Nezgodan moto za aktualnu nepriliku !

Kako su prenijeli njemački mediji, samo nekoliko mjeseci po javnoj objavi niza prigovora koje njemačke Oružane snage imaju za svoju glavnu jurišnu pušku, ovo oružje – koje je  svojedobno kupila i Hrvatska – povlači se iz njemačkoga naoružanja. Zamjena za taj svojedobni predmet ponosa tvrtke Heckler & Koch bit će tražen putem javnoga natječaja za nabavu, čije se raspisivanje očekuje do 2019. godine. No, dok će to vjerojatno biti zanimljiva vijest za hrvatsku tvrtku HS Produkt, ovom novošću nisu baš si zadovoljni. Proizvođač pušaka G36, kojih je od 1996. do danas njemačkom obrambenom sustavu prodano oko 176.000 komada, navodno je već prošloga tjedna krenuo koristiti i pravosudne puteve, ne bi li time pokušao sačuvati ponešto svog teško stečenog ugleda.

Njemačka aktualna ministrica obrane Ursula von der Leyen

Kako donosi Deutsche Welle, njemačka ministrica obrane Ursula von der Leyen u utorak, 8. rujna, potvrdila je da će G36, osnovno oružje Oružanih snaga Njemačke tijekom proteklih 20 godina, postupno biti povučeno iz aktivne uporabe, te od 2019. godine zamijenjeno “novom generacijom” oružja. “Odlučili smo ovdje podvući jasnu crtu, i to smo poduzeli u suglasju s vojnim strukturama“, izjavila je ona u Berlinu, dodajući kako će tenderi za moderni nadomjestak oko 167.000 komada G36 u naoružanju njemačke vojske biti otvoreni za sudionike širom Europe. Prema Von der Leyen, “Novo oružje treba zadovoljiti moderne zahtjeve, i predstavljati unapređenje s obzirom na G36. Tu će biti proveden jedan otvoren i transparentan proces kandidiranja za ovaj ugovor“.

U čemu je problem?

Heckler und Koch G36 i G36K

Od prošle godine je Ministarstvo izučavalo razna stručna izvješća o prijeporu izazvanom tvrdnjama da G36 ne puca precizno kad je oružje zagrijano, ili kad se njime puca kontinuirano u određenim klimatskim uvjetima. O ovim je tvrdnjama u travnju ove godine održana i posebna zatvorena sjednica parlamentarnih radnih tijela, na kojima se raspravljalo i o rezultatima tehničkog ispitivanja koje su od sredine 2014. godine nad G36 proveli jedan iz sustava Fraunhofer instituta (Fraunhofer-Institut für Kurzzeitdynamik, Ernst-Mach-Institut, EMI), Tehnički centar za naoružanje i streljivo Bundeswehra (Die Wehrtechnische Dienststelle für Waffen und Munition 91 – WTD 91), Istraživački institut za materijale, goriva i maziva (Das Wehrwissenschaftliche Institut für Werk- und Betriebsstoffe – WIWeB). Oni su ispitivanjima podvrgli 25 primjeraka puške G36, u njenim varijantama A0, A1, A2, A3 i A4, kao i određeni broj drugih, neimenovanih usporedivih pušaka, sve uz korištenje standardnog 5,56*45 NATO streljiva. Iako se po specifikacijama očekivalo da puške moraju biti sposobne konzistentno pogađati metu na udaljenosti od 300 metara, s preciznošću od 90 posto – G36 to nije bila u stanju, radi “samo-induciranog” zagrijavanja kada je oružjem bilo pucano u brzome ritmu, ali i u toplijim klimatskim uvjetima – koje se simuliralo izlaganjem pušaka jakome izvoru svjetla na 600 sekundi, uz dizanje temperature oružja s 15 na 45 stupnjeva. U oba je slučaja G36 uspijevala ostvariti preciznost od samo 53 posto, nakon ispaljivanja po dva spremnika streljiva – što je bilo znatno lošije od drugih usporedivih pušaka, i to bez obzira na korišteno streljivo ili varijante oružja G36.

Dok su pojedina interna izvješća navodno spominjala da “Ovakvom kombinacijom oružje-streljivo nije moguće pogađanje na srednjim udaljenostima (unutar borbenog dometa oružja G36) pri operativnom djelovanju, ali ni pri obučnim aktivnostima“, ukupni rezultat istraživanja ukazivao je da i u takvim uvjetima u oba slučaja “u principu mogu biti dostignuti traženi taktičko-operativni zahtjevi“. Na sve to je ministrica Von der Leyen prije ljeta odvratila stavom kako G36 više “nema budućnosti u Bundeswehru“, da bi se proteklih dana objavilo i namjeru općeg prenaoružavanja njemačke vojske. Na taj je potez nadležnih u petak, 4. rujna, odgovorio i proizvođač pušaka G36, tvrtka Heckler & Koch, pokretanjem postupka pred sudom u Koblenzu, a radi dobivanja pravosudne potvrde za svoje oružje, da njegovi “navodni nedostaci ne postoje“. Pri tome, treba napomenuti kako je upravo Sektor za naoružanje njemačkog Bundeswehra baziran baš u Koblenzu.

Budući zahtjevi

Katrin Suder, državna tajnica za materijalne resurse u njemačkom Saveznom ministarstvu obrane

U pismu upućenom Odboru za obranu njemačkog Saveznog parlamenta, Katrin Suder (državna tajnica nadležna i za naoružavanje u resoru ministrice Van der Leyen) navela je da će vojnici i dalje koristiti G36 “kada to bude prikladno“, s određenim unapređenjima, sve do pojave slijednika u redovitom naoružanju. Dok su već početkom ljeta bili službeno izdani popisi mjera kojima se mogu smanjiti problemi s preciznošću oružja G36, Suder je čitavu tu potragu za nadomjestkom opravdala pišući kako iduće godine ionako ističe predviđeni životni vijek sustava G36, a da njemački Bundeswehr pred jurišne puške postavlja nove zahtjeve, koji daleko nadilaze moguća unapređenja G36. Iz izvora bliskih Ministarstvu moglo se čuti i da “Sve do 2019, kada se G36 pokvari, mi ćemo je zamijeniti s drugom G36. Tek nakon 2019. ćemo započeti takve zamjene raditi s novim oružjima“.

H&K MG4E

Tijekom faze tranzicije, Bundeswehr je planirao pribaviti 600 komada jurišnih pušaka tipa G27P, te 600 komada lakih strojnica MG4 – oboje oružja koja proizvodi H&K. Prema informacijama koje je krajem kolovoza medijima iznijela Katrin Suder, riječ će biti o poslu vrijednosti oko 18 milijuna eura, pri kojem se misli pribaviti naoružanje koje već postoji u opremi njemačkih Oružanih snaga, mimo spornih pušaka G36. Oružje G27P, zasnovano na tržišnom modelu H&K417, tako i inače koriste vojne specijalne postrojbe. Budući da pri njegovim provjerama nisu uočeni problemi koji more model G36, tih će pušaka do kraja studenog biti pribavljeno 60 komada, da bi onda puna brojka od 600 primjeraka bila dostignuta do sredine 2016. godine. Uz početno korištenje i pri vojnoj obuci ljudstva, nadležni očekuju da će ono do kraja 2016. ući i u punu operativnu službu. Slična je situacija i s lakim strojnicama MG4, čija se nabava također planira do kraja 2016. godine. Naravno, interventna zamjena ukupno 1200 pušaka, na ukupnu masu od preko 150.000 komada problematičnog oružja, tek je kap u moru, koja će predstavljati privremeno rješenje za ljudstvo raspoređeno u inozemstvo, u zone stvarnih sukoba.

Bliski odnosi i nepotizam?

Agnieszka Brugger, glasnogovornica Zelene stranke specijalizirana za obranu

Agnieszka Brugger, glasnogovornica Zelene stranke specijalizirana za obranu, pozdravila je ovu odluku, dodajući kako također treba dalje istraživati i navodne bliske kontakte između uposlenika Ministarstva i tvrtke H&K. “Nakon godina prikrivanja, konačno na svjetlo dolaze posljedice propusta oko sustava G36, umjesto da se te nedostatke i nastavi negirati“, dodala je.

Prema Brugger, “Ne bi se trebala nastaviti bratska bliskost između industrije naoružanja i Ministarstva obrane, jer inače će i raspisivanje javnih tendera postati tek pseudo-rješenje“. Slično je reagirao i Jan van Aken, obrambeni stručnjak iz Lijeve stranke, te bivši UN-ov inspektor za naoružanje. On je od ministrice Von der Leyen tražio da “prvo raščisti nepotizam u svojoj vlastitoj kući“, prije naručivanja novih jurišnih pušaka “vrijednih stotine milijuna“.

Njemačko Savezno ministarstvo obrane (Bundesministerium der Verteidigung – BMVg) trenutno ima tri odvojene komisije koje istražuju ovu tematiku, uključujući tu i ispitivanje organizacijske strukture samoga Ministarstva. Dok jednu predstavlja spomenuto istraživanje preciznosti puške G36 koje je svoj rad započelo sredinom 2014. godine, da bi njegovi nalazi u javnost procurili krajem ovoga proljeća – drugo, čiji bi rezultati trebali biti objavljeni u listopadu ove godine, bavi se ulogom pušaka G36 u nedavnim borbenim situacijama, i mogućim negativnim utjecajima ovog oružja na zadane misije i očuvanje ljudskih života. Njegov je fokus na izvješćima iz borbenih operacija u Afganistanu proteklih godina, “koje bi možda trebalo drugačije procjenjivati u svjetlu trenutnih okolnosti. Njegova je svrha da utvrdi da li su njemački vojnici bili pojačano ugroženi tijekom borbenih operacija, a radi korištenja G36” – prvenstveno u Afganistanu, ali i u Maliju, te na prostoru Roga Afrike. Treće ispitivanje, inicirano od spomenute Katrin Suder, državne tajnice za materijalne resurse u njemačkom sustavu obrane, treba biti dovršeno do kraja studenog ove godine. U njoj se analizira nabavne procese Ministarstva obrane, sustav ocjenjivanja i korištenja pušaka G36, kao i organizacijske strukture pojedinih agencija u Ministarstvu, koje su bile uključene u proces donošenja odluka po pitanju sustava G36. Pri tome, još u ljeti 2014. godine, kada su ove istrage bile u svojim početnim fazama, Ministarstvo je u suglasju s nadležnima iz parlamenta obustavilo i sve predstojeće nabave jurišnih pušaka sustava G36.

Kad krenu kritike, na stol stižu sva sredstva utišavanja odjeka

Treba napomenuti da se čitav “slučaj G36” poklopio i sa širom debatom o nedostacima u opremi njemačkog Budeswehra. Pri tome, predstavnici proizvođača tvrde kako su za čitavu stvar u početku saznali iz pitanja novinara, da bi onda ustanovili i da nisu bili uključeni u provedbu spomenutih istraživanja i testiranja. Ujedno, naglašavali su i kako spomenuta državna izvješća smatraju pretjerano kritičnima po pušku G36, budući se oružja testiralo na načine promatranja uvjeta za kakve ona nisu bila predviđena, sve to ne bi li se zadovoljilo unaprijed postavljenu političku priču. Smatrajući kako je osnova čitave stvari upravo u politici, a ne u nekim konkretnim prigovorima, izvori iz H&K su i prije prošlotjednog pribjegavanja pravosudnim sredstvima napominjali da bi sve ovo “moglo imati suštinskog utjecaja na ključni primjerak vojne opreme, koji se koristi širom svijeta“. Pri tome, u svibnju ove godine u javnost su dospjeli podaci kako je tvrtka Heckler & Koch direktno pri Vojnoj obavještajno-sigurnosnoj službi (Militärischer Abschirmdienst – MAD) 2013. nastojala utjecati na zaustavljanje objave izvješća negativnih po sustav G36, što su te službe odbile – da bi se onda u prosincu 2013. kod njih u korist proizvođača navodno pokušalo intervenirati iz Uprave za naoružanje njemačkih Oružanih snaga.

Budući je Odbor za obranu njemačkog parlamenta tražio podatke o tim osobama koje su intervenirale u korist vojne industrije, saznalo se i da ta određena osoba više nije u sustavu – ali ne radi spomenutog pisma kojim se interveniralo u prosincu 2013. godine, već temeljem činjenice da je u međuvremenu ona izgubila povjerenje ministrice Von der Leyen po nekim sasvim nevezanim pitanjima.

Ministrica obrane Ursula von der Leyen (CDU) u Afganistanu, Camp Marmal, 23. prosinca 2013. godine

Skladištenje ili prodaja?

Bundeswehr je u iračkom Kurdistanu vodio obuku, a i dijelio vojnu tehniku

Mediji su ovih dana intenzivno nagađali i o sudbini velikog broja pušaka G36, koje vrijede oko 1.000 eura po komadu (oko 1.120 USD), nakon njihova povlačenja iz službe. Njemačka novinska agencija DPA iznijela je scenarij prema kojem bi takvo konzervirano oružje vrlo vjerojatno moglo “nestati” u skladištima Bundeswehra. Preostale opcije bile bi i njihovo uništavanje, prodaja ili doniranje.

Do sada je njemački Bundeswehr 8.000 pušaka G36 već otposlao kurdskim borcima, koje njemački stručnjaci na sjeveru Iraka uvježbavaju za borbu protiv organizacije Islamska država. Osim toga, jurišne puške G36 su u standardnom naoružanju i pojedinih nacionalnih oružanih snaga (pored ovih njemačkih). Kao svoje osnovno pješačko naoružanje koriste ih još i oružane snage Španjolske, Latvije i Litve, uz niz zemalja gdje je to sporedno ili specijalizirano oružje (kao i u Hrvatskoj). Pri tome, ovo opisano opadanje preciznosti pri višim temperaturama nije ujedno i jedini oblik problema s kojima se tvrtka Heckler & Koch po pitanju pušaka G36 susreće širom svijeta.

Prošloga tjedna su tako meksičke novine “Reforma” prenijele navode kako su nadležni odlučili povući  puške G36 iz pojedinih dijelova države, nakon tvrdnji kako je to oružje meksička policija koristila za kršenje ljudskih prava. O tome su još u svibnju ove godine njemačke carinske vlasti utvrdile kako je H&K svojom prodajom ovog oružja u četiri meksičke pokrajine prekršio zabranu izvoza – na što je iz H&K objavljeno kako ta tvrtka surađuje s vlastima pri ovoj istrazi, te da su dvije osobe radi toga dobile otkaz. Sve su to zakuhali meksički aktivisti za ljudska prava, koji su višekratno tvrdili kako se neke od izvezenih pušaka G36 koristilo u jugozapadnom gradu Iguala, pokrajina Guerrero – gdje su prošle godine navodno njima bila ubijena 43 nastavnika praktikanta.

Ako je netko posljednjih godina propustio zamijetiti – Hrvati, oni etnički i oni koji su to samo po državljanstvu, među ostalim dijele i određenu sklonost samoozljeđivanju ručnim vatrenim oružjem, posebice pištoljima. Dok takvih situacija počesto ima i u svim ostalim kategorijama građana koji službeno barataju oružjem, u Oružanim snagama Republike Hrvatske  o takvom se slučaju posljednji put čulo nedavno – kada si je razvodnik G. P. u vrijeme odmora, 20. rujna ove godine, službenim pištoljem propucao dlan lijeve ruke. Spomenuti se incident dogodio u Afganistanu, na sjeveru te zemlje, u kampu Marmal – o čemu je MORH na vrijeme obavijestio hrvatsku javnost.

Na reakciju sustava čekalo se tek nekoliko dana. Kako u svojem priopćenju ističe MORH:

“Nedavno provedenom raščlambom vezanom za pravila uporabe snaga i nastavak sudjelovanja hrvatskih snaga u Afganistanu, zaključeno je da u budućim kontingentima dio pripadnika nema potrebu za nošenje kratkog osobnog naoružanja“.

Nadalje…

“Uzevši u obzir trenutna pravila uporabe snaga utvrđeno je da od 210 pripadnika 22. hrvatskog kontingenta, njih 60 na vojničkim dužnostima zbog prirode obavljanja svojih zadaća nema potrebu za nošenjem kratkog osobnog naoružanja, dok preostali dio od 150 pripadnika (časnika, dočasnika i vojnika) radi prirode zadaća imaju potrebu za nošenje kratkog naoružanja te ih isti imaju i nose“.

Načelnik GS OS RH general Drago Lovrić donio je zapovijed, s kojom se složio i ministar obrane Ante Kotromanović, te je tako spomenutih 60 pripadnika 22. HRVCON-a ISAF razdužilo kratko osobno naoružanje, i trenutno za osobnu zaštitu koriste jurišnu pušku H&K G-36 cal. 5,56×45 mm. Na prvi pogled sve sjajno!

Drugi pogled na stvar

Pa ipak, čitava ova stvar odmah otvara dva temeljno različita pitanja. Potpuno neupućenome čovjeku  lako bi se učinilo da je ovim potezom zapravo bitno smanjena razina samozaštite pojedinih hrvatskih vojnika u Afganistanu, jer “Što više oružja imaju, to bolje! To su sigurniji“. Naravno, to ne stoji. Kao prvo, čista količina naoružanja koju pojedinac vuče sa sobom nema nikakve veze s njegovom osobnom sigurnošću, budući je posrijedi nešto sasvim drugo – koliko je on s tim pojedinim oružjima zapravo vješt. A svaki je različit komad oružja ipak specijalizirana alatka za sebe. Ujedno, kako je tu u pitanju službeno oružje, za čiju se uporabu prolazi službenu obuku, pitanje je – i uz najbolju jednokratnu obuku – koliko je ta nova vještina pojedincu zapravo sjela. Tako ne bi trebalo čuditi da u široj vojnoj populaciji baratanje jurišnom puškom – onom s kojom se radi pod normalno,učestalo – ipak bude na višoj razini vještine i sigurnosti od baratanja oružjem koje se “ne duži” pod normalno. A, istini za volju, i kod časnika i dočasnika u Hrvatskoj, pištolj nije nešto što bi bilo svakodnevna stvar – dok ga redovna vojska zapravo pod normalno ni nema.

I tu dolazimo do drugog pitanja. Otkud, pobogu, pištolji u redovitoj opremi baš svih koji odlaze u misije? To je jedno strukturnije pitanje, koje treba i pomalo detaljnije obrazložiti. Večernji list, koji je jučer i otvorio čitavu ovu zanimljivu temu, navodi riječi svog izvora: “Običaj da svi naši vojnici nose pištolje, objašnjava dalje, ostao je od prvog kontingenta 2003. kada smo u Afganistan poslali vojnu policiju koja po prirodi posla koristi pištolje i kratko automatsko oružje“. Nedvojbeno, to je točno. A upravo tu leži i problem.

Po pištolj za svakoga!

Hrvatska je vojska ustrojena u ratu i nije posebna tajna da su u to doba mnoge stvari bile više “kaubojske”. Pištolji, koje se u JNA-ljudstvu izdavalo učestalošću tipičnom za sređene vojske, odmah su postali primarni plijen iz osvojenih skladišta. Ljudi su ih kupovali, osvajali, pa i dobivali, a koliko se i autor sjeća – nosio ih je tko je imao, kako je znao i kako mu je to odgovaralo. Trebalo je ponešto godina da se tu stanje barem donekle sredi – da se ograniči nošenje i formacijsko zaduživanje takvog oružja, te da se postupno sredi lepeza oružja u uporabi.

Pri tome, držimo na umu i činjenicu da takvo ručno oružje zapravo nije – nikad i nigdje – primarno oružje glavnine vojnika. Vojske su redovno ljudstvo od pamtivijeka naoružavale jednostavnim i masovnim oružjem, što pištolji dugo nisu bili. Oni su, kao i sablje i bodeži, bili tipična oprema elite i časnika, od kojih se očekivalo da ih sami nabave, a da tu egzotiku onda i sami održavaju. Tek postupno, kao svojevrstan prijelaz, države su dočasnicima krenule davati nekakvo vatreno oružje – kao svojevrsni dokaz uzdizanja prema statusu časnika. Tu je često riječ bila o grubljem oružju, obično revolverima, koje se onda prestankom službe moralo vratiti. Tek je vremenom ta praksa prvo proširena na svo zapovjedno osoblje, ne bi li se unificiralo streljivo i obuku, da bi onda porastom pouzdanosti djelovanja pištolja ta vrsta ručnog vatrenog oružja zamijenila revolvere kao glavni tip službenog, ali sekundarnog vojnog oružja. Njime se, uz časnike i dočasnike, krenulo opremati i još neke tipove postrojbi – prvenstveno vojnu policiju, postrojbe specijalne namjene, stražare, a ponegdje i poneke vrste pozadinskih trupa – iako je mnogo češća bila praksa da ti, donekle manje važni dijelovi vojnoga sustava budu opremljeni starim ili ponešto isluženim tipovima osnovnoga naoružanja.

A Hrvatska? Pa Hrvatska i tu, kao i na mnogo drugih mjesta, ne voli sustav ili sustavne prakse djelovanja – već se radi po dojmu, što bi rekli, “kako voda nanese!”. Upravo je zato i bilo moguće da u misije prvo ode Vojna policija, a da se kasnije formacijsko oružje za misije određuje na isti način, iako u spomenute aktivnosti više ne ide samo Vojna policija. Nekome je tu možda bilo i pitanje prestiža da se u misiji izgleda opasnije, opremljenije – da su ondje svi ljudi kao časnici, ili svi ljudi barem “kobajagi” vojna policija.

Za ostale države koje djeluju u Afganistanu, sada i iz MORH-a čujemo onu očekivanu stvar – “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

Obuka kao kritični faktor

Nije tajna da efikasno baratanje pojedinim oružjem itekako traži vježbu. Obuku za korištenje pištolja redovito je ljudstvo dobivalo tek pred upućivanje u misiju – što se i ocjenjivalo, kako MORH ponosno kaže: “Po provedenoj obuci vrši se završno ocjenjivanje svih pripadnika kontingenta sukladno NATO uputi za ocjenjivanje CREVAL odobrava se ili ne odobrava upućivanje u područje operacije“.

U jučerašnjoj reakciji na pisanje medija saznajemo da:

“Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Pri tome, naravno, nema spomena onom bitnijem detalju – koliko je tu stvarno, svatko od njih,  ispalio komada streljiva tijekom te obuke ? Jer, kao što brojanje broja noćenja ne govori mnogo o hrvatskome turizmu, tako ni sami sati provedeni uz strelište ne govore mnogo o obuci u korištenju vatrenog oružja.

Ako i pretpostavimo da se na strelištu nije tek pilo pivo, jasno je da utrošak streljiva po glavi vojnika tijekom obuke nije baš visok – kao što nije visok ni postotak onih koji su samo zbog istinski loših rezultata u baratanju oružjem imali problema u vojnoj karijeri. Kao što je slučaj i pri ocjenjivanju državnih službenika, gdje se mikroskopom treba tražiti onog koji se po ocjeni ne “ističe”, tako ni ovdje ne čudi službena izjava MORH-a, “Svi pripadnici kontingenta u operaciji proveli su sve planirane i propisane obučne aktivnosti te su ocjenjeni ocjenom ‘izvrstan’.” Posebne vještine tu se ne nagrađuju, a “izvannastavne aktivnosti”, kakvo je, recimo, praktično streljaštvo, ne potiču se. A mi tu dolazimo do pravoga pitanja:

Tko tu kome?

Nakon što je u nešto više od tri godine bilo barem pet slučajeva samoozljeđivanja ručnim oružjem, za koje je prilično izvjesno odgovoran ljudski faktor, “… pojačan je intenzitet obuke u rukovanju osobnim naoružanjem u području operacije ISAF, ali takvi događaji ubrzali su i odluku o povlačenju dijela osobnog kratkog naoružanja, ali samo za one pripadnike OS RH kojima ono nije potrebno za izvršenje zadaća u misiji“. Do te je odluke došlo ne planski ili sustavno, već temeljem analize konkretnoga incidenta. I dobro da se barem sad, u jesen 2013. godine, krenulo u analizu nakon incidenta – kad do takvoga razvoja situacije nije došlo i ranije, pri prethodnim slučajevima samoranjavanja.

Tom je analizom incidenta otkrivena jedna čudna i nepotrebna praksa preširokog izdavanja osobnog naoružanja kratke cijevi, koja ne odgovara međunarodnim i profesionalnim običajima; koja traži neuobičajeno širenje postupka obuke pred odlazak u misije, i koja je u konačnici i skuplja nego što je to normalno ili potrebno. To će se sada skresati, i to je dobro!

Manje je dobar način na koji je ova inače racionalna mjera izvedena – ubrzo nakon raspoređivanja svježeg kontingenta na teren, u misiju. Time je nešto što je pametno izvedeno na način koji jasno stavlja do znanja da spomenuta promjena nije proizvod sustavnoga djelovanja ili neke dugoročno planirane odluke – što je dojam koji bi ostavila primjena novine u opremanju s pripremama prvog idućeg kontingenta ljudi. Ovako, inače pozitivna promjena lako bi mogla ostati upamćena kao svojevrsna kaznena mjera, koja je iz vedra neba pogodila baš pripadnike 22. hrvatskog kontingenta u misiji ISAF, a sve zbog nespretnosti jednog njihova pripadnika. No, ipak je to tek pitanje percepcije.

Ono što uopće nije dobro, a provlači se prilično glatko i kroz medijske napise o ovoj čitavoj situaciji, a onda i kroz reakcije Ministarstva – dodatno je pitanje logistike i obuke, vrlo slično pitanju o podjeli pištolja svakome tko ima pas za kojeg bi istog mogao zataknuti. Naime, da ponovimo dva citata iz jučerašnjeg priopćenja Ministarstva obrane RH…

Prvo:  “Inače, zemlje sudionice (47) u operaciji ISAF naoružavaju časnike i dočasnike u području operacije kratkim i dugim osobnim naoružanjem kao što je slučaj i u OSRH. Kod vojnika koristi se model naoružavanja koji koriste i u matičnoj državi (jurišna puška). Samo vojnici koji izvršavaju zadaće u kojima je propisano nošenje i uporaba kratkog osobnog naoružanja u području operacije isto i imaju u osobnoj uporabi (specijalne, vojnopolicijske, obavještajne i druge specifične zadaće).  U načelu, vojnici kao osobno naoružanje zadužuju jurišnu pušku“.

I drugo:  “Tijekom preduputne obuke pripadnici 22. HRVCON-a proveli su sveukupno 228 sati u rukovanju osobnim naoružanjem (puška H&K G-36 i samokres HS-2000) od čega 56 sati kroz obuku u gađanju i provedbi gađanja i 172 sata borbenih drilova rukovanja osobnim naoružanjem“.

Usporedbom ove dvije izjave, čovjek ne može a da ne zaključi da jurišna puška koju OS RH koristi “u matičnoj državi” je famozna “puška H&K G-36“, koju naši vojnici koriste u Afganistanu. Uz elementarni uvid u opremu Hrvatske vojske, bivšu i sadašnju, jasno je da se i tu, po pitanju osnovnoga oružja (s kojim bi vojska trebala biti intimno bliska), na teren odlazi bitno drugačije no što je to praksa u domovini.

Pa tko je tek tu lud!