Više je vremena trebalo obrambenom ministru Anti Kotromanoviću da s Krešimirovog trga dođe u Banske dvore, negoli je ukupno trajala prošlotjedna Vladina 269. sjednica. Od pune 4 minute trajanja sjednice i 6 točaka dnevnoga reda, 2 točke i 4 podtočke dnevnog reda, odrađene u samo jednu minutu, ticale su se obrambenih tema. Tako je pod motom „fast but not so furious“ Vlada prihvatila aneks Sporazuma o ustrojavanju posebnih studijskih programa za potrebe OS RH, 2 memoranduma i pripadajući tehnički dogovor u vezi s uspostavom i radom Središta izvrsnosti za planinsko ratovanje NATO-a, te dogovor o garnizonskoj potpori između MORH-a i SHAPE-a o pružanju temeljne potpore DCM F, 1. NSB. Obrazlagatelj svih ovih točaka bio je ministar obrane Ante Kotromanović, koji je u četvrtak (10. prosinca) bio vrlo škrt na riječima, možda i zato što mu je to bilo prvo javno pojavljivanje od slučaja „privatnim zrakoplovom do Lošinja“.

Kotromanović je kolegama ministrima najprije „objasnio“ novosti vezane uz Hrvatsko vojno učilište:

„Ovdje se radi o jednom tijelu koje treba napraviti, osnovati… Znači, mi smo prošle godine potpisali sporazum, Vlada RH i Sveučilište u Zagrebu, o osnivanju posebnih studija za potrebe Hrvatske vojske. Sada, radi daljnje provedbe sporazuma potrebno je za studijske programe osnovati zajedničko stručno tijelo za upravljanje, vijeće studija. Predloženim aneksom utvrđuje se sastav i zadaća vijeća.“

To, naravno, ipak nije sve što su ministri trebali čuti. Naime, u popratnom dokumentu piše i koje su točno novosti, pa tako stoji da će se „za svaki studijski program osnovati tijela upravljanja“, dok će se „za oba studijska programa osnovati zajedničko stručno tijelo upravljanja – Vijeće studija“. Vijeće studija čine: prorektor Sveučilišta u Zagrebu za studente, studije i upravljanje kvalitetom (koji ujedno i predsjedava dotičnim Vijećem), jedan predstavnik MORH-a, zapovjednik HVU-a, voditelj i zamjenik svakog studija, još jedan predstavnik (prorektor) zagrebačkog Sveučilišta (kojeg imenuje sam rektor), jedan predstavnik HVU-a (kojeg imenuje zapovjednik HVU-a), po jedan predstavnik svake sastavnice Sveučilišta u Zg koja sudjeluje u izvođenju studije (imenuje ih dekan sastavnice), te predstavnici studenata koji čine najmanje 15% ukupnog broja članova Vijeća studija. Nadalje, „voditelje studija, kao i njihove zamjenike“, imenovat će rektor Sveučilišta u Zagrebu, na prijedlog Vijeća studija“. Za razliku od voditelja studija, njegovog zamjenika predlaže zapovjednik Hrvatskog vojnog učilišta.

U Aneksu dotičnog Sporazuma piše još i da se od 18. rujna ove godine Hrvatsko vojno učilište više ne zove „Petar Zrinski“, već „Dr. Franjo Tuđman“. Promjenu imena predložio je GS OS RH, a ministar obrane Kotromanović potpisao je Odluku o imenovanju HVU-a imenom dr. Franje Tuđmana. Budući se tim imenom HVU službeno koristi već gotovo 3 mjeseca, zaista nije jasno zašto je to došlo tek sada na dnevni red, i to više usputno. HVU je 19. rujna ove godine s novim imenom ušlo u novu akademsku godinu, te je tom prilikom na Učilištu otkrivena i spomen ploča dr. Franji Tuđmanu.

O pristupanju Ministarstva obrane RH i OS RH NATO-Središtu izvrsnosti za planinsko/brdsko ratovanje u Sloveniji zaista se nema više što reći. To je jasno i ministru Kotromanoviću:

„To je Memorandum o suglasnosti među nekoliko zemalja – Republike Slovenije, Republike Hrvatske, Njemačke i Ministarstva obrane Talijanske Republike u vezi s uspostavom upravljanjem i radom Središta izvrsnosti za planinsko ratovanje u Sloveniji. Imamo operativni memorandum koji govori…on će utvrditi način rada, opremanje i logističku potporu. Funkcionalni memorandum, to je pod (b), samo kažemo da treba upoznati Vladu s tim, i u principu to je to, ništa posebno.“

Svečano otvorenje Središta, studeni 2015.

Ni u Vladinim dokumentima, osim ogromnog naslova, nema ni slovca dodatnog objašnjenja, pa nam ne preostaje ništa drugo nego ponoviti ono o čemu smo već i ranije pisali na portalu Obris.org. Od sljedeće, 2016. godine Hrvatska će početi plaćati godišnju članarinu za sudjelovanje u ovom NATO-centru, te će fizički pridonijeti u liku načelnika odjela za obuku. Ovo središte izvrsnosti svečano je otvoreno 10. studenog u slovenskom mjestu Poljča, i trenutno je najmlađe na NATO-listi ovakvih organizacija. U Središtu za sada djeluju NATO-članice Hrvatska, Italija, Njemačka i Slovenija, te Austrija kao zemlja-partner.

Svečanost primopredaje zastave, ožujak 2014.

O posljednjoj točki Vladinog dnevnog reda ministar obrane nije rekao ni slovca, pa se o njoj nije čak ni formalno glasovalo. Zato je pitanje je li ona uopće usvojena, ili je u pitanju običan previd. Riječ je o „Dogovoru o garnizonskoj potpori (GSA) između MORH-a i Vrhovnog zapovjedništva savezničkih snaga za Europu (GSA) o pružanju temeljne potpore DCM F, 1. NSB.“ Vlada se trebala upoznati s tim dokumentom, koji je 16. rujna ove godine potpisan u Zagrebu, a 27. listopada u Monsu. Kako smo već pisali, hrvatski Nacionalni razmjestivi komunikacijski modul – DCM- ustrojava se u Hrvatskoj kopnenoj vojsci, u 1. bojni Pukovnije veze. U njegov sastav ulaze jedan časnik i 55 dočasnika, a smješten je u vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu. Dostizanje pune operativne sposobnosti hrvatskog DCM-a očekuje se do kraja 2017. godine. No Vlada o tome prošloga tjedna ništa nije čula, a vjerojatno ni neće.

Predsjednik Republike Ivo Josipović je za sutra, 1. rujna, u 11 sati, sazvao sjednicu Vijeća za obranu. To će biti ukupno sedmi put da se ovo tijelo sastaje – gdje su njegove prve četiri sjednice bile održane za mandata Stjepana Mesića, dok je ovo treći put da spomenuto tijelo saziva Ivo Josipović. Prema do sada poznatom neslužbenom dnevnom redu, razgovarat će se o stanju HRZ-a općenito, te će po prvi puta biti prezentirani prvi preliminarni rezultati istrage pada MiG-a kod Donje Lomnice. Kako je posljednjih tjedana u više navrata bilo svakakvih nesporazuma i čudnih interpretacija dosadašnjega rada te operativnih ovlasti Vijeća za obranu, ovdje smo se odlučili ponešto detaljnije pozabaviti njegovim ustrojem, smislom i dosadašnjim radom.

No, prije svega, treba napomenuti kako je danas zapravo iznimno teško ozbiljno uroniti u pitanje dosadašnjih sjednica Vijeća za obranu. Naime, od do sada održanih šest sjednica ovoga tijela, njih je prvih 4 održano za mandata Stjepana Mesića – između sredine veljače 2008. godine i kraja studenog 2009. godine – kada su one bile ponešto manje zanimljive široj javnosti, ali barem popraćene odgovarajućim službenim priopćenjima na internetskim stranicama Ureda Predsjednika RH. No, ovi službeni zapisi o spomenutim zasjedanjima više nisu dostupni javnosti – budući je aktualni predsjednik nedavno našao za shodno iz javne domene ukloniti internetske stranice svojih prethodnika. Konkretno, dok je duže vremena sadržaj internetskih objava prva dva predsjednika RH bio dostupan na adresi www.predsjednik.hr, u sklopu stavke “bivši predsjednici” – taj je arhivski segment nedavno uklonjen, što je navodno bilo potaknuto “tehničkim razlozima“, odnosno izvedeno radi “inkompatibilnosti bivše i sadašnje platforme“. Dok je materijala iz doba Franje Tuđmana bilo relativno malo (tijekom većine njegovih mandata takva internetska stranica nije postojala, a kasnije papirnati materijali nisu prebačeni u digitalnu formu), ovim je potezom iz dosega javnosti nestao opsežan niz objava, stavova, javnih istupa i radnih zabilješki Stjepana Mesića. Umjesto svega toga, na istome su mjestu osvanule tek prilično neujednačene biografske crtice Josipovićevih prethodnika, navodno preuzete s njihovih negdašnjih službenih stranica. Posebno je zanimljivo kako je ovo uklanjanje izvedeno relativno nedavno, dok su spomenuti materijali prilično dugo bili dostupni zainteresiranim promatračima. Iako je za spomenutu materiju službeno priopćeno kako “… se pokazalo da se nekad ne može otvoriti, i zato je maknuta“, autori portala Obris.org u više su navrata ovim materijalima opsežno pristupali – i tijekom svih tih prilika nisu registrirali nikakvih takvih problema ili poteškoća. Kako navode hrvatski mediji, ovi zagonetni problemi nisu spriječili “da pristup Mesićevoj arhivi i dalje imaju u Uredu Predsjednika, ali je javnosti uskraćen“.

Dok je teško precijeniti negativne posljedice ovakvog samovoljnoga postupanja, treba napomenuti i koliko takvo informacijsko zatvaranje loše utječe na ikakvu ozbiljnu raspravu po pitanju dosadašnjega rada Vijeća za obranu. Naime, od svega što je na tu temu bilo službeno priopćavano javnosti, danas su dostupna samo priopćenja o posljednje dvije sjednice ovoga tijela (koje su održane nakon početka 2010. godine). O starijim je sjednicama ovoga tijela javnosti dostupno iznimno malo ikakvih materijala, a umjesto i dosada oskudnih primarnih, službenih i relativno sterilnih izvora – zainteresirani promatrač danas se nalazi praktično isključivo oslonjen tek na djelomične odbljeske iz sekundarnih izvora.

Što je to “Vijeće za obranu”?

Nažalost, posljednjih je tjedana po pitanju raznih konzultativnih tijela na području sigurnosti i obrane ponovo jasno na vidjelo isplivalo u kojoj mjeri hrvatski mediji i javnost ne prate ovu tematiku. Naime, pitanje obnove nadzvučne komponente Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, te tema pada borbenog zrakoplova MiG-21 kod Velike Gorice potakli su mnoge da se sjete ovakvih tijela. Pri tome, moglo se čuti svašta – od spomena davno ukinutog VONS-a, preko “Vijeća za nacionalnu obranu i sigurnost” (kojim barata novinar Kuljiš), pa do svakakvih spomena Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu. Za početak da eliminiramo famozni VONS – naziv državnog konzultativnog tijela koje je svojedobno osnovao Franjo Tuđman i koje, iako je ukinuto prije više od 10 godina, iz nekog razloga i dalje opsjeda dio medija i javnosti. Kako navodi Hrvatska enciklopedija, u Hrvatskoj je “Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) djelovalo tijekom 1990-ih (osnovano je 4. I. 1991). Sa zakonskim promjenama, 26. III. 2002. osnovano je Vijeće za nacionalnu sigurnost, usmjereno isključivo na rad obavještajnih i drugih sigurnosnih službi (zamijenilo je Ured za nacionalnu sigurnost – UNS, osnovan 17. V. 1993)“.

Kod ozbiljnijeg gledanja današnja dva tijela koja su u konačnici naslijedila negdašnji VONS – Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu – treba spomenuti da se tu radi o temi koja je posljednjih dana spektakularno skliznula u fokus javnoga interesa. Među ostalim, tome je doprinijela i izjava Ive Josipovića, prenesena od Novoga lista 22. kolovoza ove godine, gdje navodno konstatira “da je očigledno da Grabar Kitarović ne poznaje Zakon o sigurnosno obavještajnom sustavu iz kojeg se jasno vide nadležnosti Vijeća za nacionalnu  sigurnost i Vijeća za obranu“. Naime, Josipović je istaknuo:

“Naravno da obrana spada u nacionalnu sigurnost, ali je Zakon vrlo  jasno alocirao vojna pitanja u Vijeće za obranu. Vijeće za nacionalnu sigurnost,  vidljivo je to i iz ukupnog sadržaja Zakona, bavi se primarno tajnim službama,  njihovim nadzorom i povezanim pitanjima. Naravno da u određenom kontekstu o  zrakoplovstvu i obrani može raspravljati i Vijeće za nacionalnu sigurnost, ali  nikako kao jedino ili primarno tijelo kako je to tražila gospođa Grabar  Kitarović“.

No, uvidom u spomenuti Zakon o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske (Narodne novine 79/06, od 17. srpnja 2006. godine – koji je stupio na snagu 16. kolovoza 2006.) vidi se da on spominje tek dva vijeća: Vijeće za nacionalnu sigurnost, na svome početku, i Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija pri svome kraju. Za razliku od toga, Vijeće za obranu regulirano je u Zakonu o obrani – po prvi put se ondje pojavljujući u sklopu izmjena i dopuna ovoga zakona iz ljeta 2007. godine (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani, NN 76/07, od 23. srpnja 2007. godine). No, krenimo po redu.

Djelokrug rada tih spominjanih vijeća

U Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske temi Vijeća za nacionalnu sigurnost ukupno posvećena su dva članka. Prvi od njih, 3. članak ovoga zakona, definira djelokrug ovoga tijela navodeći:

Sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, 15. srpnja 2011. godine

“(1) Vijeće za nacionalnu sigurnost: (1) razmatra i procjenjuje obavještajne i sigurnosne prijetnje i rizike, razmatra pitanja iz djelokruga ministarstava i drugih državnih tijela koja se odnose na nacionalnu sigurnost te donosi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja interesa nacionalne sigurnosti, (2) razmatra pitanja iz djelokruga rada sigurnosno-obavještajnih agencija i načine ostvarivanja suradnje Predsjednika Republike i Vlade u usmjeravanju rada sigurnosno-obavještajnih agencija te odobrava suradnju agencija s odgovarajućim službama drugih zemalja, (3) utvrđuje Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija i druge odluke kojima Predsjednik Republike i Vlada usmjeravaju rad sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava, (4) utvrđuje mjere koje poduzimaju Predsjednik Republike i Vlada u svezi s rezultatima nadzora nad radom sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava, (5) utvrđuje prijedlog sredstava za rad sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava koja se osiguravaju u državnom proračunu, (6) razmatra i druga pitanja u vezi s radom i upravljanjem sigurnosno-obavještajnih agencija i drugih tijela sigurnosno-obavještajnog sustava.

(2) Pod tijelima sigurnosno-obavještajnog sustava misli se na državna tijela koja u smislu ovoga Zakona sudjeluju u zaštiti nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske“.

Nakon toga, u 4. članku zakona definira se i sastav ovoga tijela, te neke osnovne smjernice o njegovu radu:

“(1) Vijeće za nacionalnu sigurnost čine: Predsjednik Republike, predsjednik Vlade, član Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, ministar nadležan za poslove obrane, ministar nadležan za unutarnje poslove, ministar nadležan za vanjske poslove, ministar nadležan za pravosuđe, savjetnik Predsjednika Republike za nacionalnu sigurnost, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Oružane snage), ravnatelj SOA-e, ravnatelj VSOA-e i predstojnik UVNS-a.

(2) U radu Vijeća za nacionalnu sigurnost sudjeluje predsjednik Hrvatskoga sabora.

(3) Sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost zajednički sazivaju i pitanja o kojima će se raspravljati i odlučivati zajednički utvrđuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Sjednicom Vijeća za nacionalnu sigurnost predsjeda Predsjednik Republike, a odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost supotpisuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.

(4) U doba ratnog stanja i stanja neposredne ugroženosti opstojnosti, neovisnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske u radu Vijeća za nacionalnu sigurnost sudjeluju predsjednik odbora Hrvatskoga sabora nadležnog za nacionalnu sigurnost, ministar nadležan za financije i ministar nadležan za gospodarstvo.

(5) Kada Vijeće za nacionalnu sigurnost raspravlja o stanju nacionalne sigurnosti u Republici Hrvatskoj, osobito stanju nacionalne sigurnosti u području obrane i unutarnje politike te u području zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, u slučajevima velikih prirodnih nepogoda i tehnoloških katastrofa te kada raspravlja o prijedlogu Strategije nacionalne sigurnosti, može na svoje sjednice pozivati i druge osobe.

(6) Vijeće za nacionalnu sigurnost pitanja značajna za svoj rad uređuje poslovnikom“.

Pri tome je zanimljivo uočiti kako ovaj i danas važeći zakonski propis u posljednjih osam godina nije bio mijenjan ili dopunjavan – ako ništa drugo, a ono barem da svojim odredbama uzme u obzir činjenicu da se 2008. godine iz nekad jedinstvenog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost izdvojio resor obrane u zaseban Odbor za obranu Hrvatskoga sabora.

Za razliku od toga, Vijeće za obranu je prvotno bilo definirano već spomenutim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obrani iz 2007. godine, čiji je članak 7 u tekst Zakona o obrani iz 2002. godine unio ukupno dva članka o ovome tijelu. Prvi od njih, u Zakonu o obranu označen kao novi članak 9a (u nastavku dosadašnjeg 9. članka, koji govori o ovlastima Vlade RH u doba rata), navodi djelokrug Vijeću za obranu:

“Vijeće za obranu: (1) razmatra temeljne dokumente u području obrane, (2) razmatra rad tijela državne vlasti, državne uprave, županija i Grada Zagreba na području obrane, (3) prati provedbu reforme obrambenog sustava, (4) razmatra druga pitanja iz područja obrane“.

Nakon toga dodani članak 9b, koji je definirao sastav i rad novoustrojenog Vijeća za obranu:

Peta sjednica Vijeća za obranu, 18. listopada 2010. godine

“Vijeće za obranu čine: (1) Predsjednik Republike Hrvatske, (2) predsjednik Hrvatskoga sabora, (3) predsjednik Vlade, (4) ministar nadležan za poslove obrane, (5) ministar nadležan za vanjske poslove, (6) ministar nadležan za unutarnje poslove, (7) ministar nadležan za financije, (8) načelnik Glavnoga stožera Oružanih snaga, (9) ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, (10) predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske, (11) savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za obranu, (12) savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za nacionalnu sigurnost, (13) pročelnik Vojnog kabineta Predsjednika Republike Hrvatske.

Sjednicu Vijeća za obranu saziva Predsjednik Republike Hrvatske uz suglasnost predsjednika Vlade.

Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade zajednički određuju pitanja koja će razmatrati Vijeće.

Na sjednicu Vijeća za obranu, ovisno o dnevnom redu, mogu se pozvati i druge osobe o čemu zajednički odlučuju Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik Vlade.

Ured Predsjednika Republike Hrvatske obavlja stručne i administrativne poslove za Vijeće za obranu“.

Kao što smo već spominjali na portalu Obris.org, ovaj je sastav Vijeća za obranu ponešto modificiran novim Zakonom o obrani (Narodne novine 73/13 od 18. lipnja 2013. godine) – gdje je po novome propisu materija vezana uz Vijeće za obranu razlomljena na ukupno tri članka (od 9. do 11.) ovoga zakona. Dok prvi od njih definira djelokrug ovoga tijela:

“(1) Vijeće za obranu je oblik koordinacije tijela državne vlasti za usklađivanje stavova i donošenje zaključaka i preporuka iz područja obrane.

(2) Vijeće za obranu: (1) razmatra temeljne i strateške dokumente iz područja obrane te strateška pitanja vezana uz razvoj, opremanje i modernizaciju Oružanih snaga, financiranje i sudjelovanje pripadnika Oružanih snaga u inozemstvu, (2) razmatra obrambena pitanja koja proizlaze iz članstva Republike Hrvatske u međunarodnim organizacijama, (3) daje preporuke nadležnim državnim tijelima glede njihovih prijedloga o načinima rješavanja najsloženijih pitanja iz područja obrane“.

Drugi od navedenih članaka definirao je ponešto skraćeni sastav ovog koordinacijskog te savjetodavnog tijela visoke razine:

“Članovi Vijeća za obranu su: (1) Predsjednik Republike, (2) predsjednik Hrvatskoga sabora, (3) predsjednik Vlade, (4) ministar nadležan za poslove obrane, (5) ministar nadležan za vanjske poslove, (6) ministar nadležan za financije, (7) načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga, (8) predsjednik Odbora za obranu Hrvatskoga sabora, (9) savjetnik Predsjednika Republike za obranu“.

Konačno, treći je članak tu ponovio neke osnovne odredbe o sazivanju i pripremi rada Vijeća za obranu, tek malo oslabivši poziciju Predsjednika RH davanjem jače uloge Vladi pri sazivanju ovoga tijela:

“(1) Sjednicu Vijeća za obranu zajednički sazivaju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.

(2) Predsjednik Republike i predsjednik Vlade zajednički određuju područja koja će razmatrati Vijeće za obranu.

(3) Na sjednicu Vijeća za obranu ovisno o dnevnom redu mogu se pozvati i druge osobe o čemu zajednički odlučuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade.

(4) Ured predsjednika Republike Hrvatske obavlja administrativne poslove za Vijeće za obranu“.

Šesta sjednica Vijeća za obranu, 16. srpnja 2013. godine

Po ovim novim pravilima je onda održana i prošlogodišnja jedina sjednica ovoga tijela (16. srpnja 2013. godine), inače ukupno šesta po redu i druga u mandatu predsjednika Ive Josipovića. Zanimljivo da njoj nije nazočio predsjednik Odbora za obranu, iako je njegovo članstvo u ovome tijelu spominjano kao najveća novost ovih promjena.

Dosadašnje sjednice Vijeća za obranu

Na kraju, bilo bi korisno prisjetiti se i ukupnih dosadašnjih sjednica Vijeća za obranu, budući da će i sam detaljniji uvid u dosadašnji rad toga tijela ukazati na neke stvari koje možemo očekivati od sutrašnjeg sijela, 7. po redu sjednice Vijeća za obranu.

Iako je zakonska regulativa po pitanju Vijeća za obranu na snagu stupila 31. srpnja 2007. godine, prva je sjednica novoga tijela bila sazvana tek 11. veljače 2008. Iz Odjela za informiranje Ureda Predsjednika Republike tada je bilo priopćeno da su na sjednici bili nazočni svi članovi Vijeća, a rasprava se vrtjela oko sudjelovanja RH u mirovnim operacijama, o projektima modernizacije i opremanja, te neperspektivnim vojnim objektima i vojnom proračunu. Druga sjednica Vijeća za obranu održana je 19. svibnja 2008. godine. Na njoj se opet gudilo o modernizaciji (donesene su odluke o njenome nastavku), te je odlučeno o slanju 15 pripadnika OS RH put misije Europske Unije u Čadu.

Na trećoj sjednici ovoga tijela, koja je održana 2. ožujka 2009. godine, ponovo su se vodile rasprave o modernizaciji i opremanju OS RH (posebice o borbenim oklopnim vozilima), dok je zaključeno i kako će ukupna dinamika opremanja OS RH ovisiti o gospodarskim mogućnostima države (posebice po pitanju zrakoplova i brodova). Ujedno se pričalo o upravljanju vojnim nekretninama (o osnivanju agencije za upravljanje državnom imovinom, ali i o predstojećoj masovnoj prodaju vojnih stanova), a podržana je i ideja o trogodišnjem studiju “Nacionalne obrane i sigurnosti” – projektu na kojem se nije proslavio Fakultet političkih znanosti iz Zagreba.

Četvrta sjednica Vijeća za obranu održana je 23. studenog 2009. godine, u neposredno predizborno doba – i to je posljednja takva sjednica u mandatu Stjepana Mesića kao Predsjednika Republike Hrvatske. Tada se pričalo o planiranim promjenama legislative – Zakona o sudjelovanju pripadnika OS RH, policije, civilne zaštite te državnih službenika i namještenika u mirovnim operacijama i drugim aktivnostima u inozemstvu (da bi izmjene i bile provedene u srpnju 2010. godine – Narodne novine 92/10, od 24. srpnja 2010.), kao i o promjenama članaka Ustava RH koji su se odnosili na obrambeni sustav (čl. 7. i 82) – što je i provedeno 16. lipnja 2010. godine (Narodne novine 76/10, od 18. lipnja 2010. godine). Naravno, raspravljalo se tada i o misijama (snaženje potpore saveznicima u misiji ISAF u Afganistanu), o proračunu MORH-a, njegovoj kadrovskoj politici, te neperspektivnim nekretninama (prezentacija “Izvješća radne skupine za izradu popisa i kategorizaciju neperspektivnih vojnih nekretnina”).

Peta sjednica ovoga tijela održana je 18. listopada 2010. godine, i ona je bila prva u mandatu Ive Josipovića kao Predsjednika RH (tada još u kohabitaciji s HDZ-ovom vladom premijerke Jadranke Kosor). Tada je, kao i obično, na tapeti bilo opremanje i modernizacija – pompozno je dan rok od 60 dana da se razmotri mogućnost obnove borbenih zrakoplova MIG 21, a podržana je i izgradnja ophodnih brodova, oboje ciljevi koji su jedva na red došli koju godinu kasnije. Uz to, postignuto je suglasje o opremanju 120 borbenih vozila minimalnom konfiguracijom opreme. Bilo je riječi i o raznim oblicima štednje (razmatranje zakočene provedbe strateških dokumenata i obrambenih proračuna za 2010., 2011. i 2012. godinu), te je zaključeno da se mora formirati proračun bez povećavanja rashodovne strane. Uz to, ponovo je na rasporedu bila tema unovčavanja neperspektivnih vojnih nekretnina, kao i smanjivanje zapovjednog kadra OS RH u odnosu prema broju vojnika. Od obje ove teme, nažalost, nije bilo ništa, jednako kao ni od najavljenog “definiranja karijernih puteva najviših vojnih dužnosnika (načelnika GS-a, šefa Vojno-obavještajne službe i glavnog inspektora OS-a) za koje se smatra da bi trebale biti završne u vojnoj karijeri“.

Do danas posljednja, šesta po redu sjednica Vijeća za obranu, održana je 16. srpnja 2013. godine – gotovo tri godine nakon 5. sjednice ovog državnoga tijela. Kao što smo spominjali na portalu Obris.org, pri tome je dnevni red izgleda bio iznimno sličan onome iz 2010. godine, da bi jedino bio dopunjen ponovnim spomenom misija u inozemstvu, te naglaskom na održavanju sposobnosti za pomaganje civilnome sektoru RH. Sve ostalo – modernizacija (s navođenjem jednih te istih ključnih projekata), besparica i priče o financiranju obrane uz uvažavanje “realne gospodarske i materijalno-financijske mogućnosti države“, te problemi s konstruiranjem strateških dokumenata (nepostojeća Strategija nacionalne sigurnosti, novi SPO, novi DPR koji nikako da osvane) – već je itekako bilo viđeno u nizu prethodnih prilika.

]]> https://obris.org/hrvatska/intervju-matej-surc-autor-knjige-u-ime-drzave/ Mon, 30 Sep 2013 15:44:04 +0000 http://obris.org/?p=18400  

Trotomna knjiga „U ime države“ slovenskih novinara Mateja Šurca i Blaža Zgage obiman je istraživački rad o slovenskoj prodaji i preprodaji oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u jeku ratnih sukoba početkom ’90-ih. Nizom dokumenata i osobnih svjedočanstava novinarski dvojac prati veze ondašnjeg slovenskog državnog vrha i bogaćenje pojedinaca koji su, na ime državnih poslova, zgrtali osobno bogatstvo. Prva knjiga trilogije, pod nazivom „Prodaja“, prevedena je na hrvatski jezik i večeras će biti svečano predstavljena u Zagrebu. Mateja Šurca, jednog od autora knjige, zamolili smo da nam predstavi knjigu „U ime države“ i njene glavne aktere.

Radi se o trilogiji, tri knjige – prva je „Prodaja“, koja se bavi tzv. „oslobodilačkim trgovcima“. Ja bih jednostavno rekao da su to zapravo bili razni profiteri, iako se tu radilo o državi – o visokim državnim činovnicima, ministrima, šefovima obavještajnih službi. Oni su stvorili jedan svoj zakon, prema kojem će se točno znati tko je zadužen za kupovinu, tko je zadužen za licence, za tranzit, odnosno za prodaju hrvatskoj strani. Pravni stručnjaci sada kažu da je to bilo potpuno van zakona, da to nije bilo u skladu s tadašnjim zakonima. Drugi dio trilogije više je međunarodni, zove se „Preprodaja“, i događa se nakon što su skladišta oružja u Sloveniji ispražnjena. Ti slovenski činovnici uvidjeli su da se to dobro prodaje, pa su rekli: „Zašto mi ne bi prvo kupovali, pa onda preprodavali?“, jer još je bio rat u Hrvatskoj, a buknuo je i rat u Bosni. Tu zapravo predstavljamo otkuda je naoružanje došlo, jer se nije radilo samo o tranzitu, već bi ga istovarili u luci Koper, onda bi ga prebacili na zatvoreno područje Kočevske Reke, pa bi ga iz Kočevske Reke prebacivali uglavnom noću kamionima u Hrvatsku. Treći dio je knjiga o zataškavanju – raznoraznim sredstvima pokušano je zaustavljanje istraga, da se zaustave istrage koje su bile pokrenute od strane parlamenta – bile su ustanovljene čak 3 komisije, ali kada je u pitanju politika, nikad se ne dođe do kraja. Imali smo dosta dokumenata, dosta je prikupljeno i zahvaljujući povjerenici za informiranje, što se ispostavilo vrlo korisnim, i zahvaljujući tome smo zapravo dobili toliko dokumenata da smo najprije odlučili da to bude knjiga. Onda kada smo napisali prvu rekli smo da treba biti i druga, a onda je ostalo toliko materijala (a čak smo dobili i dodatnih nekoliko tisuća dokumenata između pisanja druge i treće) pa smo još i treću napravili. Tome je doprinijela Patria, koja isto tako u Hrvatskoj radi prema sličnom principu. Patria je pokušavala trgovati utjecajem, da bi našla prave ljude koji će odobriti posao za Patriu. Kako je kod nas bio Janša, tako i kod vas ima nekih imena – Mesić je spomenut, Gregurić je spomenut, čak i Zagorec se susreo s tim Riedlom (koji je bio lobist za Patriu) – i onda kada su se Riedl i Zagorec našli, onda je bio sklopljen posao i s Hrvatskom. Evo, zapravo u tim knjigama uglavnom u svakom poglavlju spominje se Hrvatska. 

Danas zvuči pomalo nevjerojatno da su Hrvatska i Slovenija 1990. i ’91. bile u iznimno dobrim odnosima.

Hrvatska je bila ona prva zemlja koja je tražila da naoružanje kupuje u Sloveniji. Bilo bi zanimljivo saznati koliki udio naoružanja, svekolikog naoružanja koje je Hrvatska nabavila u to vrijeme rata – koliki je udio bio slovenski!? Možda ipak nije toliko velik, možda je manji, možda je radije došao preko Argentine, Rumunjske i drugih zemalja. Ali princip je tu vrlo zanimljiv, jer se nije radilo o središnjoj kupovini naoružanja, recimo bar u početku nije tražilo Ministarstvo obrane RH, već su pojedine županije tražile kod nas u Ministarstvu obrane. Bilo je bitno da ima neku ceduljicu gdje piše da je ovlaštenik kriznog štaba te i te općine, i to je bilo dovoljno. „Samo vi kažite što vam treba, mi ćemo vam prodati naoružanje, naravno“! Išli su u susret nekima koji su, recimo, tražili protutenkovsko naoružanje, naši ga nisu imali, pa su podmetnuli neko drugo. Zapravo, mnogi su tražili bilo što, mine, municiju ili bilo što drugo, samo da nešto bude. Naravno, kada je tako velika potražnja i cijene rastu do neba – cijene su bile stravično visoke. Mi smo ustanovili, dokazali, da su cijene bile 3, 4 ili čak i 5 puta veće nego obično, naročito za ono naoružanje koje se najviše tražilo – protutenkovsko, pješadijsko…

Da li je Hrvatska preko Slovenije nabavljala samo oružje iz trećih zemalja, ili je Slovenija Hrvatskoj prodavala i oružje od bivše JNA koje je ostalo u Sloveniji nakon povlačenja?

Zapravo oboje. Prvo su ispraznili skladišta naoružanja koje je tu ostavila Jugoslavenska armija. Ima podataka da je bilo oko 10 tisuća tona naoružanja u tim skladištima, ali najmanje 3 800 tona ostalo je u Sloveniji – to je prema podacima Jugoslavenske armije, da li u zapisniku pregovarača iz slovenskog Ministarstva obrane i Andrije Rašete, glavnog pregovarača kada je Armija napuštala Sloveniju. 

Znači, 6 200 su odnijeli?

Teritorijalna obrana Slovenije 1991.

Pa, tako… Prema podacima Jugoslavenske armije otprilike trećina je ostala tu. Ako se radi o tonama – znate što to znači, koliko je tenk težak… Uzeli su najviše teško naoružanje, tenkove, protutenkovske granate… Detalji su ovakvi – kad su znali da će odvesti iz Slovenije, informirali su slovenske vojnike, Ministarstvo, onda su časnici informirali hrvatske kolege: „Vidite, sad se odvozi protutenkovsko, odnosno topovi protutenkovski, takvog i takvog kalibra. Ajde vi pokušajte nešto napraviti“. Onda su Hrvati dobili informaciju u kojoj željezničkoj kompoziciji se odvozi, i to su zaplijenili. „Dobro, sad imate topove. A dal’ vam treba možda slučajno municija za te topove? Toliko i toliko ona košta“! To je priča od Vladimira Miloševića, koji je bio povjerenik, odnosno zapovjednik istočnoslovenske Teritorijalne obrane pokrajinskog štaba. On je dosta o tome znao, i to je sve ustanovljeno na osnovu dokumenata – da je točno da su prodavali sve što je Hrvatima trebalo i po veoma visokim cijenama. Bilo je 5 ili 6 tih velikih skladišta. Kad su to ispraznili, onda su rekli: „Rat još traje, ajde da mi to naoružanje kupujemo, pa onda prodajemo Hrvatskoj, pa i Bosni“. To je bila ideja Andreja Lovšina (direktora Vojno-obavještajne službe Ministarstva obrane Slovenije, op.a.), jedan njegov suradnik u nekoj internoj istrazi je rekao – Lovšin je to rekao, a onda se i realiziralo. 

Imate li nekakav okvirni broj – koliko je Hrvatska dala novaca Sloveniji u tu svrhu?

Zapravo ne. To koliko je novaca, ukupan broj, to zapravo ne postoji, jer je sve bilo decentralizirano. Ali je bilo rečeno od strane načelnika Generalštaba slovenske Teritorijalne obrane Janeza Slapara da je Slovenija prodala oružja za najmanje… sigurno više od 100 milijuna njemačkih maraka. Onda su na osnovi popisa, materijalnog popisa iz tih skladišta, ustanovili koliko je zapravo bilo izdano tog naoružanja. Jer, čovjek koji je bio zadužen za pozadinu, za ta skladišta, on je predao dokumente – ali samo količinu. O cijeni on kaže: „Nemam veze! Nemam pojma! Ja nisam odlučivao o cijeni, ali količina – vidite, iz tog skladišta toliko, toliko i toliko, iz tog – toliko i toliko.“ U čemu je stvar – kad je došao hrvatski kupac… već je uplatio, na račun, ili dao pare iz kofera… i dobio je neku priznanicu, tako da može ići u skladište. Taj skladištar, u tom skladištu oružja – on je prvo trebao imati neki papir na osnovu kojeg bi izdao naoružanje, a drugo – treba mu popis, da vidi što je on izdao. Znate, kad je skladištar izgubio jednu pušku, bila je to stravična stvar, bude osuđen i tako to, ali ako je nestalo pola skladišta – to nema veze. Zbog toga su ovi skladištari bili veoma precizni, i sastavljali su o svemu na papir.

Janez Janša i Igor Bavčar

Na osnovu te količine, koju je sastavila ta Služba za pozadinu Ministarstva obrane RS… na osnovu tih cijena, službenih, koje je Janez Janša u svom izvještaju iznio, oni su ustanovili da je tu bilo prodano Hrvatima oružja za 140 milijuna njemačkih maraka. Međutim, te su cijene samo teoretske – to je i Janša rekao. On je ipak rekao: „I gotovinom smo prodavali!“ – pa kad se ustanovilo da se tu napravilo grešku, da je on napravio grešku, on se povukao natrag i porekao. I kaže da se s Hrvatskom radila prodaja oružja samo na osnovi tzv. kompenzacija: vi dobijete oružje, a mi dobijemo naftu od INA-e za uzvrat. Tako je bilo dogovoreno s tadašnjim ministrom, premijerom Gregurićem, mislim da je bio predsjednik vlade, i našim Lojzetom Peterleom, i to uz službeni potpis. I to je sve u redu i čisto – ali problem je, budući su one interne komisije ustanovile da je bilo to samo 20 posto cjelokupne trgovine, da se tu radilo o 27 – 28 milijuna njemačkih maraka. Ako… 24 za Hrvatsku, 4 i malo, vrlo malo, za Bosnu – a sve ostalo, ono do 140, koliko su rekli – to je bilo sve plaćeno gotovinom. 

To je samo za ovaj dio robe iz bivše Jugoslavije? To nije ovo poslije?

Da, da. A kako se ono prodavalo – to je još tajna, to nitko ne zna. Mi smo samo izbrojili te pošiljke brodovima – to su bile stravične tone i deseci tisuća toga naoružanja. Prije sam spomenuo pet tih službenih pošiljki, preko Kopra, iz istočne Europe… Znate, Slovenija je to naručila u vrijeme prije rata. Prva pošiljka došla je 21. lipnja 1991. godine, i kad je došla prva pošiljka iz Bugarske – e, kažu, „sad imamo mi naoružanje, došli su kalašnjikovi, protuzračne rakete… sad mi možemo ići u rat, da proglasimo osamostaljenje, jednostrano, da očekujemo napad Armije, i mi smo spremni za to“. A vidite, poslije deset dana gotovo – potpis onog memoranduma… moratorija na Brijunima, i onda dogovor o povlačenju vojske, i nema ništa.“Pa dobro, a što ćemo s one četiri isporuke, koje su na putu i koje trebaju doći, za koje su Nijemci dali tolike kredite?“ Malo ja ovako dramatiziram, ali sve je to na temelju dokumenata. „Pa nema problema, prodat ćemo dalje“. Zna se da je to bilo „ovako“ prodano, ispod ruke. Lijepo, prvo Hrvatskoj, onda Bosni. Drugo su – samo tranziti. Naročito iz Rumunjske, krajem 1992. manje-više za Bosnu su išle stravične sume, odnosno tovari naoružanja – pješačkog – samo u tranzitu. Ide za Hrvatsku, Bosnu, ne može drugačije nego preko Kopra. Nema problema, ali nema ni jedne informacije da li su dobili za to neku proviziju. Stručnjaci kažu: „Pa, naravno da su dobili!“. Možda se sjećate primjera Tomulića… jedan mali, dosta nebitan trgovac oružjem, businessman, živi u Francuskoj. Baš kad smo mi pisali prvu knjigu… on je izjavio u jednoj knjizi, objavio ju je neki austrijski novinar: „Pa mi smo dali Janši i Bavčaru!  Došla je pošiljka s naoružanjem… s gotovim novcem smo morali platiti svaku pošiljku posebno“. Digla se buka, svi su to poricali, Tomulić nije imao dokaze. Ali zanimljivo… bio je predsjednik Vlade Hrvatske u to doba – Manolić, Josip Manolić – on je potvrdio, kaže: „Da, da, istina je“. Slijedećeg dana, digla se bura, svi novinari su pitali – to je bilo veljača, ožujak 2011. – i onda taj isti hrvatski dužnosnik kaže: „Ne, ne, ne… to nije točno. Nije to… Ništa nije od toga…“. I Janša kaže „Pa neki lažu. Nikad nisam čuo za njega!“. Riječ protiv riječi! Možeš ti pričati svašta, ako nemaš dokaza, ako nemaš dokumenata – ništa. Tako da ja ne znam da se davalo neke provizije samo za taj tranzit.

Kako je počeo (i završio) rat u Deželi

Imate li dojam koliko je tog tranzita – ovog ne-jugoslavenskog, ne-JNA oružja, bilo? O kojoj tu ukupnoj masi govorimo?

Ima tu stravično velikih suma. Evo – Rumunjska – oružje u tranzitu Hrvatskoj – od početka listopada 1991. do, dakle, siječnja 1992. – jedanaest pošiljki naoružanja. Brodovi… ime broda, od kuda je došlo i koliko je… Ukupno oko 4340 tona… U luci ima jedna zona gdje nema nitko pristupa – gdje samo ta Sigurnosno-informativna služba (“Varnosno-informativna služba”), dakle, samo slovenska civilna obavještajna služba, samo oni imaju pristup do toga gdje se nešto rastovaruje. Policajci su virili tamo i gledali, onda su radili izvještaj. Pa kažu: „Vidite, došlo je preko noći, količina takva i takva… količina kontejnera… prebačena je na kamione i odvezena u nepoznatom smjeru. Kako mi kažu oni specijalci, policajci, da je to išlo tamo prema Kočevskoj Reci, pa to možemo zamisliti. Ima dokument (cargo manifest), recimo, o brodu… da je došao tovar, taj i taj datum, sve zapisano. Onda imamo, recimo, dokument od te špediterske firme u Kopru, gdje je, evo – toliko kontejnera prebačeno na kamione… I onda, kad smo ispisivali… ubacivali podatke u Excel, ubacili smo i registracijski broj, za svaki slučaj… Onda smo ustanovili da su te depeše, koje je Sigurnosno-informativna služba slala na granicu, da se otvori granica… vidjeli smo da su to isti registarski brojevi kamiona, koji su bili natovareni u Kopru. Evo, idu preko granice, prema Hrvatskoj, to su ti – išli su od Kopra! 

Dok ste radili na knjizi – kakva je bila i jeste li uopće uspjeli uspostaviti suradnju s hrvatskim državnim institucijama? Ili su većinom u pitanju privatni izvori i osobe koje su posredno ili neposredno sudjelovale u tim poslovima?

S državom Hrvatskom ništa! Nismo ni pokušali uspostaviti neke linije da bi došli do informacija iz jednostavnog razloga jer – to je ono čega smo se naviše bojali – da mi šaljemo neki službeni zahtjev Ministarstvu za obranu u Hrvatskoj mogu li nam dati dokumente koji se odnose na trgovinu s oružjem u Sloveniji… Ne samo da ne bi dali, oni bi obavijestili slovenske kolege: „Slovenci nešto tu švrljaju pa dajte ih zaustavite, radi se o nacionalnom interesu u tim stvarima…“ Tako da službenih izvora zapravo nije bilo. Ja sam se oslonio na pomoć kolege, hrvatskog freelance novinara Saše Lekovića. I Drago Hedl mi je isto pomogao. Zaboravio sam sve ono da dobijem službeno, od službenih hrvatskih institucija, nego sam išao direktno prema pojedincima, odnosno u tim općinama i županijama gdje su najviše stradavali… U Osijeku mi nisu baš ništa rekli. Rekli su mi samo da je bio umiješan Šeks, Vladimir Šeks – on je imao ruke u svemu, i da znaju da je bio veoma blizak s Janšom, te mu je Janša direktno poslao… Onda nisam dobio informaciju od vašeg Karla Gorinšeka – imao sam neke sitne kontakte, a onda sam saznao da je njemu bilo poslano naoružanje sa slovenske strane s popustom od 20 posto, budući je on mnogo dobroga napravio za slovensku stranu dok je bio… On je bio zapravo na akademiji veoma visoki časnik, general, i on je snabdijevao nekim obavještajnim informacijama slovensku stranu oko tih planova Armije kako da okupiraju, što da naprave u slučaju slovenskog osamostaljenja… I zbog toga, budući je bio zapovjednik operativne zone Osijek i istočnog dijela – preko Josipa Vukine (suradnik Zagorca i Čermaka u MORH-u, op.a.) – sam Vukina je to ispričao – za njega je bio popust. 

To je svojevrsna kompenzacija…

Da, da, da. Ljudi koji su se operativno bavili time, i koji su sami brojili novac tamo na Ministarstvu, zapravo u Vojnoj obavještajnoj službi – oni su mi mnogo toga ispričali. Kažu, Andrej Lovšin je imao neke ormariće, neke blagajne – prvo je imao dvije velike čelične blagajne, tamo je stavljao novac koji je dolazio iz Hrvatske, onda su neki drveni ormar postavili. Jednom je čovjek bio dežurni usred noći, kad čuje: buuuuum! Onda ujutro pogledaju, a zbog težine novca taj ormar se slomio, sav novac je pao i sve to. Mnogo je bilo tih priča koje su mi u tom internom istraživanju ljudi ispričali. 

Kako tumačite činjenicu da su se u Sloveniji ipak vodile nekakve istrage, na nekoliko razina, bez obzira što su njihovi rezultati izostali. No u Hrvatskoj nije bilo istrage, nitko se čak nije ni zapitao je li tu netko, i po kojoj osnovi, na temelju čije naredbe kršio zakon. Da li je to isključivo posljedica stava da Hrvatska kao žrtva agresije, i njeni dužnosnici u to vrijeme, ne može napraviti nikakvo kazneno djelo?

Matej Šurc

To je dobro pitanje, i ja bih se složio s time. Iako, ipak je drukčija situacija. Ako uzmemo u obzir Sloveniju – Slovenija je tada bila slobodna, Armija je otišla, nije bilo više rata, bilo je puno naoružanja koje su pojedinci zloupotrijebili da se omaste brkovi i da dobiju politički utjecaj s novcem. S druge je strane Hrvatska, napadnuta zemlja, branitelji su tražili naoružanje… Ja sam se to često pitao, ali nisam ulazio u detalje, naročito s hrvatske strane, mene je zanimao taj slovenski dio trgovine s naoružanjem – ja sam to radio zbog neke vlastite želje da saznam da li je točno da je Janša takav švercer, ratni profiter kakvim ga neki pokušavaju prikazati. Onda sam bio zgranut kada sam se vlastitim očima, dokumentima, uvjerio da je to više od onoga što sam ikada znao, kada su neki pisali o tome i kada su parlamentarne komisije ustanovile. Što se Hrvatske tiče, tu je jedan zanimljiv detalj gdje jedan od ljudi koji su kupovali, jedan član Kriznog štaba neke općine (ne sjećam se točno) – kaže ljudima u našoj Vojno-obavještajnoj: „Pa dobro ljudi, molim vas nešto – ako ste mi vi prodali neku pušku za 200 maraka, molim vas napišite da je koštala 210 maraka, inače ode mi glava“. To je ovako dosta jednostavno rečeno da je 10 maraka za svaku pušku on stavio u svoj džep. Kako su oni to radili, i kome će odgovarati? Sjećam se jedne rečenice Hasana Čengića – kako su ga Slovenci stvarno stravično zeznuli, jer on je nabavljao oružje za Armiju BiH, službeno priznatu državu, onda mu Janša zaplijeni to oružje i službeno ga optuži da je švercer naoružanjem. Kaže Čengić: „Ja ću za to naoružanje odgovarati pred svojim narodom!“ 

To je jedna od jednostavnijih varijanti….

Mislim da je ta priča oko naoružanja de facto zaključena, da ljudi, mic po mic, mijenjaju mišljenje pa kažu: „Dobro, to je mrlja da se radilo o ratnom profiterstvu, da smo mi Hrvatsku i BiH zeznuli, da zbog toga imamo poteškoće s Piranskim zaljevom“. Evo jedan detalj, vrlo zanimljiv – kad su se u studenom ’91. u Otočcu ob Krki sreli hrvatski i slovenski dužnosnici, ministri obrane i ministri za unutrašnje poslove, predsjednici vlada, časnici – čak je bio i Tuđman – da se dogovore oko naoružanja, Hrvati su rekli:“ Dajte nam pomoć u naoružanju. Dajte vi nama naoružanje, pa ćemo vrlo lako riješiti ono pitanje Piranskog zaljeva – to će biti vaše, normalno da nećemo se time baviti, granica nije bitna, nama treba naoružanje“. Svi su onako stali, zakočeni, a Janša kaže: „Ne, nećemo ovako na lijepe oči ga davati. Mi ćemo ga prodavati“. I to nije moja rečenica, to su mi rekli ljudi koji su bili tamo, koji su bili svjedoci – član Predsjedništva u tadašnje vrijeme je bio tamo, pa kaže: „Evo, mi smo ovako prokockali Piranski zaljev, i sad se rješava arbitražom“. To su činjenice, kako su i Janša i Bavčar htjeli time zaraditi i staviti i u vlastiti džep, a nacionalni je interes bio da Piranski zaljev bude slovenski. Sjetite se što se događalo, kako su bili naručeni ti okršaji u Piranskom zaljevu između Janše i Sanadera. Samo nam je još trebalo da se slovenski i hrvatski narod zavade. Bili smo vrlo blizu, i Sanader i Janša su se trudili gotovo da narod zarati, ali ipak ima tih povijesnih veza, tih prijateljskih odnosa, i nismo nasjeli. 

Tko u Hrvatskoj treba strepiti od izlaska vaše knjige?

Gojko Šušak je bio onaj spiritus agens, ja mislim, jer je bio povezan s imigracijom, on je dobio dosta novca (koliko su mi rekli) za naoružanje. Bilo je onih nekih veza s Argentinom – Dinko Šakić – on je bio neki agent-posrednik, od hrvatske Vlade, za Hrvatsku da se nabavi naoružanje, i čak Carlos Menem je bio… čak i osuđen. Josip Vukina – Vukina je onaj koji je možda ključni faktor za Sloveniju. Ne znam koliko je on važna ličnost za Hrvatsku u cjelokupnom obimu naoružanja koji je on dobio, ali prema neslužbenim, off the record pričama, on se obogatio na račun kupovine.

————————————–

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union. Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Autobiografska knjiga generala Marina Špegelja “Sjećanja vojnika” bavi se temama koje su i dan-danas kontroverzne. Zapravo, povrh čiste autobiografije, ovo djelo ima veliku analitičku vrijednost. No ujedno je i obračun s neistomišljenicima: od blagog pristupa prema Stjepanu Sulimancu koji je autoru bio uspješnijim protukandidatom na izborima 1990. godine, do oštrog šibanja predsjednika dr. Franje Tuđmana – koje graniči s optužbama za veleizdaju.

Posve prirodno, knjiga teče kronološki, počevši od Relativno sažetih sjećanja na djetinjstvo i Drugi svjetski rat, odnosno službu u nekadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) do 1982. godine. Ovo razdoblje prate razne egzistencijalne teškoće, kao i karijera koja je tekla skoro isključivo na zapovjednim i nastavnim dužnostima, uključujući i kratko zapovijedanje Artiljerijskim školskim centrom u Zadru. Cijelo vrijeme Špegelj je bio na rubu “podobnosti”, uključujući tu i postupak pred vojnim sudom. S druge strane, bila mu je povjerena dužnost načelnika Štaba pogreba Josipa Broza Tita – svi vodeći ljudi na pogrebu bili su Hrvati, da se bilo kakva eventualna greška ne bi protumačila zlom namjerom!

Slijedi zapovijedanje Teritorijalnom obranom (TO) SR Hrvatske u razdoblju od rujna 1982. do rujna 1985. godine. U ovom je periodu general Špegelj ovu republičku oružanu formaciju donekle preustrojio, ali je poglavito preusmjerio novac na njezino opremanje. Špegelj je TO često opremao mimo Saveznog Sekretarijata za narodnu obranu (SSNO), čak i u inozemstvu, što je bilo dopustivo i izvedivo temeljem onodobnih zakona. Praktički odmah zatim postaje zapovjednikom Sjeverozapadnog vojišta, i dalje sa sjedištem u Zagrebu, a nakon čega ide u mirovinu.

Razmatrajući razdoblje zapovijedanja TO-om, odnosno Sjeverozapadnim vojištem (neke vrsti horizontalnom rotacijom, samo ovaj put uz pasku iz Beograda), Špegelj analizira pomak težišta obrane tadašnje SFRJ prema zapadu i u tom kontekstu je čak blizak nekim drugim (također kontroverznim) autorima koji zaključuju kako je preustroj JNA krajem osamdesetih zapravo stvarao operativnu osnovicu za kasniju agresiju na Hrvatsku. Ovdje general Špegelj analizira i pomake u nadležnostima zapovijedanja na najvišoj razini jugoslavenskih oružanih snaga, argumentirajući kako su Glavni štab oružanih snaga – a donekle i SSNO – zapravo preuzimali čiste zapovjedne ovlasti mimo Predsjedništva SFRJ i njegovog predsjedavajućeg kao vrhovnog zapovjednika. Preustroj kojim su ukinute armije i uspostavljena tzv. “vojišta”, kao i pomaci na najvišoj razini, imali su dovesti do posvemašnjeg ukidanja nadležnosti republika nad njihovim pripadajućim teritorijalnim obranama, argumentira Špegelj. Sve ove analize i argumentacije vrlo su legalističke, a ovu odliku imaju i daljnje analize u knjizi.

Nakon kratkog uživanja u mirovini, te neuspjelog izleta u politiku kao kandidat SDP-a na izborima za prvi višestranački Sabor, general Martin Špegelj vrlo brzo je reaktiviran. Prvo kao ministar obrane Republike Hrvatske (drugi po redu, u razdoblju od 24. kolovoza 1991. do 15. lipnja 1991. godine), a zatim i kao prvi zapovjednik Zbora narodne garde (ZNG). Ovaj period njegove karijere možda je i najkontroverzniji.

Ponajprije, general Špegelj odmah se suočio s potrebom preustroja Ministarstva obrane Republike Hrvatske i nabave oružja za (u međuvremenu nezakonito razoružanu) hrvatsku TO; u ovome autor ne vidi ništa sporno, već argumentira da je to bio produžetak prakse iz dana kad je bio zapovjednikom republičkog TO-a. Hitni zadatak bile su i operativne pripreme, osobito izrada planova za uklanjanje pobune u Kninu: od čak tri uzastopna plana, republički vrh nije prihvatio ni jedan. Ovdje nije bio kraj problemima s planiranjem: sam predsjednik dr. Franjo Tuđman osobno je zabranio izradu plana obrane Republike Hrvatske. Pri tome se predsjednik oglušio čak i na ultimativni Špegeljev argument: izrada plana obrane dužnost je i obveza svake republike u tada još uvijek funkcionalnoj Jugoslaviji!

Stožernu kontroverzu zacijelo predstavlja tajno snimanje i emitiranje (pseudo)dokumentarnog filma “Šta je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj”. Jasno, Špegelj žustro odriče istinitost većini filma, a osobito dijelovima u kojima je on sam prikazan kako osobi od povjerenja, tadašnjem kapetanu JNA Vladimiru Jagaru, govori o potrebi da se u Hrvatskoj primijene i krajnje nasilne metode. Nakon neuspješnog pokušaja hapšenja Martina Špegelja, napetost u državi privremeno se smirila, ali bilo je očito da su kontraobavještajni organi JNA “provalili” barem dio Špegeljeve mreže.

———————–

———————–

Ujedno, iz mjeseca u mjesec rasla su neslaganja s državnim vrhom, osobito samim predsjednikom. Imenovanje zapovjednikom ZNG-a bila je kratka dužnost – u kolovozu 1991. podnio je ostavku, nakon osobito teške sjednice Vrhovnog državnog vijeća. Tom se prilikom Špegelj definitivno razišao s državnim vrhom po pitanju Sporazuma o neometanom odlasku (kojim se dogovorio prestanak blokade vojarni te odlazak JNA s prostora Hrvatske, zajedno sa svim naoružanjem, vojnom opremom i tehnikom remontnih zavoda). Nakon toga on se povukao takoreći u ilegalu, ne vjerujući praktički više nikome od ljudi pri vrhu Republike Hrvatske.

Govoreći o razdoblju obnašanja ministarske dužnosti i zapovijedanja ZNG-om, Špegelj osobito žestoko šiba netransparentno prikupljanje novaca i kupovanje oružja, pojavu nekontroliranog ekstremizma i prvih inozemnih elemenata u obrani Hrvatske – ove potonje će napadati i kasnije kroz knjigu. Najveću pojedinačnu zamjerku iznosi glede propuštanja koordinirane akcije s TO-om Slovenije u događajima nakon što su i Slovenija i Hrvatska donijele odluke o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika.

Ni ovaj period ilegale po Sloveniji i Njemačkoj nije bio dug: već koncem rujna 1991. godine general Špegelj postaje glavni inspektor obrane. Iako su mu ovlasti krajnje skučene, ustrojava Glavnu inspekciju Hrvatske vojske i živahno putuje po bojištima. Pokrivajući ovo razdoblje, autor ne navodi niz nepravilnosti s kojima se susreo, kao i do danas nejasnih događaja, osobito naprasno zaustavljeni prodor u Baranju u travnju 1992. godine, odnosno kaotičnu evakuaciju Bosanske Posavine praktički odmah zatim. Posebice navodi i susrete s osobama čiju profesionalnost dovodi u pitanje, poput generala Nijaza Batlaka, iako je s njim na kraju uspostavio vrlo korektne odnose. U ovom dijelu knjige ponovno se osvrće i pridošlice iz inozemstva, dajući im skupnu negativnu ocjenu, uz znakovitu iznimku generala Ante Gotovine, čije ratne zasluge ističe. Knjiga završava finalnim umirovljenjem generala Martina Špegelja.

Djelo “Sjećanja vojnika” pitko je napisano, s obiljem brojčanih podataka i datuma, odnosno tablica, shema i zemljovida. Unatoč čestoj oštrini tona, mnoge su opaske jako lucidne i iznesene s duhom. No, bilo kako bilo, radi se prozi osobe koja je bila ključnim sudionikom – dapače, ključnim kreatorom – obrambenih priprema Republike Hrvatske. Stoga ćemo sud o samim zbivanjima opisanima u knjizi prepustiti povjesničarima, ali “Sjećanja vojnika” preporučujemo kao obveznu lektiru svima koje zanima Domovinski rat.

Podaci o knjizi:

Sjećanja vojnika, Martin Špegelj, ilustrirano, 430 stranica s indeksom, dodaci: 23 stranice fotografija i 12 zemljovida, izdanje Znanje, Zagreb 2001. godine

U utorak je u zagrebačkom Kulturno-informativnom centru predstavljena knjiga „Cijena rata – hrvatski model financiranja Domovinskog rata od 1991. do ’95. godine“, novinara i publicista Dražena Rajkovića. Radi se o knjizi proizašloj iz Rajkovićevog magistarskog rada pod nazivom „Hrvatski model financiranja Domovinskog rata“, obranjenog na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu krajem 2011. godine.

“Cijenu rata” su predstavili (redom): Silvije Orsag, Dražen Rajković, Denis Kuljiš, Dušan Bilandžić, Antun Tus

Rajkovićev mentor pri izradi magistarskog rada, dr. Silvije Orsag, napomenuo je da je riječ o znanstveno-istraživačkom radu zanimljivom i za širu publiku. U svom radu, Rajković je postavio 2 hipoteze: (1) hrvatski model financiranja Domovinskog rata nije bio optimalan sa stajališta dosadašnjih svjetskih iskustava financiranja ratova, obzirom na zatečeno stanje i postignuti stupanj gospodarskog razvitka i (2) moguće je procijeniti, ili barem približno rekonstruirati, ukupne troškove financiranja Domovinskog rata, uzimajući u obzir vidljive i nevidljive izvore financiranja. Poseban problem u ovom istraživačkom poduhvatu je taj što ne postoji previše primarnih izvora za ovu temu, a oni koji postoje – dobrim su dijelom sakriveni iza oznaka tajnosti. Zbog toga je većina materijala za knjigu dobivena temeljem osobnih razgovora autora s izravnim sudionicima tih događaja. U zaključku povjerenstva koje je valoriziralo ovaj rad, a u kojem je bio i današnji guverner HNB-a Boris Vujčić, posebno se ističe netransparentnost financiranja Domovinskog rata i značajnije postojanje tzv. „nevidljivog“ financiranja, koji zahtijevaju daljnja objašnjenja kako bi se u značajnijoj mjeri otkrili uzroci nepovoljnih gospodarskih prilika koje su potom instalirale više kriza nakon okončanja Domovinskog rata.

Umirovljeni general Antun Tus: potpuna nepripremljenost hrvatskog državnog vrha za rat koji lupa na vrata

Jedna od teza iznesenih u knjizi je da cilj tadašnje državne vlasti nije bio postizanje brze, a time i jeftin(ij)e pobjede, već stvaranje društvenog sloja koji bi novoj vlasti omogućio dugogodišnju vladavinu. O tome kako se Hrvatska pripremala za oružanu borbu govorio je umirovljeni general Antun Tus, napominjući da prije svega treba imati na umu da je „u Domovinskom ratu ’91. voljom hrvatskog naroda i građana Hrvatske ostvarena i oružanom borbom obranjena u Domovinskom ratu samostalna hrvatska država – Republika Hrvatska“. Međutim, već na samom početku formiranja samostalne RH trebalo je na državnoj razini (barem) imati u vidu mogućnost ratnog oblika rasformiranja Jugoslavije.

 „Nepripremljenost Hrvatske za oružanu borbu, nepripremljenost za ovakav rat kakav smo imali, bila je potpuna. Mi nismo imali ni vojsku, ni oružje, a agresija je već počela – da govorimo o onoj zvaničnoj koju UN priznaje – aneksijom Baranje i ulaskom u istočnu Slavoniju u srpnju mjesecu ’91. Tako je prvi dio oružanih snaga koji je vršio operativan razvoj, što se tiče JNA i Srbije, ulazio u Hrvatsku i duboko je zašao unutar Hrvatske. Da smo mi tek u rujnu mjesecu (1991., op.a.) shvatili da nemamo vojske, i da nemamo ni čelnog vodstva koje bi moglo da barem vojnički odradi onaj dio rješavanja bitke. To su gradovi, brigade, obrane gradova, poput Vukovara i drugih, sami već radili, ali se država nije pripremala. Svi su bili sami za sebe nosioci obrane određenih prostora“,

kazao je Tus, dodajući kako je on osobno upozoravao predsjednika države (Franju Tuđmana, op.a.) da „nije pet minuta preko 12“, već su prošla puna dva mjeseca. Tek je tada, sredinom rujna ’91., predsjednik Tuđman donio odluku da se može krenuti u neka selektivna osvajanja prostora RH. Druga bitna značajka je – paralelnost ratova, kada hrvatski državni vrh odlučuje da, umjesto zaokruživanja fronte u Hrvatskoj, ima važnijih interesa u Bosni i Hercegovini. No prvotna pomoć Bošnjacima pretvorila se u rat protiv njih, što je i produžilo i otežalo rat u Hrvatskoj. Tako je Domovinski rat trajao od ’91. do ’95. godine, što ga svrstava u jedan od velikih ratova, pa Tus smatra da bi itekako trebalo istražiti zbog čega se Hrvatska našla u takvoj situaciji dugotrajnih ratnih sukoba. „Jedan od razloga je bio i taj što je Europa bila preslaba za bilo kakvu učinkovitu ulogu – politika Francuske i Britanije (a posebno Britanije) bila je takva da Srbi ne mogu biti krivci i pokušavali su na sve načine onemogućiti Hrvatsku da ranije okonča ratove na ovim prostorima“, smatra Tus.

Recenzent knjige, akademik Dušan Bilandžić, živopisno se nadovezao na generala Tusa, prisjećajući se kako su mu dva generala JNA najavila da „za dva dana ide napad na Sloveniju, a za Hrvatsku – ne znamo“. Bilandžić je o tome odmah izvijestio hrvatski državni vrh, koji ga prima vrlo skeptično: „Ma nema ni govora o tome. Nikakav napad ne dolazi u obzir, rata biti neće. To je dezinformacija“. Takav stav i ne čudi, uzme li se u obzir da je državnom vrhu tada ipak nešto drugo bilo na pameti. Tadašnjem novom potpredsjedniku RH Bilandžiću u sjećanju je itekako ostala prva sjednica Predsjedništva RH – 1. točka dnevnog reda: imenovanje mandatara Stipe Mesića za predsjednika Vlade, i 2. točka dnevnog reda: plaće! Predsjednik Tuđman je dao prijedlog: „Vama, potpredsjednicima, 4 tisuće maraka. Meni – 7 tisuća! Tko je protiv?“ Bilandžić je jedini protiv: „Nije fer da mi sebi određujemo plaću. Treba saborska komisija da odredi vrhu. Drugo – ako mi povećamo duplo u odnosu na one koje smo jučer smijenili, dakle – to je prvi dan naše vlasti, onda će ministri, pomoćnici, savjetnici, pa općine, gradovi, i za tri mjeseca više nema para, gotovo je, ode državna blagajna!“ „Treba ljude dobro platiti da ne bi bili sluge korupciji i mitu“, objasnio je Tuđman, dodavši: „A kriteriji? Čuo sam da Račan ima toliko!“ Pametnome dosta!

Denis Kuljiš i Dušan Bilandžić dali su posebno živopisnu notu predstavljanju knjige

Savjet novinskog urednika Denisa Kuljiša publici u KIC-u bio je da knjigu čita po dijelovima i samo kada je jako dobro raspoložena, jer je sadržaj takav da se „odmah poželiš ubiti“.

„Kad se ovako govori, izgleda kao da je taj rat izgubljen i da nikome ništa nije donio. To nije točno. Ovo su sve gubici i gubitnici. Ali ima i lijepi broj dobitnika – vi znate da se cijelo vrijeme, a tu je i kvantificirano, cijelo nacionalno bogatstvo Hrvatske – znači, cijela njena ekonomija je završila u privatnim rukama sa neznatnim prihodom za državni budžet. Za 200 milijuna maraka je prodana cijela hrvatska ekonomija. A i tih 200 milijuna maraka je otplaćeno od tih poduzeća koja su preuzeli. (…) Mi znamo sve o poraženima – to smo mi. Ali ne znamo ništa o pobjednicima – govori se o nekih 200 obitelji. Ne znam tko je to lansirao, ali mi je to strašno semantički zanimljivo – da se govori o obiteljima. Pa nisu pljačkale obitelji, nego pojedinci. Nikad se ne kaže: banku su opljačkala 3 maskirana predstavnika 3 obitelji! To su 3 razbojnika, koliko ja znam, a to što oni imaju žene, djecu, ljubavnice – kog je to briga!? To je bila čista pljačka, organizirana!“

Ta činjenica – što prikrivene što bjelodane pljačke, uvelike je utjecala na to da je rat trajao gotovo 5 godina, a ne možda 6 mjeseci, koliko je realno mogao trajati, zaključio je Kuljiš: „On je trajao i vodio se na takav način jer je to bilo u interesu te prevratničke grupacije koja je htjela preuzeti nacionalnu ekonomiju.“

Autor Dražen Rajković: konačno podvlačenje crte

Nestrpljiviji dio publike tek je na kraju prezentacije knjige „Cijena rata“ od samog autora Dražena Rajkovića čuo dugo iščekivani odgovor – koliko nas je sve to koštalo. Prije podvlačenja računa, treba imati na umu da ni hrvatska država, ni hrvatska Vlada kao njen predstavnik nikada nisu predale tzv. „završni račun Domovinskog rata“. Međutim, 1999. godine Hrvatska je Haaškome sudu podnijela tužbu protiv Srbije i Crne Gore protiv genocida i u tome je spomenuta ratna šteta od 10,5 milijardi nekadašnjih njemačkih maraka. Ta je šteta utvrđena pomalo dvojbenom metodologijom – utvrđeni su normativi potrošnje hrane, goriva i municije po vojniku, dok je Rajković vlastitim izračunom došao do toga da je taj trošak u nekim kategorijama, npr. za gorivo, podcijenjen za 30 posto. Tako se, po njemu, dođe po sume od minimalno 12 milijardi maraka. Osim toga je utvrdio i da je štokholmski Institut za mir pronašao podatak da je kupovina oružja koštala 3 milijarde – to je već 16, dok je on sam pronašao još jednu milijardu koja nije prikazana u proračunu – to se odnosi na prodaju stanova, financijski inženjering, prodaju poduzeća, itd. Tome treba pribrojiti i iskaz Dušana Vire, bivšeg glasnogovornika MORH-a, koji u knjizi o Slobodanu Miloševiću spominje zaradu od trgovine oružjem, koja se kreće između 3 i 4 milijarde dolara – naravno, radi se o ukradenom novcu. Sve skupa, kada se podvuče crta, u razdoblju Domovinskog rata ukradeno je oko 6 milijardi maraka. No treba imati na umu, upozorio je na kraju predstavljanja knjige „glavni računovođa Domovinskog rata“ Dražen Rajković, da su to sve grube i vrlo konzervativne procjene!

General Mareković i dalje inspektor!

Medijski kandidati za odlazak

Kao prvi  spomenut je general Marijan Mareković, trenutačni glavni inspektor obrane. Radi se o položaju koji je pod posebno neposrednim utjecajem ministra obrane – budući da i čitav Inspektorat obrane, prema članku 13. Zakona o obrani, obavlja nadzorne poslove u sektoru upravo za MORH. Upravo stoga glavni inspektor obrane i odgovara ministru, a prema noveli zakona iz 2007. godine – Vlada ga i imenuje na prijedlog ministra obrane (pa ga valjda  jednako tako onda može i razriješiti). Budući se upravo to, a usprkos medijskim najavama, na današnjoj sjednici vlade nije dogodilo, upitna je i pouzdanost daljnjih navoda o tome kako se Marekovića nakon smjene smjera brzo penzionirati i onda postaviti u upravu trgovačkog društva “Pleter-usluge d.o.o.”.

Nakon njega, navedeni su još u brzome ritmu Zdenko Simičić, Mate Obradović, Zvonko Peternel, Alojz Tomašević, Ivan Konc, Milan Knežević i Krešimir Kašpar. Spomenuto je ujedno i umirovljenje neindentificiranih dvadesetak brigadira. Dok svi navedeni navodno imaju uvjete za mirovinu u vidu potrebnog radnoga staža, posebno treba pažnju svrnuti na posljednjeg s ove liste generala.

Krešimir Kašpar, general bojnik, trenutno je na dužnosti pročelnika Vojnog kabineta predsjednika Republike Hrvatske. I to nije problem.

Metuzalemi vojne službe

Ađutant prvog hrvatskog predsjednika

Problem je u činjenici da je general Kašpar na dužnosti pročelnika predsjedničkog Vojnog kabineta od 1997. godine, dakle – preko 14 godina.

Prije toga, on je ujedno bio i predsjednikov pobočnik, i to od 1992. godine (dakle, na Pantovčaku je praktički neprekinutih gotovo 20 godina), ne bi li ga onda na toj dužnosti 1997. naslijedio pukovnik Vlado Čulina – koji se također, u dodiru sa zrakom Pantovčaka, ondje zamrznuo na dužnosti sve do danas. A da bi ilustrirali kako je to sve neprirodno, dovoljno je citirati aktualne i važeće zakonske propise iste one države u kojoj Kašpar i Čulina navodno žive i rade.

Ako uzmemo da su ova dva djelatna časnika u Ured Predsjednika RH upućeni kao “u drugo tijelo državne vlasti ili pravnu osobu po odluci ministra obrane”, sukladno podstavku 5, 1. stavka, 101. članka Zakona o službi u oružanim snagama (NN33/02, izmijenjen NN 76/07), tada 2. stavak tog istog članka definira i maksimalno moguće trajanja takvog radnog izleta: “Osoba iz stavka 1. podstavka 5. ovoga članka može biti na 4 godine upućena na dužnost u drugo tijelo državne vlasti ili pravnu osobu ali najviše dva puta, s time da između dvaju upućivanja mora proteći najmanje dvije godine”. Dakle, general Kašpar je ondje 10 godine previše (računajući i period pauze, koja se naravno nije dogodila), dok je pukovnik Čulina ondje samo nešto više od četiri godine predugo, opet tu računajući i nepostojećih 2 godine pauziranja. Ako, pak, njih dvojica nisu u uredu predsjednika – kao u drugom tijelu državne uprave ili pravnoj osobi po odluci ministra obrane – već su, recimo, ondje “na dužnosti” u uredu Vrhovnoga zapovjednika, tada bi za njih vrijedili normalni rokovi obavljanja pojedinih službenih dužnosti. Najduža je specificirana dužnost načelnika Glavnog stožera OS RH – maksimalno dva puta po 5 godina, što je Kašpar premašio 2002., a Čulina 2007. godine. I nikome ništa!

Krešimir Kašpar dočekao je osvit novog milenija u svojstvu pročelnika Vojnog kabineta predsjednika RH

Planirani kadrovski rezovi

Pri tome, smanjivala bi se i ukupna brojnost časničkoga kadra, prema najavama, za oko 25 posto. Od toga, broj generala bi se sa sadašnjih oko 30, trebao smanjiti na 27 (24 u OS RH i još 3 izvan) do 2015. godine, te onda na 24 (21+3) za period nakon 2015. godine. Ako bi se provela danas u medijima najavljena umirovljenja – ovaj bi plan praktično bio ostavaren već ove godine, otvarajući time prostor i za nova promaknuća u generalske činove idućih godina. Tu bi redukciju ujedno morala pratiti i promjena ustroja, koji više ne bi kao dosad velikodušno raspodjeljivao generalska mjesta kroz sustav (sada ih navodno ima 39, uz stopu popunjenosti od oko 77 posto) – a sve, navodno, uz zadržavanje granske strukture OS RH i ustroja Glavnoga stožera OS RH u tek malo izmijenjenoj verziji.