U prvom dijelu analize sadržaja povezanih s područjem nacionalne sigurnosti u aktualnim izbornim manifestima hrvatskih stranaka ukazano je na niz otvorenih pitanja u tretiranju ove problematike. Prije nego što se u daljnjem tekstu navedu procesi i pitanja koje bi ovakvi manifesti trebali pokrivati, treba navesti i nekoliko činilaca bez kojih bilo kakvi prijedlozi neće imati puno smisla.

Na prvom mjestu je potreba ozbiljnog shvaćanja područja nacionalne sigurnosti i njegovih izazova. Da hrvatske političke stranke i dalje nisu previše ozbiljne u tome ukazuje prethodno prikazana obrada ovog pitanja u njihovim manifestima. Generalno, hrvatske političke stranke se po ovom kriteriju mogu podijeliti u tri skupine:

(1) Političke stranke koje se ne bave nacionalnom sigurnošću. To su Domovinski pokret i HNS. Nakon općenitog (i međusobno suprotstavljenog) pogleda na EU, Domovinski pokret je dao samo jednu opću rečenicu koja ništa ne govori, a HNS ni to.

(2) Političke stranke koje nastoje izbjeći davanje bilo kakvog koncepta razvoja sastavnica sustava nacionalne sigurnosti i ocjene mogućih problema, te sve svode na faktografiju. To je pristup koji je u svom manifestu primijenio HDZ. Pogledaju li se dijelovi o obrambenom sustavu i sustavu djelovanja u kriznim situacijama vidi se da se u uvodu prvo daje vrlo optimistični prikaz mjera koje je uradila sadašnja vlada, a nakon toga nabrajanje planova poduzimanja mjera za dalji razvoj. Nigdje nema kritičke ocjene da li je dosadašnji koncept razvoja određenih područja nacionalne sigurnosti zadovoljavajući ili ne (to posebno vrijedi za sustav Domovinske sigurnosti). Ovakav pristup je vjerojatno izabran nakon niza problema koje sadašnja vlada nije riješila (neuspjeh s nabavom novog borbenog zrakoplova koji je pokazao na brojne probleme unutar MORH-a; neaktivnost sustava Domovinske sigurnosti u tekućoj krizi i njegova zamjena improviziranim sustavom upravljanja), te da se time i spriječi otvaranje rasprave o istima u izbornoj kampanji.

(3) Političke stranke koje obrađuju problematiku nacionalne sigurnosti. Ovdje se mogu izdvojiti dvije skupine stranaka. Prvu skupinu čine SDP i Most nezavisnih lista koje daju određene stavove, ali ne sistematski. Osim toga, to je napravljeno konfuzno, na način koji postavlja pitanje da li autori ovog dijela manifesta obije stranke uopće razumiju područje nacionalne sigurnosti. Također, u oba manifesta naglasak je stavljen na obrambeni sustav Republike Hrvatske, što dokazuje činjenicu da SDP (usprkos deklarativnom pozivanju na koncept ljudske sigurnosti) i Most nezavisnih lista nadalje prihvaćaju tradicionalnu sigurnosnu paradigmu i ne razmišljaju o širenju sigurnosnog djelovanja. U drugoj skupini nalazi se koalicija Možemo. U ovom slučaju vidljivo je fokusiranje na koncept ljudske sigurnosti koji je vrlo detaljno razrađen. Ali i ovdje su vidljivi problemi. Prvi je da su autori udžbenički naveli glavne odrednice koncepta ljudske sigurnosti bez pokušaja detaljnije razrade kako bi se isti primijenili u hrvatskom slučaju. Drugi, mnogo ozbiljniji problem, je u isključivom fokusiranju na ljudsku sigurnost (razvojna i zelena, odnosno ekološka dimenzija) i zanemarivanju drugih aspekata sigurnosti, a posebno pitanja sigurnosti države.

Povezanost državne i ljudske sigurnosti

Upravo dijelovi manifesta koalicije Možemo posvećeni nacionalnoj sigurnosti ukazuju na drugi problem, činjenicu da hrvatske stranke nisu svjesne širine pojma sigurnosti koji zahvaća i klasično područje državne sigurnosti, ali i pitanja povezana s konceptom ljudske sigurnosti. Oba područja su povezana i ne može se zaobići njihovo zajedničko djelovanje što će biti prikazano kroz dva primjera.

Medicina i helikopteri

Prvi primjer predstavlja traženje osnivanja hitne helikopterske službe u Hrvatskoj. Ovo pitanje se već duže vremena čuje u hrvatskoj javnosti, a 2015. godine bio je napravljen i jedan ne previše uspješan četveromjesečni pilot projekt angažiranja strane tvrtke za zračni medicinski transport. No svi se argumenti za uspostavu ovakve službe svode na to da vojni helikopteri nisu adekvatni za ovu zadaću. Problem je ipak širi od ovih simplifikacija. (1) Prvo se treba odlučiti želi li se razvijati samo sposobnost medicinske evakuacije (MEDEVAC, odnosno stabilizaciju pacijenata do dolaska u medicinsku ustanovu, što je jeftinija opcija) ili kompletna hitna helikopterska medicinska služba (HEMS, što uključuje ne samo medicinsku evakuaciju, već i poduzimanje složenijih medicinskih postupaka za vrijeme transporta, što je znatno skuplja opcija).

Da li je HEMS jedna od zadaća OS RH?

(2) Drugo pitanje je veličina nove službe. Prema europskim standardima za zemlju veličine i broja stanovnika poput Hrvatske minimum za HEMS službu je 4-5 helikoptera koji bi djelovali po sustavu 24/7 (24 sata dnevno – znači i noću, u svim vremenskim uvjetima, 7 dana u tjednu). Ali s obzirom na složen geografski položaj (HEMS bi se trebao organizirati i u kontinentalnoj Hrvatskoj, a ne samo na obali) taj broj je odmah potrebno utrostručiti (ne smije se zaboraviti činjenica da bi trećina helikoptera bila angažirana u obuci ili prolazila kroz različite faze održavanja). Austrija (koja ima dvostruko više stanovnika i za trećinu veću površinu teritorija od Hrvatske) ima 28 HEMS helikoptera. Za svaki helikopter treba organizirati barem jedan HEMS tim čija veličina varira od zemlje do zemlje, a može biti 2 pilota, do 6 paramedicinskih bolničara i do 14 liječnika. Iduće je pitanje tko će to sve financirati i organizirati – (1) da li će kompletnu organizaciju preuzeti država, (2) da li će se to privatizirati (u nekim zemljama poput Njemačke i Švicarske financiranje osigurava privatni sektor – osiguravajuća društva, medicinske ustanove i auto klubovi) ili će (3) to biti neka vrsta mješovite organizacije (poput norveškog modela). U svim slučajevima potrebno je uspostaviti ne samo dobru suradnju između javnog i privatnog sektora, već i djelotvornu koordinaciju unutar državnih institucija. I upravo ova kompleksnost cijelog problema dovodi do toga da svaka vlada u zadnjih šest godina daje obećanja o uspostavi HEMS-a, a kada se suoči s potencijalnim troškovima odluči nastaviti po starom – oružane snage obavljaju MEDEVAC i sve pripreme za ovu aktivnost, te sve to plaćaju iz svog proračuna (nema nadoknađivanja sredstava) što negativno utječe na pripremu i obavljanje redovnih zadaća vojske.

Vojna pričuva

Drugi primjer je pitanje pričuve koje se u Hrvatskoj aktualizira kada se ponovno govori o uvođenju obaveznog služenja vojnog roka. Kada je 2008. godine suspendirano obavezno služenje vojnog roka, time je i de facto zadan konačni udar sustavu pričuve (ionako do tada godinama zanemarivanom) od kojeg se isti nikada nije oporavio. Iako je kasnije do 2018. godine osnovano dvanaest pričuvnih pukovnija, te iako na papiru postoji sustav ugovorne i nerazvrstane pričuve, u stvarnosti već više od dva desetljeća OS RH nemaju sustavne pripreme i obuku pričuvnog sastava (to je zamijenjeno kozmetičkim postrojavanjima pukovnija i kratkim tečajevima koji ne mogu zamijeniti sustavnu obuku).

Za punu revitalizaciju sadašnjeg sustava pričuve bilo bi potrebno odmah uložiti između 1,5 i 2 milijarde kuna, te godišnje do 500 milijuna kuna za stvarne aktivnosti (barem dvije vojne vježbe godišnje za svakog pričuvnika, različiti tečajevi, sudjelovanje na međunarodnim vježbama i u međunarodnim operacijama), te i sve nadoknade za pričuvni sastav dok je pozvan u pričuvu. Ali čak i kada bi sredstva bila dostupna kakvog smisla ima obnavljati sustav pričuve napravljen za jedno drugo razdoblje? Umjesto toga treba osmisliti sustav pričuve koji bi bio u skladu sa trendovima u Europi – sustav koji bi kombinirao vojnu i civilnu pričuvu. To nisu samo teorijska naklapanja. Skandinavske i baltičke zemlje već su razvile sustave kombinirane pričuve (tu se posebno ističe Danska), a ovi trendovi vidljivi su i u drugim članicama NATO i EU. No takav sustav traži drugačiji koncept sigurnosno-obrambenog organiziranja cijelog društva, a ne samo ustrajavanje na tradicionalnoj paradigmi sigurnosti.

Politizacija kao posebno zlo

Civilnim nadzorom protiv politizacije sigurnosnog sektora? Ne u Hrvatskoj

Uz sve to, tu je i još jedan poseban, širi problem – politizacija sigurnosnog sektora. Politizacija komponenti sigurnosnog sektora navedena je u nekoliko izbornih manifesta, Prostor ne dopušta detaljnu analizu ovog pitanja, no ipak treba istaknuti jedno pitanje – kako spriječiti politizaciju? Bez jasnog definiranja nekih temeljnih mjera nastaviti će se dosadašnja praksa koja se najbolje može opisati izrekom “sjaši Kurta da uzjaši Murta” – svaka nova vladajuća garnitura “depolitizira” komponente sustava na način da smjenjuje bivše upravljačke kadrove i stavlja svoje. Prava depolitizacija postiže se razvijanjem profesionalizma u djelovanju (zato je važan sustav školovanja i sustav upravljanja ljudskim resursima), te razvijanjem djelotvornog sustava civilnog i demokratskog nadzora svake komponente sigurnosnog sektora. Pravo pitanje je stoga kada govorimo o sprječavanju politizacije u vojsci, policiji, obavještajnoj zajednici, kriznom upravljanju, pravosuđu – postoje li ova dva činioca ili ne?!

Rezultati predizborne analize

Uzevši u obzir navedene činjenice može se napraviti osvrt na šest kategorija koje su korištene za analizu izbornih manifesta. Pri tome je vidljiva njihova povezanost ali i hijerarhija značaja – ako prva kategorija (opći koncept sigurnosti) nije razrađena ili se ustrajava na neodgovarajućem rješenju, te ako nema jasnih ciljeva vanjske i sigurnosne politike, sposobnost svih komponenti sustava nacionalne sigurnosti za davanje djelotvornog odgovora na sadašnje i buduće sigurnosne prijetnje i izazove dovodi se u pitanje.

(1) Opći koncept sigurnosti

Danska kao uzor modernog koncepta totalne obrane?

Iz dosadašnje analize vidljivo je kako većina stranaka deklarativno podržava državno-centrični koncept sigurnosti, a manjina koncept ljudske sigurnosti. Da je takav pristup preuzak te da treba povezati oba sigurnosna koncepta u jedinstveni okvir pokazuju dva navedena primjera u analizi (HEMS i pitanje razvoja pričuve). Jedna mogućnost je razvijanje koncepta društvene sigurnosti (Societal Security) u kome je cilj očuvanje ne države već društvene zajednice (jačanje sposobnosti društva za zaštitu od prijetnji koje predstavljaju opasnost za njegovim osnovnima vrijednostima i funkcijama, te dovode u opasnost živote i zdravlje članova društvene zajednice). Ovaj koncept u praksi razvijaju skandinavske i baltičke države, a njegova prednost je fleksibilnost (na primjer, u verziji koncepta koji razvijaju baltičke države naglasak je na odvraćanju vanjske agresije, dok je u skandinavskim državama veći naglasak na zaštiti prava i sloboda građana). Druga mogućnost je razvoj sigurnosti na temelju koncepta očuvanja opstanka i održavanja djelovanja države i društvene zajednice čiji je država dio (Resillience); ovaj koncept je danas u temelju sigurnosnih strategija EU i NATO-a. Treća mogućnost je razvoj modernog koncepta totalne obrane (primjer su Danska i Singapur). Svi ovi koncepti nisu isključivi, i zapravo se mogu kombinirati u teorijskoj razradi i praktičnoj primjeni drugačije paradigme sigurnosti.

Još jedno pitanje koje se ovdje postavlja je – da li definiranje i provođenje sveobuhvatnog koncepta sigurnosti predstavlja militarizaciju društva? Uzmimo opet primjer skandinavskih država. U njima je razvijena svijest o pravu i obavezi sudjelovanja građana u svim oblicima sigurnosnog i obrambenog djelovanja države i društva (to je postojalo i u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata ali ne više i danas). Po toj logici skandinavska društva bi trebala biti visoko represivna militarizirana društva u kojima se ne poštuju temeljna prava i slobode građana. Stvarnost pokazuje potpuno suprotnu sliku, te ako neke hrvatske stranke na stol stavljaju frazu o opasnosti militarizacije, i povezuju je s jačanjem socijalizacije stanovništva za sigurnosno-obrambenu funkciju društva, trebale bi jasno navesti što pod time podrazumijevaju.

(2) Vanjska i sigurnosna politika

Ova kategorija svodi se na izjave u manifestima hrvatskih političkih stranaka o davanju ili nedavanju potpore daljem razvoju EU, odnosno deklamacijskim izjavama potpore NATO-u i kolektivnoj obrani. Ove opće izjave ne daju naznaku što bi bili konkretni ciljevi hrvatskog djelovanja u obje organizacije.

Koji cilj Hrvatska želi postići svojim djelovanjem u EU i NATO?

Članice jedne ili obije navedene organizacije nastoje u njima djelovati radi ostvarivanja svojih ključnih ciljeva. Na primjer, za Veliku Britaniju ideja vodilja djelovanja u NATO i (do sada) EU je zaustavljanje daljeg procesa europske integracije, te održavanje primata NATO-a i transatlanskog savezništva na području europske sigurnosti. Za Francusku cilj je ograničavanje procesa europske integracije na njegovu sadašnju razinu (međudržavna organizacija) uz mijenjanje sadašnjeg modela ekonomskog razvoja Unije, pri čemu bi Francuska trebala steći vodeću ulogu u EU. Za Njemačku cilj je dalje poticanje političke i ekonomske integracije kako bi Njemačka zbog njezine ekonomske snage na političkom i ekonomskom području postala dominantna u Europi. Za Poljsku cilj je postizanje statusa predvodnice zemalja srednje i dugoročno istočne Europe unutar Unije. Za Švedsku cilj je održavanje ponovno stečenog položaja dominantne države na području Skandinavije te zadržavanje autonomije djelovanja u EU. Koji je cilj Hrvatske? Do sada nije definiran nikakav cilj dugoročnog hrvatskog djelovanja u obje institucije, a po cijelom nizu otvorenih pitanja ne postoji jasan i nedvosmislen stav Zagreba. Na primjer, kakav je hrvatski stav o konceptu europske strateške autonomije koji je postao aktualan u zadnjih nekoliko godina? Ni u jednom hrvatskom strateškom dokumentu, a ni u izjavama hrvatskih političara nema ni riječi o ovom pitanju, iako je zadnjih šest mjeseci Hrvatska predsjedavala EU.

Po pitanju sigurnosne politike ni u jednom manifestu nema ni riječi. Stoga je potrebno ukazati na nekoliko procesa na području europske sigurnosti koje bi trebalo uzeti u obzir u budućem oblikovanju sigurnosne politike Republike Hrvatske:

(1) Podijeljenost članica EU i NATO u tri skupine po pitanju percepcije sigurnosnih prijetnji (srednja i istočna Europa, snažna pro-atlantistička orijentacija, Rusija se percipira kao glavna sigurnosna prijetnja; bivše neutralne države članice EU – sadašnji stupanj obrambene integracije u EU je dovoljan, skandinavske države se usmjeravaju razvoju snažne suradnje sa NATO-om; kontinentalna “stara” Europa – jačanje dalje obrambene integracije u EU, Rusija se ne percipira kao izravna prijetnja, značajne razlike između Francuske i Njemačke).

(2) Regionalizacija sigurnosti – države iz navedene tri skupine grupiraju se u regionalne inicijative razvoja vojnih sposobnosti, ali primarno usmjerene na razvoj tih sposobnosti za ostvarivanje nacionalnih ciljeva (potpora NATO-u ili vlastitom djelovanju) a ne ciljeva EU na obrambenom području. Što tu Hrvatska želi postići (npr. uključivanjem u PESCO)?

(3) Strategija SAD koju je započela Obamina administracija, usmjerena na jačanje obrambene suradnje sa odabranim članicama NATO-a i EU (zbog opasnosti blokade djelovanja NATO-a, koji je ponovno u krizi).

Definiranje hrvatskih stavova po ovim pitanjima predstavljalo bi dobru osnovu za definiranje i provođenje sigurnosne politike.

(3) Obrambeni sustav

Modernizacija OS RH – stihijska ili planska?

Prvo pitanje koje se postavlja je – kako uopće definirati buduću strukturu i prioritete opremanja oružanih snaga kada u prve dvije kategorije nema nikakvih konkretnih smjernica na kojima bi se odvijao proces obrambenog planiranja (te time i izbora borbenih te drugih sustava)? U tom pogledu ne može pomoći ni zadnji Strateški pregled obrane iz 2018. godine koji je po svom sadržaju najslabiji dokument ove vrste od kad se takvi dokumenti u RH rade. Pogledaju li se nabave u zadnjih deset i više godina, ni do danas nema jasnog objašnjenja zašto je pokrenut program nabave oklopnih vozila Patria, zašto su nabavljeni laki izvidničkih helikopteri OH-58D Kiowa Warrior i transporteri MRAP, ili samovozne haubice PzH2000. Ista se priča ponavlja i s helikopterima UH-60 Black Hawk i predloženom kupnjom borbenih vozila pješaštva Bradley – da li se radi o pažljivo planiranom koraku usmjerenom prema jačanju borbenih sposobnosti OS RH ili o zbrzanom koraku napravljenom nakon propasti kupnje izraelskih lovaca F-16, kako bi se američkom savezniku prije prošlogodišnjeg NATO summita dokazalo da Hrvatska radi na povećanju proračuna za obranu (kada je odjednom udio obrambenog proračuna u BNP magično dignut na 1,72 posto)? Stoga bi se umjesto popisa želja u nabavi novih borbenih sustava u manifestima stranaka trebalo navesti kriterije i prioritete za nabavu (ako se to razradi, odmah imamo i osnove obrambene politike).

Drugi problem tiče se cjelokupnog obrambenog sustava u kome dolazi do konstantnog smanjivanja obrambene transparentnosti i profesionalnosti u djelovanju. SDP predlaže poboljšavanje stanja kroz uvođenje “suvremenog upravljanja poslovnim resursima” no da li to može biti dovoljno ako je sada upitna već i djelotvorna civilna te demokratska kontrola nad obrambenim sustavom. Cijeli proces pokušaja nabave izraelskih F-16 je poziv da se pažljivo razmotri ovo pitanje, te bi političke stranke trebale umjesto općih fraza dati jasnu ocjenu sadašnjeg stanja i onoga što treba poduzeti za ispravljanje situacije (ako smatraju da je to problem).

(4) Unutarnji poslovi

Kao i OS RH, i policiji je potreban učinkoviti civilni i demokratski nadzor

S obzirom na brojna pitanja koja se u javnosti postavljaju o radu Ministarstva unutarnjih poslova u zadnje vrijeme, političke stranke bi trebale dati odgovore (koji neće biti samo opće fraze) na sljedeća pitanja:

(1) Da li postoji zadovoljavajući sustav školovanja kadrova koji će omogućiti visoku profesionalnost u radu MUP-a?

(2) Da li je po pitanju ostvarenog životnog i radnog standarda pripadnika MUP-a situacija zadovoljavajuća ili treba poduzeti korake prema poboljšavanju sadašnje situacije?

(3) Postoji li djelotvorni civilni i demokratski nadzor rada MUP-a ili je vidljiv problem politizacije ove komponente sigurnosnog sektora?

(5) Obavještajna zajednica

Kao i u prethodnom slučaju, manifesti stranaka bi trebali pružiti barem neku vrstu odgovora na sljedeća pitanja:

(1) Postoji li razvijeni sustav školovanja koji bi osigurao visoku profesionalnost djelovanja pripadnika svih službi u okviru obavještajne zajednice?

(2) Da li u obavještajnoj zajednici postoje razvijene sposobnosti strateške analitike potrebne za pružanje potpore u donošenju ključnih strateških odluka?

(3) Da li postoji djelotvorni civilni i demokratski nadzor svih komponenti obavještajne zajednice?

(6) Upravljanje u kriznim situacijama

Civilna zaštita ili domovinska sigurnost?

S obzirom na tekuću pandemijsku krizu, moglo bi se očekivati posvećivanje veće pažnje ovom pitanju u manifestima političkih stranaka. Umjesto toga imamo nastojanja (1) da se izbjegne bilo kakva ocjena ili stav koji bi skrenuo pažnju na neuspjeh koncepta Domovinske sigurnosti (HDZ) ili (2) zalaganje za razvoj užeg područja civilne zaštite, a ne integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama (ostale stranke). O ovoj temi je na portalu Obris.org već detaljno pisano, te bi političke stranke u svojim manifestima trebale pokušati odgovoriti na barem neka od tamo postavljenih pitanja.

U dosadašnjem tijeku izborne kampanje nije bilo ozbiljnijeg pokušaja raspravljanja ovih pitanja. Do sada jedina rasprava o problemima povezanim sa područjem nacionalne sigurnosti (barem do zaključenja ovog teksta) bila je održana na RTL-u 25. lipnja. U toj kratkoj 40-minutnoj diskusiji nije bilo vremena ni za kakvo ozbiljnije analiziranje gore navedenih problema hrvatskog sustava nacionalne sigurnosti, a najveći dio rasprave sveo se na pitanje sigurnosti granica i stranačka prepucavanja. S obzirom na dosadašnje ponašanje naših političkih elita, teško da se i u ovoj izbornoj kampanji može očekivati neki pozitivni pomak u tretiranju pitanja povezanih s nacionalnom sigurnošću Republike Hrvatske.

*Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Ni na današnjoj 237. sjednici Vlade Republike Hrvatske nije usvojen dokument “Godišnje izvješće o obrani za 2019. godinu”. Na ovaj izostanak upozoravali smo na portalu Obris.org još krajem travnja, a onda i krajem mjeseca svibnja ove godine. Nažalost, ovakav izostanak do danas nije zabilježen u Hrvatskoj, sve tamo od 2006. godine, od kada se ovaj godišnji dokument uopće počelo objavljivati.

Na ovu problematičnu temu poslali smo niz upita u Ministarstvo obrane RH – počevši od toga je li ove godine taj dokument uopće dogotovljen, pa do toga – ako je izrađen, kada ga javnost može očekivati, te koji su razlozi ovog do sada nezabilježenog kašnjenja. Pristigli odgovori na ova pitanja nisu bili ohrabrujući. Naime, iz Službe za odnose s javnosšću i informiranje MORH-a prvo nam je potvrđeno kako je Godišnje izvješće za lanjsku 2019. ipak dovršeno – “Vezano za Vaš upit, možemo Vas izvijestiti kako je Ministarstvo obrane pripremilo i izradilo u travnju ove godine Godišnje izvješće o obrani za 2019. godinu“. No, kako izgleda, Vlada RH taj važni dokument još neko vrijeme ne namjerava slati u proceduru. O tome su iz MORH-a napomenuli:

“Navedeno izvješće bit će u proceduri Vlade RH po konstituiranju Hrvatskog sabora, nakon izbora za zastupnike u Hrvatski sabor“.

Dakle, Ministarstvo obrane i Vlada Republike Hrvatske time su predizborno odlučili do daljnjega zadržati tajnim stanje u obrambenom sustavu RH tijekom protekle 2019. godine.

Otkud to Godišnje izvješće?

No, da podsjetimo o čemu se tu zapravo radi. Kao prvo, riječ je o činjenici kako se Republika Hrvatska već u svome Ustavu (članak 81.) odlučila na primjenu sustava “građanskog nadzora nad Oružanim snagama i službama sigurnosti RH” – što je izričito stavljeno u osnovnu nadležnost Hrvatskoga sabora u Ustavu (točka 6. članka 81. Ustava RH) , ali i u Zakonu o obrani (članak 5, stavak 1) – iako teorija pojam “građanski nadzor” redovito shvaća bitno šire, s pojmom “parlamentarnog nadzora” kao dijelom šireg drušvenog sustava na ovu temu. No, o kojoj god širini ovog pojma govorili, jedan od osnovnih alata ovog “građanskog nadzora” predstavlja i uvid u dokument “Godišnje izvješće o obrani”, kojeg je Ministarstvo obrane dužno proizvesti, te uputiti u parlamentarnu proceduru – sve to prema odredbama Zakona o obrani.

Konkretno, Zakon o obrani (NN 73/13 od 18. lipnja 2013. godine) u svom članku 4 definira prvo “Temeljne dokumente na području obrane”, da bi onda u stavku 2 dodao i definiciju: “Godišnje izvješće o obrani je prikaz aktivnosti Ministarstva obrane i Oružanih snaga u prethodnoj godini, stanja i razvoja obrambenih sposobnosti, provedbe obrambenih priprema te strukture obrambenih resursa i ostvarenja ključnih razvojnih projekata i prioriteta“. Nadalje, prema članku 14, točka 5 istog zakona, Ministarstvo obrane obavlja poslove koji se odnose i na “izradu Godišnjeg izvješća o obrani” – u članku 8 točka 2 Zakona o obrani stoji i da onda Vlada RH “podnosi Hrvatskome saboru Godišnje izvješće o obrani” – da bi, konačno, nadležnost Hrvatskog sabora bila da “usvaja Godišnje izvješće o obrani” (članak 5, stavak 2, točka 4 Zakona o obrani). I sve je to bilo nesporno tijekom proteklih 14 godina.

Izuzetak od redovite prakse

Kompleksna praksa izrade i objave Godišnjeg izvješća o obrani imala je do 2020. samo jednom ozbiljnijih tehničkih problema – i to one politički turbulentne 2016. godine. Tada je koalicijska Vlada RH (HDZ i Most neovisnih lista) pod predsjedanjem premijera Tihomira Oreškovića 4. svibnja 2016. usvojila “Godišnje izvješće za 2015. godinu”, ali ono nije bilo raspravljeno u Saboru.

Taj izostanak rasprave – kako na parlamentarnim radnim tijelima, tako i na plenarnoj sjednici Sabora – bio je iznmno loš, a otvorio je i dodatne mogućnosti da se idućih godina olako zanemaruje kraj jednog punog četverogodišnjeg ciklusa upravljanja obranom. Pa ipak, i tada je Godišnje izvješće bilo objavljeno, stavljeno na uvid javnosti (na Vladinoj web-stranici), i otvoreno za sve one kojima je provedba građanskog nadzora nad obrambenim sektorom bitna.

Izborna politizacija Godišnjeg izvješća

No, ove je godine koalicijska Vlada RH (koju sačinjavaju HDZ, HNS i manjinski zastupnici) krenula bitno dalje – koristeći najuže tumačenje slova zakona, ne bi li predizborno ograničila javni uvid u obrambene teme, a onda time i ograničila provedbu načela “građanskoga nadzora” izvan njegovih najužih tumačenja. Naime, dokument “Godišnje izvješće o obrani za 2019. godinu” izgleda da je dovršen u doba kad je portal Obris.org tek počeo propitivanje njegove objave – a prije naprasne ostavke Damira Krstičevića na dužnost ministra obrane 7. svibnja ove godine. Dakle, taj je dokument bio pripremljen i u periodu kada se nagađalo tko će voditi Ministarstvo obrane, između 8 svibnja kada je premijer Plenković prihvatio ostavku Krstičevića, pa sve do 14. svibnja kada je imenovan državni tajnik Tomislav Ivić za obnašatelja dužnosti ministra obrane – kao i do 18. svibnja kada se Hrvatski sabor samoraspustio u sklopu priprema za predstojeće parlamentarne izbore. Tim izostankom slanja Godišnjeg izvješća za 2019. godinu je čitava tema objave lanjskoga stanja u obrambenome sustavu nažalost završila uvučena u predizborno vrijeme, budući je 18. lipnja objavom kandidacijskih lista započela i službena izborna kampanja za parlamentarne izbore zakazane na 5. srpnja 2020. godine.

Pri tome, dok predizborna kampanja traje do kraja petka 3. srpnja, prilično je jasno kako će trebati još ponešto vremena za konstituiranje Hrvatskoga sabora nakon izbora – kada bi postojeća tehnička Vlada RH tek teorijski mogla “Godišnje izvješće” otposlati parlamentu. Naravno, sve to pod uvjetom da taj čitav posao ne završi kompletno prepušten nekoj budućoj Vladi koja bi se tada mogla konstituirati – u slučaju da to uopće bude moguće politički postići. Time bi Republika Hrvatska izbjegla potencijalno ponavljanje parlamentarnih izbora, ali i s time povezano tehničko odlaganje objave dokumenta “Godišnje izvješće o obrani u 2019. godini” do daljnjega.

Uglavnom, riječ je o političkom manevru bez presedana, koji bez ikakvih sankcija bezočno radi ozbiljnu štetu hrvatskome društvu, široko prihvaćenom načelu civilnog nadzora nad Oružanim snagama, ali i samom sektoru obrane u RH.

Kada smo prije mjesec dana problematizirali izostanak izglasavanja “Godišnjeg izvješća o obrani za 2019. godinu” na Vladi Republike Hrvatske, još je sve bilo relativno redovito. Sabor je zasjedao, makar u obliku ograničenom uvjetima pandemije koronavirusa, Vlada je bila redovita, a o parlamentarnim izborima tek se nagađalo. No, do danas sve se to promijenilo.

Kao prvo, Hrvatski sabor se raspustio u ponedjeljak 18. svibnja 2020. godine, za što je glasovalo 105 zastupnika uz devet “PROTIV” i četiri glasa za “SUZDRŽAN”. Time je otvoren put za provedbu izbora, u roku od 30 do 60 dana – što znači. između 21. lipnja i 12. srpnja. O konkretnom datumu odlučio je predsjednik RH Zoran Milanović 20. svibnja – donio je “Odluku o raspisivanju izbora za zastupnike u Hrvatski sabor“, koja će na snagu stupiti 2. lipnja. Prema njoj, izbori na biračkim mjestima u Republici Hrvatskoj održat će se u nedjelju, 5. srpnja 2020. godine, a izbori na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava RH – u subotu, 4. srpnja i u nedjelju, 5. srpnja 2020. godine. Kao drugo, time je od dana raspisivanja izbora na snazi i niz ograničenja ovlasti za Vladu Republike Hrvatske, koja do formiranja nove Vlade RH smije obavljati samo tzv. “tehničke poslove”, zbog čega se u javnosti uobičajio i naziv “tehnička Vlada”. Iako su puni okviri takvih ograničenja pravno dosta nedorečeni, jasno je da Zakon o Vladi RH u svom članku 7. st 1 kaže “Ako Hrvatski sabor prihvati ostavku predsjednika Vlade, Vlada će obavljati tehničke poslove do imenovanja nove Vlade“. Uz to se u Zakonu o postupku primopredaje vlasti donekle pojašnjava ograničenje ovlasti imenovanja na dužnosti (čl. 4) i ovlasti zaključivanja ugovora značajnije vrijednosti (čl. 5, koji ih čini ništavima) – iako se u praksi tim temeljem uobičajilo spominjanje praktičnog ograničenja preuzimanja ikakvih bitnijih obveza na račun buduće vlasti u državi. Kako stvari stoje, za očekivati je da aktualna Vlada RH pređe u takav mod rada stupanjem na snagu Odluke o raspisivanju izbora – dakle, u utorak 2. lipnja ove godine, iako su izjave premijera Plenkovića nakon 231. sjednice Vlade 21. svibnja ukazale i na mogućnost da se tu postupi drugačije. Naime, on je tada kazao:

“Nema pojma tehnička vlada, da to odmah razjasnimo. To je, ovako, jedan žargon koji živi s nama godinama. To ne postoji. Neka mi netko nađe propis gdje postoji riječ tehnička vlada… Ja bi to volio vidit… osim u tekstovima novinskim, a to nije nikakav zakonski propis. Vlada ima jasno propisane ovlasti, što može raditi, od momenta kada se raspišu izbori. Mi funkcioniramo sasvim normalno, kao što su funkcionirale i ranije Vlade, što se toga tiče“.

A zašto je sve to bitno?

Gdje je Godišnje izvješće?

Kako je to izgledalo lani?

Kao što smo naveli krajem travnja, od 2006. do 2019. godine, u 9 godina je Godišnje izvješće o obrani na Vladi RH bilo doneseno do kraja mjeseca travnja – dok je u 5 godina njegovo donošenje bilo odgođeno za svibanj. Pa ipak, gledajući datume prolaska kroz proceduru Vlade RH, samo je jedne godine taj dokument bio donesen datumski kasnije nego što se smiješi ove 2020. godine – 2013. je bio usvojen 29. svibnja. Druga bitna stvar za napomenuti je i činjenica kako su od svih tih godina samo 2007., 2011., 2015. i 2016. bili provođeni parlamentarni izbori – od čega baš 2016. godina nosi i jedinstveni presedan da se o “Godišnjem izvješću o obrani” za 2015. godinu uopće ni nije raspravljalo u parlamentu (nakon što ga je Vlada RH donijela 4. svibnja te godine). Dodatno treba spomenuti i lanjsku 2019. godinu, kada se po prvi put moglo doživjeti da nadležni ministar u obrani Godišnjeg izvješća pred Vladom, Odborom za obranu i na plenarnoj sjednici Sabora govori o rastu obrambenog proračuna, iako se sakriveno u samom dokumentu moglo razaznati da je on 2018. zapravo padao – čime se svjesno dovodilo u zabludu sve površne čitaoce njegova teksta.

Nažalost, po svemu sudeći, ova godina mogla bi biti izvorom novih presedana. Naime, Hrvatski sabor već je raspušten, pa do daljnjeg nikakvih rasprava nema – a otvoreno je pitanje da li će idući saziv razmatrati išta od zaostataka iz prethodnih perioda. Vlada Republike Hrvatske još radi, tehnički ili kako već, ali dokumentu “Godišnje izvješće za 2019. godinu” nema ni traga. Krajem ovoga tjedna bit će nadmašen i do sada najkasniji datum ikada, za upućivanje ovog bitnog dokumenta u javnost i parlamentarnu proceduru (kada god ona bila).

Sve je to itekako žalosno, budući se proteklih godina obrambene teme itekako koristilo u dnevnopolitičke svrhe – sve do toga da je Ministarstvo obrane uz službeno Godišnje izvješće (iz prvog dijela godine), u jesen 2017., 2018. i 2019. godine čak paralelno krenulo izdavati i propagandni pamflet s godišnjim dosezima ministra Damira Krstičevića – čijih 50 stranica (2017.), 62. stranice (2018.) i konačno 92. stranice u koloru (2019. godine) nisu odražavale ikakav usporedivi rast bitnijih aktivnosti u promatranome periodu. No, dok je od podnošenja i prihvaćanja ostavke Damira Krstičevića jasno da ove jeseni neće biti sličnog šarenog pamfleta za 2020. godinu – bilo bi potpuno neshvatljivo da iz procedure kompletno otpadne i dokument “Godišnje izvješće o stanju u obrani”, definiran bitnim u Zakonu o obrani (čl. 4 st 2), koji zadaje i obvezu njegova donošenja na Vladi RH (čl. 8. točka 2) te usvajanja u Hrvatskome saboru (čl. 5. st. 2. točka 4).

Bijeg od odgovornosti ili ???

Donošenje i raspravljanje ovog dokumenta – a nadasve i njegova istinitost i potpunost – ne samo da su bitni za Hrvatsku javnost (stručnu i opću), već predstavljaju i izričitu zakonsku obvezu čije ispunjavanje u potpunosti pada na obnašatelja dužnosti ministra obrane i Vladu RH u cjelini, tehničku ili bilo kakvu drugu. Izostankom takve objave krši se jedan od organskih zakona RH, krše se osnove demokratskog poretka u državi, a ukida se i jedan od rijetkih praktičnih alata provedbe demokratskog nadzora nad oružanim snagama – principa koji je Republika Hrvatska radno prihvatila prije više desetljeća. Budući je sve to loše i nedopustivo, s nadom čekamo da se Vlada RH što skorije pozabavi usvajanjem dokumenta “Godišnje izvješće o obrani za 2019. godinu”.

Nema praktično nikakvih dvojbi oko činjenice da je vježba „Velebit 18 – združena snaga“ bila potrebna, da je riječ o djelatnosti u okviru redovitog rada Oružanih snaga RH i Ministarstva obrane, te da spomenuta aktivnost ni na koji način nije stvarno sporna – ni politički, ni javno, a ni troškovno. Ova je vojna vježba pripremana mjesecima, ljudstvo je na njenu terensku pripremu krenulo krajem rujna i početkom listopada, njen aktivni dio trajao je od ranog jutra 13. listopada do ranih jutarnjih sati 16. listopada, a još će se danima raditi na njenom zaključenju i analizi. I sve to opet nije sporno. Pa ipak, iz razloga koje je teško objasniti, oko ove kompletno nesporne, a vjerojato i uspješne vojne djelatnosti, posljednjih je dana nastao javni skandal. Ne zbog sadržaja vježbe, ne zbog angažiranog ljudstva ili korištenih sredstava, pa čak ne ni zbog količine novaca utrošenih u njenu provedbu – već zbog tajenja informacija koje nisu i ne trebaju biti sporne ili tajne. Skandal je nastao sa samoga vrha Ministarstva obrane RH, zbog razilaženja metoda javnog djelovanja sektora obrane i elementarnih pravila transparentnosti u radu državne uprave današnje Republike Hrvatske, pune članice EU i NATO u 21. stoljeću.

Prve naznake problema postale su vidljive 15. listopada, u zaključnim trenucima glavnog događanja vježbe „Velebit 18“, na samom vojnom poligonu  „Eugen Kvaternik“ kod Slunju. Ondje je nakon okončanja javnih vježbovnih događanja bio za medije priređen još jedan konačni segment – prilika za fotografiranje dijela sudionika, te snimanje zadnjih izjava s nadležnim dužnosnicima i ratnim generalima Gotovinom i Markačem, koji su do tada na vježbi bili među uvaženim gostima. Među rutinskim pitanjima koja su novinari uputili ministru obrane Damiru Krstičeviću bilo je i ono o načelnim troškovima čitave prikazane aktivnosti – ne zato što bi cijena bila sporna, već čisto u smjeru zaokruživanja slike ovog velikog i važnog vojnog događanja, navodno „najveće vojne vježbe od Domovinskog rata“. Tu je pitanje novinarke Nove TV: „Ministre, podvukli ste crtu pod najveće projekte, koji su zapravo… vidjeli smo sve ono što imamo, što je u sustavu, pokazalo se na ovoj vježbi. Jel možete podvući crtu i reći koliko su bili troškovi cijele ove vježbe?“, takoreći otvorilo pandorinu kutiju.

Nesporazum s medijima na poligonu

Ministar Krstičević je tada odgovorio: „Prije svega, ja bi želio se zahvaliti svim vojnicima, dočasnicima i časnicima, na uloženom naporu, i u fazi planiranja, pripreme i provedbe ove vježbe. Mislim da su dečki odradili sjajan posao, na ponos cijele Hrvatske. Ja, kao ministar, sam zadovoljan i sretan da Hrvatska ima ovakvu vojsku. I, vidjeli ste, da je Hrvatska vojska u potpunosti spremna izvršiti sve temeljne zadaće… a to je obrana zemlje, pomoć civilnim institucijama i doprinos kolektivnoj sigurnosti. Jačamo Hrvatsku vojsku u svim područjima, i kao što sam rekao, ne da bi nekome prijetili… nego, jačamo je radi mira i sigurnosti. Znamo da je hrvatski narod svoju slobodu teško platio, i nikada više hrvatski narod ne smije proživjeti stradanja i razaranja u Domovinskom ratu. I to nema cijene. To nema cijene. Prema tome, i što se tiče troškova – tu je načelnik Glavnog stožera. Vodimo računa o troškovima, i sigurno da će načelnik Glavnog stožera i cijela vojska hrvatskoj javnosti i dati i te troškove… i da hrvatska javnost zna i koliko je potrošeno u kontekstu vježbe“. Dakle, čulo se sve osim ikakve okvirne brojke, zanemarujući činjenicu da obrambenim proračunom i njegovnim trošenjem upravlja MORH, a ne OS RH ili njihov Glavni stožer.

Odmah u nastavku tu je stiglo pitanje N1 televizije, gotovo u istome tonu: „O redu veličine tih troškova? Koliko to može biti?“. Odgovor ministra Krstičevića bio je opet sličan onom prvom: „Načelnik Glavnog stožera, kad se zatvore… čuli ste, da ćemo izanalizirati, kroz sustav naučenih lekcija, sve aktivnosti, i sigurno da ćemo… i načelnik Glavnog stožera – i taj dio. Ali, sigurnost je vrlo bitna. I mislim da je vrlo bitna stvar… Vojska mora vježbati. Nema moderne vojske koja ne vježba. Mi nemamo drugog načina – ili da stojimo u vojarnama. Da stojimo u vojarnama. Međutim, kad stojiš u vojarni, onda ne možeš provjeriti. Vidite vi danas – koliko je tu pokazano različitih sposobnosti. Koliko je tu pokazano različitog manevra, zajedničkog djelovanja HRM, HRZ, Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništva za potporu, Zapovjedništva specijalnih snaga. Koliko je tu oružnih sustava – pa to treba integrirati. I, mi ne možemo to integrirati u vojarnama. Mi moramo biti na poligonima, i ovo sve što radimo – radimo da hrvatski narod zna, da ga čuva moćna i respektabilna i vojska. I to nam je zadaća. I to je moja odgovornost, kao ministra i kao načelnika, i na to sam fokusiran?“. Poprilično objašnjavanja, praćeno i praktičnim izjednačavanjem uloge ministra (čelnika upravne strukture MORH) i načelnika (prvog vojnika, na čelu Glavnog stožera OS RH), no bez spomena ikakvog novčanog iznosa o kojem se pitalo.

Večernja borba na RTL televiziji

Kraj vježbovnih aktivnosti predviđenih za javni uvid te je iste večeri 15. listopada ministar Krstičević uokvirio i turom po hrvatskim televizijama. U glavnom dnevniku HTV1 pitanja su bila općenita i nisu se dotakla troškova aktivnosti. No, sasvim je drugačija stvar bila nešto kasnije, kada je Krstičević stigao na RTL, u ruke Zorana Šprajca, urednika večernje informativne emisiji RTL Direkt. Ondje je razgovor odmah krenuo žestoko: „Evo, kad smo kod ovih novaca, izbjegli ste danas odgovor na poligonu, na pitanje koliko je koštala ova vojna vježba. Možete li makar otprilike reći… Dakle, čisto zbog poreznih obveznika koji to na kraju sve plaćaju, koliko to stoji?“. Odgovor je bio jednako lišen brojeva kao i oni od prije nekoliko sati, sa Slunja: „Pa moramo voditi računa o troškovima. Evo, i vi… mogu postaviti vama pitanje – koliko košta ova RTL emisija?“. No, to je bio tek početak dvoboja o cijeni vježbe.

„Mogu vam to vrlo brzo izračunati… Evo, sutra ćete dobiti taj podatak. Ali mi recite, imali ste vremena za ovaj podatak, pa recite koliko?“. Ministar Krstičević je nastavio „Što se tiče… Prvo, što se tiče vježbe ‘Velebit’… Ja bi se… prije svega želio čestitati našim vojnicima, dočasnicima i časnicima na vrhunskoj izvedbi. I vi ste vidjeli… Ova današnja vježba je pokazala da je Hrvatska vojska spremna, obučena izvršiti sve one zadaće koje se postavljaju pred nju. I ono što je naša sada zadaća, nakon završetka ove vježbe, napraviti kvalitetnu raščlambu vježbe, analizu vježbe. Jasno, u svemu tome moramo paziti za troškove. Sigurno da naši građani imaju imaju za pravo…“ – na što je upao Šprajc s ponovljenim pitanjem „Samo recite koliko je to otprilike stajalo!“. No, ministar Krstičević je nastavio: „Imaju za pravo znati, što se tiče troškova, tako da će Glavni stožer – kad završe tu analizu, izaći sa tom informacijom. S tim…“ – što je samo dovelo do ponavljanja pitanja „Pa možete nam reći otprilike? Deset, petnaest dvadeset, pedeset milijuna?“.

„Ne bih želio špekulirati“, nastavio se opirati Krstičević, da bi voditelj Šprajc izjavio „Ne, ne, ali… Pa ušli ste u neku vježbu s nekom projekcijom troškova. Pa niste valjda, tek tako, pa šta bude – bude?“. „Mi smo sa planiranjem, jednim pametnim planiranjem, mnoge vježbe koje su bile na razini grana… mi smo sada, upravo, napravili jednu cjelovitu vježbu, zajedničku vježbu – znači, cijele vojske – upravo s ciljem da se napravi bolja vježba, efikasnija, da nam da sliku…“ nastavio je objašnjavati Krstičević. „Ma, nije sporno, samo…“ pokušao je opet upasti Špajc, na što je Krstičević jednostavno produžio sa svojim objašnjenjem – „A, sa druge strane, i da na taj način i uštedimo, što se tiče troškova. Znači, javnost će znati koliko…“. Ipak, voditelj Šprajc se nije predavao: „Zašto ne možemo sada znati? Imate li neku, okvirno… ne pitam vas ja sada za deset tisuća kuna, gore ili dolje??“. I konačno, čulo se i nešto slično odgovoru ministra obrane: „Pa, ja vam mogu samo kazati, za cijelu godinu Hrvatska vojska, što se tiče cijelog uvježbavanja, troši otprilike tridesetak milijuna kuna“. Šprajc je pokušao to dodatno pojasniti: „Od proračuna koji je 4 milijarde i 800“ – „Za cijelu godinu!“ napomenuo je Krstičević. „Tridesetak milijuna kuna… Znači, ova vježba… možemo sad reći, je desetak milijuna kuna?“, pokušao je opet neuspješno dobiti službenu potvrdu troškova Zoran Šprajc – na što je Krstičević tek zaključio „Glavni stožer će vam kazati, kad završi cijelu analizu“.

„Dobro. Izbjegavate. Ne znam zašto. Ali, dobro…“, rezignirao je Šprajc, da bi Krstičević nastavio: „Ne izbjegavam ništa, nego radimo sustavno. Prema tome, troškovi će na kraju, kad se obračunaju…“. Za kraj je Šprajc konstatirao „Dobro, troškovi se obično znaju i prije nekog projekta, otprilike“, na što je ministar Krstičević zaključio: „Pa, ima se projekcije, ali… po prvi put mi radimo ovakvu vježbu, zato trebamo sustavno to postaviti“. Naravno, do kraja nije došlo do spomena ikakvih konkretnih financijskih brojki, usprkos činjenici da je pitanje o njima bilo postavljeno barem osam puta u osam prvih minuta ovoga mućnog razgovora.

Dan kasnije

U utorak, 16. listopada, ova je tema svoj odraz dobila i u Hrvatskom saboru, jer je oporbeni zastupnik Peđa Grbin o cijeni vojne vježbe „Velebit 18“ tog jutra postavio službeno zastupničko pitanje predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću. U svom pitanju Grbin je naveo: „Imajući u vidu da ministar obrane g. Damir Krstičević dana 15. listopada 2018. godine, gostujući u emisiji RTL Direkt, nije bio spreman odgovoriti na pitanje koliko je koštala vojna vježba ‘Velebit 18 – Združena snaga’, već je više bio koncentriran na to koliko košta spomenuta emisija, molim Vas da mi Vi odgovorite na sljedeće pitanje: koliko je koštala vojna vježba ‘Velebit 18 – združena snaga’?“. Time je ova priča iz medijske prešla i u političku sferu.

Uz to, ova je tema ostala aktualnom i u većini medija, od N1 televizije pa sve do RTL televizije, na kojoj je voditelj Zoran Šprajc skoro pa nastavio kanonadu od prethodne večeri. Naime, on je čitavoj toj priči od dan ranije posvetio posebnu pažnju – prvo popodnevnom najavom na mreži Twitter odgovora ministru Krstičeviću oko cijene koštanja emisije RTL Direkt, a onda i izborom prigodnoga gosta za svoju iduću večernju emisiju. Iako je riječ o komercijalnoj televiziji, koja ne prima pretplate ili državne potpore za emitiranje (pa samim tim nije ni dužna javno podnositi račune, za razliku od tijela na državnome proračunu), u kasnim večernjim satima tog utorka saznali smo cijenu pojedinog RTL Direkta, u slobodnome izričaju Zorana Šprajca:

„Dakle, bez obzira što mi nismo dobili odgovor na pitanje koliko je porezne obveznike stajala najveća vojna vježba ikad, ne bi bilo fer da ministar ostane bez odgovora na pitanje koliko vlasnike RTL-a košta ova emisija, pogotovo ako sam, eto, čovjeku obečao odgovor. Evo, dakle ministre jedna emisija RTL Direkta, s direktnim i indirektnim troškovima, dakle i plaćama nas koji za nju rade, prosječno košta oko 2.100 eura, ili oko 15.500 kn po emisiji. To je dakako okvirna brojka koja zbog direktnih troškova danas može biti veća, a sutra manja, ali daje eto, barem neku sliku naših troškova. Pa, ako će to sad nekako pomoći da i MORH konačno izračuna makar okvirne i direktne troškove vojne vježbe, dakle bez plaća vojnika koji su u njoj sudjelovali, znamo da je to fakat komplicirano – nama će isto tako biti drago dobiti i objaviti i taj odgovor“.

Uz to je u emisiju pozvan i Ante Kotromanović, bivši ministar obrane iz razdoblja 2011. do 2016. – kojem je bilo postavljeno pitanje o njegovoj procjeni troškova vojne vježbe kalibra „Velebit 18 – združena snaga“. Kotromanović je tu bio relativno jasan:

„Kao prvo, želim pohvaliti vojnike, dočasnike i časnike. Stvarno dobro rade i drago mi je da su shvatili ovi u MORH-u, napokon, da imaju u rukama izvrsne igrače, kao što su Modrić ili Messi. Prije tri godine su govorili da vojska baš i nije na toj razini. Svaka vojna vježba se planira, unaprijed, pravdaju se sredstva… Zašto ministar nije rekao samu cifru? On vjerojatno zna okvirnu cifru – ona je višemilijunska. Ali nije poanta u tome koliko košta vojna vježba. Vojska se mora trenirati i obučavati. To je poanta. Ona je odgovorna za obranu Republike Hrvatske i za obranu… za granicu. To je ustavna kategorija. I, to je dobra stvar da trenira. Sada, transparentni moraju biti – morali su, recimo, reći okvirno koliko to košta“.

Na to je voditelj Šprajc nastavio ispitivanje: „Dobro, ali vi znate… Imate projekciju… Znači, koliko je koštala vaša vojna vježba, prije tri godine? Sad, ova je veća – pa onda je to red, pet, deset, petnaest, pedeset milijuna kuna? Nebitno, mislim…“. Tu se i Kotromanović našao u neprilici: „Teško mi je odgovoriti, jer u moje vrijeme, mi nismo plaćali, recimo, vojniku straže. Danas imamo jednu zanimljivu situaciju, da profesionalcu plaćamo odlazak na stražu. Ja se duboko grozim takve situacije, ali što je – tu je. Nova politika, novi ministar. Pa, ja mislim da je to prošlo pet milijuna kuna. Ali, evo, čekat ćemo izvješće, i nadam se da će Ministarstvo obrane vrlo brzo… jasno reći koliko je potrošeno. To je normalno!“. Za Šprajca to nisu spektakularni novci – „U proračunu od 4 milijarde i 800, to stvarno nije neki veliki novac!“, na što se konačno dovezao i Kotromanović: „Pa nije. Ja ću samo reći da za vrijeme zadnje godine mog mandata, mi smo potrošili 200 tona streljiva. Vojnik se mora obučavati. Temeljna zadaća vojnika je da bude spreman, obučen, dobro motiviran – i to je  ključna stvar. I zato im čestitam na dobro odrađenoj zadaći jučer“.

Srijeda i obrat situacije

Nakon još jedne noći otvorenih pitanja, pitanje cijene vojne vježbe našlo se i u okviru uvoda u 119. sjednice Vlade RH, započete u podne 17. listopada 2018. godine. Tu je već bilo jasno kako je po pitanju transparentnosti i objave ovog obrambenog troška došlo do svojevrsne promjene gledanja. Kako smo već pisali na portalu Obris.org, premijer Andrej Plenković je tu najavio skoru objavu podataka riječima koje su očigledno bile usklađene s dotadašnjim tvrdnjama ministra obrane Damira Krstičevića:

„Nakon temeljite analize siguran sam da će i Glavni stožer i načelnik GS prezentirati javnosti naučene lekcije iz svega što ste poduzeli u ta 3 dana. A naravno da će i sutra načelnik GS hrvatskoj javnosti objaviti precizne troškove, koliko je ta vježba koštala“.

Iako je tu vidljivo da se pitanje kontrole trošenja obrambenog proračuna prividno spušta na razinu OS RH i Glavnog stožera, postalo je jasno da vrijeme ističe za dotadašnju politiku šutnje. I stvarno, samo kratko nakon toga (malo prije 14 sati) iz Ministarstva obrane stigao je poziv na neočekivanu konferenciju za medije – „Povodom uspješno provedene vojne vježbe ‘Velebit 18 – združena snaga’, u četvrtak 18. listopada 2018. u Ministarstvu obrane RH u Zagrebu u 13.00 sati održat će se konferencija za medije, na kojoj će biti predstavljeni rezultati preliminarne raščlambe vježbe, kao i troškovi vježbe“.

U očekivanju spomenutog službenog događanja i objave preliminarnih podataka o troškovima, zanimljivo je primijetiti da Večernji list – medija čiji je novinar Davor Ivanković na slunjskome poligonu bio jedan od visokih uzvanika – baš iz pera te iste osobe najednom ima i prigodni tekst, koji ujedno dominira naslovnicom novine za četvrtak, 18. listopada 2018. godine. U njemu se navodi kako je objava raščlambe i troškova zbog pritiska medija požurena, umjesto da se čekalo prethodno planiranih desetak dana. Cijenu vježbe se procjenjuje na manje od 10 milijuna kuna (glavnina gorivo i terenski dodaci za angažirano ljudstvo) – forsirajući tu usporedbu sa svečanim mimohodom iz kolovoza 2015. godine, čije se koštanje navodi na 12,75 milijuna kuna (za 3.000 vojnika i 300 vojnih vozila usred grada Zagreba).

Pritom, Večernji list tu, uz navodne procjene podatka o koštanju vježbe, citira i svježu izjavu ministra Krstičevića, koja kaže: „Nisam površan pa sam namjeravao u javnost izaći s detaljnom raščlambom, a HV, kao i svaka uređena vojska, kako je najavio ‘Velebit 18’, tako je planirao i odjaviti vježbu i prezentirati ono što je učinjeno i naučeno, uključujući i sve troškove“. Ujedno, ne propušta se napomenuti i da su ministru Kotromanoviću za objavu troškova svečanog mimohoda iz 2015. trebala tri tjedna – doduše, preskačući spomen činjenice da je to bilo pitanje objave detaljnijeg pregleda troškova, kojim se samo dopunilo i ispravilo grube procjene dane u doba održavanja priredbe. Dakle, riječ je tu bila o ponešto detaljnijoj razradi baš onih početnih procjena, o kojima su posljednjih dana hrvatski mediji tako žestoko ispitivali nadležnog ministra Damira Krstičevića, po pitanju aktualne vojne vježbe „Velebit 18 – združena snaga“.

Nakon višegodišnjeg nepostojanja Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija, Sabor bi napokon krajem ovoga tjedna trebao izglasati novi sastav tog tijela. Novi list pozabavio se problemom koji muči i druga tijela civilnog nadzora.

U Vladinom odabiru članova Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija pojavio se i Gordan Akrap, što je u dijelu stručne javnosti izazvalo i disonantne tonove, zbog njegove prošlosti, ali i činjenice da je do lani radio u SOA-i.  Sigurnosni analitičar portala Obris.org, Igor Tabak, smatra da se radi o nastavku devastiranja ovakvih civilnih nadzora, koji sve više samo postaje forma, bez stvarnog sadržaja.

“Kod konkretnog slučaja imenovanja u Građansko vijeće za nadzor obavještajnog sektora to je miješanje sadržaja ispalo posebno naglašeno, budući da je imenovana osoba koja u biografiji, čini se, ima i prošle incidente diplomatsko-obavještajne naravi. Pri tome, postoje indicije da se tu radilo baš o neodmjerenom radu u obavještajnoj sferi, čijim se suzbijanjem ovo nadzorno Vijeće inače sadržajno bavi. Nažalost, izgleda da to u RH danas i nije neki poseban problem ili prepreka – što samo po sebi zorno pokazuje dubinu problema u kojima se kao država nalazimo po pitanju civilnog nadzora sigurnosnog sektora“, pesimističan je Tabak.

Zdravko Mustač i Josip Perković (Photo: BETA)

Ovom izjavom se dira svojevrsnog skandala kad je Akrapu, tada aktivnom djelatniku sigurnosne službe, bio oduzet diplomatski status u Njemačkoj, jer je njemačka obavještajna služba, a jasno da je o tome obavjestila i političke sfere, držala da Akrap ne radi u potpunosti prema očekivanjima kad je ubojstvo imigranta Stjepana Đurekovića bilo obrađivano. Podsjetimo, na kraju su zbog tog kaznenog djela Njemačkoj izručeni Zdravko Mustač i Josip Perković, a njemačke sigurnosne službe imale su dojam, a o tome su neslužbeno izvješćivale i medije, kako Akrap nije bio koorperativan na slučaju, u najmanju ruku. S Perkovićem u službi ga je, prema pisanju medija iz tog vremena, vezala i suradnja u Operativnoj akciji Barakuda, s kraja devedesetih, koju je Akrap formalno vodio, a Perković nadgledao. Formalno se radilo o istrazi o odnosu kriminala, politike, pravosuđa i policije, dok su mediji nagađali da je služila i za obračun unutar tadašnjeg HDZ-a. Glavni izvor iz te akcije, agent “Mornar”, a radilo se o Veselinu Marinovu, na kraju je ubijen 2002. godine, sud će zaključiti da ga je Vinko Žuljević Klica ubio u samoobrani. Klicu će pak 2015. godine ubiti za sada nepoznati počinitelj.

Pomalo su i bizarne informacije koje neslužbeno dolaze iz izvršne vlasti. Naime, dio ljudi koji je bio za imenovanje Akrapa te je čak smatrao kako je to što je radio u SOA-i Akrapu zapravo prednost. Tek ih je upoznavanje s činjenicom da bi onda mogao doći u situaciju da nadzire i svoje operacije, kao i da građansko Vijeće nije stručno – jer stručni nadzor obavlja Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost – dovelo do toga da se propituju koliko im je odluka bila pametna. Inače, analitičar Igor Tabak ne smatra kako je ovo izdvojen slučaj, odnosno, uništavanje ovakvih institucija koje bi trebale biti svojevrsni civilni nadzor nad polugama vlasti i represije nije nešto što se događa od jučer.
“Nažalost, niz je tu problema. Kao prvo, već se neko vrijeme vidi kadrovsko popunjavanje većeg broja kontrolnih tijela ‘pro forma’ – da se navede sastav, a bez imalo brige za djelovanje takvih mehanizama. Dakle, u njih često dolaze ljudi koji ne razumiju, ili ne žele razumjeti, svrhu djelovanja takvih organa. Pri tome se ne vodi računa ni o statusu osoba koje se postavlja, pa nije čudo da u građanskome nadzoru obavještajnog sektora osvane sam taj sektor, kao što i u Ministarstvu obrane, na suštinskim civilnim dužnostima, osvanu djelatne vojne osobe. To je jedna razina problema – gdje se u ime jednostavnosti i efikasnosti postupanja, polagano žrtvuje smisao institucija“, pojašnjava Tabak razvoj situacije u ovoj bitnoj sferi društva.

* Ovaj tekst pod naslovom “Tabak: Civilni nadzor postaje forma bez stvarnog sadržaja”, autora Danka Radaljca, objavljen je u Novom listu (http://www.novilist.hr/Vijesti), u utorak, 10. srpnja. U svom originalnom obliku dostupan je na adresi http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Tabak-Civilni-nadzor-postaje-forma-bez-stvarnog-sadrzaja

U posljednjih godinu dana, otkako je na snagu stupio novi Zakon o obrani, od Odbora za obranu Hrvatskog sabora zatraženo je mišljenje tek za dvije nabave u obrambenom sektoru – jedno o izgradnji skladišta za UbS u Doljanima (4. listopada 2013. godine) i drugo o nastavku procesa remonta helikoptera Mi-8 (22. svibnja 2014. godine). Kad je pred Odbor jučer stigao i treći takav zahtjev – umjesto rasprave i konačnog mišljenja dobili smo tek ozbiljan izostanak transparentnosti, prikaz uznapredovale političke nebrige, te gorak ukus u ustima. 

Ministrove želje

Jučer (petak, 11. srpnja) je Ministarstvo obrane od resornog saborskog Odbora zatražilo mišljenje o „opremanju OS RH sa samohodnim haubicama PzH 2000“. Projekt je to o kojem se govori već neko vrijeme, a koji je, kako nam je dan ranije potvrdio ministar obrane Ante Kotromanović, postao moguć zahvaljujući odluci njemačke vojske o smanjivanju topničkih postrojbi i „rezanju“ više od 10 tisuća vojnika.

„To su sustavi koji su novi, relativno novi, 10-ak godina su stare Panzerhaubitze. U razgovoru načelnika stožera rekli su da imaju višak takvih sredstava, mi smo bili zainteresirani – to je cilj sposobnosti koji moramo ostvariti. Mislim da ćemo dobiti dobru cijenu, naši su išli gore (stručnjaci, ne ja naravno) razgovarati o tome i sutra (petak, 11. srpnja, op.a.) ćemo prezentirati Odboru za obranu tehničku specifikaciju, parametre i otprilike cijenu koju smo postigli, i način na koji to mislimo ostvariti u idućih nekoliko godina – kupovinu i plaćanje.“

O detaljima ovog posla moći će se saznati nakon što budu prezentirani Odboru za obranu, a za sada je jasno tek da se radi o višegodišnjem financiranom projektu, koji će u konačnici bitno doprinijeti povećanju vatrene moći hrvatskih Oružanih snaga.

„Da, upravo to. Mene će to strašno veseliti. To je haubica koja je sjajna, s novim streljivom ona može doći do dometa i 60 km – užasno veliku vatrenu moć ima. Mi ćemo imati novi sustav za upravljanje vatrom, nove sposobnosti, obučit ćemo nove časnike na novim tehnologijama. Mi se radujemo da ćemo u idućih, nadam se, dvije godine imati jednu jaku topničku snagu u Hrvatskoj i nadam se da ćemo je prezentirati što prije“,

rekao je Kotromanović u četvrtak, 10. srpnja. Nakon što se godinama ponavlja kako OS RH imaju problem zbog neispunjavanja raznih ciljeva (partnerskih, ciljeva snaga, a sada i ciljeva sposobnosti), Ministarstvo obrane i OS RH konačno imaju razloga za pohvaliti se u Bruxellesu. Među 42 cilja sposobnosti, koji su prošle godine utanačeni s NATO savezom, pod domaću zadaću OS RH nalazi se i topništvo. Upravo taj cilj bi se navodno sada ispunio nabavom PzH 2000. Dapače, na nedavnim ponovnim razgovorima u Njemačkoj dodatno je spuštena cijena cijelog posla i to za čak nekoliko milijuna eura, dodao je Kotromanović, te je dogovoreno da uz haubicu dolaze i pričuvni dijelovi. Uz to, njih se može osigurati i preko nadležne NATO-agencije, kako bi bili što povoljniji.

Parlamentarna realnost

No, u vožnji prema ostvarenja tih planova hrvatskog ministra obrane jučer je smanjen gas. Zauzeti pripremama za vikend, uvaženi saborski zastupnici, članovi Odbora za obranu, nisu se udostojali pojaviti u zakazano vrijeme. Točnije, na sjednicu ih je došlo tek 6 – 3 iz HDZ-a i 3 iz SDP-a, uz 3 vanjska člana koji nemaju pravo glasa. Nakon iščekivanja, telefoniranja i malo nervoze, predsjednik Odbora za obranu Tomislav Ivić (HDZ) nije imao druge nego zaključiti da nema kvoruma (minimalno 7 zastupnika), te da se sjednica ne može održati. Tako se predstavnica Ministarstva obrane, zamjenica ministra Višnja Tafra, vratila na Krešimirov trg neobavljena posla. Popravni ispit, odnosno nova sjednica saborskog Odbora za obranu na ovu istu temu zakazana je za ponedjeljak, 14. srpnja, u 14 sati.

No i ta će sjednica, baš kao i ovaj jučerašnji neuspjeli pokus, biti – zatvorena za javnost. Bit će to prva takva sjednica Odbora za obranu održana u ovome mandatu, i ukupno peta od formiranja samostalnog Odbora za obranu Hrvatskoga sabora početkom 2008. godine (gdje pretežita većina „zatvorenih“ sjednica ili nije održana legitimno, ili je imala problema s kvorumom). Uostalom, prilično je neobično da se za javnost zatvara sjednica povodom davanja suglasnosti Odbora za provođenje javne nabave vojne opreme – i to upravo u trenutku kada se Ministarstvo obrane gotovo svakodnevno bori s optužbama da javna nabava remonta i modernizacije MiG-ova nije bila transparentna, te kada već 2 godine MORH radi na otvaranju ukupnog sustava javne nabave u obrani javnosti, sa što manje oznaka klasifikacije. Upravo je zato ministar obrane Ante Kotromanović bio nemalo zatečen informacijom da Odbor za obranu o nabavi PzH 2000 namjerava raspravljati iza zatvorenih vratiju.

„Nemam pojma, ja stvarno ne znam o tome ništa. Ne znam, to nije nikakva tajna. Mi smo nagovijestili kupovinu. Ne znam zašto je tako, iskreno ne znam. Ne znam, to treba pitati Ivića, ja stvarno ne znam“,

iznenađeno je rekao Kotromanović. Onaj tko zna, dakle, predsjednik je saborskog Odbora za obranu Tomislav Ivić (HDZ). Po njemu, sjednica je zatvorena iz razumljivih razloga, a koji su to razlozi, i tko je to odlučio – ostalo je nejasno:

„S obzirom da je riječ o ograničenom… o materijalima koji imaju povjerljivu narav, donesem odluku da bude zatvorena sjednica. (…) Po zakonu, Odbor daje mišljenje Ministarstvu obrane za postupak javne nabave, ako je vrijednost  veća od 5 milijuna eura. Ovdje je veća vrijednost od 5 milijuna eura, jer je riječ o nabavki borbenih sredstava – i zbog toga je zatvorena sjednica“.

Očigledno, uz spominjanje „povjerljive naravi“ materijala, tu je zapravo došlo do izričitog razmimoilaženja u poimanju stvari – između MORH-a s jedne strane, i saborskog Odbora za obranu s druge strane. Pri tome, temeljem izjave ministra obrane, ali i uvidom u druge izvore, zaključujemo kako Ministarstvo obrane RH tu nije bilo ono koje je zatražilo zatvorenu sjednicu nadležnog radnog tijela Sabora (a niti je put parlamenta otposlalo klasificirane podatke o nabavi PzH 2000). Time ispada da je pravo pitanje zapravo – tko je dobio dojam da su takvi podaci ipak “povjerljive naravi” samo zato jer se iole tiču borbene tehnike (o kojoj se u detalj može čitati i u Hrvatskom vojniku), odnosno još jednostavnije : „Tko je za javnost zatvorio pristup informacijama o hrvatskoj obrambenoj kupovini desetljeća?“

Ovu je dilemu razriješila potpredsjednica Odbora, Dunja Špoljar (SDP), označivši Tomislava Ivića kao inicijatora te zanimljive proceduralne ideje:

„On je odredio proceduru sjednice Odbora. Mi ostali smo prihvatili odrednicu njegovu… Nažalost, Odbor se nije održao iz formalnih razloga, pa i svaka daljnja rasprava o tome… mislim da je u ovom trenutku… ‘izvan priče’ “.

Je li šutnja zlato?

Posljedice pristajanja na ovakve „odrednice“ uopće nisu banalne. Kao prvo, ovim je postupanjem postavljen presedan – da se o dokumentu bez klasifikacije, kojeg i nadležna državna tijela smatraju relativno bezopasnim, raspravlja tajno, i to temeljem jedne diskrecijske ocjene. Pri tome, prilično je čudno da se tradicija otvorenosti ovog Odbora, teškom mukom zasnovana u mandatu Borisa Šprema (kao prvog oporbenog predsjednika Odbora za obranu), sada napušta u tišini – dapače, na prijedlog oporbe, a tek uz prešutnu podršku vladajućih u Saboru. Kao drugo, treba konstatirati da bi u neka bolja (politička i parlamentarna) vremena, bilo praktično pa nemoguće vidjeti i da SDP-ovi zastupnici u odborima pristaju na HDZ-ove procedure – radeći time protiv načela transparentnosti, ali i protiv politike istaknutog ministra iz vlastitih redova (kojeg za kvalitetu rada često hvale i vladajući i oporba).

No, nedostatak političkog integriteta samo je jedan od problema koje ima (i) ovo saborsko tijelo. Prateći redovito rad saborskog Odbora za obranu tijekom aktualnog saborskoga saziva, često je neugodno gledati nezainteresiranost njegovih članova za pretresanje obrambenih pitanja. Neugodno je gledati i učestalo prazna mjesta za stolom, praćena olujom telefonskih poziva – ne bi li se saborske zastupnike potaknulo da barem na minutu uskoče na sjednicu Odbora, i time daju kvorum potreban za započinjanje razmatranja (često i uz usporedno „kuvertiranje“ glasova, prije ponovnoga odlaska po nekom drugom poslu). A kad se kvorum i prikupi, pa sjednica stvarno i započne, gotovo pa u pravilu s predstavnicima MORH-a raspravljaju vanjski članovi – što ispunjava formu, dok će onda uvaženi saborski zastupnici ionako dići ruke kako je „centrala“ dogovorila.

U takvim okolnostima –­ gdje većinu rasprava nose vanjski članovi, a zastupnici tek teškom mukom sastavljaju i osnovne uvjete za održavanje sjednica – sama svrha Odbora za obranu kao ozbiljnog sredstva parlamentarne kontrole obrambenog sektora ozbiljno je ugrožena. Time gubi na značaju i zakonska ovlast kontrole velikih javnih nabava u obrani, budući da kod parlamentaraca postaje upitno čak i elementarno znanje, te želja za prepoznavanjem smisla, svrhe ili pak neracionalnosti pojedinih MORH-ovih projekta. Jedino što u takvim okolnostima postaje vrhunski logično – upravo je nova praksa održavanja sjednica iza zatvorenih vrata, pa i kad to u normalnim okolnostima ne bi bilo potrebno. Naime, ne radi se tu o „povjerljivoj naravi nabave borbenih sredstava“, ni o „Neželjenom Nekom“ koji žudi saznati broj i vrijednost njemačkih topova koje bi kupili – već je riječ o činjenici da se iza zatvorenih vrata nitko ne mora čak ni formalno truditi prikriti neznanje, nebrigu i nerad.

Dok se Hrvatska svako malo trese pod slapom navodnih ili stvarnih curenja podataka iz pojedinih dijelova sigurnosno-obavještajno-pravosudnoga sustava države – neočekivano neprimjetno tu prolazi postupak promjene ovlasti hrvatske policije, provođen još jednim izmjenama Zakona o policijskim poslovima i ovlastima. Upravo je to područje na kojem se posljednjih godina najbolje vide svi nedostaci nepotpunog sustava civilnog nadzora u RH – sustava kojeg se prije desetak godina krenulo uspostavljati prvo za tajne službe, a onda i za resor obrane, da bi MUP RH u svojoj cjelini tu ostao za kraj, i u praksi jedva okrznut ikakvim promjenama. Tu se u javnu raspravu oko novog zakonodavstva uključio i Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba – nevladina udruga koja je relevantnim tijelima predložila i neke konkretne prijedloge. No, krenimo redom…

Unatoč nedavnim događajima koji su još jednom potresli hrvatski sigurnosni sustav, „Konačan prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama zakona o policijskim poslovima i ovlastima”, koji se trenutno nalazi pred izglasavanjem u Saboru, i dalje neadekvatno regulira neovisan nadzor nad policijom. Iako je MUP izašao s prijedlogom Zakona u kojemu uvodi građanski nadzor nad mjerama tajnog prikupljanja podataka, već iz aviona je vidljivo da predloženi model neće moći učinkovito osigurati nadzor.

Potpuno je besmisleno da se, uz dva postojeća i tek djelomično uspješna tijela nadzora (Vijeće za građanski nadzor nad sigurnosno-obavještajnim službama, Povjerenstvo za postupanje po žalbama pri MUP-u), osniva neko treće Vijeće. Posebno ako bi tu ostala i postojeća ograničenja – i budućim je „nadzornicima” onemogućen fizički ulazak u prostorije u kojima se vrši prisluškivanje te ispisi telefonskih brojeva (Operativno tehnički centar), nemaju nikakve ovlasti nad djelovanjem PNUSKOK-a, ne mogu sami pokretati istrage. Ujedno, ne postoje jasni kriteriji za članove tog Vijeća, Vijeće nema sredstva za svoj rad, te konačno – iako im je zadatak da brinu o zaštiti ljudskih prava građana – oni će biti odgovorni saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, a ne Odboru za ljudska prava.

Iako su stručnjaci i organizacije civilnog društva dali konkretne prijedloge kako napraviti učinkovit građanski nadzor (amandmani CMS-a su dostupni i na www.cms.hr), ti prijedlozi su u konačnici odbijeni od strane MUP-a. No, kako postojeći sustav definitivno nije dobar, a postoje i opravdane sumnje u dostatnost rješenja ponuđenih u postojećem tekstu nacrta promjena spomenutoga zakona – odlučili smo ovdje ponešto detaljnije predstaviti i spomenute amandmane nevladine udruge CMS.

Među njima predlaže se da Vijeće za građanski nadzor provodi i nadzor nad zakonitosti postupaka koje provodi Operativno tehnički centar, točnije, predlaže se nadopuna članka 102 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policijskim poslovima i ovlastima: „Nadzor nad zakonitosti primjena policijskih ovlasti iz članka 68. i 80. ovoga Zakona, kao i nad primjenom posebnih dokaznih radnji koje provodi policija sukladno Zakonu o kaznenom postupku, te nad aktivacijom i upravljanjem mjera tajnog nadzora telekomunikacijskih usluga, djelatnosti i prometa od strane Operativno tehničkog centra, provodi Vijeće za građanski nadzor (u daljnjem tekstu: Vijeće)”.

Predlaže se i da članovi Vijeća imaju pravo nenajavljeno pristupiti OTC-u i obaviti direktan nadzor. CMS dalje predlaže propisivanje obveze rukovoditeljima i policijskim službenicima na odaziv na zahtjeve Vijeća prilikom nadzora. U objašnjenju ovih zahtjeva stoji:

 „Nije nam prihvatljiv prijedlog da Vijeće može od OTC-a zatražiti samo usporedbu podataka s kojima raspolaže OTC s podacima Ravnateljstva policije. Ovdje je ključno nadzirati i rad samog OTC-a da eventualno ne zlorabi pojedine ovlasti širenjem primjena mjera na osobe koje nisu pod istragama koje provodi policija, a koje su inicirane od strane policije. Također pod nadzor je važno staviti i bilo kakavu moguću zlouporabu na relaciji OTC – policija. Stoga smatramo da je potrebno omogućiti Vijeću i nadzor na OTC-om. Smatramo da je bitno naglasiti obavezu državnih službenika/ca i institucija da odgovore na zahtjeve Vijeća i suradnju s istim, iako se to može činiti samorazumljivim. Bitno je da se na zahtjeve Vijeća odgovori davanjem informacija i podataka i to u pravovaljanom roku, kako se rad Vijeća ne bi otežavao i usporavao. Građanima i građankama RH je u interesu imati efikasno Vijeće koje im dobro služi, kako bi im bilo u potpunosti osigurano uživanje njihovih prava koje po zakonu imaju. Iz navedenih razloga predlažemo da se eksplicitno navede obaveza odgovornih osoba da se odazovu na razgovor”.

Predlaže se i da članovi Vijeća za svoj rad odgovaraju Hrvatskom saboru, a nadzor nad zakonitošću rada Vijeća provodi Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina (a ne kao do sada Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost).

Traži se još i nadopuna mogućih temelja za provođenje nadzora – da se nadzor iz članka 102.a ovoga Zakona Vijeće može provoditi i na temelju „vlastitih indicija i sumnji na povredu zakonitosti”. Time bi se nadopunile postojeće 3 instance za nadzor (programa nadzora, zahtjeva građana, te zahtjeva državnih tijela i pravnih osoba). Na koji način se može manipulirati provođenjem nadzora zorno je pokazao slučaj Benčić, pa po tom pitanju u CMS-u smatraju da „u nekim slučajevima građani ne znaju da su im prava bila prekršena, a postoje i slučajevi u kojima je primjerice osoba kojoj su prekršena prava usmrćena te Vijeće o tome sazna od treće strane. Također, Vijeće bi trebalo postupati i u slučajevima kada u javnost izađu informacije (primjerice preko istražiteljskih novinara) o kršenju ljudskih prava, a bez da netko pošalje konkretan zahtjev. Jednako tako prilikom provođenja istraga Vijeće može naići na nezakonitosti vezane uz primjenu mjera nad osobom koja nije službeno poslala zahtjev. Budući da je cilj osnivanja Vijeća sprječavanje nezakonitosti držimo da mu ne treba sužavati ovlasti, već ih proširiti tako da što efikasnije čuvaju građane od povreda ljudskih prava”.

Među amandmanima se našao i onaj koji propisuje kriterije za izbor članova Vijeća, kao i isplatu određene naknade i to: „50 % kroz proračun Hrvatskog sabora i 50 % kod proračun Ministarstva unutarnjih poslova. Pravilnik o naknadama donijeti će Ministar unutarnjih poslova, uz suglasnost predsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine”. Na kraju – Centar za mirovne studije pozvao je zastupnike/ce da kroz amandmane unaprijede konačan tekst ovoga Zakona!

——————————–

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Nedavno su u Bruxellesu predstavljeni rezultati novog istraživanja organizacije Transparency International po pitanju ustroja i rada sustava parlamentarnog nadzora na polju obrane u 82 promatrane države. Unutar organizacije Transparency International, spomenuto istraživanje djelo je podružnice u Velikoj Britaniji, gdje djeluje i posebni Program za obranu i sigurnost (Defence and Security Programme – TI-DSP) – isti oni koji su prije nešto manje od godinu dana predstavili i zaseban indeks rizika od korupcije u državnim sektorima obrane. Spomenuto novo istraživanje je i zasnovano na podacima spomenutog Antikorupcijskog indeksa obrambenog sektora, konkretno na detaljnijoj kvantitativnoj analizi podataka iz 19 ondje postavljenih pitanja, dopunjenih i prikupljanjem ponešto dodatnih podataka. Ujedno, uporabljeno je i 19 nacionalnih studija slučaja – kojima se ilustriraju dobre prakse pojedinih država, te se daju i jasne preporuke o potezima koji bi utjecali na zadobivanje bolje pojedine ocjene u budućnosti.

Prema nalazima novog istraživanja, od 82 promatrane države čak u njih dvije trećine (konkretno, u njih 85 posto) parlamenti i zakonodavne vlasti ne uspijevaju zadovoljavajuće nadzirati nacionalna ministarstva obrane i oružane snage. Kako je među promatranim državama i 70 posto najvećih svjetskih izvoznika oružja i vojne opreme, velik je prostor tu otvoren za potencijalnu korupciju. Posebice ako se zna da Transparency International temeljem podataka Svjetske banke i SIPRI-ja (Stockholm International Peace Research Institute) godišnje gubitke zbog korupcije u globalnim poslovima obrane i sigurnosti procjenjuje u rangu od najmanje 20 milijardi USD.

Ova studija i njeno rangiranje nacionalnih sustava parlamentarnog nadzora na poljima obrane i sigurnosti predstavlja svojevrstan nastavak na Antikorupcijski indeks obrambenoga sektora, koji je bio predstavljen u siječnju ove godine. Ponovno se tu promatra istih 82 države, koje se – a kao i u prethodnome radu – rangira u kategorije, ovisno o kvaliteti ustroja i rada promatranog aspekta parlamentarne aktivnosti u pojedinim promatranim državama. Za razliku od spomenutog Antikorupcijskog indeksa obrambenog sektora, koji je razlikovao 7 kategorija (načelnih 6, pri čemu je 4. kategorija bila razlomljena u dva strukturna dijela) označenih slovnim oznakama – ocjena parlamentarnoga nadzora razlikuje 6 kategorija, nazvanih prema ocijenjenoj razini rizika od korupcije koju predstavljaju: vrlo nisko, nisko, umjereno, visoko, vrlo visoko i kritično. Ukupno gledano, ovo istraživanje ukazuje da su višim rizicima korupcije tu izloženi predsjednički sustavi, od onih ne-predsjedničkih, a da rizici rastu i kada je udio vojnika u stanovništvu pojedinoga društva veći (budući da veći vojni sustavi imaju i jači utjecaj na donosioce političkih odluka). Parlamentarni zastupnici tome se mogu suprotstaviti jačanjem provedbe parlamentarnoga nadzora nad ustrojem i djelovanjem sigurnosnih sustava, uspostavom višestranačkih odbora u te svrhe, te angažiranjem grupa vanjskih stručnjaka – ne bi li im to pomoglo pri promatranju te dalo dodatnih informacija potrebnih za kvalitetno raspravljanje obrambenih tema.

Pri tome, države su ocjenjivane na sedam odvojenih područja djelovanja parlamentarnoga nadzora: 1. nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje, 2. transparentnost obrambenog proračuna, 3. djelovanje vanjske revizije, 4. nadzor i raspravljanje obrambene politike, 5. nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima, 6. nadzor nad obavještajnim službama, te 7. nadziranje nabava. Sve su to područja u kojima zakonodavne vlasti svojim radom i propitivanjem mogu bitno utjecati na smanjivanje rizika od korupcije – a ova im studija tu i konkretno pomaže savjetima, budući se navode primjeri pozitivne radne prakse iz pojedinih država, te mjere koje je potrebno provoditi da bi se pojedina država našla u što boljoj kategoriji. No, pogledajmo ponešto detaljnije rezultate ovoga istraživanja…

Rang lista uspješnosti parlamentarnoga nadzora

(1) Od 82 promatrane države, njih tek 4 su zauzele mjesto u prvoj kategoriji, s “vrlo niskim” rizikom od korupcije u obrani i sigurnosti, a temeljem rada njihovih sustava parlamentarnoga nadzora. Riječ je tu o Australiji, Njemačkoj, Norveškoj i Ujedinjenome Kraljevstvu – državama ocijenjenima u rasponu od 83,3 i 100 posto, koje sačinjavaju tek 5 posto od ukupno promatranog uzorka država.

(2) U drugoj kategoriji, ocijenjenoj da ima “nizak” rizik od korupcije temeljem rada nacionalnih sustava parlamentarnoga nadzora, nalazi se 12 država (Austrija, Brazil, Bugarska, Francuska, Japan, Južna Koreja, Kolumbija, Poljska, Sjedinjene Američke Države, Slovačka, Švedska i Tajvan), koje zajedno sačinjavaju oko 15 posto od ukupno promatranoga uzorka država. Raspon njihovih ocjena po 7  promatranih područja djelovanja parlamentarnoga nadzora je između 66,7 i 83,2 posto.

(3) Treća kategorija, u kojoj je i Hrvatska, ocijenjena je s “umjerenim” rizikom od korupcije. Ona sadrži ukupno 14 država (Argentina, Bosna i Hercegovina, Cipar, Češka, Čile, Hrvatska, Italija, Južna Afrika, Latvija, Mađarska, Meksiko, Španjolska, Tajland i Ukrajina). One sačinjavaju dodatnih oko 17 posto od ukupnoga broja promatranih država, sa ocjenama u rasponu od 50 do 66,6 posto.

(4) Četvrta kategorija država izložena je “visokom” riziku od korupcije, prema ustroju i radu svojih nacionalnih sustava parlamentarnoga nadzora na područjima obrane i sigurnosti. Ovdje je obuhvaćeno 17 država (Filipini, Gana, Grčka, Gruzija, Indija, Indonezija, Izrael, Kazahstan, Kenija, Kuvajt, Libanon, Nepal, Ruska Federacija, Srbija, Tanzanija, Turska i Uganda), koje zajedno sačinjavaju oko 21 posto ukupnog broja promatranih država. U ovoj je skupini prisutan raspon ocjena od 33,3 do 49,9 posto.

(5) Peta kategorija, koja je ujedno i najbrojnija, predstavlja države izložene “vrlo visokom” riziku od korupcije – zasnovano na kriteriju djelotvornosti sustava parlamentarog nadzora. U njoj je obuhvaćena 21 država (Afganistan, Bahrein, Bangladeš, Bjelorusija, Etiopija, Irak, Jordan, Kina, Malezija, Maroko, Nigerija, Oman, Palestinska nacionalna uprava, Pakistan, Ruanda, Singapur, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati, Uzbekistan, Venecuela i Zimbabve). Ove države ukupno sačinjavaju oko 26 posto ukupnog broja promatranih sustava, a njihove su zbirne ocjene u rasponu od 16,7 do 33,2 posto od ukupno mogućega.

(6) Šesta i posljednja kategorija, označena kao izloženost “kritičnoj” razini rizika od korupcije, obuhvaća ukupno 14 država (Alžir, Angola, Demokratska Republika Kongo, Egipat, Eritreja, Iran, Jemen, Kamerun, Katar, Libija, Obala slonovače, Saudijska Arabija, Sirija i Šri Lanka). Ova skupina obuhvaća oko 17 posto od ukupnog broja promatranih država, a ocjene koje su tu dane obuhvaćene su u rasponu od 0 do 16,6 posto ukupno mogućega.

Gdje je tu Hrvatska?

Iako je u ovome istraživanju Hrvatska ukupno smještena u relativno dobru skupinu zemalja, prema procjenama organizacije Transparency International, izloženih “umjerenim” rizicima od korupcije po pitanju djelovanja nacionalnoga sustava parlamentarnog nadzora u obrani, to je jedna složena ocjena. Ona varira kroz sedam područja detaljnijeg promatranja, ovisno o kriterijima u svakom od tih segmenata. Da bi dobili bolji uvid u stvari, pogledat ćemo i kakvo je to stanje po svakom od tih pojedinih područja, spomenuvši i stanje RH u svakome od njih – prema navedenim opisnim smjernicama za ocjenjivanje. Spomenimo posebice da svaki od segmenata uz numeričku ocjenu postotka uspješnosti, pojedine zemlje dijeli i u dvije načelne skupine – “zemlje niskog rizika”, nasuprot “zemljama visokog rizika” – gdje se onda opisuje i probleme tipične za svaku od ovih skupina, kao i modalitete njihova rješavanja (kroz tri slijedna koraka strukturnih poboljšanja), zajedno s dobrim primjerima iz pojedinih promatranih država.

(1) Nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje

U ovom segmentu je Republika Hrvatska svrstana relativno loše, pri vrhu kategorije “zemalja visokog rizika”, s ukupnom ocjenom od 42 posto (ispod Gane, zajedno s Bjelorusijom, Španjolskom, Izraelom i Ugandom). Zemlje u ovoj skupini ili nemaju zasebnog parlamentarnog odbora za pitanja obrane – ili taj odbor nema dobroga uvida u buduće obrambene troškove, i planirane javne nabave. Rezultati unutarnje revizije obrambenog sektora tu se ne dostavljaju na uvid parlamentu, a ocjene i preporuke parlamenta dane temeljem raspravljanje revizijskih izvješća se obično ignoriraju.

Od tri dane preporuke, prva govori o potrebi podnošenja proračuna parlamentu, u striktnim vremenskim rokovima te sa dovoljno vremena za njegovo detaljno raspravljanje. Predlaže se i uspostavljanje zasebnog parlamentarnog odbora za pitanja obrane – koji bi trebao raspravljati obrambeni proračun i njegovo izvršavanje, i kojem bi na rapolaganju trebali stajati i vanjski eksperti te vanjske revizijske ustanove. Takav bi odbor trebao imati i dovoljno espertnih znanja za detaljno analiziranje proračuna, u širem sastavu ili putem pododbora, kao i prava da zamrzne ili reže pojedine proračunske stavke, da ulaže sadržajne amandmane, te da bude ovlašten staviti i veto na ukupno donošenje obrambenoga proračuna.

(2) Transparentnost obrambenog proračuna

U ovome segmentu Hrvatska je smještena u skupinu “zemalja niskog rizika”, i to u vrh donje trećine ove kategorije. Ocijenjena je sa 63 posto (jednako kao i Španjolska, Austrija i Kolumbija, nešto lošije od Bosne, Bugarske i Mađarske, a bolje od Indije i Turske, te mnogo bolje od Srbije, Grčke i Ruske Federacije – koje su tu među “zemljama visokog rizika”). Dok “zemlje visokog rizika” ne objavljuju iole detaljnije obrambene proračune, a podatke na tu temu je teško ili nemoguće dobiti, “zemlje niskog rizika” takve podatke objavljuju, oni su transparentni, više ili manje detaljni i dostupni parlamentu i javnosti.

Preporuke dane u ovoj kategoriji traže da se parlamentu podnosi obrambeni proračun, koji je detaljan i sveobuhvatan. Jednako tako, parlamentu se trebaju dostavljati i ostali proračunski dokumenti (izvješća o izvršenju te rezultati provedenih revizija). Svi ti dokumenti bi trebali biti dostupni javnosti, pa i građanima, kako u svojoj originalnoj tehničkoj formi, tako i u jednoj pojednostavljenoj te preglednoj varijanti.

(3) Djelovanje vanjske revizije

Ovo je područje u kojem je Hrvatska izvrsno ocijenjena – ne samo da se nalazi u skupini “zemalja niskog rizika”, već je sa 75 posto smještena i u gornju trećinu ove skupine (ispod Austrije, Japana, Poljske i UK sa ocjenom 100 posto, jednako Francuskoj Njemačkoj i Italiji, a iznad Bosne, Bugarske, Grčke i Srbije). Ta ocjena znači da se redovito rade vanjska revizijska ocjenjivanja sektora obrane, da se ona podnose parlamentu na raspravu i da služe aktivnome nadziranju državne potrošnje u obrani.

Što se preporuka tiče, Hrvatska je ustrojila neovisnu vanjsku reviziju (Državni ured za reviziju), koji radi redovite provjere koje onda dostavlja parlamentu. Sva su takva izvješća jasna i dostupna javnosti (svježa na internetskim stranicama, a starija na zahtjev), u digitalnoj ili papirnatoj formi. Revizori ta izvješća obrazlažu pred parlamentom i slobodno iznose svoja mišljenja o materiji koju su pregledavali.

(4) Nadzor i raspravljanje obrambene politike

Po pitanju obrambene politike u parlamentu, Hrvatska je završila među “zemljama niskog rizika”, i to u sredini ove kategorije. S ocjenom od 65 posto, ona se smjestila ispod Švedske, Grčke, Mađarske i Italije, jednako Španjolskoj i Tajlandu, a iznad Bosne i Srbije). Ta ocjena znači da u RH postoji neovisno zakonodavstvo, koje ima barem formalna prava nadzirati i raspravljati obrambenu politiku. U ovome nizu zemalja postoje i načelno jaki parlamentarni odbori za obrambena pitanja, dok je institucijama iz obrambenog sektora zabranjeno neovisno gospodarski djelovati te stjecati financijsku korist iskorištavanjem nacionalnih prirodnih bogatstava mimo ostatka države.

Preporuke tu traže da se za kontrolu obrambenoga sektora uspostave jake ovlasti parlamenta, kao neovisnog tijela koje može raspravljati i odlučivati u svim pitanjima – što je u Hrvatskoj slučaj. Ujedno, za pitanja obrane treba ustanoviti stalni, dobro ustrojen parlamentarni Odbor za obranu, koji će biti popunjen predstavnicima presjeka političke scene, i koji će se redovito radno sastajati. Njegov bi rad i odluke trebali biti javni, a osoblje takvoga odbora trebalo bi kroz pripremu stručnih materijala iz područja obrane doprinositi kvaliteti rasprava i rada ovoga tijela. Takav odbor treba imati pravo ulaganja veta na pojedine odluke i prijedloge zakona s područja obrambene politike, jednako kao i pravo na provođenje inspekcijskih posjeta vojnim postrojbama – ne bi li se osiguralo upoznavanje sa stvarnim stanjem u obrani, na terenu.

(5) Nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima

Ovo je segment u kojem se jasno pokazala razlika među malobrojnim “zemljama niskog rizika”, kojih je tek 24, i “zemljama visokog rizika” kojih je 58 – predvođeno Češkom (44 posto) i Hrvatskom (38 posto). S jednakim su postotkom tu još i Izrael, Poljska, Srbija i Ukrajina, dok su ponešto niže plasirane Bosna i Hercegovina, Mađarska, Gruzija, Singapur, Turska i Kina. Zemlje u ovoj skupini ne dostavljaju nacionalnome parlamentu podatke o tajnim fondovima te njihovu trošenju, a ako to i dostave – te su informacije nepotpune i sumarne. Obavještajni se sektor ne podvrgava vanjskim revizijskim provjerama, ili se to provodi uz tek grubo izvještavanje puno praznina. Često tu ni postupak klasificiranja podataka nije dobro reguliran, tako da je proglašavanje informacija tajnima ostavljeno na diskrecijsku odluku pojedincima, strankama ili grupama na vlasti.

Preporuke na ovome području podrazumijevaju davanje parlamentu informacija o postotku obrambenog proračuna koji je tajan, budući da praćenje fluktuacija ovih iznosa često ukazuju na moguće zloporabe. Ujedno se predlaže formiranje i zasebnog međustranačkog parlamentarnoga tijela – koje bi bilo ovlašteno dubinski provjeriti (po iznosu i stavkama) sve tajne dijelove proračuna. Takvo bi tijelo trebalo imati uvida i u revizije tih proračunskih dijelova, koje bi se trebalo redovito provoditi. Na kraju, spomenuti bi odbor trebao imati pravo i odobravati ili zabranjivati pojedine stavke takvih planiranih tajnih dijelova proračuna.

(6) Nadzor nad obavještajnim službama

Pitanje parlamentarnog nadzora nad obavještajnim službama predstavlja područje na kojem je Hrvatska najbolje ocijenjena – s ocjenom od punih 100 posto. Time Hrvatska u društvu Austrije, Njemačke i Italije predvodi listu europskih država u skupini “zemalja niskog rizika”. Srbija tu nije daleko, Bosna i Hercegovina je oko polovice ove skupine (malo iz Ujedinjenog Kraljevstva i SAD), dok Turska i Ukrajina čine zaleđe ove skupine. Svim je tim državama zajedničko da imaju neovisne parlamente, koji imaju formalna ovlaštenja za nadzor nad obavještajnim službama. Ujedno ta zakonodavna tijela imaju i sredstva te pristup tajnim podacima, potrebnima za nadzor obavještajnoga sektora (uključivo njihovu politiku, proračune i administraciju).

Preporuke ovdje obuhvaćaju davanje parlamentu sredstava potrebnih za nadzor proračuna, djelovanja i politike obavještajnih službi – pa i putem zasebnog zatvorenog parlamentarnoga tijela. Da bi bilo efikasno, to tijelo treba ima ovlasti ali i uživati povjerenje – po mogućnosti i zbog svog sastava, koji treba obuhvaćati presjek parlamentarnih stranaka. Takvo tijelo treba biti ovlašteno za pristup klasificiranim podacima (pa i podacima o tekućim operacijama), a treba biti u stanju i ulaziti u prostore koje koriste obavještajne službe, te saslušavati osobe od interesa, ako za to postoje legitimni razlozi.

(7) Nadziranje nabava

Segment parlamentarnoga nadzora nabava u obrambenome sektoru još je jedno područje u kojem je Republika Hrvatska ocijenjena relativno dobro, budući je svrstana oko sredine kategorije “zemalja niskoga rizika”. S ukupnom ocjenom od 65 posto, RH tu dijeli mjesta od 23 do 26 – zajedno s Latvijom, Španjolskom i Tajlandom. Od susjednih zemalja Austrija je daleko ispred, kao i Bugarska, Slovačka, Češka i Mađarska, koje su također prošle bolje, dok su se Bosna i Hercegovina te Srbija lošije plasirale (iako još uvijek u kategoriji “zemalja niskoga rizika”). Sve zemlje iz ove skupine imaju ustaljena zakonodavstva, pa i po pitanju javnih nabava u područjima obrane i sigurnosti. Svi bi poslovi trebali biti obuhvaćeni njihovim normama, po mogućnosti i uz korištenje posebnih anti-korupcijskih klauzula. U njima postoje formalni procesi nadzora takvih nabava, koji su transparentni i aktivni. Negdašnje i buduće nabave se objavljuju te podvrgavaju revizijskim postupcima.

U ovome se segmentu preporuča da parlament bude ovlašten nadgledati sve nabave u sektoru obrane, bez izuzetaka, pa makar u zatvorenom zasjedanju. Pojedine nabave mogu biti obavljene van očiju šire javnosti samo na temelju jasnih i transparentnih zakonskih propisa. Takvi bi podaci, o prošlim i budućim nabavama, trebali u najvećoj mogućoj mjeri biti dostupni javnosti. Ovaj nadzor provodi nadležno radno tijelo parlamenta, koje za taj posao mora biti dobro opremljeno i vođeno idejom jačanja efikasnosti te usklađenošću nabava sa stvarnim vojnim potrebama. Za to ono mora biti u stanju konzultirati stručnjake, saslušavati svjedoke i pristupati klasificiranim podacima. Ako je to problem za šira radna tijela, za kontrolu javnih nabava ima smisla odvojiti i posebna podtijela, specijalizirana bilo za pojedina uža područja provođenja nabava. Pri tome treba nastojati da Vlada široj javnosti objasni smisao pojedinih nabava, da poslovi budu tekuće revizijski provjeravani te da su ograničenja javnoga uvida u ove poslove minimalna.

Ukratko, da sumiramo – RH je u ovome istraživanju najbolje prošla u području (6) Nadzor nad obavještajnim službama (100 posto), da bi tu zatim slijedilo (3) Djelovanje vanjske revizije (75 posto), (4) Nadzor i raspravljanje obrambene politike i (7) Nadziranje nabava sa po 65 posto, (2) Transparentnost obrambenog proračuna (63 posto), (1) Nadzor obrambenog proračuna i njegovo raspravljanje (42 posto) te kao najlošije ocijenjeni segment – (5) Nadzor nad tajnim i neiskazanim proračunima (38 posto). Je li to i u stvarnosti poredak od najboljeg područja parlamentarnog nadzora pa prema najlošijem – možda zorno govori i uvid u sudske postupke koji se u vezi obrambenog sektora danas vode u Hrvatskoj.

Knjiga koju je autor Timothy Edmunds 2007. godine nazvao “Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro” predstavlja kompleksan poduhvat predstavljanja tijeka reformi sigurnosnog sektora u ove dvije, tada susjedne države. Njihove su strukture sigurnosnih sustava predstavljene u povijesnoj perspektivi, a onda su prikazane i reforme provođene do trenutka pisanja djela, kao i problemi na koje su reformatori tijekom svoga rada naišli. Iako je od izlaska ove knjige prošlo ponešto godina, ova je knjiga na aktualnosti izgubila manje nego što bi se to na prvi pogled reklo.

Dok države pod nazivom “Srbija i Crna Gora” nema još od ljeta 2006. (3. lipnja 2006. Crna Gora je proglasila svoju neovisnost, 5. lipnja to je učinila i Srbija, da bi one onda lipnja 2006. i bile priznate kao neovisne države), problemi njenog nekad jedinstvenog sigurnosnog sustava razdijelili su se na dva segmenta, ostali su isti po svojoj srži, i rješavani su djelomično i nepotpuno. Stanje po pitanju Hrvatske tu je mnogo stabilnije. Iako je Hrvatska u međuvremenu ušla i u NATO i u Europsku uniju, reforme sigurnosnog sektora koje su nam predstojale 2007. godine uvelike su i do danas ostale neobavljene. Dok je donekle sređen sustav razmatranja vojnih pitanja u parlamentu (početkom 2008. ustanovljen je zaseban Odbor za obranu, gdje je ustanovljen i institut javnim natječajem biranih vanjskih članova), u brojnim drugim segmentima sigurnosnoga sektora reforme su stale. To se posljednje vrijeme jasno odražava i kroz probleme koje RH ima po pitanju civilnog nadzora sve neovisnijeg i snažnijeg sektora unutarnjih poslova, kao i po pitanju zbrke koju se vidi na području obavještajnih službi (gdje ni posljednje izmjene vodećih kadrova nisu dovele do ikakvog značajnijeg pomaka).

Knjiga “Security sector reform in transforming societies” daje čvrst i jasan okvir upravo za sustavno razumijevanje čitave ove tematike. Ona u svome uvodnom dijelu prvo postavlja i objašnjava osnovne pojmove te vezu sigurnosnih sustava (u najširem smislu ovog stručnog pojma) s društvima koje se promatra. Tu se definira i civilno-vojne odnose, prevagu civilnoga utjecaja u sektoru sigurnosti, te pojam depolitizacije, ali i djelovanje širokog kruga civilnih aktera na ovome polju (uz akademsku zajednicu i medije, i udruge građana) – kao zasebne i povezane elemente u ukupnim reformskim procesima. Kao drugo, slijedi definiranje metodologije kojom će se promatrana tematika razlagati – definira se pojam reformi sigurnosnog sektora i postavlja kostur usporednog promatranja dviju država uzetih za primjer. Kao treće, a na temelju odabrane metodologije, u tri se velika segmenta knjige čitavo pitanje reformi sigurnosnog sektora dijeli po aspektima – na političku razinu reformi, na organizacijsku razinu i na međunarodnu razinu reformskoga procesa. Kroz ova tri aspekta gledaju se promjene u sigurnosnim sektorima države Hrvatske, te države Srbije i Crne Gore od 2000. godine (uz poštovanje raznih utjecaja iz 1990-tih) pa sve do trenutka pisanja knjige. Time se dolazi u situaciju jako fino razlučiti pojedine dijelove ukupnih problema, njihove pojedinačne povijesne korijene – ali i različite utjecaje te motivacije, koji na pojedinim od tih razina oblikuju tijek stvari. Konačno, knjiga završava zaključnim poglavljem koje, na temelju usklađenog promatranja tri aspekta sigurnosnih reformi u Hrvatskoj i državi Srbiji i Crnoj Gori, donosi određene zajedničke zaključke i prijedloge za daljnji reformski rad.

Uz to, treba istaknuti da se na onoj osnovnoj, unutarnjoj razini reformi – koju autori zovu “politička razina” – kod svih zabilježenih ili planiranih promjena konzistentno razlikuju njihove dvije generacije. Prva generacija reformi kod svakog od reformskih zahvata obuhvaća njegov grubi začetak, zahvat kojim su one izvedene, kojim su izmjenjene pojedine strukture, ili postavljeni traženi mehanizmi – konkretno, to je formalno uspostavljanje osnovnog civilnog nadzora na svim razinama sigurnosnoga sektora. To je razina koja je u obje promatrane države više ili manje provođena, prilagođavajući čitav promatrani tematski horizont željenom budućem stanju stvari. Ono gdje su reforme išle bitno sporije i lošije – je druga generacija istih tih reformi. Ta druga generacija reformi zasniva se na promjenama koje su u pojedinim sigurnosnim sektorima izvedene u sklopu reformi prve generacije, no ovoga puta tu se ide za suštinskim konsolidiranjem reformi, a onda i za daljnjom demokratizacijom. Tu se pretpostavlja određeno unapređivanje dostignutih odnosa, njihovo razrađivanje, te zaokruživanje i u pojedinim detaljima, da kažemo “na fino” – a temeljem iskustava i uočenih problema iz faze promjena prve generacije. Upravo je to faza koja danas uopće ne stoji dobro ni u Hrvatskoj, a ni u zemljama sljednicama skupne “Srbije i Crne Gore”.

Dok se u Hrvatskoj već godinama vidi izostanak dovršetka početnih reformi sigurnosnoga sektora (po pitanju makar i elementarne uspostave građanskoga nadzora nad sustavom unutarnjih poslova) u prvoj generaciji, još je jasniji izostanak zaokružene druge generacije promjena – recimo po pitanju i stvarno efikasnoga građanskog nadzora nad obavještajnim službama, te ustaljivanju prakse planskog pristupanja sigurnosti (uz donošenje novih strateških dokumenata, gdje aktualna Strategija nacionalne sigurnosti RH ne bi u svome tekstu i danas spominjala državu Srbiju i Crnu Goru). Usporediva je situacija vidljiva i u Srbiji te Crnoj Gori, danas odvojenim državama. Dok Srbija muku muči s transparentnošću i političkim koncentriranjem ovlasti na samome vrhu države, Crna je Gora izdvojen mikroskopski sustav izložen inozemnim utjecajima i korupcijskim rizicima velikih razmjera, gdje su na mnogo mjesta i danas u tijeku spomenute normativno-političke promjene prve generacije. Sagledavanjem svega ovoga, potpuno je jasno zašto knjiga Timothya Edmundsa i toliko godina po svojoj objavi ipak nije izgubila svoju zanimljivost i relevantnost.

Predstavljano djelo nastalo je temeljem niza povezanih stipendija (IISS iz Londona, DCAF iz Ženeve, British Academy Small Research Grant, te University of Bristol Research Fellowship), te uz svesrdnu pomoć Miroslava Hadžića iz Beograda i Ozrena Žuneca iz Zagreba. Rezultat je to rada koji se dostojno uklapa u opus i inače vrlo aktivne skupine modernih vojno-sigurnosnih autora iz Velike Britanije. Jedini ozbiljan nedostatak promatrane knjige, koju smo pribavili u tvrdome uvezu, zapravo je njena cijena. Iako to ima tek donekle veze sa samim djelom, riječ je o knjizi koja je u 6 godina od svog izlaska u javnost s oko 90 USD (u Zagrebu oko 700 kuna) pala tek malo, na današnjih oko 70 USD. To je iznos koji će tek poneki pasionirani promatrač sigurnosnih tema u regiji izdvojiti za ovaj korisni i kvalitetno zgotovljen stručni uradak.

Podaci o knjizi:

Security sector reform in transforming societies: Croatia, Serbia and Montenegro, Timothy Edmunds, 267 stranica s indeksom, izdanje Manchester University Press, UK, Manchester, 2007. godine

U tekstu koji slijedi, osvrnut ćemo se na SPO u njegovu dijelu o civilnom sektoru, o sustavu “civilne obrane” te pogledima iznesenim u ovome dokumentu na temu odnosa Oružanih snaga i ostatka društva u cjelini (posebice kroz tematiku nadzora nad Oružanim snagama). Sam ćemo osvrt izvesti kroz usporedbu rješenja iz aktualnoga nacrta SPO s dokumentom nazvanim Strateški plan Ministarstva obrane 2011.-2013. godine (u daljem tekstu – Strateški plan), navodno pisanim u lipnju 2010. godine, a postavljenim na web stranice Ministarstva obrane 10. veljače 2011. godine.

Strateški plan

Civilno-vojni odnosi

“Pomoć civilnim istitucijama u zemlji”, navedena kao 3. opći cilj, opravdava se očekivanjima od OS RH da – kao i druge vojske demokratskih zemalja – budu na službi svojim građanima. Pri tome, uz spomen i mogućih humanitarnih aktivnosti u inozemstvu, konstatira se da MORH i OS RH u ime i za račun Hrvatske provode nadzor na moru, pružaju pomoć i jačaju sigurnost građana; brane građane, imovinu i prirodna bogatstva RH od radnji i posljedica koje bi im bile štetne, a pružaju i određenu zdravstvenu te humanitarnu pomoć. Ova zastrašujuće nedefinirana općenitost spojena je s realnim životom i numeričkim pokazateljima kroz dva konkretna primjera te civilno-vojne suradnje: kao posebni cilj 3.1 navedena su “Zaštićena prava i interesi Republike Hrvatske na moru”, dok je posebni cilj 3.2 nazvan “Zaštićeni ljudi i materijalna dobra tijekom protupožarne sezone”. Za djelovanje na moru, a unutar zadaća Obalne straže, predviđalo se angažirati najmanje jedan brod, jedan helikopter i dva aviona – spomenulo se tu i gradnju dodatnih brodova, ritmom od jednog na iduće trogodišnje razdoblje. U okvir protupožarne sezone uguralo se svašta – i zaštita i spašavanje i vatrogastvo, a sve to uz uporabu i zračnih i kopnenih (manje nego dosad) i pomorskih protupožarnih snaga. Jedino nigdje nema spomena adekvatnoj naplati ovih napora, niti izdvajanju nevojnih troškova (vatrogastvo) iz okvira obrambenoga proračuna.

Nadzor nad Oružanim snagama

Iako strateški plan već u prvi prioritet (“Zaštićen suverenitet i teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske”) pod poseban podcilj broj 2 stavlja “Demokratski nadzor i upravljanje obrambenim sustavom” – tu prvi dojam o važnosti, ali i razumijevanju tematike, ipak ponešto vara. To se vidi već u općem razlaganju tog prvog od prioriteta, gdje za spomenuti podcilj stoji “U skladu s najboljim demokratskim praksama zapadnih demokracija nad hrvatskim obrambenim sustavom provodi se stalni demokratski i civilni nadzor te se u tu svrhu u obrambeni sustav uvode napredne upravljačke metode koje osiguravaju kvalitetno i svrsishodno upravljanje resursima.” Uz zanimljivost da kvalitetno i svrsishodno upravljanje resursima nije navedeno kao vrijednost kojoj treba težiti samoj po sebi (već tek kao alatu demokratskog i civilnog nadzora), postavlja se i pitanje o kakvom se to “stalnom demokratskom i civilnom nadzoru” radi, koji uz čistu kontrolnu funkciju ima potrebu na neki način i upravljati sustavom koji nadzire?

Na ovo pitanje odgovor daje obrazloženje već spomenutog “Posebnog cilja 1.2. Demokratski nadzor i upravljanje obrambenim sustavom”, koje se u potpunosti bavi samim Ministarstvom obrane – kao tijelom koje već samim svojim radom “provodi upravljačku i nadzornu funkciju te omogućava funkcioniranje sustava u cjelini”. Dakle, tu se demokratski nadzor nad Oružanim snagama shvaća općenito – kao nadzor predstavnika demokratski izabrane državne vlasti – što doduše ima ponešto veze s “parlamentarnim nadzorom”, ali vrlo malo zajedničkoga s konceptom “građanskog nadzora nad Oružanim snagama” za kojeg se i ovaj portal aktivno zalaže. Dapače, prioritet te aktivnosti Ministarstva za nadolazeće trogodišnje razdoblje predstavljaju: isplata plaća i naknada za zaposlene, kao i osiguravanje zdravstvene i dušobrižničke skrbi, informacijsko-komunikacijske usluge i stambeno zbrinjavanje djelatnika. Pri tome, u numeričkoj tablici (koje su i temelj ovoga dokumenta), dodatno je iznesena namjera – “Optimalnim brojem i strukturom djelatnika ostvarit će se demokratski nadzor i provoditi upravljačka i nadzorna funkcija obrambenoga sustava”, navodeći da u doba pisanja tog dokumenta MORH ima 2364 djelatnika na tim poslovima (dok je optimalna željena vrijednost 2360 za 2012. i 2013. godinu). Ne ulazeći u diskusiju o broju djelatnika MORH, primjetimo samo da civilnome sektoru tu nema spomena, kao ni pravom vanjskom nadzoru – po mogućnosti građanskoga tipa.

Nacrt SPO 2012.

Civilno-vojni odnosi

Na kraju 6. poglavlja, nazvanog “Stanje i razvoj obrambenih sposobnosti”, u okviru točke 3.4. “Civilno-vojno planiranje”, obuhvaćena je glavnina odnosa obrambenog sektora RH s ostatkom “ne-vojnoga” sustava hrvatske države. Konstatira se da vojne prijetnje, moguće nesreće, zarazne bolesti i tzv. “suvremene ugroze” (ugroževanje energetskih, informatičkih, te komunikacijskih sustava i drugo) traže bolju suradnju i sa “civilnim” resorima, a definira se i pojam “civilne obrane”.  Odgovornost za njeno organiziranje i vođenje  podijeljena je između Ministarstva obrane, Državne uprave za zaštitu i spašavanje (što je zapravo MUP, ako ne organizacijski, a ono barem proračunski) i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (za koordiniranje priprema gospodarstva i “društvenih djelatnosti”).  No, mali je problem u tome što takvo Ministarstvo više ne postoji – promjenom vlasti u prosincu 2011. ovo mega-ministarstvo razdijelilo se na čak tri – Ministarstvo gospodarstva (ministar Radimir Čačić), Ministarstvo rada i mirovinskog sustava (ministar Mirando Mrsić) i Ministarstvo poduzetništva i obrta (ministar Gordan Maras).

Čitavo je to područje civilne obrane upravo u transformaciji ka rješenjima NATO i EU (ka sustavu cjelovitog civilno-vojnog planiranja u izvanrednim situacijama) – što je i pojašnjeno, ali na iznimno općenit način. U tom se smislu razlikuje:

1. transformacija civilne obrane –  gdje treba razvijati nacionalni sustav upravljanja krizama, s jasno podijeljenim i usklađenim ovlastima civilnih i vojnih sektora – dok bi obrambene pripreme čvrsto ostale u rukama MORH-a. Spominje se i nekakav razvoj kritične infrastrukture, u skladu s praksom EU i NATO, bez da se išta pobliže definira – tražeći samo da  objekte, proizvode i usluge od posebnog značaja za obranu netko, na neki način, uskladi s konceptom kritične infrastrukture.

2. osuvremenjivanje obrambenih priprema – navodi se da treba izraditi Plan obrane RH, kao temeljni dokument obrambenih priprema, gdje mjere pripravnosti trebaju biti usklađene s NATO mjerama odgovora na krize. U tome sklopu treba uplanirati i mjere HNS (Host Nation Support) programa, infrastrukturu potrebnu za primanje interventne pomoći saveznika te sve potrebno za nekakvo narastanje snaga u slučaju obrane RH.

3. razvoj civilnih sposobnosti za sudjelovanje u operacijama i misijama potpore miru – kako složene misije NATO, EU te UN sve više traže sudjelovanje i raznih profila civilnih stručnjaka, i tu ima mnogo posla. Prvo treba konceptualno i zakonski razraditi doprinos civilnih stručnjaka, te ustrojiti i voditi katastar civilnih sposobnosti kojima RH raspolaže – gdje se civilno opet doživljava samo u smislu “ne-vojno”, promatrajući vidno samo osobe zaposlene u širim okvirima državne službe. Takva bi ekspertiza treba biti međuresorna, ljudi bi trebali biti spremni za odlazak i rad u misijama u inozemstvu, a treba promisliti i o uključivanju takvih “civilnih” stručnjaka u rad vojnih stožera. Nažalost, ni ovdje nema detalja, konkretnih radnih zadataka, kao ni rokova do kada bi se što od navedenoga trebalo obaviti.

Nadzor nad Oružanim snagama

Pojam “civilno” se i u tekstu Nacrta SPO 2012. nalazi pretežito u kontekstu suprotstavljanja pojmova “vojnik” – “civil”, odnosno, kao oznaka za onaj ostatak države izvan Oružanih snaga. Pa ipak, za razliku od dokumenta “Strateški plan Ministarstva obrane za 2011. – 2013.”, u kojem pojam “demokratski nadzor” u principu predstavlja šifru za svekolike djelatnosti samoga MORH-a, Nacrt SPO 2012 to područje barem promatra malo šire. Tako on u svom 7. poglavlju “Integracija obrane”, u 3. odjeljku “Oružane snage i društvo”, detaljnije definira “Demokratski nadzor nad oružanim snagama”, kao područje civilno-vojnih odnosa određeno djelovanjem Predsjednika RH, Hrvatskog sabora (posebice putem Odbora za obranu), te Vlade RH i ministra obrane. Građanstvo RH se ne spominje, a javnost je tek nešto prema čemu se obrana treba otvarati i time “kontinuirano omogućavati uvid i razumijevanje složenih procesa unutar tog važnog segmenta sustava nacionalne sigurnosti”, a ne i aktivni element u provođenju nadzora nad nacionalnim obrambenim sektorom.

Zaključak

U dijelovima Nacrta SPO 2012. koje smo ovoga puta promatrali – vezanima uz odnose Oružanih snaga i obrane s “civilnim sektorom” i društvom u cjelini, najviše se vidi nedostatak prethodnog donošenja viših strateških dokumenata, koji se onda preslikao i na proces strateške procjene u obrani. U promatranim dijelovima SPO-nacrta nalazimo mnoštvo deskriptivnih dijelova iznimno općenite prirode, koji tek ovlaš pojašnjavaju pojedine teme i pojmove – koje su zapravo viši strateški dokumenti trebali unaprijed definirati. Ta se prazna deskriptivnost onda kombinira s već ranije spomenutom općenitošću čitavog SPO nacrta (manjak numeričkih podataka, konkretnih poteza i rokova za provedbu planiranih te potrebnih promjena), dodajući na težini ove mane.

Ujedno, dok su međuresorni odnosi obrane s “ne-vojnim” sektorom same države donekle i obrađeni, sva tematika koja bi se dodirivala društva izvan okrilja državne službe obrađena je tek skromno i nepotpuno. Posebno se to ogleda u pitanju građanskoga nadzora nad Oružanim snagama i obrambenim sustavom RH općenito. Dubinu ove tematske rupe dobro ilustrira sam trenutni postupak donošenja novog Strateškog pregleda obrane – gdje se na diskusiju o dokumentu poziva predstavnike akademske zajednice, javnosti i udruga civilnoga društva, ali da zapravo nije jasno razlučeno, jesu li oni tu samo dio javnosti koju se obavještava, ili su ipak sudionici diskusijske faze procesa donošenja ovog strateškoga dokumenta – kao dio šire stručne i građanske scene, na kojoj je i dobar dio posla građanskog nadzora nad Oružanim snagama RH te obranom u svojoj nacionalnoj cjelini.