Posljednji tjedni u Afganistanu bili su obilježeni iznimno žurnim aktivnostima kako međunarodnih, tako i domaćih igrača, Pogledajmo prvo Sjedinjene Američke Države koje su do 30. kolovoza obavile svoju evakuaciju iz te države – okončavši time i rat dug gotovo 20 godina (od početka zračnih napada 7. listopada 2001. do kraja dana u ponedjeljak, 30. kolovoza 2021. godine). Iako su snage SAD već krajem 2020. godine bile smanjene na oko 2.500 ljudi, njihovo je konačno povlačenje tijekom ovoga ljeta prvo dovelo do jačanja kaosa u državi, a onda i do uspjeha talibanske ofenzive koje u Afganistanu traje od početka svibnja ove godine. U kaosu koji je uslijedio raspadom Vlade u Kabulu pokrenuta je zračna evakuacija američkih državljana i diplomata iz države, koju su u stopu slijedile i brojne američke države saveznice. Lokacija ove akcije vrlo se brzo ograničila na prostor međunarodne zračne luke Hamid Karzai u Kabulu, gdje se privremeno koncentriralo i oko 650 preostalih američkih vojnika te većina zapadnih diplomatskih predstavništava. Gotovo dva tjedna tijeka ove operacije odlaska obilježio je kaos, privremeni povratak oko 6.000 američkih vojnika u Afganistan, te postupna uspostava sve efikasnijeg zračnog mosta za izvlačenje brojnih stranaca, ali i velikog broja Afganistanaca nesklonih pobjedničkom talibanskom režimu. Dok je u utorak, 24. kolovoza, iz Washingtona odlučeno kako neće biti nikakvog produžavanja postupka evakuacije, do njenoga kraja je u osiguravanju aerodroma, uz SAD i dio postrojbi NATO zemalja, djelovalo i nekoliko stotina pripadnika tada već bivših Afganistanskih snaga sigurnosti (koje su na kraju evakuirale snage SAD). Sve je to dovršeno pred ponoć u ponedjeljak 30. kolovoza, kada su SAD konačno otišle iz Afganistana.

Evakuacija iz Kabula

Zadnji američki vojnik na odlasku iz Afganistana

Ukupno gledano, službeni izvori navode kako je od nedjelje, 15. kolovoza do ponedjeljka, 30. kolovoza 2021. godine, s prostora kabulske zračne luke evakuirano ukupno oko 123.000 civila – od toga američkim vojnim zrakoplovima njih oko 6.000 Amerikanaca, te još oko 73.500 drugih nacionalnost (uključujući i Afganistance). Mediji su tu nabrajali još i razne dodatne brojeve evakuiranih raznim vojnim i civilnim letovima – preko 40.000 ljudi u Katar, oko 36.500 u Ujedinjene Arapske Emirate, oko 15.000 ljudi u Veliku Britaniju, oko 3.700 u Kanadu, 5.347 osoba (od toga preko 4.100 Afganistanaca) u Njemačku, 5,011 ljudi (uključujući oko 4.890 Afganistanaca) u Italiju, oko 4.100 ljudi (od toga 3.200 vlastitih državljana) u Australiju, gotovo 3.000 (uključujući oko 2.600 Afganistanaca) u Francusku, oko 2.500 u Nizozemsku, ukupno oko 1.400 ljudi u Belgiju, oko 1.400 u Tursku,  oko 1.100 ljudi u Švedsku, oko 1.000 u Dansku, oko 900 ljudi u Poljsku, oko 600 ljudi u Ukrajinu, 565 u Indiju, te 540 u Mađarsku, te 276 vlastitih državljana, civila, na Novi Zeland. Tu treba spomenuti i Hrvatsku, koja je uz pomoć niza partnera iz Afganistana uspješno evakuirala ukupno 26 vlastitih državljana.

Time je djelovanje SAD u Afganistanu i službeno okončano u ponedjeljak, 30. kolovoza 2021. godine, u 23:59 po vremenu u Kabulu, ili u 15:29 po vremenu u Washingtonu. Zadnji američki vojnik koji se ukrcao na zadnji transportni avion C-17 bio je general bojnik Chris Donahue, zapovjednik 82. zračno-desantne divizije čiji su segmenti štitili postupak evakuacije, a na istom je avionu bio i Ross Wilson, dotadašnji otpravnik poslova Veleposlanstva SAD u Kabulu. Dok je time vojska kompletno završila priču o Afganistanu, diplomatske i konzularne poslove s ovom zemljom službeni Washington nadalje misli voditi iz Dohe u Kataru, gdje bi neko takvo izmješteno predstavništvo za Afganistan nadalje vodio iskusni diplomat Ian McCary.

Odlaskom svih tih Amerikanaca zračna luka u Kabulu faktično je prestala organizirano funkcionirati, čime je njen prostor (ali i kompletni zračni prostor Afganistana) ostao bez usluga organizirane kontrole leta, što je bilo obilježeno i odgovarajućom NOTAM obavješću. Upravo zbog ovakvog planskog odlaska s civilnog i vojnog aerodroma Kabul ondje se nisu ponovile scene iz Kandahara, Mazar-e-Sharifa, i niza drugih zračnih luka u Afganistanu, koje su brzo osvojili talibani ujedno zarobivši ondje i veće količine vojne opreme i letjelica. Naime, prije svog odlaska snage SAD u Kabulu uništile su oko 70 MRAP vozila, 27 vozila HMMWV, te 73 letjelice, što je već dan kasnije izazvalo glasna negodovanja talibana koji su zauzeli prostor ispražnjene zračne luke.

Dodatni rizici operacije

Dostava tijela poginulih vojnika u SAD, 27. kolovoza 2021. godine

Napomenimo posebno i kako su tijekom provedbe evakuacije na ukupno šest ulaznih točaka prostora zračne luke bile izvršene osobne provjere preko 120.000 ljudi, što je redovito stvaralo i velike gužve na prilaznim točkama. Takve koncentrirane mase ljudi – gdje su se miješali očajni civili u bijegu od talibana, talibanski borci iz prstena opkoljenja zračne luke, te američko vojno osoblje koje je kontroliralo pristup u kompleks – ubrzo su prepoznate kao posebno rizični ciljevi za bombaške napade potencijalnih neprijatelja kako talibana, tako i zapadnih snaga. Zato nisu ni čudile naznake u srijedu (25. kolovoza) i četvrtak (26. kolovoza) da tu treba očekivati napade pripadnika Islamske države, konkretno njihove podružnice “Khorasan” (Islamic State in Khorasan Province – ISKP ili ISIS-K) – nazvane prema perzijskom zemljopisnom pojmu koji je tradicionalno obuhvaćao istočne krajeve Perzije, protežući se načelno i na Afganistan od Herata pa južno od rijeke Ox do podnožja Himalaje. Navodno se baš velik broj iskusnih boraca ove organizacije našao na slobodi u Kabulu masovnim oslobađanjem zatvorenika koja su pratila talibansko napredovanje tijekom posljednjih tjedana.

Nakon niza upozorenja stranim državljanima da se klone prostora zračne luke u Kabulu, a ondje posebno ulaza poznatog kao “Abby Gate” na južnoj strani kompleksa, na kojem su se više okupljali američki državljani pred ulazak na prostor evakuacije – u četvrtak 26. kolovoza oko 17:50 sati po lokalnom vremenu ondje je doista i došlo do napada bombaša samoubojice iz ISIS-K, navodno praćenog i pješačkom vatrom nakon eksplozije. Prema konačnim podacima u tom napadu poginule su 182 osobe, od toga i 13 amerikanaca te 28 talibana iz osiguranja (što su talibani za svoje ljude dan kasnije opovrgli), dok je ranjeno bilo barem 150 osoba (od toga navodno i 15 američkih vojnika).

Ovaj je napad tek nakratko usporio ritam evakuacije, koja je na kraju obuhvaćala transportne letove svakih 39 minuta. Za uzvrat, snage SAD su u Afganistanu izvele i dva uzvratna napada na navodne pripadnike ISIS-K, gdje je posebno bilo naglašavano da se oni izvode “preko horizonta”, potvrđujući time tezu kako SAD ubuduće namjeravaju potencijalni terorizam u Afganistanu suzbijati izdaleka u skladu s izjavama američkog predsjednika Joe Bidena iz njegova kratkog govora o Afganistanu od 16. kolovoza, koje je ponovio i u širem obraćanju američkoj javnosti 31. kolovoza ove godine. Prvi od ovih napada bio je izveden 27. kolovoza u provinciji Nangarhar i njime su u osobnom vozilu ubijene tri osobe – prema izvorima iz Pentagona “planer i pomagači” organizacije ISIS-K, nejasno povezani s napadom na kabulsku zračnu luku dan ranije. Drugi takav napad izveden je u nedjelju, 29. kolovoza, u samom Kabulu, i njime je bio pogođen automobil s navodnim ISIS-K pripadnikom, za kojeg se tvrdilo da je bio na putu izvesti napad kod kabulske zračne luke (čemu se pripisivalo i navodne naknadne eksplozije na poprištu, koje se krivilo i za desetak pokrajnjih civilnih žrtava). Uz to, u ponedjeljak, 30. kolovoza, američki proturaketni sustavi C-RAM presreli su barem dvije od ukupno pet raketa koje su iz priručnog višecjevnog bacača bile ispaljene na prostor zračne luke, što također nije omelo evakuaciju, ali je izazvalo štete po stambenim naseljima jugozapadno od kompleksa. Samo dan kasnije sve je to bilo gotovo, rat talibana protiv SAD i njihovih zapadnih saveznika je završio, a talibanski pobjednici obilazili su napuštenu zračnu luku koja je ostala neoperativna sve do subote, 4. rujna ove godine.

Domaći izazovi

No, Afganistanu je nakon svega preostalo rješavanje unutarnjih pitanja te građanskoga rata koji promjenjivim intenzitetom ondje bjesni već desetljećima. Iako se još početkom krize oko kabulske zračne luke najavljivalo kako talibani samo što nisu predstavili novu Vladu svog Islamskog emirata Afganistan, do toga nije došlo ni do danas, usprkos brojnim najavama tijekom posljednjih dvadesetak dana. Posljednjih se dana u Afganistanu i Kabulu okupilo vodstvo talibana, a u subotu, 4. rujna, zemlju je posjetio i pakistanski general pukovnik Faiz Hamid, čelnik vojne obavještajne službe ISI, kao najviši strani dužnosnik do sada. On je ondje predvodio pakistansku delegaciju na razgovore o budućim sigurnosnim i ekonomskim odnosima dviju država, dok se od Katara u nedjelju, 5. rujna, čulo kako namjerava uspostaviti zračni most za interventnu dostavu humanitarnih potrepština i hrane – proizvoda kojih u Afganistanu sve više nedostaje na dnevnoj bazi.

Glavni politički problem koji sada navodno razdire Afganistan predstavlja pitanje formiranja barem donekle “inkluzivne” vlade, o kojoj pobjednici navodno razgovaraju s nizom lokalnih političara koji nisu pobjegli nego se već tjednima nalaze u kućnim pritvorima u Afganistanu – među ostalima su to i Hamid Karzai, Abdullah Abdullah, te Gulbudin Hekmatjar. No, dok nije zabilježena daljnja uloga Ashrafa Ghanija, bivšeg predsjednika Afganistana koji se nakon bijega iz zemlje skrasio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, itekako treba uočiti ulogu Amrullaha Saleha, od veljače 2020. godine pa sve donedavno nosioca titule Prvog dopredsjednika Afganistana. Ovaj etnički Tadžik, rodom iz doline Panšir, nije pobjegao iz države, kako se tvrdilo 13. i opet 15. kolovoza, nego se 17. kolovoza proglasio “Privremenim predsjednikom Afganistana”, pozivajući se na odredbe tamošnjeg Ustava koji je to predvidio u slučaju odsustva, bijega, ostavke ili smrti legitimnog predsjednika. Ujedno je prešao iz Kabula na prostor pokrajine Panšir, jedine pokrajine u Afganistanu koja nije pala u naletu koji je talibane doveo do preuzimanja Kabula tijekom 15. kolovoza ove godine.

Oživljavanje borbi

Iako je posljednjih tjedana bilježen niz manjih demonstracija i pokušaja otpora vlasti talibana (posebno na Dan neovisnosti Afganistana 19. kolovoza), za sada vidljivo postoji samo jedan jasno vidljivi centar otpora novim vlastima Afganistana. Naime, na prostoru doline Panšir okupile su se – izgleda – neke od preostalih anti-talibanskih snaga, koje uz Saleha predstavlja i mladi Ahmad Massoud, sin pokojnog mudžahedinskog vojskovođe Ahmada Shaha Massouda, te Bismillah Khan Mohammadi, svojedobni tadžički vojskovođa, a kasnije načelnik stožera Afganistanske vojske te ministar unutarnjih poslova i obrane, također rodom iz doline Panšir. Iako 32 godine stari Ahmad Massoud tu jedini nema borbenog iskustva, zanimljivo je napomenuti se ipak radi o osobi koja je u Velikoj Britaniji školovanje započela kao strani kadet na vojnoj akademiji Sandhurst, pa je onda studirala na King’s Collegeu i konačno magistrirala međunarodnu politiku na London’s City University.

Uz dio snaga koji je s njima došao iz Kabula, te ostataka vladinih snaga koje su se posljednjih tjedana povlačile iz Baghlana, ali i Kunduza, Kapisa, Parwana, Badakhshana te Takhara, te snage pod okriljem organizacije koju sada nazivaju Nacionalna fronta otpora Afganistana (National Resistance Front of Afghanistan – NRFA) procjenjuje se na između 2 i 10 tisuća ljudi, a najčešće no oko 8.000 ljudi, sve to s ponešto teže vojne tehnike. Širi prostor doline Panšir pod kontrolom oporbe našao se u nekoj vrsti talibanskog okruženja, s blokiranim cestama i isključenom strujom te redovitim telekomunikacijama. Tijekom protekla dva tjedna duže vrijeme nije bilo jasno stanje stvari – nakon naznaka oporbenog napredovanja (1) prema prostoru provincije Parwan na ulazu u dolinu Panšir (uključivo i kratkotrajni ulazak u grad Charikar), (2) u pojedine južne dijelove obližnje provincije Baghlan (gdje se navodno htjelo napredovati na sjever, ne bi li se otvorilo kopnenu vezu s Tadžikistanom i Uzbekistanom), te (3) izlaskom na cestovnu komunikaciju kod tunela Salang – čulo se o talibanskom suzbijanju tih nastojanja, a onda i o pokušajima pregovora.

Prva runda razgovora navodno je započela 25. kolovoza u Charikaru i izgleda nije donijela ništa. Iako se čulo o prijedlozima obustave svih borbenih djelovanja do drugog kruga razgovora, do početka rujna obje su strane krenule izvještavati o navodnim teškim borbama na prilazima dolini Panšir i nekakvim teritorijalnim uspjesima. Pri tome je NRFA ipak konkretnije navodila da talibani nisu uspjeli u zauzimanju dijelova rubnog okruga Shutul na jugozapadu provincije Panšir, kojeg se napadalo cestovnim pravcem iz mjesta Jabal Saraj u provinciji Parwan. Ubrzo je postalo jasno kako tu talibani napadaju prostor Panšira s raznih strana, testirajući branitelje na raznim potencijalnim ulaznim točkama u dolinu. Iako je već bilo pokušaja talibanskih upada u visoke regije doline Panšir, recimo putem prijevoja Anjuman iz pokrajine Badakšan, i u njene središnje dijelove putem prijevoja Khawak iz pokrajine Baghlan, čitava se ta situacija zakomplicirala do subote 4. rujna. Dok se čulo o uspješnom talibanskom upadu u okrug Paryan, duboko u dolini Panšir, između talibana i Fronte otpora održan je i još jedan krug neuspješnih pregovora. Za to vrijeme su vijesti s terena postale prilično kaotične – naime, dok su talibani krenuli tvrditi kako su u brzom ritmu osvojili praktično sve okruge provincije Panšir (prvo sjeverni i prilično nedostupni Paryan, a onda još i Shotul, Khenj i Abshar, što bi Frontu otpora ostavilo ograničenu na središnji dio okruga Anaba i pokrajinsko središte Bazarak), s druge strane se u nedjelju, 5. rujna, čulo o teškoj situaciji ali i izbacivanju talibana iz okruga Paryan (gdje je navodno zarobljen velik dio od oko 1.000 ubačenih talibana, uglavnom stranaca iz Pakistana).

Talibani navodno podižu zastavu u Bazaraku, glavnome gradu pokrajine Panšir

Kako bilo da bilo, do ponedjeljka 6. rujna opet se čuje o talibanskom osvajanju čitave provincije Panšir, koje je ilustrirano i s ponešto snimki pobjedonosnih talibana kod bivše guvernerove rezidencije u Bazaraku. Potvrđena je i smrt glasnogovornika Fronte otpora Fahima Dashtya te njegovog rođaka, tadžičkog vojnog zapovjednika Abdula Wudoda Zare, no nejasna ostaje sudbina vođa Fronte otpora. Dok se iz njihovih redova, od novog glasnogovornika Ali Maisam Nazarya, jutros čuje kako se i dalje bore iz strateški bitnih brdskih uporišta (“Većina okruga Bazarak i sve pokrajnje doline su pod kontrolom Fronte otpora (NRF)“) i to pod vodstvom mladog Ahmada Massouda, talibani su na jutrošnjoj konferenciji za medije opet ustvrdili da je sve riješeno, a za Amrullah Saleha opet da je pobjegao u Tadžikistan. S obzirom na količinu ratnih varki, pretjerivanja, ali i brzih promjena na terenu, za provjeru istinitosti bilo koje od ovih tvrdnji trebat će vremena.

Do večeri u srijedu, 25. kolovoza 2021. godine, mađarske namjenski organizirane snage specijalne namjene dopremile su iz Afganistana ukupno 540 Mađara, Amerikanaca, Austrijanaca i građana Afganistana. U kasnim večernjim satima te srijede dva zrakoplova Airbus A319, višenamjenske transportne letjelice Oružanih snaga Mađarske, stigle su kući noseći i pripadnike mađarskih snaga specijalne namjene koji su provodili evakuaciju pokrenutu radi brzog napredovanja talibana u Afganistanu.  Jučer, 26. kolovoza, o toj uspješnoj evakuaciji Tibor Benkő, mađarski ministar obrane, te general-pukovnik Romulusz Ruszin-Szendi, načelnik stožera Oružanih snaga Mađarske, održali su izvanrednu konferenciju za medije u budimpeštanskom kompleksu tamošnjeg Ministarstva obrane, u ulici Balaton.

Tim je povodom ministar obrane Benkő naglasio kako je posao organiziranja evakuacije pred njegov resor bio postavljen 17. kolovoza, da bi tijekom operacije iz Kabula bilo spašeno ukupno 540 građana Mađarske, SAD, Austrije i Afganistana. Spomenuti zrakoplovi su svoju misiju radili u dvije faze – kao prvo, putem letova iz Afganistana u Uzbekistan, gdje se letjelo ukupno 14 puta. Nakon tog puta mađarskim vojnim zrakoplovima, koji su letjeli s polovičnom popunjenošću – temeljem sporazuma Mađarske i Uzbekistana putnici su prema Budimpešti nastavili letovima civilnih prijevoznika Wizzair te Uzbekistan Airways kao uzbečkog nacionalnog prijevoznika. Takvi sekundarni letovi za Mađarsku odrađeni su ukupno tri puta, a njima je bilo prebačeno 57 obitelji s oko 180 djece. Mediji su posebno zabilježili prvi takav let u ponedjeljak 23. kolovoza sa 173 osobe, većinom stranaca, a onda i još jedan u srijedu 25. kolovoza, kojim je u Budimpeštu stiglo 240 Afganistanaca, uključujući tu i 126 djece. Podsjećajući na djelovanje Mađarske u Afganistanu, koje je započelo 2003. godine, ministar Tibor Benkő naglasio je kako je svih tih predstojećih 18 godina za NATO važio pristup da se u tu azijsku državu zajedno ulazi, a onda i zajedno izlazi – a kako je objava američkog predsjednika Joe Bidena iz travnja ove godine, o jednostranom početku povlačenja američkih snaga mjesec dana kasnije, preokrenula takvo ustaljeno stanje stvari.

Osnovna zadaća naloga koji je 17. kolovoza stigao iz Vlade Mađarske, i koji je postao temeljem operacije od pripadnika snaga specijalne namjene nazvane “Operacija Šaman”, bila je u evakuaciji svih Mađara koji su za time iskazali potrebu. Ministar Benkő objasnio je kako je uz planiranje čitave operacije morao biti i uspostavljen tim pripadnika snaga specijalne namjene koji će provoditi zadaću evakuiranja u suradnji s mađarskim Ratnim zrakoplovstvom, tajnim službama, te resorom zdravstva. Potrebne snage bile su okupljene do popodnevnih sati srijede 18. kolovoza, a pripadajuće diplomatske dozvole bile su pribavljene dan kasnije. Ključan dio posla predstavljalo je i očekivanje da Mađarska bude u stanju ovo spašavanje poduzeti vlastitim snagama te vlastitim sredstvima. Jedan od uključenih zrakoplova A319 bio je opremljen i dodatnom medicinskom opremom, ne bi li bio u stanju izaći na kraj s potencijalnim težim zdravstvenim problemima. Brzinu planiranja te pripreme ove operacije, koja je potrajala ukupno tri dana, treba među ostalim zahvaliti i dobroj suradnji mađarskih resora unutarnjih i vanjskih poslova te obrane.

Mađarska namjenska vojna postrojba od oko 100 pripadnika spasila je spomenutih 540 ljudi – za što je ministar Benkő naglasio kako to  predstavlja 100 posto Mađara koji su željeli iz Afganistana (oko 70 ljudi) , te evakuiranje još i ukupno 87 posto stranih građana (oko 470 ljudi). General-pukovnik Romulusz Ruszin-Szendi još je dodao kako je ondje bilo i Afganistanaca koji su prethodno na terenu pomagali radu mađarskih vojnika, koji su prethodno tražili pomoć iz Mađarske, i s kojima se uspjelo ostati u kontaktu do evakuacije. Postrojbe specijalne namjene te pripadnici Zrakoplovstva dopunjeni su osobljem obavještajnih službi i prevoditeljima unutar samo 24 sata, da bi dva mađarska zrakoplova A319 već bili na putu u Afganistan dok su se još pribavljale posljednje od potrebnih dozvola. No, po prvi put se na prostor međunarodne zračne luke Kabul sletjelo tek nakon što je sve to bilo riješeno i dozvole za slijetanje propisno pribavljene.

Kako je objasnio general Ruszin-Szendi, jedna od prvih zadaća na prostoru operacije bila je uspostava zapovjednog mjesta, te onda i svega potrebnog za brigu o ljudima koje se evakuira te osiguranje čitave te aktivnosti. Ovaj je posao komplicirala činjenica da su tijekom prvih dana evakuacije snage SAD, pod čijim je nadzorom bio prostor zračne luke, imale pravilo da svaka transportna letjelica na tlu smije provesti samo 30 minuta, prije nego mora na pistu i u polijetanje. Zato je bilo posebno bitno ustrojiti sustav izuzetno brzih sigurnosnih provjera svih osoba koje se namjeravalo ukrcavati. No, kako je objasnio mađarski načelnik Glavnog stožera, ozbiljno provođenje svih tih mjera bilo je potrebno i zbog slučaja na transportnom zrakoplovu jedne druge nacije, gdje je loše provjerena osoba za evakuaciju brzo uspjela postaviti eksplozivnu napravu u jednom od zrakoplovnih toaleta letjelice – no tako nešto se nije dogodilo i na mađarskom zrakoplovu. Poseban izazov predstavljala je i činjenica da se tada na prostor zračne luke ulazilo kroz samo jednu ulaznu točku. Temeljem meteoroloških i zemljopisnih uvjeta, mađarski zrakoplovi su mogli po jednom letu nositi tek 60 do 70 ljudi. I dok su pripadnici postrojbi specijalne namjene ostali kao osiguranje u Kabulu sve do okončanja čitavoga posla, mađarski zrakoplovi A319 su 14 puta letjeli na ruti Afganistan-Uzbekistan. No, pri tome je Mađarska ujedno i odbila sama primati ikakve veće brojeve izbjeglica iz Afganistana, a pristala je evakuirati samo one čiji su životi bili ugroženi zbog podrške NATO snagama podno Hindukuša.

“Uspjeli smo postići suradnju pilota, specijalaca, obavještajaca i zdravstvenih stručnjaka. Mađarski vojnici su se tu dokazali“, naglasio je general Romulusz Ruszin-Szendi. On je kazao i da sve to ne bi bilo provedivo da Mađarska ne provodi svoj Program razvoja obrambenih snaga, koji je osigurao spremnost snaga. Kako je naglasio, mirno ih je poslao u područje operacije, na posao kakvog do sada nisu nikad radili uživo i kojeg su do sada mogli uvježbavati tek kod kuće – dok je sada pokazana spremnost mađarskog kontingenta, koji je sada spreman i na druga takva djelovanja po zahtjevu NATO saveza. To je sposobnost kojom se Republika Hrvatska ne može pohvaliti, budući da u svim situacijama hitnih evakuacija ovisimo o dobroj volji raznolikih partnera i saveznika, sve tamo od vremena kada su prestali biti operativni transportni avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Nakon jučerašnjeg bijega iz zemlje afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija, a time onda i faktičnog rasapa zadnjih tragova dotadašnje Vlade u Kabulu, zajedno sa svim njenim službama, fokus događanja se premjestio na kabulsku međunarodnu zračnu luku (koja još uvijek nosi naziv po bivšem predsjedniku Hamidu Kharzaiju). S jedne strane, taj je infrastrukturni kompleks postao točkom okupljanja raznih stranaca, diplomata i civila, kojima se spremalo zračno izvlačenje iz Afganistana s vojnog dijela kompleksa. S druge strane, onamo su postupno nagrnuli i brojni afganistanski civili, vjerojatno baš oni koji su posljednjih desetljeća najuže radili i živjeli sa strancima, i koji se talibana baš najviše boje.

Dok je u nedjelju dio Afganistanaca još i uspio u američkim vojnim avionima napustiti zemlju, masovno okupljanje tisuća i tisuća očajnih domaćih ljudi iz samoga Kabula jutros je blokiralo većinu grada, da bi se onda ta masa prelila i na sam prostor zračne luke. Ondje je masa prvo blokirala funkcioniranje civilnog dijela kompleksa, pa su tu nastale nevjerojatne snimke ljudi koji se očajnički penju prema malobrojnim civilnim avionima. No, uskoro se kaos onda nekontrolirano proširio i na vojni dio kompleksa, od kuda su malo kasnije u svijet otišle i snimke mase koja se pokušava privezati i za vanjsku stranu američkih vojnih aviona (te onda pada s visine kada oni jednom uspiju poletjeti). Nakon što se prvo vojnim helikopterima u niskome letu pokušavalo raščistiti pistu od očajnih ljudi, ne bi li se napravilo mjesta za polijetanje vojnih letjelica, uskoro je svom tom mučenju došao kraj i čitav je avionski promet iz Kabula završio kompletno zaustavljen na više sati.

Oko 640 putnika na USAF C-17 oznake Reach 871 tijekom leta iz Kabula u Katar, večer 15. kolovoza 2021.

Saigon na steroidima

Evakuacija veleposlanstva SAD u Kabulu nije kao Sajgon – umjesto s krova kretalo se iz dvorišta

Ako je do danas još i bilo nekih nedoumica, slike koje su tih sati iz Kabula obišle svijet itekako su sličile na negdašnje scene pada Saigona, prijestolnice Južnog Vijetnama 1975. godine. Time su izričito pale u vode izjave predsjednika Bidena dane medijima 8. srpnja ove godine, kada je on strahove o mogućem postojanju paralela između mogućih neugodnosti u Afganistanu i poznatih slika iz Vijetnama odbio riječima:

“Baš nikakve! Nula. Ono što ste imali bile su čitave brigade koje su provalile kroz kapije našeg veleposlanstva. Njih 6, ako se ne varam. Talibani nisu vojska Sjevernog Vijetnama. Oni nisu niti izdaleka usporedivi, po pitanju sposobnosti. Neće tu biti nikakve prilike da vidite ljude koje se diže s krova veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država, iz Afganistana. To uopće nije usporedivo“.

Čitava ova kaotična situacija zaustavila je na više sati i dolazak dodatnih američkih vojnika na prostor zračne luke, tako da se tek postupno ondje vidjelo nešto od danima najavljivanih 3.000 pripadnika jednog MEU američkih marinaca. Nijhov je prvi posao bio da bodljikavom žicom ograde vojni dio aerodromskog kompleksa, i onda taj prostor isprazne od očajnih Afganistanaca. Nakon toga, u ranim popodnevnim satima pristiglo je i još ponešto pripadnika Kopnenih snaga SAD, koji su krenuli dodatno pojačavati sigurnosni prsten oko ove lokacije – da bi krajem dana opet krenuo promet vojnih zrakoplova i izvlačenje stranih državljana – a onda i dopremanje dodatnih vojnih snaga, budući je i danas Pentagon najavio ubacivanje još 1.000 ljudi, dodatno na dosadašnje najave o 6.000 vojnika. Pri tome, uz najmanje sedam civilnih žrtava nereda na aerodromu postupno se čulo i o barem dva oružana incidenta između nepoznatih naoružanih lokalaca i američke vojske, iako do večeri u ponedjeljak 16. kolovoza ondje nije bilo naznaka o nekom organiziranom susretu američkog aerodromskog osiguranja i pobjedničkih talibana koji su zavladali Kabulom.

Kako su amerikanci uspostavili red na pistama zračne luke u Kabulu 16. kolovoza popodne

Talibani na afganistanskoj nacionalnoj televiziji

Koristeći priliku da Amerikanci i njihovi saveznici u zračnoj luci imaju trenutak kojeg su mediji opisivali kao “Saigon na steroidima”, talibani su se koncentrirali na ovladavanje gradom Kabulom. Iako nisu ispunili jučerašnja očekivanja o nekakvom ceremonijalnom preuzimanju države, talibani su već sredinom dana krenuli raditi. Preuzeli su medije i zauzeli brojne državne i javne institucije, a onda su krenuli i u temeljite akcije po gradu. Kao prvo, pokrenuli su lov na napuštenu vojnu opremu, te kao drugo – započeli su i potragu za brojnim suradnicima odlazećih stranaca i domaćeg režima, vrata po vrata, kuću po kuću. Pri tome im se navodno sjajno pri ruci našla službena baza biometrijskih podataka svih takvih osoba, koje su se izgleda dočepali u ostacima tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova. Tek navečer talibani su konačno uspostavili i čvrsti prsten oko kompleksa tamošnje međunarodne zračne luke, zaobilazeći sukobljavanje sa sve brojnijim ondje pristiglim strancima, ali navodno pucajući na sve one domaće ljude koji bi probali napustiti prostor aerodroma i možda se krenuti skrivati u gradu – u kojem su proglasili i policijski sat od 21 sat do jutra. Time ne samo da je osiguran nastavak pritiska očajne ljudske mase na stranu vojsku i međunarodna sredstva za evakuaciju, već su postavljeni i temelji za mogući humanitarni problem u tom opkoljenju – budući je prilino sigurno da ondje nema dovoljno hrane i vode za sve te mase očajnih afganistanskih civila.

Biden i njegov govor

Nakon što je više dana izbjegavao tematsko obraćanje javnosti (a Bijela kuća je za to vrijeme tek u nedjelju 15. kolovoza objavila jednu sliku predsjednika kako drži sastanak sa stručnjacima za sigurnost), u ponedjeljak 16. kolovoza oko 22 sata po hrvatskome vremenu, odnosno oko 16 sati u Washingtonu, američkoj javnosti i svijetu se konačno na temu Afganistana obratio i Joe Biden, američki predsjednik koji je radi ove krize na kraju ipak za kratko prekinuo svoj godišnji odmor. U gotovo 20 minuta Joe Biden napravio je skoro nemoguće – dok je na prvi pogled izgledao odlučno te usklađeno s pogledom na Afganistan većine američkih birača, on je ipak kompletno promašio temu. Naglašavajući problematičan karakter čitavog tog skoro 20 godina dugog sukoba, on je pokušao objasniti da su se SAD tu nužno morale povući, i to baš na način kako je to na kraju u praksi i bilo izvedeno. Uz opravdane načelne i strateške razloge za smanjivanje kontingenta i odlazak, u hodu je prešutno preuzeo odgovornost i za sva mikro-događanja koja su zadnjih dana zgražala svijet. Ujedno je objavio da SAD namjeravaju i nadalje imati uvid u terorističke prijetnje iz Afganistana, ali sada daljinski, kao što će se zadržati i fokus na tamošnje stanje ljudskih prava.

Za sav širi kaos i dugotrajni raspad situacije u Afganistanu on je optužio domaće snage, negirajući pri tome ikakvu odgovornost SAD-a. U kulminaciju tog šireg konteksta kompletno je uključio kako nedavni raspad situacije u brojnim provincijama, tako i događanja od zadnja dva dana u samome Kabulu (gdje je kaos zapravo krenuo tek jučer, nakon nestanka lokalnih vlasti). Pri tome, Biden je nastavio tvrditi kako se sve radilo sustavno i po planovima, da bi čak i izostanak mnogostruko najavljivane evakuacije desetaka tisuća američkih borbenih saveznika, brojnih domaćih prevodilaca i vojnih suradnika, na kraju objasnio njihovim odbijanjem da odu iz zemlje na vrijeme, te protivljenjem lokalnih vlasti većem američkom naporu (radi loše političke optike u široj javnosti). Sve je to rečeno u vrijeme kada se itekako javno vidjelo da su spomenute osobe, potencijalni dobivatelji Specijalnih imigrantskih viza (SIV), u bijegu bili (1) zaustavljeni birokracijom koja je i usred krize ostala kao nekad, mirnodopski sitničava i otegnuta, tako i (2) hendikepirani izostankom ikakvih oblika organiziranog okupljanja i pripreme takvih civila za evakuaciju. Upravo je zato takvih američkih saveznika s obiteljima vjerojatno bilo i među onima koji su očajnički visjeli s vanjske strane odlazećih stranih aviona  ne bi li barem tako izbjegli očekivane javne likvidacije. Dapače, iz Afganistana se čulo i o očaju domaćih ljudi koji su tijekom dana gledali kao se iz Afganistana evakuiraju strani službeni psi, dok su oni sami stajali s druge strane bodljikave žice, bez obzira na dosadašnju odanost ili konkretnu strancima pruženu pomoć u radu ili borbi.

Gledajući podrobnije stanje i događanja u Afganistanu posljednjih godina, za razumijevanje tamošnjih događanja nameće se potreba detaljnijeg sagledavanja par odvojenih ali povezanih postupaka. Kao prvo, tu su mirovni procesi u Kataru, koji su zadnjih godina priredili podlogu za povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana, ali su ujedno i ohrabrili talibane stavljajući im veliku pobjedu na horizont. Kao drugo, tu je i ovogodišnja ljetna ofenziva talibana i svekolikih anti-režimskih snaga, koja se već tjednima zahuktava, ne bi li posljednjih dana svojim ritmom zapanjila većinu zapadnih promatrača, te nakon velikog niza terenskih pobjeda talibane dovela u i sam glavni grad Afganistana Kabul. Kao treće, a temeljem prve dvije razmotrene pojave – treba se osvrnuti i na stanje afganistanskih obrambenih i sigurnosnih snaga, čije mrvljenje i vojni neuspjesi su posljednjih dana dospjeli u fokus javnosti. A, nažalost, taj njihov učinak nije bio ni nepredvidiv, a još manje neočekivan.

1. SAD i pregovori s talibanima

Ni desetljeća političkih spletki Zalmaya Khalilzada nisu spasila Afganistan

Nakon niza godina neuspješnih pokušaja pregovaranja s raznom opozicijom, i 2016. zaključenog sporazuma vlade u Kabulu i Gulbuddina Hekmatyara, na scenu je i po pitanju Afganistana stupio američki predsjednik Donald J. Trump. Bez sudjelovanja lokalnih vlasti Afganistana, on je sebi svojstvenom taktikom toplo-hladno do srpnja 2018. ušao u bilateralne pregovore SAD i talibana, u katarskom gradu Dohi. Pod vodstvom nezamjenjivog Zalmaya Khalilzada, razgovori su mjesecima bili oštri, da bi se onda nakon nekoliko prekida u 2019. godini naglo sveli na niz etapnih povlačenja snaga SAD iz Afganistana, a onda i na “Sporazum o donošenju mira Afganistanu” od 29. veljače 2020. godine. Donesen bez konzultacija s domaćim vlastima u Kabulu, taj je sporazum ugovorio zatvaranje niza baza i smanjivanje američkih snaga s 13.000 na 8.600 ljudi do srpnja 2020. godine, a onda i njihov kompletni etapni odlazak iz zemlje do 1. svibnja 2021. godine (taman na početak tradicionalne borbene sezone u godini). Nakon zaključivanja ovog akta, kojim se praktično postavilo talibane u pobjedničku poziciju, uslijedili su razgovori lokalnih vlasti u Kabulu s tako ohrabrenim islamistima. Sadržajno, od Kabula se prvo tražilo oslobađanje velikog broja talibanskih zatvorenika, pa tek onda i dogovor o nekakvom smanjenju razine nasilja – do kojeg, naravno, u praksi nikad nije došlo. Dapače, nasilje u domaćem građanskom ratu je u drugoj polovici 2020. eskaliralo, praćeno pripremama za kompletan odlazak snaga SAD iz zemlje do svibnja 2021. godine. Upravo u tom kontekstu krenulo je onda i veliko paralelno smanjivanje kontingenata ondje prisutnih NATO saveznika – gdje je i Republika Hrvatska svojih 18 godina u Afganistanu šutke okončala u rujnu 2020. godine.

Američki poziv na miroljubivo rješenje, US Embassy Kabul, 7. kolovoza 2021.

Iako se još početkom ove godine pretpostavljalo kako će novi američki predsjednik Joe Biden na kraju ispuniti odredbe sporazuma Trump-talibani, i do početka svibnja povući zadnjih oko 2.500 američkih vojnika, do toga nije došlo. Naime, Biden je kao rok za odlazak 13. travnja 2021. postavio simbolički datum 11. rujna (iako se itekako nagađalo da će sam postupak zapravo biti uvelike dovršen do kraja kolovoza ove godine). Za to vrijeme, u Dohi su se nastavili sadržajno bezuspješno održavati krugovi pregovora vlasti u Kabulu s talibanima – koji su tratili vrijeme Abdullahu Abdullahu, glavnom konkurentu afganistanskog predsjednika Ghanija, a talibanima davali kakvo-takvo pokriće da ipak ispunjavaju svoje obveze čekajući da odlazak snaga SAD-a. Za to vrijeme talibani su na terenu prvo pripremali svoju ovogodišnju borbenu sezonu, a onda krenuli i u praksi uspješno provoditi planirane ofenzivne poteze, na iznenađenje bilo brojnih neupućenih ili malobrojnih dovoljno lakovjernih da povjeruju praznim PR-frazama iz raznih “visokih izvora” i bezuspješnog mirovnog procesa.

Sve to moglo je možda još neko vrijeme stvarati i privid sređenog mirovnog procesa, da se od 6. kolovoza talibansko napredovanje širom Afganistana nije krenulo spektakularno ubrzavati – čak toliko da je 12. kolovoza u Washingtonu ipak donesena odluka o interventnom povratku barem 3.000 američkih vojnika u Kabul. Ta privremena operacija bez posebnog imena javnosti je prvotno bila predstavljena tek kao pomoć djelomičnom izvlačenju viška tamošnjeg diplomatskog osoblja, da bi se u samo dva naredna dana pretvorila u zaštitnicu općeg povlačenja SAD iz Afganistana – sve to u utrci s talibanskim snagama koje su s više strana brzo nadirale prema glavnom gradu. Pri tome, uz spomen povratka jedne američke brigadne borbene skupine u Kabul, treba spomenuti još i stacioniranje oko 4.000 dodatnih američkih vojnika u Kuvajtu, pripravnih za brzi ulaz u Kabul bude li potrebno – jednako kao što se čuje i o hitnom povratku više dodatnih savezničkih kontingenata u glavni grad Afganistana (Britanci, Australci), koji bi također ondje trebali pomoći evakuacijama svojih državljana. Prema objavi iz Bijele kuće u popodnevnim satima 14. kolovoza, SAD bi ondje mogao dodati još 5.000 vojnika za dodatnu zaštitu u Kabulu, iako je ostalo nejasno radi li se tu zaista o dodatnim trupama ili tek o kreativnom brojenju već ranije spominjanih snaga. Na kraju, u samom gradu je navodno stvarno osvanulo tek ukupno oko 1.000 američkih vojnika, koncentriranih na prostor međunarodne zračne luke.

Evakuacija američkog veleposlanstva u Kabulu, jutro 15. kolovoza 2021. godine

Do jutra u nedjelju, 15. kolovoza u evakuaciju američkog osoblja iz Kabula bilo je uključeno više od 120 zrakoplova iz sastava US Air Force, US Army i US Navy, čime je to postala jedna od najvećih operacija evakuacije tisuća američkih građana ikada. Svi oni su do ranog popodneva nedjelje 15. kolovoza, uspjeli dovršiti načelnu evakuaciju kompleksa veleposlanstva SAD u Kabulu helikopterima CH-47F Kopnenih snaga SAD i CH-46F američkog State Departementa prema međunarodnoj zračnoj luci. Čini se kako je otpravnik poslova Ross Wilson zadnji napustio zgradu veleposlanstva u Kabulu, nakon čega je s nje spuštena i američka zastava. Tijekom zadnjih evakuacijskih letova – u strahu od talibanskih protuzračnih projektila – po putu dugom oko 4 kilometra ispaljivani su i toplinski mamci. Sve to baca u sjenu izjave američkog predsjednika Bidena kako za Afganistan nema vojnoga rješenja, ali da američka evakuacija neće ličiti na spektakularno neuspjelo povlačenje SAD iz Južnog Vjetnama u travnju 1975. godine. “Ovo nije Sajgon“, pokušao je danas prilično bezuspješno objašnjavati i američki ministar vanjskih poslova Blinken. U nedjelju oko 21 sat po lokalnom vremenu talibani su objavili da u potpunosti kontroliraju zgradu veleposlanstva SAD u Kabulu, kao i Predsjedničku palaču, iz koje se u večernjim satima nedjelje očekuje i talibansko proglašenje obnove Islamskog emirata Afganistana.

2. Talibanska ofenziva – val koji nadire

Do prvog svibnja ove godine, dana kada su se SAD prema Trumpovim planovima trebale povući iz Afganistana, talibani i njihovi saveznici kontrolirali su oko 73 okruga u toj državi od njih ukupno 421. Do sredine lipnja 2021. taj je broj porastao na 106, razasutih širom države, kroz 17 od ukupno 34 tamošnje pokrajine. Uvelike je tu bila riječ o prostorima koji su duže bili poprišta borbi, a smanjivanje opsega savezničkih zračnih udara kombinirano s kampanjom privlačenja lokalnih dužnosnika i uglednika na stranu talibana samo je ubrzalo promjene. Na to se nadovezalo postupno okruživanje niza pokrajinskih središta, da bi do kraja lipnja u njihovim rukama bilo 157 okruga razasutih širom države. Posebno tu treba napomenuti osvajanja na sjeveru Afganistana, gdje su borbe krenule oko Kunduza krajem lipnja, ali su talibanske snage uočene i u nizu krajeva većinski naseljenih manjinskim narodima Afganistana – kod bitnog raskršća Pol-i-Kumri, nedaleko Mazar-i-Sharifa, te kod Taloqana i Faizabada na krajnjem sjeveroistoku države. Sve češće se moglo vidjeti lokalitete koji bi mijenjali strane naglo i temeljito, bez prethodnih dužih perioda borbi, donoseći talibanima u plijen i zapadnu vojnu opremu te vozila.

Talibani u Heratu – s “izdajnicima” po kratkom postupku

Početkom srpnja bio je zabilježen napad na grad Qala-i-Naw, središte pokrajine Badghis (oko 100 km sjeveroistočno od Herata), gdje su talibani preplavili pokrajinski zatvor, oslobodili svoje ljude iz njega, te pokušali osvojiti i komplekse tamošnjih vlasti – što im nije uspjelo, iako im se tijekom napada predao velik dio tamošnje policije. Jednako je znakovit bio i početak postupnog zauzimanje niza graničnih prijelaza prema susjednim državama, gdje je krajem lipnja u ruke talibana pao prijelaz Shirkhan Bander kod Kunduza (prema Uzbekistanu), a onda 9. srpnja još i Islam Qala i Turghundi (prema Iranu) – što je bitno jer se radi o izvorima neposrednih prihoda temeljem ubiranja carina i transportnih taksi. Uz to, do sredine srpnja talibani su zaposjeli oko 221 od ukupno 421 okruga Afganistana, postupno se primičući nizu pokrajinskih sjedišta. Do kraja srpnja borbe su započele i na rubovima velikih gradova, kao što je 22. srpnja bilo zabilježeno na prilazima Kandaharu, drugom po veličini gradu u državi. Naime, zaposjedanjem ruralnih okruga oko grada, mjesto se praktično našlo pod opsadom koja se idućih tjedana samo stezala. Jednaka sudbina je do 30. srpnja zadesila i Herat na zapadu zemlje, gdje su postupno započele borbe u gradu, a bila je prekinuta i cestovna komunikacija između grada i tamošnje logistički bitne zračne luke. Pa ipak, usprkos talibanskom držanju 13 od 16 okruga u pokrajini, pristalice Vlade u Kabulu još su se uspjevale odupirati. Mediji su tu posebno zabilježili borbenu efikasnost snaga odanih Ismail Khanu, jednom od starih mudžahedinskih zapovjednika i lokalnog velmože Herata, dok se opet isticalo brzu predaju dijela postrojbi policije i vojske.

Početkom kolovoza započele su i borbe za Lashkar Gah, pokrajinsko središte Helmanda, kojem su se talibani primicali više tjedana. Oni su pokušali zauzeti zatvor i bitne objekte u gradu, dok su snage vjerne Kabulu uspjele održati kontrolu nad tamošnjom zračnom lukom, a onda i u grad ubaciti vojna pojačanja – što je zajedno s brojnim djelovanjima Afganistanskog ratnog zrakoplovstva po  gradskim ciljevim tamošnju borbenu situaciju danima držalo neodlučenom. No, stanje je bilo bitno jednostavnije u Zaranju, pokrajinskom sjedištu jugozapadne provincije Nimruz, koje je 6. kolovoza palo u ruke talibana. To im je bio prvi zauzeti pokrajinski centar, a ujedno i dobar izvor carinskih prihoda radi tamošnjeg graničnog prijelaza s Iranom – kojeg se zajedno s tamošnjim vojnim kompleksima, zračnom lukom i pokrajinskim zatvorom osvojilo bez borbi. Samo dan kasnije, u subotu 7. kolovoza, talibani su osvojili i svoje drugo pokrajinsko središte, Shibirghan u provinciji Jawzjan na sjeverozapadu Afganistana. Taj grad, inače dom tamošnjeg notornog velmože Abdula Rashida Dostuma, pao je nakon više dana okruženja, a ljudi odani vlastima iz Kabula tamo su se povukli na prostor obližnje velike zračne baze. Slična sudbina je u nedjelju 8. kolovoza zadesila i grad Kunduz, gdje su se također vladine trupe povukle na obližnji aerodrom, pod napadima talibanskih elitnih boraca iz tzv. “Crvenih postrojbi”. Kunduz je time postao treće pokrajinsko središte pod kontrolom talibana, a istoga dana su u taj krug dodani još i Sar-i-Pul te Taloqan – čime se broj provincijskih središta u njihovim rukama povećao na pet.

Odmah po osvajanju, talibani su Radio Kandahar preimenovali u “Voice of Sharia”

U ponedjeljak, 9. kolovoza, osoblje vjerno Kabulu pobjeglo je iz grada Aybaka, središta pokrajine Samangan (oko 90 km jugoistočno od Mazar-i-Sharifa), koje je postalo šesti takav grad u rukama talibana u samo četiri dana napredovanja, a do ove promjene opet je došlo bez borbi. U utorak, 10. kolovoza, tim je putem krenuo još i grad Farah (oko 220km južno od Herata), gdje je bilo ponešto otpora, a vladi u Kabulu vjerne snage su se povukle na aerodrom južno od grada, dok su talibani osvojili mjesto te tamošnji zatvor. Jednako je prošao i Pul-i-Khumri, važno raskršće na cesti od Kabula na sjever, te ujedno sjedište pokrajine Baghlan – iz kojeg su se nakon izostanka podrške iz zraka i vojnih pojačanja oni vjerni Kabulu povukli jugoistočno, u Andarab, bliže Panširu – dok se talibanima otvorila cesta prema tunelu Salang, i dalje južno. Slična je sudbina zadesila i grad Faizabad, središte pokrajine Badakhshan na krajnjem sjeveroistoku Afganistana, inače negdašnje glavno uporište anti-talibanskih snaga iz doba prije intervencije SAD na Hindukušu. Grad je bio opsjedan duže, i pao je uz otpor, navodno izložen napadima iz 6 smjerova. Još treba posebno istaknuti i činjenicu da su u večernjim satima te srijede, 11. kolovoza, talibani zauzeli i zatvor Sarpoza kod Kandahara, oslobodivši i ondje sve zatvorenike. Budući je zatvor ujedno predstavljao i bitnu točku u obrani grada, njegovo osvajanje je naznačilo i skori pad Kandahara u ruke talibana. Svime time talibani su došli na ukupno devet pokrajinskih središta pod svojom kontrolom u pet dana napredovanja, a od ukupno 35 pokrajina u njihovim se rukama našlo njih 5 u cjelini, sa svim svojim okruzima.

Ismail Khan, “Lav od Herata” predao se talibanima 12. kolovoza

U četvrtak, 12. kolovoza, talibani su konsolidirali dio osvojenih krajeva – zauzeli su komplekse 217. Pamirskog korpusa afganistanske vojske, osnovanog 2019. u Kunduzu, kao i zračne luke u Kunduzu, koja se držala preko tri dana od pada obližnjeg istoimenog grada.  Istog je dana zauzet i aerodrom kod Shibirghana u pokrajini Jawzjan. Osim što je ondje zarobljeno mnogo vojne opreme (kojom su vladine snage platile pravo povlačenja u Warsaj, na jug pokrajine Takhar, prema Paširu), time su Vladi u Kabulu uskraćene i operativne osnove za izvođenje potencijalnih protunapada u tim krajevima. Jednako tako, u popodnevnim satima tog četvrtka objavljene su i vijesti o padu u ruke talibana grada Ghaznija, središta pokrajine Ghazni – strateški važnog zbog svog položaja na glavnoj cesti između Kabula i Kandahara. Smješten oko 130 km jugozapadno od Kabula, Ghazni je prije 2001. bio afganistansko sjedište Osame bin Ladena, a sada je u ruke talibana pao bez borbe – lokalni dužnosnici su si dogovorili predaju vlasti u zamjenu za slobodni odlazak prema Kabulu. To je deseto pokrajinsko središte koje je palo u ruke talibana unutar tjedan dana. No, to je bio tek početak vijesti koje su u javnost krenule stizati tijekom tog četvrtka, 12. kolovoza. Naime, kasno popodne se čulo da su u ruke talibana pala i pokrajinska središta Herat, te Qala-i-Naw (sjedište provincije Badghis, oko 110 km sjeveroistočno od Herata), a onda i Kandahar. Herat, treći po veličini grad u Afganistanu te glavni grad istoimene provincije, postao je nakratko najveća talibanska pobjeda u aktualnoj ofenzivi, a ondje se među poraženima našao Ismail Khan, legenda novije afganistanske povijesti – koji se na kraju zajedno s većim brojem vojnih i civilnih dužnosnika ipak na kraju predao talibanima. Istog dana je navodno zauzeta bila i velika zrakoplovna baza Shindand, smještena na jugu provincije, oko 100 km južno od grada Herata. No, samo malo kasnije, navečer 12. kolovoza, stigle su vijesti o još većoj talibanskoj pobjedi, kada se čulo o njihovom osvajanju Kandahara. Naime, drugi po veličini grad Afganistana osvojen je nakon gotovo dva mjeseca opsade, što je predstavljalo posebnu pobjedu – budući je tu riječ o koljevci talibanskog pokreta iz kojeg je mula Omar vladao čitavom državom od 1996. do 2001. godine. Vladi u Kabulu odane snage navodno su se iz grada povukle prema nedalekoj zračnoj luci – koja je i sama bila pod kontinuiranim napadima još od početka kolovoza. Talibani su time dan završili s kompletno osvojenih 11 pokrajina i ukupno 13 pokrajinskih središta.

Noćni bijeg Dostuma i Noora u Uzbekistan preko legendarnog mosta za Termez kod Hayratana

Petak 13. kolovoza obilježilo je talibansko osvajanje grada Lashkar Gar, pokrajinskog središta Helmanda. Taj je grad bio pod opsadom više mjeseci, a u njemu je uz brojna pojačanja Vlada iz Kabula koncentrirala većinu lojalnih postrojbi iz čitave provincije. Uz nekoliko kriznih trenutaka u lipnju i srpnju, zračni udari SAD te domaćeg zrakoplovstva po dijelovima grada pod vlašću talibana zadržali su taj grad u rukama snaga iz Kabula – da bi 11. kolovoza masivni bombaški napad na policijski kompleks otvorio put osvajačima. Dan kasnije su borbe navodno dovršile talibanskim osvajanjem tamošnjeg grada i zračne luke, a nije jasna sudbina velikog broja pripadnika afganistanskih specijalnih postrojbi koji su činili osnovu obrane ukupno 14. pokrajinskog središta zauzetog od talibana u osam dana napredovanja. No, do kraja dana tog petka, 13. kolovoza, stigle su vijesti i o talibanskom zauzimanju još četiri pokrajinska središta – gradova Qalat (pokrajina Zabul), Tarin Kot (pokrajina Uruzgan), Pul-i-Alam (pokrajina Logar), te Fayroz Koh (pokrajina Ghor). Pri tome, Qalat je pao bez borbe, budući je većina vladinih snaga iz toga kraja završila povučena u obranu oko 130 km jugozapadno smještenog Kandahara, a lokalnim dužnosnicima talibani su dopustili mirni odlazak. Slično je završila priča u Tarin Kotu, gdje je nakon pada Kandahara sam grad talibanima predan mirno – baš kao i Fayroz Koh. Za razliku od toga, vladine snage vojske i policije u gradu Pul-i-Alam – smještenom na pola puta od Kabula na jug prema gradu Ghazni – probale su se othrvati napadima i bile su na kraju silom prevladane. Time su se talibani našli na oko 60 kilometara južno od Kabula, a u svojoj su kompletnoj vlasti imali 16 od 34 afganistanskih pokrajina, te ukupno 18 pokrajinskih središta.

Talibani preuzimaju Mazar u subotu, 14. kolovoza

Do subote, 14. kolovoza 2021. godine, u vlasti Vlade iz Kabula ostala su samo tri bitna afganistanska grada – prijestolnica Kabul, te Jalalabad i Mazar-i-Sharif, ukupno četvrti po veličini grad u zemlji, kao i još niz manjih pokrajinskih centara. Tijekom dana nastavile su pristizati vijesti o munjevitom napredovanju talibana – koji su izgleda u brzom ritmu i praktično bez borbe osvojili grad Maimana, centar pokrajine Faryab na sjeverozapadu, i Asadabad u provinciji Kunar na sjeveroistoku države. Onda su na red došli i pokrajinska središta Mihtarlam (provincija Laghman), Sharan (provincija Paktika) i Gardez (provincija Paktia) na istoku te jugoistoku države – kao i Maidan Shahr, središte pokrajine Wardak, udaljeno tek oko 35 km jugozapadno od Kabula. No, završni dio drame na sjeveru Afganistana odvijao se do subotnje večeri, 14. kolovoza, u Mazar-i-Sharifu, glavnom centru sjevernog Afganistana. U tom gradu, središtu pokrajine Balkh, kojeg je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani posjetio u srijedu 11. kolovoza – navodno dogovarajući jačanje obrane grada s lokalnim suprotstavljenim velmožama Abdulom Rashidom Dostumom i Atta Mohammad Noorom – borbe su navodno u subotu trajale tek koji sat. Nakon što su prvo isparile postrojbe vojske, a onda i policije, i sami velmože Dostum i Noor su s pristalicama te ostacima državnih dužnosnika u konvoju krenuli bježati na sjever. U večernjim satima oni su po mraku dospjeli do mosta preko rijeke Amu Darya kod Hairatana, te su prešli u Uzbekistan, dok je talibanima ostao grad i vojna tehnika tamošnjeg korpusa Kopnene vojske.

Zadnji dan – Kabul

Posljednji Salehov tweet prije bijega u Tadžikistan

Iako se iz američkih službenih izvora još nedavno čulo da bi Kabul mogao izdržati i do 90 dana opsade, tijekom jutra u nedjelju, 15. kolovoza 2021. godine, talibani su nakon osvajanja obližnjih sela krenuli ulaziti u sam Kabul, navodno iz dva smjera, a lokalne vlasti počele su se rasplinjavati. Glavne aktivnosti obuhvaćale su masovnu evakuaciju stranih diplomatskih predstavništava, dok su na tlu svjedoci opisivali izostanak ikakvih vidljivih priprema za obranu grada, osim opće navale stanovništva na banke i dućane. U tom svjetlu ne čudi ni da su još uvijek – izbjegavajući opću navalu na grad – talibani u rano popodne poslali i delegaciju predvođenu talibanskim vođom, mulom Abdulom Ghanijem Baradarom, na susret s ostacima Vlade. Cilj im je bio ugovorili nekakav prijenos vlasti. Tijekom pregovora, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani podnio je ostavku, da bi potom zajedno sa svojim zamjenikom Amrullahom Salehom pobjegao u Tadžikistan. Kasno poslijepodne, mala putnička Cessna prevezla je u Tadžikistan još barem 5 grupa viđenih Afganistanaca, pretpostavlja se vodećih vojnih i policijskih dužnosnika, koji će ondje navodno zatražiti politički azil. Delegacija u kojoj su bili predsjednik parlamenta, kao i bivši zamjenik predsjednika Afganistana Younis Qanuni i Ahmad Wali Massoud, brat Ahmada Shaha Massouda, otputovala je u Pakistan, formalno na razgovore, a vjerojatno u izbjeglištvo. Talibanski osvajači su navodno proglasili i opću amnestiju za sve afganistanske vojnike, te pozivaju stanovništvo da ostane u kućama budući žele mirno preuzimanje grada. Tijekom samo jednog dana nestale su sve ideje o obrani Kabula, a onda i naznake neke velike bitke za grad, dok je počelo tek masovno presvlačenje kabulske policije u civilnu odjeću, ali i pojava skupina talibana na ulicama grada u kaosu. Nakon jučerašnjeg bijega u Uzbekistan, putem Twittera odlasio se Ata Mohammad Noor, tvrdeći da su on i Dostum, kao i branitelji Mazar-e-Sharifa, izdani zbog dobro organizirane i kukavičke zavjere. Danas, nakon Ghanijevog bijega, na službenom Twitteru oglasio se i sada već bivši ministar obrane Afganistana, general Bismillah Mohammadi, koji je – obraćajući se pobjegulji Ghaniju – napisao: “Svezali su nam ruke iza leđa i prodali domovinu. Neka je proklet taj bogati čovjek i njegova banda!”

Prvi talibanski potezi – oslobađanje zatvora i puštanje zatvorenika

Dok je navodno u subotu bila suzbijena pobuna zatvorenika u najvećem afganistanskom zatvoru Pul-e-Charkhi (smještenom oko 17 kilometara istočno od grada), taj je kompleks konačno osvojen tijekom nedjeljnog jutra i mase bivših zatvorenika su puštene na slobodu. Jednako tako su u nedjelju, 15. kolovoza, talibani osvojili i prostor zrakoplovne baze Bagram (iz koje su se Amerikanci potajice povukli u rano jutro 6. srpnja), gdje je navodno također oslobođen velik broj zatvorenika iz zatvora Parwan – među oko 5.000 ondje držanih zarobljenika bio je navodno i dio viših talibanskih dužnosnika. Svi ti ljudi, kao i zatvorenici iz brojnih pokrajinskih zatvora, vjerojatno su momentalno dopunili talibansko ljudstvo u navali. U nedjelju ujutro se čulo da talibani nadziru i sve granične prijelaze Afganistana, a bez borbe pao je i Jalalabad – zadnji veliki grad u rukama Vlade i središte istočne pokrajine Nangarhar – da bi iza podneva stigle vijesti i o padu provincije Bamijan u ruke talibana. U samom Kabulu, iz kojeg se tijekom noći aktivno evakuiralo strance prema kompleksu međunarodnog aerodroma, koncentrirale su se brojne izbjeglice iz raznih krajeva talibanskim napredovanjem šokirane države. Ujedno, ondje ujedno pristiže i nejasan broj stranih vojnika ne bi li pomogli zračnu evakuaciju velikog broja stranaca, prvenstveno diplomata, ali i civila – što je dodalo razinu kaosa u gradu te zakompliciralo tamošnje ionako nejasne prilike. Američke snage evakuirale su i francuskog veleposlanika u Kabulu, Davida Martinona s obitelji, te svo osoblje francuskog veleposlanstva. Cijelo poslijepodne i navečer avionima se evakuiraju američki građana iz Kabula prema Al Dhafri u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što je povremeno bilo zaustavljeno talibanskim minobacačkim napadima na kabulsku zračnu luku. Zahvaljujući talijanskom Ratnom zrakoplovstvu, Kabul su do kasno poslijepodne napustili i posljednji talijanski građani, uključujući i osoblje veleposlanstva Talijanske Republike, dok je evakuacija hrvatskih građana bila tradicionalno kaotična i oslonjena ne na hrvatsku državu, nego prvenstveno na poslodavce za koje su dotični Hrvati radili u Afganistanu.

3. A vojska i policija?

Donedavno je pogled na Afganistanske nacionalne obrambene i sigurnosne snage (Afghan National Defence and Security Forces – ANDSF) izgledao prilično ružičasto. Sve te snage su 2003. ukupno brojile oko 6.000 ljudi, da bi se prema javnim izvorima iz 2019. godine pretvorile u policiju od oko 91.600 ljudi, i još Kopnenu vojsku od oko 173 tisuće ljudi, te Ratno zrakoplovstvo od oko 7.300 ljudi (financirani godišnjim obrambenim proračunom od oko 2 milijarde USD). Prema američkim podacima iz travnja ove godine konačno je na papiru bilo dostignuto ukupno brojno stanje od 182.071 vojnika i još 118.628 policajaca, a svi oni su navodno bili optimizirani za protupobunjenička i protuteroristička djelovanja. U svemu tome im je probleme radio konstantni defenzivni postav te rasipanje snaga širom države – na niz naselja, infrastrukturnih objekata, prometnica te odvojenih uporišta (koja je bilo teško braniti, a još teže opskrbljivati tijekom učestalih talibanskih opkoljenja). Uz opće logističke probleme, čak i u dobra vremena tu se spominjalo probleme s održavanjem brojnoga stanja svih tih organizacija, posebno među specijalistima.

Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.

Vojska je u Afganistanu bila organizirana u Kopnenu vojsku (Afghan National Army – ANA) i Zrakoplovstvo (Afghan Air Force – AAF). Kopnena vojska sastojala se od Zapovjedništva specijalnih snaga koje je tijekom zadnjeg desetljeća postupno dostiglo veličinu od oko 20.000 ljudi (pet brigada objedinjenih u Korpus za specijalne operacije krajem kolovoza 2017. godine), i koje je predstavljalo glavnu borbenu snagu Vlade u Kabulu. Glavnina ostatka Kopnenih snaga bila je koncentrirana u lake, teorijski manevarske snage – jednu mehaniziranu brigadu, sedam korpusa raspoređenih širom države i još jednu diviziju u glavnome gradu. Od svega toga su do večernjih sati u subotu, 14. kolovoza, u rukama Vlade iz Kabula ostali samo 201. korpus stacioniran oko Kabula i 111. divizija kopnenih snaga u Kabulu, te Korpus specijalnih snaga baziran u obližnjim krajevima provincije Wardak. Time se procjenjuje da su talibani zadnjih tjedana  od ukupno sedam korpusa Afganistanske narodne vojske zarobili ili uništili njih ukupno pet – 203. korpus u Gardezu, 205. u Heratu, 207. u Kandaharu, 209. u Mazar-i-Sharifu, 215. u Helmandu, te 217. u Kunduzu. Pri tome su oni vjerojatno zarobili i oko 70 posto ukupne vojne opreme koju su zapadne države posljednjih desetljeća donirale Afganistanu, što je samo dan kasnije bilo dopunjeno i postupnim zarobljavanjem čitavog ostatka.

Posebna je priča vezana uz tamošnje Ratno zrakoplovstvo. Naime, već je duže bilo jasno kako oko 80 do 90 posto zračnih udara po talibanima zapravo izvode SAD i njihovi saveznici, a postupni prestanak takvih aktivnosti jako se osjetio na terenu. Posebno se tu osjetilo i nedavno povlačenje oko 40 američkih bespilotnih letjelica iz sve šireg područja lokalnih borbenih operacija. Na to su se onda nadovezali i dodatni problemi za domaće zrakoplovne snage, koji su samo otežali borbeno stanje na tlu. Naime, krajem srpnja čulo se da je od oko 160 letjelica Afganistanskog ratnog zrakoplovstva, njih barem trećina neoperativna, bilo zbog nedostatka rezervnih dijelova, bilo zbog odlaska američkog ugovornog osoblja koje ih je pomagalo održavati u službi. Kad se tome doda još i učinak niza talibanskih likvidacija Vladi u Kabulu vjernih pilota, te manjak preciznog zrakoplovnog streljiva koji se pojavio ubrzavanjem ritma borbenih djelovanja, nije čudno da su se ti problemi počeli osjećati i širom države, na frontama oko niza opkoljenih i ugroženih provincijskih središta.

Iz Sjedinjenih Američkih Država učestalo se spominjalo kako je opremanje i uvježbavanje afganistanske policije i vojske ukupno koštalo oko 88 milijardi USD, što je sačinjavalo oko dvije trećine njihovih ukupnih donacija u tu zemlju od 2002. godine do danas. No, sada je sasvim jasno da su javna izvješća o uspješnosti tih investicija bila uvelike propagandna, te da se sustavno prešućivalo raširenu korupciju te praksu održavanja na popisima „vojnika-duhova“ i „policajaca-duhova“ – osoba koje nisu postojale u praksi, ali su na popisima omogućavale nadređenima da si spremaju njihove redovite prihode kao dodatak vlastitim primanjima. U isto vrijeme, uporno se čulo kako običnoj vojsci znaju kasniti plaće, dok se na terenu uporno čulo i o nedostacima u dostavi hrane te streljiva čak i u borbenim situacijama koje nisu obuhvaćale talibanska okruženja Vladinih snaga te potrebu dostave logistićke podrške zrakom.

Afganistanske snage ostavile su gomile oružja

Uz to, učestalo se čulo i o problemu tehnološke razlike između stranih financijera i instruktora te lokalnih snaga. Osim problema s redovitim održavanjem donirane opreme, za što se redovito koristilo strane plaćenike (koji su krenuli odlaziti čim se stanje stvarno pogoršalo), navodno je suštinski problem predstavljalo ustrojavanje afganistanskih postrojbi na način da za efikasna djelovanja ozbiljno ovise o intenzivnoj logistici te podršci iz zraka koju su uvelike pružali strani saveznici – budući da ta područja djelatnosti zapravo nisu bila u fokusu stranih mentora i donatora za pravu domaću izgradnju. Zato nije ni čudilo da sve od 2015. godine u javnoj sferi više nije bilo niza ključnih podataka kako o stanju i ustroju sigurnosnih snaga Afganistana, tako i o gubicima koje su te organizacije i njihove postrojbe redovite trpjele širom države – kako u pribavljanju ljudi, borbenim djelovanjima, ali i u epidemiji bolesti Covid-19 tijekom zadnjih godina. O svemu tome su jasno izvještavali i američki kontrolni mehanizmi, kojima je takvo skrivanje podataka onemogućavalo kontrolu efikasnog korištenja znatnih financijskih sredstava odvojenih za troškove Afganistana i tamošnjih američkih vojnih djelovanja. Sve ono što je time američki Pentagon štitio kao tajne podatke, dajući u javnost tek ružičaste propagandne detalje – ovih je dana eksplodiralo u lice kako američkih političara, tako i vojnih struktura koje se očigledno nisu pripremile za brzo urušavanje kompletne vojno-sigurnosne arhitekture Afganistana.

Smjena na čelu afganistanske vojske 11. kolovoza 2021. godine

Uz to, novačenje ljudstva u Afganistanu konstantno je bilo problematično, uz ozbiljne borbene gubitke podložno i sezonskim gubicima. čak do 30 posto kadrova, bilo zbog odlaska ljudi na sjetve ili žetve, ili borbenog dezertiranja – što je sve itekako utjecalo na koheziju preostalih postrojbi. A takve postrojbe se onda često slalo daleko od domaćih krajeva, u strani etnički prostor, gdje su oni bili posebno izloženi talibanskoj propagandi te pokušajima kupovine pred ikakve ozbiljnije operacije. Stanje su tu dobro ilustrirale i promjene na čelu Afganistanske narodne armije, gdje se od 2003. do 2021. godine ukupno izmijenilo 8 generala. No, dok je prvome od njih mandat trajao gotovo 7 godina (Bismillah Khan Mohammadi), a drugome gotovo pet godina (Sher Mohammad Karimi) – treći (Qadam Shah Shahim), četvrti (Mohammad Sharif Yaftali) i peti (Bismillah Waziri) su na tom mjestu između 2017. i 2020. izdržali po manje od 2 godine, da bi onda “rok trajanja” prvo pao na 347 dana za šestog (Mohammad Yasin Zia), pa 53 dana za sedmog (Wali Mohammad Ahmadzai) i konačno samo na 4 dana za osmog (Hebatullah Alizai). Naravno, takvom nestabilnom stanju nipošto nisu pomogle ni činjenice da su se ključni saveznici, Sjedinjene Američke Države, najednom prvo krenule potpuno samostalno (bez puno dogovora čak i s NATO saveznicima) sporazumijevati s neprijateljem u odvojenom mirovnom postupku negdje daleko od Afganistana, da bi onda krenuli i odlaziti – ponekad i bez osnovnog obavještavanja lokalnih snaga (kao u Bagramu 6. srpnja ove godine). Takav užurbani odlazak, umjesto postupnog javnog i jasno pripremljenog izvlačenja, u pravilu je za sobom povlačio i užurbano povlačenje ključnih civilnih kadrova te raznih profila zaposlenika brojnih privatnih vojnih kompanija o kojima su također ponekad ovisile i realne sposobnosti domaćih snaga – kojima su nasuprot stajali sve brojniji te dobro motivirani talibani, dodatno opremljeni zarobljenim oružjem, te ojačani i dodatnim iskusnim borcima oslobođenima iz raznih državnih zatvora širom Afganistana.

Oko 300.000 Afganistanaca koji su od 2001. do 2021. surađivali sa snagama Sjedinjenih Američkih Država suštinski su podobni za dobivanje tzv. Afganistanske specijalne imigrantske vize (Afghan Special Immigrant Visa – SIV). Riječ je viznom programu uspostavljenom 2009. godine, kojim su se prvenstveno mogli služiti razni prevoditelji, koji su u teoriji put SAD-a mogli povesti i bračne drugove te djecu mlađu od 21 godine. No, od 2014. do nedavno je takvih viza bilo izdano tek oko 16.000, dok se njih još oko 18.000 ovih dana nalazilo u birokratskom postupku. Nažalost, još uvijek je velik broj takvih ljudi koji su ostali zaglavljeni u kaosu što posljednjih dana prati pad dosadašnje vlasti u Afganistanu.

Iako se ukupan broj za SIV podobnih osoba u Afganistanu još prije nekoliko dana procjenjivalo na oko 45.000, a njihovo je zbrinjavanje formalno bilo jedan od naglasaka tamošnjeg američkog djelovanja posljednjih tjedana – minimalno je tih ljudi i zaista do sada završilo evakuirano na sigurno. Još u jutarnjim satima danas, u nedjelju 15. kolovoza, među ostacima Veleposlanstva SAD u Kabulu radio je jedan jedini vizni šalter za zaprimanje materijala za takve SIV vize, oko kojeg je satima trajala masovna ljudska drama prije nego li je i on bio zatvoren u okviru kompletnog zatvaranja i evakuacije veleposlanstva.

No, da ne bi bilo zabune, nije tu velika razlika između velesile SAD i male Hrvatske po pitanju efikasnog organiziranja spasa za vlastite građane te osobe od interesa. Iako je glavnina pripadnika Oružanih snaga RH iz Afganistana bila izvučena u rujnu prošle godine, kada je službeno završilo i hrvatsko sudjelovanje u tamošnjoj misiji Resolute Support, to ipak ne znači da hrvatskih građana više nema pod Hindukušom. Naime, domaći mediji – prvenstveno Nova TV – uspjeli su u nedjelju, 15. kolovoza, stupiti u kontakt s nekima od njih te čuti da je do  međunarodnog aerodroma u Kabulu dospjelo barem 5 hrvatskih građana koji su ondje čekali evakuaciju, dok je još njih 11 bilo u NATO bazi, budući su ondje i radili. Jedna je osoba jutros uspjela otputovati za New Delhi u Indiji, gdje navodno nije dobio tranzitnu vizu te je završio u zatvoru – komentirajući kako je bolje tako završiti u Indiji nego među pobjedonosnim talibanima. Još je jedna osoba navodno uspjela otputovati put Istambula. O svemu tome se još jučer, u subotu 14. kolovoza, moglo službeno čuti i od Ministarstva vanjskih i europskih poslova – koje je potvrdilo da su u Afganistanu ostala barem 23 hrvatska državljana koji traže izlaz iz te zemlje.

 „Navedene osobe, kao i članovi njihovih obitelji, nisu zatražile konzularnu pomoć hrvatske službe vanjskih poslova. Tvrtke koje su angažirale hrvatske državljane organiziraju repatrijaciju svojih zaposlenika. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nastavlja pratiti razvoj situacije u Afganistanu te stoji na raspolaganju hrvatskim državljanima za svu potrebnu pomoć“,

kazalo se iz MVEP-a. O tome se u nedjelju 15. kolovoza za Nova TV onda oglasio i premijer Andrej Plenković napominjući:

„Sve službe su uključene. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, ministar Grlić je u dnevnom kontaktu. Uglavnom je riječ o ljudima koji rade u različitim međunarodnim aranžmanima ili angažmanima. Ima ih, negdje, između dvadesetak i 30 maksimalno, prema onome što mi znamo. Svi su oni u proceduri organiziranog povratka od strane njihovih poslodavaca“.

Naravno, dok sam spomen „dnevnog službenog kontakta“ u situaciji koja se posljednjih dana doslovno mijenja iz sata, pa čak i minuta, baš i ne ulijeva veliko povjerenje, o točnosti ovih hrvatskih izjava čuti će se uskoro, baš kao što se skoro u stvarnome vremenu gleda i koprcanje Sjedinjenih Američkih Država na poslu evakuacije kadrova s kaotičnog terena u Afganistanu.

P.S. Po pitanju spašavanja preostalih hrvatskih državljana iz kaosa Afganistana zanimljivom se pokazala i objava Dmitra Kulebe, ukrajinskog ministra vanjskih poslova, iz ranih jutarnjih sati ponedjeljka, 16. kolovoza. Naime, on je na društvenoj mreži Twitter tada kazao:

„Ukrajinski zrakoplov stacioniran u fganistanu prevezao je državljane Ukrajine, Nizozemske, Hrvatske, Bjelorusije i Afganistana iz Kabula. Oni su sada sigurni. Mi ne napuštamo naše ljude & pomažemo drugima. U slučaju daljnjih zahtjeva, učinit ćemo sve što je moguće da pomognemo Ukrajincima & strancima“.

Dakle, kao i u nizu drugih međunarodnih kriza, dok Republika Hrvatska promatra stanje i kontaktira, netko drugi zapravo spašava hrvatske državljane nasukane u kriznim žarištima. Nažalost, pri tome nije jasno o kojem se broju spašenih tu zapravo radi.

Nakon što se jučer moglo čuti kako je Turska potpuno spremna za vojna djelovanja u Siriji, te da se ta država neće dati omesti američkim prijetnjama, danas popodne su turske snage i krenule u vojnu operaciju na sjeveroistoku Sirije, nazvanu “Izvor mira”. Kako je nakon dvodnevne posjete Srbiji danas objavio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan putem Twittera: “Naše turske Oružane snage sa Sirijskom nacionalnom armijom započele su operaciju Izvor mira protiv terorističkih organizacija PKK/YPG i Daesh na sjeveru Sirije. Naš cilj je izbrisati ovaj teroristički koridor, koji pokušavaju uspostaviti na našoj južnoj granici, te donijeti mir i sigurnost u regiju“. Nadalje, on je opisao i turske vojne ciljeve: “Operacijom Izvor mira mi ćemo eliminirati terorističke prijetnje prema našoj državi. Sigurnom zonom koju ćemo uspostaviti osigurat ćemo povratak sirijskih izbjeglica u njihovu zemlju. Zaštitit ćemo teritorijalni integritet Sirije, a spasiti ljude ove regije iz kandži terora“. Kao protivnici prema kojima je usmjerena ova vojna operacija navedeni su prvenstveno organizacije Daesh (Islamska država),te PKK/KCK/PYD-YPG, sklop kurdskih stranaka sa svojim vojnim krilima.

Trump i turska intervencija

Iako je predsjednik Donald Trump još u ponedjeljak prijetio Turskoj ako pretjera u “čišćenju” sjevera Sirije, jučer je njegov ton na društvenim mrežama bio tek ponešto suzdržaniji. Priznajući povlačenje snaga SAD iz Sirije, Trump samo tvrdi kako to nije izdaja saveznika, budući da će se nastaviti s davanjem nekakve pomoć u novcu i oružju. Ujedno, Tursku se upozorava da bi nepotrebne borbe mogle biti pogubne za njihovu ekonomiju i valutu – iako to u ovoj situaciji ne izgleda ikakvim ozbiljnim sredstvom odvraćanja ili pritiska. Danas se priča donekle promijenila, tako da je Trump i prije turskoga napada svoj fokus već prebacio na standardnu floskulu o Bliskom Istoku (baš kao što se voli pričati i za Balkan) kao tradicionalnom prostoru nekakvih sukoba uz ponavljanje zahtjeva da Turska ujedno od Kurda preuzme zarobljene borce Islamske države – posebno i one strance koje Europa ne želi primiti natrag kući.

Nakon toga, baš u vrijeme kada je Turska i službeno obavijestila svjetske sile o započinjanju svoje vojne operacije, Trump se na Twitteru iz nekog razloga krenuo osvrtati na ulazak SAD u Irak 2003. godine, povezujući i to s raznim razlozima zbog kojih baš on sada mora voditi povlačenje SAD s Bliskog istoka, zanemarujući vlastitu nacionalnu sigurnost, te saveznike koji ovise o snagama SAD. Na samu tursku intervenciju osvrnuo se priopćenjem oko 19 sati po našem vremenu, napomenuvši: “Ovoga jutra Turska, NATO članica, napala je Siriju. SAD ne podržavaju ovaj napad i pojasnile su Turskoj da je ova operacija loša ideja. U tom području nema američkih vojnika. Od prvog dana kada sam ušao u političku arenu, pojasnio sam da ne želim voditi te beskrajne i besmislene ratove – posebno one koji ne koriste SAD-u. Turska se obvezala štititi civile, štititi vjerske manjine, uključujući kršćane, i osigurati da ne dođe do humanitarne krize – i mi ćemo tražiti da se toga pridržavaju. Uz to, Turska je sada odgovorna osigurati da svi zarobljeni ISIS-borci ostanu u zatvoru, i da se ISIS ne obnovi na bilo koji način u bilo kojem obliku ili formi. Očekujemo da se Turska pridržava svih svojih obveza i nastavljamo pratiti situaciju“.  U skladu s prethodnim najavama, tijekom večeri se čuje i o mogućim američkim sankcijama za Tursku (usmjerenim na pojedine turske političare, energetiku, vojnu suradnju), koje bi mimo Donalda Trumpa mogle biti izglasane u Kongresu SAD višestranačkom većinom otpornom na predsjednički veto. O svemu tome sutra bi iza zatvorenih vrata trebalo raspravljati i Vijeće sigurnosti UN-a, na zahtjev 5 europskih država (Francuske, UK, Njemačke, Belgije i Poljske), dok će u subotu 12. listopada turska invazija sjevera Sirije biti na dnevnome redu izvanrednog zasjedanja Arapske lige u Kairu, koje je danas sazvao Egipat.

Dok se danas ujutro tuski predsjednik Erdoğan o svemu čuo s ruskim predsjednikom Putinom, tursko Ministarstvo obrane je na Twitteru objavilo kako je o predstojećoj vojnoj operaciji tek oko 14 sati po lokalnom vremenu obavijestilo Sjedinjene Američke Države, Rusku Federaciju, Veliku Britaniju, Njemačku, Francusku, Italiju, NATO i Ujedinjene narode. Predstavnici stalnih članica Vijeća sigurnosti UN bili su danas pozvani u Ministarstvo vanjskih poslova, te upoznati s detaljima operacije koja je počela u 16 sati po lokalnome vremenu. Prema turskom ministru vanjskih poslova Mevlutu Cavusogluu, režim u Damasku je bio obaviješten uručivanjem diplomatske note u njihov konzulat u Istanbulu. Erdoğan je o predstojećim vojnim koracima obavijestio i vodstva glavnih turskih stranaka, te ih je pozvao da podrže vojna djelovanja na prostoru Sirije istočno od Eufrata. Sirijski režim u Damasku osudio je tursku akciju ističući da “Agresivno ponašanje Erdoğanova režima jasno pokazuje turske ekspanzionističke ambicije na teritoriju Sirijske Arapske Republike i ne može biti opravdano ikakvim argumentima“. Ujedno se iz Damaska nije propustilo ni dometnuti kako se odgovornima drži i neke sirijske Kurde, budući se sve ovo događa “kao posljedica njihove ovisnosti o ‘Američkom projektu’“.

Vojna djelovanja u Siriji

Od ukupno oko 900 kilometara duge granice Sirije i Turske, ovom operacijom je obuhvaćen pojas duljine oko 500 kilometara. Iako se tu pretežito spominje pojas “istočno od Eufrata”, ipak je vidljiv spomen uključivanja u zonu operacija i prostora zapadno od Eufrata, oko mjesta Manbij, koji je neuspješno bio na turskome nišanu još 2016. godine u okviru tadašnje operacije “Štit Eufrata”. To djelovanje, zajedno s turskim napadom na kanton Afrin 2018. godine (tzv. “Operacija maslinova grančica”), već je dovelo do izbacivanja kurdskih snaga s ukupno oko 4.000 kvadratnih kilometara pojasa uz centralni dio granice Sirije s Turskom. No, kako spominju turski izvori, plan je u ovu novu “sigurnu zonu”, koja bi na istoku Sirije sada trebala obuhvatiti pojas širine oko 30 kilometara uz granicu, naseliti oko 2 milijuna sirijskih izbjeglica iz današnjih izbjegličkih kampova po Turskoj.

U do sada zabilježenim djelovanjima turske vojne operacije radilo se pretežito o zrakoplovnim i topničkim bombardiranjima kurdskih ciljeva u Siriji. Prema navodima turskih medija, borbeni zrakoplovi F-16 napali su zrakoplovnu bazu Rami, i njena skladišta streljiva u okrugu Ayn Isa (oko 60 km istočno od utoka Eufrata u Siriju), kao i sela Aluk, Mustel, Esadiye, Fender i Hushan. Uz to su napadana i veća mjesta uz čitavu sjeveroistočnu granicu Sirije i Turske. Turski mediji su spominjali i topnička djelovanja u prostoru podijeljenog pograničnog grada Akçakale/Tel Abyad, na oko 85 kilometara istočno od utoka Eufrata u Siriju (80 km sjeverno od negdašnjeg sjedišta Islamske države u gradu Raqqa), te pograničnog mjesta Ras al-Alayn (oko 180 km istočno od utoka Eufrata u Siriju, otprilike na pola kurdskih krajeva zahvaćenih operacijom). Ove se krajeve bombardiralo i iz zraka, kao i ciljeve u okruzima Qamishli (oko 290 km od utoka Eufrata u Siriju, i 95 km od tromeđe Irak-Sirija-Turska), te Derik (na krajnjem istok u Sirije, oko 370km zračne linije od utoka Eufrata u Siriju, i na oko 20 km od tromeđe Irak-Sirija-Turska). Kod mjesta Qamishli čulo se o napadima na selo Sikarkah te zatvor al-Chirkin u kojem je i niz zarobljenih ISIL boraca, dok je u istočnom okrugu Derik bio gađan prostor oko energetski važne brane Bouzra. Turski mediji posebno ističu i korištenje sustava za elektroničko ratovanje “Koral”, proizvod turskog obrambenog proizvođača ASELSAN, čija su djelovanja navodno pomogla dosadašnjem tijeku intervencije. Prema turskim vojnim izvorima, u prvom danu operacije izvedeni su napadi na ukupno 181 kurdski cilj u Siriji. S druge strane, kurdski izvori spominju napade na 16 vojnih ciljeva, dok su turska zračna djelovanja navodno pokrivala područje oko 50 km od granične linije.

U večernjim satima srijede, 9. listopada oko 22.30 po lokalnom vremenu, Turska je pokrenula i kopnenu komponentu svoje aktualne intervencije u Siriji, navodno na 4 točke – dvije nedaleko grada Tel Abyad, i dvije istočno, kraj mjesta Ras al-Alayn. Prema dostupnim podacima, izgleda da se radi o pokušajima da se napredovanjima s istoka i zapada svaki od ova dva pogranična grada odsječe u zaseban opsadni prsten. Kurdski izvori su oko 23.30 po lokalnom vremenu navodili kako je tursko kopneno napredovanje početno bilo zaustavljeno ili barem usporeno kod grada Sluk, 19 km jugoistočno od Tel Abyada, te kod pograničnog grada Tal Halaf, na oko 4 km zapadno od grada Ras al-Alayn. Nagađa se kako će upravo taj potez dug oko 100 kilometara, između gradova Tal Abyad i Ras al-Alayn, biti glavnim poprištem prve faze turske operacije, da bi se iz te zone kasnije nastavilo na zapad prema pograničnom gradu Kobani, te istočno prema gradu Qamishli. Time bi ovo tursko vojno djelovanje započelo u relativno rijetko naseljenom prostoru pretežito arapskog stanovništva, dok bi tek u idućoj fazi intervencije turske snage ušle u gušće naseljene kurdske krajeve. Iako turska nije objavila točne prostorne ciljeve svoje operacije, američki izvori nagađali su da prva djelovanja pokazuju koncentraciju na potez dubine oko 8 km od granice (5 milja, zona zajedničke tursko-američke nadležnosti po dogovorima ovoga ljeta), dok bi kasnije ipak moglo biti riječi o zoni dubine oko 30 kilometara (18 milja, kako se vidjelo na kartama koje je turska strana prezentirala javnosti u više navrata).

A što rade Kurdi?

Što se tiče reakcija sirijskih Kurda, turski mediji spominju kako je iz područja grada Qamishli u Tursku bilo ispaljeno 6 raketnih projektila, no ne navode moguće turske žrtve ovoga napada. Iz kurdskih se izvora čulo i o kurdskom bombardiranju položaja turskih sirijskih saveznika na samome ušću Eufrata u Siriju, gdje je gađano područje oko gradova Jarabulus u Siriji i Karkamış u Turskoj. Osim toga, u kurdskim se izvorima navodi rastući broj civilnih i vojnih žrtava, dok je navodno u tijeku bijeg većeg broja civila iz gradova na prostoru turske vojne operacije. Spominje se i večernji nastavak bombardiranja okolice mjesta Tel Abyad. No, dok kurdski vojni izvori najavljuju namjeru provođenja obrambenih operacija, oni istodobno javljaju kako nemaju sredstava za zbrinjavanje očekivanog velikog broja izbjeglica.

Pa ipak, pri ikakvom promišljanju posljedica ovih djelovanja treba imati na umu i činjenicu kako baš objavljeni pogranični pojas turskih operacija predstavlja srž kurdskih područja u Siriji – koje su Kurdi bili u stanju držati i braniti čak i u vrijeme najveće snage Islamske države. Za razliku od toga, kad se pogleda njihove preostale prostore, južno od granica turske “sigurne zone” – to su većim dijelom prostori koje su Kurdi stekli nedavno, tijekom vojnoga rušenja Islamske države uz pomoć SAD i zapadnih saveznika. Zato i ne čudi da su u najavljenom prostoru turske vojne operacije i ukupno dva kampa sa zarobljenicima Islamske države – jedan sjeverno od mjesta Ayn Isa, na rubu zapadne zone spominjane druge faze turske operacije, i drugi na samome istočnom kraju Sirije, rubno ali ipak u zoni od 30 km od turske granice. Dok se danas čulo o kompletnom prestanku kurdskih vojnih operacija protiv ostataka Islamske države, budući su sve svoje snage okrenuli prema nadolazećem turskom napadu, sudbina zarobljenih islamista u logorima na prostoru borbi (ali i u nizu dodatnih takvih kampova izvan samih prostora vojnih operacija) postala je suštinski neizvjesna početkom turskih vojnih djelovanja. Jedinu utjehu tu pruža aktualna tvrdnja Donalda Trumpa da su SAD ipak uspjele dio najopasnijih ISIL zarobljenika preseliti “na nepoznatu lokaciju“, gdje ih se može odvojeno čuvati tijekom turske intervencije u Siriji – doduše, bez ikakvih navoda o koliko se ljudi radi, kada su premješteni ili kamo ih se otpremilo.

Nakon što je krajem prošle godine ministar obrane SAD-a James Mattis otišao s funkcije baš radi naglih i jednostranih najava američkog povlačenja iz Sirije, izgleda da je danas ta tema opet naglo došla u fokus svjetske javnosti. Naime, Donald Trump, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, prije nekoliko sati iznenada je objavio novi smjer svoje politike u Siriji. Do ovoga je došlo po jučerašnjem telefonskom razgovoru Trumpa i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, u kojem su SAD u Siriji najednom pristale na povlačenje i ideju “sigurne zone istočno od Eufrata”, koju Turska već duže propagira. Dok se dogovor okrunilo objavom o posjeti turskog predsjednika Washingtonu idućeg mjeseca, na poziv Donalda Trumpa, Erdogan je nedjeljnu večer začinio televizijskim objavama kako se “zračnu i kopnenu” operaciju protiv Sirijskog Kurdistana (Rojava) istočno od Eufrata može očekivati još večeras ili već sutra (u ponedjeljak, 7. listopada).

Buduće ponašanje SAD na sjeveroistoku Sirije su iz Bijele kuće kasno navečer u nedjelju 6. listopada 2019. godine opisali riječima: “Turska će uskoro krenuti s dugo planiranom operacijom prema sjeveru Sirije“, a ujedno: “Oružane snage SAD neće podržavati ili biti uključene u tu operaciju, i snage SAD, nakon što su pobijedile prostorni ‘Kalifat’ organizacije ISIS, više neće biti u tom neposrednom području“. No, dok Turska uspostavu ove zone širine 20 milja (oko 32 kilometra) uzduž granice Sirije i Turske već duže smatra tek mjerom za suzbijanje terorističkih prijetnji kurdskih organizacija PKK-YPG, riječ je ujedno i o bitnom rezanju prostora kurdske autonomne regije u Siriji, koja se proteklih godina iskazala kao borbeni saveznik SAD. Ovu situaciju dodatno zaoštravaju i planovi Turske da u tu zonu, nakon izbacivanja tamošnjih kurdskih postrojbi, naseli s oko 2 milijuna sirijskih izbjeglica, od njih ukupno oko 3,6 milijuna po izbjegličkim kampovima u Turskoj – što bi nakon vojnog zauzimanja značilo i trajnije mijenjanje etničke slike ovog kurdskog prostora.

Ove promjene je u ponedjeljak, 7. listopada 2019. oko 13 sati po našem vremenu, Trump sažeo i u Twitter-poruci od ukupno 5 dijelova, kojom je opisao svoj rezon za povlačenje vojnih snaga SAD iz područja na granici Turske i Sirije pod kontrolom sirijskih Kurda – koja u predstojećoj ofenzivi planira okupirati Turska. Time bi u praksi bila okrenuta leđa sirijskim Kurdima, koji su se proteklih godina iskazali kao jedini pouzdani saveznici oko 1.000 vojnika SAD u njihovoj borbi protiv Islamske države, dok bi praktično u pitanje bio doveden i budući status oko 100.000 osoba povezanih s ISIL-om, koje Kurdi drže u zarobljeničkim logorima nakon osvajanja većine područja donedavne Islamske države. No, dok se s terena čuje kako su američke postrojbe već krenule odlaziti iz pojedinih graničnih postaja prema Turskoj, ova je politika među sirijskim Kurdima brzo prepoznata kao “ubod nožem u leđa”. Pri tome, Trump je u svoju obranu spomenuo i činjenicu kako baš SAD o svom trošku drže spomenute ISIL-logore u Siriji, što je ubrzo osporeno s više strana (posebno od Bretta McGurka, do 31. prosinca 2018. Trumpovog posebnog predsjedničkog izaslanika zaduženog za Globalnu koaliciju za pobjedu nad ISIL-om). Oštre kritike mogle su se čuti čak i s republikanske strane u političkoj javnosti samih SAD, gdje su posebno odjeknule riječi utjecajnog republikanskog senatora Lindseya Grahama, inače iznimno vjernog Trumpu, koji je za Fox News istaknuo da ovaj potez predstavlja “veliku pobjedu za Iran i Assada, te veliku pobjedu za ISIS“, kao i “katastrofu u nastajanju“. Još nije jasno ni kako će na ovu novinu reagirati europski saveznici SAD, od kojih neki imaju i vojne postrojbe na kurdskome sjeveroistoku Sirije, a koje se navodno uopće nije konzultiralo pri planiranju te objavi ovog bitnog vojnopolitičkog koraka.

U ponedjeljak, 7. listopada oko 17 sati po hrvatskom vremenu, Donald Trump još je branio svoju novu politiku prema Siriji, napominjući kako ovim potezom zapravo ispunjava svoja predizborna obećanja, okončavajući time i “funkciju policije, u korist ljudima koji uopće ne vole SAD” – ali koji su ipak, kao odani američki saveznici posljednjih godina, podnijeli preko 11.000 mrtvih i oko 23.000 ranjenih u ulozi pješaštva tijekom američkog suzbijanja Islamske države. No dok inače za Trumpa Ruska Federacija i Kina ni izbliza nisu problem kakvim ih ocrtava sigurnosni sustav SAD, ovoga puta Trump nije oklijevao ostanak američkih snaga u kurdskim prostorima Sirije opisati baš kao nešto čemu bi se samo Rusija i Kina veselile, budući da on zadržava SAD zaglavljene uz velike troškove. Ujedno, Trump tu svoje mijenjanje jedne od osnovnih odrednica čitavog ratišta u Siriji opisuje i kao motivirano “koncentriranjem na širu sliku“, gdje se je navodno i jednostavno vratiti na staro (nakon što se time prvo iznevjeri jedine čvrste saveznike u regiji).

Pa ipak, brojne kritike u političkim forumima i američkim medijima izgleda da su brzo naišle na plodno tlo, budući da već oko 18 sati, opet u ponedjeljak 7. listopada, u javnosti odjekuje novi tweet Donalda Trumpa, koji se on na neuobičajen način oštro obrušava po američkom NATO savezniku Turskoj, u čiju očiglednu korist ide čitava nova sirijska politika SAD. Trump tu doslovno kaže: “(…) ako Turska napravi išta što ja, u mojoj velikoj i nedostižnoj mudrosti, budem smatrao da je pretjerano, totalno ću uništiti i izbrisati ekonomiju Turske (kao što sam već i ranije!)“. Pri tome, on očekuje “da Turska, s Europom i drugima, bdije nad zarobljenim borcima ISIS i njihovim obiteljima” – koje, doduše, niz zemalja odbija primiti natrag u svoje nacionalne granice, kojima su nakon sirijske avanture široko bila i oduzimana europska državljanstva, i koje već mjesecima o svom trošku čuvaju Kurdi u Siriji. Uz spomen prošlih udara na Tursku ekonomiju – vjerojatno imajući na umu uvođenja kaznenih carina tijekom ljeta 2018. godine – Trump upozorava i na ogroman doprinos SAD u pobjedi nad Islamskom državom, usmjeravajući i druge bogate međunarodne igrače da izvole sami štititi svoje nacionalne teritorije. Ovo sadržajno novo internetsko obraćanje javnosti Trump prigodno završava pisanim pokličem – “THE USA IS GREAT!“. Uglavnom, ako je i od Donalda Trumpa – čudno je!

Iako se tursku sigurnosnu zonu prvenstveno opisivalo u pojasu dužine oko 100 kilometara omeđenom rijekama Balikh (južno od mjesta Tal Abyad na tursko-sirijskoj granici) pa do sjevernog toka rijeke Khabur (južno od mjesta Ras al-Ain na tursko-sirijskoj granici) – pravi opseg turskih namjera zapravo još nije poznat. Usprkos najavama o gomilanju turskih trupa u graničnim prostorima, do večernjih sati ponedjeljka 7. listopada tu još nisu zabilježeni ikakvi turski prelasci mđunarodne granice. U isto vrijeme čulo se tek ponešto o kurdskim pripremama za zaustavljanje takvih turskih vojno-političkih nastojanja, ali još nisu dani znaci za uzbunu ili evakuaciju kurdskih gradova na sjeveroistoku Sirije. Pri tome nije jasno mogu li Kurdi nastaviti čuvanje zarobljeničkih logora s pobornicima Islamske države, u slučaju da njihove snage budu masovno angažirane protiv Turske. Jednako tako, nije jasna ni politika koju bi Turska primijenila prema tim logorima i njihovim stanovnicima, u slučaju da spomenuta masa sigurnosno vrlo upitnih ljudi i stvarno dođe u turske ruke (kako su to jučer objavili iz Bijele kuće, i kako je to danas objavio Donald Trump na društvenim mrežama). Naime, nije sporno kako je većina stranaca u redove Islamske države stigla baš preko Turske, koja je po tom pitanju žmirila na oba oka, iako se formalno svrstala protiv ovih islamističkih radikala. Za kraj, treba napomenuti i kako je izuzetno teško procijeniti potencijale ove buduće turske vojne operacije u Siriji, imajući u vidu probleme te otezanja koje je Turska imala pri uspostavi slične sigurnosne zone u prostorima Sirije sjeverno od Aleppa prije tri godine, ili pri osvajanju kurdskog kantona Afrin početkom 2018. godine.

Situacija kad defanzivno oružje postane ofanzivno

Ovdje nije pitanje hoće li doći do obračuna izraelskih snaga sa sirijskim (čitaj ruskim) sustavom S-300, već kada će se to dogoditi. Pokušavajući procijeniti trenutnu situaciju na terenu nemoguće se oteti zaključku kako je rušenje ruskog zrakoplova iznad Sirije – sirijskom raketom ruske/sovjetske proizvodnje – izgovor, ali ne i valjan  povod za raspored sustava S-300 u Siriju. U geopolitičkom i geostrateškom nadmetanju, Rusi su Izraelcima, Amerikancima ali i Europljanima, postavili stupicu sa smišljenim uzmakom ukoliko se situacija razvije nepovoljno po S-300. Uzmak i pokušaj očuvanja mita o nenadmašivosti ruskog oružja bit će na prebacivanju krivnje za neuspjeh na „sirijske“ poslužitelje – jer sve bi zasigurno bilo drugačije da su sustavom upravljali Rusi. Slika broj 1

U slučaju neuspjeha F-35, ni Izraelci a ni Amerikanci neće imati takvu mogućnost. Naime, odavno je jasno kako se Izraelci  smatraju – i to zasluženo – ponajboljim u izvlačenju maksimuma iz opreme kojom raspolažu. Konačni rezultat odmjeravanja bit će teško proglasiti neodlučnim, a ulozi su veliki. Gledajući čisto s tehničko-tehnološkog stajališta, jedan od ta dva nadasve vrijedna i kvalitetna sustava (F-35 i S-300) mogao bi doživjeti procvat i postati izvorom velikih te unosnih poslova diljem svijeta, a dugi istovremeno postati ne-perspektivan, ili u najboljem slučaju s ispodprosječnom zainteresiranosti potencijalnih kupaca.

Dio raketnih sustava za obranu zračnog prostora

Na simboličnoj razini to će biti sukob jednog od najskupljih, ali još ne u potpunosti zrelog zrakoplova, i jednog od najboljih zrelih raketnih sustava protuzrakoplovne i proturaketne obrane na svijetu. U stvarnosti, to će biti „laboratorijski“ obračun zračnih i protuzračnih, konvencionalnih sposobnosti na najvišoj razini s jedne i duge strane, za prevlast u zračnom prostoru, i ne samo to. Kada se pogleda brojnost i raznolikost raketnih sustava, sirijska zračna obrana izgleda zaista fascinantno. Tome treba dodati zrakoplovstvo i trupnu protuzrakoplovnu obranu. Druga strana također raspolaže s fascinantnim snagama na moru i u podmorju, na kopnu, te posebno vrhunskim zrakoplovstvom dizajniranim za vlastite potrebe s jedinstvenom maštovitošću uporabe.

Dio raketnog arsenala za zračnu obranu Sirije

Sirijska obrana je dosta kompleksna, a dodatnu širinu joj daje šarolikost sustava od dosta starih, neosjetljivih ili malo osjetljivih na kibernetička djelovanja, do najmodernijih – od malog  dosega  „Pancir S-1“, preko srednjeg dosega „Buk M-2“ do najnovije inačice „S-300“ koja je na granici prijelaza u „S-400“. Na drugoj strani su zrakoplovi F-35, F-15 i F-16, te cijeli spektar bespilotnih letjelica – od malih dronova do skoro pa bespilotnih zrakoplova. Također postoji dugačka ruka i za djelovanje s kopna, ali i s podmornica te brodova.

Sa sigurnošću se može tvrditi da će i jedni i drugi na raspolaganju imati „oči“ iz svemira, iako je moguće i da za kratko vrijeme u svemiru netko tu bude „slijep“. Za očekivati je maksimalne napore na planu destrukcije i obmane protivnika maskiranjem, klasičnim elektroničkim ometanjima, ali i kibernetičkim upadima na najosjetljivija mjesta na kopnu, u zraku ali i u svemiru. Ne treba se zamarati sa činjenicom kako u ovom slučaju jedna strana nema baš sve te sposobnosti, jer tu je onaj tko ih ima. Ovisno o razvoju događaja, s obzirom na mogućnosti, nije za isključiti i tajnovito „tvrdo“ djelovanje prijatelja.

Mogući nositelji i oružja udara s mora i iz podmorja

Pored velike gospodarske štete ili koristi, veliki i još veći potresi mogli bi se desiti u geopolitičkom i geostrateškom pomicanju moćnih figura na važnom bliskoistočnom i okolnim prostorima, ali i preko Libije do Gibraltara. Vješto se koristi pomicanje težišta američkog angažmana na Pacifik i Indijski ocean, a uskoro i na sjever u područje Sjevernog ledenog mora i Arktika. Nesnalaženje, neodgovornost ali i nemoć EU je zapanjujuća. Ovo je vrijeme kad se naočigled poduzimaju mjere za izbacivanje „zapada“ ne samo iz sjeverne već iz cijele Afrike. Konačno EU mora napraviti više za snažniji utjecaj u vlastitom okruženju u svim segmentima društvenog života – uključujući prije svega artikuliranu vanjsku i koordiniranu unutarnju politiku, snažniju diplomaciju, zaštitu vlastitog identiteta, te svakako u području obrane i sigurnosti (jačajuću oružane snage u cijelosti, te svoju obalnu i graničnu stražu). Ako se već desetljećima za nosač zrakoplova simbolično zna reći (posebno u Rusiji) – „Kada oni negdje u svijetu imaju problem pošalju njegovo veličanstvo nosač zrakoplova i riješe problem“. Druga strana polaže najveću nadu u svoje „veličanstvene rakete“, jer u biti na njima temelji vlastitu ratnu moć („военная сила“).

Sredstva udara s kopna

Gdje je tu zamka i kako iz nje izići bez posljedica ili bar bez značajnijih gubitaka?! Zamka je u činjenici kako je S-300 po svojoj temeljnoj naravi defanzivno oružje ako je raspoređeno na za to primjerenom prostoru, što u ovom slučaju nije. Iz središnje Siriji doseg je do Jeruzalema, a ako se pomaknu južno – još i dalje. Pod izgovorom zaštite sirijskog zračnog prostora, ispod takvog kišobrana odvijaju se za židovsku država veoma opasne aktivnosti raznih militantnih pokreta i snaga nekih stranih zemalja raspoređenih u Siriji. Upravo zbog tih razloga Izrael je primoran djelovati u toj, od drugih dizajniranoj situaciji, bez mogućnosti velikog iznenađenja. Ipak, pri donošenju odluke stratezi Izraelskih obrambenih snaga (Israel Defense Forces – IDF) imaju važne alate u  rukama. To se prije svega odnosi na sljedeće: s čim, kako i kada će pokušati razoriti postavljenu zamku, te svakako motivirano i izuzetno obučeno provedbeno ljudstvo. Ostanak u stupici ugrožava opstanak, i u konačnici može dovesti do nestanka Izraela kakvog poznajemo, i ne samo Izraela. Znamo kako stupica djeluje u prirodi. Što bi to značilo za židovski narod u svijetu i mogu li oni prihvatiti još jednu kataklizmu?

Nositelji zračnog udara

Ako pokušamo odgovoriti sa čim, vidimo kako postoje vrhunski sustavi za to u svim sastavnicama IDF. Vrhunski profesionalci će sigurno obaviti na najvišoj razini obavještajne pripreme, hraneći donosioca odluke preciznim i pouzdanim podacima. Specijalne snage će biti tamo gdje treba, kada treba i učinit će što treba. Ove sastavnice su u svakoj državi obavijene velom tajnosti i o njihovim sposobnostima najčešće nemamo informacija, a sudove možemo stvarati tek nakon provedene akcije. Puno je lakše voditi raspravu o tehničko-tehnološkoj komponenti, a u Izraelu o tome imaju što reći sve tri temeljne grane IDF.

• Kopnene snage raspolažu s dovoljno dugačkom rukom i mogu doseći željene točke.
• Mornarica također ima mogućnost djelovati i ostvariti najveće iznenađenje. Izrael raspolaže s izvrsnim podmornicama (Dolphin 1 i 2) koje mogu nositi rakete i upotrijebiti ih protiv kopnenih ciljeva.
• Zrakoplovstvo je najpozvanije za ovu zadaću i raspolaže respektabilnim arsenalom mogućnosti.

Vjerojatno oružje prvog udara iz zraka

Sirijska zračna obrana raspolaže s  više od 10 različitih protuzrakoplovnih i proturaketnih, raketnih sustava, od starijih iz sovjetskog vremena do najnovijih, ruskog dizajna (S-300, Buk M2 i Pancir). Pokrivene su sve daljine i visine koje mogu biti i to na trenutno jako visokoj tehničkoj i tehnološkoj razini. Nedostatak je teško povezivanje u jedinstveni sustav tako velike tehnološke raznolikosti. Problem je i kvalitetna identifikacija ciljeva, čak i po kriteriju „svoj-tuđi“, a što je potvrđeno rušenjem ruskog izvidničkog zrakoplova. Na prvu bi se loptu moglo po načelu „halo efekta“ zaključiti o problemu osposobljenosti za najnovije sustave, ali to jamačno neće biti slučaj. Kada se želi i ima dovoljno novca te interesa uvijek se nađu oni koji znaju, mogu i hoće. Ako se upustimo u moguće scenarije izlažemo se riziku pogreške, ali to je cijena predviđanja koje podrazumijeva znanje, lucidnost i hrabrost. Naime, slikovito rečeno – treba vidjeti kroz brdo ili iza brda, i to dovoljno jasno. To ne znači da si smijemo pripisivati osobine grčkog boga Aresa. Ne treba se oslanjati na vidovitost već na analitičnost zasnovanu na logici, oslobođenoj od navijačkih strasti i predrasuda.

Moguće inačice rješenja (ili pokušaja) problema:

1. Izrael prihvaća i ostaje u postavljenoj stupici. Uvjeren sam u NE.
2. Rusi povlače sustav S-300. Odgovor bi bio NE, bar u razumnom vremenu, posebice ako su ga Sirijci već platili.
3. Rusi i Sirijci „očiste“ prostor ispod kišobrana od militantnih skupina i stranih oružanih formacija pa nema potrebe za sukobom. Malo vjerojatno, da su imali želje i snage to su već mogli učiniti.
4. Rusi (a po ruskom nalogu i Sirijci) dopuštaju IDF da se obračuna s militantnim skupinama i stranim trupama ispod kišobrana. Ovo bi, uz pritisak značajnih međunarodnih čimbenika i izraelskih prijatelja, mogao bit ostvariv scenarij.
5. IDF napada sustav S-300 s ciljem razbijanja stupice i omogućavanje „normalnog“ disanja vlastitoj državi i narodu. Ovaj scenarij držim realnim bar kao i prethodni pod brojem četiri.

Mediteran od Bliskog istoka do Gibraltara

Ulozi su izuzetno veliki (za Izrael čak i vitalni) na obrambenom, političkom, geopolitičkom i geostrateškom planu. Postavlja se logičko pitanje. Može li IDF razbiti postavljenu zamku? Uvjeren sam s više od 50% da može, a presudnu ulogu odigrati će ljudski faktor. Sigurno se  neće ponoviti dolina Beka, iz 1973. godine. Ipak, bilo bi puno bolje da se nađe prihvatljivo mirno rješenje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Talibanski su pobunjenici objavili pokretanje svoje godišnje proljetne ofenzive u Afganistanu, nanijevši time udarac tjednima obnavljanoj nadi u moguće mirovne pregovore. Ovaj potez dolazi dok se zahuktavaju pripreme za organiziranje dugo odgađanih afganistanskih izbora, za parlament i okružna vijeća, zakazanih za 20. listopada.

Nova pobunjenička operacija, nazvana “Al Khandaq”, započela je u rano jutro ove srijede (25. travnja) i “američki osvajači i njihovi obavještajni agenti” će biti njene “primarne” mete, kazali su Talibani u tematskoj izjavi. Ovaj potez uslijedio je nekoliko tjedana nakon što je predsjednik Afganistana, Ashraf Ghani, na međunarodnoj konferenciji u Kabulu ponudio ulazak u razgovore s Talibanima bez postavljanja prethodnih uvjeta, ne bi li se okončao sve ubojitiji sukob koji traje već 17 godina. Dok je Ghanijeva inicijativa bila široko pozdravljena od međunarodnih i domaćih igrača, pobunjenička skupina je šutjela, uz kruženje spekulacija da Talibani možda promišljaju uključivanje u ove razgovore. Omar Zakhilwal, afganistanski veleposlanik u susjednom Pakistanu, priznao je kako talibanska proljetna ofenziva predstavlja odbijanje Vladinog mirovnog nastojanja.

U intervjuu objavljenom u kasnim satima srijede, 25. travnja, na pakistanskoj privatnoj AAJ TV, Zakhilwal je ustrajao na stavu da Talibani nisu u stanju pobijediti vojnim sredstvima i da će oni morati prići stolu, ne bi li pregovorima postigli kraj “gadnog” afganistanskog rata. “Nadamo se da će oni (Talibani) doći do spoznaje i odabrati pravi put, a to je mir. Nikad se nećemo ostaviti te nade. Dok se mi nastavljamo braniti od njihove navale, i branimo stanovništvo, također neprekidno težimo i miru s njima“, kazao je afganistanski veleposlanik.

Talibani su u više navrata nudili ulazak u direktne razgovore sa Sjedinjenim Američkim Državama, ne bi li razriješili konflikt, ali su tražili povlačenje svih stranih snaga iz Afganistana prije uključivanja u unutar-afganistanski dijalog. Ova pobunjenička grupacija svoju je novu ofenzivu opravdala tvrdnjama da država i dalje ostaje pod “nelegitimnom” stranom “okupacijom“. Tisuće dodatnih stranih vojnika, ustvrdili su, raspoređuje se u Afganistanu prema smjernicama nove ratne strategije predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Donalda Trumpa, i njih se opremilo “novim razornim oružjima i širokim vojnim ovlastima“. Putem svoje izjave Talibani su poticali afganistanske civile da se “potpuno uključe” u ofenzivu, kako podrškom borcima, tako i zadržavanjem “dovoljne udaljenosti” od američkih i afganistanskih vojnih baza i konvoja.

Trump je svoju strategiju za Afganistan objavio još u kolovozu 2017. godine, ne bi li pokušao preokrenuti napredovanje Talibana na bojištima kroz intenziviranje vojnih operacija, kojima se pobunjenike nastojalo pritisnuti na uključivanje u pregovore i dijalog s Vladom Afganistana. Dok su američki vojni zapovjednici od tada izvještavali o napretku na bojištima, Talibani su odgovorili jačanjem napada na sigurnosne snage Afganistana i postizanjem daljnjih teritorijalnih uspjeha. Prema aktualnim američkim vojnim procjenama, ova pobunjenička skupina trenutno kontrolira ili je borbeno prisutna u više od 44 posto Afganistana. Dok se bore s Talibanima, afganistanske snage sigurnosti moraju izaći na kraj i s rastućim utjecajem terorista Islamske države u Afganistanu. Ta je skupina preuzela odgovornost za nedjeljni smrtonosni napad na izborni centar u Kabulu, tijekom kojeg je poginulo više od 60 Afganistanaca.

Afganistanski izbori

Početkom ovoga mjeseca, afganistanska neovisna izborna komisija pokrenula je proces registracije birača za listopadske parlamentarne i lokalne izbore. Pobunjenička bi ofenziva, kažu analitičari, mogla predstavljati veliki izazov za afganistanske snage sigurnosti pri poslu osiguravanja sigurnosti birača.

Talibani su do sada odbijali tamošnji demokratski proces kao umjetnu koreografiju “okupatora” predvođenih od SAD, i pozivali su Afganistance da bojkotiraju izbore. Ujedinjeni narodi upozoravaju da i nadalje civili podnose glavninu tereta oružanog sukoba u Afganistanu, i dokumentirali su rekordnih 2.260 civilnih žrtava tijekom prva tri mjeseca 2018. godine. Više od 10.000 civila je ubijeno ili ranjeno tijekom protekle godine u Afganistanu.

Napetosti s Pakistanom

Intenziviranje neprijateljstva u Afganistanu uoči nove talibanske ofenzive vjerojatno će produbiti i napetosti službenog Kabula sa susjednim Pakistanom. Naime, afganistanski i američki dužnosnici upozoravaju na pobunjenička pribježišta u toj susjednoj državi, koja su Talibanima omogućila održavanje i jačanje njihove kampanje nasilja.

Veleposlanik Afganistana u Pakistanu, dr. Omar Zakhilwal

Veleposlanik Zakhilwal tvrdi da Islamabad još može pritisnuti i nagovoriti Talibane da pozitivno odgovore na mirovne inicijative njegovih vlasti. “Mi vjerujemo da Pakistan ima utjecaja (na Talibane). Mi se slažemo da on možda i nije takve snage koliko mi to mislimo. Ali on zasigurno nije ni na razini koju spominje Pakistan – da uopće ne postoji“, ustvrdio je afganistanski diplomat.

Donald Trump je početkom ove godine suspendirao vojnu pomoć SAD-a Pakistanu, sve dok ta država na poduzme odlučne poteze protiv spomenutih terorističkih pribježišta na svom teritoriju. Službeni Islamabad odbacuje ovakve optužbe, tvrdeći da su pakistanske snage sigurnosti već uklonile svu terorističku infrastrukturu sa svojih područja. Oni tvrde da su talibanski vođe i borci prešli natrag u Afganistan, budući da te skupine ondje kontroliraju opsežne prostore, i da je Pakistan izgubio sav utjecaj koji je imao među pobunjenicima. Pakistanski dužnosnici spominju kako se njihovu državu optužuje samo zbog propasti međunarodnih napora za osiguravanjem i stabilizacijom Afganistana, gdje SAD sada po tom pitanju traže “žrtveno janje”.

*Ovaj tekst je autor Ayaz Gul 25. travnja 2018. godine objavio na američkom portalu Voice of America (https://www.voanews.com/), pod originalnim naslovom „Afghan Taliban Launches New Spring Offensive “. Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: https://www.voanews.com/a/taliban-to-end-peace-negotiations/4363866.HTML

Između 23. i 27. siječnja ove godine, moglo se čuti vijesti kako je sirijski predsjednik Bashar al-Assad pretrpio moždani udar, i da je bio hospitaliziran. Inače al-Assadu sklone britanske novine The Independent tvrdile su kako je sirijski predsjednik patio od ozbiljnog psihičkog zamora.

Takve su tvrdnje o predsjedničkom slabom zdravstvenom stanju posebno značajne u državi koja je bliska Rusiji. Naime, tijekom Hladnoga rata, sovjetske su vlasti često navodile navodne medicinske i psihološke probleme vođa savezničkih država baš u vrijeme kada bi se pokretalo vojne intervencije – u biti, preuzimanja vlasti, u državama tih navodno bolesnih državnika. Je li se nešto takvo nedavno događalo i u Siriji?

U subotu 28. siječnja, pojavili su se izvještaji o tome da je iranska Revolucionarna garda pokušala srušiti s vlasti al-Assada i zamijeniti ga njegovim bratom Maherom – a da su ruske snage takav pokušaj državnoga udara spriječile blokiranjem iranskih agenata na području 11 okruga Damaska i u strateški važnoj zrakoplovnoj bazi Almaza. Do ovih je razvoja situacije navodno došlo temeljem stanja unutar alavitske zajednice koja vlada Sirijom – zaoštravanjem podjela na frakcije sklone Rusiji i one sklone Iranu. Dva dana kasnije izgledalo je da je ta kriza prebrođena. “Predsjednik Assad je izvrsnoga zdravlja“, objavio je režim 30. siječnja.

Iskreno rečeno, dokazi koji bi potvrđivali nekakav iranski pokušaj državnoga udara u Siriji – a onda i izvođenje ruskoga protu-udara – vrlo su tanki. S druge strane, bilo kakve činjenice vezane uz unutarnju politiku režima iz Damaska uvijek su vrlo nesigurne. Osim toga, nije tajna da su po dolasku u Siriju, u kolovozu i rujnu 2015. godine, ruski dužnosnici ustanovili kako su tamošnji režim i njegova vojska u potpunome neredu – i nesposobni samostalno nastaviti rat.

Ruski savjetnik s pripadnicima Liwa al-Qods, sjeverno od Aleppa, rujan 2016. godine

U spašavanju režima al-Assada od propasti, Rusi su preferirali raditi s institucijama tamošnje države. No, taj je režim bio toliko slab da Rusija nije imala izbora – morala je blisko surađivati i sa al-Assadovim ne-državnim saveznicima, kao što je to Hezbollah i druge milicije, uključujući tu i organizaciju Liwa al-Qods većinski sastavljenu od al-Assadu sklonih Palestinaca.

Ne čudi da su neki od visokih ruskih zapovjednika izražavali i jaku odbojnost prema al-Assadu, zazivajući kompletnu reorganizaciju režimske vojske čiju se snagu procjenjivalo na oko 70.000 ljudi. Tijekom jeseni 2015. godine, Rusi su u Latakiji okupili neke od preostalih snaga sirijske vojske, kombinirali ih s ruskim postrojbama i nekim od milicija, te su od toga formirali novi “IV jurišni korpus”. Te su reforme nastavljene tijekom 2016. godine, i one su kulminirale uspostavom novog “V jurišnog korpusa” u području grada Aleppa. Savjetnici iz Moskve iznova su obučili borce sirijskih milicija i opremili ih ruskim naoružanjem te vojnom opremom.

Borci Hezbollaha

To rusko konsolidiranje snaga u Siriji zasigurno je iznenadilo iranske igrače u državi. Dok iranska Revolucionarna garda pretežito podržava rusku intervenciju u Siriji, konkretne ruske i iranske metode rada u toj državi baš i nisu do kraja usklađene. Time i ruski dobici u Siriji ipak mogu predstavljati i iranske gubitke.

Ruske snage i iranska Revolucionarna garda nalaze se suprotstavljene praktično od trenutka kada su prvi od oko 10.000 Rusa pristigli u tu državu. Cilj Moskve je očuvanje vladavine al-Assada u nekoj formi, pa makar to značilo i odustajanje od vlasti nad nekim od dijelova negdašnje Sirije. Za razliku od toga, Tehran želi “osloboditi” od pobunjenika i radikalnih islamista čitavu Siriju, te u njoj uspostaviti jak – i izričito Iranu sklon – režim.
—————–

—————–
Dok Moskva radi na jačanju, koliko je to god moguće, konvencionalnih vojnih snaga režima, Iran nastoji formirati svojevrsnu sirijsku verziju Hezbollaha, a za svoje ciljeve je unovačio i iračke šijitske milicije – sve to uz velike troškove i napor. Iran kontrolira oko 40.000 boraca u Siriji.

Financijski iscrpljen režim Bashara al-Assada ne može si priuštiti da pomoć Tehrana plaća gotovim novcem, tako da je Damask za usluge iranske Revolucionarne garde plaćao nekretninama. Što više zemlje Iranci imaju u Siriji, to su oni i odlučniji u općenitom usmjeravanju ratne situacije po svojoj volji.

Braća Maher i Bashar al-Assad

Izgleda da se to rivalstvo Rusija-Iran prelomilo baš unutar sirijske vojske. Divizija republikanske garde ostala je odana Basharu al-Assadu, i bitno je doprinijela ruskim naporima za reorganizacijom oružanih snaga. Potpuno se drugačije postavila 4. oklopna divizija, jedna od ključnih postrojbi u obrani Damaska – kojom zapovijeda baš Maher al-Assad. Prema nekim izvorima s kraja siječnja, moglo se čuti da je tijekom navodnog pokušaja državnog udara ta 4. oklopna divizija bila stavljena u stanje visoke pripravnosti. Već je i ranije bilo naznaka o sukobljavanju vatrenim oružjem između te dvije divizije – svake bliske svom al-Assadu.

Za sada je načelno stanje u Siriji nepromijenjeno. Ako je krajem siječnja iranska Revolucionarna garda i stvarno pokušala svrgnuti Bashara al-Assada s vlasti, to očigledno nije uspjelo. No, to ujedno ne znači da je režim stabilan i siguran u svom sadašnjem obliku. Sirija se i dalje oslanja na dva vanjska saveznika, a ti se saveznici navodno i dalje baš ne slažu.

Autor Tom Cooper je ovaj tekst objavio 7. veljače 2017. godine na specijaliziranom američkom portalu “War is boring” (https://warisboring.com/), pod originalnim nazivom “Iran and Russia Are Apparently Fighting Each Other in Syria”. Članak prenosimo s dozvolom, a u originalu je dostupan na adresi: https://warisboring.com/iran-and-russia-are-apparently-fighting-each-other-in-syria-6f9d79b911da#.fa5jlhit4