Samo 48 sati nakon što je Mario Banožić smijenjen s funkcije ministra obrane, premijer Andrej Plenković upravo je objavio ime novog kandidata za  tu funkciju:

„Danas smo započeli i završili konzultacije u vezi kandidata za novog ministra obrane, nakon što sam u subotu – zbog svim poznatih okolnosti, teške tragedije i nesreće koja se dogodila –  razriješio dotadašnjeg ministra Marija Banožića. Jutros smo održali  najprije konzultacije na razini Hrvatske demokratske zajednice, užega vodstva. Predložio sam za novoga potpredsjednika Vlade i ministra obrane Ivana Anušića, koji je dosadašnji osječko-baranjski župan, ujedno i potpredsjednik HDZ-a. Na razini stranke dobio je potpunu konsenzualnu podršku od svih kolega. Nakon toga smo obavili konzultacije sa svim našim kolegama u parlamentarnoj većini – i od njih je dobio punu podršku, tako da smo, evo, i prije sutrašnjeg sastanka koalicije dogovorili da uputim pismo predsjedniku Hrvatskoga sabora kojim predlažem imenovanje Ivana Anušića za potpredsjednika Vlade i ministra obrane.“

Anušić je zadnjih 6,5 godina osječko-baranjski župan, ranije je bio načelnik općine Antunovac, i dragovoljac je Domovinskog rata, nabrojio je Plenković kvalifikacije budućeg ministra obrane: „Vjerujem da će Ivan Anušić kvalitetno obavljati dužnost ministra obrane dokraja mandata ove naše druge Vlade. On je, naravnu, na tu ponudu odmah i pristao i spreman je pripremiti se za saslušanje na nadležnom saborskom odboru.“

Saborski Odbor  za obranu sazvan je za četvrtak s 3 točke dnevnog reda koje se tiču državnog proračuna i Godišnjeg izvješća o obrani. Hoće li se dodati i četvrta točka – prijedlog za novog ministra obrane – još nije poznato. Naime, kandidati za ministra obrane do sada nisu išli na saslušanje pred Odbor (samo kandidati za čelnike obavještajnih agencija i načelnika Glavnog stožera OS RH), već se o njima raspravljalo isključivo na plenarnoj sjednici Sabora. No, kako je od 2012. godine takva mogućnost u Poslovniku Hrvatskog sabora kao članak 119. stavak, 6 koji glasi: “Ako se naknadno imenuje pojedini član Vlade, rasprava o predloženom kandidatu provodi se u radnom tijelu Sabora u čijem su djelokrugu pitanja iz nadležnosti središnjeg tijela državne uprave čijim se čelnikom kandidat predlaže imenovati” – to je itekako moguće. Dakle, riječ je o jednoj novoj praksi koju se u Hrvatskoj do sada nije vidjelo u primjeni što se obrane tiče.

Novi ministar

Banožić i Anušić – pomirenje nakon teških riječi

Sam izbor Anušića je vrlo zanimljiv. Time se, s jedne strane, zadržava tzv. slavonska kvota u Vladi, ista ona po kojoj  je izabran i Mario Banožić, ali s druge strane – premijer Plenković se rješava jednog vrlo važnog oponenta u stranci. Nije tajna da Plenković i Anušić već godinama nisu u dobrim odnosima, posebno nakon smjene ministrice Nataše Tramišak, što se manifestiralo Anušićevim bojkotiranjima sjednica Predsjedništva HDZ-a čiji je član. Predzadnje lokalne izbore, Anušić je otvoreno prozivao Marija Banožića kao čelnika vukovarsko-srijemskog HDZ-a, smatrajući da ne vodi dobro stranačku organizaciju jer se ona ne može voditi iz Zagreba. Također je prozvao Banožića za „nedostatak socijalne inteligencije“ što je, prema Anušiću, dovelo do raskola u ovoj stranačkoj organizaciji. Zato je u ožujku 2021. Andrej Plenković u zagrebačkoj središnjici održao sastanak pomirenja, nakon čega su obojica javno utihnula, tvrdeći kako nije bilo sukoba, već samo „malih nesporazuma“. Zanimljivo je da  je premijer Plenković sada ponovno osnažio budućeg ministra obrane, jer će Anušić ujedno biti potpredsjednik Vlade. Tako će Vlada po novome imati čak 6 potpredsjednika, od čega su 4 ujedno i potpredsjednici HDZ-a. Štoviše, gotovo svi potpredsjednici HDZ-a (osim saborske zastupnice Zdravke Bušić) sada su i potpredsjednici Vlade. Mjesto ministra obrane i potpredsjednika Vlade zadnji je držao Damir Krstičević, a tu je praksu Plenković ukinuo imenovanjem Marija Banožića za ministra obrane, procijenivši kako Banožić ipak nema kapaciteta za obje funkcije.

Treba li očekivati promjene u obrambenom resoru? Ne! Iako se Anušić pokazao kao tvrdoglav i svojeglav, nije realno očekivati da će u narednih nekoliko mjeseci – koliko je preostalo do novih parlamentarnih izbora – poduzeti ikakve ozbiljnije promjene u obrambenom resoru. Tih par mjeseci je dovoljno tek za sagledavanje stanja jednog kompliciranog sustava kao što je  obrana. Sigurno je, međutim, da će napraviti dvije stvari – dočekati prva vozila Bradley i prve borbene avione Rafale. No Anušićeva je svrha nešto drugo – bit će HDZ-ova udarna pesnica prema predsjedniku Zoranu Milanoviću, možda čak i žešća od Banožića, a dobro će djelovati i na HDZ-ovim predizbornim skupovima. Nažalost, državni tajnik Zdravko Jakop po drugi put je „izvisio“iz kombinacija za ministra obrane. To je samo dokaz da stranci na vlasti ne treba stručna osoba, koja zna i može, nego stranački kadar koji o obrani ne zna mnogo, ali donosi nešto glasova.

Nepunih godinu i pol dana nakon napada na Markovom trgu, pri čemu je ranjen jedan od policajaca iz osiguranja Vlade RH, ta je tema došla na red i na nadležnom saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Novi predsjednik tog Odbora, SDP-ov Siniša Hajdaš Dončić, za jutros je sazvao sjednicu s dvije točke dnevnog reda: (1) „Napad na Banske dvore 12. listopada 2020. – razmatranje izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Sigurnosno-obavještajne agencije i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske”, te (2) „Uhićenja građana zbog objava na društvenim mrežama – razmatranje izvješća Ministarstva unutarnjih poslova”. Iako je sjednica – prema najavi – trebala biti djelomično zatvorena za javnost, ispalo je da je bila cjelokupno zatvorena, pa je javnost trebala biti informirana tek putem izjava nakon njenog završetka. Ipak, na kraju je ispalo da se ponešto detalja čulo i tijekom same sjednice, kako bi pojedini njeni sudionici samostalno izlazili iz prostorije i selektivno se u hodu obraćali javnosti.

Posebno tu treba istaknuti izlazak pred novinare premijera Andreja Plenkovića, zbog kojeg je sjednica više-manje i sazvana. Naime, i nakon što je u srpnju prošle godine Županijsko državno odvjetništvo okončalo slučaj, zaključivši da je napadač Danijel Bezuk djelovao sam, a ne kao „dio neke nasilne mreže organiziranih političkih ekstremista“, premijer Plenković u više je navrata izražavao nezadovoljstvo tim zaključkom. Tako je na press-konferenciji od 23. prosinca prošle godine, sumirajući rad Vlade u 2021. godini, izjavio:

„Mi smo imali teroristički napad na Banske dvore, ne na Pantovčak, to je činjenica. To se nije dogodilo slučajno ni spontano, netko je mladića koji ima 21 ili 22 godine, koji je nažalost počinio samoubojstvo, nagnao da takvo nešto napravi. Da biste se odlučili na tako nešto, morate biti izloženi takvoj vrsti informacija, huškanja, difamiranja, koje nadilaze sve što bi bilo racionalno i normalno. To sigurno nije mogao taj mladić sam od sebe. Tu se zbiva nešto što nadležni trebaju do kraja razotkriti. Ja smatram da nije do kraja razotkriveno, nije napravljen dovoljan napor. Previše je sijanja mržnje i huškanja u hrvatskom društvu, previše je laganja, difamiranja, izmišljanja, etiketiranja pa su onda ljudi u stanju i ovakve korake napraviti. To je ozbiljan problem”.

Plenković je tada rekao da ni policija, ni DORH, ni SOA nisu napravili dovoljno:

„Nisam ja u pitanju, nego država. To sam im više puta rekao direktno, da nije napravljeno dovoljno. To je činjenica jasna kao dan. (…) Nebitno je što piše u izvješću, bitno je da ovakav slučaj kakav smo imali, a nismo ga imali nikada do sada, treba najozbiljnije istražiti i dobro razmisliti odakle to dolazi, priče o izoliranim pojedincima su priče za malu djecu. Očekujem da se taj posao ozbiljnije napravi, nije to nikakav pritisak, nego vrlo ozbiljna konstatacija gdje se treba napraviti puno ozbiljniji i veći napor od te tri institucije. Dugoročno radi sigurnosti u Republici Hrvatskoj. To nije personalna stvar”.

Kako je proteklih mjeseci premijer Plenković u više navrata izrazio sumnju u rad ovih institucija kada je u pitanju istraga napada na Markovom trgu, Siniša Hajdaš Dončić na jutrošnju je sjednicu saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost pozvao i premijera, ali i ravnatelja policije Nikolu Milinu, ravnatelja SOA-e Danijela Markića, te šeficu DORH-a Zlatu Hrvoj Šipek, kako bi predočili izvješća i raspravili neke eventualno sporne detalje. „Sazvao sam sjednicu Odbora za nacionalnu sigurnost, gdje sam htio da se raspravi o tome, da li zapravo institucije, koje su temelj demokracije u svakom društvu, pa tako i u Hrvatskoj, imaju generalno… reći ću… povjerenje gospodina Plenkovića, kao premijera Hrvatske”, objasnio je kasnije Siniša Hajdaš Dončić svoje razloge za sazivanje

Otprilike 3 sata od početka sjednice, pred novinare je izašao Andrej Plenković. „Svi se slažu da je riječ o terorističkom činu, da je riječ o neprihvatljivom činu, a ono što smo još razgovarali je kako kreirati ozračje u društvu koje će smanjiti govor mržnje koji kada evoluira, nažalost, može dovesti i do ovakvih slučajeva”, rekao je Plenković. No ubrzo potom se ispostavilo da premijer, pozicija i opozicija ne dišu baš tako unisono:

„Mi smo razgovarali o tome što je bit ove stvari, a bit ove stvari je da posao i Državnog odvjetništva i policije na tom konkretnom slučaju počinjenja terorističkoga čina traje i dalje. (…) Ja sam rekao i na Odboru sljedeće: dakle, trebalo je otprilike malo više od godinu i pol dana da DORH izađe s onim priopćenjem što je izašlo ovo ljeto, nakon toga… Dakle, do tog trenutka, što se mene tiče, niti smo pitali na koji način DORH, policija i SOA rade na tom slučaju, niti smo utjecali ili dali bilo kakav stav, pritisak ili ne-daj-bože smjer vođenja istražnih radnji. Nakon što su oni to objavili, ja sam zatražio izvješća da vidim o čemu se radi. Kad sam vidio ta izvješća, bilo je niz otvorenih pitanja koja iz čitanja tih dokumenata za mene nisu bila odgovorena i to sam rekao još ovoga ljeta i glavnoj državnoj odvjetnici i ravnatelju policije. Oni to znaju… I ministru unutarnjih poslova… I što se toga tiče, ono što su oni danas pojasnili da oni na tom slučaju rasvjetljavanja svih okolnosti rade i dalje. Što je dobro!”.

Ta neka konkretna pitanja Plenković je postavio i na današnjoj sjednici Odbora za unutarnju politiku, no odgovora, tvrdi, nema.

„To je slučaj bez presedana. Imate teroristički čin mladog čovjeka, 22 godine, ciljan… usmjeren… izaziva strah, užas, koristi nasilje i silu, i i ima politički karakter. To su vam elementi terorističkoga akta. On se dogodio… On zahtijeva da se fenomenom govora mržnje i onih koji indoktriniraju nekoga u tako mladoj dobi, sa tako malo životnoga iskustva, temeljito ispitaju i na tome svemu institucije rade,” kazao je Plenković, a na novinarsko pitanje tko je to indoktrinirao Bezuka, premijer je odgovorio: “Pa ima u izvješću jako puno toga. Vrlo korisno i indikativno. (…) Nema potrebe da ja vama sad prepričavam sastanak o tome, mislim das u stvari sasvim prepoznatljive”.

U nekoliko je navrata premijer tvrdio da je prava meta napada bio upravo on, a na današnje pitanje da li je o tome rađena neka analiza, te da li ju je radio njegov posebni savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert Kopal (u čijoj je pratnji premijer Plenković stigao na jutrošnju sjednicu saborskog Odbora), premijer je odgovorio negativno.

A ostali sudionici Odbora?

Nakon što je sjednica Odbora za unutarnju politiku u potpunosti završila, izjavu je dao i njegov predsjednik Siniša Hajdaš Dončić.

„Ja ću reć’ da sam ja zadovoljan sa izvješćem i SOA-e, prije svega, a isto tako i MUP-a i DORH-a… o cjelokupnoj… da tako kažemo, toj problematici napada na Banske dvore. I mislim da je zapravo pitanje političke sigurnosti krucijalno pitanje jednog normalnog društva. Iz toga proizlazi i ekonomska sigurnost, i socijalna sigurnost, i država koja nema političku stabilnost, i koja nema protočne institucije, zapravo nije dobro društvo”,

rekao je inicijator današnje sjednice, dodajući kako je njegov dojam da je napad na Markovom trgu bio „akt pojedinca. Točka!”. Međutim, policija ni dalje ne zna npr. gdje je i kako Bezuk nabavio oružje. Odgovor na to pitanje Hajdaš Dončić očekuje naći u izvješću o radu policije u 2020. godini, koje bi uskoro trebalo biti na saborskom dnevnom redu.

Napomenimo da je nakon prve točke dnevnoga reda sjednicu Odbora napustio Željko Sačić, član Odbora iz redova Hrvatskih suverenista. Kako je naknadno rekao novinarima, Sačić se nije složio s jednom točkom zaključka koji je pokušao progurati predsjednik Odbora Hajdaš Dončić bez prethodne konzultacije s ostatkom opozicije:

„Revoltiran i nezadovoljan napustio sam tu sjednicu po prvoj točci iz razloga što se jedan suludi teroristički… kriminalan čin kojim se ugrožavalo živote i sigurnost ljudi i imovine ovdje na Markovom trgu željelo, po Siniši Hajdašu Dončiću, predsjedniku Odbora, ogrnut u ruho nekakve desnice… desničarskog radikalizma. Nakon svega što imamo u Hrvatskoj, dakle, oni su našli da je to razlog, povod ili ne-daj-bože neka motivacija id a treba cijelu jednu političku scenu na taj način zagadit, ogadit, na taj način ju kod hrvatske javnosti stavit kvazi odgovornom za jedno takvo osuđujuće kriminalno djelo, i to je za mene neshvatljivo”.

To tumačenje, tvrdi Hajdaš Dončić, naprosto ne stoji:

„Ne. Dakle, to nije točno. Dakle, nije to čin nikakve radikalne desnice, nego smo mi govorili o desnom ekstremizmu. Dakle, što nema nikakve veze sa desnim političkim strankama jer, koliko je meni poznato, a vjerujem i vama… sve političke stranke, koje su čak i desnog spektra, a koje djeluju u Hrvatskom saboru, a isto tako i klubovi zastupnika… ja nisam kod ni jednih od tih klubova zastupnika, dakle, vidio… ne znam, poziv na oružane pobune ili na nekakav, da tako kažem, ekstremizam. Ali, u društvu postoji desni ekstremizam. Dakle, toga ljudi moraju biti svjesni. A, osobito u vidu činjenice da mi, na žalost svih nas… Dakle, ulazimo u ekonomsku krizu… da je 23,5 posto stanovništva Hrvatske zapravo izloženo riziku siromaštva, a povijest nas je dobro naučila da kada ste izloženi riziku siromaštva, da zapravo vam cvjetaju radikalizmi”.

I sam predsjednik Odbora, Hajdaš Dončić, najavio je da će on i njegov stranački kolega Mišel Jakšić imati izdvojeno mišljenje, jer se djelomično ne slažu sa zaključcima HDZ-ove većine u Odboru.

Jasno je, dakle, da je došlo do otvorenih razlika u stavu pozicije i opozicije, gdje je izgleda opozicija uglavnom zauzela stajalište „institucija”, odnosno DORH-a, MUP-a i SOA-e, dok je pozicija (na čelu s potpredsjednikom Odbora, HDZ-ovim Marijom Kapulicom) branila stav premijera. Upravo je Kapulica kasnije pročitao zaključke odborske većine – tako Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost poziva „saborske zastupnike, državna tijela i sve druge aktere društva na jasnu i bezuvjetnu osudu svakog oblika radikalizma, govora mržnje ili nasilja u hrvatskom društvu”. Također se – „uz poštivanje neovisnost nadležnih institucija – poziva MUP da u koordinaciji s nadležnim državnim odvjetništvom nastavi provoditi izvide i kriminalističko istraživanje u cilju razjašnjenja svih okolnosti počinjenja kaznenog djela, posebice utvrđivanja postojanja eventualnih poticatelja i pomagača Danijela Bezuka u počinjenju kaznenog djela ‘terorizam’ iz članka Kaznenog zakona i/ili kaznenih djela povezanih s terorističkim aktivnostima”. Poziva se i SOA da u svome radu posebno „obrati pozornost na potencijalne sigurnosne prijetnje i terorističke ugroze koje predstavljaju pojedinci samoradikalizirani propagandnim ekstremističkim objavama i govorom mržnje te na pojavu radikaliziranih grupa koje djeluju kao dodatni akcelerator radikalizacije”.

Od tada do danas…

Zbog slučaja Bezuk i njegovog napada na Markovom trgu, jedna od prvih uvedenih mjera je zatvaranje trga i to iz sigurnosnih razloga. Ta će mjera, sudeći po današnjoj premijerovoj izjavi, ostati do daljnjega jer, kako je rekao Plenković, „nigdje u Europi ne postoji tako ‘light’ pristup institucijama”.  Pogleda li se, međutim, pristup slovenskom ili austrijskom parlamentu, lako se može ustanoviti da to jednostavno ne stoji. Potom je Vlada zadužila potpredsjednika Tomu Medveda kao šefa Koordinacije domovinske sigurnosti da to tijelo predloži „mjere za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije”. Koje su to mjere, i što se uopće napravilo po tom pitanju – do danas nije jasno, osim povremenih policijskih posjeta osobama koje su na društvenim mrežama vrijeđale premijera (o čemu je valjda danas u svojoj drugoj točki dnevnog reda raspravljao i već spomenuti saborski Odbor za unutarnju politiku). No Vlada i premijer istovremeno su otklonili Milanovićev poziv za sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost kako bi se na najvišoj političkoj razini raspravljalo o utjecaju radikalizacije na hrvatsko društvo. U više navrata premijer se žalio kako je i ljevica i desnica umanjivala i relativizirala sam Bezukov napad, a dao je izrijekom naznačiti i da „mržnju, netrpeljivost i nesnošljivost” potiču pojedini akteri s desnog političkog spektra, poimence prozvavši Ivana Penavu te Karolinu Vidović Krišto. Penava je, naime, komentirao da je Bezukov napad „izraz bunta”, što su onda podržali i njegovi kolege iz Domovinskog pokreta.

Ipak, Plenkovićevo ustrajno inzistiranje, od tada pa sve do danas, na tezi kako je baš politička desnica inspirirala taj teroristički čin – unatoč izvješćima DORH-a, MUP-a i SOA-e – posebno je opasno, (1) jer predstavlja difamiranje političkih oponenata koji, prema takvom tumačenju, iako otvoreno te zakonito djeluju u Saboru ipak do ostvarenja svojih političkih ciljeva žele doći i nasilnim, oružanim te nadasve kriminalnim načinom. Tu je, dodatno, i (2) pritisak na „institucije” koje vidljivo „rade svoj posao” – nezadovoljstvo na najvišoj političkoj razini zbog očito sličnih zaključaka MUP-a, SOA-e i DORH-a nije ništa drugo nego politički pritisak na, kako to volimo reći, neovisna tijela. Već ubrzo nakon samog napada u listopadu 2020. godine, predsjednik RH Zoran Milanović prozvao je premijera Plenkovića za pokušaj utjecanja na DORH, zbog sastanka premijera s ministrom unutarnjih poslova, ravnateljem SOA-e, glavnim ravnateljem policije i županijskim državnim odvjetnikom samo koji dan nakon Bezukovog napada. Premijer je naknadno priznao da se taj sastanak zaista i dogodio, ali prvenstveno zbog dogovora treba li ili ne objaviti snimku nadzornih kamera Vlade, Sabora i Ustavnog suda kako bi se javnosti pokazao sam čin napada. Nema sumnje da je u ocjenama napada na Markov trg bilo i politikantskih izjava te politički motiviranih aktivnosti, no koristiti taj nemili čin u dnevno političke svrhe jednako je opasno kao i poticati na njega.

Da se kampanja za predstojeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj zahuktala pokazuju svakodnevna međusobna blaćenja političara i političkih stranaka, nerealna obećanja o ekonomskom preporodu i budućem blagostanju, deskripcije željenih stanja bez ikakve razrađene ideje o tome kako te ciljeve postići. Ovo je slika koja se može vidjeti u svakoj parlamentarnoj izbornoj kampanji u Hrvatskoj mada je intenzitet slanja poruka pojačan zbog rastućeg nepovoljnog unutarnjeg i vanjskog okruženja, što je posljedica tekuće pandemije virusa Covid-19 te njezinih političkih, ekonomskih, socijalnih i sigurnosnih posljedica.

I u ovim parlamentarnim izborima, kao i u prethodnima, postoji još jedna osobina koja se ponavlja – pitanja povezana sa problematikom nacionalne sigurnosti ponovno su potisnuta na margine. Umjesto sveobuhvatne rasprave o svim aspektima nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u kampanji se spominju samo parcijalne teme – pitanje nabave novih borbenih zrakoplova, spajanje Ministarstva branitelja s Ministarstvom obrane, stare priče o zaštiti suvereniteta Republike Hrvatske, uspostava helikopterske medicinske službe… Jedina novina je nešto veće spominjanje sustava upravljanja u krizama i adekvatnosti njegovog djelovanja u tekućoj pandemiji.

Koji je razlog ovakve marginalizacije pojava i procesa na području nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske? Uzroci zanemarivanja područja nacionalne sigurnosti u Republici Hrvatskoj rezultat su dugotrajnih procesa, i ne mogu se sagledati samo kroz analizu ispunjenja ili neispunjenja ovogodišnjih i prethodnih izbornih manifesta političkih stranaka.

U daljem tekstu autor koristi izraz “manifest” umjesto “program” jer se u hrvatskoj javnosti ova dva pojma često pogrešno izjednačuju. Politički program određene stranke samo općenito razrađuje pitanja koja se detaljno prikazuju u izbornim manifestima. Izborni manifesti imaju tri uloge u izbornim kampanjama: (1) oni predstavljaju kompendij stavova i planova političke stranke u danom trenutku, (2) daju strategiju vođenje izborne kampanje i (3) predstavljaju glavni izvor materijala za kampanju (jasno definiraju prioritete i ciljeve, ne samo na razini općenitih izjava već kroz obaveze koje predstavljaju temelj djelovanja u slučaju pobjede na izborima, i koje u razvijenim demokracijama birači nagrađuju ili kažnjavaju). Izborni manifest može imati presudan utjecaj na pobjedu ili poraz stranke.

Kako je počelo?

Kada govorimo o stavovima povezanima s područjem nacionalne sigurnosti u izbornim manifestima hrvatskih političkih stranaka, potrebno je kratko se osvrnuti na formiranje stavova i mišljenja ne samo političkih stranaka već i hrvatske javnosti o ovom području u zadnja tri desetljeća. Na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima održanim u proljeće 1990. godine bez obzira na izuzetno veliki broj političkih stranaka (33 stranke i 16 udruženja) problematiku nacionalne sigurnosti obrađivao je samo danas zaboravljen Autonomni demokratski savez Hrvatske (Darinko Kosor i Ben Perasović), koji je u svom programu naveo da se u procesu konfederalizacije bivše Jugoslavije treba demilitarizirati i depolitizirati sigurnosno-obrambeni sustav bivše države. Ostale stranke nisu rekle ni riječi o ovom pitanju. To je bilo razumljivo s obzirom na tadašnje okolnosti – Hrvatska je još bila u sastavu Jugoslavije, i svako razrađivanje ovog područja mogle su savezne institucije u Beogradu iskoristiti za opravdavanje intervencije usmjerene na rušenje demokratski izabrane nove vlade.

Početak velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku i razdoblje obrambenog domovinskog rata je u razdoblju do 1995. godine definitivno povezalo percepciju nacionalne sigurnosti s klasičnom paradigmom sigurnosti u kojoj prevladava državna sigurnost, odnosno potreba zaštite novostvorene države pod svaku cijenu. To je bila posljedica izgradnje obrambenog sustava Republike Hrvatske u uvjetima agresije, a vojna pobjeda postignuta u ljeto 1995. godine učvrstila je ovakvu percepciju sigurnosti. Ključna obilježja klasične paradigme sigurnosti su:

(1) Cilj djelovanja je zaštita nacionalne nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i državnog suvereniteta.

(2) Glavni subjekt sigurnosti je država.

(3) Glavni izvori ugrožavanja su djelovanja drugih država.

(4) Primani instrumenti u odgovoru na sigurnosne prijetnje i ugroze su vojni i diplomatski.

Može se konstatirati da u Hrvatskoj i nije bilo uvjeta za širenje drugačije paradigme sigurnosti od klasične, državno-centrične orijentacije. Iako su u akademskim i stručnim krugovima, pa i u okviru javnih institucija, teorijski razmatrane drugačije mogućnosti sigurnosnog organiziranja države i društva, u praksi situacija se nije mijenjala. Pripreme za članstvo u NATO-u su u proteklom desetljeću u sigurnosno-obrambenom sustavu tek poticale dalju primjenu klasične paradigme sigurnosti.

Dodatni udarac došao je izbijanjem globalne financijske krize 2008. godine, koja se u Hrvatskoj osjetila punom snagom tri godine kasnije. Prioritet je postao provođenje politike štednje što je snažno pogodilo obrambeni sustav, a u uvjetima nemogućnosti daljeg razvijanja komponenti sigurnosnog sektora nije bilo ni uvjeta za bilo kakvo poduzimanje teorijskih i praktičnih koraka za definiranje i provođenje drugačije sigurnosne paradigme. Tome je pomoglo i prekidanje svakog organiziranog oblika obrazovanja za potrebe nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj u 90-im godinama prošlog stoljeća. Tu je i percepcija među političkim elitama i populacijom da je ulaskom u NATO osigurana sigurnost Republike Hrvatske, te sada kada imamo vanjskog jamca naše sigurnosti ne moramo više značajno ulagati sredstva u vlastite sposobnosti. Konačni rezultat svih ovih činilaca je ustrajavanje na klasičnoj paradigmi državne sigurnosti u kojoj glavno mjesto ima obrambeni sustav, uz istovremeno zanemarivanje njegovog razvoja i rastuću nezainteresiranost hrvatskog stanovništva za samo područje nacionalne sigurnosti.

Parlamentarni izbori 2020. godine

U svjetlu navedenih činjenica pogledajmo izborne manifeste političkih stanaka koje sudjeluju na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Analizirani su manifesti političkih stranaka koje su ih i objavile (HDZ, SDP, Domovinski pokret, Most, HNS, koalicija Možemo). Druge stranke do trenutka pisanja ovog teksta nisu objavile izborni manifest iako su ga predstavljale u javnosti (to je slučaj sa koalicijom Stranka s imenom i prezimenom, Pametno i Fokus) ili je njihov program samo gomila želja (MB 365), ili ga nema (svi ostali).

U analizi će se, umjesto pukog navođenja stavki manifesta svake stranke koje se bave područjem nacionalne sigurnosti, navedeni sadržaj pokušati rasporediti u nekoliko kategorija – opći koncept sigurnosti, vanjska i sigurnosna politika, obrambeni sustav, unutarnji poslovi, obavještajna zajednica i upravljanje u kriznim situacijama. Iako se u sigurnosni sektor ubraja i pravosuđe, ono neće biti uključeno u ovu analizu. Razlog leži u činjenici da sve političke stranke konstatiraju potrebu reforme pravosuđa, ali se ni jedna ne bavi specifičnostima pravosudnog djelovanja povezanog sa područjem nacionalne sigurnosti.

(1) Opći koncept sigurnosti

Ovo bi trebao biti koncept koji definira razvoj svih komponenti sigurnosnog sektora, te sigurnosnu organizaciju cijelog društva (a ne samo državnih institucija). On proizlazi iz niza činilaca (nacionalni strateški ciljevi i načini za njihovo postizanje koji se definiraju velikom strategijom određene zemlje, njezino vanjsko sigurnosno okruženje, unutarnja situacija, dostupni materijalni i financijski resursi, obrasci nacionalne strateške kulture te drugi činioci). Pogledaju li se izborni manifesti svih stranaka, samo su koalicija Možemo i SDP naznačili nešto što bi se moglo podvesti pod ovu kategoriju.

Koalicija Možemo navodi primjenu koncepta “ljudske sigurnosti” (Human Security). Problem je u činjenici da je stavljena samo opća konstatacija o tome što je ljudska sigurnost, bez ikakve naznake kako pomiriti zahtjeve ljudske sigurnosti s konceptom sigurnosti države. Drugi problem je u činjenici da navedena opća definicija gleda samo područje unutarnje sigurnosti, a potpuno zanemaruje vanjsko sigurnosno djelovanje.

SDP je tu još općenitiji. I njihov manifest spominje u točki 7 koncept “ljudske sigurnosti” (“Mir i sigurnost shvaćamo šire od tradicionalnoga poimanja odsustva oružanih sukoba, te pod njima podrazumijevamo i suvremenu, demokratsku koncepciju ljudske sigurnosti kojoj je u središtu pozornosti pojedinac sa svim svojim slobodama i pravima“) ali kroz jednu toliko općenitu definiciju da se kroz nju zapravo ništa ne kaže o tome kako bi SDP djelovao na sigurnosnom području.

Sve ostale političke stranke nisu ni pokušale navesti nešto što bi ulazilo u okvir općeg koncepta sigurnosti, što znači da prihvaćaju klasičnu paradigmu sigurnosti i ne razmišljaju o drugačijim mogućim oblicima sigurnosnog organiziranja države i društva.

(2) Vanjska i sigurnosna politika

Ako je prethodna kategorija gotovo nepostojeća, po ovom pitanju svaka stranka je nešto napisala.

HDZ je kratko konstatirao kako “ćemo odlučno učvršćivati suverenitet Hrvatske kroz članstvo u Europskoj uniji i NATO-u te koristiti sve dostupne mehanizme za osnaživanje globalnog utjecaja Hrvatske, jačanja njene prepoznatljivosti i promicanja nacionalnih interesa“. I to je sve – nema ničega o preciznim ciljevima i načinima djelovanja za postizanje navedenog u obje ove međunarodne institucije.

SDP je bio nešto detaljniji. U točki 7 njihovog manifesta navodi se kako će SDP razvijati relevantnu vanjsku i europsku politiku (a što je sa ostatkom svijeta?) kako bi pozicionirao Hrvatsku kao odgovornu i vjerodostojnu članicu šire međunarodne zajednice čije se djelovanje temelji na demokratskim načelima. Zatim se veliki dio teksta posvećuje održivom razvoju i očuvanju okoliša (klimatske promjene, UN, Pariški sporazum). Međunarodni poredak je obrađen u samo jednoj rečenici (podržavanje međunarodnog poretka zasnovanog na međunarodnom pravu i multilateralizmu). U regionalnoj suradnji daje se naglasak na suradnju sa državama srednje Europe, jugoistočne Europe i Mediterana. Onda je dana zanimljiva tvrdnja: “nacionalne diplomatske kapacitete jačat ćemo u savezništvu u okviru EU-a i NATO-a, te razvijanjem strateških partnerstava s onim zemljama s kojima dijelimo iste vrijednosti“. Vrlo zanimljiva tvrdnja, jer normalno svaka država samostalno razvija svoje diplomatske i druge sposobnosti kako bi njima dala potporu provođenju vlastitih ciljeva, bez obzira s kime je trenutno u prijateljskim i savezničkim odnosima. Zadnji dio je jedan galimatijaš svega i svačega – jačanja partnerstva sa nevladinim organizacijama i građanskim inicijativama (podupiranje njihovog međunarodnog angažmana), vraćanja ljudskih prava u središte vanjske politike, međunarodna zaštita ženskih prava i borba protiv svih oblika diskriminacije, te na kraju rad na reformi službe vanjskih i europskih poslova (modernizacija i usklađivanje s prioritetima vanjske i europske politike – ponovno se postavlja pitanje što je sa ostatkom svijeta…). Konačna ocjena SDP-ovog programa – gomila fraza bez jasnih naznaka praktičnog djelovanja.

Domovinski pokret je dao samo jednu rečenicu: “Zalažemo se za Europsku uniju kao konfederalnu zajednicu suverenih država, a ne kao nadnacionalnu, federalnu i u perspektivi unitarnu državu“. To je jasno deklariranje protiv dalje političke i ekonomske integracije u okviru EU, ali nema ni riječi što bi u takvom procesu bili hrvatski ciljevi, što je prihvatljiva razina integracije, te da li bi ostvarivanje ovog cilja tražilo povratak na pred-maachstritsko razdoblje. Također, nema ni riječi o tome kakve bi bile posljedice takvog stanja za Hrvatsku.

HNS u svom manifestu daje kratki tekst u kome traži snažnu obnovu europskog projekta, pomirenje posebnosti članica sa zahtjevima prema snažnijoj integraciji u okviru EU (ali ni  riječi o tome kako bi se ovaj cilj postigao), te jačanju zajedništva unutar Unije na svim područjima uključujući i obranu (bez definiranja što bi to zajedništvo konkretno značilo na određenom području).

Most nezavisnih lista zalaže se za maksimalnu zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa u okviru savezništva i članstva kojima je Hrvatska smještena “u sferu europskog i sjevernoatlanskog demokratskog civilizacijskog kruga” (čudna fraza koja zapravo sugerira razbijanje jedinstvenog prostora euroatlantskih institucija i transatlantskih odnosa). Most se protivi svakoj daljoj integraciji u okviru EU (traži se precizno definiranje nadležnosti između EU i članica) i svođenje suradnje država članica na minimum o kome bi se mogao postići zajednički stav članica, što bi pridonijelo izbjegavanju sporova i davanju uvida građanima članica u procese donošenja odluka te kontrolu izabranih i neizabranih donositelja odluka. Pri tome se ni ne pokušava objasniti kako će minimum zajedništva dati uvid građanima u proces donošenja odluka unutar Unije i tu kontrolu ovog procesa. Problem demokratskog deficita unutar EU postoji desetljećima i znatno je složeniji od ovakvih simplicističkih objašnjenja, a njegovo rješavanje zapravo zahtjeva veću integraciju članica – potpuno suprotni proces od onog za što se zalaže Most.

Koalicija Možemo ima najopširniji dio o vanjskoj politici. Na početku se daje konstatacija o dosadašnjoj neartikuliranoj vanjskoj politici Hrvatske, a dalji tekst se nakon toga fokusira isključivo na razvojno i zeleno vanjskopolitički orijentirano djelovanje, te reformu EU zasnovanu na odbacivanju neoliberalnih ideja, solidarnosti članica (posebno po pitanju migracija), daljoj fiskalnoj integraciji, povezivanju korištenja fondova sa kvalitetom vladavine prava, te zelenim programima. Što se tiče međunarodne sigurnosti, samo se kratko konstatira da je potrebno provoditi politiku izgradnje mira (to je utjecaj koncepta ljudske sigurnosti) kroz politike solidarnosti, ljudskih prava, prevencije i razrješenja sukoba u okviru međunarodnih organizacija kao što su UN i Vijeće Europe. Glavni problem sa programom koalicije Možemo je u slijepom fokusiranju na odabrano usko područje vanjskopolitičkog djelovanja, uz zanemarivanje svih drugih aspekata vanjskopolitičkog djelovanja.

I to je zapravo problem sa svim navedenim izbornim manifestima. Svaka stranka fokusira se na određeno područje i daje samo opće fraze bez naznaka kako bi se praktično provele njihove ideje, a još manje na posljedice koje bi proizašle za Hrvatsku. Također, ni jedna stranka ne obrazlaže što bi bili ciljevi hrvatske sigurnosne politike.

(3) Obrambeni sustav

BOV Patria u vojarni “Pk Predrag Matanović” u Petrinji

HDZ u svom izbornom manifestu, nakon navođenja niza dvojbenih uspjeha na obrambenom području u mandatu sadašnje vlade, navodi samo kako će u roku od šest mjeseci završiti kapitalne infrastrukturne projekte (HVU, vojarne u Vukovaru i Petrinji). To je vrlo hrabra izjava s obzirom da nitko ne zna kakvo će biti stanje hrvatske ekonomije krajem ove godine, te da se neki projekti (Petrinja) vuku već dva desetljeća. Dalje, navodi se da će do kraja 2021. godine biti dovršeno opremanje oružanih snaga oklopnim vozilima Bradley, iako proces njihove nabave nije službeno još ni počeo (a nije ni jasan razlog nabave Bradleya kad su već nabavljena oklopna vozila Patria). Zatim se navodi da će do kraja mandata biti izabran i kupljen novi višenamjenski borbeni avion, da će se nastaviti program modernizacije (obalni ophodni brod, višenamjenski helikopter BH-UH 60M), te nastaviti ulaganje u hrvatskog vojnika. Nigdje se ne navodi definiranje prioriteta u procesu nabave, kao ni objašnjenje zašto bi određene sposobnosti trebalo nabaviti (za to bi trebalo imati jasno definirane ciljeve korištenja vojnog instrumenta u ostvarivanju nacionalnih ciljeva i interesa, na temelju toga donijeti novu vojnu strategiju, a na temelju nje opću i granske vojne doktrine).

SDP se u točki 8 svog manifesta bavi isključivo upravljanjem obranom (Defense Management) – preciznije, zalaže se za temeljitu rekonstrukciju obrambenog sustava, pri čemu se fokusira samo na Ministarstvo obrane, ali ništa ne kaže o reorganizaciji aktivne komponente (Oružane snage RH). Ovdje se pojavljuju zanimljive konstatacije. Primjer je prva rečenica: “Osigurat ćemo snažan, transparentan i upravljiv obrambeni sustav te kvalitetno opremljene, primjereno ustrojene oružane snage RH spremne za ispunjenje svojih misija i zadaća, uz jačanje decentralizacije odlučivanja te unapređenje sustava školovanja.” Što su autori mislili pod izrazom “decentralizacija odlučivanja” u zadnjem dijelu rečenice? U obrambenom sustavu nema rasprave o donesenim odlukama, to nije debatni klub već organizacija sa snažno naglašenom hijerarhijom. Autori su ovo vjerojatno pomiješali sa stilom zapovijedanja (zapovijedanje usmjereno na misiju, Mission Command, u operativnom vojnom djelovanju kod kojeg postoji samostalno odlučivanje zapovjednika postrojbe o načinu na koji će izvršiti odluku nadređenog zapovjedništva, ovisno o situaciji na bojištu), što ukazuje na nerazumijevanje nekih osnovnih koncepata djelovanja obrambenog sustava i vojne organizacije. Slični previdi vidljivi su i u nastavku teksta. Tako navode kako će se proces obrambenog planiranja revidirati i “uskladiti ga s NATO standardima“. Ovo je nonsens jer je proces hrvatskog obrambenog planiranja od početka zasnovan na NATO standardima (od ulaska u PfP 2000. godine; drugo je pitanje koliko je uspješan). A što konkretno znači izjava “I dalje ćemo se zalagati za predanost NATO-u i kolektivnoj sigurnosti“? Ostatak teksta je mješavina želja o razvoju veza sa vojnom industrijom i znanstveno-istraživačkim institucijama, dizanju obrambenog proračuna na 2 % BNP i udjela za modernizaciju u obrambenom proračunu na 20-25 % (bez ikakve jasne naznake koji bi bili prioriteti i koje bi se sposobnosti razvijale), preispitivanjem procesa nabave novog borbenog zrakoplova (bez konkretnog stava treba li ovaj borbeni sustav Hrvatskoj ili ne), te preispitivanjem sinergije i učinkovitosti Obalne straže i HRM-a u cjelini. Ukratko, nemušto nabacivanje izjava iz kojih se vidi slabo razumijevanje biti obrambenog sustava i mjesta vojne organizacije u njemu.

Domovinski pokret odlučio je izbjeći sve zamke po pitanju razvoja obrambenog sustava tako da mu je u točci 13. njihovog manifesta posvetio samo kratku rečenicu kojom se zalaže “za daljnji razvoj vlastitog programa proizvodnje oružja, borbenih vozila i plovila za potrebe Hrvatske vojske i jačanje gospodarskih i izvoznih potencijala“, koja je toliko općenita da zapravo ništa ne govori. To je prilično čudno, jer upravo desne stranke s naglašenom suverenističkom orijentacijom veliku pažnju posvećuju nacionalnoj sigurnosti te posebno obrambenom sustavu. Kao primjer može se navesti izborni manifest Nacionalnog fronta na francuskim predsjedničkim i parlamentarnim izborima 2017. godine – u njemu se traži povećanje obrambenog proračuna, napuštanje integriranog vojnog zapovjedništva NATO-a, veliko jačanje policijskih snaga, širenje zatvorskog sustava, te aktivne protu-migrantske politike.

Helikopteri UH-60M – posljednja velika kupovina za HRZ

Most nezavisnih lista u svom manifestu navodi potrebu promjene načina modernizacije oružanih snaga koja je po mišljenju autora teksta – stihijska. Pri tome se, kao i u slučaju SDP-ovog manifesta, javlja niz vrlo zanimljivih konstatacija. Na primjer, na kraju prvog pasusa navodi se kako su dosadašnji sustavi (valjda se misli na borbene sustave) nabavljani stihijski, pri čemu se nije vodilo računa “i o realnim potrebama sigurnosnog okruženja u kojem se Republika Hrvatska nalazi“. Što bi se zapravo trebalo modernizirati – hrvatski obrambeni sustav ili sigurnosno okruženje naše zemlje? Aautori su vjerojatno mislili da pri nabavi oružanih sustava treba voditi računa i o situaciji u hrvatskom okruženju ali nisu bili sposobni to pretočiti u koherentnu rečenicu. Pa se u idućoj rečenici govori o stvaranju učinkovite obrane “koja se temelji na odvraćanju i spremnosti za suočavanje s objektivnim prijetnjama” – odvraćanju čega? I što autori misle pod pojmom objektivne prijetnje? Jesu li to samo stvarne i jasno vidljive prijetnje? Da li su onda subjektivne prijetnje – potencijalne prijetnje koje ne postoje sada ali bi mogle postojati u budućnosti? Ako autori tako misle, prave istu grešku u obrambenom planiranju koju je napravila Francuska između dva svjetska rata. Ostatak teksta je nabrajanje želja za nabavom borbenih sustava (protuzračna obrana, bespilotni sustavi, nadzvučni borbeni zrakoplovi, jačanje sposobnosti HRM-a, jačanje sposobnosti kopnene vojske) bez ikakvih pokušaja određivanja prioriteta nabave, te uz gomilu čudnih konstatacija i krivu upotrebu pojmova.

Koalicija Možemo obrambenom sustavu posvećuje samo nekoliko rečenica – traži se povećanje životnog standarda vojnika i drugog osoblja, razvoj oružanih snaga utemeljen na realnim mogućnostima proračuna i realnim procjenama sigurnosnog okruženja, sprječavanje korištenja oružanih snaga za militarizaciju društva i transparentnost nabave. Ni za jednu kategoriju nema elaboracije, a posebno nema objašnjenja što bi to bila militarizacija društva.

U svim navedenim primjerima nema sustavnog promišljanja daljeg razvoja hrvatskog obrambenog sustava.

(4) Unutarnji poslovi

HDZ ovo područje svodi samo na pitanje jačanja tehnoloških sposobnosti za nadzor granice, bez ikakvog osvrta na sadašnje stanje organizacije policije u Hrvatskoj, kao ni problema koje treba riješiti u daljem razvoju policije.

Most nezavisnih lista navodi samo problem politizacije policije te potrebu jačanja nadzora istočne granice Hrvatske (prema BiH i Srbiji) što bi uključilo i moguću upotrebu vojnih snaga. Opet nema nikakve elaboracije iznesenih stavova.

Koalicija Možemo samo kratko navodi potrebu zaustavljanja nasilja nad migrantima i izbjeglicama, depolitizaciju policije i jačanje neovisnog nadzora. Kao i kod HDZ-a nema nikakvog osvrta na stanje policijske organizacije i njezine probleme – koji su dublji od pitanja politizacije.

(5) Obavještajna zajednica

Zanimljivo je kako sve političke stranke u svojim manifestima izbjegavaju spomenuti djelovanje obavještajnih službi. Izuzetak je samo koalicija Možemo, ali i njihov manifest navodi u dijelu o policiji samo potrebu depolitizacije i nezavisnog nadzora službi.

(6) Upravljanje u kriznim situacijama

Očekivalo bi se da nakon brojnih nedostataka uočenih u djelovanju improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama u Hrvatskoj tijekom krize izazvane pandemijom virusa Covid-19 (koja je pokazala i neučinkovitost sustava Domovinske sigurnosti) ovom pitanju u izbornim manifestima bude posvećena posebna pažnja. Umjesto toga, svi se usredotočuju samo na segment civilne zaštite, umjesto razmišljanja o razvoju integriranog sustava odgovora na krizne situacije.

HDZ se u poglavlju “Osnažena državnost” (str. 94) bavi samo mjerama razvoja civilne zaštite, čime se posredno priznaje neuspjeh koncepta Domovinske sigurnosti i odustajanje od razvoja integriranog sustava djelovanja u kriznim situacijama.

SDP daje samo jednu rečenicu (“Smatramo da je nužno transformirati postojeći, u velikoj mjeri improvizirani i nepovezani sustav domovinske sigurnosti u funkcionalan i učinkovit sustav“) koja je toliko općenita da ne govori ništa.

Koalicija Možemo samo navodi potrebu obnavljanja devastiranog sustava civilne zaštite, koji bi se bavio odgovorom na ugroze nastale samo klimatskim promjenama.

Zaključno

U zaključku se može reći kako manifesti svih političkih stranaka po pitanju nacionalne sigurnosti i dalje pokazuju kako ovo područje za njih ne predstavlja prioritet u djelovanju. U tome je najdalje otišao HNS za koga (ako se gleda njihov izborni manifest) nacionalna sigurnost uopće ne postoji. Čak se i koalicija Možemo, koja nastoji odbaciti klasičnu paradigmu sigurnosti (koju i dalje prihvaćaju ostale stranke), u razradi koncepta sigurnosti zasnovanog na ljudskoj sigurnosti ne odmiče dalje od općenite deskripcije.

Ovu analizu najlakše bi bilo završiti gore navedenom konstatacijom o zanemarivanju područja nacionalne sigurnosti od strane hrvatskih političkih stranaka. No stvarna kritička analiza uz opis dosadašnjeg stanja uvijek ukazuje i na pitanje što i kako treba promijeniti u određenom području. Što se zapravo događa na području nacionalne sigurnosti u Hrvatskoj i šire, i kako bi trebalo reagirati na sve kompleksniju sigurnosnu situaciju unutar i izvan Hrvatske, biti će predmet drugog dijela ove analize.

* Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Premijer Andrej Plenković komentirao je u ponedjeljak kasno poslije podne, nakon sastanka užeg Predsjedništva HDZ-a, izjavu američkog veleposlanika, Roberta Kohorsta, koji je rekao da je premijeru uručio dokument sa savjetima o proceduri za nabavku zrakoplova.

„Ja sam već i ranije na to pitanje rekao da taj dokument nisam vidio. To je razmjena tehničkih papira na razini američkog veleposlanstva i predstavnika hrvatskih vlasti“, rekao je Plenković.

Potvrdio je i da su na večerašnjem stranačkom sastanku razgovarali „o temi višenamjenskih borbenih aviona“. O jutrošnjem sastanku s veleposlanikom SAD-a Kohorstom premijer je rekao: „Mi smo imali jedan dobar sastanak danas. Dakle, Hrvatska ima dobre odnose sa SAD-om, imamo niz tema koje su na dnevnom redu – od viznog režima, izbjegavanja dvostrukog oporezivanja,  povećavanja ulaganja u Hrvatsku od strane američkih kompanija, nastojanja da i u sigurnosnom, gospodarskom i političkom dijalogu ostvarujemo napredak. Prema tome, to je bila samo jedna od tema“.

Upitan je i je li bilo politički naivno od strane Ministarstva obrane da inzistira na tom teškom procesu nabavke zrakoplova, ako se zna da Izrael nikada nikome nije prodao takav nadograđeni avion.

„Kada uzimate sada cjelinu informacija i svih zbivanja ih ove perspektive, ja mislim da je važno da hrvatska javnost shvati da je cijeli taj odabir izraelske ponude i u smislu kvalitete proizvoda, i u cjenovnom smislu, i u smislu paketa, koji nije hrvatskoj strani ostavio bilo kakve upitnike koliko će nas to u narednih 10 godina dodatno koštati, u biti bio jako dobar. Zbog čega na kraju u dijalogu između Izraela i SAD-a nije došlo do davanja odobrenja od strane američkih vlasti za prodaju ovih aviona, tu prije svega treba gledati da je teret odgovornosti za ishođenje takozvanog odobrenja za prijenos trećoj strani, a mi smo ta strana ovdje, preuzeo Izrael, a da komunikacija o obrambenoj suradnji između Izraela i SAD-a je, uz svo dužno poštovanje, toliko razgranata, toliko dugo traje, toliko oni u tome imaju posebne odnose, strateške odnose doslovno, da iz svih onih točaka, koje su se događale, a osobito posjeta ministra obrane Mattisa u srpnju, posjeta izraelskog premijera Rivlina, činjenice da je izraelsko Zrakoplovstvo odlučilo poslati tri takva Baraka da lete u Republici Hrvatskoj na Dan domovinske zahvalnosti, Dan pobjede i Dan hrvatskih branitelja, dakle ništa u tom periodu nije upućivalo u konačnici da neće doći do odobrenja“,

rekao je Plenković.

Premijer je kazao da američkog veleposlanika Kohorsta nije upitao kako to da posao nije zaključen.

„Pa nisam ga trebao to pitati. Mi, kao što znate, radimo temeljitu analizu cijeloga ovog procesa i iz razgovora s izraelskom stranom i iz dosadašnjih konzultacija s američkom stranom mislim da imamo otprilike ideju zašto se to dogodilo“, rekao je Plenković.

Upitan koja je to ideja, Plenković je rekao da će u sljedećim tjednima biti prilike „da se naša analiza pojasni, ona još uvijek traje“. Budući da se bura oko propale nabave izraelskih aviona nikako ne stišava, novinare je zanimalo i što se može dalje očekivati na tome planu.

„Pa nema nikakve bure. Stvari su vrlo jasne, čiste kao dan što se toga tiče. Bio je natječaj, bio je odabir onoga što nam se učinilo i financijski i sadržajno najpovoljnije. Nažalost, nije došlo do odobrenja koje bi omogućilo transakciju, ugovor nije potpisan, nema nikakve štete koja je nastala – dakle,  sve to možemo svesti na proces same pripreme natječaja i na posjete koji su se odvijali, i to je sve – dakle, ti ljudi su i ovako i onako radili neki posao. Politička volja Hrvatske da modernizira svoje Ratno zrakoplovstvo stoji i dalje prisutna, dakle i na strani Vlade, Predsjednice, uvjeren sam, Hrvatskoga sabora, i to će doći kasnije. U ovoj fazi želimo temeljito analizirati sve ove razloge koji su doveli do ovoga“.

odgovorio je premijer.

Iako je ministar obrane Krstičević 14. siječnja ove godine, nakon 137. sjednice Vlade RH novinarima spomenuo: „Pa evo iskreno, ja sam vam rekao. Kad bi…kad bi sada, nakon svega ovoga… novi je najbolji. Ja bi volija kao što su napravili Slovaci – oni su uzeli 14 novih, blok 70/72. Ili ovo što sada rade Bugari – oni isto uzimaju nove, uzimaju 8+8. Da li Hrvatska u tome svemu u odnosu na sve iskustvo … Možda 6, ili manje, ili postupno… Znači, to su sada sve opcije gdje moramo…“, da bi onda nastavio kako očekuje „… i od SAD da svom strateškom
partneru, Hrvatima, daju najbolju ponudu, koju Hrvati sigurno… sigurno neće moći odbiti“, premijer Plenković je tu opet ponovio da tako nešto nije neposredno na stolu: „Ne, nismo… Ja sam baš rekao da dok ovo sve skupa do kraja ne izanaliziramo, bilo kakvi novi postupci  i novi modeli još nisu na dnevnom redu“.

Nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a, ministar obrane Damir Krstičević za Dnevnik Nove TV kratko je izjavio: „Ima i Hrvatska dosta tih dokumenata, stavit ćemo ih sve, pa kad se usporede svi ti dokumenti pa da vidimo tko u procesu je što u procesu govorio, na osnovu kojih informacija su se donosile odluke“. Ministar je, inače, sve do danas tvrdio da je nemoguće javnosti predočiti i jedan papir iz postupka nabave VBA, jer su svi dokumenti klasificirani. No ne odustaje od tvrdnje da je sve bilo transparentno: „Vjerujte mi da je Vlada proces vodila sustavno, iznimno transparentno i detaljno, i vjerujte mi kao ministar koji je pokušao riješiti ovaj problem jako sam ponosan na rad svoj i cijelog tima“, zaključio je o svemu Damir Krstičević, ministar obrane.

Post scriptum…

Na ovu se temu 29. siječnja moglo čuti ponešto dodatno i od Predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, koja je novinarima u prolazu odgovorila i na nekoliko pitanja vezanih za propalu nabavku F-16 Barak. Na snimci N1 televizije tako se moglo čuti: „Prepuštam Ministarstvu obrane da u okviru ove interpelacije raspravi u Saboru, objasni sve tehničke detalje – jer niti ja, niti Ured predsjednice, nismo sudjelovali u tom procesu“. Na pitanje mogu li isti ljudi raditi ponovno na nabavci novih aviona, ako dođe do toga, Predsjednica RH je odgovorila: „Ja mislim da to treba procijeniti, treba sagledati sve naučene lekcije, pogreške koje su učinjene. Ali, gledajte… Vodite računa da nije, osim vremena koje je dragocjeno – nije izgubljeno ništa, pogotovo nije izgubljen međunarodni ugled Hrvatske“.

Ovim odgovorom Vrhovne zapovjednice OS RH postala su vidljiva dva važna aspekta situacije oko propasti kupovine F-16 Barak iz Izraela. Kao prvo, komuniciranje na ovu temu izgleda je širim konsenzusom nadležnih tijekom zadnjih dana ostavljeno Ministarstvu obrane, i pri tome je usmjereno na saborsku interpelaciju. To je loše, budući da se izjednačilo medije i javnost, koji imaju pravo pitati i dobijati aktualne odgovore s raznih razina vlasti, te Hrvatski sabor – koji je ipak samostalna grana državne vlasti RH, gdje su pitanja politički obojena, a odgovori uopće ne moraju biti javni. Kao drugo, otklanjajući istovremeno odgovornost sa sebe i svog ureda, Kolinda Grabar Kitarović je u svojoj izjavi naznačila kako smatra da su u propalom postupku javne nabave borbenih aviona ipak napravljene i određene greške, koje će onda biti uzete u obzir pri procjeni posla. Do sada ni jedan dužnosnik Republike Hrvatske nije na ovako jasan način priznao da oko ove javne nabave baš i nije sve bilo idealno i najbolje, dok će valjda spomenute procjene biti dio baš one temeljite analize o kojoj je višekratno govorio i premijer Andrej Plenković. Za nadati se da će dotična analiza biti rađena ozbiljno, te kadrovski odvojeno od relativno uskog kruga ljudi koje je MORH učestalo koristio za svoja Stručna povjerenstva iz domene Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Iako su pojedini mediji, što u neznanju, što u brzopletosti, najavljivali kako će se na današnjoj redovitoj sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost razgovarati o nabavi novih višenamjenskih aviona za potrebe HRZ i PZO, to se nije dogodilo. Kao što mu u opisu obima poslova tiče, a nakon sjednice potvrđeno je i u kratkom priopćenju, Vijeće za nacionalnu sigurnost (1) usvojilo je godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija za 2018. godinu, te su (2) članovima Vijeća prezentirani ključni elementi nove Strategije nacionalne sigurnosti, Zakona o sustavu domovinske sigurnosti i (3) dosadašnjih aktivnosti Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti. Sukladno odredbi čl. 8. st. 4. Zakona o sustavu domovinske sigurnosti usvojen je (4) Godišnji plan rada Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti za 2018. godinu.

No zato je o predstojećoj odluci o nabavi aviona ponešto rekao premijer Andrej Plenković, odgovarajući na upite novinara nakon večerašnje sjednice Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a. Kako je do kraja godine ostalo još točno 10 dana, uključujući i neradne dane, odnosno božićne i novogodišnje blagdane, Plenković je potvrdio da na sljedećoj sjednici Vlade (koja bi se prema rasporedu trebala održati u četvrtak, 28. prosinca) NEĆE biti donesena odluka o izboru novog aviona za HRZ.

„Na idućoj sjednici Vlade – ne! Prije moramo ići na Vijeće za obranu. Nema veze što je kraj godine, danas smo imali drugu temu – imali smo Vijeće za nacionalnu sigurnost. Želimo još temeljito tu temu s nadležnim Ministarstvom… Zahvaljujem potpredsjedniku Vlade, ministru obrane i njegovom timu, koji su u proteklih pa otprilike 8 mjeseci vodili cijeli proces, dakle razgovora s onim zemljama koje su uključene u ponudu za prodaju Hrvatskoj borbenih zrakoplova. Želimo da se te ponude još detaljno i temeljito analiziraju, a onda ćemo zajedno, u dogovoru s predsjednicom i s ostalim članovima Vlade, donositi konačne odluke“.

Iako se neslužbeno spekuliralo kako će sjednica Vijeća za obranu biti sazvana za sljedeći tjedan (koji ima samo 3 radna dana), Plenković je to demantirao: „Dogovorit ćemo se, nije još preciziran datum, sigurno u ovoj godini to neće biti“.

Time se odluka o nabavi aviona prebacuje u sljedeću godinu, što neznatno odudara od planova koje si je ministar obrane Damir Krstičević zacrtao još početkom svog ministarskog mandata. Istodobno, ostaje nejasno da li Plenkovićev spomen „da se te ponude još detaljno i temeljito analiziraju“ ujedno otvara prostor i za kakvu konačnu komunikaciju s državama ponuđačima – te ujedno i mogućnost nekakvog završnog dopunjavanja pristiglih ponuda (njihovog dovođenja na razinu tzv. „Najbolje i zaključne ponude“, „Best and Final Offer“ – BAFO), o čemu se također u više navrata spekuliralo u javnosti.

U manje od godinu dana hrvatski će birači izaći na nove parlamentarne izbore. Kao i prije 10 mjeseci, portal Obris.org proveo je anketu među najjačim političkim strankama. No sada smo zatražili od njih da se izjasne o konkretnim obrambenim temama, koje će nužno morati riješiti tijekom narednog, nadamo se 4-godišnjeg mandata. Ovoga puta ispitanike za anketu sveli smo na tri političke stranke koje će, prema ispitivanjima javnog mišljenja, biti u prilici formirati vlast – HDZ, SDP i Most nezavisnih lista. Također, političkim strankama smo za određenu problematiku ponudili da se odluče za jednu od mogućih varijanti odgovora. Određenu opciju trebalo je odabrati, referirati se na nju, navesti kako bi oni riješili određeni problem, ali i objasnili što bi ta opcija značila za OS RH.

Kao i u prošlogodišnoj izbornoj anketi, prvi je odgovore poslao HDZ, što ipak govori o ozbiljnosti kojom ta stranka pristupa vojno-sigurnosnom sektoru. Na pitanja iz ankete odgovarao je umirovljeni general-bojnik Damir Krstičević, ratni zapovjednik 4. gardijske brigade, koji je u više navrata istican kao kandidat HDZ-a za ministra obrane. Eventualno, kao alternativno rješenje za HDZ-ovog ministra obrane mediji su posljednjih dana spekulirali o Davoru Božinoviću, koji je nakratko već obavljao tu funkciju.

Ništa manje ažurni nisu bili niti u Mostu nezavisnih lista. Na anketna pitanja odgovorili su vrlo promptno i vrlo konkretno, i to iz pera Miroslava Šimića, donedavnog saborskog zastupnika i kandidata Mosta na predstojećim izborima. Iako se Most do sada nije precizno izjašnjavao o kandidaturama, posljednjih dana počelo se ipak kalkulirati kako bi Most mjesto ministra obrane povjerio dosadašnjoj saborskoj zastupnici Ines Strenji Linić.

SDP-u smo anketna pitanja poslali isti dan kao i ostalim političkim strankama, no i uz opetovane požurnice – odgovore iz te stranke nismo dobili. Slično je bilo i prije godinu dana, kada je SDP jedva našao vremena odgovoriti na naš upit. „Ne stignemo odgovarati na sve, ljudi su na terenu“, poručila nam je glasnogovornica SDP-a Danica Juričić Spasović nakon što smo je upozorili da ili pošalju odgovore ili ćemo objaviti da SDP nije želio odgovoriti na anketna pitanja. U SDP-u su se nakon toga samo  pozvali na poglavlje 15 programa Narodne koalicije koje, tvrdi glasnogovornica, govori o obrani i zanemarili bilo kakva druga pitanja. Jučer smo već konstatirali kako u tom poglavlju nema ni „o“ od obrane, a danas možemo samo dodatno utvrditi da SDP  ovakvim pristupom (1) ne poštuje birače, (2) ne poštuje ni nasljeđe vlastitog ministra obrane i njegovog tima, (3) pokazuje kako mu nisu važne teme na kojima se ne dobivaju izbori, i (4) nema među svojim članstvom političara koji bi se makar prigodno bavili temama obrane i sigurnosti. Dok je s jedne strane jasno da bivši ministar Kotromanović nije ponovno zainteresiran za isti ministarski posao, s druge strane – čini se da ni SDP ozbiljno ne razmišlja o jedinom dobrovoljcu za posao ministra obrane, samokandidiranom Predragu Fredu Matiću.

Evo što će, prema našem mišljenju, biti ozbiljni problemi u obrambenom sektoru u mandatu naredne vlasti, i kako HDZ i Most vide potencijalna rješenja.

Obris.org:  Proračun Ministarstva obrane RH za 2016. godinu iznosi 4.022.609.178 kuna, ili 1,17% BDP-a. Godinu dana ranije proračunska izdvajanja za obranu kretala su se oko 1,32% BDP-a, dok preporuka NATO-a govori o 2% BDP-a. U narednom razdoblju, proračun Ministarstva obrane trebao bi: (1) nastaviti padati, jer postoje drugi proračunski prioriteti, (2) ostati na postojećoj razini od 1,17% BDP-a, (3) početi rasti u skladu s Dugoročnim planom razvoja OS RH kako bi se pri kraju narednog 4-godišnjeg mandata počeo približavati željenom iznosu od 2% BDP-a.

Damir Krstičević, kandidat za HDZ-ovog ministra obrane

HDZ/Krstičević:

„Odlučno se zalažem za rast obrambenog proračuna, kako bi osigurali osnovu za daljnji razvoj obrambenih sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske. Tu ne mislim samo na modernizaciju i opremanje, već prije svega na najvrjedniji resurs obrambenog sustava, vojnike koji posjeduje znanje i koji to znanje primjenjuju na dobrobit društva u cjelini. Ulaganje u kontinuirano usavršavanje vojnika, dočasnika i časnika te prilagođavanje suvremenim sigurnosnim izazovima ključni su izazovi današnjih oružanih snaga.

Razmišljajući o modernizaciji i opremanju Oružanih snaga, neprestano imam na umu uključivanje potencijala hrvatske obrambene industrije, jačanje njene promocije u svijetu, ali najvažnije od svega stavljanje jačeg naglaska na istraživanje i razvoj u funkciji daljnjeg razvoja Oružanih snaga Republike Hrvatske. Uloga Ministarstva obrane u tome je od presudne važnosti i uvjeravam vas da ćemo uskoro i u Hrvatskoj svjedočiti državnim inicijativama i ulaganjima u primijenjena istraživanja unutar hrvatske obrambene industrije. Svjestan sam i podržavam zaključke NATO summita u Walesu (2014.) koji govore o zaustavljanju smanjivanja obrambenih proračuna NATO zemalja te o postupnom dostizanju granice izdvajanja za obranu od 2% BDP-a te ulaganja u opremanje i modernizaciju oružanih snaga na razini 20% obrambenog proračuna.

No, svjestan sam i ograničenih gospodarskih potencijala koji nam onemogućuju snažniji zaokret obrambenog proračuna. U takvim uvjetima važan je razum, mudrost, ali prije svega jasna strategija razvoja uz prepoznavanje nacionalnih prioriteta. Ne zaboravimo pri tome da je nacionalna sigurnost preduvjet razvoja gospodarstva, a snažno gospodarstvo temelj razvoja cjelokupnog društva.“

Mostov Miroslav Šimić do sada nije previše istupao o obrani

Most/Šimić:

„U narednom razdoblju, proračun Ministarstva obrane trebao bi prestati padati i u par sljedećih godina vratiti na 1,32% BDP-a. Oporavkom gospodarstva i rastom BDP-a, u skladu s procedurama Europske unije koje se odnose na prekomjerni deficit, stvorile bi se pretpostavke rast  izdvajanja za obranu u iznosu do 2% BDP-a. Ta opcija bi za OSRH značila stabilan razvoj u skladu sa Dugoročnim planom razvoja OSRH za razdoblje od 2015-2024 godine.

Tek rastom proračuna prema željenoj razini koju preporuča NATO OSRH će biti sposobne provesti svoje tri misije:

• Obrana teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta i neovisnosti te obrana saveznika
• Doprinos međunarodnoj sigurnosti
• Potpora civilnim institucijama

Tada bi se OSRH mogle razviti u dobro obučene, opremljene i vođene odnosno sposobne i spremne izvršavati utvrđene misije i zadaće. Kako oružane snage nisu samo instrument za provedbu misija i zadaća, već i jedan od ključnih elemenata i pokazatelja identiteta države i društva, sa visokim društvenim ugledom one moraju činiti jedan od temeljnih oslonaca sigurnosti, stabilnosti i razvoja društva.
Razvoj Oružanih snaga ne temelji se isključivo na novom naoružanju i vojnoj opremi, već i na ljudima. Neophodno je ulaganje u ljude, u njihovo obrazovanje i cjelovitu skrb za poboljšanje radnih i životnih uvjeta. Također, veoma je važno, dok je još vrijeme, redefinirati i dati novi značaj ulozi pričuvnog sastava što u ovom trenutku predstavlja jedno od najvažnijih pitanja iz domene nacionalne sigurnosti.“

Obris.org: Do kraja ove, 2016. godine, treba se donijeti konačna odluka o mogućnostima i modelu održavanja sposobnosti borbenog zrakoplovstva. Da li je uopće moguće donijeti tu odluku do kraja 2016., te u kojem najkraćem roku je namjeravate donijeti?

U narednom 4-godišnjem mandatu najizglednije je: (1) ugasiti nadzvučno zrakoplovstvo i jačati ostale dijelove Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, (2) predati nadzor zračnog prostora nekom od NATO-saveznika, (3) nabaviti nove borbene zrakoplove i njima zamijeniti postojeće MiG-ove?

HDZ/Krstičević:

„Odlučno se zalažem za zadržavanje sposobnosti nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske, a u tom smislu za nabavku novih borbenih zrakoplova kojima treba osigurati te sposobnosti. Važno je naglasiti da bez borbene komponente HRZ i PZO ne možemo ostvariti potpunu suverenost u našem zračnom prostoru.

Ukoliko bi govorili o ratnim uvjetima, tada je nužna sposobnost ostvarenja potrebnog stupnja prevlasti u vlastitom zračnom prostoru i sposobnost zrakoplovne potpore kopnenoj vojsci i mornarici. U mirnodopskim uvjetima nezamislivo je komercijalno korištenje zračnog prostora bez njegovog nadzora i zaštite, što je i jedna od preuzetih međunarodnih obveza Republike Hrvatske. Stoga smatram nužnim zadržati sposobnosti nadzora i zaštite našeg zračnog prostora, kao što smatram nužnim, kroz potencijalni aranžman nabavke borbenih zrakoplova, osigurati značajnija ulaganja u hrvatsko gospodarstvo, i to kroz transfer tehnologije, offset programe, strateška poslovna partnerstva i sl.“

Most/Šimić:

„HRZ i PZO mora razvijati, između ostalih, i sposobnosti nadzora i zaštite zračnog prostora Republike Hrvatske u sklopu NATO integriranog sustava protuzračne obrane (NATINADS).

Jedan od prioriteta je pronalaženje trajnog rješenja zaštite zračnog prostora. Moguće rješenje za zaštitu zračnog prostora je u razvoju multinacionalnog pristupa temeljenoga na načelima suradnje, dijeljenja resursa i sposobnosti sa saveznicima i partnerima odnosno u okviru sustava NATINAMDS. Takvo rješenje nije dobro iz dva razloga:

Pristajanjem na takvo rješenje odrekli bismo se ustavne odredbe o suverenosti i  time nadzor i kontrolu vlastitog zračnog prostora prepustili strancima, što nam ne garantira sigurnost jer se ovo čuvanje temelji na drugim motivima a ne prvenstveno domoljublju. Ovaj model puno košta a malo donosi. Time smo i nepovratno izgubili jednu borbenu sposobnost. Osim toga, odustajanjem od vlastitih borbenih zrakoplova, automatski se odričemo i mogućnosti usvajanja visokih i novih tehnologija koje prate razvoj sofisticiranih zrakoplova
Osim toga, u slučaju promjene sigurnosnog okruženja i ostajanja bez ove vrste zaštite, Ako se jednog dana pogoršaju odnosi s našim susjedima i ostanemo bez takve vrste zaštite, moguće je kupiti zrakoplove ali ne i pilote čije je obrazovanje dugogodišnji i skupi proces.
Drugo, bolje rješenje je nabavka višenamjenskog borbenog zrakoplova kao zamjena za MIG-21 kojem su istekli resursi.  Ulaganje u vlastito borbeno zrakoplovstvo je na prvi pogled skupo, ali je opravdano, potrebno i nužno. Riječ je o investiciji  kojom se rješava pitanje ratnog zrakoplovstva za idućih 25 – 30 godina. Tu su i tzv. offset programi koji bi u određenim postocima omogućili hrvatskim tvrtkama nove poslove, a time i usvajanje naprednih tehnologija. Kako se radi o strateškoj odluci sa dugoročnim reperkusijama na cjelukupni položaj zemlje u međunarodnom okruženju odluka o novom se mora donijeti promišljeno ali brzo- do kraja 2016.godine.“

Obris.org: Tijekom narednog 4-godišnjeg razdoblja isteći će ugovori za dio profesionalne vojske, odnosno za prve profesionalne vojnike koji su bili u OS RH temeljem 3 ugovora o službi, a do isteka posljednjeg, 3. ugovora nisu ušli u sustav napredovanja i nemaju uvjete za umirovljenje.

Tijekom svog mandata, namjeravate pronaći način: (1) da se te ljude zadrži u obrambenom sustavu, (2) da ih se prijevremeno umirovi, (3) da im se priznaju kvalifikacije i vještine stečene u OS RH i tako olakša pronalaženje posla u civilstvu?

HDZ/Krstičević:

„Kada govorimo o izdvajanju unutar obrambenog sustava, moramo biti svjesni da govorimo o čitavom spektru vojnih specijalnosti neophodnih za nesmetano funkcioniranje obrambenog sustava. Ne zaboravimo da ne možemo preko noći stvoriti pirotehničare, tenkiste, mornare, sve one specijalnosti koje inače razvijamo samo u oružanim snagama uz uvažavanje značajne vremenske dimenzije. Ne zaboravimo isto tako da ovdje govorimo većinom o ljudima koji u slučaju izdvajanja neće ispuniti uvjete za umirovljenje, što bi moglo rezultirati time da budu izdvojeni iz sustava bez prava na mirovinu.

Stoga se zalažem da se dio tih ljudi zadrži u obrambenom sustavu, posebice oni koji mogu zadovoljiti standarde profesionalnog razvoja. No, primarno je potrebno razmišljati o prilagodbi dinamike izdvajanja spomenutih kategorija djelatnog vojnog osoblja stvarnim potrebama Oružanih snaga Republike Hrvatske, odnosno usklađenje s financijskim, obučnim i drugim mogućnostima zanavljanja potrebnog osoblja, posebno onog deficitarnih vojno-stručnih specijalnosti. Smatram to nužnim, jer pridonosi stabilnosti našeg obrambenog sustava, a svima onima koji bi se postepeno izdvajali iz obrambenog sustava mora se osigurati dokvalifikacija, odnosno prekvalifikacija kroz Program tranzicije djelatnih vojnih osoba i priprema za drugu karijeru.“

Most/Šimić:

„Tijekom svog mandata, namjeravamo pronaći način da im se priznaju kvalifikacije i vještine stečene u OS RH i tako olakša pronalaženje posla u civilstvu. To sigurno neće biti lako provesti sa ovom generacijom profesionalnih vojnika, no većina njih je srednjoškolskog obrazovanja i sa vještinama stečenim kao profesionalni vojnici sigurno su konkurentni na tržištu rada.  Ono što u slijedećem periodu treba napraviti je omogućiti profesionalnim vojnicima školovanje i stjecanje diploma visokog obrazovanja, i na taj način njihovo pripremanje za “drugu karijeru”. Taj model postoji u profesionalnim vojskama zapadnih zemalja. Omogućavanje besplatnog školovanja za vrijeme karijere profesionalnog vojnika je jedan od gore navedenih načina da se podigne opći i osobni standard vojnika. Osim toga, profesionalni vojnici koji steknu visokoškolsko obrazovanje mogu po prestanku profesionalne službe biti prevedeni u činove pričuvnih časnika  na taj način ostati u sustavu obrane RH.“

Obris.org: Sredinom svibnja ove godine Hrvatski je sabor dopunio Zakon o obrani i Zakon o nadzoru državne granice odredbama o mogućnostima angažmana vojske na granici. Pri tome ostaje činjenica da OS RH nisu uvježbane za suzbijanje nemira ili obavljanje policijskih poslova, nemaju za to adekvatnu opremu, a nemaju ni ovlasti na terenu primjenjivati policijske ovlasti, kao ni standardne operativne procedure za ispunjavanje naloga pridruženih policajaca.

Mislite li tijekom svog mandata: (1) ne slati OS RH na granicu, (2) slati vojsku na granicu prema aktualnim propisima i uz aktualno stanje opreme, (3) prije slanja samo dodatnim zakonodavnim zahvatima pročistiti sustav ovakvih djelovanja, (4) prije slanja dopuniti propise te investirati u opremanje i odgovarajuću obuku pripadnika OS RH za taj tip zadaća?

HDZ/Krstičević:

„Republika Hrvatska mora zaštititi svoje granice, ali i vanjske granice Europske unije. Uspostava potpunog i odlučnog nadzora hrvatskih državnih granica podrazumijeva pojačanu kontrolu granica dodatnim snagama, za što je otvorena mogućnost pružanja potpore policiji u zaštiti državne granice te otklanjanju moguće ugroze suvereniteta Republike Hrvatske. A upravo moguće ugroze suvereniteta Republike Hrvatske ukazuju na potrebu za drugačijim pristupom sigurnosnim pitanjima hrvatske države i društva danas.

Nedvosmisleno se zalažem za transformaciju sigurnosnog sustava u jedinstven sustav domovinske sigurnosti sa svrhom poboljšanja koordinacije i upravljanja svim elementima sigurnosnog sustava, a prije svega transformaciju sigurnosnog sustava u proaktivni sustav koji djeluje na predviđanju, prepoznavanju i smanjivanju sigurnosnih rizika.“

Most/Šimić:

„Vojska i ne treba biti upotrebljena za obavljanje policijskih poslova. Osnovna zadaća vojske u ovakvim slučajevima je potpora policijskim snagama, od obavještajne potpore, osiguranja komunikacija i veza, smještaja, transporta, medicinske skrbi i slično. Ovdje je posebno vidljiva moguća uporaba pričuvnog sastava (koji tek treba formirati i obučiti) pa bi se na taj način znatno smanjili troškovi uporabe vojske a profesionalni vojnici bi bili upotrebljavani za namjenske zadaće.“

Obrana nije u fokusu

I dok su gospodarstvo i razne financijske olakšice za građane bili središnja tema svih predizbornih skupova, zanimljivo je primijetiti da se niti jedna od spomenutih stranaka na svojim predstavljanjima i sučeljavanjima nije pretjerano dotakla pitanja obrane, nacionalne sigurnosti, oružanih snaga… S obzirom na interes javnosti za pojedine dijelove programa, političke bi stranke trebale prestati skrivati konkretna rješenja za određenu problematiku, baš kao i konkretna imena za pojedine funkcije. HDZ-u su koncept domovinske sigurnosti te modernizacija OS RH jedno od značajnih strateških pitanja, ali ipak nedovoljno istaknuti u predizbornoj kampanji. Međutim, u proteklih nepunih godinu dana pokazalo se da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo.

*Gost autor je Snježana Dukić, slobodna novinarka iz Zagreba, s dugogodišnjim iskustvom u praćenju tema obrane, unutarnjih poslova i sigurnosti općenito

Još nekoliko dana traje kampanja pred aktualne parlamentarne izbore raspisane 16. srpnja ove godine za nedjelju, 11. rujna. Od mnoštva izbornih lista koje su bile predane Državnom izbornom povjerenstvu do 13. kolovoza u ponoć, i koje su 15. kolovoza bile i javno objavljene, ispitivanja javnoga mnijenja ozbiljno u obzir za formiranje vlasti u Republici Hrvatskoj uzimaju njih tri – (1) listu predvođenu Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), (2) listu Narodne koalicije predvođene Socijaldemokratskom partijom Hrvatske (SDP), i (3) listu Mosta nezavisnih lista (MOST). Pogledamo li detaljnije glavne sastavnice ove tri političke grupacije, zamijetit ćemo da su sve tri u predizbornu kampanju koja je službeno započela 16. kolovoza (traje 25 dana, do 24 sata u petak 10. rujna i početka izborne šutnje) ušle s tekstovima zasebnih predizbornih programa.

Tri programska teksta

Svoj je program prva predstavila “Narodna koalicija”, 1. kolovoza ove godine u Samoboru, pod nazivom “Siguran smjer za Hrvatsku”. Drugi po redu su sa svojim predizbornim programom u javnost izašli iz Mosta, u Osijeku na prvi dan kampanje, u utorak 16. kolovoza. Konačno, nakon što je na prvi dan kampanje već održala i svoj prvi predizborni skup u Hvaru, dan kasnije (17. kolovoza) svoj je predizborni program javnosti predstavila i Hrvatska demokratska zajednica. Pri tome, treba napomenuti kako je u vrijeme samoga početka spomenute izborne kampanje na internetskim stranicama HDZ-a vladala svojevrsna pomutnja, budući se ondje pod stavkom “Predizborni program” još moglo zateći stranački programski tekst iz jeseni 2015. godine (Program 5+ Hrvatska, javno predstavljen 1. listopada 2015. godine), usporedno i s “Programom Andreja Plenkovića”, predstavljenog javnosti 8. srpnja ove godine povodom internih izbora za predsjednika stranke – koji su onda i održani 17. srpnja ove godine. Ipak, kako je bilo rečeno pri predstavljanju ovog osobnog programa za čelno mjesto HDZ-a, taj je dokument predstavljao “smjernice odborima HDZ-a koji rade na velikom izbornom programu” – valjda ovoga predstavljenog javnosti 17. kolovoza.

Što se samih dokumenata o kojima govorimo tiče, oni su relativno masivni – program “Narodna koalicija – Siguran smjer za Hrvatsku” obuhvaća ukupno 74 stranice s naslovnicom, program Mosta “Promjena – Izborni program 2016” ima 105 stranica s naslovnicom, dok HDZ-ov “Gospodarski rast, nova radna mjesta i društvena pravednost – Vjerodostojno” obuhvaća 108 stranica s koricama. Pri tome, sva tri spomenuta dokumenta u svom se sadržaju dotiču obrane i sigurnosti, doduše na ponešto različite načine. Program Narodne koalicije to čini u svom 15. i posljednjem poglavlju (naslovljenom “Siguran smjer za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku”), program Mosta također u svom 15. poglavlju (naslovljenom “Obrana i branitelji”) od njih ukupno 26, a HDZ u predzadnjem, 11. poglavlju (naslovljenom “Nacionalna sigurnost i obrana”), nakon kojeg dokument završava dijelom o vanjskoj i europskoj politici Hrvatske. Pri tome, gledajući po dužini teksta, najduži je tematski odjeljak Narodne koalicije (oko 12.000 znakova na ukupno 3,5 stranica, od 71. do 74. stranice dokumenta), zatim slijedi Most (oko 9.500 znakova na ukupno 5 stranica, od 58. do 62. stranice dokumenta), dok je u izričaju najkraći HDZ (oko 6.300 znakova na ukupno 3 stranice, od 101. do 103. strance dokumenta).

Iako je već po numeraciji pojedinih poglavlja jasno da spomenute teme nisu u glavnome fokusu ukupnih dokumenata, tu se vidi i prva velika razlika u promatranju ovih tema – nacionalne sigurnosti, obrane, vanjske politike i pitanja branitelja. SDP tako obranu svrstava pod širu temu nacionalne sigurnosti i tome onda dodaje vanjsku politiku – u stilu gledanja Europske unije, koja obrambene teme svrstava pod širi nazivnik “Zajedničke vanjske i sigurnosne politike”. Pri tome je vidljivo da je čitav odjeljak i rađen isključivo s pozicije vanjskoposlovnoga resora, uz minimalno ulaznih informacija ikakvih stručnjaka baš specijaliziranih za obranu, dok se tematiku branitelja svrstava prvenstveno u dio o socijalnoj politici i zdravstvu. Za razliku od toga, HDZ ove teme gleda klasično, svrstavajući nacionalnu sigurnost i obranu odvojeno od vanjske politike, dok se branitelje promatra u okviru tematskog odjeljka o kulturi. S treće strane, Most zajedno stavlja obranu i branitelje, nacionalnom sigurnošću se na grubo bavi tek unutar obrane, a vanjsku politiku uopće ni ne spominje u programu. No, sve to ćemo sad pogledati i detaljnije.

1. Narodna koalicija – Siguran smjer za Hrvatsku

Posljednje poglavlje ovog programatskog dokumenta, nazvano “Siguran smjer za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku”, svoju temu razmatra u tri sadržajna odjeljka. Prvi od njih, pod nazivom “15.1. Za sigurnu državu”, uspostavlja odnos nacionalne sigurnosti te ljudskih i građanskih prava u Hrvatskoj, te ustanovljava da će se RH s klasičnim popisom raznolikih modernih izazova suočavati oslonjena na saveznike (NATO i EU) u sustavu kolektivne sigurnosti.

Drugi odjeljak (pod nazivom “15.2. Nacionalna sigurnost 2020”) bavi se podrobnije temom nacionalne sigurnosti. Uz općenitu najavu jačanja institucija i kadrova, spominje se i transparentnost, te povezivanje s civilnim društvom pri jačanju vladavine prava, zakonitog postupanja i izbjegavanja širenja mržnje ili isključivosti. Sustav nacionalne sigurnosti trebalo bi naprednije međuinstitucionalno koordinirati, uz naglasak na sustav upravljanja krizama – pravno uređen, jedinstven i integriran – uz djelovanje na prevenciji, te obrazovanju građana za teme iz ovog područja. Uz zagovaranje djelovanja kroz EU i NATO, kao i širenje ovih međunarodnih integracija, spominje se i djelovanje RH na regionalnoj razini. Tu se zagovara stabilnost, uz naglasak na jačanju kvalitete života u RH, promicanje interesa Hrvatske i Hrvata u susjednim zemljama, te zaštitu hrvatskog nacionalnog identiteta. U globalnim djelovanjima opet se spominje zagovaranje stabilnosti i mira – kroz organizaciju UN, NATO, EU, OESS i sudjelovanje u njihovim međunarodnim mirovnim operacijama.

Treći odjeljak (nazvan “15.3. Za uspješnu i prepoznatu vanjsku politiku”) bavi se podrobnije vanjskom politikom Republike Hrvatske, i sadržajno je detaljniji te bolje strukturiran od protekla dva odjeljka. U njemu se prvo određuje položaj države u susjedstvu i međunarodnim političkim organizacijama (EU, NATO, UN). Zatim se ističe i gospodarska diplomacija (prošlih godina posebno polje interesa tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić) i “Povjerenstvo Vlade za internacionalizaciju gospodarstva” u ulozi jačanja izvoza, jednako kao jačanje odnosa (zemlje Srednje Europe, NATO), te hrvatskih investicija i trgovine kao bitnih faktora jačanja općeg položaja i utjecaja RH. U svrhu daljnjeg jačanja ovih aktivnosti najavljuje se i reformiranje hrvatske diplomacije, bez ikakvih podrobnosti ovih reformskih promjena. Ipak, zaštitu državljana i interesa u inozemstvu misli se raditi vlastitom diplomacijom, suradnjom s partnerima iz EU i NATO, te jačanjem mreže počasnih konzula. Narodna koalicija tu najavljuje i jačanje odnosa sa susjedima, te poticanje i pomaganje njihove integracije u euro-atlantske integracije – uz prijenos hrvatskih iskustava i spoznaja. Spominje se i rješavanje otvorenih sporova, uz zaštitu hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama (posebno BiH), jednako kao i poticanje zapošljavanja hrvatskih građana u međunarodnim organizacijama (posebno tijelima Europske komisije). Nastojat će se i na aktivnom djelovanju Hrvatske u EU i NATO, čime bi trebalo doprinijeti miru i ostvarivanju koncepta “ljudske sigurnosti“, uz naglasak na razvoj ljudskih prava, postkonfliktni razvoj, energetsku i gospodarsku sigurnost, te odgovaranje na “meke sigurnosne prijetnje“.

Kako se vidi, u ovom dokumentu zapravo nema ni riječi o sektoru obrane, njegovim problemima ili odgovorima na izazove koje to polje stavlja pred stranke Narodne koalicije, ako baš one pobijede na predstojećim izborima. Iako se spominju pojedine prijetnje na koje se pod normalno očekuje reakcija obrambenog sustava RH, samo se spominje da će ti izazovi biti riješeni, bez ulaska u to tko će ih zapravo riješiti ili kako. Uz to, čitav je promatrani tekst pisan plinovito, po stilu više na način međunarodnog dokumenta ili iznimno općenitog strateškog plana – gdje je više naglasak na pobrojavanju nekih ključnih riječi ili popularnih pojmova, nego na iznošenju ikakvih konkretnijih radnih namjera za vrijeme poslije izbora. Pri tome, dio o vanjskoj politici je bino jasnije strukturiran od onog o nacionalnoj sigurnosti, čime se odmah i vidi iz koji su voda tu došli glavni autorski doprinosi programa. Nažalost, tu opet na vidjelo dolazi i činjenica da iako EU vanjske poslove i sigurnost gleda zajednički, u Hrvatskoj to jedinstvo ide izričito u korist vanjskih poslova, na račun nacionalne sigurnosti – gdje nema ni traga razlikovanju pojedinih segmenata unutar tog šireg područja djelatnosti (obrana, službe, unutarnji poslovi).

2. Hrvatska demokratska zajednica

Aktualni predizborni program Hrvatske demokratske zajednice teško je promatrati samostalno – bez prethodnog osvrta na dva druga već spomenuta dokumenta. Prvi od njih je prošlogodišnji predizborni program “Program 5+Hrvatska”, koji je pri svom kraju imao odjeljak “Za sigurnu Hrvatsku, proaktivnu zaštitu domovine”. U tom kratkom tekstu spomenuta je načelno “domovinska sigurnost” kao skupno uključivanje svih relevantnih institucija u koordinirano jačanje sigurnosti i stabilnosti društva – dan je bio i rok od 1 godine za institucionalno te organizacijsko transformiranje postojećeg sigurnosnog sustava, radi postizanja “Sustava domovinske sigurnosti“. Ujedno je najavljena i izrada nove Strategije nacionalne sigurnosti, na kojoj će počivati i spomenuti Sustav domovinske sigurnosti, kao i jačanje obrambenih sposobnosti RH kroz pojačano ulaganje u obranu te modernizaciju OS RH. Tada se najavljivao i odgovor na “lokalne sigurnosne ugroze“, uspostava sustava civilne zaštite i jačanje položaja Republike Hrvatske – vertikalno, suradnjom sa zemljama Višegradske skupine, i horizontalno, kroz suradnju s zemljama zapadno i istočno od Hrvatske. Spominjalo se i podršku širenju NATO saveza i EU u jugoistočnoj Europi – uz strogo pridržavanje pristupnih kriterija.

Na ovaj se dokument onda sadržajno nadovezao još i “Program Andreja Plenkovića”, koji je u srpnju 2016. godine definirao 10 tzv. “Glavnih elemenata za program Hrvatske demokratske zajednice” – gdje su zadnja dva kratka segmenta “Sigurnost” i “Europska Hrvatska i vanjski poslovi”. U poglavlju “Sigurnost” i budući predsjednik HDZ-a založio se za koordiniran i proaktivan rad državnih institucija,  te za “koncept domovinske sigurnosti” u kojeg je on podrazumijevao i donošenje nove Strategije nacionalne sigurnosti. Uz suzbijanje kriminaliteta i korupcije, spomenut je terorizam kao ugroza za Europu i Hrvatsku – koja traži koordinaciju obavještajnih i sigurnosnih službi, posebno pri nadilaženju problema “povratnika” s dalekih ratišta u Siriji. Uz naglasak na “sigurnost građana“, izričito se spominje i modernizacija OS RH, te nastavak sudjelovanja u mirovnim operacijama u inozemstvu. Migracijska kriza traži poseban naglasak i na kontrolu granica – gdje je posebno istaknuta uloga policije, DUZS-a, hrvatskog Crvenog križa “i ostalih nevladinih organizacija“, kako pri zbrinjavanju migranata, tako i u postupanju kod prirodnih katastrofa. Usporedivo kratko poglavlje o vanjskim poslovima naglašava ulogu Hrvatske u EU, jedinstvenu kombinaciju dunavske i mediteranske dimenzije RH, te potrebu nastavka dobrih odnosa u Srednjoj Europi i sa saveznicima (posebno SAD). Naglašena je i BiH, kao i položaj Hrvata (kao konstitutivnog naroda) – gdje je briga o hrvatskim manjinama naglašena kao strateška zadaća hrvatske politike i diplomacije, koju treba rješavati dijalogom, jednako kao i postojeće posljedice agresije Srbije na RH u Domovinskome ratu.

Novi predizborni program HDZ-a, predstavljen u Zagrebu 17. kolovoza ove godine, predstavlja donekle modificiran i proširen spoj ova dva već prikazana programatska dokumenta te stranke. Temom obrane se tu bavi njegovo pretposljednje, 11. poglavlje, koje je sada ponešto raspisano i imenovano “Nacionalna sigurnost i obrana” – nakon kojeg slijedi zadnje poglavlje nazvano “Europska Hrvatska i vanjska politika”. Pri tome, poglavlje o nacionalnoj sigurnosti i obrani je unutar sebe podnaslovima razdijeljeno na uvod i još 6 manjih dijelova, koji sadržajno ipak slijede nit vodilju iz prethodno spomenutih dokumenata. Uvodno je, kao i 2015. godine, istaknut “koordiniran i proaktivan pristup” kao sredstvo smanjivanja ranjivosti društva i put ostvarivanja “koncepta domovinske sigurnosti” – u kojem se opet naglašava potreba za novom Strategijom nacionalne sigurnosti. Naglašava se i potreba za suradnjom obavještajnih i sigurnosnih službi, te boljim nadzorom državne granice (kao oblikom zaštite i od terorističkih prijetnji). Uz to, spominje se i modernizacija OS RH, uspostava boljeg sustava civilne zaštite i nastavak razminiranja Hrvatske – da bi sve ove natuknice onda bile i kratko razrađene u nastavku.

Prvo, HDZ kratko definira cilj svog “koncepta domovinske sigurnosti“, kao “koordinirano aktiviranje svih elemenata i odrednica nacionalne moći” u svrhu “promicanja interesa i ciljeva nacionalne sigurnosti Hrvatske“. U taj bi sustav trebale biti uključene sve institucije RH, ali i građani, gospodarstvo, civilno društvo – što će tražiti opsežno institucionalno i organizacijsko transformiranje. Kao drugo, takav novi sustav počiva na novoj Strategiji nacionalne sigurnosti i drugim strateškim dokumentima, koje treba izraditi i usvojiti. Tim dokumentima bi se pobliže definirali ciljevi “domovinske sigurnosti“, sredstva za njihovo ostvarivanje i pojedine zadaće za dostizanje tih ciljeva. Kao treće, terorizam je definiran kao prijetnja za EU i RH, kojoj se treba suprotstaviti širokom suradnjom, uz usmjeravanje posebne pažnje na borce što se vraćaju iz Sirije. Ponovljeno je i da, uz sav senzibilitet za izbjeglice i migrante, treba osigurati primjenu propisa RH, EU te međunarodnih normi – a u kontroli granice opet je istaknuta uloga koju imaju policija, DUZS, Crveni križa “i ostale nevladine organizacije“. Kao četvrto, najavljeno je podizanje sposobnosti OS RH, koje su definirane kao jamac slobode, samostalnosti i suverenosti. “Ulaganjem u njihovo opremanje i modernizaciju” podizat će se obrambene sposobnosti – naravno, “u skladu s dugoročnim planovima preuzetih međunarodnih obveza, sudjelovanjem u kolektivnim obrambenim mehanizmima te realnim gospodarskim i financijskim potencijalom države“, što je do sada zapravo još neviđen opseg raznih ograda na ovu bolnu temu. Najavljeno je i daljnje organizacijsko i doktrinarno prilagođavanje obrambenog sustava, za osiguranje prepoznavanja i suočavanja s novim rizicima i prijetnjama. Uz sve to, nastojat će se i da modernizacija te opremanje pomažu hrvatsku obrambenu industriju i nacionalno gospodarstvo uopće. Kao peto, ponovo su spomenute i “lokalne sigurnosne prijetnje“, koje će se rješavati i poboljšanim odnosom “policije i drugih sigurnosnih institucija” s građanima. Konačno, kao šesto, najavljen je i rad na uspostavi “jedinstvenog i učinkovitog sustava odgovora na krize i elementarne nepogode“, uz kojeg bi trebalo raditi i na prevenciji takvih pojava. Ujedno, spomenut je i nastavak razminiranja, kao sredstva jačanja sigurnosti građana i osiguranja gospodarskog razvoja.

S jedne strane, predizborni program HDZ-a je bitno konkretniji od onog Narodne koalicije, a u njemu se izričito obrađuju i teme nacionalne sigurnosti te obrane. S druge strane, aktualni program je vidljivo naslonjen na prethodna dva stranačka programa, toliko da se ponekad i doslovno ponavljaju pojedini izrazi i fraze. Ujedno, i dalje se inzistira na “konceptu domovinske sigurnosti“, bez da je u više od godinu dana spominjanja ovaj pojam iole detaljnije pojašnjen – a kamoli da je javnost s njime upoznata na neki ozbiljniji ili detaljniji način. Time se zapravo biračima opet nudi svojevrsna “crna kutija” ili “mačak u vreći”, za kojeg je izvjesno da će tražiti razna institucionalna preslagivanja o kojima nije rečeno ništa detaljnije. Time “domovinska sigurnost” iz HDZ-ovog programa zapravo ostaje jednako loše definirana kao i “reformiranje hrvatske diplomacije” koje spominje Narodna koalicija. Uz to, svo spominjanje modernizacije OS RH, kao i ulaganje u jačanje obrambenih sposobnosti, tu je okićeno s više ograda nego ikad – što postaje dodatno problematično ako uzmemo u obzir da je to još jedno obećanje preneseno iz doba prošlih izbora, od kojeg je donedavna Vlada RH radikalno odstupila pri donošenju proračuna za 2016. u ožujku ove godine.

3. Most nezavisnih lista – Most

Most u svom predizbornom programu razlama poglavlje “15. Obrana i branitelji” na tri sastavna djela – (1) “Obrana”, (2) “Konkretne mjere”, i (3) “Branitelji”. Prije svega, treba napomenuti da ovi segmenti imaju određenih sadržajnih, terminoloških i pravopisnih problema kakve u dva prethodno prikazana programa nismo susretali – što bi lako moglo ukazivati na brzinu u pripremi materijala, te uzak krug konzultiranih stručnjaka.

(1) Prvi dio poglavlja, segment “Obrana”, u sebi sadrži tri podnaslova koji definiraju i ondje razmatrani sadržaj – “Nacionalna strategija sigurnosti”, “Izrada strategija obrane”, i “Osuvremenjivanje oružnih sustava i ravoj ratnog zrakoplovstva”. Već prvi podnaslov ovdje donosi sa sobom i prve probleme, budući da usprkos naslovu “Nacionalna strategija sigurnosti“, ono što se traži je ipak uobičajena “Strategija nacionalne sigurnosti” – strateški dokument kojeg Most vidi ključnim za očuvanje integriteta RH “u nadolazećem desetljeću“, i čiju potrebu donošenja obrazlaže ponešto detaljnije. No onda kreće definiranje razloga koju su tu trebali potaknuti pisanje nove takve strategije (što su aktivno pokušavale izvesti zadnje četiri Vlade RH) – navodeći tu kornatsku tragediju, ali i ledenu kišu u Gorskom kotaru između 30. siječnja do 6. veljače 2014. (ne 2014/2015, kako je navedeno u programu), katastrofalne poplave iz 2014. (a ne 2015. kako navodi Most), te migrantsku krizu (koja nije “aktualna“, budući je trajala od rujna 2015. do ožujka 2016. godine).

Temeljem ovog nepreciznog nabrajanja kriza te elementarnih nepogoda, tema čitave druge polovice ovog odjeljka najednom skreće na pitanje pričuve OS RH, čiji se izostanak konstatira – praćeno opsežnim citiranjem regulative o ovom segmentu Oružanih snaga iz postojećih strateških dokumenata. Drugi podnaslov “Izrada strategija obrane” zapravo govori o samo jednom dokumentu – Strategija obrane – za čije se osmišljavanje Most vjerojatno zalaže temeljem Strategije nacionalne sigurnosti. Ovo “vjerojatno” posljedica je bizarne logičke greške budući da konkretna rečenica koja to izriče glasi:  “Odmah nakon donošenja Strategije obrane, nužno je osmisliti Strategiju obrane” – što je glupost koju se ponovilo i u obliku istaknutog citata na grafici kojom započinje čitavo promatrano poglavlje ovog stranačkog programa. Treći podnaslov “Osuvremenjivanje oružnih sustava i ravoj ratnog zrakoplovstva”, uz pravopisnu pogrešku u naslovu, donosi tek jednu rečenicu u kojoj se Most zalaže za opstanak Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, uz modernizaciju s osloncem na saveznike. Nakon toga, i ovaj odjeljak neobjašnjivo klizi u priču o pričuvi OS RH, budući se u njemu navodi svojevrsni prijedlog da treba “iskoristiti ogroman neiskorišteni potencijal ‘nerazvrstane’ pričuve” – spominjući i moguću ulogu raznih vrsta pričuve kao potpore sastavu OS RH u kriznim situacijama.

(2) Drugi dio poglavlja, segment “Konkretne mjere”, kompletno se opet bavi pričuvom OS RH i daje neke smjernice načina na koji MOST vidi ovu temu – prvo kroz 4 numerirane točke, koje predlažu naziv “domobranstvo“, decentralizirano financiranje ovog sustava, ustroj sustava za to pri OS RH i MORH i podjelu takve pričuve na županije, u svrhu potpore policiji, tijelima zaštite i spašavanja, te civilnog društva. Uz to, spomenuti se sustav i dalje razrađuje, kroz još 9 točaka označenih slovima od “a” do “i”, koje opet razmatraju nazive pojedinih postrojbi, njihovo opremanje (ali ne i izvore financiranja takvog opremanja), njihov zapovjedni lanac u kojem bi se preklapali civili (lokalni dužnosnici) i vojnici, uključivanje raznih dragovoljnih udruga u takav sustav i dodatne ceremonijalne uporabe takvih postrojbi na lokalnoj razini (među ostalim i pri braniteljskim sprovodima). No, dok bi o uporabi ovih postrojbi odlučivali razni, njihovu bi obuku valjda radile OS RH, budući bi se za odnose u ovoj organizaciji tražile daljnje dopune Zakona o službi u OS RH. Ujedno, i tu je pronađena i neka posebna svrha za Hrvatski časnički zbor, kao “udrugu od posebne važnosti” – kao savjetodavno tijelo pri OS RH u obuci takve pričuve, i pri lokalnoj upravi oko planiranja odgovora u slučajevima kriza.

(3) Treći dio poglavlja, segment “Branitelji”, traži reintegraciju braniteljske populacije na tržište rada i poduzetništvo – doduše, bez ikakve naznake kako bi to MOST želio postići. Posebno se navodi mogućnosti zamrzavanja mirovine radi ponovnog ulaska u radnu sferu, uz mogućnost ponovnog aktiviranja povlaštene mirovine u slučaju poslovnoga neuspjeha. Uz to, spominju se “mnoge firme i institucije” kao mogući partneri braniteljskih projekata i inicijativa – uz istodobno konstatiranje uloge i javno-privatnih partnerstava, kao da i do sada većina takvih inicijativa nije podrazumijevala javnu ulogu (budući da čisto privatni poduhvati ne trpe neuspjehe i ne toleriraju išta što svoj uspjeh ne zasniva na tržištu). Uz to se navodi i da bi niz ministarstva trebao “pospješiti” pružanje “mogućnosti i pomoći” teško bolesnim braniteljima i invalidima – opet bez ikakvog definiranja o čemu je tu zapravo riječ.

Kako se vidi, Most neovisnih lista (Most) je u svom predizbornom programu tek okrznuo tematiku obnove strateških dokumenata i materijalne modernizacije OS RH – bez jasnog uvida u dosadašnja nastojanja na ovome polju ili probleme zbog kojih je niz takvih dosadašnjih aktivnosti propao u praksi. Nakon toga, iz nekog razloga se natpolovični dio njihova predizbornog programa koncentrirao na pitanje pričuve, gdje su izneseni i neki konkretni prijedlozi, koji doduše opet imaju svojih problema, budući da nisu ni načelno usklađeni sa stvarnim stanjem ove teme u Republici Hrvatskoj. Dio ovih ideja o pričuvi – kako dobrih, tako i loših – mogao se u travnju 2014. godine čuti na okruglom stolu udruge Hrvatski časnički zbor u Rijeci, od kuda je izgleda i crpljen pretežiti udio ideja koje sada, gotovo dvije i pol godine kasnije, Most predstavlja kao svoju izbornu platformu. Nažalost, po pitanju razlučivanja dobrog od lošeg, na tu realistično sporednu temu današnjeg obrambenog sustava RH, može se vidjeti jednako površan pristup Mosta kao i po pitanju pravopisa i formiranja strukture teksta 16. kolovoza javnosti predstavljenog predizbornog programa. Usprkos pokazanoj dobroj volji, to je iznimno težak “kamen oko vrata” ovog predizbornog nastojanja stranke koja bi lako mogla ponovno igrati ulogu jezičca na vagi između dvije velike političke opcije u Hrvatskoj.

Zaključak

Sva tri promatrana predizborna programa temeljito su različita. S jedne strane, onaj predstavljen od Narodne koalicije temelji se na vanjskoj politici, nacionalnu sigurnost samo dodiruje, a s obranom uopće nema veze. To je prilično začudno u situaciji kada je upravo SDP-ovo upravljanje resorom obrane između 2011. i 2015. predstavljalo vjerojatno najbolji dio rada tadašnje Vlade RH, gdje se spretnim poslovanjem uspjelo nadomjestiti velike gubitke proračunskih novaca i pri tome zadržati rast, te dinamiku aktivnosti u sektoru.

Za razliku od toga, program HDZ-a je na prvi pogled bitno sadržajniji. On prilično konzervativno pristupa razlaganju planova na području nacionalne sigurnosti i obrane – iako zapravo najavljuje goleme promjene i sustavno nedefinirane strukturne reforme. Za razliku od 2015., više se ne zadaje ikakav rok za postizanje željenih promjena, dok se upitnim pokazuje najavljeno sektorsko alociranje financijskih sredstava – kako ovih za redovito poslovanje, tako i onih za preslagivanja ili reforme. Pri tome, HDZ velik značaj pridaje već urađenim studijama planiranih reformi – koje nisu javno objavljene, a čije su činjenične temelje ozbiljno narušili i nedavni radikalni proračunski rezovi baš u režiji vlade HDZ-Most.

Za kraj, program Mosta teško je komentirati ozbiljno. Uz jedinstveno spajanje obrane i branitelja (koje nema nikakvog uporišta u aktualnoj državnoj praksi RH), oni zapravo većinu svog programa koncentriraju na pitanje sustava pričuve. Pri tome, predložene dorade bi lako bile izuzetno skupe, teške za kontrolu, i zapovjedno te ustrojbeno izmiješane na način koji skoro pa garantira nedjelotvornost svojstvenu većini postojećih sustava upravljanja krizama u RH (čije se istodobno poboljšavanje ili ukidanje ne spominje). Time se idejni problemi Mostova predizbornog programa tu samo nadovezuju na brojne uočene pravopisne i strukturne probleme, čineći ovo prilično problematičnim uratkom upitne praktične uporabljivosti.

Savjetnik ministra obrane Goran Grošinić već godinama maltretira svoje suradnike i vrši nad njima mobbing, doznaje portal Index.hr od strane nekoliko izvora, a sve im je potvrđeno i u Sindikatu državnih namještenika. No umjesto sankcija, Grošinić je samo napredovao, pa je tako s mjesta glasnogovornika MORH-a postao savjetnik ministra, a sad je između pet kandidata odabran za mjesto u Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske pri NATO-u u Bruxellesu.

Unatoč brojnim prijavama zbog mobbinga, MORH nije poduzeo ništa niti je uvažio prijave, već štoviše, niječe postojanje istih. “Vezano za prijave zaposlenika, prema evidenciji Uprave za ljudske resurse MORH-a u posljednjih 5 godina nije zaprimljena niti jedna prijava protiv navedenog državnog službenika niti su sukladno tome provedene bilo kakve sankcije. U personalnom osobniku državnog službenika, tijekom zaposlenja u MORH-u nema evidentiranih nikakvih zapisa o sankcijama ili kaznama“, stoji u odgovoru kojeg su primili od Samostalne službe za odnose s javnošću i izdavaštvo MORH-a.

“O anonimnim prijavama MORH ne može obavještavati javnost”

Kasnije su za Index.hr još odgovorili da “Različite ustrojbene cjeline Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH često zaprimaju anonimne predstavke o čijem sadržaju i postupanju Ministarstvo obrane ne obavještava niti može obavještavati javnost sukladno važećim propisima“. Međutim, od strane nekoliko izvora doznali smo da su prijavili Grošinića MORH-u, te Uredu predsjednice i Sindikatu državnih službenika i namještenika.

“Savjetnik ministra obrane Goran Grošinić od strane više osoba je prijavljen za omalovažavanje i mobbing nad djelatnicama Ministarstva obrane. Prijavljen je Uredu predsjednice i Sindikatu državnih službenika, ali nitko u državi ne poduzima išta da Grošinićev teror nad nama prestane. Još se pred svima hvali kako mu je ministar sredio skori odlazak u Bruxelles. U MORH-u naravno neće ništa priznati jer vi ne možete napraviti uvid u njegov dosje niti to tražiti. A u personalnom osobniku se evidentira samo sankcija ili kazna koja je određena nakon provedene istrage. No kako istrage nije bilo – nije bilo ni kazne“,

kazao je izvor iz MORH-a, ističući kako je prijavu podnijelo više djelatnica koje se boje za svoje radno mjesto pa žele ostati anonimne.

“Zabranjuje ljudima da mu se pojavljuju pred očima”

Izvor je kazao kako je svjedočio tome da Grošinić na neke djelatnice urla, drugima govori da su nesposobne i glupe i niškoristi, a nekima zabranjuje da mu se pojavljuju pred očima. “Anonimna prijava je poslana pismeno ministru obrane prije više od mjesec dana, kao i Uredu predsjednice i to nakon što je dotični vrijeđao i omalovažavao ženu do suza pred svjedocima“, kazao je za Index.hr jedan od izvora. Drugi izvor je pak rekao da Grošinić ne vrši mobbing samo nad ženama, već i nad ostalim djelatnicima ministarstva.

“Meni je znao prijetiti otkazom, a to je radio i ostalima koji su mu se zamjerili iako mu nitko ništa nije napravio: On jednostavno tako voli prijetiti. Želi vas cijelo vrijeme držati u strahu kako bi lakše manipulirao vama“, kazao je jedan od djelatnika MORH-a, također moleći za anonimnost kako ne bi izgubio posao.

Siniša Kuhar, tajnik Sindikata državnih službenika i namještenika, u razgovoru za Index potvrdio je navode izvora ističući kako već niz godina primaju prijave protiv Grošinića. “Još od travnja 2011. nam pristižu pritužbe na Grošinića i njegovo ponašanje. On konstantno vrši mobbing nad zaposlenicima i to čak i nad onima koji su na višim funkcijama, a još više nad ‘običnim’ zaposlenicima. Ljude dovodi do ruba pa su neki zbog toga završili i na bolovanju. U MORH-u nam nisu ništa službeno odgovorili na ove prijave, međutim u neformalnom razgovoru s MORH-om doznali smo kako je sve istina i da je Grošinić itekako neugodan u ophođenju prema zaposlenicima i posebno grub u komunikaciji prema podređenima“, rekao je Kuhar.

A nakon što su u MORH-u rekli da nisu zaprimili nikakvu prijavu protiv Grošinića u posljednjih pet godina, iako je posljednja poslana prošli mjesec, poslali smo upit i Uredu predsjednice. No kako to već obično biva, iz Ureda Kolinde Grabar Kitarović nismo zaprimili nikakav odgovor.

MORH: Grošinić odlazi u Bruxelles, ali na nižu funkciju od ove sad

MORH-u je Index.hr postavio pitanje i oko odlaska Grošinića u Bruxelles, što su im i potvrdili. Tako će Grošinić uskoro otići na novo radno mjesto u Stalno predstavništvo Republike Hrvatske pri NATO-u. Ondje će raditi kao viši stručni suradnik, a u MORH-u su pritom istaknuli kako je to niža pozicija od ove koju obnaša sad.

“Upućivanje na dužnosti u inozemstvo obavlja se tako da se raspiše interni oglas. Svi kandidati koji zadovoljavaju formalne uvjete idu na razgovor pred Povjerenstvo Ministarstva obrane kojeg čine: zamjenik ministra obrane, predstavnik Glavnog stožera Oružanih snaga, predstavnik Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, predstavnik Uprave za obrambenu politiku, predstavnik Uprave za ljudske resurse, te predstavnik Kabineta ministra obrane. Po obavljenim razgovorima navedeno Povjerenstvo Ministarstva obrane predlaže ministru obrane u pravilu glavnog i pričuvnog kandidata za konkretnu dužnost. Konačnu odluku o upućivanju kandidata na dužnost u inozemstvo donosi ministar obrane sukladno zakonu.

U proteklih nekoliko mjeseci raspisano je više internih oglasa te je nakon provedenih sjednica Povjerenstvo Ministarstva obrane predložilo ukupno 19 kandidata – djelatnih vojnih osoba i civila za određene dužnosti u NATO strukturama, za koje će se te popune obaviti prema potrebama službe i zahtjevima nadležnih ustrojstvenih cjelina Ministarstva obrane i Oružanih snaga.

U konkretnom predmetu za koji se interesirate, navodimo da se Goran Grošinić, državni službenik Ministarstva obrane, javio na interni oglas za radno mjesto višeg stručnog savjetnika (navedeno radno mjesto nije rukovodeće i formalno je niže pozicije od sadašnje dužnosti koju imenovani državni službenik obavlja) i nalazi se u Obrambenom odjelu u Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske pri NATO-u, te je po provedenome postupku odabran između pet prijavljenih kandidata za to radno mjesto koje je još od 2015. godine upražnjeno.

Ovom možemo još dodati kako se državni službenik Goran Grošinić i krajem 2012. godine također javio na takav interni oglas za navedene radno mjesto u Obrambenom odjelu u Stalnom predstavništvu Republike Hrvatske pri NATO-u, prilikom redovite rotacije osoblja te ga je i tada tadašnje Povjerenstvo Ministarstva obrane predložilo za odabir na tu dužnost, no tijekom popune tog radnog mjesta 2013. godine, isti nije upućen na navedeno radno mjesto, a na takvu krajnju odluku Ministarstva obrane se nije žalio. Što se tiče njegovog upućivanja i raspoređivanja na spomenuto radno mjesto ne postoje nikakve zapreke za istim, jer udovoljava svim traženim uvjetima i posjeduje sve važeće certifikate“,

stoji u odgovoru Samostalne služba za odnose s javnošću i izdavaštvo MORH-a.

Inače, Goran Grošinić je 2006. godine nakon više od četiri godine u Službi marketinga i komunikacija Erste banke prešao u Ured za odnose s javnošću HDZ-a, odakle je brzo napredovao i prešao u MORH kao glasnogovornik, da bi kasnije bio imenovan posebnim savjetnikom ministra.

Tekst pod nazivom „Savjetnik ministra obrane terorizira zaposlenike, a MORH ga štiti: ‘Godinama ljude dovodi do ruba’“, autorice Martine Pauček Šljivak, objavljen je 20. srpnja na portalu Index.hr (http://www.index.hr/), od kuda ga prenosimo uz dozvolu. U izvornom obliku može se naći na adresi: http://www.index.hr/vijesti/clanak/savjetnik-ministra-obrane-terorizira-zaposlenike-a-morh-ga-stiti-godinama-ljude-dovodi-do-ruba/907588.aspx

Loša navika da se nova imenovanja i razrješenja državnih dužnosnika događaju iza zatvorenih vrata Banskih dvora nastavljena je i u mandatu Vlade Tihomira Oreškovića. Kao da se o ranije dogovorenim imenima vodi ne-znam-kakva rasprava, kao da se raspravlja o sigurnosnoj provjeri kandidata i njenim nalazima, i kao da na ta imenovanja javnost ima ikakvog utjecaja (osim post festum, i to uglavnom putem medija). Tako je Vlada i danas, nakon 17 točaka odrađenih pred kamerama, zatvorila vrata i par sati kasnije otposlala priopćenje o imenovanju dijela zamjenika i pomoćnika ministara.

Nakon što su prošloga tjedna imenovani pomoćnici ministra obrane (Brzica, Jakop i Piličić), danas je red došao i na zamjenika ministra. Od sada pa nadalje desna ruka ministra Buljevića bit će Tomislav Ivić, u prošlom sazivu Sabora predsjednik Odbora za obranu iz redova HDZ-a. Prošloga tjedna već smo pisali o tome zašto smatramo da je Ivić loše rješenje, no biografija mu je dobra – dragovoljac Domovinskog rata, jedan od osnivača i zapovjednik 107. brigade HV-a, gradonačelnik Valpova, ministar branitelja, predsjednik saborskog Odbora za obranu. Pričuvni je pukovnik Hrvatske vojske, 30-postotni ratni vojni invalid, a još iz ratnih dana veže ga prijateljstvo s generalom Slavkom Barićem. Ono što Ivić baš i ne voli isticati je to da je prije Domovinskog rata predavao ONO i DSZ. Nakon što je Vlada Zorana Milanovića krajem 2011. najavila objavu Registra branitelja, Ivić je najavio da će podnijeti tužbu protiv države ako se to dogodi – Registar je objavljen, ali tužba nikada nije podnesena.

Osim što je imenovala Ivića, Vlada je danas razriješila generala Mirka Šundova s dužnosti glavnog inspektora obrane. Razlog je poznat – odlazak na novu dužnost načelnika GS OS RH. Nakon što se jučer predstavio na saborskom Odboru za obranu, Šundov čeka potpis predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i svečano preuzimanje dužnosti od Drage Lovrića u utorak, 01. ožujka.

Mjesec dana nakon što je u Saboru potvrđena Vlada Tihomira Oreškovića, dio ministarstava je na današnjoj zatvorenoj sjednici Vlade dobio i svoje  pomoćnike, no unatoč tome – Vlada još nije u potpunosti ekipirana. To se prije svega odnosi na činjenicu da već tri tjedna nema ministra branitelja, a sudeći po napisima – možda više neće biti ni Ministarstva branitelja, ali još uvijek nema ni većine zamjenika ministara, pa ni nekih pomoćnika.

U neekipirana ministarstva još se uvijek ubraja i Ministarstvo obrane. Unatoč nekim napisima, Vlada danas nije izabrala zamjenika ministra obrane, ali je razriješila dvoje dosadašnjih pomoćnika, i imenovala 3 nova. Razriješeni su dosadašnji pomoćnici – Zoran Drča za obrambenu suradnju i Snježana Vukelić za kadrove, a imenovani su: Nikola Brzica, Zoran Piličić i Zdravko Jakop. Zanimljivo je da su sva trojica bivše djelatne vojne osobe, dok su Brzica i Piličić članovi HDZ-ovog Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove, te predsjedničinog Vijeća za domovinsku sigurnost. Koliko je poznato, Brzica će preuzeti resor obrambene politike, dok su Jakopa dopali materijalni, a Piličića kadrovski resursi sustava obrane. Naime, dosadašnjeg pomoćnika za materijalne resurse Viktora Koprivnjaka na njegov vlastiti zahtjev razriješila je još bivša Vlada. Od starih pomoćnika, na tom je položaju ostala još samo Đurđa Hunjet, pomoćnica ministra za financije. Pogleda li se raspodjela ključnih pozicija u MORH-u, može se zaključiti da je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović preko trojca Buljević-Brzica-Piličić preuzela Ministarstvo obrane.

Nikola Brzica slovio je kao jedan od trojice kandidata za ministra obrane, magistar sigurnosti, bivši je kadet s West Pointa, s dvostrukim stažem u misiji ISAF u Afganistanu, OS RH je napustio 2010. godine. U reportaži o nekadašnjim diplomcima s West Pointa, objavljenoj 2004. godini u Slobodnoj Dalmaciji, Brzica se spominje kao „elita naših Oružanih snaga“, koji je „diplomirao 2002. kao jedan od samo desetorice kadeta koji su uspjeli završiti dva civilna smjera, diplomiravši među 5% najboljih“. Unatoč ustaljenoj praksi, Brzici se po povratku iz SAD-a nije automatski priznala temeljne časnička obuka, već ju je najprije morao završiti u Hrvatskoj, kako bi tek onda dobio prvi časnički čin, što je kod njega, navodno, izazvalo prilično razočarenje, baš kao i izjava jednog od njegovih tadašnjih zapovjednika o tome da „West Point ne stvara nadljude“. Svojim posljednjim medijskim istupima, Brzica je stekao priličnu naklonost javnosti kao „mlad, umjeren i stručan“, no imidž mu je pomalo poljuljan izjavama o mogućoj smjeni šefa SOA-e, koje je davao ispred HDZ.

Zoran Piličić umirovljeni je brigadir OS RH, koji je u sustavu bio do 2011. godine. Na mjesto pomoćnika ministra obrane dolazi kao predsjednik Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine. Tijekom vojne karijere, sudjelovao je u Domovinskom ratu i misiji ISAF u Afganistanu, bio je vojni izaslanik u susjednoj Sloveniji, te načelnik Odjela izobrazbe u MORH-u. U javnosti je također primijećen kao član HDZ-ovog Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove, no s tog se položaja do sada nije uspio probiti u prvi plan.

Zdravko Jakop brigadni je general, i u MORH se vraća s pozicije zamjenika direktora Centra za sigurnosnu suradnju RACVIAC. U HV je tijekom karijere obnašao niz dužnosti – od načelnika stožera 7. gardijske brigade za vrijeme Domovinskog rata do zapovjednika Zapovjedništva za obuku nakon rata. Na Fakultetu političkih znanosti magistrirao je na temu međunarodne vojne suradnje, a u brigadnog generala promaknut je 2009. godine. Krajem te iste 2009. general Jakop okušao se i na čelu velikogoričkog ZTC-a, da bi od kraja 2013. kratko bio i na čelu Agencije za istraživanje nesreća u zračnom, pomorskom i željezničkom prometu. Oba se ta mjesta moglo gledati u kontekstu članka 14. stavka 2 Zakona o službi u OS RH (“Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku na temelju posebnog odobrenja ministra obrane može biti dopušten rad kod druge pravne osobe ako to nije u suprotnosti s interesima službe, odnosno biti članom upravnog odnosno, nadzornog odbora trgovačkog društva ako se radi o trgovačkim društvima od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku“) – što je potpuno različito od dužnosničkoga mjesta o kojem je sada riječ. Pri tome, otvoreno je pitanje da li je Jakop imenovan na pomoćničko mjesto direktno s pozicije djelatne vojne osobe, ili je izašao iz sustava (umirovljen?) netom prije današnjeg postavljenja. Načelno gledano, i jedno i drugo bi bio primjer upitne političke prakse, koja bi se u prvospomenutom slučaju i neposredno suprotstavljala načelnoj civilnoj prirodi Ministarstva obrane, kao jednoj od osnovnih postavki društvenog sustava šire civilne kontrole nad oružanim snagama u Hrvatskoj.

Unatoč medijski napisima, Vlada nije imenovala zamjenika ministra obrane, za što je, navodno, kandidiran Tomislav Ivić, u prošlom sazivu Sabora predsjednik Odbora za obranu, te prije toga i ministar branitelja u Vladi Jadranke Kosor. Njegovim imenovanjem, na čelu Ministarstva obrane bile bi osobe koje se do sada obranom nisu istinski bavile (Buljević i Ivić), a prema dosadašnjem iskustvu – očito je da ih taj resor nikada nije ni zanimao. Ivić se, naime, pokazao kao prilično loš i vrlo pasivan predsjednik Odbora za obranu, koji nije shvaćao ulogu odbora u aktivnom parlamentarnom nadzoru Ministarstva obrane i Oružanih snaga, a sjednice je rijetko sazivao i često ih požurivao jer je „vrijeme za ručak“ ili za neki drugi odbor. Uz to, ne govori ni strane jezike, a tek je u posljednjoj godini mandata počeo odlaziti na stručne skupove u inozemstvo. Ivićevo imenovanje u MORH moglo se u takvim okolnostima eventualno gledati u kontekstu spajanja Ministarstva obrane s Ministarstvom branitelja, koje bi bila prilična katastrofa za sam MORH. No, kao što smo rekli, usprkos nagađanjima medija Ivićevo postavljenje za zamjenika ministra danas se nije dogodilo.

Protiv takvog spajanja braniteljskog te obrambenog resora danas se izjasnio i ministar obrane Josip Buljević. Uz to da se “niti jedan ozbiljan razgovor u tom smjeru nije vodio“, mogli smo čuti još i jasan stav da:

“MORH se bavi sasvim drugim pitanjima, a Ministarstvo branitelja drugim. Ministarstvo branitelja formira ukupnu politiku prema Domovinskom ratu i bavi se pravima i potrebama branitelja. Ministarstvo obrane se bavi… kao što sam rekao… To nije Ministarstvo vojske, to je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, i bavi se sigurnošću. To su dvije potpuno odvojene stvari. Mislim da njihovo spajanje ne bi bilo u redu“.