Deset godina nakon NATO summita u Bukureštu u travnja 2008. godine, i Gruzija i NATO svjesni su da od gruzijskog nastojanja za ulaskom u članstvo Saveza neće biti ništa u doglednoj budućnosti. Iako je te 2008. Gruzija, zajedno s Ukrajinom, primljena u MAP, a članstvo u Savezu im je izrijekom stavljeno na horizont, to se nije dogodilo. Još je 22. travnja 2016. godine Douglas Luke, predstavnik SAD pri NATO, izjavio pred Aspen Security Forumom u Londonu da: “Nema načina da postignemo konsenzus (istaknuo autor) u bilo koje vrijeme skorije budućnosti, o pridodavanju Gruzije i Ukrajine. U praksi, ne mislim da tu u skorije vrijeme ima dovoljno dodatnog prostora za NATO proširenje, u idućih nekoliko godina, a možda i za dulje“. Pa ipak, NATO članstvo je bilo usuglašeno za Crnu Goru u 2017.  godini, dok je vrlo vjerojatno da će biti ponuđeno i Makedoniji u 2018. godini – ali ne i za Gruziju. Zašto ne? Zato što je slučaj Gruzije zasigurno poprilično kompliciraniji i kontroverzniji: ne samo da ta država graniči s Rusijom, već su ondje, na njihovom teritoriju, i dva zamrznuta sukoba koja Moskva ustrajno instrumentalizira. Drugim riječima, ti otegnuti sukobi daju Kremlju platformu za stvaranje nestabilnosti, blokiranje procesa njihova razrješavanja i, kao rezultat, držanje Gruzije izvan NATO članstva.

Usprkos spomenutim poteškoćama, ili možda baš zbog njih, Gruzija ostaje čvrsto privržena putu ka članici NATO-a, a u međuvremenu je za Savez postala i važnim partnerom te saveznikom. Nadalje, javna podrška za NATO članstvo i dalje je visoka, na oko 65 posto stanovništva. Pa ipak, gledište NATO saveza na gruzijske aspiracije nije se promijenilo – partnerstvo da, članstvo još ne. Glavni razlozi takve NATO odluke su bili, a i još su – zabrinutosti oko potencijalnih reakcija (ili bolje rečeno, vojnih akcija) iz Moskve. Ruski vojni avanturizam u Gruziji i Ukrajini povećao je razine bojazni po pitanju daljnjeg širenja Saveza na istok – koje će, ako se i kada se nastavi, doći s konkretnom cijenom za NATO. Rusija kruži iznad Gruzije kao ptica grabljivica i spremna je zadati smrtonosni udarac u svakome trenutku. Prijetnja ruskoga napada na Gruziju se ne smije podcijeniti, štoviše vrlo je realna. Time Moskva zapravo ima implicitno pravo veta nad Gruzijom, te ujedno potkopava i vjerodostojnost čitave NATO politike otvorenih vrata – koja je propala na slučaju Gruzije, iako to NATO uopće nije sklon priznati.

Dakle, što NATO može činiti u takvim teškim okolnostima? Uz postojeću Komisiju NATO-Gruzija, uz Godišnji nacionalni program, te opsežan NATO-Gruzija paket (koji uključuje i Joint Technical and Evaluation Centre), NATO države bi skupno – ne samo, na primjer, SAD i Francuska – trebale dobaviti protuzračne sustave, vođena protuoklopna oružja, helikoptere, i sredstva za izgradnju gruzijskih pomorskih sposobnosti. Da, to se neće sviđati Rusiji, no ta činjenica ne bi trebala prestrašiti NATO članice, koje su dugo vremena itekako oklijevale naoružati Gruziju. Nedavna odluka administracije američkog predsjednika Trumpa da se Gruziji dostavi određeni broj protuoklopnih sustava Javelin predstavlja dokaz da isporuka modernog naoružanja može biti provođena i onda kad se to Rusiji ne sviđa.

Što može sama Gruzija u takvim osjetljivim okolnostima? Gruzija mora ostati strpljiva. Ovo nije lak zadatak. Za one Gruzijce koji žive u sjeni ratoborne Ruske Federacije – to je lakše reći nego provesti. Pitanje gruzijske strateške strpljivosti i odolijevanja izazovima ostaje jednom od ključnih tema za tu državu, o čijem rješavanju u sadašnjoj situaciji trebaju promišljati obje strane. Deset godina nakon summita u Bukureštu gruzijsko strateško strpljenje ide kraju. Opetovana jamstva NATO da će Gruzija postati članicom Saveza nisu dala konkretnih učinaka, te vode u razočaranje, bijes i frustracije. A baš takve reakcije igraju u korist Rusije i ruskih simpatizera u samoj Gruziji, koji ionako tvrde: “Obavijestili smo vas, Gruzijce, da NATO čitavo vrijeme nije spreman za vaše primanje. Nikad nam dosad niste vjerovali, i zadržavali ste nadu da će se neodlučni Savez pridržavati svojih obećanja danih na summitu u Bukureštu još tamo u travnju 2008. godine. Sada je vrijeme da se suočite s pravim stanjem stvari“.

Konačna odluka o pozivu Gruziji znači da je Savez spreman braniti Gruziju od Rusije, iako ta sama Gruzija još nije članica. Obrana Gruzije ostaje najtežim pitanjem za formiranje jednoglasja među članicama Saveza. NATO ustrajava na iznimno pažljivom pristupu Rusiji, ne zato jer se te države boji, već zato što razumije kako bi konfrontacija s Ruskom Federacijom tražila i podršku javnosti u EU, SAD i Kanadi, a uz to još i politički konsenzus – a bilo bi to i vrlo skupo, te bi stvorilo težak politički teret za sve vođe Saveza.

Stoga, nemojmo se zanositi idejom da će predstojeći summit u Bruxellesu riješiti sve gruzijske probleme, nego ostanimo prisebni i radimo ustrajno na stvaranju uvjeta za jedno buduće članstvo Gruzije u NATO savezu.

* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).

Ovaj tjedna protekao je u znaku NATO-a, kako (1) razmještanja NATO-snaga na istok Europe (u sklopu tzv. jačanja prednje prisutnosti), tako i (2) dvodnevnog sastanka NATO-ministara obrane (održanog 15. i 16. veljače) u Bruxellesu. Iako je tijekom srijede i četvrtka održano dosta zanimljivih panela i doneseno nekoliko i po Hrvatsku važnih odluka, sve je to ostalo u sjeni dolaska put Europe novog američkog ministra obrane, umirovljenog generala Jamesa Mattisa. No ni Mattis nije razočarao, već je – prema ocjenama komentatora NATO-sastanaka – izrekao jednu od najjačih kritika Saveza, kakvu članice nisu čule već godinama.

Jens Stoltenberg i britanski ministar obrane Michael Falon (lijevo) u razgovoru sa zvijezdom okupljanja – Jamesom Mattisom (desno)

U skladu s najavama koje su se mogle čuti od američkog predsjednika Donalda J. Trumpa još tijekom predizborne kampanje, tako je i James Mattis poručio NATO-članicama da će, ukoliko one same ne povećaju svoja izdvajanja za obranu, i Washington će razmotriti svoje obveze prema Savezu. „Američki porezni obveznik više ne može podnositi nesrazmjeran udio u obrani zapadnih vrijednosti“, rekao je Mattis, dodavši: „Amerikanci ne mogu brinuti za buduću sigurnost vaše djece više od vas samih“.

Američki ministar obrane svojim NATO-kolegama dao je svojevrsni rok do kraja godine, do kada će zemlje-članice NATO saveza (svaka za sebe) morati pokazati napredak i usvojiti nacionalni plan za povećanje svojih doprinosa. Plan će morati sadržavati konkretne rokove i korake prema povećanju novčanih izdvajanja za obranu. „Amerika će ispuniti svoje obveze, ali ako ne želite da Amerika preispita svoj doprinos ovome Savezu, svaki od vas treba podržati našu zajedničku obranu“, rekao je Mattis. U obranu NATO-članica stao je glavni tajnik Saveza Jens Stoltenberg, tvrdnjom kako članice već sada jačaju svoj doprinos. I britanski ministar obrane Sir Michael Falon, s kojim se nedavno susreo hrvatski mu kolega Krstičević, rekao je kako podstiče zemlje-članice NATO saveza da pojačaju svoja izdvajanja, pa makar i ne dostigle cilj od 2% BDP-a. No bilo kakvo godišnje povećanje izdvajanja za obranu, smatra Fallon, barem je pokazatelj dobre volje.

„U 2015. zaustavili smo rezanje. U 2016. 22 zemlje-saveznice povećale su svoje obrambene proračune. To je znakovito. A podaci koje smo objavili jučer pokazuju zdravo povećanje od 3,8% u realnim iznosima diljem Europe i u Kanadi, kada su u pitanju izdvajanja za obranu. To znači 10 milijardi američkih dolara više za obranu. Korak po korak, idemo u pravome smjeru, ali je ipak još dugi put pred nama. Poznato vam je da je ta slika podijeljena – pojedini saveznici su zaista počeli povećavati izdvajanja, drugi se još uvijek bore s bilo kakvim povećanjem svojih obrambenih proračuna,“

rekao je Jens Stoltenberg, najavivši kako će se o tome razgovarati i u svibnju, na sastanku premijera i predsjednika država-članica.

Ministri obrane Kanade i RH

Trenutno jedino SAD, Velika Britanija, Estonija, Grčka i Poljska dostižu planiranih 2% BDP za svoje obrambene proračune. S druge strane, Italija i Španjolska za obranu godišnje izdvoje tek 1% posto. Za razliku od svog prethodnika Buljevića, koji je od saveznika učestalo čuo samo neugodne bukvice zbog smanjenja proračuna, aktualni ministar Krstičević mogao se pohvaliti povećanjem.

„Ja sam izvijestio svoje kolege da Hrvatska je napravila.. ova hrvatska Vlada… ogroman korak, to je da smo povećali proračun 9%. To je za nas velika odluka. I druge europske države su također povećale te obrambene proračune tako da, ja se nadam, i vjerujem da će Hrvatska Vlada i u narednim godinama povećati obrambeni proračun jer smatram, evo i sve moje kolege koji su raspravljali, smatramo da je ulaganje u obranu… da je to ulaganje i u našu sigurnost, odnosno vlastiti prosperitet svih država“,

rekao je po završetku prvog radnog dana u Bruxellesu hrvatski ministar obrane Damir Krstičević. Povećanjem proračuna pohvalila se i slovenska ministrica obrane Andreja Katič,  i to 12% povećanjem u 2016. (u odnosu na godinu ranije). Katič je također predstavila Vladinu odluku da će se izdvajanja za obranu povećavati za 20-30 milijuna eura godišnje, odnosno 5-8% na godišnjoj razini, čime se Slovenija pridržava dogovora s NATO-summita u Walesu o postupnom rastu obrambenog proračuna.

Tema drugog radnog sastanka NATO-ministara obrane ticala se odgovora Saveza na sigurnosne izazove i prijetnje koje dolaze s juga. Ministri su se složili da treba pojačati prikupljanje i analizu podataka, zbog čega će se uspostaviti regionalno NATO središte za Jug, s otprilike 100 ljudi. Ono bi trebalo biti formirano u okviru postojećeg NATO Zapovjedništva združenih snaga u Napulju (Allied Joint Force Command Naples – JFC Napples), i to kao odgovor Saveza na ugroze (uključujući i one terorističke) koje dolaze s Bliskog istoka i sa sjevera Afrike, uključujući tu i Libiju.

Kako je na završnoj press-konferenciji rekao Stoltenberg, prvoga dana ministri su razgovarali i o poboljšanju planiranja unaprijed, te jačanju obuka i vježbi, kako bi mogli bolje voditi operacije u regiju bude li to potrebno. To uključuje i NATO snage odgovora (NATO Response Force – NRF). Raspravljalo se i o Združenim obavještajnim, nadzornim i izviđačkim sposobnostima, te je najavljeno kako se uskoro može očekivati i doprinos široj slici od NATO-vih bespilotnih letjelica za nadzor, koje će biti stacionirane na Siciliji. Ministri su se također složili i o razvoju nasljednika sposobnosti nadzora koje sada pružaju zrakoplovi AWACS, a koje se planira „umiroviti“ oko 2035. godine.

Radni dio drugoga dana započeo je revizijom napretka u razmještaju 4 multinacionalne borbene grupe u istočnim dijelovima Saveza – u Estoniji, Litvi, Latviji i Poljskoj. Iako su vojnici tek počeli pristizati, očekuje se da ove 4 bojne budu potpuno operativne do lipnja ove godine. Na prigodnoj press-konferenciji novinari su pitali Stoltenberga i o medijskim napisima u Litvi o tome da su u srijedu, 15. veljače, vojnici iz njemačke borbene skupine napali i silovali litvansku djevojku. Stoltenberg je potvrdio da je zatražio i dobio izvješće o istrazi od litvanske policije, koja je otkrila da se takav slučaj nije dogodio, te da su optužbe bile lažne. Vrlo je važno, napomenuo je Stoltenberg, da mediji provjeravaju činjenice, i da ne nasjedaju na dezinformacije i propagandu.

Zamjenica glavnog tajnika NATO Rose Gottemoeller i Levan Izoria (ministar obrane Gruzije)

Ministri su razgovarali i o jačanju prisutnosti NATO-snaga u Crnomorskoj regiji, te su se složili o nadopuni jačanja tamošnjeg regionalnog postava NATO-snaga u zraku i na kopnu, zasnovano na multinacionalnoj brigadnom okviru u Rumunjskoj. Osam zemalja-članica obvezale su se dati osoblje za ovu brigadu, dok će pet zemalja doprinijeti kopnenim i zračnim snagama za obuku i nadzor zračnog prostora. Dogovorene su i dvije dodatne pomorske mjere: (1) povećana NATO pomorska prisutnost na Crnome moru za jačanje obuke, vježbi i svijesti o situaciji („situational awareness“), te (2) koordinacija pomorskih djelovanja za NATO Stalne pomorske snage pri njihovom djelovanju s ostalim NATO-snagama u Crnomorskoj regiji. Poseban sastanak odnosio se na odnose NATO-saveza i Gruzije, i analizu njenog položaja i mogućnosti na Crnome moru.

Jens Stoltenberg je potvrdio kako je dan ranije, u srijedu 15. veljače navečer, dobio formalni zahtjev od premijera Libije Fayeza Al Sarraja, u kojem se od NATO-a traži savjet i ekspertiza na području obrane i izgradnje sigurnosnih institucija.

„Izuzetno je važno imati dobre institucije, ministarstvo obrane, zapovjedništvo, načelnika stožera i načelnika združenog stožera, i druge institucije obrane, zato što trebamo… Libija treba taj okvir kako bi bila sposobna razvijati svoje oružane snage i stabilizirati zemlju. Zato zajedno s UN-om radimo na priznanju Vlade nacionalnog jedinstva,“

pojasnio je Stoltenberg. Budući su se na NATO-summitu u Varšavi saveznici složili da će pomoći Libiji ukoliko to zatraži Vlada nacionalnog jedinstva, ovaj je zahtjev zaprimljen i proslijeđen Sjevernoatlantskom vijeću na daljnju raspravu.

Dok je Hrvatska jučer prilično sivo provodila kišni Dan neovisnosti, u Bruxellesu je tekao redoviti jesenski sastanak NATO ministara obrane na kojem je Hrvatsku predstavljala Višnja Tafra, zamjenica ministra. Sudionici ovoga skupa počeli su se okupljati već u srijedu, 7. listopada, a bilo je jasno da ih na repertoaru čeka poprilična gomila stvari – uz formalni nastavak svekolikih reformskih poslova načelno dogovorenih na lanjskome NATO summitu, temama je očigledno dominirala tematika širih odnosa s Ruskom Federacijom. Osim o Siriji i tamošnjem djelovanju Rusije, u Bruxellesu je bilo riječi i o dosadašnjem radu Vijeća NATO-Gruzija. Uz sve to, naravno, nije se moglo pobjeći ni od teme Afganistana, u kojem se posljednjih tjedana vidljivije trese vlast poduprta NATO misijom “Resolute Support”.

Posebno je bilo riječi i o daljnjem jačanju sposobnosti na polju kibernetičkoga ratovanja, hibridnoga ratovanja (gdje se radi svojevrsna NATO strategija borbe protiv hibridnog ratovanja, koja bi, među ostalim, trebala i ponešto pojasniti prilično mutno značenja ovog popularnog pojma), te pitanja proliferacije raketnoga naoružanja – gdje se dopunilo i Smjernice proturaketne obrane Saveza, te navodno raspravljalo i o predstojećem uklanjanju baterija projektila Patriot iz Turske. Ujedno su bila dotaknuta i pitanja predstojećeg osvježavanja NATO doktrine uporabe nuklearnog oružja.

Provođenje Akcijskog plana spremnosti (Readiness Action Plan)

Ovaj plan aktivnosti usvojen je prošle godine u Walesu i njegov je cilj bio prilagodba Saveza za odgovor na brze promjene u sigurnosnome okružju, prvenstveno u kontekstu krize u Ukrajini. Dok se tada tek načelno pričalo o proširenju i “ubrzavanju” NATO spremnih snaga (NATO Response Force) putem novih sustava zapovijedanja i djelovanja – sada te komponente “Unaprijeđenog NRF” (Enhanced NATO Response Force ili E-NRF) sustava već poprilično jasnije izgledaju. Lanac dosad aktiviranih tzv. “Jedinica za integraciju NATO snaga” (NATO Force Integration Unit – NFIU), zapravo malih i modularnih zapovjedništava za kontrolu snaga u brzome rasporedu (oko 80 ljudi u svakom pojedinačnome), dopunjen je s još dvije karike. Uz šest centara aktiviranih 1. rujna ove godine u Bugarskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Poljskoj i Rumunjskoj – odlučeno je da se još dvije takve točke postave u Mađarsku i Slovačku. Time je kompletiran lanac takvih minijaturnih vojnih koordinacijskih centara od granica neutralne Finske, pa sve do granica Turske na Crnome moru.

“Trident Juncture 2015” najveća je NATO vježba u dugo vremena

Uz podatke o udvostručenju veličine NRF snaga (na oko 40 tisuća ljudi), objavljena je i namjera Njemačke da u 2019. godini bude predvodnica novih Snaga vrlo visoke spremnosti (Very High Readiness Joint Task Force – VJTF), koje upravo djeluju u sklopu masivne vojne vježbe “Trident Juncture 2015” (od 3. listopada do 6 studenog). No, dok je ujedno Velika Britanija obavila plan prebacivanja dodatnih ljudi na obuku i uvježbavanje u zemlje Baltika i u Poljsku (oko 100 ljudi), te u Ukrajinu (još 25 ljudi) – Ruska Federacija se izjasnila kako će na svako takvo približavanje NATO snaga svojim granicama reagirati nekim uzvratnim potezima, budući da smatra kako NATO tzv. “ruskom prijetnjom” zapravo maskira svoje napredovanje prema granicama Rusije.

NATO i stanje u Siriji

Mnoge je iznenadilo rusko lansiranje krstarećih projektila s Kaspijskog mora

Posebna je pažnja u Bruxellesu bila posvećena aktualnom razvoju stanja u Siriji – gdje su ruske povrede turskog zračnog prostora 3. i 4. listopada bile povodom jakih izjava o solidarnosti Saveza s Turskom, dok su veliku pažnju izazvali i raketni udari izvedeni s područja Kaspijskoga mora po ciljevima u Siriji 7. listopada. I dok je Rusija pozvana da “igra konstruktivnu ulogu u borbi protiv ISIS“, jasno je ponovljena i činjenica da je Turska punopravna članica Saveza, kojoj članak 5 Washingtonskog sporazuma jamči kolektivnu pomoć u slučaju ugroženosti ili napada. Dodatnu težinu aktualnom razmimoilaženju Turske i Rusije po pitanju građanskog rata u Siriji daju i činjenice kako je upravo Turska glavni potrošač ruskoga plina (od oko 50 milijardi kubičnih metara plina godišnjih potreba, njih 28-30 milijardi kupuje se iz Rusije), dok je 2013. upravo ruski Rosatom izabran i za graditelja prve turske nuklearne centrale, čijih je 1200 mw snage trebalo osvanuti kod mjesta Akkuyu, na jugu Turske.

Velike su podjele oko toga gdje i kako koristiti VJTF snage

Pri tome, treba posebno spomenuti kako je pitanje nedavnog miješanja Ruske Federacije u građanski rat u Siriji zapravo dodatno zaoštrio i jednu unutarnju podjelu unutar skupa od 28 NATO zemalja. Naime, dok veći broj istočnih NATO članica nastoji fokus zadržati na Ukrajini, po mogućnosti i uz određeno fiksno raspoređivanje NATO snaga na granicama prema Rusiji te ukrajinskome kriznom žarištu – nije tajna da Sirija budi interes jedne druge grupe NATO država. Ove druge bitno više brine prijetnja koju predstavlja organizacija Islamska država, a time onda i Sirija kao prostor djelovanja. Tako bi navodno Francuska i Velika Britanija bile sklone i već spomenute VJTF snage visoke spremnosti uporabiti i izvan NATO granica, ne bi li s njihovih 5000 ljudi možda utjecali i na bojištima građanskih ratova u Libiji i Siriji. Iako ta dva načelna politička pristupa trenutno povezuje element vojno-političkih djelovanja Ruske Federacije na oba spomenuta područja, time su se na određen način našle suprotstavljene NATO politike djelovanja na istoku i jugu – što će definitivno tražiti ozbiljno usklađivanje u budućnosti.

Komisija NATO-Gruzija

Glavni tajnik NATO Stoltenberg i Irakli Garibashvili, premijer Gruzije, otvaraju JTEC u vojnome kompleksu Krtsanisi

Ujedno, u Bruxellesu je održan i sastanak skupine NATO-Gruzija, koji je pokušao pružiti dodatno ohrabrenje susjedima Ruske Federacije kojima Moskva ipak nije centar svijeta. Ustanovljen je određeni napredak na ostvarenju “Paketa unapređenja suradnje” zacrtanog u Walesu, a napravljen je i osvrt na zajedničko vježbanje (lipanjska vježba “Agile Spirit”), te uspostavu i Združenog centra za obuku i evaluaciju (Joint Training and Evaluation Centre – JTEC) u gruzijskom glavnom gradu Tiflisu 27.  kolovoza ove godine. Dok je podržana činjenica da Gruzija i dalje želi postati članica NATO saveza, za što provodi i određene reforme, istaknuto je i da to neće ići bez nastavka reformi, posebice po pitanju vladavine prava i neovisnosti sudstva.

Dok se nije propustilo pohvaliti djelovanje Gruzije u Afganistanu, gdje je ova zemlja drugi po brojnosti davatelj snaga u misiju “Resolute Support”, ni na ovome polju nije se moglo zaobići Rusku Federaciju – koja je pozvana da poštuje teritorijalnu cjelovitost Gruzije, i to tako da povuče svoja dosadašnja priznanja državne neovisnosti tamošnjih pokrajina Abhazije i Sjeverne Osetije.

NATO i Afganistan

Naravno, nakon više od deset godina aktivnog bavljenja Afganistanom, ni ovaj NATO sastanak nije mogao proći bez sadržajnoga odjeljka posvećenog toj konstantnoj kriznoj točki. Do kraja ove godine NATO bi trebao donijeti preciznije odluke o budućoj brojnosti ljudstva u toj državi, te o njihovim lokacijama baziranja. Time je zapravo otvoreno pitanje budućnosti aktualne NATO misije u Afganistanu, nazvane “Resolute Support” – koja je formalno započela 1. siječnja ove godine, i u kojoj trenutno 42 države održavaju ukupno oko 13.110 vojnika.

Centar grada Kunduza na sjeveru Afganistana

Iako se očekivalo postupno smanjivanje ovoga broja ljudi tijekom 2016. godine, ovi su planovi dovedeni u pitanje posljednjim događanjima na terenu, posebice padom grada Kunduza u ruke talibana 28. rujna i kasnijom nesposobnošću domaćih vlasti da taj grad vrate pod svoju kontrolu. Dok većina NATO članica ovdje zapravo iščekuje kretanje stavova Sjedinjenih Američkih Država u odlučivanju po ovom škakljivome pitanju, od pomoći bi trebala biti i svojevrsna detaljna sigurnosna procjena stanja, čiji se dovršetak očekuje ovih dana. No već je sada jasno da vjerojatno neće biti ništa od negdašnjih planova prema kojima se američko prisustvo u Afganistanu od današnjih između oko 9800 ljudi (od toga oko 6800 u okviru misije “Resolute Support”) do kraja 2016. trebalo svesti na oko 1000 ljudi. Pa ipak, detaljniju raspravu na ovu temu – kao i pitanje prelaska s misije “Resolute Support” u okvire još prilično nejasnog djelovanja pod nazivom “Enduring Partnership” – NATO savez je navodno ostavio za idući srpanj, te za tada sazvan summit Saveza.

Predstojeći NATO summit i nuklearne teme

Crna Gora “na tapeti” tek u prosincu ove godine

Budući je već jasno kako će idući veliki NATO summit biti održan u srpnju 2016. godine (u Varšavi, glavnom gradu Poljske), polagano se sastavlja i dnevni red tog sastanka. Ipak, za prvu je silu naglasak stavljen na teme predstojećeg sastanka ministara vanjskih poslova NATO u prosincu – na kojem će, uz pitanje reformskog napretka Gruzije, riječ biti i o Crnoj Gori. Upravo je ova Hrvatskoj susjedna država i jučer bila temom na rubu sastanaka, dok se ondje u nadolazećim tjednima očekuje čitava plejada političara i dužnosnika NATO saveza (prvo Glavni tajnik Stoltenberg 14. listopada, a onda i Atlantsko vijeće) – sve to u iščekivanju odluke o mogućem pozivu Crnoj Gori u okrilje Saveza.

O svemu tome je riječi bilo i jučer tijekom radnoga ručka, na kojem je Savez dodatno ugostio i Federicu Mogherini, Visoku predstavnicu EU zaduženu za vanjsku i sigurnosnu politiku. Od tema za predstojeći summit, spomenuto je općenito pitanje jačanja suradnje NATO saveza sa susjedima i partnerima sjeverno, istočno i južno od prostora Saveza – što smo već spomenuli kao područje gdje još ima mnogo posla oko usklađivanja stavova i pogleda pojedinih grupa članica – kao i mogući dodatni utjecaj koji bi na NATO mogle imati promjene po pitanju korištenja nuklearnih snaga, donesene tijekom promjena ruske vojne doktrine u prosincu 2014. godine.

Dok je ovo pitanje već bilo temom NATO ministarskih skupova početkom te sredinom ove godine, ljetošnje su prijetnje Danskoj dovele i do užurbanog organiziranja sastanka Planske skupine za nuklearno oružje (Nuclear Planning Group), koja je u zatvorenoj sjednici i radno otvorila jučerašnji skup u Bruxellesu. Uz bolju ocjenu ruskih poteza na ovome polju, na njoj se trebalo raspravljati i o osvježavanju NATO doktrine korištenja nuklearnog oružja – za koju se moglo čuti kako je načelno dominirana pogledima iz proteklog desetljeća, kada se Rusku Federaciju prvenstveno doživljavalo kao partnera. Uz veći naglasak na nuklearno oružje u općenitim vježbama saveza, nagađalo se da je otvoren put i za intenzivnija namjenska uvježbavanja nuklearnih snaga (koja se u pravilu izvode u tajnosti). Pa ipak, i uz dorade ili čak stvaranje nove nuklearne strategije NATO, teško je očekivati veće promjene u politici kretanja ukupnoga broja raspoloživih sustava nuklearnog naoružanja.

Da li zbog Linića ili nekih drugih „neodgodivih“ obveza, Vladi je jučer za 23 točke dnevnog reda (od kojih su neke bile s nekoliko podvarijanti) trebalo tek 30 minuta. To nije čak ni minuta po svakoj točki, budući je prva točka dnevnog reda, ona o izvršenju državnog proračuna za prošlu godinu, „pojela“ gotovo trećinu tog Vladinog sijela. Nakon jučerašnjeg iskustva, mirne se duše može zaključiti kako sjednice najvišeg tijela izvršne vlasti nisu ni potrebne, jer se ministri ubuduće mogu izjašnjavati kroz jednu jedinu da-ne pitalicu tipa „Jeste li za to da se bez rasprave i po hitnom postupku prihvate svi prijedlozi pristigli pred nas, tu u Banske dvore“?! Naročito ekspresnim pokazao se ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, čije Ministarstvo ni inače ne gubi vrijeme odgovarajući na novinarska pitanja. Ostojićevo Ministarstvo na Vladu je poslalo zahtjev da se MUP-u odobri sudjelovanje u dvije nove EU misije – u Palestini (EUROPOL COPPS) i u Gruziji (EUMM u Gruziji). Sam Ostojić na objašnjavanje razloga i potreba hrvatskog sudjelovanja u tim misijama nije želio gubiti vrijeme, pa je ostalim kolegama sve objasnio u manje od 13 sekundi:

„Radi se… vrlo kratko… o odlasku policijskih službenika u mirovne misije – nastavak, znači… Palestina i Gruzija, pod a i b”.

Hvala Bogu da ni ostale ministre uopće nije zanimalo kamo to idu hrvatski policajci, pa su svi složno digli ruke, i brzinom munje prešli na sljedeću točku dnevnog reda. Da to nisu učinili ovako brzinski, ministar Ostojić bi na obrazlaganje morao potrošiti barem još 10 sekundi, a onda možda i pobliže objasniti da je hrvatsko djelovanje u tim misijama tek uvjetno ikakav “nastavak” ičega – budući da se u obje ove misije RH zapravo uključuje po prvi put.

A da su ministri obratili imalo pažnje na to što su netom odobrili, vidjeli bi da se radi o sudjelovanju do 2 policijska službenika u policijskoj te pravosudnoj misiji EU u Palestini (EUPOL COPPS), odnosno do 3 policijska službenika u promatračkoj misiji EU u Gruziji (EUMM in Georgia). Zaključak o potrebi barem nekakvog uključivanja RH u ova dva EU-poduhvata donesen je još na sastanku Povjerenstva za međunarodne misije i operacije, održanom 28. siječnja ove godine. Troškovi sudjelovanja u Palestini financirat će se iz proračuna Ministarstva unutarnjih poslova, glava 04005, na kapitalnom projektu K 553087 – Mirovne misije, dok će se angažman u Gruziji platiti također iz proračuna MUP-a RH, kapitalni project K 553141 – Razvojna suradnja.

EUPOL COPPS (Palestina) je misija čiji je mandat otpočeo 1. siječnja 2006. godine. Njene glavne zadaće, uz (1) jačanje lokalnog sustava kaznenog pravosuđa i (2) suradnje tamošnjeg tužiteljstva i policije, obuhvaćaju još i (3) podršku reformama te razvoju palestinske policije. Upravo u tom području, EUPOL COPPS djeluje na (1) jačanju uloga i podjela unutar palestinskih snaga sigurnosti (policije, specijalne policije i Sigurnosno-obavještajne agencije), (2) pružanju aktivne potpore tamošnjoj policiji (kriminalističkoj i temeljnoj policiji), te (3) na nadzoru rada u cilju jačanja sposobnosti svih palestinskih policajaca. U operaciji sudjeluje 19 zemalja-članica EU, plus Kanada, Norveška i Turska, a suradnja se odvija primarno s organima Palestinske nacionalne samouprave na Zapadnoj obali. U te je svrhe za period između 1. srpnja 2013. godine pa do 30. lipnja 2014. godine bilo predviđeno 9.570.000 eura.

Za razliku od EU djelovanja u Palestini, “European Union Monitoring Mission (EUMM) in Georgia” ili “Promatračka misija EU u Gruziji” je nenaoružana promatračka misija EU, uspostavljena 15. rujna 2008. godine, nakon smirivanja vojnoga sukoba koji je tog ljeta potresao Gruziju (od 7. do 12. kolovoza 2008. godine). Misija je s radom započela 1. listopada 2008. godine, nadgledajući povlačenje ruskih Oružanih snaga iz autonomaških područja Gruzije – Južne Osetije i Abhazije, koje su ostale pod samostalnim, međunarodno slabo priznatim lokalnim upravama. Od tada, sudionici Misije danonoćno patroliraju uz iscrtane administrativne granice Južne Osetije i Abhazije (koje Gruzija smatra područjima okupiranima od Ruske Federacije), promatraju situaciju, bilježe incidente i nadaju se da svojom prisutnošću doprinose poboljšanju sigurnosne situacije. Postizanje ovih zadaća otežava činjenica kako Južna Osetija, ali ni Abhazija, ne puštaju pripadnike misije EUMM u Gruziji na svoj teritorij.

Do sada je svih 27 od ukupno 28 zemalja-članica EU dalo svoje ljude u EUMM u Gruziji (bilo civilne, policijske ili vojne stručnjake), a jučerašnjom Vladinom odlukom to će učiniti i Hrvatska. Napeti odnosi na prostoru rada ove misije navodno ne bi trebali biti problem, budući je MUP RH tu već imao određenih iskustava – sa svojedobnim sudjelovanjem u OESS-ovoj misiji u Gruziji, koja je pokrivala i prostor rada EU promatrača.

Za sada još nema datuma kada bi hrvatski policajci mogli otići put Gruzije ili Palestine, ali mogli bi proći tjedni prije negoli se Hrvatska i stvarno konkretno odazove u ove aktivnosti.