Na temelju svojih ustavnih i zakonskih ovlasti, predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske (OS RH) Zoran Milanović donio je odluke o promaknućima četiri djelatna brigadira u činove brigadnih generala i odluke o rasporedu na nove dužnosti u Oružane snage RH, priopćeno je iz Ureda predsjednika.

Davor Tretinjak i Željko Ninić – novi brigadni general i novi zamjenik zapovjednika HRZ

Tako je u čin brigadnog generala oklopništva promaknut brigadir Valentin Skroza, u čin brigadnog generala topništva promaknut je brigadir Ivica Kranjčević. U čin brigadnog generala zrakoplovstva promaknuti su brigadir Davor Tretinjak i brigadir Marinko Galović. Tako su novim odlukama o promaknućima OS RH dobile četiri nova brigadna generala.
Nadalje, predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik OS RH donio je i odluke o rasporedu na nove dužnosti u OS RH. Novi brigadni general Valentin Skroza raspoređen je na dužnost zamjenika zapovjednika Hrvatske kopnene vojske (HKoV), a brigadir Željko Ninić raspoređen
je na dužnost zamjenika zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ).

Odluke o  rasporedu na nove dužnosti stupaju na snagu danas, 15. veljače 2024. godine.

Kako su jučer kasno navečer objavili hrvatski mediji, u subotu 9. prosinca 2017. tiho je preminuo Franjo Feldi, umirovljeni general-pukovnik Hrvatske vojske, i slikar. Za njega se u doba Domovinskoga rata govorilo kako je bio najboljim strategom i operativnim planerom na strani Republike Hrvatske i njenih obrambenih snaga.

General Feldi rođen je 1. siječnja 1938. godine, u Srijemskoj Mitrovici, no s obitelji on već 1947. seli u Zagreb, gdje je završio osnovnu školu i nižu gimnaziju, da bi se za Višu gimnaziju vratio u Mitrovicu, gdje i maturira 1957. godine. Tijekom školovanja učio je slikanje kod akademskog slikara Branka Jolera, i umjetnošću se nastavio baviti do svoje smrti, usprkos činjenici da je u njegovu životnom putu ipak vojni poziv vidljivo pretegao pri izboru karijere. Franjo Feldi je 1960. završio Vojnu akademiju KoV u Beogradu, a onda je i službovao širom Jugoslavije – u Brčkom, Slavonskoj Požegi, Sisku, Novom Pazaru, Beogradu i Zagrebu. Po završetku Ratne škole (SNO) on ostaje u Beogradu i na Ratnoj školi radi kao nastavnik Strategije do 1986. godine, kada po vlastitoj molbi dobiva premještaj u Zagreb. U srpnju 1991. godine, u činu pukovnika JNA, Feldija smjenjuju s dužnosti rukovoditelja ratnog plana 5. VO u Zagrebu, a on u kolovozu napušta JNA i 3. rujna 1991. priključuje se Zboru narodne garde.

Tijekom Domovinskog rata obnašao je brojne visoke vojne dužnosti u OS RH: bio je zadužen za operativu u Zapovjedništvu Zbora narodne garde, a prvi je načelnik Operativne uprave Glavnog stožera HV kod generala Antuna Tusa. Upavo na toj dužnosti dobiva promaknuće 10. ožujka 1992. godine, iz čina brigadira u čin general bojnika. Tijekom operacije „Medački džep“ Feldi je obnašao funkciju v.d. pomoćnika načelnika zaduženog za borbeni sektor u GS HV, kasnije je bio pomoćnik načelnika GS HV za izobrazbu i školstvo, a u doba vojno-redarstvene operacije „Oluja“ obavljao je funkciju načelnika za HV u Glavnom stožeru. U lipnju 1998. Franjo Feldi bio je promaknut u čin general-pukovnika, te imenovan prvim zapovjednikom Ratne škole OS RH „Ban Josip Jelačić“ sa zadaćom ustrojavanja i organiziranja njenog početka rada i prihvata I. naraštaja polaznika. Upravo je danas povodom njegove smrti bila organizirana i vrlo skromna komemoracija na Ratnoj školi „Ban Josip Jelačić“, koju trenutno polazi 20. naraštaj polaznika. S dužnosti na Hrvatskom vojnom učilištu Feldi je i umirovljen 30. prosinca 2002. godine – od kada on nastavlja živjeti u Zagrebu, posvećujući se obitelji i slikarstvu.

Franjo Feldi je tijekom života sudjelovao na nizu likovnih kolonija i izlagao na mnogobrojnim skupnim izložbama u Zagrebu, Delnicama, Zaprešiću i Sisku. Bio je član HLD Zagreb, ULS Zaprešić i Akademije Art Zaprešić, a imao je i nekoliko samostalnih izložbi u Zagrebu (knjižnica „Vjekoslav Majer“ i Galerija Zvonimir 2006. godine, Galerija URIHO 2008.), u Zaprešiću (Galerija Razvid, 2005.), Virovitici (2011. godine), da bi od 2013. do 2016. održao niz izložbi pod nazivom „Ratna priča“ (u Zadru, Požegi, Zagreb-URIHO). Uz to, svoje veze s rodnim krajem održao je članstvom u izvršnome odboru Udruge prognanih Hrvata Srijema, Bačke i Banata, kao i organiziranjem likovne kolonije Srijemskih slikara na Jarunu i Novim dvorima u Zaprešiću, u sklopu manifastacije „Srijem u Hrvatskoj“ u Lisinskom 2002. godine.

Kao aktivni sudionik Domovinskog rata, general Feldi u nekoliko je navrata svjedočio u raznim sudskim postupcima. Tako je u postupku protiv generala Rahima Ademija Franjo Feldi svjedočio u korist obrane u prosincu 2007. godine. Tada je obrazlagao da operativna uprava GS OS RH nije znala za operaciju „Medački džep“ dok ona nije izvedena, a da su na terenu tada postojale dvostruke linije zapovijedanja. Iskazujući pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu u rujnu 2009. godine, Feldi je kao prvi svjedok obrane svjedočio u korist optuženih generala Gotovine, Čermaka i Markača o pojedinim aspektima operacije „Oluja“. On je tada u posebnom ekspertnom izvješću na oko 60 stranica (potkrijepljeno s oko 1.200 raznih vojnih dokumenata) razradio strukturu te sustav zapovijedanja HV, posebno u odnosu na pozicije zapovjednika zbornih mjesta (ZM) i zbornih područja (ZP), te ulogu Vojne policije u toj strukturi. Među ostalim, on je ustrajao i u tvrdnji da je tada važeći službovnik HV-a bio izrađen za mirnodopsko vrijeme i nije se odnosio na izvanredne prilike kakve su vladale u Kninu nakon „Oluje“.

Za kraj spomenimo i činjenicu kako je baš Franjo Feldi autor službeno rađenog, dovršenog ali nikad objavljenog biografskog pregleda ratnog generalskog kadra hrvatskih oružanih snaga iz doba Domovinskoga rata – knjige koju se u kuloarima desetljećima spominjalo kao vrhunski izvor neugodnih pikanterija o nizu prominentnih vojno-političkih osobnosti novije povijesti RH.

Ispraćaj generala Franje Feldija bit će u četvrtak, 14. prosinca, u 12:10 sati, na zagrebačkom Krematoriju.

Povodom današnjeg sprovoda Ive Jelića –  general bojnika u mirovini, koji je preminuo u srijedu 6. siječnja 2016. godine – prenosimo tekst autorice Snježane Šetka, objavljen 7. siječnja ove godine u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom “Ćerkice, znao mi je reći, ubili su moju Četvrtu“, dostupan u originalu na internetskoj adresi: http://m.slobodnadalmacija.hr/tabid/296/articleType/ArticleView/articleId/312273/Default.aspx

U 75. godini života umro je general Hrvatske vojske Ivo Jelić. Umoran od svih bitaka koje je vodio i dodatno iscrpljen bolešću, sklopio je svoje oči i otišao pred Božji sud.

Javnost će ga najviše pamtiti kao hrvatskog časnika, jednog od osnivača i prvog ratnog zapovjednika 4. brigade Zbora Narodne Garde s kojom je prošao sva ratišta od Zadra do Dubrovnika u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske. Rođen je 20. ožujka 1941. godine u Liegeu u Belgiji odakle se s obitelji, kad je trebao poći u školu 1947. godine, vraća u Hrvatsku, u Lovreć, rodno selo svoga oca Marijana.

Ponosan i svoj, kakvi već jesu momci iz imotskog kraja, Ivo Jelić se za vojnu karijeru odlučio već kao 16-godišnjak, koji je temeljno vojno školovanje započeo u Dočasničkoj školi 1956. godine u Zadru. Vojnu akademiju kopnene vojske – smjer topništvo 1965. godine pohađao je i završio u Beogradu i Sarajevu. Službu u bivšoj vojsci završio je 31. prosinca 1989. godine odlaskom u mirovinu.

Ali čim je zagrmilo s Istoka, Jelić se nije dvoumio. Okupio je prijatelje i stao u obranu svoje Domovine, a znanje koje je stekao u JNA stavio je na raspolaganje svojoj državi. Svoje djelovanje u Domovinskom ratu započeo je preuzimanjem dužnosti koordinatora obrane općine Omiš sredinom kolovoza 1990. godine, a zatim je imenovan zapovjednikom stožera Teritorijalne obrane Splita, Solina i Kaštela. Kao jedan od utemeljitelja 4. brigade ZNG-e, bio je i njezin prvi zapovjednik od 28. travnja 1991. godine do 3. lipnja 1992. godine, kada odlazi na dužnost savjetnika za kopnenu vojsku u Hrvatsku ratnu mornaricu. Odlukom Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH dr. Franje Tuđmana, poslan je u mirovinu 9. siječnja 1993. godine.

To su manje-više poznate činjenice koje o generalu Jeliću nitko ne može poreći. Ali odlaskom u mirovinu, Jelić nije mirovao. Svoj je život posvetio vojsci, a vojskom se bavio i u miru, radeći u braniteljskim udrugama. Bio je potpredsjednik Udruge veterana Domovinskog rata Hrvatske i ujedno predsjednik Udruge veterana Domovinskog rata Split. Stao je i na čelo Zajednice udruga svehrvatskih veterana i branitelja Domovinskog rata Hrvatske sa sjedištem u Splitu sa željom da ujedini hrvatske branitelje u borbi za prava i status koji im pripadaju. Manje je poznato da je bio i doživotni počasni predsjednik Udruge iz Domovinskog rata Devete srednjodalmatinske bojne HOS-a Rafael Vitez Boban Split. Bio je i počasni građanin Dugog Rata.

Izazvao je pravu buru u javnosti izjavom da su “Hrvatska i Srbija vodile dogovoreni rat“, nakon čega su ga mnogi branitelji prozivali i okretali glavu od njega kad bi ga sreli. Ali Ivo Jelić se nije bojao. Nije ustuknuo. Nikada nije prežalio što je ukinuta 4. brigada HV-e. ‘Ćerkice’, znao mi je reći dok je svakodnevno u hotelu Split, pisao svoju knjigu ‘Čovjek i rat’,

“Četvrta je moje dijete, a ona je ubijena, više je nema. A ta je brigada u prvoj godini rata, bez ijednog tenka i topa zaustavila tri puta nadmoćniju i naoružaniju vojsku JNA. A samo u svibnju ‘92., razvučena od Zadra do Dubrovnika, Četvrta je JNA dovela do toga da su oni kao miševi bježali pred nama. I onda su oni ukinuli takvu postrojbu. Ne mogu to shvatiti”

govorio je Ivo. I baš stoga, kad se grad Split odlučio odužiti braniteljima izgradnjom spomenika brigadi, Ivo Jelić nije htio doći na svečanost otkrivanja spomenika. Smatrao je da se spomenici dižu mrtvima, a brigada je za nj ostala živa zauvijek.

I koliko god je njegov vojni hod u HV-u bio vezan uz 4. brigadu, toliko su na njegovu karijeru utjecali predsjednici. Tuđman ga je vrlo rano umirovio, s Mesićem je bio na ti i na Pantovčak je u njegovo vrijeme mogao doći kad god je htio. Mesić ga je odlikovao Redom kneza Domagoja za vojne zasluge, a kad je Jelić vidio da se stvari ne rješavaju, napisao mu je pismo i vratio odlikovanje. Josipović ga je odlikovao Redom bana Josipa Jelačića za doprinos u obrani Hrvatske, ali i zbog jasnoće stavova o društvenim i političkim pitanjima.

Nije podnosio nepravdu osobito prema braniteljima, a i sam je morao voditi pravnu bitku da uopće dokaže da je bio gardist i dragovoljac, jer ga “u sustavu nije bilo” iako je stvarao i zapovjedao najboljom brigadom. Jedini sam zapovjednik brigade koji nije invalid, znao bi mi reći, svi su drugi ostvarili status invalida.

Upozoravao je na pljačku u privatizaciji i smatrao da političari moraju služiti svome narodu, jednako kao i svi drugi ljudi, koji god posao radili. “Ćerkice”, rekao mi je jednom zgodom, “sretan sam što sam mogao služiti svom narodu. Činio sam to najbolje što sam znao.” I nikada nije, ni po cijenu života, dopustio da mu itko dirne u dostojanstvo. Ostao je ponosan i svoj do kraja. Neka sada počiva u miru Božjem.

Dan Vojske Makedonije, 18. kolovoz, kojim se ove godine obilježila 23. godišnjica postojanja makedonske vojske, službeno je označio velike kadrovske promjene u Generalštabu VS-a, kao i na čelu pojedinih zapovjedništava. Predsjednik Makedonije i vrhovni zapovjednik vojske Gjorge Ivanov donio je odluku o imenovanju 6 generala na različite funkcije u samom vrhu Vojske Makedonije (Armija Republike Makedonije – ARM), kao i o razrješenju 5 generala, što je, ukupno gledano, najveća smjena u povijesti Generalštaba ARM-a. Na sam Dan ARM-a objavljeno je imenovanje novog načelnika Generalštaba, general pukovnika Metodije Veličkovskog, dosadašnjeg zapovjednika makedonskog Združenog operativnog zapovjedništva (“Здружената Оперативна Команда” – ZOK). Dosadašnji načelnik Generalštaba, general zbora Gorančo Kotevski, koji je na toj dužnosti proveo punih godinu dana od službenog isteka mandata, postao je državni savjetnik za obrambena i strateška pitanja, i tu će dužnost obnašati u Kabinetu predsjednika Makedonije kao savjetnik za vojna pitanja.

Novi načelnik Generalštaba ARM, general Metodija Veličkovski

Iako su se do sada pojavljivale razne spekulacije o nasljedniku Kotevskog, Veličkovski je navodno jedini koji udovoljava formalnim uvjetima za imenovanje na dužnost načelnika Generalštaba ARM-a. Jedan od neslužbenih, ali najizglednijih kandidata za to mjesto, general bojnik Dimče Petrovski, početkom sljedeće godine ispunjava uvjete za umirovljenje, dok druga spominjana osoba, brigadni general Vasko Đurčinovski, nema dovoljno godina u tom činu kako bi mogao biti promaknut u viši čin. Ustrojbeno mjesto načelnika Generalštaba redovito zahtijeva čin barem general pukovnika, ali se prema Zakonu o službi u ARM-u na to mjesto može imenovati i general bojnik koji je proveo 2 godine na ustrojbenome mjestu. Veličkovski je ispunio upravo taj uvjet, budući je od ožujka 2012. godine bio na dužnosti zapovjednika ZOK-a u činu general bojnika. No njegovo postavljenje za načelnika Generalštaba ipak je bilo poprilično iznenađenje za poznavatelja obrambenog sustava u Makedoniji, kao i do sada rekordnih 15 imenovanja i razrješenja generala Vojske Makedonije. Osim novog načelnika, u Generalštab dolazi i njegov novi zamjenik – na mjesto dosadašnjeg zamjenika načelnika Generalštaba, generala pukovnik Nasera Sejdinija, dolazi general bojnik Muhamed Racaj. Primopredaja dužnosti u Generalštabu održana je prošlog četvrtka, 27. kolovoza.

Ministar obrane Jolevski, načelnik Generalštaba Veličkovski i zapovjednik ZOK-a Đurčinovski

Na dosadašnje mjesto Veličkovskog u Združeno operativno zapovjedništvo imenovan je brigadni general Vasko Đurčinovski, dosadašnji zapovjednik Pukovnije za specijalne operacije (PsO), dok je za njegovog zamjenika postavljen brigadni general Pavle Arsoski, dosadašnji zapovjednik Prve mehanizirane pješačke brigade. Na čelo ove jedinice, umjesto Arsoskog, imenovan je pukovnik Zoran Milevski. Za načelnika stožera u ZOK-u imenovan je brigadni general Azem Nuredin – dok je njegov prethodnik, brigadni general Stojan Dimčev, razriješen te dužnosti. U kolovozu je došlo i do promjene na čelu bojne Vojne policije (bVP), u sastavu Združenog operativnog zapovjedništva – njen dosadašnji zapovjednik, pukovnik Robert Tasevski, dužnost je predao pukovniku Vasku Kokolanskom, dosadašnjem načelniku stožera u toj istoj bojni.

Kao posebnu zanimljivost spomenimo još i “slučaj” generala zbora Miroslava Stojanovskog, bivšeg načelnika Generalštaba ARM-a (2005. do 2011.), i dosadašnjeg vojnog savjetnika predsjednika Makedonije – koji je kao djelatna vojna osoba sada nanovo preraspoređen u Ministarstvo obrane, gdje će čekati rješenje o svome umirovljenju.

No čini se da sva ova postavljenja nisu po volji Demokratske unije za integraciju (DUI), albanskog partnera u vladajućoj koaliciji predvođenoj strankom VMRO-DPMNE. Svečanost obljetnice ARM-a, na kojoj je predstavljen novi načelnik Generalštaba ARM, prošla je bez nazočnosti ijednog dužnosnika DUI-a, kao i bez Ilmija Selamija, zamjenika ministra obrane koji dolazi iz albanskih redova.

Vojska Makedonije angažirana je na prihvatu migranata

U govoru povodom Dana Vojske Makedonije, predsjednik Makedonije Gjorge Ivanov istaknuo je potrebu za opsežnim reformama sigurnosnog sustava u zemlji, dok je ministar obrane Zoran Jolevski najavio da će ključna zadaća u narednom razdoblju biti opremanje i modernizacija Vojske Makedonije, kao i uspostavljanje specijalizirane Katedre za vojno zrakoplovstvo.

„Imali smo 9 rotacija u Iraku i 27 rotacija u Afganistanu, gdje smo jedno vrijeme imali više vojnika po glavi stanovnika od 90 posto zemalja-članica NATO-a. Naši mirovnjaci su dio međunarodnih misija: Odlučna podrška u Afganistanu, ALTHEA u BiH, i UNIFIL u Libanonu“,

istaknuo je Ivanov, dodavši kako Makedonija još uvijek nije članica NATO-a, ali je za to potpuno spremna:

„Ono što se na žalost nije promijenilo još od 2010. godine su dvojni standardi i nelegalna blokada u članstvu NATO-a, iako smo odavno ispunili sve kriterije za članstvo. Predugo čekamo da zauzmemo mjesto koje nam pripada. Makedonija je spremna za članstvo u NATO-u, a je li NATO spreman za članstvo Makedonije – ostaje da se vidi na summitu u Varšavi“,

zaključio je Ivanov pozvavši partnere Makedonije da podrže njenu kandidaturu za Savez.

Nakon što je brigadni general Ivica Kinder imenovan za ravnatelja VSOA-e, njegovo mjesto pročelnika Vojnog kabineta u Uredu predsjednice ostalo je upražnjeno. No 10-ak dana po Kinderovom odlasku u obavještajne vode, popunio se i Ured predsjednice. Na prijedlog načelnika GS OS RH i uz suglasnost ministra obrane, 21. srpnja predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović imenovala je prvu hrvatsku generalicu Gordanu Garašić za pročelnicu Vojnog kabineta u Kabinetu za obranu i nacionalnu sigurnost Ureda predsjednice RH. Iako Predsjednica po zakonu ima pravo samostalnog imenovanja i ne imenuje na prijedlog, u ovom je slučaju postignuto suglasje između nje, ministra obrane i načelnika GS OS RH, pa se generalica Garašić vratila na Pantovčak, na kojem je svojedobno već radila.

Za Kinderovog nasljednika na mjestu pročelnika Vojnog kabineta razmatralo se nekoliko kandidata. No, kako je ipak pala odluka da to ostane mjesto za osobe s prvim generalskim činom, koji uz to moraju raspolagati i pravnim znanjima te administrativnim sposobnostima, procijenjeno je da je za to radno mjesto najkompetentnija upravo generalica Garašić. Za razliku od nekih drugih mjesta u Uredu predsjednice, pročelnik Vojnog kabineta ne ovisi o trajanju mandata predsjednice ili predsjednika države, već njegov ostanak na toj dužnosti ovisi i o ukupnoj kadrovskoj te personalnoj politici u OS RH, kao i o tome kako će se odvijati cjelokupna popuna te napredovanje ljudstva unutar Oružanih snaga RH.

Na mjesto načelnika Personalne uprave GS, na kojem je do sada bila Gordana Garašić, na prijedlog načelnika GS i uz suglasnost ministra obrane imenovan je brigadir Jozo Antolović. Radi se o pravniku s dugogodišnjim iskustvom u personalnom sustavu OS RH, sa završenom Ratnom školom, i s iskustvom rada u Inspektoratu obrane na mjestu inspektora za personalne poslove. Brigadir Antolović bio je šef kabineta ministra obrane Pavla Miljavca, glavnog inspektora generala Marijana Marekovića i načelnika GS generala Drage Lovrića. To je, izgleda, put koji je nužan za napredovanje do načelnika Personalne uprave GS-a, jer je svojedobno i Gordana Garašić bila pročelnica Kabineta načelnika GS OS RH.

Imenovanje generalice Garašić, međutim, nije jedina kadrovska promjena koja je ovih dana zadesila Ured predsjednice. Odlukom Predsjednice RH od 15. srpnja, dužnosti je razriješen brigadir Damir Terzić, dosadašnji pomoćnik savjetnika Predsjednice RH za nacionalnu sigurnost i vojna pitanja.

I na kraju, ako ste se pitali što je s donedavnim ravnateljem VSOA-e, generalom Zdravkom Klancem, evo odgovora. On će od 1. rujna ove godine raditi na Hrvatskom vojnom učilištu, na mjestu zamjenika ravnatelja – kada navodno u mirovinu odlazi komodor Tihomir Erceg, dosadašnji obnašatelj ove dužnosti.

Nepunih 14 mjeseci nakon što je zbog potrebe službe u operaciji ISAF brigadirka Gordana Garašić dobila privremeni čin brigadne generalice, danas, na Dan OS RH, i službeno je postala prva žena s generalskim činom u OS RH. Povodom Dana OS RH u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama promaknuto je 112 časnika, od čega su 22 žene. Komentirajući činjenicu kako je među njima i prva žena general HV-a, ministar obrane Ante Kotromanović je izjavio:

„Strašno sam ponosan na nju, to je jedna, mogu reći, super žena koja godinama odlično radi i strašno se trudi. Bila je u Afganistanu deset mjeseci i napravila je velik posao za Hrvatsku. Ministarstvo obrane ponosno je na nju. Imamo prvu generalicu u povijesti Hrvatske vojske i moramo biti sretni zbog tog.“

Kako smo već pisali, Gordana Garašić je s ponešto zakašnjenja otišla u operaciju ISAF u Afganistanu, i to na mjesto savjetnice zapovjednika operacije za rodna pitanja i rodnu ravnopravnost u Afganistanu. Tamo se otputila u travnju prošle godine i boravila do 30. prosinca 2014., odnosno sve do okončanja operacije ISAF. MORH nam je potvrdio kako je posao brigadne generalice Garašić uključivao je obuku, potporu i rad s lokalnim vlastima u cilju integriranja rodne perspektive u sve aspekte života i rada afganistanskih vlasti i društva, zbog čega je svakodnevno surađivala s afganistanskim vlastima, misijom UN-a u Afganistanu, nevladinim organizacijama i osobama koje se bave pitanjima rodne ravnopravnosti, odnosno pravima žena.

Po završetku ISAF-a, Garašić se vratila u Hrvatsku, gdje ju je čekala dužnost načelnice Personalne uprave GS OS RH, na koju je prvotno i bila raspoređena još početkom kolovoza 2013. godine. Tu dužnost ona obavlja i danas, kao prva generalica OS RH.

Iz Ministarstva obrane RH čulo se krajem prošlog tjedna o jednoj omanjoj kadrovskoj svečanosti u Zagrebu. Naime, u Glavnom je stožeru 27. veljače (petak) obavljena svečana primopredaja dužnosti direktora Glavnog stožera OS RH – gdje je s te relativno nedavno kreirane dužnosti otišao general bojnik Mate Pađen, da bi ga na mjestu naslijedio donedavni zapovjednik Hrvatske ratne mornarice kontraadmiral Robert Hranj.

Primopredaja dužnosti direktora GS OS RH u Zagrebu 27. veljače 2015. godine

Čitavom su tom protokolu nazočili još i general zbora Drago Lovrić (načelnik GS OS RH), general pukovnik Dragutin Repinc (zamjenik načelnika GS OS RH), general pukovnik Mirko Šundov (novi glavni inspektor obrane), kao i zapovjednici grana OS RH, zapovjednik HVU-a, zapovjednik Zapovjedništva za potporu, te načelnici i zamjenici načelnika uprava Glavnog stožera OS RH.

Pri tome, treba napomenuti kako je general Pađen praktično odmah nakon ove ceremonije produžio u Bruxelles na dužnost Vojnog predstavnika Republike Hrvatske u NATO i EU u Predstavništvu Oružanih snaga RH pri NATO i EU, a u sustavu Stalnog predstavništva Republike Hrvatske pri Organizaciji Sjevernoatlantskog ugovora. General Pađen je ondje svoju novu dužnost službeno preuzeo jučer, 1. ožujka 2015. godine, te je danas imao i prvi puni radni dan na novoj poziciji. Time je i formalno popunjeno mjesto na kojem je do kraja listopada 2014. bio general pukovnik Mirko Šundov, a od kraja listopada do jučer – Šundovljev zamjenik kbb Milan Žunić.

Inače, raspored na nove dužnosti za obojicu ovih visokih časnika OS RH dolazi relativno brzo po njihovom prošlom karijernom napredovanju, gdje su obojica krenuli po hijerarhijskoj ljestvici prije isteka punoga mandata na dosadašnjoj funkciji. Dok za Roberta Hranja MORH ističe kako je on od 2009. do 2012. godine bio zamjenik vojnog predstavnika za NATO u Vojnom predstavništvu RH pri NATO i EU u Bruxellesu, da bi onda od studenog 2012. do siječnja 2015. godine obnašao dužnost zapovjednika Hrvatske ratne mornarice, slična je situacija i s Matom Pađenom – on je nakon punog mandata u SAD (vojni predstavnik od studenog 2007. godine) obavljao visoke dužnosti u Glavnome stožeru OS RH (od 1. listopada 2012. do 1. lipnja 2014. zamjenik načelnika GS OS RH za operacije, a onda od 1. lipnja 2014. godine i novoustrojenu dužnost direktora Glavnog stožera OS RH).

General Lovrić iz doba njegova rada u Bruxellesu

Ujedno, obojica ovih visokih časnika OS RH nedavno su napredovali i u činu – no dok je Hranj napredovao stabilnije (nakon promaknuća u kapetana bojnog broda 2000., u komodora je promaknut 27. svibnja 2011. godine, te konačno i u kontradmirala 27. svibnja 2014. godine), Pađen je dugo bio u činu brigadnog generala (od 18. studenog 2003. godine, do 29. ožujka 2013.), da bi onda tek povodom obilježavanja 4. obljetnice članstva RH u NATO Savezu i 10. obljetnice sudjelovanja OS RH u misiji ISAF bio promaknut od predsjednika Ive Josipovića u drugi generalski čin. Spomenimo još i činjenicu da je upravo spomenuto mjesto Vojnog predstavnika Republike Hrvatske pri NATO i EU u Bruxellesu (od rujna 2007. do veljače 2011. godine) poslužilo kao odskočna daska na najvišu dužnost u OS RH generalu Dragi Lovriću, aktualnome načelniku OS RH. No to naravno nije pravilo, pogleda li se put kojim je išao Mirko Šundov. Kojim će smjerom ići general bojnik Pađen – Lovrićevim ili Šundovljevim – tek nam predstoji saznati!

Jučer je u Moskvi na pragu svoje 89. godine preminuo Veljko Kadijević. Taj negdašnji general JNA pripadao je generaciji koja se nakon sudjelovanja u Drugom svjetskome ratu zadržala u vojnim vodama – u kojima je praktično pa pokopao SFRJ, da bi na marginama javnoga interesa ostao aktivan i prepoznatljiv sve do smrti.

Veljko Kadijević je rođen 21. studenog 1925. godine u Glavini Donjoj pored Imotskog, kao dijete oca Dušana (navodno borca u Španjolskom građanskom ratu) i majke Janje, Hrvatice rođene Patrlj. Tijekom Drugog svjetskog rata mladi se Kadijević pridružio partizanskome pokretu – dok neki navode da je to bilo s nepunih 16 godina starosti 1941. godine (kada je u siječnju postao i članom SKOJ-a), drugi izvori taj potez smještaju u veljaču 1943. godine, u godinu kada je Kadijević navodno ušao i u Komunističku partiju Jugoslavije. Kako god bilo, tu započinje njegova fascinantna vojna karijera, koja je uvelike obilježila i samu JNA u kojoj je desetljećima službovao.

Drago Galić (obavještajni oficir 26. divizije) i Veljko Kadijević (kasnije zamjenik komesara 26. divizije) – Hvar, studeni 1943.

Iz rata Veljko Kadijević izlazi kao major, što je ujedno bio i njegov prvi zabilježeni vojni čin (dobiven 24. travnja 1944. godine, prije devetnaestog rođendana) i na mjestu pomoćnika komesara 26. dalmatinske divizije. Nakon završetka Drugog svjetskog rata on ostaje u vojsci, 12. prosinca 1948. dobiva čin potpukovnika, a i diplomira na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu. Nakon toga, 22. prosinca 1954. dobiva i pukovnički čin, da bi 1958. obavio i Ratnu školu JNA. Tijekom idućih godina Kadijević se nastavlja strelovito uspinjati – nakon obavljenog učenja engleskog jezika u Velikoj Britaniji početkom 1962. godine, od lipnja 1962. do lipnja 1963. boravi u SAD i u Fort Leavenworthu (savezna država Kanzas) završava tamošnji US Army Command and General Staff College (tada USACGSC, u Jugoslaviji priznat kao Komandno-štabna škola). Nakon toga 22. prosinca 1966. dobiva i svoj prvi generalski čin – postajući time osoba koja je generalom postala s najmanje prethodnog vojnog staža u ukupnoj poslijeratnoj povijesti JNA (samo 22,8 godina u vojnoj službi, ako uzmemo u obzir ulazak u vojsku početkom 1943. godine), te izniman i po činjenici da se vojno školovao na Zapadu, što za JNA uopće nije bilo uobičajeno.

Daljnji generalski činovi su se tu nizali po redu – general-potpukovnik 22. prosinca 1972. godine, general-pukovnik 22. prosinca 1980., i konačno general armije 22. prosinca 1989. godine. Što se dužnosti tiče, Kadijević je nakon početnih ratnih funkcija člana politodjela divizije i onda pomoćnika političkog komesara brigade i divizije, bio i: politički komesar i komandant divizije, načelnik štaba korpusa, pomoćnik komandanta armije, načelnik uprave u GŠ JNA (Prva uprava, od 1958. do početka 1962. godine, navodno zajedno s Franjom Tuđmanom i Dušanom Bilandžićem) i zamjenik načelnika GŠ JNA (između 18. rujna 1980. i 29. rujna 1981. – za vrijeme admirala Branka Mamule na toj dužnosti). Nakon toga Veljko Kadijević prelazi iz strože vojnog u više izričito politički dio obrambenog sustava SFRJ – postajući prvo pomoćnik saveznog sekretara za narodnu obranu, zadužen za vojno-privredni sektor (30. rujna 1981. do 9. srpnja 1985.), pa zamjenik saveznog sekretara za NO (od 10. srpnja 1985. do 14. svibnja 1988.) – sve to pod spomenutim Brankom Mamulom, sada admiralom flote, kojeg je Kadijević i naslijedio na mjestu saveznog sekretara za NO (od 15. svibnja 1988. do zaključno 25. veljače 1992. godine). Na toj je funkciji – faktično ministra obrane SFRJ – Veljko Kadijević ujedno bio i načelnikom “Štaba Vrhovne komande OS SFRJ” – tijela koje je na politički sporan način bilo aktivirano u prosincu 1990. godine, da bi njime vrh JNA prvo operativno nadomjestio rad funkcionalno blokiranog Predsjedništva SFRJ, a onda i vodio vojne operacije u doba raspada SFRJ te osamostaljivanja pojedinih republika bivše države.

Na sjednici Predsjedništva SFRJ 12. ožujka 1991. godine Kadijević kao SSNO iznosi prijedlog za uvođenje izvanrednog stanja u SFRJ, u skladu sa željama pripadnika tadašnjeg “srpskog bloka” u politici SFRJ – što propada nakon izjednačenog glasovanja ukupnih sudionika ovoga sastanka. U to se doba čuje i kako je on za takav svoj potez izgleda zatražio i prethodnu podršku Sovjetskoga saveza, gdje po prvi put jasno u javnosti na vidjelo izlaze i političke veze koje Veljko Kadijević ima u Moskvi (gdje navodno kontaktira Dimitrija Timofejeviča Jazova, od svibnja 1987. sovjetskog ministra obrane i suorganizatora sličnog ali neuspješnog vojnog puča u SSSR-u sredinom kolovoza 1991. godine). U nastavku iste politike, 21. rujna 1991. Kadijević je i osobno najavio “odlučnu vojnu akciju” protiv Hrvatske, navodeći kao njezin formalni cilj deblokiranje vojnih jedinica i objekata – za što se po njemu do početka listopada 1991. iskristalizirala i potreba “da se poraze ustaške snage“.

Famozne crne naočale bile su svojevrstan zaštitni znak Veljka Kadijevića tijekom posljednjih dana na dužnosti

Po propasti tih vojnih nastojanja, a nakon što je 3. siječnja 1992. godine na snagu stupilo tzv. “Sarajevsko primirje”, iz Beograda se polagano kreće i u preoblikovanje ostataka dotadašnje JNA u nešto sasvim novo (tri prividno odvojene srpske vojske). Nakon što je 6. siječnja 1992. podnio ostavku na mjesto saveznog sekretara za NO, Kadijević na toj dužnosti formalno ostaje do 8. siječnja, da bi se s dužnosti konačno razdužio do kraja veljače 1992. godine (kad ga 27. veljače nasljeđuje Blagoje Adžić, i sam preuzimajući tek svojstvo vršitelja dužnost saveznog sekretara za NO). U proljeće 1992. godine izvedeni valovi masovnih umirovljenja časnika (među ostalim nesrpskih, projugoslavenski orijentiranih, a u ratu neuspješnih) pogodili su i bivšeg čelnog čovjeka SSNO (faktičnog ministra obrane SFRJ) Veljka Kadijevića – s 25. veljače 1992. formalno je okončana njegova aktivna služba u JNA. Tim je danom Kadijević ujedno postao nositelj i još dva neuobičajena rekorda – postao je osoba koja je, ukupno gledano, provela najduže vremena u JNA kao vojsci (47,1 godina), a ujedno i osoba koja je u toj vojsci bila ukupno najduže u rangu generala (punih 25 godina, dva mjeseca i tri dana).

Nakon izlaska iz JNA, Kadijević se našao u određenom vojno-političkome vakuumu. Naime, izvori bilježe da je on i usprkos prestanku aktivne vojne službe u JNA, a onda i okončanja same JNA (20 svibnja 1992. godine, osnivanjem Vojske Jugoslavije kao oružanih snaga Savezne republike Jugoslavije), na neki način još kratko nastavio svoju vojnu karijeru. Naime, bio je preveden je u sastav spomenute Vojske Jugoslavije, iz kojeg je konačno umirovljen 31. kolovoza 1992. godine, “po potrebi službe“. Usprkos više sudskih tužbi podignutih protiv Kadijevića u Hrvatskoj (Bjelovar 1992., Vukovar 2002. godine, a onda konačno i Osijek 2006. godine), on navodno do 2001. mirno živi u Beogradu – da bi u proljeće te godine pobjegao iz Srbije, kada ga Haški sud poziva na saslušanje u statusu svjedoka.

Iako protiv njega Haški sud na kraju nije podigao optužnicu, za Veljkom Kadijevićem je MUP RH konačno raspisao tjeralicu 21. ožujka 2007. godine, da bi to onda dva dana kasnije učinio i Interpol (tzv. “Crvena obavijest” Interpola, radi 6 kaznenih djela ratnog zločina). Tada je konačno i ustanovljeno da se Kadijević sklonio na prostor Ruske Federacije – zemlje koja mu je prvo pružila azil pred međunarodnim progonom, a onda, 13. kolovoza 2008. godine, i dala svoje državljanstvo, izričitim ukazom tadašnjeg predsjednika Dimitrija Medvedeva. U toj je sigurnosti od sudskog utvrđivanja odgovornosti za brojne ratne zločine Veljko Kadijević uživao sve do jučer, povremeno naplaćujući intervjue za medije iz regije te primajući u posjetu kćer, zeta i unuku iz Beograda.

Za kraj, spomenimo i da je Veljko Kadijević nakon kraja SFRJ objavio i dvije knjige svojih memoara – “Moje viđenje raspada – vojska bez države” (Beograd, 1993.) i “Kontraudar, moj pogled na raspad Jugoslavije” (Moskva, 2007. godine).

ISAF-ova savjetnica za rodnu ravnopravnost krči nove putove ne samo u Hrvatskoj, svojoj rodnoj državi, nego i u Kabulu, piše u tekstu o prvoj hrvatskoj generalici Gordani Garašić objavljenom na ISAF-ovim web-stranicama. Gordana Garašić, hrvatska brigadna generalica, ISAF-savjetnica za rodna pitanja, koja je u Kabul stigla u travnju 2014. godine, predvodi napore za rodnom integracijom ne bi li pomogla afganistanskoj vojsci i policiji u podizanju broja žena u službi, kako bi se dostigao broj od 10 posto žena tijekom idućeg desetljeća.

„Sastavili smo akcijski plan za afganistanske sigurnosne snage, ne bi li uvježbali, poduprli i pomogli tim sigurnosnim snagama u privlačenju više žena u redove policije i vojske“, rekla je Garašić, dodavši: „Vjerujemo, a to se i dokazalo, ako žene sudjeluju u policiji i vojsci – da će to pomoći stabilnosti cijelog društva.“

Garašić govori iz iskustva. Ona je prva žena general u hrvatskoj povijesti, i prva u takvome činu na poslovima savjetnika za rodnu ravnopravnost u NATO-predvođenim operacijama. Garašić blisko surađuje s afganistanskim kolegama u Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu obrane u sklopu svoje službe unutar misije ISAF. Nedavno se generalica Garašić susrela sa svojim afganistanskim kolegicama po funkciji, na službi u afganistanskoj Nacionalnoj policiji, afganistanskoj Neovisnoj komisiji za ljudska prava, Ministarstvu unutarnjih poslova i Ministarstvu obrane. Te afganistanske predstavnica susrele su se u kompleksu zapovjedništva misije ISAF, ne bi li potakle razmjenu informacija usmjerenu ka rodnoj integraciji njihove vojske i policije.

„Bilo je vrlo lijepo što nas je gđa general pozvala ovamo“, rekla je brigadna generalica Hekmat Shahi, direktorica za rodna, ljudska i dječja prava pri Ministarstvu unutarnjih poslova: „Ovaj posjet je bio vrlo važan i za nas koristan budući smo razmijenile mišljenja i učile od žene generala.“

Shahi je poduprla i buduće mogućnosti susreta s Garašić, te s drugim afganistanskim ženama koje služe na vodećim pozicijama, ne bi li radile na poboljšavanju rodne integracije u afganistanskoj vojsci i policiji. „Budući ovakvi sastanci bit će nas izuzetno korisni“, rekla je Shahi: „Ako razmijenimo ideje s generalicom, i naučimo iz njenih iskustava, to nam može pomoći i u našem planiranju.“

Afganistanske žene u policiji

Trenutno otprilike 2000 žena služi u redovima afganistanske nacionalne policije, dok je ugrubo oko 700 žena u afganistanskom Ratnom zrakoplovstvu i Kopnenoj vojsci. Garašić je poduprla i daljnje širenje mogućnosti za razmjenu informacija, ne samo s državnom vlašću Afganistana, nego i s međunarodnim organizacijama i drugim institucijama koje se bave rodnom integracijom.

„Sve što trebamo je raditi zajedno s afganistanskom vlašću i institucijama, a naravno i s drugim međunarodnim organizacijama, ne bi li promovirali rodna pitanja i integraciju“, rekla je Garašić: „Jedinstvo svih tih napora usmjerenih na postizanje napretka je ostvarivo.“

Generalica Garašić spomenula je sudjelovanje afganistanskih žena na izborima 05. travnja i na drugome krugu tih istih izbora, održanom 14. lipnja ove godine. „Na nedavno održanom drugom krugu predsjedničkih izbora 38 posto glasova je bilo dano od afganistanskih žena, što ja smatram dobrim znakom, koji pokazuje da one žele biti aktivne u svome društvu.“

Prema Garašić, žene u Afganistanu žele služiti u vojsci i policiji bez barijera ili prepreka: „Kroz tijek novačenja i obuke, a onda i odgovarajućim raspoređivanjem na dužnost i unapređivanjem, postići će se zadržavanje žena u vojnoj i policijskoj službi“, rekla je Garašić: „Ako to bude doživljeno kao poštovanja vrijedno zanimanje, posebice kako će više žena ulaziti u policijske snage, to će pomoći brojčanom smanjivanju, te uspješnijem rješavanju zločina i prekršaja prema ženama.“

Kojim putem iz Hrvatske u Afganistan?

Kako smo već pisali, Gordana Garašić, s privremenim činom brigadnog generala, promaknuće je dobila uoči odlaska na 9-mjesečnu misiju u Afganistan, da bi po povratku u Lijepu našu dobila i stalni takav čin. Ovim položajem u operaciji ISAF Gordana Garašić postala je drugi najviše pozicionirani pripadnik OS RH u nekoj međunarodnoj mirovnoj misiji:

„Mi smo do sada imali jednog časnika koji je bio u UN misiji, a ne u operaciji potpore miru, koji je bio zapovjednik misije, to je general bojnik Dragutin Repinc, koji također kad je bio upućivan u misiju u Indiju i Pakistan, također bio privremeno promoviran u čin general bojnika, a nakon toga kad se vratio nakon godinu dana bio je promoviran u stalni čin general bojnika,“

rekao je početkom travnja na predstavljanju prve hrvatske (privremene) generalice načelnik GS OS RH general zbora Drago Lovrić. Nakon 11 godina sudjelovanja u operaciji u Afganistanu, Hrvatska je konačno dobila priliku postaviti svoga čovjeka na generalsko mjesto, što je ministar obrane Ante Kotromanović iskoristio kako bi pohvalio MORH-ovu politiku rodne ravnopravnosti:

„Mi imamo puno pozitivnih primjera jer jako brinemo u OS o ravnopravnosti između muškarca i žene, tako da imamo oko 6 posto žena u OS, a recimo u Ministarstvu na najvišim dužnostima – od zamjenice ministra, pomoćnika ministara – je 40 posto žena. Tako da smo tu u vrhu, top među članicama NATO-a, i to je dobro. To je dobro zato što sam iz osobnog iskustva vidio da raditi sa ženama je sjajno, da su odgovorne, uporne, istrajne, mudrije često puta od nas muškaraca, i nadam se da će tako u budućnosti i Ministarstvo obrane i OS imati jednu takvu dobru politiku gdje će im pružiti priliku da se dokažu“.

Da se stvari mijenjaju, te da su danas u vojsci žene ipak manje diskriminirane potvrdila je i netom promovirana generalica Garašić:

“Situacija prije 15 godina je u svakom slučaju bila drugačija nego danas. Međutim, ja osobno nisam osjetila, možda sam imala sreće, nikakvu diskriminaciju po tom pitanju. Ono što je najbitnije, što je na prvom mjestu, da bilo koji posao radite, da ga radite profesionalno, da ste za njega kvalificirani, da ste kompetentni, i ako ga radite dobro kao i vaš kolega, bez obzira da li je on muško ili žensko, kolege će vas cijeniti, nadređeni će to prepoznati i to je najbolji put.”

A kad nije u uniformi, Garašić za sebe tvrdi da je ista kao i svi drugi ljudi:

“U privatno vrijeme kad ga imam, jer slobodni vikendi nisu baš uvijek luksuz u vojsci, radim sve što i ostali normalni ljudi – pospremam i čistim, peglam, imam dva kućna ljubimca – dvije mačke, imala sam prije i psa, ali je na žalost njemački ovčar uginuo tako da smo odlučili da nećemo imati više psa. Dakle, sve što i normalni ljudi vole… pogledat’ dobar film, volim trčat, volim biti na svježem zraku, kosim travu…”

Garašić će u Afganistanu ostati do kraja ove godine, odnosno do završetka operacije ISAF, a po povratku u Hrvatsku čeka je stalni generalski čin.

Jučerašnji bi dan, po svemu sudeći, mogao ući u povijest hrvatskih oružanih snaga – po prvi puta ikad jedna je žena, časnica OS RH, imenovana brigadnom generalicom. Privremenom doduše, i za potrebe službe u misiji u Afganistanu, ali ipak s generalskim oznakama na uniformi. Povodom imenovanja koje je donio predsjednik RH i Vrhovni zapovjednik OS RH, Ivo Josipović, MORH je nadugo priopćio:

„Predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Ivo Josipović donio je danas, 2. travnja 2014. godine, na temelju svojih ustavnih i zakonskih ovlasti, a na prijedlog ministra obrane, Odluku o dodjeli privremenog čina brigadne generalice brigadirki Gordani Garašić. Privremeni čin je dodijeljen u skladu s člankom 90. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/13.), a za potrebe obavljanja generalske dužnosti savjetnice za rodna pitanja u Zapovjedništvu operacije potpore miru ISAF u Afganistanu. Generalici Garašić ova misija neće biti prvi susret s Afganistanom jer je tamo već odradila šestomjesečni mandat 2010. godine. Tada je u misiji ISAF-u obnašala dužnost načelnice Odjela za personalne poslove u Regionalnom zapovjedništvu Sjever (RCN), a uz to je obnašala i dužnost pravnog savjetnika zapovjednika RCN-a.
Kao savjetnica zapovjednika misije ISAF za rodna pitanja, generalica Garašić surađivat će s afganistanskim vlastima, misijom Ujedinjenih naroda u Afganistanu, nevladinim organizacijama i osobama koji se bave pitanjima rodne ravnopravnosti, odnosno prava žena. Njen posao uključivat će obuku, potporu i rad s lokalnim vlastima u cilju integriranja rodne perspektive u sve aspekte života i rada afganistanskih vlasti i društva.

Generalica Gordana Garašić diplomirala je na Pravnom fakultetu u srpnju 1994. godine, a pravosudni ispit položila je 2006. godine. Profesionalnu karijeru započela je u kolovozu 1994. u Ministarstvu unutarnjih poslova u Odjelu za državljanstvo, a u Ministarstvu obrane u Personalnoj službi je od veljače 1995. godine.
Tijekom karijere obnašala je dužnost vojnog savjetnika u Predstavništvu OS RH pri NATO i EU u sklopu misije RH pri NATO-u (Bruxelles, Belgija). Bila je i pročelnica Kabineta načelnika Glavnog stožera OS RH, načelnica Odjela za operacije u tijeku u Zapovjedno operativnom središtu GS OS RH, načelnica Uprave za personalne poslove GS OS RH, te pomoćnica savjetnika predsjednika RH za obranu.
Generalica Garašić završila je niz funkcionalnih tečajeva iz područja kontrole naoružanja, civilno-vojnih odnosa, Europske sigurnosne i obrambene politike, tečajeve za pravne savjetnike u operacijama NATO-a, te školu za nacionalnu sigurnost i strategiju resursa Nacionalnog obrambenog sveučilišta “Dwight E. Eisenhower” gdje je stekla zvanje magistrice.
U čin satnice promaknuta je 1997. godine, a u čin bojnice 2000. godine. Četiri godine kasnije, 2004. promaknuta je u čin pukovnice, a 2011. godine u čin brigadirke.
Odlikovana je Spomenicom domovinske zahvalnosti, Redom hrvatskog pletera, medaljom “Oluja“, medaljom za sudjelovanje u operaciji ISAF, te za svoj rad pohvaljena od načelnika GS OS RH.“

Gordana Garašić trebala je otići u Afganistan još u prosincu prošle godine, no zbog određenih zdravstvenih poteškoća koje je imala to je odgođeno, baš kao i njeno promaknuće u viši čin. Bude li njeno službovanje u misiji ISAF proteklo u redu, Gordana Garašić dobit će i stalni generalski čin, te time i stvarno postati prva žena general Hrvatske vojske. To je prilikom rasprave o Godišnjem izvješću o spremnosti, održanoj na saborskom Odboru za obranu 22. listopada prošle godine, najavila i zamjenica ministra obrane Višnja Tafra:

„Riječ je o tome da je Republika Hrvatska dobila zamolbu da jedna brigadirka Oružanih snaga preuzme ulogu osobe koja će biti ‘časnik za ravnopravnost spolova’ u NATO-voj mirovnoj operaciji ISAF u Afganistanu. Gospođa brigadirka će dobiti, za tu operaciju, privremeni čin – riječ će biti o privremenom generalskom činu, koji će dobiti žena. On je u cilju provođenja rezolucije UN-a 1325 o ravnopravnosti žena, i tu je – možemo tako reći, Hrvatskoj ukazana čast da je jedna žena dobila tako visoku poziciju u međunarodnoj mirovnoj operaciji. Zakonom je predviđena mogućnost dodjele privremenog čina, za vrijeme obnašanja te dužnosti. Za pretpostaviti je, budući da sada ni jedna žena još nema zakonske uvjete – da postavljanje na ovu dužnost, i njeno bivstvovanje na toj dužnosti, će joj omogućiti da stekne ono što su zakonski uvjeti za dobivanje stalnog generalskog čina.“

Dakle, unatoč pompoznim najavama, trebat će još malo pričekati do imenovanja prve hrvatske generalice sa stalnim činom te razine.