihvaćanje oduzimanja nadležnosti od strane samog Predsjednika/Predsjednice, ujedno i vrhovnog zapovjednika/vrhovne zapovjednice. Čini mi se kako bi za to moglo biti više razloga:

(1) Slab i nestručan vojni dio Ureda predsjednika države;

(2) Slabo, odnosno skoro nikakvo vlastito znanje vrhovnog zapovjednika o Oružanim snagama. Iako „razvlašteni“, oni su se osjećali dobro u društvu s najvišim pripadnicima OS, a imali su time i više vremena za neke druge stvari. Možda su bili uvjereni kako rata neće biti – ako ne nikad, a ono bar ne za vrijeme njihova mandata.

(3) Ministri obrane su nadjačali načelnike i u prvi plan postavili sebe te predsjednike Vlade;

(4) Načelnici su u „poslu“ s ministrom u prvi plan stavili sebe, umjesto da štite poziciju vrhovnog zapovjednika.

Iz prezentirane lepeze mogućih načina ustroja vrha zapovjednog lanca nacionalnih sustava obrane vidljive su različite mogućnosti u monarhijama, te predsjedničkom, polupredsjedničkom, parlamentarnom i kancelarskom sustavu. U monarhijama i parlamentarnim sustavima – gdje se predsjednik bira u parlamentu – ministar obrane podređen je premijeru. U kancelarskom sustavu ministar obrane podređen je kancelaru, ali kancelar uz neka ograničenja u vrijeme mira ovlast vrhovnog zapovjednika prenosi na ministra obrane. No naravno da iz grubog prikaza ovakve vertikale nije moguće odmah utvrditi precizne odnose između dionika. Za to bi bilo potrebno svaku državu i njene oružane snage zasebno analizirati.

Čini se interesantno ovdje podsjetiti kako je uređen lanac zapovijedanja na najvišoj razini u nekim državama.

• Norveška: Kralj – premijer – ministar obrane – načelnik obrane;
• Velika Britanija: Kraljica – premijer – ministar obrane – načelnik stožera obrane,
• Francuska: Predsjednik – ministar oružanih snaga – načelnik stožera obrane,
• Italija: Predsjednik – premijer – ministar obrane – načelnik stožera obrane,
• Grčka: Predsjednik – premijer – ministar obrane – načelnik glavnog stožera;
• Finska: Predsjednik – ministar obrane – načelnik obrane;
• Poljska: Predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – načelnik glavnog stožera:
• Estonija: Predsjednik – premijer – ministar obrane – zapovjednik obrambenih snaga;
• Njemačka: Kancelar – federalni ministar obrane – glavni inspektora. Napomena: Temeljem prenijete ovlasti kancelara, vrhovni zapovjednik u miru je federalni ministar obrane. U ratu je vrhovni zapovjednik kancelar;
• Austrija; predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – načelnik glavnog stožera.

Aktualni američki trijumvirat: Lloyd Austin-Joe Biden-Mark Milley

Kod nas je dodatni problem što su neki nerazumno, ne vodeći računa o različitosti političkog sustava, pokušali kopirati onaj američki i tome dodati puno svog „ekspertnog“ znanja. U američkim Oružanim snagama predsjedavajući Združenih stožera (množina) je glavni vojni savjetnik predsjedniku, odnosno vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane. Ondje to ne čini prijepor jer i ministra obrane i predsjedavajućeg Združenih stožera bira taj isti predsjednik. Načelno, predsjednik i ministar pripadaju istoj političkoj opciji, istoj administraciji i kabinetu. Združeni stožeri (vojska, marinci, mornarica, zračne snage, svemirske snage) su sastavnica Pentagona. Kao glavni vojni savjetnik predsjedavajući je priznato prvi među jednakim admiralima i generalima Oružanih snaga SAD, ali zato nije uključen u operativni lanac zapovijedanja. Operativno zapovijedanje načelno ide – predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – zapovjednik u prostoru, iako je apsolutno jasno tko je kreirao zapovijed.

Mario Banožić i Zoran Milanović – uskoro vrhunac rata za ovlasti

Na kraju svega iznijetog držim kako nemamo mjesta za ponos glede učinjenog u obrambenom sustavu i Oružanim snagama RH od kraja rata do danas. U sustavu je uspostavljen sustavni zakonski nered. To najviše plaćaju Oružane snage i njihovi vrijedni pripadnici, a posebice odgovorni načelnik Glavnog stožera te zapovjednici grana. Materijalno stanje nije zadovoljavajuće, a ljudsko je kritično i bit će sve teže dobiti kvalitetne ljude. Nešto zbog statusa, nešto zbog pomanjkanja izazova, a možda najviše zbog zakonskih nedorečenosti i nesigurnosti – jer kako god netko dođe iznova, postupa kao da je sve s njim počelo. To se može najbolje vidjeti na mornarici, koja je izrazito tehnička grana i trebala bi jamčiti obranu mora, podmorja, zračnog prostora iznad mora, te naravno obale i primorskog dijela kopna. Kakve su borbene sposobnost to najbolje znaju oni koji odlučuju o opremanju i koji misle da će mornarica riješiti probleme borbenih sposobnosti izgradnjom još četiri obalna ophodna broda za obalnu stražu. Možda, jer brod ipak ima poluautomatsko daljinsko upravljivi top kalibra od čak 30 mm – a to je ipak alatka, zar ne?

Nadam se da će akteri odlučivanja u RH smoći snage i urediti sustav gdje će zakoni biti u skladu s Ustavom, ili će promijeniti Ustav i uspostaviti neku sasvim drugu hijerarhiju. No, ne poznajem niti jedan sustav u kojem ministar obrane nije podređen vrhovnom zapovjedniku.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Danas je u vojarni „1. hrvatski gardijski zbor“ na zagrebačkom Tuškancu svečano obilježena 26. godišnjica Počasno-zaštitne bojne (PZB), što je ujedno bio i prvi vojni događaj kojem su prisustvovali novi predsjednik RH Zoran Milanović, te potvrđeni budući načelnik GS OS RH viceadmiral Robert Hranj. Bila je to premijera i za Dragana Lozančića, u ulozi savjetnika novog predsjednika, zaduženog za nacionalnu sigurnost i obranu. „Čast, dužnost, domovina – to su naša temeljna načela koja slijedimo i prema kojima živimo i izvršavamo svoje zadaće“, rekao je zapovjednik Počasno-zaštitne bojne brigadir Elvis Burčul, istaknuvši da pripadnici te postrojbe ponosno i časno promiču vrijednosti hrvatskog vojnika, dočasnika i časnika. Predsjednik Milanović poručio je pripadnicima Počasno-zaštitne bojne kako su u postrojbu izabrani po vrlo jasnim i mjerljivim kriterijima:

„Ostali su dobri, a vi ste po svim kriterijima, koji su jasni, transparentni i svima poznati, bolji. I ostanite elita. (…) Elita se u vašem slučaju ne stječe rođenjem, porijeklom, nego samo radom i učenjem, i to je ono što sam rekao u nastupnom govoru da ću zagovarati, poticati i promicati profesionalnost i patriotizam“,

rekao je Milanović, podsjetivši na svojedobnu vlastitu zgodu tvrdnjom da „patriotizam nije kad skočiš s ‘Patrije’ na beton“. Milanović je zadovoljan što pripadnici PZB nose hrvatske proizvode – Šestanove kacige i HS Produktove puške:

„Volio bih da proizvodimo i avione. Brodove ćemo proizvoditi, za to ću se zalagati, da budemo vidljivi koliko možemo, moramo i hoćemo. Tu ćemo voditi svoju politiku, i politiku NATO i saveznika, ali i svoju politiku“.

Zanimljivo je uočiti kako je upravo Počasno-zaštitna bojna primijetila promjenu na Pantovčaku – već prvog radnog dana novog predsjednika iz upotrebe su izbačeni crveno-zlatni i bijelo-crni kazališni kostimi. Milanović taj dio odore PZB-a smatra nepotrebnim kičem i povijesnim falsifikatom, te će – dok je on Predsjednik RH – pripadnici PZB-a nositi svoje standardne svečane ili radne odore. Samo na Pantovčaku. Naime, prošloga tjedna nakon sjednice saborskog Odbora za obranu održane 20. veljače, ministar obrane Damir Krstičević objavio je kako se ta Milanovićeva odluka ne tiče svih prilika i događanja u kojima sudjeluju pripadnici PZB, te da će Vlada i MORH za svoje potrebe ipak zadržati tzv. „crvene mundire“.

„Što se tiče odora… Imamo pravilnik. Taj pravilnik je donijet iz 2014. godine. Znači, nisam ga ja donosio. Ja ne vidim razloga da mi taj pravilnik… Inače, taj pravilnik donosi ministar obrane… da se on treba mijenjati… kad je iz 2014. I u tom pravilniku jasno piše da ta povijesna odora… da se ona može koristiti. Da, piše da se ta povijesna odora može koristiti. Razgovarao sam s predsjednikom hrvatske Vlade. Hrvatska Vlada, znači premijer, hrvatska Vlada… ta povijesna odora… Mi ćemo je i dalje koristiti kad naš hrvatski vojnik bude odlazio u Lourdes – svi znate da u kontinuitetu odlazi u Lourdes u toj povijesnoj odori – i mi ćemo koristiti… Znači, Vlada će koristiti tu odoru. Zatim, tu je i velika smjena straže, koju je ova Vlada isto vratila… Mislim da je to i u funkciji turizma, turističke atrakcije, prema tome i kad su takvi događaji sigurno da će se koristiti ta povijesna odora. A što se tiče Predsjednika, ako on ne želi, kao što… to je opet njegovo pravo. Prema tome, jedna priča uključuje da može zakonski na osnovu pravilnika prijedloga da može predsjednik i Vlada… da može to bez ikakvih problema… Mislim da to nisu neki strateški problemi“.

I tako se prvi slučaj „tvrde kohabitacije“ između Vlade i novog Predsjednika RH nije dogodio na pitanju povlačenja OS RH iz Afganistana ili oko izbora novog načelnika GS OS RH, već oko izmišljenih ukrasnih kaputa jedne vojne postrojbe.

Što je problem s ovim odorama?

Pravilnik kojeg Krstičević spominje je „Pravilnik o vojnim odorama“ iz studenog 2014. godine, kojeg je donio tadašnji ministar Ante Kotromanović, i koji u svom 32. članku govori o tzv. „povijesnoj odori“. Pritom, prvi stavak tog članka propisuje: „Povijesnu odoru nose pripadnici počasno-zaštitne postrojbe pri obavljanju počasno-ceremonijalnih radnji u skladu s posebnom zapovijedi“. Drugi stavak kaže:„Povijesna odora vojnika i dočasnika je u crveno-crnoj, a časnika u bijelo-crnoj kombinaciji“, dok se u trećem stavku propisuju dijelovi povijesne odore:

„Osnovni dijelovi povijesne odore su:– crvena ili bijela kapa (čelenka), – crveni ili crni dugi ogrtač (menten), – crveni ili bijeli kaput (surka), – crno-zelena ili crveno-zelena pletena vrpca, – kopča (držač mentena), – bijela pamučna majica, – crne hlače, – bijele rukavice, – crna marama-kravata okovratnik sa zlatnim grbom Republike Hrvatske i zlatnim resama, – ceremonijalne čizme ili cipele, – remen ili držač hlača (tregeri), – opasač, – bijelo dorukavlje s dvostrukom manžetom, – kabanica s navlakom za kapu“.

Druga strana ove priče dobro je opisana u knjizi „Lica društva – likovi države“ autorice Reane Senjković, u izdanju Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba, 2002. godine. U zasebnom odjeljku ona se dotakla i autorskog uratka kostimografkinje Ike Škomrlj, dizajnerice za tekstil i odjeću Dženise Medvedec te scenografkinje Latice Ivanišević:

„Da bi Hrvati još i lakše povjerovali u svoju slavnu (i trnovitu) prošlost, Tuđman ju je za njih nanovo ispisao, a ponešto joj i dometnuo. Baš u ovome dodavanju, međutim, nije uvijek i uspijevao, što najbolje pokazuje pokušaj uvođenja u život različitih ‘povijesnih odora’, svakako na prvome mjestu, odore njegove Predsjedničke garde. ‘Stvorena (…) od izabranih momaka iz sastava policijskih snaga Hrvatske’, promovirala se na Dan hrvatske državnosti, 30. svibnja 1991. Imala je pridonijeti dojmu stabilnosti i trajanja (projiciranog u budućnost) državnoga sustava uspostavljenog godinu dana ranije. Ujedno, njezina je zadaća trebala biti i dekorativna: ‘Stajat će ispred Banskih dvora i Sabora Republike Hrvatske. Ispraćat će i dočekivati visoke i ugledne goste (…). Republika Hrvatska dobit će još jedan identifikacijski znak, a Zagreb nov motiv za razglednice. Mnogi građani i turisti doći će na Gornji grad da bi se slikali s gardistima ispred reprezentativnih državnih objekata’. Novoizmišljeni su bili i koreografija i kostimi Garde: odabrane elemente vojnih odora iz hrvatske povijesti za ovu su priliku kolažirale modna kreatorica Dženisa Medvedec i kazališna kostimografkinja Ika Škomrlj. ‘Proučavale su stare hrvatske odore, motive s uniformi hrvatskog plemstva i velikaških odora, proučavale oružje i držanje pri svečanim obredima. Iz Engleske nabavljen je najkvalitetniji materijal, izrađeni su prvi modeli, a onda se išlo na konzultacije s predsjednikom Tuđmanom’ (Globus, 31. svibnja 1991: 9). Mladiće koji su nosili te modele za novotradicijski je nastup koreografirao Milko Šparemblek, profesionalni plesač“.

Na kraju, svatko po svome…

Ovim Krstičevićevim prošlotjednim objašnjenjem ujedno se stalo na kraj i svim tumačenjima da Milanović uopće ne želi ni Počasno-zaštitnu bojnu, kako se prije samo nekoliko dana objašnjavala Milanovićeva odluka o ukidanju crvenih odora na Pantovčaku. Bude li potrebno, o PZB-u se može razgovarati, rekao je prošloga tjedna Damir Krstičević:

„Ta postrojba je opet pod zapovijedanjem načelnika GS. Jasno da ona opslužuje predsjednika, prema tome predsjednik, odnosno načelnik GS, moraju vidjeti kako ta postrojba treba funkcionirati i kako ta postrojba treba izvršavati svoje obveze“.

Bez obzira što će Vlada i MORH nastaviti koristiti tzv. „povijesne odore“ za neke zadaće iz domene PZB-a, na jutrošnjem svečanom obilježavanju 26. obljetnice te postrojbe nisu se mogle vidjeti „živopisne“ odore, koje su vizualno dominirale gotovo svim vojnim prigodama u mandatu Milanovićeve prethodnice.

Nije nikakva tajna da aktualna postava u Ministarstvu obrane RH posljednje vrijeme ima prilično specifičan naglasak u svom komuniciranju s javnošću u Hrvatskoj. Dok modernizacija stoji bez plana, a obrambeni proračun pada, često se javno reklamira hodnje – na ravnom, po planinama ili prema moru – a učestalo se nadijevaju i imena bilo čemu. Bilo je tu imenovanja raznih sala po ministarstvu, pojedinih sektora na dvorištima vojnih prostora, te ceremonija u vojarnama, bilo starim ili novim. Sve to, iako čudno, zapravo nije problem.

Ono što stvarno predstavlja problem su promjene usmjerene na osnove službene terminologije u obrani, trend kojeg konkretno predvodi nastojanje za postupnom izmjenom službenoga naziva Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji je kao takav definiran u Ustavu te većini glavnih propisa hrvatskog obrambenog sektora. Naznake ove teme pojavile su se po prvi put javno u siječnju 2018. godine, kada je ovu svoju inicijativu ministar Damira Krstičević opisao kao povratak na nešto što je „bliže hrvatskom narodu“, odnosno „bliže pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske, jer to je naša povijest, to je naš izvor“ – što se onda pokušalo i legalizirati u promjenama Zakona o obrani krajem ožujka 2018. godine (NN 30/18 od 30. ožujka 2018. godine).

Tom je prilikom, kroz prvi članak Izmjena i dopuna, progurano da u dosadašnjem 3. stavku 3. članka Zakona o obrani uz dosadašnju rečenicu „Oružane snage su snage organizirane za obranu Republike Hrvatske i saveznika vojnim sredstvima te za druge oblike uporabe i korištenja u skladu sa zakonom i međunarodnim pravom“ stoji još i „Za Oružane snage Republike Hrvatske koristi se i naziv Hrvatska vojska“, baš u skladu s natpisom kojeg je nekoliko mjeseci ranije na sportsku opremu za OS RH dao staviti nadležni ministar. Pri tome nimalo pažnje nije bilo posvećeno činjenici kako nazivi „Hrvatska vojska“ i „Oružane snage Republike Hrvatske“ zapravo nisu sinonimi, kao ni činjenici da je samo jedan od ova dva naziva ujedno i ustavni pojam – naziv kojeg poznaje najviši propis pravnoga sustava Republike Hrvatske. Iako Ustav u svojim člancima 7, 47, 60, 61, 81 i 100 prepoznaje samo „Oružane snage Republike Hrvatske“, ipak pojam „Hrvatska vojska“ tijekom proteklih godinu i nešto dana počinje kompletno prevladavati u svim objavama za javnost Ministarstva obrane RH. A kad je to postignuto, ove jeseni došlo je vrijeme da se krene i dalje.

„Hrvatska vojska“ u terminološkoj navali

Za razliku od Izmjena i dopuna Zakona o obrani, koje su ovoga ljeta protrčale kroz Hrvatski sabor, i koje su još sadržavale samo pojam „Oružane snage Republike Hrvatske“ u svoja oba čitanja – u prvom koje je izglasano 14. lipnja, i u drugom koje je izglasano 12. srpnja ove godine – već su jesenske Izmjene i dopune Zakona o službi u Oružanim snagama tu donijele promjenu. Naime, teško je u izmjenama i dopunama ovog propisa koje je Vlada RH sa svoje 187. sjednice 31. listopada u prvome čitanju poslala u Sabor – previdjeti simboličku promjenu, kojom dosadašnji „Dan Oružanih snaga“ postaje „Dan Hrvatske vojske“. Ovim se zahvatom predlažu izmjene 8. članka ovog zakona, kao i naslova iznad tog članka, dajući dodatnu zakonsku težinu nazivu koji nema ni ustavno ni sadržajno uporište, ali se izgleda sviđa nadležnima – što je u sjeni proračunskih rasprava unutar jednog te istog dana (6. studenog 2019. godine) bljeskovito prošlo saborske odbore za zakonodavstvo i obranu, te raspravu na plenarnoj sjednici Sabora, a onda i glasovanje, održano u četvrtak 14. studenog ove godine (80 glasova „za“, 29 „suzdržanih“).

Zanimljivo je zamijetiti kako je upravo ovaj terminološki zahvat bio predmetom i jedne od zabilježenih primjedbi u javnoj raspravi prije prvog saborskog čitanja „Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“, gdje je bilo istaknuto da:

„Službeni naziv organiziranih snaga koje vojnim sredstvima brane Republiku Hrvatsku prema Ustavu RH su ‘Oružane snage RH’. U Zakonu o obrani također je naziv ‘Oružane snage’, a u pojmovniku istog Zakona navodi se da se može koristiti i naziv ‘Hrvatska vojska’. U prijedlogu izmjena Zakona o službi stipulacija članka 8. i naslova iznad članka 8. nije konzinstentna jer se istovremeno u stavku 2. i 3. navodi naziv ‘Oružane snage’, pa je moguća zbrka s nazivom grane Hrvatske kopnene vojske s alternativnim nazivom Oružanih snaga. Nije jasno da su ‘Hrvatska vojska’ i ‘Oružane snage’ sinonimi, pa izgleda kao da su Oružane snage bez svoga dana“.

Prijedlog da se takva promjena ne izvodi MORH je odbio, tvrdeći: „Predložena odredba je jasna iz razloga što je navedena materija uređena Zakonom o obrani (Narodne novine, br. 73/13, 75/15, 27/16, 110/17 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 30/18 i 70/19)“, očigledno aludirajući na već spomenuto unošenje „Hrvatske vojske“ u tekst tog zakona u ožujku 2018. godine. No, ni ovaj razvoj stvari izglasan prošloga tjedna u prvome čitanju nije bio kraj ofenzive u kojoj se aktualno nalazi pojam „Hrvatska vojska“.

Naime, posljednjih dana u parlamentarni postupak ponovo ulazi i prijedlog novog Zakona o obalnoj straži – akta kojeg je Vlada RH u prvo čitanje put Hrvatskog sabora otposlala 26. rujna ove godine, na svojoj 180. sjednici. U prvom čitanju je ovaj propis na plenarnu raspravu stigao 9. listopada i bio izglasan 18. listopada 2019. godine. U četvrtak 14. studenog Vlada RH je onda sa svoje 190. sjednice put Sabora otposlala „Nacrt konačnog prijedloga zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske“ – akt kojeg Hrvatski sabor u trenutku pisanja ovog teksta još nije uvrstio u dnevni red, ni uputio na raspravu u nadležne odbore. Upravo ovaj Konačni prijedlog zakona tu donosi veliku terminološku promjenu – kompletnu dominaciju pojma „Hrvatska vojska“ nad službeno i sadržajno nadređenim pojmom „Oružane snage Republike Hrvatske“. Tako se u novom čl. 2 predlaže da „Obalna straža je tijelo ustrojeno u okviru Hrvatske vojske nadležno za provedbu nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru“, da bi se u čl. 6 moglo „(…) po potrebi angažirati i druge ljudske i materijalne potencijale Hrvatske vojske za izvršenje zadaća Obalne straže“, dok članak 8 definira kako „Ministar odlukom određuje zrakoplove, helikoptere, sustave bespilotnih zrakoplova i druga sredstva Hrvatske vojske iz stavka 1. ovoga članka koja se mogu koristiti za obavljanje poslova Obalne straže“, a članak 9 navodi kako „Pripadnici Obalne straže su časnici, dočasnici, mornari, vojni specijalisti i državni službenici i namještenici Hrvatske vojske raspoređeni na dužnost u Obalnu stražu“. Iako ovo nisu svi slučajevi spomena „Hrvatske vojske“ u tom dokumentu, zanimljivo je kako se „Oružane snage RH“ u istom dokumentu spominju isključivo u okviru sintagme „načelnik Stožera Oružanih snaga RH“ – koja za sada očigledno još nije na repertoaru za promjenu.

A ustavnopravni aspekti ove promjene?

O ovom zabrinjavajućem trendu postupne političke izmjene ustavnog vojnog nazivlja upitali smo i Branka Smerdela, profesora ustavnog prava, predstojnika Katedre za Ustavno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te od 1990. do 2015. i vanjskog člana Odbora za ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora. Za početak, upitali smo da li je, pravno gledano, dobro tako razdvajati terminologiju u sektorskim propisima od one sadržane u Ustavu Republike Hrvatske?

„Naravno da nije dobro, a nije niti dopušteno, ali je već uobičajeno jer pisci zakona i drugih propisa ne čitaju Ustav. Na primjer, hrvatski Ustav, pisan u vrijeme čišćenja hrvatskog jezika, govori o REDARSTVU i REDARSTVENIM VLASTIMA (čl.34.). Ovaj lijepi arhaični izraz potpuno se ignorira i koristi naziv policija, čak u medijima i kao ‘Ministar policije’ – što nitko ne ispravlja. Članak 7. Ustava dosljedno koristi termin oružane snage, kao i članak 101. U članku 61. Ustava zajedno se spominju redarstvo i oružane snage, što pokazuje kako je smisao pojmova iznevjeren: ‘oružane snage‘ imaju mnogo više komponenti nego što je Hrvatska vojska. Kao što ‘policija‘ čini samo dio onoga što Ustav naziva redarstvom“.   

Da li je uobičajeno na takav način faktično izbjegavati pojmove spominjane u Ustavu?

„U Hrvatskoj je to uobičajeno, od samog početka. Primjerice, u članak 3. Ustava namjerno je među temeljne vrijednosti svrstana ‘vladavina prava’, dok već Trgovački zakon 1993. koristi njemačku sintagmu ‘pravna država’. Povijesno to nikako nije isto, a učinjeno je namjerno, jer vladavina prava kao pojam podrazumjeva niz pravnih jamstava, a ne samo hijerarhiju propisa kao što je to (u povijesti) bio slučaj. No, drugi je razlog bio važniji: izbjeći sve asocijacije na termin ‘socijalistička pravna država’ iz terminologije Starog režima“.  

Stvara li takva zakonska praksa ujedno i ustavni problem?

„Budući da takva nemarnost pri pisanju teksova nije uobičajena kod vodećih hrvatskih saveznika u NATO-u i vodećim državama EU, gdje se sada ponovno inzistira na izgradnji zajedničke obrane, mislim da bi moglo doći do ozbiljnih problema i nesporazuma, jer partneri nemaju običaj na takav način zaobilaziti Ustav. Mene osobno je to jako iznenadilo, jer je jedan od važnih prigovora, još u starom režimu, kada je Ustav SFRJ dozvolio korištenje drugih jezika u JNA, kao ‘oružanoj sili’, bio što je hrvatska vojna terminologija potisnuta – bez razloga. Međutim, ne očekujem da bi se preopterećeni Ustavni sud odlučio prihvatiti prijedloga za ocjenu ustavnosti“.

Dakle, dok se ovakvim političko-terminološkim nepodopštinama Ustavni sud vjerojatno ne bi bavio, ali prvenstveno zbog preopterećenosti, tek ostaje za vidjeti hoće li ova tema biti potegnuta u Hrvatskome saboru – prvo tijekom predstojeće rasprave o Konačnom prijedlogu zakona o Obalnoj straži Republike Hrvatske, a onda i po pitanju Konačnog prijedloga izmjena i dopuna Zakona o službi u OS RH, koje Vlada RH tek treba otposlati u saborsku proceduru.

Kako bi čitatelj – a i sam autor – zauzeli nepristrani sud o opravdanosti „puzeće“ promjene naziva „Oružane  snage Republike Hrvatske“ u „Hrvatska vojska“ ili kao na zakonu zasnovanu mogućnost nazivanja „Oružanih snaga RH“ – „Hrvatskom vojskom“ (HV), nužno je objektivno, zasnovano na činjenicama, bez unošenja subjektivnih stavova i emocija, odgovoriti na pitanja:

• Kako je to uređeno u našem bližem i nešto daljem okruženju?
• Koje je porijeklo pojmova: „armed forces“ („oružane snage“), „armada“, „armija“ i „vojska“?
• Što je to hrvatska tradicija?

1. Kako je to u bližem i daljem okružju?

Za nas relevantno stanje je svakako nazivlje u NATO i EU, a povijesne sličnosti možemo tražiti u nazivlju slavenskih zemalja, posebice Rusije, jer najizravnije baštini davne izvore iz staroslavenskog jezika. Također je važno znati kako je to bilo u doba srednjovjekovne države Hrvata, Austrijske i Austro-Ugarske carevine, te jugoslavenskih zajednica do raspada SFRJ kao državnih zajednica čiji je dio bila Hrvatska.

Već je na prvi pogled vidljivo suvremeno opredjeljenje i korištenja pojma „Oružane snage“ za cjelokupnu naoružanu silu neke države u miru, a kojima se u ratu priključuju svi državni potencijali za obranu, odnosno vođenje rata, uključujući tu i policijske te različite paravojne snage. Izuzetno i puno rjeđe se za oružane snage koriste pojmovi „military“, „armija“ i posebice „vojska“. Poradi lakšeg uočavanja konkretnih rješenja i bolje sistematizacije, suvremene države su svrstane u, po različitim kriterijima, logičke skupine.

Države engleskog govornog područja

Ovdje je najmanje problema u nazivlju oružanih snaga, njihovih vidova i grana, iako se do isključivosti koriste samo grane (branches) kao sastavnice. Zbog dominantnog utjecaja engleskog jezika te prevođenja nazivlja istog na ostale jezike, ali i ostalih jezika na – kako se drži – relevantni engleski, terminologija koju rabe prije svega SAD je postala mjera za ostale, a što se u nekim slučajevima ne može opravdati, posebice ne u slavenskim jezicima. U SAD, Kanadi (na engleskom jeziku) i Velikoj Britaniji naziv je isti i to – „Oružane snage“ („Armed Forces“) s posvojnim pridjevom za konkretnu državu. Irska kao relativno mala država s malim brojem stanovnika i u nazivu naglašava odsustvo agresivnih namjera i svoju oružanu silu naziva „Obrambenim snagama“ („Defence Forces“/„Fórsaí Cosanta“).Vidovi i grane. ili u ovom slučaju bolje reći grane, su klasičnog nazivlja. Pojam „army“ je rezerviran za kopnene snage koje mi prevodimo kao „kopnena vojska“, iako bi bilo primjerenije kao „kopnene snage“ ili jednostavno „vojska“ (ako bi takav stav izdržao nakon pojašnjenja pojma), a što nije u duhu izvornog slavenskog značenja pojma „vojska“.

Države engleskog govornog područja

Baltičke države

Odmah je uočljiva sličnost između nazivlja u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj. Obzirom na zajedničku prošlost, jezičnu pa i kulturološku sličnost, to se i očekuje. Tako se u Danskoj i Norveškoj oružana sila zove jednostavno „obrana“, a u Švedskoj iz istog korijena nastale su „oružane snage“. U tim zemljama radije se rabi pojam „stožer obrane“ nego „stožer oružanih snaga“. Oružane snage u Estoniji su – „Obrambene snage“, u Latviji – „Nacionalne oružane snage“ i u Litvi – „Litvanske oružane snage“. Valja istaći specifičnost Finske u kojoj se za oružane snage rabi termin „armija“. To je utjecaj Rusije zbog isprepletenosti povijesnih veza Rusije i Finske, te brojne ruske manjine. Ovdje bi trebalo razumjeti kako to nije pojam „Army“ iz Engleskog jezika, već „armija“ („армия“).

Baltičke države

Zapadnoeuropske, zapadno i središnje mediteranske države

Oružana sila u Nizozemskoj zove se „Nizozemske oružane snage“, u Belgiji na francuskom i nizozemskom jeziku „Belgijska obrana“, a na njemačkom – „Belgijske oružane snage“. U Francuskoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu također se  nazivaju „oružanim snagama“. Rabi se isto porijeklo glavne riječi – „oružje“ iz Latinskog jezika i to redom: armées-armate-armadas-armada. Vrijedi ukazati na činjenicu kako je riječ „armada“ davno ušla u hrvatski rječnik, a Slovenci su na svom jeziku nekadašnju JNA zvali „Jugoslavenska ljudska armada“.

Još primjera europskih obalnih država

Srednje-europske države

U Njemačkoj se koristi naziv – „Bundeswehr“, odnosno „Federalne obrambene snage“. U Austriji je to „Austrijska savezna armija“ („Bundesheer“).  Sastoji se od kopnenih i zračnih snaga. Mađarska svoje oružane snage naziva – „Mađarske obrambene snage“, a Švicarska – „Švicarskim oružanim snagama“ na službenim jezicima koji su u uporabi.

Države Srednje Europe

Istočnomediteranske države

U svim zemljama se na svojim jezicima oružana sila naziva – „oružanim snagama“, naravno na službenim jezicima u dotičnoj državi.

Primjeri država istočnog Mediterana

Slavenske zemlje

Stanje u slavenskim zemljama zbog zajedničkog „jezičnog gnijezda“ – staroslavenskog jezika – ima značaj i za Republiku Hrvatsku, i Hrvate kao dio „obitelji“ slavenskih naroda. Iako su Hrvati više od svih imali veze s ostalim narodima, poglavito germanskim i romanskim. Nije zanemariti, nego za uzeti s posebnim uvažavanjem činjenicu kako su srednjevjekovni Hrvati bili jedini pomorski narod među Slavenima te da su svojom hrabrošću zaslužili opće uvažavanje kao ratnički narod, i na kopnu i na moru.

Slavenske zemlje članice NATO

Poljska i Slovačka koriste naziv – „oružane snage“, a Češka – „oružane snage“ i „armada“. Poljska za kopnenu komponentu oružanih snaga koristi naziv – „kopnene snage“, za zrakoplovnu – „zračne snage“, i za pomorsku – „ratna mornarica“. Posebnu važnost u svezi s „našom tradicijom“ imaju Češka i Slovačka jer smo nekad bili u istoj Carevini i zajedno obnašali vojničke dužnosti boreći se, između ostalog, i za slavenska prava. Češka kopnenu komponentu naziva „Kopnene snage Armade Češke Republike“, a zrakoplovnu – „Zračne snage Armade Češke Republike“. Slovačka kopnenu komponentu naziva – „Kopnenim snagama“, a zrakoplovnu – „Zračnim snagama“. Slovenija koristi naziv „Slovenska vojska“, iako je bivša „armija“ na slovenski prevođena kao „armada“. Može se naći logično objašnjenje jer nema zasebno zrakoplovstvo i mornaricu pa se na sve skupa može gledati kao na trupu, odnosno vojsku, uvježbavanu i opremanu za vođenje rata/vojne na kopnu. Bugarska koristi termin „armija“ kao naslijeđe iz prijašnjih vremena. Za kopnenu komponentu koristi naziv – „Kopnena vojska“, za zrakoplovnu – „Zračne snage“ i za mornaricu – „Pomorske snage“. U Bugarskoj je „armija“ od „армия“, a ne od „Army“.

Slavenske zemlje članice NATO saveza

Crna Gora ima tradiciju usko povezanu sa Srbijom, koja se razvijala kopirajući ruski carski uzor. Uostalom, Carska Rusija je bila ta pod čijom je dirigentskom palicom osnovana oružana sila u Kneževini Srbiji i Kneževini Crnoj Gori pod nazivom „vojska“, a što na ruskom jeziku ima značenje „trupe“ (nekad je vojska značila i rod, a tim terminom su nazivane i postrojba, odnosno snaga, usko vezana za oružje). Suvremena Crna Gora, iako ima more, za svoju mornaricu ima specifično rješenje, te je ne tretira kao mornaricu Crne Gore nego kao Mornaricu Vojske Crne Gore. Za to vrijeme, bez dileme, naziv „vojska“ u Crnoj Gori slijedi tradiciju iz Kneževine i Kraljevine Crne Gore, te Kraljevine Jugoslavije.

Hrvatska svoju oružanu silu nazva – „Oružane snage“ – uz mogućnost uporabe termina „Hrvatska vojska“ za ukupne oružane snage, zbog – kako neki tvrde – „hrvatske tradicije“. Pozivanje na hrvatsku tradiciju u ovom je slučaju na jako, jako klimavim nogama.

Slavenske zemlje koje nisu u NATO

Kod istočno-slavenskih zemalja (Rusija, Ukrajina, Bjelorus) koristi se naziv „oružana sila“ što je u duhu jezika, iako u prirodoslovlju pojmovi „sila“ i „snaga“ pojmovno nisu isto. U BiH službeni naziv je „Oružane snage“, a u Makedoniji – „Armija“ (od „армия“), kao i u Bugarskoj i bivšoj SFRJ. Za oružane snage u cjelini Srbija koriste termin „vojska“, što je uz Crnu Goru i Sloveniju čini zasebnom skupinom. To je njihova tradicija koja seže u vrijeme prije uvođenja zrakoplovstva, a mornaricu kao kopnena država nisu ni imali. Naziv ne mijenjaju iako je u današnje vrijeme sadržajno neodgovarajući. Znamo da to nije samo njihov raritet, jer postoji država koje i dalje svoju postrojbu, zove, na primjer „konjaničkom“,a već dugo u njoj nema ni traga od konja.

Slavenske zemlje koje nisu u NATO savezu

Pojam „vojska“ porijeklo vuče još iz staroslavenskog i ima izravni doticaj s riječima – „vojna“/война (kao: rat), „vojevanjem“ (kao: ratovanjem), „vojvodom“ kao zapovjednikom koji zapovijeda u vođenju vojne (rata), ali i s „vojskovođom“ koji je na čelu vojske/trupe. Sjetimo se i hrvatskog kneza, vojvode, vojskovođe ili jednostavno Slavena, Vojnomira (ili je to možda bio Višeslav?), koji je s ovih prostora pomogao Francima istjerati Avare, ili u Srednjem vijeku zapovjednika Hrvatske flote (mornarice) – pomorskog vojvode Jakova, koji se na dvorskim popisima (listnama) nalazio odmah iza Kralja (prema Bare Poparić: Pomorska sila Hrvata u doba narodnih vladara). U cilju shvaćanja nastanka i značenja izraza „vojska“, ako nismo u stanju pogledati u staroslavenski, pa možda i u starogermanski jezik, treba pogledati u ruski jezik koji pouzdano najbolje čuva vezu sa staroslavenskim. U ruskom jeziku „vojska“ je istoznačnica s „trupom“, organizirana je i uvježbana za vođenje „vojne“ (война = rat) na kopnu. Tako je kod Rusa kao sastavnica „Oružanih snaga Ruske Federacije“ („Вооружённые Си́лы Росси́йской Федера́ции“) vid – „Kopnena vojska Ruske Federacije“ („Сухопутные войска Российской Федерации“), dvije grane koje se također zovu vojska, a to su: „Raketna vojska strateške namjene Ruske federacije“ – RVSN RF („Ракетные войска стратегического назначения Российской Федерации“ – РВСН РФ) i „Zračno-desantna vojska Rusije“ („Воздушно-десантные войска России“).

Svakako treba istaći da se, pored navedenog službenog naziva, za kopnenu komponentu često koristi i naziv „kopnene snage“ – „Сухопутные Си́лы Росси́йской Федера́ции“. Pored navedenih, sastavnice OS Ruske federacije su i vidovi/grane: „Zračno svemirske snage“ („Воздушно–космические силы“) i „Flota Ruske Federacije“ („Военно–морской Флот Российской Федерации“). Naziv „armija“ se kolokvijalno korist i za oružane snage, često bez mornarice. Pojam „armija“ se također koristi za veliku ili najveću grupaciju stalnog sastava za izvođenje ratne operacije. Često u govoru za oružane snage u cjelini kažu – „armija i flota“. Da je vojska trupa/rod/postrojba svjedoči i činjenica da i vidovi ustrojeni za karakteristično ratovanje u geografski definiranom prostoru imaju svoje vojske. U mornarici/floti pored površinskih i podvodnih snaga poseban značaj ima obalna obrana i zove se – „Береговые войска Военно-Морского Флота“ (БВ ВМФ) u čiji sastav ulaze dva roda vojske – (1) raketno-topnička vojska i (2) mornaričko pješaštvo. Ruska „Sjeverna flota“, odgovorna i za velika kopnena prostranstva, u svom sastavu ima „Armiju zrakoplovnih snaga i protuzračne obrane“. Radi se tu o razini postrojbe, ali i to „naši stručnjaci“ prevode kao „vojsku“.

2. Pojmovi: armed forces, armada, armija i domobranstvo

Značenja pojmova „armed forces“ (oružane snage), „armada“ i „armija“ prikazana su u tablicama. Uglavnom, može se sa sigurnošću tvrditi da „oružane snage“ obuhvaćaju cjelokupnu oružanu silu država, a može i cijelih alijansi. Pojmovi „armada“ i „armija“ su davno ušli u opus hrvatskog jezika. U početku su to bili nazivi za pomorsku (ratnu) flotu, a kasnije su se raširili i na cjelokupne oružane snage. Jačanjem i postankom engleskog jezika dominantnim, glavnim nazivom za mornaricu postaje „Navy“, a „Army“ postaje dominantni izraz za kopnene snage („Land“ odnosno „Ground“). Pojmovi „armija“ i „army“ se također koriste i za najviše operativne postrojbe u kopnenim snagama, ali često i u zrakoplovstvu, zračno-desantnim i drugim snagama, vojskama/trupama.

Značenje pojmova ‘armed forces’ i ‘armada’

Hrvati od davnina kao pomorski narod za ono što sad nazivamo „ratna mornarica“ – što nam je nametnuto iz njemačkog i ruskog jezika – imaju svoj izraz: „mornarica“,i ne treba dodavati pridjev ratna. „Domobranstvo“ je tradicionalno hrvatski naziv za organizaciju koja brani domovinu/domove od bili kojeg neprijatelja, i jedino bi u duhu našeg jezika „Domobranstvo“ – ako bi „preživjelo“ neovisni kritički sud glede kompromitacije iz 2. svjetskog rata, koja ipak nije bila prevelika i neoprostiva – moglo u potpunosti pojmovno supstituirati „oružane snage“.

Značenje pojma “armija” i “army”

3. Što je to hrvatska tradicija?

Kada govorimo o tradiciji, potrebno je biti izuzetno oprezan. Moramo najprije odrediti koliko dugo ili od kada je nešto u uporabi, a da bi se to moglo nazvati tradicijom. Mjeri li se to vrijeme godinama, desetljećima ili pak stoljećima. Ako se upustimo u utvrđivanje hrvatske vojne (od latinske: militari) tradicije, možemo proći kroz prošlost pa do današnjih dana. Nekad ćemo imati jasne argumente temeljene na činjenicama, a nekad manje pouzdane „informacije“ često obojene narodnim i nacionalnim romantizmom. Često se tvrdi (i to ne samo od strane naših ljudi već i stranaca) kako su Hrvati ratnički narod te izvrsni vojnici i mornari. Neke vjerojatne istine snažno govore o Hrvatima kao vojnicima i Hrvatima kao mornarima. Ipak, ako želimo biti stručni i odgovorni te što bliže istini, oprez je majka mudrosti. Vjerojatno tu ima jako puno domoljubne nostalgije, još od 1102. i Pakte konvente, kada nas kraljica nenarodne krvi uz neslogu hrvatskog plemstva nemilosrdno izruči Arpadovićima. Od tada pa do naših dana i Domovinskog rata (pojam preuzet prijevodom ruskog naziva „Veliki domovinski rat“/„Великая Отечественная война“), hrvatski čovjek ni jednu oružanu silu nije držao svojom. Prvi i drugi svjetski rat su, između ostalog, bili i pokušaji uspostave vlastite oružane sile. Nakon 1. svjetskog rata moćnici i naši zaljubljenici u srpstvo i srbijansku državu, „putnici u magli“, prisiliše nas da uđemo u nama protunarodnu i protuprirodnu Kraljevinu, s kojom nastadoše glavni problemi na ovim prostorima. U 2. svjetskom ratu pokazali smo veliku nezrelost i masovno ginuli na obje strane. To što smo ginuli na našim prostorima nije nam bilo dovoljno, pa smo ginuli i daleko od granica naše Domovine, na najstrašnijim svjetskim bojišnicama i po raznim gudurama.

Tek smo u Domovinskom ratu shvatili koliko je važno jedinstvo i konačno stvorili vlastite Oružane snage koje su u svojoj obuhvatnosti integrirale – vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo. Na žalost, sad u miru neki nas vraćaju tamo gdje nam nije mjesto, marginalizirajući upravo ono što nas u okruženju čini posebnim – a to je mornarica – i činjenicu da živimo uz jedno od najljepših svjetskih mora. Na ovaj način nikad nećemo postati pomorska država, iako smo još u srednjem vijeku bili jedini pomorski narod među Slavenima i gospodari Jadrana. (Aleksandar D. Bubnov, Historija pomorske ratne vještine, knjiga I, stranica 71., kaže: „U historiji hrvatske države period njene snage i blagostanja točno se podudara sa ‘zlatnim dobom’ razvoja i moći njene ratne mornarice“).

U „Historiji pomorske ratne vještine“ u tri knjige, tiskano u Dubrovniku 1930., Aleksandar D. Bubnov, nekad i profesor Kraljevske pomorske vojne akademije u Petrogradu, bivši kontraadmiral Ruske carske mornarice, također je napisao: „642. godine Slaveni su prevezli na svojim brodovima brojnu vojsku na talijansku obalu i utaborili se pod gradom Sepontom. Ovo bijaše prva pomorska operacija većeg stila koju su Slaveni poduzeli na Jadranskom moru i od ove operacije počinje historija njihove pomorske sile na ovom moru“. Dalje piše:„I pored toga što se u srednjem vijeku više slavenskih plemena nalazilo na obalama Jadranskog mora, ipak pravi razvoj ratne mornarice može da se zabilježi tek kod Hrvata, koje stari historijski dokumenti nazivaju zajedničkim imenom – Slaveni“.

Pogled u “tradiciju”

Povijesne crtice o Hrvatima kao vojnicima i Hrvatima kao mornarima

Iz napisanog u raznim izvorima možemo izvući mnoge događaje koji svjedoče o hrabrosti i uvažavanju hrvatske oružane sile na moru i kopnu. Već spomenuti hrvatski prelazak Jadranskog mora svjedoči o njihovom pomorskom umijeću. Dalje se to nastavlja za vrijeme hrvatskih knezova i kraljeva s usponima i padovima. Treba bar neke spomenuti: od Seponta do zadnje veličanstvene pobjede Hrvatske mornarice 1095. u Valonskom zaljevu, kod Sesana, jer su u to vrijeme Hrvati bili gospodari Jadranskog mora, a u njega se nije usuđivala uploviti u to vrijeme najmoćnija bizantska flota. To je vrijeme kada se Jadransko more nazivalo Dalmatinskim zaljevom. Taj naziv je kasnije Venecija pretvorila u Venecijanski zaljev. U međuvremenu su Mlečani oko 100 godina plaćali naknadu, neki kažu danak, za plovidbu hrvatskim Jadranskim morem. Svakako treba spomenuti presudnu ulogu Hrvatske mornarice u oslobađanju Barija i protjerivanje Saracena. Iz toga vremena uzet je i Dan HRM. Bilo je i nakon 1102. godine velikih događanja u hrvatskoj pomorskoj povijesti, istina pod zastavom Venecije, Austrije i Austro-Ugarske. Kao pozitivan doprinos vrijedi spomenuti Lepantsku bitku i Viški boj.

Na osobito osebujan i hrabar način suprotstavili su se naši primorci i otočani ustaškoj izdaji, te talijanskoj i njemačkoj okupaciji našeg mora u 2. svjetskom ratu. U toj i takvoj izdaji Hrvati nisi imali pravo na svom Jadranskom moru imati vlastitu mornaricu, pa su upućeni u sramotnu ekspediciju na Crno more. Kažu, bili su hrabri, ali za koga i za što? Da li „slučajno“ ili iz neznanja i danas zanemarujemo mornaricu i općenito pomorsku snagu, pravdajući se kako to ne žele saveznici. Svakako treba biti lojalan i odgovoran saveznik, ali treba i znati kako savezi i saveznici nisu vječni. Povijesno iskustvo nam kazuje kako more, otoke i obalu nije moguće nadzirati, štititi i obraniti bez primjerene mornarice. Sad je možda aktualnija nego ikad u prošlosti mudra misao, koju izreče Friedrich Veliki u Memoarima:„Skepticizam je majka sigurnosti. Samo budale imaju povjerenje u svoje neprijatelje, razboriti ljudi nikad“. Zar još nismo naučili kako u  međudržavnim odnosima saveznici, neprijatelj i prijatelji su promjenjiva kategorija?!

Na kopnu smo također imali značajni doprinos od Vojnomira pa dalje. Za vrijeme Tomislava bili smo na Dunavu i Dravi, a imali smo i sukob s Bugarima, između ostalog braneći i Srbe. Sudjelovali smo i na Kosovu, bili u stalnim sukobima s Osmanlijama i dobili naziv „Predziđe kršćanstva“. Istina, taj smo naziv skupo platili, a u konačnici nije nam donio nikakvo dobro. Bili smo i u ratovima u Svetoj zemlji, a Templari uz blagoslov Pape za račun Venecije razoriše Zadar. Bili smo i u ratu između zapadnih kršćana i zaradili ne baš laskav epitet – „Čuvaj se kuge, rata i Hrvata“. Krvarili smo i za Napoleona, ginuli hrabro i ostade nam samo njegova izjava – „Dajte mi sto tisuća Hrvata i osvojit ću svijet“, a njegovi slijednici uguraše nas u crnu, da ne može biti crnja, Kraljevinu. Ban Jelačić je spašavao Carevinu, a što smo dobili? Neki kažu Trojednu Kraljevina, a znamo da je to bilo nestvarno jer je i ta „Kraljevina“ bila podijeljena između Austrije (Dalmacija) i Ugarske (Hrvatska i Slavonija). Na žalost, u 2. svjetskom ratu smo bili i na istočnoj fronti. Sve smo to činili hrabro, ne uvijek i viteški, ali uvijek za stranog gospodara. Često smo se vezivali za tobožnje saveznike i prijatelje, ne razmišljajući mudro, i naivno očekujući drugačiji rezultat. Nadam se da će oni koji odlučuju proučiti ili bar primiti k znanju mudru izreku Alberta Einsteina (citat: „Ludost je raditi istu stvar iznova i očekivati drugačiji rezultat“).

Domovinski rat je naša svetinja i tako se ponašajmo prema njemu, da ga ponosno baštine naši unuci i unuke dok postoji i zadnji hrvatski čovjek. Moramo graditi zajedništvo, ne podlijegati sitnim porivima, ne isticati sebe u prvi plan jer na taj način oskvrnjujemo tu prekrasnu ideju o stvaranju vlastite države, i u većini slučajeva, nevinom odlasku u Domovinski rat, stavljajući vlastite živote u drugi plan. Ratni profiteri, mirnodopski lopovi i podrepaši svih vrsta nam ne smiju biti uzor. Moramo se boriti za državu po mjeri većine njenih ljudi i držati maksime: „Nitko mi ne može učiniti toliko nažao pa da zamrzim svoju Domovinu“. Nužno se odlučno suprotstaviti stvaranju idola, zagovarati humanizam i slobodu znanstvenog te socijalnog duha s čovjekom u središtu. Pored svih problema moramo ostati svoji na svome.

Hrvatska oružana sila u Domovinskom ratu

Definitivno zbog karaktera sukoba i glavnog neprijatelja na ovim našim prostorima, u vrijeme Domovinskog rata najveći teret pao je na kopnene snage. Da, upravo „kopnene snage“ – bio bi pravi i ispravni naziv. Ipak, u to vrijeme nije bio važan naziv već sadržaj, a nije bilo ni vrijeme propitkivanja naziva. Jednostavno je „armija“ prevedena kao „vojska“, pa je sukladno tome kao protuteža „Jugoslavenskoj armija“ nastala „Hrvatska vojska“. U hrvatskoj vojnoj praksi do nametanja srpske volje – „vojska“ je bila istoznačnica s „trupom“. Čak i u Domovinskom ratu, u početku naše kopnene snage su organizirana kao namjenske cjeline (trupa, vojska) za provođenje zadaća na kopnu. U sastavu tih cjelina (Operativnih zona i kasnije Zbornih područja) djelovale su i zračne snage – ono malo što smo imali. Pa je od tuda i poznata izjava – zrakoplovstvo je vojska, a mornarica je posebna.

Te „Hrvatske kopnene snage“ najprije vođene od GS OSRH, a kasnije od Zapovjedništva HKoV-a, stasale su kao trupa/vojska i grana OS Republike Hrvatske pod službenim imenom „Hrvatska kopnena vojska“. Nikad se pod pojmom „Hrvatska vojska“ nije podrazumijevala i HRM, a o tome govore i svi dokumenti koji su usmjeravali osnivanje i razvoj Hrvatske oružane sile. Odlukom predsjednika RH 12. rujna 1991. ustrojena je „Hrvatska ratna mornarica“ (HRM), koja će voditi sveukupna bojna djelovanja na moru i otocima. Za razliku od HRM, ustroj „Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane“ (HRZ i PZO) propisao je ministar obrane 12. prosinca 1991. godine, no uvjeti za ustroj HRZ-a i PZO-a, kao grane oružanih snaga, stvoreni su (ili nisu?) 1992. godine.

Prikaz organizacije OS RH (Hrvatska enciklopedija)

Ako pažljivo čitamo i podvrgnemo logičkom sudu, nesuvislo objašnjenje pojma „Hrvatska vojska“ (HV) u Hrvatskoj enciklopediji postaje smiješno. Pa tako piše: „Hrvatska vojska (HV) konvencionalan naziv za Oružane (kopnene, mornaričke i zrakoplovne) snage Republike Hrvatske“. Da to ima smisla, logičkim slijedom razinu ispod „Hrvatske vojske“ bile bi: „Hrvatska kopnena vojska“, „Hrvatska mornarička vojska“ i „Hrvatska zrakoplovna vojska“. U grafičkom prikazu HV se objašnjava preko Ustroja OS RH, što nema logike i pravog uporišta. To se pokušava  nametnuti s pozicije vlasti, a ne s pozicije znanja. To je neuvažavanje Hrvatske kao tradicionalno pomorske države. Čak i u vrijeme kad nije bila klasična država, naši ljudi baštinili su pomorski identitet svake vlasti na istočnoj obali Jadranskog mora. Austrija i Austro-Ugarska, ta moćna carevina, imala je samo naše more, a „Oružane snage“ („Bewaffnete Macht“ ili „Wehrmacht“) činile su „armija“ („Landstreitkräfte“) i „mornarica“ („Kriegsmarine“).

Ignorirajući vlastitu pomorsku prošlost javljaju se osokoljeni strani „lešinari“ i grabe u našu baštinu. Tako nam neki iz našeg nacionalnog bića otimaju admirala Matiju Zmajevića i Bokeljsku mornaricu ili pak, koristeći Š/B „Jadran“, predstavljaju se baštinicima pomorske tradicije istočne obale Jadranskog mora, kao 2005. godine u Portsmouthu za vrijeme obilježavanja 200. godišnjice Trafalgarske bitke i smrti admirala Nelsona. Te iste godine mi nismo bili nazočni brodom i nismo pokazali našu zastavu, iako smo bili pozvani i preuzeli obvezu, ali s dolaskom na vlast – tko mari za obećanja onih prije?! Kad se po dužnosti odgovorna osoba usprotivila takvoj neodgovornosti i činjenju u korist vlastite štete, visoki državni dužnosnik reče: “Pa što se ljutiš, ići ćemo drugi put“. Upravo je to bio drugi put, a treći će, ako ga bude, biti 2105. godine.

4. Je li termin „Vojska“ hrvatska tradicija i može li biti zamjena za termin „OS RH“

Svakako, i u svrhu razbijanja bilo kakve dileme, potrebno je jasno reći – „vojska“ je hrvatska riječ i dio vjekovne hrvatske tradicije. No, problem je kada se pojmu „vojska“ nasilno daje značenje kojeg nema, i kojeg nam je nametnuo Kralj Aleksandar. Poštujući vlastitu tradiciju iz Kraljevine Srbije, i ne uvažavajući tradiciju one smiješne tvorevine („Države Slovenaca, Hrvata i Srba“), umjesto logičkih „oružanih snaga“ nametnuo je termin „vojska“ („Vojska Kneževine Srbije“, „Vojska Kraljevine Srbije“ i „Kraljevska vojska Jugoslavije“). Kraljevina Srbija donijela je i nametnula pojam „vojska“ za „oružane snage“. Pored vojske, u novu državu unijela je i zloglasnu paravojnu žandarmeriju. Žandarmerija nije gubila vrijeme i ubrzo je pokazala pravo lice masakrom u Zagrebu.To nametnuto značenje nije se održalo niti u Drugoj Jugoslaviji, a sad…

Ako se vratimo u vrijeme prije 1. svjetskog rata, prije Kraljevine SHS/Jugoslavije, u Carevinu koja je dugi niz godina bila utamničila Hrvate i hrvatske prostore, postaje jasna naprijed iznesena tvrdnja. Naime, u Austro-Ugarskoj rabili su se slijedeći pojmovi: na njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku oni bi bili upravo ovakvi:

• „Bewaffnete Macht“ ili „Wehrmacht“ – „Armed power“ ili „Wehrmacht“ – „Oružana snaga“ ili „Wehrmacht“
• „Landstreitkräfte Österreich-Ungarns“ – „Land forces of Austria-Hungary“ – „Kopnene snage Austro-Ugarske“,
• „Kaiserliche und königliche Kriegsmarine“ – „Imperial and royal navy“ – „Carska i kraljevska mornarica“,
• „Kaiserliche und Königliche Luftfahrtruppen“ – „Imperial and Royal Air Forces“ – „Carske i kraljevske zračne snage“,

Uočljiva je veza među riječima: vojna-vojevanje-vojska-vojnik-vojvoda-vojskovođa. S vojnom-ratom možda je povezano i ime našeg kneza Vojnimira, usudio bih se reći da možda i nije slučajno ime sačinjeno od rata i mira, ili pak rata i svijeta. Pojam „vojevanje“ nije karakteristično samo za kopnene snage. Vojevanje se koristilo i za mornaricu, poglavito u starijim hrvatskim dokumentima i povijesnim izvorima (akademik Grga Novak: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća). Iako se „vojna“ i „vojevanje“ u našem jeziku skora više i ne koristi, oni koji se sjećaju svojih djedova i pradjedova koji su ratovali u Prvom svjetskom ratu vjerojatno su te riječi čuli od njih, a pouzdano su čuli i riječ „armada“. U Austro-Ugarskoj zrakoplovstvo je bilo trupa, pa su se često pod „oružane snage“ nazivale – armija/vojska i mornarica. Sjećam se razgovora s nekim ratnicima iz 1. svjetskog rata koji su vojevali u Galiciji i na Soči. Kopnene snage nazivali su „armadom“ („Sinko, bila je to silna armada“), a mornaricu jednostavno „mornaricom“ ili „marinom“.

Povijesni prikaz uporabe nazivlja za oružanu silu na području Hrvatske

U konačnici, može se argumentirano tvrditi kako „vojska“ kod Slavena izvorno nije vid već trupa, ili pak u nekim vremenima i rod. Vremenom je, u prvom redu zbog ruske tradicije, prerasla u vid koji je geografski definiran kopnom, ni slučajno morem, zračnim ili svemirskim prostorom. Vjerojatno na početku bijaše samo vojska/trupa, ali čim se je pojavila mornarica trebalo je definirati razliku. Postoji opći konsenzus da se vidovi definiraju prostorom u kojem djeluju ili pak težišno djeluju. „Mornarica“/„flota“ na moru u moru i iznad mora, „kopnene snage“/„Army“ na kopnu i iznad kopna, „zračne snage“ u zračnom prostoru i svemirske u svemiru. Uvijek se podrazumijeva – u, iz, iznad i s – mora, kopna, zraka i svemira. U nekim zemljama i danas se za oružane snage u cjelini službene koristi izraz „armija“ (od velikih zemalja – NR Kina).

Držim kako nije ispravno niti korisno „Oružane snage RH“ nazivati „Hrvatska vojska“, jer termin „vojska“ kao „oružane snage“ nije hrvatski pojam već je nametnut. To kod Hrvata nije čudno jer im je povijesno pamćenje jako kratko, izvlačenje pouka nikakvo, pa im se situacije ponavljaju u svim svojim negativnostima. Također, i iz praktičnih razloga, jer to nije standard NATO zemalja te nije kompatibilno s dominantnim engleskim jezikom. Inače će biti i bilo je problema u prevođenju. Sjećam se  kako je nakon sastanka sa zapovjednicima grana načelnik GS OS RH otišao službeno u Sloveniju. Netko je iz GS ili MORH tu informaciju poslao medijima, nazvavši „načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga“ – „načelnikom Glavnog Stožera Hrvatske vojske“. Dok smo se vraćali preko Plitvica, Hrvatski radio je emitirao vijesti na Engleskom jeziku. Tu informaciju je priopćio „gradu i svijetu“ kao: „Chief of General Staff of the Croatian Army“.

U najboljem slučaju „Hrvatska kopnena vojska“ može se nazivati „Hrvatska vojska“. Predlažem da se razmisli i  službeno koristimo nazivlje: „Oružane snage Republike Hrvatske“ (čije su sastavnice „Hrvatska vojska“/„Hrvatske kopnene snage“, te „Hrvatska mornarica“ i „Hrvatsko zrakoplovstvo“/„Hrvatske zračne snage“). Svakako, da bi bilo grana, Hrvatsko zrakoplovstvo se mora razvijati i osposobiti i za potporu Hrvatskoj mornarici te za djelovanje na moru. Ovako kakvo je, ono odgovara konstataciji iz Domovinskog rata, kako je zrakoplovstvo dio vojske. Takvim promišljanjima nije se čuditi ako znamo da je skroz do kraja 1947. danas najmoćnije zrakoplovstvo svijeta djelovalo kao dio Army i Navy, o čemu vjerno svjedoče dokumentarni video snimci bitke za Pearl Harbor. No, ondje su iz „Army zrakoplovstva“ nastale „Zračne snage“ kao nova grana, a mornarica je sačuvala svoje mornaričko zrakoplovstvo.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Nakon što je jučer u Hrvatskom saboru najavio mogućnost preimenovanja Oružanih snaga RH u „Hrvatska vojska“, jutros je na Danu sporta ministar obrane Damir Krstičević ponovio kako se vrlo ozbiljno promišlja ovakva mogućnost promjene.

„Vidjeli ste da želimo, i da smo sada u procesu i promjene naziva – da opet iz Oružanih snaga Republike Hrvatske… da se vratimo i da se zovemo Hrvatska vojska. Mislim da je to bliže hrvatskom narodu, da je to bliže pripadnicama i pripadnicima Hrvatske vojske, jer to je naša povijest, to je naš izvor, i vidjeli ste i danas – kroz ovu sportsku opremu – da upravo na leđima hrvatskog vojnika upravo je natpis ‘Hrvatska vojska’“.

Krstičević je za ovu najavu dobio veliki pljesak iz publike, pa nema sumnje da će se ova najava u skorije vrijeme pretvoriti u zbilju. Kada će se štogod od toga dogoditi – nije još poznato, ali ne bi bilo iznenađenje da OS RH svoj dan krajem mjeseca svibnja dočekuje posljednji put sa starim imenom, ili čak prvi puta s novim imenom. Pri tome, treba uzeti u obzir i zanimljivost da je danas s natpisom „Hrvatska vojska“ na leđima osvanula jedna vrlo raznolika družina. Bilo je tu pripadnika HKoV, kojima natpis potpuno odgovara, ali i zrakoplovaca te mornaričara, Uz to, pod natpisom „Hrvatska vojska“ trčalo je i ponešto civila, koji usprkos radnome mjestu u Ministarstvu obrane teško mogu biti svrstani u vojnike (osim ako ujedno ne oživimo i negdašnja razlikovanja nekakvih novih „borbenih“ i „neborbenih“ sektora).

Ako već HV, zašto onda ne i ZNG ?

Sve to, naravno, otvara i neka stara načelna pitanja. Riječ je o dilemama tipa, je li „Hrvatska kopnena vojska“ dio „Hrvatske vojske“? Ili je to dvoje zapravo isto? Ili su onda i ostale grane zrele za preimenovanje – recimo, u „Hrvatsku zračnu vojsku“ i „Hrvatsku morsku vojsku“? A je li mornar zapravo nazivom vojnik i mimo povremene službe u misijama kopnene prirode, samo toga baš nije uvijek bio administrativno svjestan gledajući po dokumentima kako se dvojno spominje te traži “vojnike/mornare”? Da ne velimo koji će problem biti osmišljavanje odgovarajućih prijevodnih naziva kod kojih se miješa naziv za čitave Oružane snage (dosadašnji Croatian Armed Forces – CAF), s kakvim širim pojmom (recimo, varijante s „Military“), ili možda užim nazivom globalno uobičajenim za jednu pojedinu granu (verzije pojma „Army“) – slučajno baš onu koja je u Hrvatskoj toliko sadržajno dominantna da bi lako mogla opet pojmovno pojesti čak i šire nazivlje obrambenog sustava…

Ove subote, 27. kolovoza 2016. godine, na Plesu je održan ispraćaj 5. hrvatskog kontingenta u NATO misiju “Resolute Support” (Odlučna potpora) u Afganistanu. Tom se prilikom od ukupno 112 pripadnika HRVCON-a (90 iz Hrvatske, te još 17 iz Crne Gore, 2 iz Albanije, 2 iz Bosne i Hercegovine te 1 iz Makedonije) prigodno pozdravio zbor visokih časnika iz vrha hrvatskog obrambenog sustava – načelnik GS OS RH general zbora Mirko Šundov, zapovjednik HKoV general-pukovnik Mate Ostović, zapovjednik ZzP general-bojnik Mladen Fuzul, ravnatelj VSOA-e brigadni general Ivica Kinder, te zapovjednik Zapovjedno–operativnog središta GS OS RH, brigadni general Krešo Tuškan. Kako je to već uobičajeno, održani su i prigodni govori, te se zapovjedniku kontingenta, brigadiru Draženu Sebastijanu, zaželjelo uspjeh i sreću. No, tom je prilikom u oko pažljivijim promatračima upao i jedan dodatan detalj na toj prilično standardnoj prigodnoj priredbi.

Naime, u okviru borbene odore koju su ondje nosili general zbora Mirko Šundov te brigadni general Krešo Tuškan bila je i umanjena oznaka njihovih negdašnjih ratnih postrojbi – postavljena na gornju poziciju desne nadlaktice. Budući da nije tajna kako se ovakve oznake do sada baš i nisu nosile – dapače, spominjale su se čak i izričite zapovijedi kojima je takva praksa bila zabranjivana – upitali smo Ministarstvo obrane o ovoj novoj praksi, ne bi li razjasnili ovaj novi trend, te tu malu dilemu riješili i za druge pripadnike OS RH koji su sudjelovali u Domovinskom ratu ili su bili dio ratnih postrojbi Hrvatske vojske. Evo što nam je iz Službe za odnose s javnošću MORH odgovoreno na postavljena pitanja:

„Vezano za vaš upit možemo vas izvijestiti da u skladu s odredbama aktualnog Pravilnika o vojnim odorama (Klasa: 023-03/14-04/12 Urbroj: 512-01-14-7, Zagreb, 6. studenoga 2014., NN 134/14) nema izričite zabrane nošenja oznaka ratnih postrojbi, ali isto tako nema niti izričite odredbe po kojoj se može ili mora nositi.

S obzirom na navedeno, a kako bi se očuvala tradicija postrojbi koje su dale neizmjeran doprinos u Domovinskom ratu i da ne bi došlo do dvojakog tumačenja i primjene kakav je sada slučaj, u tijeku su izmjene normativno – pravnih dokumenata i provedbenih propisa kojima će jednostavnim vojničkim rječnikom i izrazima biti regulirano tko, kada, što i gdje, a vezano za oznake ratnih postrojbi, nosi na prikrivnoj odori u digitalnom tisku. Konkretno, planirano je izdavanje Upute o nošenju vojnih odora u kojoj će precizno i nedvosmisleno biti regulirano nošenje svih vojnih oznaka, pa tako i oznaka postrojbi iz Domovinskog rata te oznake ‘Veteran’.

Što se tiče zabrane nošenja umanjenica, možemo vas izvijestiti da konkretna pisana zapovijed za pripadnike OS RH nije izdana. Naime, ostavljena je mogućnost zapovjednicima reguliranja nošenja dodatnih vojnih oznaka sukladno potrebama i prosudbi zapovjednika, uz poštivanje načela jednoobraznosti i sukladno zadaći“.

Temeljem ovog odgovora možemo zaključiti da načelnik GS OS RH i njegov zapovjednik Zapovjedno–operativnog središta tu izgleda uvode jednu novu praksu po pitanju nošenja oznaka na borbenim odorama. Nakon ove javne prezentacije takve prakse, bit će prilično zanimljivo vidjeti hoće li i dalje biti pojedinačnih zapovjednika koji će takvo pravo braniti ljudstvu u svojim postrojbama – sada kada je jasno da takva praksa zapravo uopće nije zabranjena, već ovisi isključivo o dobroj volji pojedinaca da dopuste pripadnicima OS RH ponos na ratne postrojbe u kojima su prije služili.

Dok Karlovcem uz procesiju političara (Ivo Josipović, Zoran Milanović, te ministri Ranko Ostojić i Tihomir Jakovina) upravo prolazi i neuobičajeno visoki vodni val – Kupa je u 20 sati dostigla 837, a Korana čak 841 cm – s popodnevne sjednice Stožera zaštite i spašavanje Karlovačke županije i grada Karlovca moglo se čuti da je osiguran smještaj za evakuirane osobe (iako se velik dio stanovništva zapravo i nije odazvao pozivu na evakuaciju), te da je opskrba pitkom vodom pod kontrolom (iako se u nekim dijelovima isključivalo pojedine lokalne vodovode koji su završili potopljeni navalom riječne vode koja je dobrano premašila svoje stogodišnje prosjeke). Jednako su tako po pitanju hrane i vode zbrinuti i “pripadnici operativnih snaga“, čiji će broj navodno tijekom noći biti smanjen u skladu s potrebama i prosudbama zapovjednika pojedinih sektora za obranu od poplava. Iako vode u Karlovcu i dalje rastu, nadležni su uvjereni da je stanje pod kontrolom, čak i na području Dubovca gdje je počeo pucati dio starog protupoplavnoga zida (što je navodno sanirano u hodu), te naselja Rakovac, gdje je interventno sagrađen “zečji nasip” dug oko 1200 metara. Na području Karlovca trenutno je angažirano 150 pripadnika OS RH, šest čamaca i jedna amfibija, kojima se djeluje u Donjem Mekušju, Husju i Kobiliću Pokupskom. 

Sisak u očekivanju vodne navale

Rijeka Korana prijeti Karlovcu

Dok Karlovcu ipak predstoji teška noć, pažnju će uskoro trebati prebaciti na područje Siska. Ondje se, naime, od sutra navečer očekuje posebna neugodnost – spajanje dva vodna vala, onoga iz Save, iz smjera Slovenije i Zagreba, s ovom velikom vodnom masom koja danas ugrožava Karlovac. Kako se moglo čuti od Zorana Đurokovića, voditelja Glavnog centra Hrvatskih voda za  obranu od poplava:

“Hidrološka situacija je vrlo teška. Vodni val Kupom iz pravca Karlovca i Savom  iz Slovenije očekujemo za 24 do 36 sati. Riječ je o povijesnim rekordima  vodostaja nekih rijeka. Tako je Korana kod Karlovca premašila 60-godišnji rekord  za 65 centimetara. Osim opasnosti od spajanja dva vodna vala, dodatnu opasnost predstavljaju visoki vodostaji Une, Gline, Ilove i Pakre, pa se kod Crnca  očekuje vodostaj Save do 800 centimatara. U retencijama još ima mjesta kako bi  se pritisak vode smanjio“.

Kao kritične točke u Sisačko-moslavačkoj županiji u prvi mah su identificirani Letovanić (gdje je pomoćnim nasipom lokalizirana kriza nastala pucanjem starog nasipa), Žažina (gdje se interventno gradi nasip), Letina, Sunjsko Selište, Petrinja i Staro Pračno (gdje je u dužini od 600 metara nadvišen stari nasip). Ondje se već započelo s aktivnim mjerama zaštite, te pripremama za moguću evakuaciju ljudi i stoke. Uz ostale podatke s ovog kriznog žarišta poplavne opasnosti, treba spomenuti i podatak kako je val na Savi upravo ove noći u prolazu kroz Zagreb (nakon gotovo 24 sata kontinuiranog porasta, danas u 22 sata vodostaj je Save u Zagrebu iznosio 413 cm), dok su prva plavljenja već zabilježena u Čičkoj poljani.

Nakon prvog raspoređivanja 250 pripadnika Hrvatske vojske, koji su oko Siska počeli raditi danas ujutro, od dožupana sisačko-moslavačkog Zdenka Vahovca moglo se čuti da je tijekom dana put Ministarstva obrane RH bio upućen i dodatni poziv za pomoć. Zatraženo je još 220 vojnika, od kojih se planiralo u Letovanić rasporediti  njih još 100, te po 50 u Petrinju i Staro Pračno. Prema navodima iz MORH-a, ovim je molbama danas udovoljeno – tako da je do kraja dana na prostoru Sisačko-moslavačke županije bilo aktivno 450 pripadnika OS RH, koji na suzbijanju poplava rade u Žažini, Letovaniću i Letini. Nedvojbeno će se o ovim prostorima još itekako čuti tijekom idućih dana, budući da su nadolazeće vode izgleda veće od onih u veljači, kada je situacija oko Siska bila prilično neizvjesna i opasna.

Opasnost i u požeškome kraju

Danas u Pleternici

Dok se većina pažnje danas usmjerila prema Karlovcu, poplavna je opasnost pogodila u prostor Pleternice u Požeško-slavonskoj županiji. Ondje se izlila rijeka Orljava, a posebno je danas bila ugrožena sama Pleternica, te mjesto Gradac (oko 3 kilometra sjeverno od Pleternice). Nakon što je u Gradcu pukao “zečji nasip” došlo je do plavljenja naselja, a ukupno je danas u tom kraju stradalo oko 70 kuća. Kako se moglo čuti od Antonije Jozić, gradonačelnice Pleternice, dio je vode u Gradcu odlazio kanalom Struge u Vrbovu, a tu se prokopava i dodatni kanal ne bi li se što više vode preusmjerilo u Vrbovu. I u samoj Pleternici se krenulo prokopavati dva kanala koja bi vodu trebala vratiti u korito Orljave. Pri tome, izgleda da je opasnost od izljevanja Orljave u Pleternici ipak na smiraju, budući je ta rijeka ondje u posljednja dva dana imala dva vrhunca razine voda, od kojih je ovaj drugi, ujedno i veći, svoju najvišu razinu dostigao danas između 10 i 15 sati (488 cm u 10 sati i opet 486 cm u 15 sati), nakon čega je u opadanju.

Pri poslovima zaštite od poplava ljudstvu Javne vatrogasne postrojbe, dobrovoljnih vatrogasnih društava, komunalnog poduzeća i civilne zaštite u Pleternici pri ruci se našla i Hrvatska vojska. Naime, u taj je kraj danas otposlana zasebna Namjenski organizirana snaga OS RH (NOS) koja je u pomoć lokalnom stanovništvu priskočila s ukupno 100 ljudi i šest vojnih čamaca.

Ostala mjesta visoke vode danas

Pripreme u Čičkoj poljani

Uz ove jasno profilirane točke poplavne opasnosti na Kupi i Korani, na Savi i Orljavi – treba spomenuti kako su iznimne kišne padaline posljednjih dana dovele i do porasta još nekoliko nedalekih rijeka. Kao prvo, tu je rijeka Glina (čija se visina gotovo utrostručila u samome gradu Glini tijekom protekla dva dana, dostigavši razinu od 531 cm večeras u 21 sat). Na njenom su toku, u mjestima Topusko i Glina, danas bile proglašene i mjere izvanredne obrane od poplava. Slična je situacija navodno i oko rijeke Sunje, gdje se moglo čuti kako je “od voda neočišćenih potoka i kanala, te rijeka Sunje i Save ugroženo mnogo kuća“.

Ujedno, narasla je i Una – rijeka koja već tri dana neprekidno dobiva na visini vodnoga stupca i u Hrvatskoj Kostajnici (447 cm danas u 22 sata), i kasnije nizvodno u Dubici (432 cm, danas u 22 sata). Za očekivati je da će i ovaj vodni val napraviti određene probleme kada stigne na Savu nedaleko Jasenovca – gdje se treba nadati da će ipak pristići brže od zbrojenih vodnih valova koje sutra u večernjim satima sa zebnjom očekuju kod Siska.

Poplavama Kupe pogođen zapadni rub Siska (Getro, bivši OBI), 14. veljače 2014.

Nakon više dana poplava, krajevi u Sisačko-moslavačkoj županiji skoro da su izašli na kraj s bujanjem Kupe i vodnim valom koji se tom rijekom valjao nizvodno. I to je donekle dobra vijest. Ono što je ponešto manje dobra vijest je činjenica da se u Sisku Kupa ulijeva u Savu – kojom polagano stiže vodni val započet u Sloveniji, a onda pojačan i padalinama u Hrvatskoj posljednjih dana. Zato i ne čudi da se posljednjih dana lagano sve više čuje o ugrozi od poplava u velikogoričkome prostoru, da bi onda pažnja opet prešla natrag na grad Sisak – ujedno i mjesto gdje će se ta dva vodna vala susresti i donekle spojiti. Osim što će oni zajedno dopuniti ugrozu za nizvodne krajeve, vjerojatno je i da će nadolazeći savski val barem donekle dignuti i pritisak u na ionako natopljene nasipe uzduž obližnjeg dijela toka Kupe – za čijem se održavanje i jačanje vodila bitka posljednjih dana. A to je bitka u kojoj je do sada bilo angažirano ukupno oko 500 pripadnika OS RH, koji su interventnim radom i neprekidnim naporom uskočili na krizne točke protu-poplavnoga sustava uzduž rijeke Kupe – točke koje civilne institucije nisu mogle, nisu stigle ili, jednostavno, nisu uredile.

Sada, kad je jasno da spomenuti savski vodni val samo što nam nije pred vratima, naglo se čuje o mogućnosti da bi se ovogodišnje poplave možda ipak mogle uspoređivati s onima iz 2010. godine. Među onim što još stoji na raspolaganju da do toga ipak ne dođe je i Hrvatska vojska – čiji se sve veći dio sastava nalazi stavljen na raspolaganje za borbu protiv nadirućih voda. U tom smjeru ide i potez o kojem je danas, oko 13 sati, MORH priopćenjem izvijestio javnost:

“Zbog iznimno teške situacije na poplavom ugroženim područjima, ministar obrane Ante Kotromanović, danas 17.veljače 2014., na zahtjev Državne uprave za zaštitu i spašavanje, donio je Odluku da se na područje Sisačko-moslovačke i Zagrebačke županije prema potrebi angažira i dodatnih 1.000 pripadnika Oružanih snaga RH. Vojska će imati na raspolaganju logističku potporu, transportna vozila i radne strojeve, te helikopter Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u slučaju potrebe za hitnim evakuacijama.

U Sisačko-moslovačkoj županiji, na terenu je već angažirano 400 vojnika, koji su intenzivno radili na podizanju i jačanju zečjih nasipa. Najteža situacija proteklih dana bila je u selima Letovanić i Stari Brod, u općini Lekenik, gdje je voda već ušla u mnoge kuće.

Vodeni val na Savi sada se spušta prema Jasenovcu. Proglašeno je izvanredno stanje za područja Općine Lipovljani (Kraljeva Velika) i Općinu Jasenovac (Trebež i Bukovica). Kako bi Lonjsko polje moglo primiti dodatne količine vode, na nasipu Trebež kontrolirano će se ispuštati višak vode. Osim sisačkog kraja, poplave ugrožavaju i velikogoričko područje, zbog čega se tijekom vikenda sastao Stožer za zaštitu i spašavanje Zagrebačke  županije. Najugroženije je područje općine Orle i selo Čička Poljana. S obzirom da se vodeni val iz Slovenije očekuje sutra, na tom području također se  obavljaju pripreme za obranu od poplave“.

Koordinacije sustava zaštite i spašavanja

Ove su mjere proizašle iz dvije odvojene razine sastanaka – kao prvo, s nacionalne razine, gdje se jučer u 11 sati prijepodne okupio nacionalni stožer, “Stožer zaštite i spašavanja Republike Hrvatske”, i zatražio službeno od Ministarstva obrane RH stavljanje u pripravnost 1000 pripadnika NOS-a HV. To je potez o kome se već nekoliko dana nagađalo, a sad je proveden za područja Zagrebačke i Sisačko – moslavačke županije, formalno “zbog mogućeg usložavanja situacije vezano za obranu od poplava“.

Druga, niža razina, je ona lokalnija, županijska, na kojoj su se sastala nadležna tijela u već pogođenoj Sisačko – moslavačkoj, ali i u Zagrebačkoj županiji.

Ušće Une u Savu kod Jasenovca

(1) U Sisku je sastanak “Stožera zaštite i spašavanja Sisačko – moslavačke županije” održan jučer u 16 sati. Ondje se sagledalo rizike koje nosi porast Save izazvan vodnim valom što stiže iz Slovenije, pa je proglašeno izvanredno stanje za područja Općine Lipovljani (Kraljeva Velika) i Općinu Jasenovac (Trebež i Bukovica) – krajeve udaljene oko 40 kilometara od Siska Savom nizvodno, nedaleko mjesta Lipovljani i tamošnjeg odmorišta na autocesti. U pitanju je prostor mjerodavnog vodomjera na objektu Ustava Trebež, koji utječe na rad nedaleke vodne retencije Lonjsko Polje – od koje se očekuje da djeluje u reguliranju posljedica bujanja Save, prije no što val prođe i preseli se dalje prema Jasenovcu, u prostor ušća Save i Une.

(2) Sjednica “Stožera zaštite i spašavanja Zagrebačke županije” održana je također jučer, u 17:00 sati. U izvješćima s tog sastanka jasno se vidi podvojenost tematike obrane od poplava u Zagrebačkoj županiji. Od četiri spomenute pogođene lokacije, prve dvije su uz Kupu – Gradec Pokupski (Općina Pisarovina) i Općina Pokupsko – gdje su vode u opadanju i pomoć stiže onima koji je trebaju. Riječ je o prostoru uz Kupu prije njenoga ulaza u Sisačko – moslavačku županiju. Druga su dva spomenuta lokaliteta na Savi – mjesta Čička Poljana, Veleševec, Preseka Oborovska (općina Velika Gorica) i područje Hrastilnice (općina Križ). Poplave već traju na području Velike Gorice, koje je uzvodno od Siska, budući da se već polagano osjeća utjecaj Savom nadolazećeg vodnog vala – pristiglog iz Slovenije, u kojoj kiše i dalje padaju. Vrhunac ovog vala na velikogoričkom se području očekuje sutra – što dobro ilustriraju i još jučer objavljeni podaci o porastu razine Save kod Čičke Poljane od centimetra na sat. Kod Hrastilnice vode također rastu, a jučer tijekom dana dovršeno je interventno građenje nasipa (započeto 14. veljače), kojim se brani koridor autoceste A3, od Zagreba na istok, što prolazi tim područjem.

Dakle, jedino što je sigurno – iako se jučer govorilo tek o 48-satnom produženju intervencije Hrvatske vojske u borbi protiv poplava – i uz puno sreće taj će posao ipak potrajati ponešto duže.

Obilježavanje operacije Oluja zapravo je obilježavanje početka kraja Domovinskog rata, koji je u vojnom smislu završio te 1995. godine, a u političkom – 3 godine kasnije, uspješnim okončanjem mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. No dva odvojena predavanja, oba održana u zadnjih 10 mjeseci, podsjetila su na težak početak obrane Hrvatske i naoružavanja Hrvatske vojske, odnosno tadašnjih dobrovoljaca koji su potom prerasli u Zbor narodne garde. Jedno predavanje pod nazivom „Uporaba vojne tehnike u Domovinskom ratu“ održao je u studenom prošle godine umirovljeni časnik Hrvatske vojske Dean Čanić, u sklopu izložbe „Oluja u minijaturi“ u zagrebačkom Tehničkom muzeju, a drugo je izlaganje umirovljenog generala Antuna Tusa na predstavljanju knjige Dražena Rajkovića „Cijena rata“ u travnju ove godine. Iako su Čanić i Tus svoja iskustva stjecali na sasvim drugačijim bojištima i s potpuno različitih pozicija, zanimljivo je promotriti sličnost njihovih teorijskih i praktičnih dojmova o samim počecima Domovinskog rata. Pritom ćemo se ovdje koncentrirati na nabavu naoružanja tijekom ’91. i ’92. godine.

Nespremnost i nesnalaženje u ratu

Nepripremljenost Hrvatske za rat bila je potpuna – u vrijeme kada je „balvan revolucija“ prerasla u oružani sukob i prve ljudske žrtve, Hrvatska nije imala niti vojsku niti naoružanje, a ono čime je raspolagala bilo je više nego smiješno. Radilo se o nešto lakog pješačkog naoružanja, nekoliko policijskih transportera, nekoliko protuzračnih topova i lako prijenosnih PZO-sustava. Uzme li se UN-ovo priznanje aneksije Baranje i ulaska tzv. JNA u istočnu Slavoniju u srpnju ’91. službenim početkom agresije na Hrvatsku, smatra general Tus, hrvatsko je državno vodstvo izgubilo 2 dragocjena mjeseca na prazan hod:

 „Mi smo tek u rujnu mjesecu shvatili da nemamo vojske, i da nemamo ni čelna vodstva koje bi moglo, da kažemo vojnički, odraditi onaj dio rješavanja bitke. To su gradovi, poput Vukovara i drugih, već radili sami, svi su bili sami za sebe – nosioci obrane određenih prostora. Ali država se nije pripremala.“

Tek u rujnu ’91. dio bivših JNA časnika, prebjega na hrvatsku stranu, predsjednika države Franju Tuđmana uspijeva uvjeriti da nije više 5 do 12, već je 2 mjeseca nakon 12, i da treba ići na neka, barem selektivna osvajanja. U toj grupi našao se i Tus:

„Predložio sam mu da… ovdje se ne radi samo o oružju koje ćemo osvojiti… nego da mi moramo postojeće snage vojske – koje su uračunate u toj strategijskoj operaciji – spriječiti da iziđu iz vojarni, da krenu van, i da izvrše zadaću rasijecanja Hrvatske… Mi njih moramo blokirati, iz skladišta uzeti oružje, i formirati brzo 30, 40… u slijedećih mjesec dana… brigada. I stvoriti vojsku od oko 100 tisuća ljudi u dva mjeseca, i 200 tisuća – u trećem mjesecu, do kraja godine.“

Selektivna blokada i osvajanje nekih vojarni tadašnje JNA započeta je 12. rujna, i tijekom narednih 10-ak dana razoružana su gotovo 2 korpusa. To je naoružanje, streljivo i vojna oprema poslužilo za masovnije formiranje i opremanje Hrvatske vojske.

JNA tehnika – najbrojnija i najkorisnija

Ratni plijen bio je količinski najveća, i najčešće upotrebljavana tehnika u HV. Tijekom jeseni ’91. blokadom vojarni nabavljeno je više od 200 tisuća modernih automatskih pušaka i gotovo 500 tisuća tona streljiva svih mogućih kalibara. Prema Tusovim podacima, nabavljeno je i oko 240 tenkova, 330 borbenih transportera i borbenih vozila, 18 borbenih čamaca (torpednih i patrolnih), a akcijom u Remontom  zavodu „Velimir Škorpik“ u Šibeniku i topovnjača. S tehnikom iz JNA bilo je najmanje problema, slaže se i Dean Čanić, koji je te ’91. bio pripadnik 1. gardijske brigade, te potom specijalne postrojbe GS bojne Frankopan. Osim naoružanja, u osvojenim vojarnama pronađeni su većim dijelom i priručnici o rukovanju i održavanju te tehnike, a bilo je i dosta ljudi koji su bili u stanju provesti obuku za nju:

„Ljudi koji su radili npr. u Remontnom zavodu Zmaj ili u Mornaričkom centru ili u zarobljenim vojarnama imali su popratnu dokumentaciju i znali su kako će ta sredstva održavati.“

Sa streljivom je ipak bilo malo teže – budući je JNA imala dosta oružja istočnog porijekla, streljivo ili neku dodatnu opremu bilo je prilično teško nabaviti, smatra Čanić. A kada se i nabavilo, trebalo je imati na umu da se svako streljivo ponaša drugačije, odnosno da rumunjska, bugarska, istočnonjemačka ili domaća mina iz radionice JNA ne lete jednako, što je nužno zahtijevalo da se svaka pošiljka najprije isproba, pa tek onda upotrijebi na terenu.

Bez obzira na ushićenje nastalo nakon zarobljavanja opreme bivše JNA, ipak se tu radilo o jednom manjem dijelu iz bogatog jugo-opusa, tako da je naoružanje koje je bilo u sastavu 13. i 10 korpusa, kao i velikih dijelova jugo-zrakoplovstva i mornarice, uglavnom ostalo nedirnuto. Na Međunarodnoj konferenciji o mirnom razrješenju jugoslavenske krize, održanoj u Haagu u listopadu ’91., hrvatsko je vodstvo prihvatilo prijedlog Srbije i tzv. JNA da vojska napusti teritorij cijele Hrvatske zajedno sa svim naoružanjem koje joj je preostalo nakon hrvatskog osvajanja dijela vojarni.

„Naša Vlada prihvatila je da JNA kompletno naoružanje blokiranih vojarni, na teritoriju cijele Hrvatske – cijele Hrvatske – odnese uz našu pomoć. Znači, da im damo vozače, vozila, itd., i transporte, i brodove. I tako je… isto onoliko koliko smo uspjeli osvojiti – toliko je još oružja, po našoj procjeni – ili čak i nešto više – otišlo bestraga, a rat nije završio. A rat nije završio! Nama su ostala još zauzeta – van ustavnog poretka – 30 posto teritorija“,

prisjeća se general Tus.

Crno tržište – izvor brojnih problema

Drugi izvor naoružanja za Hrvatsku vojsku bio je uvoz, i to je oružje, prema Čaniću, stvaralo najviše problema. Međunarodna je zajednica prvi embargo Hrvatskoj lupila u srpnju 1991. godine, čime je u startu borbena mogućnost HV-a smanjena za 50 posto, budući da su određeni tipovi težeg naoružanja na crnom tržištu i teže nabavljivi. Uz to, tako pribavljano naoružanje puno je i skuplje, pa jedan metak više nije koštao tadašnjih 20 pfeninga već jednu njemačku marku. Oružje s crnog tržišta najčešće je dolazilo bez ikakve dokumentacije, poput VBR-a Dacia, porijeklom iz Rumunjske, koji se u jednom trenutku ukazao u Hrvatskoj vojsci, pa su nerijetko sami mehaničari ujedno pisali i priručnike za neko novo pristiglo oružje ili tehniku. U sastavu HV-a našlo se i nekoliko primjeraka helikoptera MV-500, no iako ima vrlo dobre letačke sposobnosti, a i piloti su bili vrlo brzo obučeni za let na njima, ipak su vrlo malo bili u zraku. Razlog – nije bilo rezervnih dijelova. S raznih vojnih otpada kupovala su se često vozila istočnonjemačke vojske – džipovi i kamioni. Dio naoružanja i opreme kupljen je novcem hrvatske dijaspore, potvrđuje Čanić:

„Moja specijalna postrojba, bojna Frankopan, dobila je od hrvatskih iseljenika iz Amerike i Kanade zapadno naoružanje (puške Heckler, 12,7 taktički snajper, bacač – sve zapadno oružje) – oni su našli čovjeka, rekli mu: ‘dajemo ti novac’, on je otišao u Libanon na tržnicu oružja i kupio. Oni su mu rekli – ako to oružje ne dođe u Hrvatsku, tim i tim ljudima, mi ćemo te ubiti.“

Domaća proizvodnja – obećavajuća, ali neiskorištena

Obalni top 85 mm

Treći izvor naoružanja za HV bila je – domaća proizvodnja. Ona se u početku svodila uglavnom na prepravljanje JNA-opreme. Krajem ’91. i početkom ’92. godine zaživjele su prve radionice u određenim gardijskim brigadama, u kojima su se izvodili manji popravci, dok su tijekom 1992. s radom počeli remontni zavodi – Remontni zavod za Kopnenu vojsku u zagrebačkoj tvornici Jedinstvo, za zrakoplovstvo Remontni zavod „Zmaj“ u Velikoj Gorici, te za mornaricu Remontni zavod „Velimir Škorpik“ u Šibeniku. Zavod u Šibeniku, prema Čanićevim tvrdnjama, izveo je podvig jedinstven u svijetu – spojili su od JNA prerezane cijevi na topovima 85 mm (10 komada) i 88 mm (8 komada), dopremljenih iz vojarni u Puli i na Lošinju:

„Te topove su dovezli u Remontni centar u Šibeniku i inženjer g. Mrvica i inženjer Ante Braović s meštrima su sklopili svih 18 topova, spojili su cijevi. To je izgledalo smiješno, i kad su to napravili oni su garantirali da 200 granata mogu iz tih topova ispaliti. Za vrijeme Domovinskog rata tih 18 topova u prosjeku je ispalilo do 2 tisuće granata, s time da je samo 1 cijev pukla zato što nisu poštovali režim vatre, odnosno oni su morali imati određeni redoslijed kako se ispaljuju granate da se ne prezagrije cijev. Nakon nekoliko godina u Remontni zavod Šibenik dolazi delegacija njemačke vojske, Bundeswehra, i Ministarstva obrane, i obilazi, i gleda što su oni radili s brodovima – oni su prvenstveno mornaričku opremu radili, a ovo su bili obalni topovi. I kad su Nijemci vidjeli da su oni to napravili, rekli su: Gospodo, pa vi ste jedini u svijetu koji su uspjeli prerezanu cijev spojiti i da to funkcionira.“

Samohodni sustav STRELA 10 CROA1

Od prepravljanja preko improvizacija došlo se postepeno i na pionirsku domaću proizvodnju, uglavnom inačice postojeće opreme i naoružanja. Među takve proizvode ubraja se lako prijenosni PZO sustav CRO-10 ili Strela 10, napravljen na podvozju kamiona, u ono vrijeme je to obično bio TAM 150. Riječka tvornica Torpedo početkom 1993. počela je proizvoditi lako oklopno vozilo i kamion pod nazivom Torpedo 130 (inačica kamiona TAM 110). Počelo se proizvoditi i streljivo za određene tipove naoružanja, primjerice za minobacača, a počela se razvijati i prva hrvatska bespilotna letjelica. No domaća proizvodnja, zaključit će general Tus, nije iskorištena kako treba, a imala je velikih potencijala. To se naročito vidi danas, kada Torpedo uopće više ne postoji, a sva ostala vojna proizvodnja, svedena na tek nekoliko pravih proizvođača, iz državnih je prešla u privatne ruke. Pa ipak, u ovoj prvoj fazi Domovinskog rata, domaća je proizvodnja dala priličan doprinos – i u moralnom i u borbenom smislu.

U utorak je u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru predstavljena knjiga „Cijena rata – hrvatski model financiranja Domovinskog rata od 1991. do ’95. godine“, novinara i publicista Dražena Rajkovića. Radi se o knjizi proizašloj iz Rajkovićevog magistarskog rada pod nazivom „Hrvatski model financiranja Domovinskog rata“, obranjenog na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu krajem 2011. godine.

“Cijenu rata” su predstavili (redom): Silvije Orsag, Dražen Rajković, Denis Kuljiš, Dušan Bilandžić, Antun Tus

Rajkovićev mentor pri izradi magistarskog rada, dr. Silvije Orsag, napomenuo je da je riječ o znanstveno-istraživačkom radu zanimljivom i za širu publiku. U svom radu, Rajković je postavio 2 hipoteze: (1) hrvatski model financiranja Domovinskog rata nije bio optimalan sa stajališta dosadašnjih svjetskih iskustava financiranja ratova, obzirom na zatečeno stanje i postignuti stupanj gospodarskog razvitka i (2) moguće je procijeniti, ili barem približno rekonstruirati, ukupne troškove financiranja Domovinskog rata, uzimajući u obzir vidljive i nevidljive izvore financiranja. Poseban problem u ovom istraživačkom poduhvatu je taj što ne postoji previše primarnih izvora za ovu temu, a oni koji postoje – dobrim su dijelom sakriveni iza oznaka tajnosti. Zbog toga je većina materijala za knjigu dobivena temeljem osobnih razgovora autora s izravnim sudionicima tih događaja. U zaključku povjerenstva koje je valoriziralo ovaj rad, a u kojem je bio i današnji guverner HNB-a Boris Vujčić, posebno se ističe netransparentnost financiranja Domovinskog rata i značajnije postojanje tzv. „nevidljivog“ financiranja, koji zahtijevaju daljnja objašnjenja kako bi se u značajnijoj mjeri otkrili uzroci nepovoljnih gospodarskih prilika koje su potom instalirale više kriza nakon okončanja Domovinskog rata.

Umirovljeni general Antun Tus: potpuna nepripremljenost hrvatskog državnog vrha za rat koji lupa na vrata

Jedna od teza iznesenih u knjizi je da cilj tadašnje državne vlasti nije bio postizanje brze, a time i jeftin(ij)e pobjede, već stvaranje društvenog sloja koji bi novoj vlasti omogućio dugogodišnju vladavinu. O tome kako se Hrvatska pripremala za oružanu borbu govorio je umirovljeni general Antun Tus, napominjući da prije svega treba imati na umu da je „u Domovinskom ratu ’91. voljom hrvatskog naroda i građana Hrvatske ostvarena i oružanom borbom obranjena u Domovinskom ratu samostalna hrvatska država – Republika Hrvatska“. Međutim, već na samom početku formiranja samostalne RH trebalo je na državnoj razini (barem) imati u vidu mogućnost ratnog oblika rasformiranja Jugoslavije.

 „Nepripremljenost Hrvatske za oružanu borbu, nepripremljenost za ovakav rat kakav smo imali, bila je potpuna. Mi nismo imali ni vojsku, ni oružje, a agresija je već počela – da govorimo o onoj zvaničnoj koju UN priznaje – aneksijom Baranje i ulaskom u istočnu Slavoniju u srpnju mjesecu ’91. Tako je prvi dio oružanih snaga koji je vršio operativan razvoj, što se tiče JNA i Srbije, ulazio u Hrvatsku i duboko je zašao unutar Hrvatske. Da smo mi tek u rujnu mjesecu (1991., op.a.) shvatili da nemamo vojske, i da nemamo ni čelnog vodstva koje bi moglo da barem vojnički odradi onaj dio rješavanja bitke. To su gradovi, brigade, obrane gradova, poput Vukovara i drugih, sami već radili, ali se država nije pripremala. Svi su bili sami za sebe nosioci obrane određenih prostora“,

kazao je Tus, dodajući kako je on osobno upozoravao predsjednika države (Franju Tuđmana, op.a.) da „nije pet minuta preko 12“, već su prošla puna dva mjeseca. Tek je tada, sredinom rujna ’91., predsjednik Tuđman donio odluku da se može krenuti u neka selektivna osvajanja prostora RH. Druga bitna značajka je – paralelnost ratova, kada hrvatski državni vrh odlučuje da, umjesto zaokruživanja fronte u Hrvatskoj, ima važnijih interesa u Bosni i Hercegovini. No prvotna pomoć Bošnjacima pretvorila se u rat protiv njih, što je i produžilo i otežalo rat u Hrvatskoj. Tako je Domovinski rat trajao od ’91. do ’95. godine, što ga svrstava u jedan od velikih ratova, pa Tus smatra da bi itekako trebalo istražiti zbog čega se Hrvatska našla u takvoj situaciji dugotrajnih ratnih sukoba. „Jedan od razloga je bio i taj što je Europa bila preslaba za bilo kakvu učinkovitu ulogu – politika Francuske i Britanije (a posebno Britanije) bila je takva da Srbi ne mogu biti krivci i pokušavali su na sve načine onemogućiti Hrvatsku da ranije okonča ratove na ovim prostorima“, smatra Tus.

Recenzent knjige, akademik Dušan Bilandžić, živopisno se nadovezao na generala Tusa, prisjećajući se kako su mu dva generala JNA najavila da „za dva dana ide napad na Sloveniju, a za Hrvatsku – ne znamo“. Bilandžić je o tome odmah izvijestio hrvatski državni vrh, koji ga prima vrlo skeptično: „Ma nema ni govora o tome. Nikakav napad ne dolazi u obzir, rata biti neće. To je dezinformacija“. Takav stav i ne čudi, uzme li se u obzir da je državnom vrhu tada ipak nešto drugo bilo na pameti. Tadašnjem novom potpredsjedniku RH Bilandžiću u sjećanju je itekako ostala prva sjednica Predsjedništva RH – 1. točka dnevnog reda: imenovanje mandatara Stipe Mesića za predsjednika Vlade, i 2. točka dnevnog reda: plaće! Predsjednik Tuđman je dao prijedlog: „Vama, potpredsjednicima, 4 tisuće maraka. Meni – 7 tisuća! Tko je protiv?“ Bilandžić je jedini protiv: „Nije fer da mi sebi određujemo plaću. Treba saborska komisija da odredi vrhu. Drugo – ako mi povećamo duplo u odnosu na one koje smo jučer smijenili, dakle – to je prvi dan naše vlasti, onda će ministri, pomoćnici, savjetnici, pa općine, gradovi, i za tri mjeseca više nema para, gotovo je, ode državna blagajna!“ „Treba ljude dobro platiti da ne bi bili sluge korupciji i mitu“, objasnio je Tuđman, dodavši: „A kriteriji? Čuo sam da Račan ima toliko!“ Pametnome dosta!

Denis Kuljiš i Dušan Bilandžić dali su posebno živopisnu notu predstavljanju knjige

Savjet novinskog urednika Denisa Kuljiša publici u KIC-u bio je da knjigu čita po dijelovima i samo kada je jako dobro raspoložena, jer je sadržaj takav da se „odmah poželiš ubiti“.

„Kad se ovako govori, izgleda kao da je taj rat izgubljen i da nikome ništa nije donio. To nije točno. Ovo su sve gubici i gubitnici. Ali ima i lijepi broj dobitnika – vi znate da se cijelo vrijeme, a tu je i kvantificirano, cijelo nacionalno bogatstvo Hrvatske – znači, cijela njena ekonomija je završila u privatnim rukama sa neznatnim prihodom za državni budžet. Za 200 milijuna maraka je prodana cijela hrvatska ekonomija. A i tih 200 milijuna maraka je otplaćeno od tih poduzeća koja su preuzeli. (…) Mi znamo sve o poraženima – to smo mi. Ali ne znamo ništa o pobjednicima – govori se o nekih 200 obitelji. Ne znam tko je to lansirao, ali mi je to strašno semantički zanimljivo – da se govori o obiteljima. Pa nisu pljačkale obitelji, nego pojedinci. Nikad se ne kaže: banku su opljačkala 3 maskirana predstavnika 3 obitelji! To su 3 razbojnika, koliko ja znam, a to što oni imaju žene, djecu, ljubavnice – kog je to briga!? To je bila čista pljačka, organizirana!“

Ta činjenica – što prikrivene što bjelodane pljačke, uvelike je utjecala na to da je rat trajao gotovo 5 godina, a ne možda 6 mjeseci, koliko je realno mogao trajati, zaključio je Kuljiš: „On je trajao i vodio se na takav način jer je to bilo u interesu te prevratničke grupacije koja je htjela preuzeti nacionalnu ekonomiju.“

Autor Dražen Rajković: konačno podvlačenje crte

Nestrpljiviji dio publike tek je na kraju prezentacije knjige „Cijena rata“ od samog autora Dražena Rajkovića čuo dugo iščekivani odgovor – koliko nas je sve to koštalo. Prije podvlačenja računa, treba imati na umu da ni hrvatska država, ni hrvatska Vlada kao njen predstavnik nikada nisu predale tzv. „završni račun Domovinskog rata“. Međutim, 1999. godine Hrvatska je Haaškome sudu podnijela tužbu protiv Srbije i Crne Gore protiv genocida i u tome je spomenuta ratna šteta od 10,5 milijardi nekadašnjih njemačkih maraka. Ta je šteta utvrđena pomalo dvojbenom metodologijom – utvrđeni su normativi potrošnje hrane, goriva i municije po vojniku, dok je Rajković vlastitim izračunom došao do toga da je taj trošak u nekim kategorijama, npr. za gorivo, podcijenjen za 30 posto. Tako se, po njemu, dođe po sume od minimalno 12 milijardi maraka. Osim toga je utvrdio i da je štokholmski Institut za mir pronašao podatak da je kupovina oružja koštala 3 milijarde – to je već 16, dok je on sam pronašao još jednu milijardu koja nije prikazana u proračunu – to se odnosi na prodaju stanova, financijski inženjering, prodaju poduzeća, itd. Tome treba pribrojiti i iskaz Dušana Vire, bivšeg glasnogovornika MORH-a, koji u knjizi o Slobodanu Miloševiću spominje zaradu od trgovine oružjem, koja se kreće između 3 i 4 milijarde dolara – naravno, radi se o ukradenom novcu. Sve skupa, kada se podvuče crta, u razdoblju Domovinskog rata ukradeno je oko 6 milijardi maraka. No treba imati na umu, upozorio je na kraju predstavljanja knjige „glavni računovođa Domovinskog rata“ Dražen Rajković, da su to sve grube i vrlo konzervativne procjene!