Iako mnogi vuku neke paralele, vojna parada koja se u subotu, 20. rujna, mogla vidjeti u Beogradu, praktično je po svemu različita od događanja koje je Republika Hrvatska organizirala 31. srpnja. Dok je bilo jasno da se u Zagrebu obilježavala 30. godišnjica vojno-redarstvene operacije „Oluja“ – Beograd kao da se ne može odlučiti, pa je povod sada bio „Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“, uveden krajem kolovoza 2020. godine (više radi naglašavanja jedinstva s Republikom Srpskom u BiH, nego u sjećanje na proboj Solunskog fronta 15. rujna 1918. godine).

Dok je mimohod u Zagrebu bio više interna priredba (usprkos prisustvu nekoliko država saveznica, čak se propustilo i navesti jednog ministra obrane iz regije koji je osvanuo kao gost), događanje u Beogradu skoro je i napadno okrenuto inozemstvu. Iako se mimohod nije tempirao prema predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu kao 2014. godine, uz predsjednika Srbije Aleksandra Vučića sada su na počasnim mjestima sjedili predsjednik Ujedinjenih Arapskih Emirata šeik Mohamed bin Zajed Al Nahjan te delegacija Bahreina predvođena šeikom Naserom bin Hamadom Al Kalifom. Uz mađarskog ministra obrane Kristófa Szalaya-Bobrovniczkog, u prvom redu sjedio je i američki glumac Steven Seagal (počasni državljanin Srbije od 2016. godine), koji je čitavoj priredbi dao određeni dah sličnih događanja u Moskvi.

Riječna flotila

Naravno, pored stranih vojnih delegacija moglo se uočiti i redovite goste „iz regiona“ prisutne i inače na velikim SNS-događanjima u glavnom gradu Srbije – predsjednica Vlade Vojvodine Maja Gojković, ali i sudskim problemima pritisnuti predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik te srpska članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić te zamjenik premijera Sjeverne Makedonije Ivan Stoilković – što je valjda bila i bit ovogodišnjeg gesla „Snaga jedinstva“.

U isto vrijeme, bila je itekako upitna svaka ozbiljna pomisao na neko opće nacionalno jedinstvo budući se istodobno širom Srbije nastavljaju veliki prosvjedi protiv autoritarne vlasti i njenih koruptivnih poslova, dok je za samu paradu policija, izgleda, radila kontrolu pristupa samo za odabrano građanstvo, ali je i pojedinim predstavnicima medija srpsko Ministarstvo obrane odbilo izdati akreditacije. Uz sve razne političke nesuglasice i sporove, takve su prakse u Hrvatskoj za sada gotovo nezamislive.

Zanimljiv prikaz

U nešto više od dva sata trajanja pokazano je ljudstvo i oprema svih dijelova Vojske Srbije – ukupno oko 10.000 ljudi, 2.500 komada vojne opreme, 600 vozila, 70 zrakoplova i 20 plovila – ali ipak bez sudjelovanja bilo koje druge veće sastavnice tamošnjeg sustava nacionalne sigurnosti. Posebno je to velika razlika prema nedavnom mimohodu u Hrvatskoj kada je praktično polovica programa došla iz okvira Ministarstva unutarnjih poslova te njegovih resora vatrogastva i civilne zaštite. Ujedno, od državnih medija u Srbiji višekratno su se čuli i službeni komentari kako se na paradi pokazuje snaga Vojske Srbije i njezine tehnike – kao prvo radi obrane od nekih potencijalnih napadača (tko god da bi oni mogli biti u državi praktično okruženoj NATO i EU članicama), ali uz naglasak i na pribavljanje ofenzivne tehnike radi odvraćanja opet nekih nepoznatih ugrožavatelja Republike Srbije – države koja se još drži EU-kandidatkinjom, iako nikako ne uspijeva barem svoju vanjsku politiku uskladiti s Europskom unijom.

Iako u paradi „Snaga jedinstva“ nije bilo službenog segmenta sa saveznicima – treba napomenuti prikaz pojedinih tehničkih noviteta iz Izraela, ali i prelet borbenih aviona Rafale iz Francuske – države „strateške saveznice“ aktualne Vlade u Zagrebu, koja krajem srpnja na hrvatski mimohod ipak nije poslala ni zastavu, ni vojsku, a kamoli vlastitu vojnu tehniku na prelet pod francuskom zastavom.

Što se prikazane vojne tehnike u Beogradu tiče – treba napomenuti da je prikaz bio izuzetno zanimljiv. Iako se radi o širokoj mješavini domaće, ruske, kineske, izraelske i američke tehnike – nije teško uočiti gdje je raspadom SFRJ ostao najveći dio sofisticiranog naoružanja, vojno-istraživačkih resursa i vojne industrije. Zato i ne čudi da je glavnina pokazane starije tehnike bila nadograđena, što se nije propuštalo napomenuti u marketinške svrhe. Uz to, jasno se vidi i da zadnjih desetak godina, od prošlog mimohoda 2014. godine, Republika Srbija intenzivno ulaže u svoju vojsku i njezine sposobnosti. Njezina riječna flotila po broju plovila i opremi skoro da može konkurirati uvelike zanemarenoj Hrvatskoj ratnoj mornarici, a i zrakoplovstvo je brojnije te šire opremljeno (uz operativne borbene avione Mig-29 i šaroliku stariju lovačko-bombardersku avijaciju, prikazani su još i transportni avion Airbus C295 te helikopteri – transportni i borbeni, laki, ali i teži – kao i domaći školski avioni Lasta).

Naglasak na dronovima

Uz raznu oklopnu tehniku, posebno je bila široka pokazana paleta sredstava protuzračne obrane, gdje su stari sustavi S-125 Neva i 2K12 Kub doduše pokupili pljesak publike za svoja djelovanja 1999. godine, ali je težište ipak bilo na kineskim sustavima srednjeg dometa FK-3 i kratkog dometa – HQ-17AE (kineska verzija ruskog sustava Tor-M1, ali na vozilima s kotačima), te ruskom kombiniranom raketno-topničkom sustavu Pancir-S1. Sve to ide uz protuzračne rakete vrlo kratkog dometa Mistral 3 iz Francuske i ruskih Strela te Igla, te brojne domaće kombinacije raketnog i topničkog oružja u odvojenoj ili trupnoj PZO. Uz to, pokazani su bili i novopribavljeni francuski radari Thales GM200 i GM403 Alpha, uz već od ranije prisutne američke AN/TPS-70 te licencne M-85M „Žirafa“.

Ujedno, na čitavom se mimohodu redovito naglašavalo razne besposadne sustave i sredstva za zaštitu od takve vojne tehnike (npr. ruska Krasuha-4 i razni domaći sustavi) – gdje uz brojne domaće sustave na kopnu („Mali Miloš“) i u zraku, ipak treba opet napomenuti izraelske letjelice Elbit Hermes 900 i kineske dronove dugog dometa CH-95 i CH-92A, uz kineske kamikaza-letjelice LM Shadow-25 i mlazni LM Shadow-50 (te neke domaće sustave slične namjene). Slično se vidjelo i brojne dorade oklopne tehnike, kako transportera tako i tenkova (prikazani T-72MS te M-84AS2 – kojima je uz daljinski upravljanu oružnu stanicu dodan i reaktivni oklop kakav bi se i u Hrvatskoj očekivalo za svu takvu tehniku, iako to na mimohodu ljetos nije bilo vidljivo).

Uz slične domaće sustave, u Beogradu je bio pokazan i moderni modularni izraelski višecijevni lanser raketa PULS iz proizvodne palete tvrtke Elbit Systems – gdje je tim istim Izraelcima prije koji tjedan u sklopu velikog paketa vojne opreme za Srbiju (vrijednog 1,6 milijardi eura) ujedno povjereno i usklađivanje svog ovog mnoštva oružnih sustava raznog podrijetla i raznih tehnoloških generacija. Među novim oružnim sustavima, koji se tek razmatraju i koji su bili pri kraju mimohoda, treba spomenuti i laka terenska vozila s višecjevnim lanserima raketa, ali i lanserima kamikaza-dronova.

Sve u svemu, u Beogradu je održano iznimno zanimljivo događanje, koje ipak neće na duži rok skrenuti pažnju od praktično svakodnevnih vijesti o sukobima policije i demonstranata širom Srbije – što su događanja u koja se tek treba nadati da Vojska Srbije neće biti uključena.

*Photo: MO RS

** ovaj tekst je pod naslovom “Naš ‘strateški saveznik’ na mimohod u Zagreb nije poslao ni zastavu, a pogledajte što su izveli za Vučića u Srbiji” objavljen na portalu Jutarnjeg lista i može ga se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/nas-strateski-saveznik-na-mimohod-u-zagrebu-nije-poslao-ni-zastavu-a-pogledajte-sto-su-izveli-za-vucica-u-srbiji-15624617

Francuska planira više nego udvostručiti broj rezervista u okviru šireg jačanja svojih vojnih kapaciteta. Mnogi se boje ruske agresije, objavio je prošli tjedan portal Deutshe Welle (DW) u tekstu pod naslovom „Jačanje europskih vojski počinje obukom pričuve”.

Više od dva desetljeća nakon što je Francuska ukinula obvezno služenje vojnog roka, desetine tisuća Francuza se sada prijavljuju u pričuvne jedinice. Broj operativnih pričuvnika naglo je porastao u posljednjih deset godina — s 28.000 u 2014. na više od 46.000 danas. Više od polovine njih je primila Kopnena vojska, dok je ostatak podijeljen između Mornarice i Zrakoplovstva.

Francuska Vlada, a o tome je pisao i portal Obris.org, želi da do 2035. godine taj broj bude više nego dvostruko veći: 105.000 pričuvnika, odnosno jedan na svaka dva aktivna vojnika, kao i da ponudi nove mogućnosti mladima da volontiraju. Taj cilj je u skladu s planovima predsjednika Emmanuela Macrona da značajno poveća ulaganja u vojsku na 64 milijarde eura u 2027. godini, što je dvostruko više nego 2017., kada je stupio na dužnost. U pozadini tih mjera je zabrinutost zbog sve agresivnije Rusije  kao i sumnja u to da Sjedinjene Američke Države s predsjednikom Donaldom Trumpom neće stati u obranu Europe. „Nikada naša sloboda nije bila toliko ugrožena“, rekao je Macron gostujući na televiziji prošlog mjeseca. „Moramo ubrzati napore za formiranje rezerve. Moramo pružiti mladima novi okvir za služenje.”

Umirovljeni francuski viceadmiral Patrick Chevallereau smatra da je Macronov potez „dobar korak” , iako upozorava da predviđeni vladin proračun tek mora biti potvrđen u francuskom parlamentu. „Ne treba nam samo više ljudi, potrebni su nam i specijalizirani kadrovi u ključnim sektorima kao što su dronovi i informacijske tehnologije“.

Novi pričuvnici se obučavaju u jedinicama kao što je 24. pješačka pukovnija u Versaillesu, smješten u prostranoj vojnoj bazi na oko četiri kilometra od čuvenog dvorca, navodi DW.

„Neki žele otkriti vojni svijet i vidjeti žele li mu se pridružiti s punim radnim vremenom. Neki dolaze zbog izazova prilagođavanja drugom svijetu, ili zato što je kasno da se pridruže aktivnoj vojsci“, rekla je poručnica Amelie, koja je vodila posljednju obuku. Kao i drugi u 24. pješačkoj pukovnniji, Amelie je i sama pričuvnica, a u civilnom životu radi kao carinska službenica. Sada provodi ljeto nadgledajući intenzivnu dvotjednu obuku i uvod u vojni život. Pričuvnici su starosti između 17 i 57 godina, bude se u 6 ujutro i često odlaze na spavanje u ponoć. „Uče kako sigurno nositi i koristiti oružje, stupati zajedno, koristiti kompas i komunikacijsku opremu“, rekla je Amelie o polaznicima, nabrajajući neke od zahtjeva na početnoj obuci. „Radimo na svim borbenim tehnikama koje vojna postrojba koristi.” Na obuci se koristi i bojevo streljivo. „Obuka je zaista rigorozna“, kaže Constance dodajući da poznaje i druge studente Sorbonne koji su prošli kroz isto. „Nemamo iste godine, iste poslove, ista znanja, ali učimo kako raditi zajedno.” Kao i Constance, 23-godišnji inženjer Gabriel prijavio se u pričuvni sastav jer je zabrinut za budućnost svoje zemlje. „Kao vojnik, neću komentirati političku ili ideološku komponentu“, kaže on, ponavljajući stav drugih pričuvnika koji su odbili otvoreno govoriti o ruskoj prijetnji: „Ali rat je na granici Europe, i to je signal da se moramo angažirati.“

Više europskih zemalja se angažira

Napori da se pojača vojna snaga ulažu se i drugdje u Europi, dok se pokušava odgovoriti na rastuće sigurnosne izazove. Prema izvještaju koji su nedavno objavili think-tank Bruegel i njemački Institut Kiel, Europi bi moglo biti biti potrebno još 300.000 dodatnih vojnika u kratkom roku da bi se odvratila ruska agresija – bez podrške SAD.

Litva, Švedska i Latvija su ponovno uvele obvezno služenje vojnog roka. Poljska je najavila planove da godišnje vojno obučava 100.000 civila. Njemačka također vodi kampanju za pričuvni sastav. Početni odziv je bio slab, pa ministar obrane Boris Pistorius upozorava da bi obvezni vojni rok mogao biti ponovno uveden ako se premalo ljudi prijavi.

Za razliku od Njemačke, u Francuskoj ankete pokazuju snažnu podršku jačanju vojske. Istraživanje IPSOS-CESI provedeno ranije ove godine pokazalo je da 86 % Francuza podržava vojnu službu. Jedna druga anketa je pokazala da je polovina mladih Francuza spremna da se pridruži vojsci ako dođe do rata. „Mislim da ljudi razumiju da možda moraju zaštititi ono što im je drago“, kaže viceadmiral Chevallereau. „Jačanje pričuve može biti način da se ojača veza između mlade generacije i vojske.“

Ako se netko pitao o industrijskoj i političkoj utakmici koja traje u obrambenoj sferi Europske unije, njene naznake su se jasno ocrtavale i tijekom drugog po redu skupa “Europske političke zajednice”, koji se održao u Moldovi. Vinarija i dvorac na oko 35 km istočno od Kišinjeva, ugostila je 1. lipnja ove godine čelnike država i vlada, kao i vrh Europske unije. Ovaj je skup bio dogovoren krajem prošle godine, a mjesto okupljanja preko 45 uzvanika bilo je objavljeno 2. ožujka ove godine.

Osim što je na ovom skupu bilo objavljeno pokretanje zasebne civilne misije u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene misije dogovorene 24. travnja, sa svrhom pomaganja Moldovi u suočavanju s hibridnim prijetnjama vezanim uz rusku invaziju na Ukrajinu, ujedno je za državu-domaćina usuglašeno i izdvajanje 87 milijuna eura vojno-logističke pomoći iz okvira Europskog instrumenta za mir (European Peace Facility – EPF). Uz druge međunarodne teme, ondje se raspravljalo i odnose s Ukrajinom (uz prisustvo ukrajinskog predsjednika Zelenskog), a tražene su i prijelazne sigurnosne garancije za Ukrajinu i Moldovu – što su podržale Francuska i Njemačka. Odraz ove politike predstavljalo je i angažiranje Francuske na osiguravanju ovog skupa od prijetnji koje se prvenstveno doživljavalo da dolaze iz virtualne sfere, ali i iz pobunjene moldavske pokrajine Pridnjestrovlje (Transdnjistria), udaljene samo 8 kilometara od konkretne lokacije međunarodnog sastanka.

Dok se tijekom skupa ograničilo kretanje lokalnom stanovništvu oko mjesta održavanja skupa, općenito je u Moldovi ovim povodom bio proglašen neradni dan – ne bi li se smanjilo promet i rizike – a novinari su iz Kišinjeva na mjesto skupa bili transportirani namjenskim vlakovima. Francusko Ratno zrakoplovstvo održavalo je borbenu patrolu u zraku tijekom čitavog skupa – dva borbena aviona Mirage 2000-5 i jedan avion za dopunu gorivom u zraku Airbus A330 MRTT Phénix bili su spremni presresti sve prijetnje u zračnom prostoru zatvorenom 1. i 2. lipnja za sav civilni zračni promet i letenje bespilotnim letjelicama. Uz to je bio angažiran NATO AWACS zrakoplov za nadzor i koordinaciju djelovanja tijekom operacije nazvane “Aerial Bastion”, kojom se štitilo skup ocijenjen tako rizičnim da se odustalo i od noćenja okupljenih gostiju u Moldovi.

Spomenuta aktivnost je u samoj Moldovi bila prikazana kao vojna vježba nazvana “Air Bastion-2023”, sa trajanjem od 25. svibnja do danas, 2. lipnja. Prema tamošnjim izvorima, radi se o prvom takvom zajedničkom uvježbavanju moldovske protuzračne obrane za interoperabilno djelovanje s partnerima – od kojih Francuska i Velika Britanija sudjeluju i specijaliziranom opremom – iako je jasno kako se tu prvo i osnovno radi o pružanju odgovarajuće zaštite za kratkotrajni EU skup visoke razine. Zato i ne čudi da se za period od 25. do 27. svibnja najavljivalo kretanje pojedinih transporta vojske i opreme  na relaciji Vama-Leuseni (granični prijelaz s Rumunjskom) pa do Kišinjeva i dalje do vojnog poligona Bulboaca (nedaleko istoimenog naselja u kojem je i mjesto održavanja skupa – da bi sve aktivnosti kulminirale u četvrtak 1. lipnja održavanjem međunarodnog skupa od 10 ujutro do iza 17 sati popodne kada su se krenule održavati i konferencije za medije niza sudionika skupa.

Osim što je na svim tim sigurnosnim poslovima bilo uposleno preko 200 američkih, britanskih, moldovskih, francuskih i rumunjskih vojnika, spominje se i raspoređivanje francuske protuzračne obrane kratkoga dometa, bez specificiranje konkretnih sustava na terenu. Uz to, moldavske kopnene snage bile su dodatno raspoređene oko 20 km od mjesta održavanja skupa, čuvajući granične linije prema pro-ruskom Pridnjestrovlju od mogućih fizičkih upada, dok su namjenski raspoređeni francuski specijalisti pomagali čuvati kibernetički prostor Moldove od mogućih virtualnih upada iz Ruske Federacije.

Francuski mediji čitavu ovu aktivnost opisuju kao demonstraciju sposobnosti Francuske da preuzme dužnosti po pitanju i šire zajedničke obrane u Europi – gdje se posebno naglašavalo francuske protuzračne sposobnosti nasuprot industrijskih rješenja za koja se na tom području aktualno zalaže Savezna Republika Njemačka. Upravo se to isto odmjeravanje zadnjih godina vidjelo i na polju modernizacije Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, gdje se Vlada pod premijerom Andrejem Plenkovićem također naglašeno svrstala na francusku stranu.

Ponekad se stvari u Africi razvijaju vrlo brzo. U jednoj od mojih knjiga, „Al Qaeda u islamskom Magrebu: sjene terora nad Sahelom“, koja je originalno objavljena u Velikoj Britaniji prije nekoliko godina, u jednom od prvih poglavlja rekao sam kako Francuska protupobunjenička operacija je ondje potjerala džihadiste u bijeg.

Tome više nije tako: Al Qaeda sada vodi igru. Štoviše, rat u Maliju se intenzivirao do mjere da pobunjenici koji djeluju u toj pustinjskoj regiji sada mogu napadati gotovo po volji. Uz to, dok su zasjede na cestama nekad bile relativno rijetke, one su sada uobičajene. I do svega toga je došlo tijekom zadnje 3 godine.

Sumrak nad južnom Saharom – povratak u bazu

Prije naglog i nepromišljenog povlačenja koje je predsjednik Biden naredio za američke snage u Afganistanu, u ovoj regiji smještenoj južno od Sahare (koja se proteže kroz većinu Afrike, od zapada prema istoku) pobunjenici su uspijevali izvesti možda po dva napada na sigurnosne snage tjedno. Do vremena kada sam napustio Mali koji mjesec kasnije, taj ritam se ubrzao na 2-3 napada dnevno. Ta eskalacija ne samo da ima ozbiljne reperkusije na oko 14.000 uniformiranih pripadnika misije UN-a, koji su na terenu te prostrane afričke države, dvostruko veće od Teksasa u SAD, nego je direktno utjecala i na status tada još oko 5.000 pripadnika jake francuske misije koja je u toj regiji djelovala još od siječnja 2013. godine. Predsjednik Macron je na to odgovorio objavivši svoje namjere o bitnom smanjivanju tamošnje francuske vojne prisutnosti do početka ove godine.

Armee de l’Air Rafale u bazi N’Djamena, Čad

Odluka francuskog predsjednika o tom smanjivanju snaga nije baš uklesana u kamen budući da su njegove snage ondje itekako imale i svojih uspjeha. Dugo godina neuhvatljivi alžirski gerilski vođa Abdel Malek Drougdel, koji je više od desetljeća predvodio organizaciju AQIM, ubijen je od francuskih specijalnih snaga na sjeveru Malija prije otprilike godinu dana. Još jedan visoki pobunjenički vođa, Adnan Abu Walid al-Sahraoui, ubijen je prošle jeseni. Tijekom mojih mjesec dana, koliko sam nedavno proveo pridodan taktičkoj NATO zrakoplovnoj postrojbi u Maliju, imao sam i niz vlastitih kontakata koji su mi dali i određeni osobni uvid u stanje. Prva od stvari koje su mi postale jasne bila je ta da i sam zapovjednik UN snaga odgovornih za sigurnost u državi privatno ima dvojbi oko toga kako se čitav taj rat razvija. On je nekolicini svojih savjetnika rekao kako vjeruje da će konačno povlačenje Amerikanaca iz središnje Azije samo pojačati tempo događanja na njegovom afričkom ratištu, ali da bi to moglo slično utjecati i na islamističke pobune drugdje u Africi, uključujući tu Somaliju i Mozambik.

Nizozemske specijalne snage u patroli, Mali, ruta Gao via Ansongo kod Tin Hamma, 31 siječnja 2015. godine

Ovakve je poglede dodatno pojačao i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, kada je jesenas agenciji France Press izjavio kako se pribojava da bi talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu moglo „ohrabriti“ druge džihadiste širom Sahela bna jačanje napada u nadi ostvarivanja sličnih uspjeha po njihovim pojedinim državama. O svemu tome tada sam želio za objašnjenje upitati i švedskog generala Dennisa Gyllensporrea, tadašnjeg zapovjednika misije MINUSMA, u njegovom zapovjedništvu u gradu Bamako, no on me odbio primiti. Dapače, preko nekih od mojih izvora jasno mi je dao do znanja da nema namjeru razgovarati s nikim iz medija. Sve bi to bilo u redu da general nešto ranije nije izjavio kako je islamistička pobuna u Republici Mali – koja uključuje i sve njihove zapadno-afričke države susjede – trenutno rezultira najopasnijom misijom očuvanja mira u svijetu. No to je morao biti oksimoron, budući da za očuvanje mira taj mir prvo mora i postojati. Osim toga, MINUSMA je zadnjih godina trpjela neke od najviših brojeva mrtvih tijekom misije u općenitoj povijesti UN-ovog čuvanja mira. Broj napada se upeterostručio od 2016. do 2020., kada je konačno ondje poginulo 4.000 ljudi, dok je prema UN-u taj broj 2016. iznosio 770.

Pažljiviji promatrači su također zamijetili i da mnoge od taktika koje koriste pobunjenici u Maliju oponašaju i pripadnici drugih džihadističkih pobuna, posebno Boko Haram u Nigeriji, al-Shabab u Somaliji i oni na sjeveru Mozambika, gdje je Cabo Delgado postao prvo uporište salafističkih džihadista na jugu Afrike.

Kako to utiče na ostatak Afrike?

Raznolike snage koje je uvježbavala misija EUTM Mali

To utiče na više načina. Prvi od njih je da je i Europa jasno uzbunjena jačanjem terorizma u Mozambiku, i to toliko da ako se ta pobuna ne savlada, ona bi se mogla proširiti širom južne Afrike. Ima tu i još paralela:

1. Sve države koje su već ranije spomenute imaju terorističke skupine direktno povezane bilo s Islamskom državom ili Al Qaedom. Te dvije organizacije su svaka za sebe stvorile čitav niz džihadističkih saveza. Uz to, vodstva raznih pobunjenika imaju izvrsnu međusobnu komunikaciju i koordinaciju, dok su njihovi obavještajni dijelovi gotovo nedostižno bolji od skoro bilo koje moderne afričke države iz tog područja.
2. Mali, Nigerija i Mozambik su kao države prošli kroz jedan postupan i pritajen proces infiltracije koji je trajao više godina. Tijekom tog vremena, pobunjenici su prelazili preko njihovih loše ocrtanih granica i formirali tajne militantne ćelije ne bi li indoktrinirali njihovo lokalno stanovništvo, te širili svoje radikalne nove poglede na islam.
3. Svaka muslimanska opozicija takvom „novom poretku“ bila je likvidirana, što je često uključivalo i pokolje te komadanje nevinih seljana kao oblik postavljanja jasnih primjera. To se posebno vidjelo u provinciji Cabo Delgado na sjeveru Mozambika tijekom proteklih godina.
4. 

   Mali – pripadnici međunarodne misije Takuba

   Kao što je američki časopis „Foreign Policy“ napisao sredinom lipnja 2021. godine, „iako su za sada napadi ostali lokalizirani, to bi se moglo promijeniti kako Islamska država jača svoju terorističku mrežu u istočnoj i južnoj Africi. Sjeverni Mozambik mogao bi postati početna točka za terorističke napade na glavne gradove u regiji, prateći time razvoj Al Qaedine mreže u zapadno-afričkom Sahelu“.

5. Pobuna izaziva generacijsku traumu širom sjevera Mozambika. Djecu se prisilno novači u borbu i indoktrinira. Lokalne društvene strukture jako su napregnute dolaskom brojnog izbjeglog stanovništva.
6. U sve tri te države – kao i u Somaliji – pobunjenički napadi idu po istom uspješnom uzorku. Nasrtaji na vojne baze vladinih snaga izvode se obično frontalnim napadima pune snage, tijekom kojih velike skupine pobunjenika izvode masovne napade krećući se brzo, bilo pomoću motora ili kamioneta Toyota-tipa, s težim naoružanjem montiranim na njihovom stražnjem dijelu. Oni se uvijek usmjeravaju ondje gdje ih se najmanje očekuje, a svoje mete najčešće zatiču pri odmoru, bilo u polumraku sumraka ili zore.

Usamljene patrole ipak su dobro koordinirane, a koriste i bespilotne letjelice

Jedan neposredni ishod svih ovih događanja je i taj da je početkom studenog prošle godine više europskih država odlučilo uspostaviti obučnu misiju za Mozambik (EUTM MOZ). Još i prije toga su portugalski vojnici uvježbavali svoje kolege iz Mozambika u toj bivšoj portugalskoj koloniji u Africi, no novi kontingent je multinacionalan, zaokružen, i predvođen od brigadnog generala Nuno Lemos Piresa, s operativnim zapovjedništvom na sjeveru države.

Treba napomenuti da je i prije svega toga već bilo stranih trupa, ali iz same Afrike, koje su se borile s pobunjenicima na krajnjem sjeveru Mozambika – one su bile iz Ruande. Prema pojedinim obavještajnim izvještajima moglo se čuti da su te snage iz Ruande zapravo uvelike sastavljene od ljudstva iz Zimbabvea, tek pod zapovjedništvom iz Ruande. Razlog za sve ovo je vrlo jednostavan: zbog međunarodnih sankcija pod kojima se nalazi Harare, vlada Zimbabvea koristi pod tuđom zastavom ovaj kanal za pribavljanje oružja i drugih strateški vrijednih roba.

Grad Bamako iz zraka

Još je i bitnija činjenica da brojni aktualni vojni vođe često zaboravljaju kako vojnu povijest, tako i osnovne principe pobunjeničkog ratovanja. Naime, dok su snage Mozambika napadale i zauzimale pojedine gradove i uporišta, možda baš ona koja su prije toga u nekom trenutku i gubili, sami pobunjenici se ne zamaraju držanjem prostora. Čim nastupi opasnost ikakvog ozbiljnijeg napada, pobunjenici pokupe svoju opremu, odu iz ugroženog područja i započnu provođenje svojih operacija negdje drugdje. To je i razlog zašto su pobunjenici toliko uspješni: oni tako mogu planirati svoju strategiju, a razne vladine snage ih tek moraju naknadno dostizati i igrati njihovu nametnutu igru.

Britanski specijalci i helikopteri RAF Chinook, baza Gao na sjeveru Malija

US AF C-17 slijeće u zračnu luku Gao, ožujak 2016. godine

Tijela poginulih Francuza prevoze se kući iz baze Gao u Maliju

* Gost autor je Al J. Venter, iskusni ratni dopisnik, autor dokumentaraca te pedesetak knjiga, čije je više desetljetno iskustvo s raznih svjetskih ratišta koncentrirano na Bliski istok i Afriku. Raznolika događanja i krizna žarišta od građanskog rata u Nigeriji 1967. pa do danas, Venter je godinama pokrivao i za Jane’s International Defence Review. Za ovaj njegov zanimljiv tekst posebno zahvaljujemo i Christianu Nikoliću, koji nas je spojio na uživanje čitatelja.

Govor predsjednika Emmanuela Macrona u veljači 2020. na francuskoj École Militaire, naizgled o francuskoj nuklearnoj politici, ujedno je predstavljao bitnu stratešku izjavu o ulozi Francuske u Europi i svijetu. Njegova primarna poruka, posebno usmjerena prema Berlinu, zalaže se za „buđenje“ Europe kao autonomnog aktera u obrani, a možda i na nuklearne teme.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je 7. veljače 2020. u Parizu održao bitan govor na vanjskopolitičke i obrambene teme. Iako mu je glavna svrha bila usredotočena na pitanja nuklearnog odvraćanja, također mu je omogućila da razjasni svoju viziju svijeta nakon višemjesečnih provokativnih izjava i inicijativa. Ovom govoru je cilj bio pomiriti Macronovu u suštini golističku viziju svijeta s njegovim snažnim europskim opredjeljenjem – nudeći dijalog i suradnju sa zainteresiranim stranama – te ujedno nanovo potvrditi i njegovu transatlantsku solidarnost. Bio je to još jedan skromni Macronov korak u dugogodišnjem francuskom flertu s idejom transformacije francuskog nacionalnog sustava nuklearnog odvraćanja u šire europsko nuklearno odvraćanje. Ova je poruka svojom glavninom bila usmjerena prema Berlinu, gdje su je dužnosnici tamošnje vlade obazrivo pozdravili, uz važnu napomenu da se njome ne smije dovoditi u pitanje središnji značaj nuklearnog jamstva Sjedinjenih Američkih Država.

Geostrateški govor

Posjedovanje nuklearnog oružja pomoglo je oblikovanju institucija francuske Pete republike. Neposredni izbor predsjednika ustanovljen je 1962., četiri godine nakon nastanka novog režima i dvije godine nakon prvog francuskog nuklearnog pokusa. Charles de Gaulle, prvi tako izabrani predsjednik, vjerovao je da samo izbor od strane naroda može pružiti nacionalnom vođi nuklearne sile domaći legitimitet i međunarodnu vjerodostojnost potrebnu kako bi se prijetilo upotrebom nuklearnog oružja. Nakon perioda Hladnoga rata postala je tradicija Francuske da svaki predsjednik održi barem jedan veliki govor posvećen nuklearnom odvraćanju. Ciljevi takvih govora su (1) da podsjete biračko tijelo na svrhu francuskog nuklearnog oružja, (2) da potaknu one koji rade u francuskom industrijskom kompleksu vezanom uz nuklearno oružje, (3) da o francuskoj nuklearnoj politici informiraju protivnike i saveznike, te (4) da predstave Francusku kao model transparentnosti u nuklearnoj domeni.

Macronov govor bio je mnogo šireg opsega od posljednjeg velikog predsjedničkog nuklearnog govora kojeg je održao njegov prethodnik, François Hollande, 2015. godine. Samo je otprilike trećina prezentacije, koja je na engleskom jeziku bila dugačka gotovo 8.500 riječi, i stvarno raspravljala o nuklearnim temama. Ostatak je bio usredotočen na Macronovu stratešku viziju svijeta u kojem se razvija francuska nuklearna politika. Ovaj je govor dodatno razrađivao i neke teze izrečene u okviru njegovog intervjua za časopis The Economist iz listopada 2019. Macron je rivalstvo velikih sila predstavio kao istaknuto strateško obilježje suvremenog svijeta i upozorio na opasnosti „nesputane globalne strateške konkurencije, koja bi mogla uzrokovati incidente i rizike nekontroliranih vojnih eskalacija“. Primijetio je novu sposobnost regionalnih aktera – na primjer, Irana i Sjeverne Koreje – da raketama dosegnu europski teritorij, kao i činjenicu da je „višestruko razbijen tabu upotrebe kemijskog oružja u Siriji, Maleziji, pa čak i u Europi“. Primijetio je dvije dodatne „promjene paradigme“: (1) slabljenje multilateralizma i međunarodnih normi, te (2) poremećaj uzrokovan znanstvenim i tehnološkim napretkom.

Macron je pozvao na „buđenje“ Europe, zastupajući stajalište da bi Europa trebala biti autonomni akter u nekoliko ključnih područja međunarodne sigurnosti, uključujući „digitalni suverenitet“, infrastrukturu, obranu, kontrolu naoružanja, a možda i nuklearno naoružanje. Implicitni strateški kontekst ove preporuke je povlačenje SAD-a pod predsjednikom Donaldom Trumpom iz njihove tradicionalne uloge predvodnika međunarodnih institucija poput NATO-a. Prema nekoliko vjerodostojnih izvješća, Trump se među svojim savjetnicima zalagao za potpuni izlazak SAD-a iz NATO-a, potkopavajući i vjerodostojnost garancije sigurnosti Saveza. Kao što je rekao Macron: „Naše norme ne mogu kontrolirati Sjedinjene Države, naša infrastruktura, naše luke i zračne luke ne mogu biti u vlasništvu kineskog kapitala, a naše računalne mreže pod ruskim pritiskom… Mi moramo na europskoj razini  kontrolirati našu pomorsku, energetsku i digitalnu infrastrukturu“. Njegovo novo inzistiranje na digitalnom suverenitetu i „tehnološkoj neovisnosti“ možda je podcijenjen aspekt ovog govora. Također, on je promicao i nadzor naoružanja, ali s oprezno realističkim naglaskom: „Predugo su Europljani smatrali da je dovoljno voditi primjerom i da će, ako se oni razoružaju, to učiniti i drugi. To nije tako!“. Upozorio je Moskvu i Washington da ne pregovaraju o novim sporazumima bez uzimanja u obzir i europskih interesa.

Macron nastoji promicati „postupnu obnovu povjerenja s Rusijom“. Istodobno, nastojao je uvjeriti saveznike da je Francuska ostala privržena NATO-u, kojeg je u listopadu za The Economist okarakterizirao „moždano mrtvim“ (brain-dead). No, izrazio je zabrinutost oko šireg pitanja čvrstoće Atlantskog saveza, za koju smatra da je bila testirana u Libiji i Siriji. Ponovio je da snažniji europski obrambeni napori predstavljaju praktičan odgovor na američke pozive na većim europskim doprinosom, budući da su „NATO i europska obrana dva stupa europske kolektivne sigurnosti“.

Natrag na osnove

Iako je Macron bio izričit, pa čak i provokativan u mnogim svojim izjavama o politici, njegov je februarski govor pokazao da su njegovi stavovi u nuklearnoj domeni jednako konzervativni kao i oni njegovih prethodnika.

On se želi predstaviti nasljednikom de Gaullea, odabravši održati svoj govor u École Militaire, mjestu de Gaulle-ova sada poznatog obraćanja iz 1959. godine, kojim je objavio neovisan obrambeni postav Francuske. Prema Macronu, francusko odvraćanje i dalje se temelji na sposobnosti nanošenja „neprihvatljive štete“ državnim „centrima moći: njihovim političkim, ekonomskim i vojnim operativnim središtima“. Pariz i dalje zauzima stajalište da bude li Francuska napadnuta konvencionalnim ili nuklearnim oružjem na način koji bi ugrozio njezine vitalne interese, ona može odgovoriti ograničenim nuklearnim napadom kako bi ponovno ostvarila odvraćanje. Macron je precizirao ono što njegovi prethodnici, bivši predsjednici Hollande i Nicolas Sarkozy nisu – da će se ograničeni napad „upozorenja“ dogoditi samo jednom, a ne više puta, prije nego što bi Francuska nanijela neprihvatljivu štetu na teritoriju protivnika. On je očigledno podržao i tradicionalno shvaćanje eskalacije, naglašavajući da se „konvencionalne i nuklearne snage stalno međusobno podržavaju“. Francuska je oduvijek nastojala podsjetiti promatrače da, kada god se značajnije zalaže za pojedinu vojnu opremu – posebno onu s dvostrukom sposobnošću, poput specijaliziranih zrakoplova svojih Strateških zračnih snaga – ona djeluje kao nuklearna sila.

Informiran duljom raspravom u francuskoj strateškoj zajednici, Macron je zauzeo promišljeno stajalište o etičkom protivljenju nuklearnom odvraćanju, koje je sadržano u Ugovoru o zabrani nuklearnog naoružanja (Treaty on the Prohibition of Nuclear Weapons) i u čvrstom  stavu Vatikana protiv nuklearnog oružja. Kako bi zaštitio francuske tvrtke, posebno one koje su uključene u industriju nuklearnog naoružanja, inzistirao je da ovaj takozvani Ugovor o zabrani „neće stvarati ikakve nove obaveze za Francusku, jednako ne za državu kao ni za javne ili privatne aktere na njezinom teritoriju“. Uz to, naglasio je i suzdržanu prirodu francuskog nuklearnog odvraćanja, te pozvao i ostale da zauzmu jednako stajalište: „Ključno je ograničiti ulogu odvraćanja na ekstremne okolnosti samoobrane. Nuklearno oružje ne smije biti osmišljeno kao sredstvo zastrašivanja, prisile ili destabilizacije. Ono mora ostati instrumentom odvraćanja s ciljem sprečavanja rata“. Macron je s očiglednom oštricom usmjerenom prema Pekingu i Moskvi uputio i „poziv čelnicima ostalih nuklearnih sila da pokažu jednaku transparentnost u svojim doktrinama odvraćanja, i da zaustave sve pokušaje iskorištavanja ove strategije u svrhu prisile ili zastrašivanja“.

Konačno, Macronovo stajalište o razoružanju odražava tradicionalno francusko gledište: „ono ne može biti ciljem samo po sebi“, a strane bi „prvo trebale poboljšati međunarodne sigurnosne uvjete“. Veličina francuskog arsenala ostaje „ispod 300“ oružja. Macron je naglasio važnost nastavljanja aktualnog rada svoje zemlje na verifikaciji i na mjerama izgradnje povjerenja u razoružavanje, stavljajući ih uz bok ostalim dugogodišnjim francuskim prioritetima kao što su podržavanje Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons), pokretanje pregovora oko Ugovora o prekidanju proizvodnje fisibilnog materijala (Fissile Material Cut-off Treaty – FMCT) i postizanje skoro univerzalne ratifikacije Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (Comprehensive Nuclear Test Ban Treaty – CNTBT).

Francuska, Europa i nuklearno oružje

Macronov strateški pogled je i golistički i europski. Jezik koji se koristio u njegovom govoru bio je manje revolucionaran nego što su to neki francuski i njemački komentatori očekivali, ali po francuskim standardima nije bio trivijalan. Govor je imao tri izražene komponente. Kao prvo, potvrdio je da je europska dimenzija francuskog odvraćanja sada jača nego ikad, podrazumijevajući tu i predanost obrani te sigurnosti europskih saveznika, koja je „prirodni izraz naše sve čvršće solidarnosti“. Kao drugo, i što je najvažnije, govor je ponudio dijalog s europskim partnerima o pitanjima vezanim za odvraćanje i ulogu koju francuske snage igraju u sigurnosti kontinenta. Ta je ponuda bila pomno sastavljena, s uključenih nekoliko opcija koje su bile razmatrane sve do nekoliko dana prije održavanja govora. Dužnosnici u Parizu primijetili su da je Francuska sada jedina nuklearna sila Europske unije, s obzirom na odlazak Ujedinjene Kraljevine; međutim, Macron nije spomenuo Veliku Britaniju, osim što je potvrdio uobičajeno gledište da te dvije zemlje dijele neke vitalne interese. Kao treće, Macron je spomenuo i mogućnost sudjelovanja europskih partnera u nekim francuskim nuklearnim vježbama.

Primjer tijeka francuske kvartalne zrakoplovne vježbe “Poker”

Macronov glavni cilj je razviti „istinsku stratešku kulturu među Europljanima“. S obzirom da se Pariz ponekad sumnjiči kako nastoji oslabiti NATO – a Macron je ponovno potvrdio da Francuska i dalje neće sudjelovati u njegovoj radnoj Skupini za nuklearno planiranje – značajna je za spomenuti njegova izjava kako „naše nuklearne snage također značajno doprinose“ u „jačanju cjelokupnog odvraćanja Atlantskoga saveza“, jer je riječ „značajno“ dodala izričaju Deklaracije o atlantskim odnosima iz 1974. (tzv. Ottawskoj deklaraciji) kojeg se obično koristi u NATO izjavama. Uz to, Macron je izjavio da će Pariz „nastaviti pridonositi raspravama na političkoj razini s ciljem jačanja nuklearne kulture Saveza“.

Izgledi za budućnost

Macron je u svom govoru pokušao pomiriti nacionalne, europske i transatlantske interese u strateškoj domeni, uključujući tu i nuklearno odvraćanje. Neke zemlje pristalice razoružanja, poput Austrije, i postojani „atlantisti“ poput Norveške, odbili su njegovu europsku nuklearnu ponudu. Na zaprepaštenje francuske vlade, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izrazio je suzdržanost u vezi s francuskim nuklearnim doprinosom Savezu, vjerojatno zasnovanu na njegovoj želji da izbjegne transatlantski sukob ili na uvjerenju da su francuske tvrdnje preuveličane. Stoltenberg je napomenuo da „već imamo europsku sposobnost nuklearnog odvraćanja, sa svojom doktrinom, i ona je aktivna. Institucionalizirana je i postoji već desetljećima. To je krajnje jamstvo sigurnosti za Europljane i ne smijemo učiniti ništa što bi ga moglo oslabiti ili ugroziti“. I neki europski komentatori također su izrazili sumnje u motive Francuske, sugerirajući da je to u biti tek način za povećanje francuskog prestiža i moći na kontinentu, umjesto za dijeljenje sposobnosti s partnerima.

Ipak, Pariz bi se mogao zadovoljiti otvorenim interesom izraženim u Njemačkoj, Poljskoj i baltičkim državama. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier i ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer javno su izjavili svoju podršku strateškom nuklearnom dijalogu s Francuskom, pod uvjetom da bilo koja francuska inicijativa neće biti usmjerena prema nadomještanju američkog nuklearnog kišobrana. Njemačko prihvaćanje, koliko god ograničeno, bilo je važno za Macrona. Na konferenciji o sigurnosti u Münchenu, nekoliko dana nakon njegova govora, on je jasno naznačio da je ponuda prvenstveno bila usmjerena prema Berlinu, sugerirajući kako njemačko tradicionalno stajalište „da se može govoriti o američkom nuklearnom odvraćanju, ali ne i o europskom ili francuskom nuklearnom odvraćanju“ nije u skladu sa suvremenom idejom „suverene Europe, Europe koja se stavlja u situaciju da zaštiti vlastite građane“.

U tu svrhu, možda će Pariz pokušati sa zainteresiranim zemljama stvoriti neko neformalno grupiranje pod francuskim vodstvom, kao što je Europska intervencijska inicijativa – koja je također usmjerena na poticanje nastanka zajedničke strateške kulture. Alternativa bi mogla biti i u oponašanju bilateralnih dijaloga o nuklearnom odvraćanju, kakve su SAD uspostavile sa svojim saveznicima Japanom i Južnom Korejom. Ključno je pitanje hoće li Pariz kroz multilateralne konzultacije pokušati u sve to uključiti i post-BREXIT Veliku Britaniju, koja nastavlja imati važnu ulogu u europskoj sigurnosti, ili će radije održavati strogo bilateralni nuklearni kanal. Anglo-francuska bilateralna suradnja bit će ponovno potvrđena – a možda i poboljšana – kad Pariz i London u studenom 2020. godine obilježe desetu obljetnicu tzv. „Lancaster House ugovora“.

Malo je vjerojatno da bi europski saveznici odmah prihvatili  ponudu za sudjelovanjem u francuskim nuklearnim vježbama. Vjerojatno je da će zrakoplovi iz ne-nuklearnih zemalja – posebno onih koje već doprinose NATO programu Podrške nuklearnim operacijama pomoću konvencionalnih zračnih taktika (Support of Nuclear Operations with Conventional Air Tactics – SNOWCAT) – na kraju možda sudjelovati u kvartalnoj vježbi nuklearnih udara francuskog Ratnog zrakoplovstva (poznatoj kao „Poker“). To bi, naravno, bio mali korak. Zapravo, ništa od toga što je do sada predložio Macron ne nagovještava stvaranje odvojenog sustava europskog nuklearnog odvraćanja.

* Ovaj je tekst objavljen u travnju 2020. godine pod naslovom „Macron’s strategic vision for Europe“, u sklopu serije Strategic Comments Međunarodnog instituta za strateške studije IISS iz Londona (https://www.iiss.org/). Njegov original dostupan je na internetskoj adresi: https://www.iiss.org/publications/strategic-comments/2020/macrons-strategic-vision-for-europe

Kako se čuje iz francuskih medija, hrvatski pištolji HS Produkta iz Karlovca ušli su u uži izbor za novo službeno naoružanje francuske vojske. Riječ je o javnom natječaju kojeg je francusko Ministarstvo obrane raspisalo putem svog Glavnog direktorata za naoružanje (Direction générale de l’armement – DGA) 2. ožujka ove godine. Ovaj natječaj predstavlja dio šireg francuskog nastojanja za modernizacijom lakog pješačkog naoružanja, u čijem sklopu je do sada bila birana nova jurišna puška (krajem 2016. izabrana H&K HK416 u varijanti HK416F), a planira se i novi snajper – i kojim se sada traži zamjena za dosadašnje službene pištolje MAC/MAS 50 (PA modèle 1950), te PAMAS G1. Novi vojni pištolj kojeg se planira pribaviti francuske vlasti nazivaju bilo PSA (Pistolet Semi-Automatique) ili PANG (Pistolet Automatique Nouvelle Génération). Kako se čulo, Francuska tu želi za početak kupiti 75.000 komada tog novog službenog pištolja u kalibru 9*19 mm, zajedno s opsežnim paketom streljiva (ukupno 51 milijun komada raznih vrsta), rezervnih dijelova i pribora – među ostalim 15.000 kompleta pomoćnog pribora (svjetla i laserski označivači cilja) s pripadajućim kutijama, 7.000 prigušivača, te još i 9.000 primjeraka vježbovnih pištolja, 25.000 tvrdih kofera za pištolje, kao i 800 uređaja za upucavanje spomenutih laserskih označivača.

PA MAC 50

Ovaj se javni natječaj višekratno najavljivalo još od 2016. godine, a još u listopadu 2017. tadašnji načelnik Stožera francuskih Kopnenih snaga (Chef d’état-major de l’Armée de terre – CEMAT,) stožerni general Jean-Pierre Bosser, upozoravao je na važnost ove nabave i izražavao želju da se taj posao okonča do 2022. godine. Iako ova tema nije bila izrijekom spomenuta u francuskom Zakonu o vojnom planiranju za razdoblje 2019. do 2025. godine (donesenom 13. srpnja 2018. godine), dio povećanih sredstava u obrani očigledno je bio odvojen i za obnovu fonda vojnih pištolja u francuskim Oružanim snagama. Kako smo već spomenuli, pripadajući javni natječaj je bio raspisan 2. ožujka ove godine, a ponude su morale biti dostavljene zaključno do 12. travnja.

HS-Produkt XDM-9 5,25″ 9x19mm

Jedan od uvjeta natječaja bio je i da ponuđači imaju godišnji promet od preko 30 milijuna eura, dok isporuka čitave tražene količine opreme i usluga mora biti obavljena u 48 mjeseci od sklapanja ugovora. Sve ove uvjete zadovoljava karlovački HS Produkt, ohrabren ulaskom u finale izbora za novu francusku jurišnu pušku krajem 2016. godine, te prošlogodišnjim uspjehom oko prodaje svojih pištolja Autonomnom operateru pariškog transporta. Zato i ne čudi da je samo koji dan po predaji ponude ozbiljno sudjelovanje HS Produkta na ovom natječaju za portal Obris.org potvrdio i njegov direktor Željko Pavlin na sajmu ASDA 2019 u Splitu. I stvarno, već krajem rujna čulo se kako je izbor međunarodnih ponuđača u ovom velikom francuskom natječaju sužen na tri (iz Austrije, Češke i Hrvatske).

Licencno u Francuskoj proizveden PA MAS G1S

Ovim će natječajem biti zamijenjeni dosadašnji vojni pištolji MAC/MAS 50, kojih je između 1950. i 1978. proizvedeno oko 350.000 primjeraka. Njih je do 1968. proizvodila državna tvornica MAC (Manufacture d’armes de Châtellerault), a onda do travnja 1978. francuska državna tvornica MAS (Manufacture d’armes St. Etienne). Upravo su oni kasnije proizvodili i francuske službene pištolje PAMAS G1 – licenciranu kopiju ponešto modificiranog pištolja Beretta 92F – kojih je od uvođenja u službenu uporabu 1989. godine (prvo kod francuske žandarmerije, a tek postupno i u raznim granama Oružanih snaga) do zatvaranja tvornice MAS 2001. godine bilo proizvedeno oko 100.000 komada. Nakon toga, proizvodnja PAMAS G1 bila je nastavljena unutar koncerna GIAT Industries, koji je na ovom oružju i ranije radio poboljšanja.

Samo dan nakon što su borbeni avioni s francuskog nuklearnog nosača Charles de Gaulle (R 91) započeli s izvođenjem zračnih napada u Siriji, prenosimo zanimljiv tekst kojeg je napisao Michael Shurkin, iz američkog neprofitnog i nestranačkog think-tanka „RAND Corporation“.

Možete se kladiti: Hollandeov protunapad će stvarno boljeti teroriste. Francuska vojska možda pati od loše reputacije u popularnoj svijesti Amerikanaca, prvenstveno zbog povijesnih događaja kao što je brzi pad pred nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskome ratu ili poraz kod Dien Bien Phu-a u kolonijalno doba. No to je pogrešno: francuski zračni udari po položajima islamske države u Siriji tek su početak protunapada kojeg su francuski dužnosnici obećali ISIS-u. I kao što svatko tko je upoznat s francuskim vojnim sposobnostima može potvrditi, kad je riječ o ratu – Francuzi su među najboljima.

Zauzimanje položaja u Sahari

Dapače, što god Francuska učinila, to vjerojatno neće izgledati nimalo nalik bilo čemu što bi napravile SAD. Postoji taj “francuski način ratovanja” koji odražava nedostatak vojnih resursa i njihovu svijest o skromnosti onoga što time mogu ostvariti. Oni su specijalisti u pažljivo razdijeljenim i obično malim, ali ubojitim operacijama, često izvođenim van javne scene; no oni mogu nastupiti i na veliko ako imaju pomoć SAD-a i drugih saveznika – što će zasigurno imati i što će znati dobro upotrijebiti.

Karakterističan primjer tog pristupa je i francuska vojna intervencija u Srednjeafričkoj republici iz ožujka 2007. godine. Ne bi li zaustavili brzo napredovanje pobunjenika u tu zemlju sa sudanske granice, Francuzi su napali koristeći samo 1 borbeni avion i 2 vala padobranaca kojih nije bilo više od „nekoliko desetaka“, koje se ispustilo u zonu borbi oko srednjeafričkog grada Birao. U vojnome smislu, to što su Francuzi napravili bio je ubod iglom, ali to je bilo dovoljno da se razbije pobunjeničko napredovanje, kao da se stavilo kamen na put kretanja vala. To je, štoviše, bila i vrlo riskantna stvar: zračno-desantni napadi su i sami po sebi opasni, tim više kad se ima malo sposobnosti za slanje pojačanja ili izvlačenje lako opremljenih vojnika u hitnom slučaju. Prvi val koji se sastojao od „manje od 10“ vojnika navodno je izveo padobranski skok s velikih visina. Što je još važnije, francuska je vojska sve to napravila vrlo tiho, tako da su mediji u Francuskoj o toj intervenciji saznali tek nekoliko tjedana nakon njezinog izvođenja.

Francuska intervencija u Maliju u siječnju 2013. također zorno ilustrira te osobine. S jedne strane, Francuzi su pokazali visoku razinu sposobnosti kombiniranja snaga, združene vatre i manevra, što znači da su spretno iskoristili sve ono što su imali pri ruci – specijalne i konvencionalne snage, oklop i pješaštvo, topništvo, helikoptere i borbene zrakoplove – na tako orkestriran i integriran način koji je iz svakog od tih raspoloživih resursa izvukao ono najbolje.

Da to izrazimo na drugi način, Francuzi su u Maliju igrali „baseball u profesionalnoj ligi“ (iako možda ISIS više ne bi trebali smatrati timom iz amaterske lige, kao što je to svojedobno opisao predsjednik Barack Obama). Štoviše, oni su to izveli sa „sklepanim“ timom, sabranim od čitave lepeze raznolikih jedinica, sklopljenih u brzini i usput. Neke od njih se može smatrati elitnima, ali većina to nije bila. Uz to, Francuzi su tu ad hoc snagu suprotstavili opasnom neprijatelju koji je djelovao u najgorem zamislivom fizičkom okružju – sve to s jedva dovoljno opskrbe da se francuske trupe tek očuva od smrti od žeđi i iscrpljenosti toplinom. Čizme francuskih vojnika su se doslovno raspadale jer se ljepilo koje ih je držalo topilo od vrućine. Francuzi su išli onamo gdje su njihovi neprijatelji mislili da se oni nikada neće usuditi ići, boreći se prsa o prsa među pećinama i stijenama duboko u pustinji. Usudili su se, na primjer, izvesti noćni padobranski skok u Timbuktu ne bi li ondje napali protivnika koji ih je možda mogao nadmašivati i brojnošću i naoružanjem. Za vojne promatrače iz SAD-a jedna riječ sažima ocjenu ovih djelovanja – poštovanje!

Ono što francuski pristup ratovanju razlikuje od npr. načina na koji SAD ratuju prvenstveno ima veze s nedostacima. Francuske oružane snage su vrlo svjesne svoje male brojnosti i nedostatnih resursa. To se onda prenosi i u nekoliko izrazitih osobina francuskih vojnih operacija. Jedna od njih je insistiranje na skromnim ciljevima djelovanja, na striktnom ograničavanju željenih postignuća pojedine vojne intervencije, u skladu s pažljivim odvagivanjem onoga što vojska uopće može postići. Time Francuzi ciljaju na malo i nastoje ostvariti baš onaj minimum potrebnoga. Gdje god je to moguće, oni se trude ograničiti upotrebu vojske samo na one misije za koje baš vojska može biti od koristi. To znači – vojske su dobre u izvođenju nasilja; ako je sila ono što se traži, tada pošaljite vojsku. Ako nije, nemojte. Francuska vojska pažljivo izbjegava nenamjerno širenje opsega misija („mission creep“) i ne želi sudjelovati u stvarima kao što su „nation building“. U Maliju npr. francuska vojska sebe vidi kao one vješte u ubijanju pripadnika nekoliko terorističkih grupa; to je ono što se tamo radi. Oni odbijaju miješanje u bilo što drugo, kao što je sređivanje političke zbrke u toj zemlji, sudjelovanje u konfliktima između raznih naoružanih pobunjeničkih grupa, ili između njih i državnih vlasti Malija. Naravno, to znači da francuska vojska baš i ne radi mnogo od onoga što treba državi Mali, ali Francuska se te svoje politike pridržava.

Još jedna karakteristika francuskog pristupa ratovanju je pitanje razmjera. Dok vojne snage SAD-a naginju pristupati ratu po pravilu „na veliko ili ništa“ – američki planeri kao da uzimaju zdravo za gotovo svoju sposobnost usmjeravanja ogromnih resursa i vatrene moći – francuske oružane snage su poklonici pristupa „na malo“. Oni nastoje upotrijebiti taman dovoljno i nadaju se ostvarenju ograničenih ciljeva kroz uporabu najmanjih mogućih snaga (što nazivaju „juste mésure“, odnosno taman dovoljno da se posao obavi i nimalo više). To traži znanje o tome koliko mnogo je dovoljno, a da i ne spominjemo prihvaćanje razina rizika u koje Amerikanci najradije ne bi ulazili, a najčešće i ne moraju. Npr. Francuzi su prihvatili ići u Mali s nedovoljnim kapacitetima za medicinsku evakuaciju. Oružane snage SAD-a na to se vjerojatno ne bi odlučile.

Ključ francuskog pristupa sadrži i nadomještanje kvantitete kvalitetom, pametno izvođenje borbenih djelovanja, i postizanje najviše mogućeg s onim što se ima pri ruci. Ne ispušta se nekoliko desetaka padobranaca u Birao, gdje je vjerojatno da će oni biti u manjini, a možda i oružano slabiji, ako se ne zna točno što treba napraviti, gdje, kako, i u koju svrhu. U Maliju su francuske snage bile raspoređene na teren bez dovoljno vode, ali su znali točno gdje će je naći kad budu ondje. Dapače, znali su tko su ondje lokalni politički akteri, kome vjerovati i u kojoj mjeri, te kako iskoristiti lokalne snage ne bi li njima nadomjestili svoju malobrojnost.

Francuske trupe u američkom transportnom zrakoplovu C-17 Globemaster III, Istres u Francuskoj

Svijest o vlastitim ograničenjima pomaže francuskim oružanim snagama i u dobroj suradnji sa SAD-om. Temeljem svojih radnih iskustava s američkim snagama u Afganistanu, Libiji, Maliju, Somaliji i trenutno u Sahelu, Francuzi znaju kako raditi s Amerikancima. Oni također točno znaju što im najviše treba od SAD-a i što s tim resursima raditi – naime, to je dopuna gorivom u zraku, obavještajni i izvidnički podaci te izviđanje (Intelligence, Surveillance and Reconnaissance – ISR), kao i transport velikog opsega (veliki teretni zrakoplovi kao što je C-17). Kad SAD stave na raspolaganje bilo koju od ovih stvari, ili ako SAD učine dostupnima i neke dodatne sposobnosti koje Francuzi sami nemaju, oni će ih prihvatiti i s njima odmah nastaviti raditi. Ta suradnja je zato ne samo bliska već i efikasna, iako se obično odvija daleko od očiju javnosti.

Francuska možda neće biti u stanju poraziti ISIS – zasigurno ne sama. Štoviše, možda neće ništa bolje od nas ili bilo koga drugoga znati što ondje treba za izboriti pobjedu. Ali zasnovano na povijesnim primjerima, što god da će raditi uz izvođenje zračnih udara – vjerojatno je da će to izvoditi na odmjeren način i uz prethodno razmišljanje. Oni možda djeluju tiho, čak toliko tiho da je moguće da o njihovim djelovanjima nećemo nikad ni čuti. Ali jedna stvar je sigurna: ako su Francuzi odlučili nekome nanijeti štetu, to će i učiniti.

Ovaj je tekst autor Michael Shurkin objavio 17. studenog 2015. godine na portalu POLITICO (http://www.politico.eu/), pod naslovom “The French Way of War”. U svom originalnom obliku on se nalazi na internet adresi: http://www.politico.com/magazine/story/2015/11/the-french-way-of-war-213372

S prvim danom travnja konačno je pokrenuta vojna operacija EU u Srednjeafričkoj republici, pod nazivom “EUFOR RCA”. Temeljem Rezolucije 2134 (2014) Vijeća sigurnosti UN-a, EUFOR RCA pružit će privremenu podršku u postizanju sigurnog okruženja na području Banguija, glavnoga grada te države, s ciljem kasnije predaje tog dijela u ruke UN-ovim mirovnim promatračima ili afričkim partnerima. EU-snage doprinijeti će međunarodnim naporima u zaštiti najugroženijih dijelova stanovništva i stvaranju uvjeta za dostavljanje humanitarne pomoći. Kako je već i ranije odlučeno, EUFOR RCA djelovat će na području Banguija i tamošnje zračne luke.

U novoj EU-operaciji sudjelovat će do 1000 vojnika, na čelu s francuskim general-bojnikom Philippeom Pontièsom kao zapovjednikom cijele operacije. Kao što se već čulo, Operativno zapovjedništvo smješteno je u Larissi, u Grčkoj, dok će Zapovjedništvo snaga, kao i same snage, biti smještene u Banguiju.  Objedinjeni troškovi operacije procijenjeni su na 25,9 milijuna eura za pripremnu fazu i za mandat u trajanju do 6 mjeseci, započeto od trenutka dostizanja pune operativne sposobnosti. Snage EUFOR-a bit će raspoređene odmah.

Pokretanjem ove nove vojne operacije EU je konačno uslišila mnogobrojne francuske molbe za djelovanjem u Srednjeafričkoj republici. No operacija je već i prije samog starta bila u problemima – iako su mnoge europske države obećale pomoći pri financiranju, logistici i kadrovskoj osposobljenosti, to se baš i nije dogodilo. Zato je i pokretanje operacije, prvotno zamišljeno za 17. ožujka, odgođeno, što je u službenoj Francuskoj izazvalo puno ljutnje, piše EurActiv. Umjesto da startaju operaciju, ministri vanjskih poslova EU sredinom ožujka samo su zajednički izjavili „da je potrebno ubrzati rad na pripremi CSDP-EUFOR CAR-operacije, kako bi se operacija mogla brzo pokrenuti u skladu s obvezama koje je preuzela Europska unija“.

No pokretanje same operacije treba opet zahvaliti „velikim“ zemljama-članicama EU, koje su u samom početku odbile podržati Francusku u njenim nastojanjima da nagovori EU na takvu vrstu akcije u Srednjeafričkoj republici, da bi na kraju Velika Britanija, Njemačka i Italija ipak odlučile sudjelovati. Zauzvrat, Francuska je dala dodatni doprinos u raznim sredstvima, a prije svega u ljudstvu, kojeg u Srednjeafričkoj republici već ima oko 2 000, i još 6 000 vojnika pod afričkim vodstvom Međunarodne misije podrške za Srednjeafričku republiku (MISCA). Nasuprot tome, sastav EUFOR RCA još uvijek nije poznat, iako su mnoge zemlje najavile svoj doprinos s barem nekoliko vojnika. Za razliku od njih, Njemačka je već izjavila da ona na taj način ne misli sudjelovati, odnosno da put Afrike neće poslati niti jednog pripadnika svojih oružanih snaga. Prisjetimo li se prošlogodišnjih porođajnih muka obučne EU-misije u Maliju, primijetit će se dosta sličnosti u pokretanju i vođenju same misije, odnosno operacije.

Odluka o pokretanju operacije EUFOR RCA poklopila se, sigurno ne slučajno, s održavanjem summita EU-Afrika u Bruxellesu, 02. i 03. travnja. Tako je, sasvim prigodno, i predsjednik Europske komisije José Manuel Barroso najavio da će EU velikodušno investirati u mirovne operacije u Africi:

„Drago mi je što vas mogu danas informirati da ćemo tijekom naredne 3 godine investirati dodatnih 800 milijuna eura za izgradnju afričkih mirovnih potencijala. To je konkretan primjer posla kojeg radimo kako bi promovirali ciljeve koje dijelimo s UN-om u Africi.“

Na summitu sudjeluje i glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon, koji je apelirao za slanje još vojnika za Srednjeafričku republiku. On je samo koji dan ranije preporučio Vijeću sigurnosti UN-a transformiranje afričke misije MISCA (Mission internationale de soutien à la Centrafrique sous conduite africaine) u UN-ovu operaciju očuvanja mira. No kako će za to trebati poprilično vremena, Ban Ki-moon traži da se kriza u Srednjeafričkoj republici rješava s dodatnim slanjem vojnika u tu zemlju.

Ministri vanjskih poslova Malija i EU: Tieman Hubert Coulibaly i Catherine Ashton

Ministri vanjskih poslova zemalja-članica EU, njih ukupno 27, složili su se s pokretanjem nove EU-misije, nazvane EUTM Mali. U ovoj obučnoj misiji, utemeljenoj na rezolucijama 2071 i 2085 Vijeća sigurnosti UN-a, s ciljem vojne obuke i savjetovanja za vojsku Malija, sudjelovat će 450 ljudi iz (za sada) 10 zemalja Unije: Velike Britanije, Francuske, Cipra, Španjolske, Njemačke, Italije, Poljske, Estonije, Slovenije i Mađarske. No od tih 450 ljudi, tek će njih 200 voditi obuku, dok će preostalih 250 biti njihovi „zaštitari“. U zaključcima jučer ujutro održanog izvanrednog sastanka u Bruxellesu izričito stoji da ova misija „neće biti uključena u borbene operacije“, i da će, uz vojnu obuku, poučavati malijske oružane snage i međunarodnom humanitarnom pravu, te zaštiti civila i ljudskih prava. Misija za sada ima mandat od 15 mjeseci, i proračun od 12,3 milijuna eura. Iako se u dosadašnjim planovima razmatralo da bi takva misija bila pokrenuta negdje tijekom ožujka, EU-vanjskoposlovnjaci su apelirali na netom imenovanog zapovjednika misije, francuskog brigadnog generala Françoisa Lecointrea, da ubrza planove i pripreme – sve to kako bi misija EUTM Mali mogla startati najkasnije do polovice veljače. Prvi, tzv. tehnički tim, trebao bi se zaputiti prema Maliju već za nekoliko dana, najvjerojatnije tijekom predstojećega vikenda.

Iako neovisan od Francuske još od 20. lipnja 1960. godine, Mali s tom europskom silom njeguje dobre odnose

Nova EU-misija u Maliju nije nikakvo iznenađenje – o tome se počelo ozbiljno razgovarati još u listopadu prošle godine, kada je Bruxelles jasno poručio da je spreman poslati ljude u Mali čim UN da zeleno svjetlo. Tada se, doduše, govorilo o oko 150 vojnih trenera i oko 500 vojnika koji ne bi služili samo za zaštitu, već bi i pomagali malijskoj vojsci na terenu. U međuvremenu se od toga odustalo, pogotovo s obzirom na tekuću francusku vojnu intervenciju, kojoj partneri iz EU trenutno „pružaju podršku“. Francuski ministar vanjskih poslova, Laurent Fabius, nakon jučerašnjeg završenog sastanka EU-ministara vanjskih poslova izjavio je kako mnoge zemlje Unije razmišljaju o tome da Francuskoj ponude pomoć, uključujući i vojne trupe koje će poduprijeti vojnu operaciju protiv islamista u Maliju. Do sada su Velika Britanija, Njemačka, Italija, Danska i Belgija javno iskazale spremnost da pomognu logistički ili na neki drugi način, ali bez slanja vojske na teren. Podršku Francuskoj, kao i EU-aktivnostima u Maliju, iskazali su prije dva dana i članovi Europskog parlamenta. Sve tamošnje političke grupacije, uključujući i Zelene, poduprle su francusku vojnu intervenciju, iako je čelnik Liberala, Guy Verhofstadt, izjavio da je „frustriran i ljut zbog toga što se takva vrsta odgovora nije dogodila prije 18 mjeseci u Siriji“.

Sjedište EU-misije bit će u Bamaku (karta: BBC)

Već se prošle jeseni neslužbeno čulo da ni Hrvatska neće stajati po strani ako je EU pozove. Hrvatska, koja i inače izrazito voli sudjelovati u mirovnim misijama, nedavno je, zbog „privrženosti“ europskoj obrambenoj i sigurnosnoj politici, povećala broj svojih vojnika koji se uz Rog Afrike bore protiv pirata – s 5 na 20. S obzirom na tu novostečenu praksu, sigurno je da Lijepa naša neće odbiti poziv za sudjelovanjem ni u misiji EUTM Mali. U tom svjetlu treba gledati i prisutnost hrvatskog veleposlanika pri EU, Vladimira Drobnjaka, jučerašnjem sastanku EU-ministara vanjskih poslova. Dok je  ministrica Pusić jučerašnje jutro provela u Zagrebu, pa i na 72. sjednici Vlade RH, upravo Drobnjaka u svome priopćenju Vijeće Europske Unije navodi kao prisutnog predstavnika “zemlje-pristupnice”. Uniji će hrvatsko sudjelovanje u EUTM Mali sasvim sigurno dobro doći, jer se čini da bi mogla imati problema s okupljanjem 450 ljudi. Koliko se do sada čulo, Španjolska bi mogla poslati između 40 i 45 vojnika, Italija je najavila velikodušno sudjelovanje čak oko 25 svojih vojnika, dok Slovenija razmišlja o slanju najviše dvoje ljudi.

Ulica bez radosti, francuski debakl u Indokini zaboravljeni je klasik. Sastavljena ponešto epizodično, ova knjiga pruža široki uvid u bankrot francuske doktrine protugerilske borbe u Vijetnamu i Laosu između 1946. i 1954. godine, a pouke su i danas aktualne.

Nakon uvodnog poglavlja u kojemu daje političku skicu Indokine nakon kapitulacije Japana i razvoj događaja u četrdesetima, autor opisuje eskalaciju sukoba od 1950. nadalje. Eskalaciju obilježavaju dvije bitne okolnosti: pobjeda komunista u Kini i odlučnost Francuske za vojnom pobjedom. U Kini Viet Minh ima ne samo doktrinarni uzor, već i prekogranično utočište s obilnim logističkim i obučnim kapacitetima. S druge strane, francuska vojska (u Indokini popunjena isključivo profesionalnim metropolitanskim i kolonijalnim postrojbama) poduzima opetovane napore ne bi li izvojevala pobjedu u odlučnoj bitci. Ovi napori vode formiranju mobilnih skupina uz obilnu uporabu padobranaca i riječnih sastava, iako glavnina snaga ostaje vezana uz ceste. S druge strane, Francuzi se iscrpljuju gubeći i vraćajući niz malih uporišta duž ključnih komunikacija, u jednom dijelu poznatih kao “ulica bez radosti”.

STREET WITHOUT JOY, The French Debacle in Indochina

Stožerno poglavlje knjige opis je uništenja Mobilne skupine 100, elitnog sastava veterana rata u Koreji, kolonijalnih trupa i lokalnih izvidnika, u snazi pješačke brigade sa skoro okruglo tri i pol tisuće ljudi, uključujući topništvo i laki oklop; poslana je na plato središnjeg Vijetnama i u manje od godinu dana pala je ispod polovine početnog brojnog stanja, uz gubitak većine tehnike. Knjigu zaključuju kratka analiza bitke za Dien Bien Phu – u kojoj su Francuzi konačno polučili odlučnu bitku, s općepoznatim ishodom – kao i projekcije mogućeg daljnjeg političkog i vojnog razvoja situacije u (tada podijeljenom) Vijetnamu te Laosu.

Epizodični karakter djela proizlazi iz autorovih neposrednih opservacija prikupljenih 1953. u Indokini, gdje je svojem trošku prikupljao materijale za doktorat. Od svojih opažanja autor je sačinio poglavlja anegdotalnog sadržaja i stila kojima razbija kontinuitet analize. Primjerice, jedno obrađuje ulogu žena, uključujući instituciju poznatu kao BMC (“Bordel Mobile de Campagne” – treba li prijevod?), drugo se bavi neizostavnom Legijom stranaca i.t.d.

Analizirajući rezultate rata, autor stavlja težište na neuspjeh francuske vojske da se adaptira uvjetima ratovanja u Indokini, ostajući vezana uz ceste, ujedno nesposobna pronaći adekvatne ciljeve za svoju (ionako ograničenu) vatrenu moć. Zapravo, dalo bi se iščitati kako je upravo neuspjeh pokretnih snaga osudio francuski vojni pohod, premda je finalni pečat dao Dien Bien Phu. Na drugoj  je strani sposobnost Viet Minha istodobno voditi i rat i političku revoluciju, uz mobilizaciju masa na logističkim zadaćama te vještu uporabu svoje vatrene moći – na taktičkoj razini često veću od francuske – birajući (tj. prihvaćajući) odlučnu bitku onda kad je za to bio spreman. Politički, ističe autor, rat je za Francusku ionako bio izgubljen još 1945., kad je Viet Minh tijekom desetak mjeseci nesmetano i brutalno provodio vlast.

Ova knjiga bila je pomno čitana u SAD-u šezdesetih i sedamdesetih godina, a vrijeme nastanka moglo bi je učiniti ponešto zastarjelom. Unatoč tome, svakako je preporučamo. Naime, u današnje doba “asimetričnog ratovanja” vrijedi prisjetiti se lekcija gerilskih kampanja 20. stoljeća: prekogranična utočišta, potreba adaptacije terenu i drugim okolnostima, usporednost političke i vojne borbe – ostaju lekcije valjane i danas.

Podaci o knjizi:

STREET WITHOUT JOY, The French Debacle in Indochina, Bernard B. Fall, 408 stranica s dodacima te indeksom, ilustrirano, izdanje Stackpole Books, SAD, Mechanicsburg PA 1961./2005.

Gost autor: Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik