Predsjednik Republike, Zoran Milanović, još u svibnju na sjednici Vijeća za obranu pozvao je Vladu RH da prekine trgovinu oružjem i vojnom opremom s Izraelom, objavio je RTL u subotu, 02. kolovoza. Štoviše, glasnogovornik Predsjednika Nikola Jelić potvrdio je da je Milanović kao predsjednik i vrhovni zapovjednik OS RH “u sklopu svojih ustavnih nadležnosti zapovijedio OS RH prekid svakog oblika vojne suradnje s izraelskom vojskom još u svibnju ove godine.” Dodao je da su “s tom odlukom upoznati i članovi Vijeća za obranu na sjednici održanoj 23. svibnja“. Ovaj zahtjev uslijedio je nakon opetovanih Milanovićevih kritika izraelske politike prema Gazi. Podsjetimo, Milanović već je nekoliko puta osudio izraelsku politiku tijekom borbi u Gazi te se zauzeo za međunarodno priznanje palestinske države, iako to u vrijeme dok je bio premijer nije bio spreman napraviti.

Već u nedjelju ta je informacija izazvala brojne reakcije pa su tako odgovorili premijer Plenković i ministar obrane Anušić s porukom da ne nabavljamo oružje od Izraela. Premijer Plenković je u nedjelju u Sinju kazao da nema te trgovine.

Nekad bilo …

“To je nekakvo bacanje informacija koje bi možda trebale djelovati interesantno za neke konzultacije. Suradnja vezana za nabavu oružja je isključivo u domeni Vlade i Ministarstva obrane. Što se tiče njegovog stava, on ga jest spomenuo na sjednici Vijeća za obranu. Međutim, to se odnosilo isključivo na nekakvu operativnu suradnju – recimo, Hrvatske vojske i izraelskih snaga. Ali takve suradnje u ovom trenutku nema”,

rekao je Plenković. “Jedino što je stolu“, dodao je, “jest prijedlog Europske Komisije da se privremeno suspendira dio sredstava predviđenih sporazumom EU-a i Izraela za projekt ‘Horizont.” O tome se vode konzultacije, a premijer je najavio da će se odluka donijeti idući tjedan.

Ministarstvo obrane RH u nedjelju je priopćilo da trenutačno izravno od Izraela ne nabavlja naoružanje za Oružane snage Republike Hrvatske. Naglasili su i da eventualna odluka o zabrani kupnje oružja od Izraela na njih ne bi imala utjecaj. Ministar obrane Ivan Anušić potvrdio je riječi premijera rekavši novinarima da

Ministar Anušić i načelnik Kundid s izaelskim vleposlnikom i predstavnicima tvrtke Rafael na sajmu ASDA 2025

“ni do sada Oružane snage Republike Hrvatske nisu imale gotovo nikakvu suradnju s oružanim snagama Izraela. Tako da je i ova izjava Predsjednika u okviru toga. Ne vidimo razlog da se otvara nekakva posebna suradnja jer je ni do sada nismo imali,”

rekao je ministar obrane Ivan Anušić.

Ministarstvo obrane u subotu navečer je  priopćilo da eventualna odluka o zabrani kupnje naoružanja iz Izraela ne bi imala utjecaj na Oružane snage RH s obzirom na to da smo usmjereni na europske i američke dobavljače.

“Navedeno naoružanje i sredstva koje posjedujemo izraelskog podrijetla nisu od vitalnog značenja za obranu i mogu biti zamijenjeni europskim komponentama.”

BOV Patria s Elbitovim oružnim stanicama na mimohodu 31. srpnja

Protuoklopne rakete Spike za BOV Patria, koje su u postupku nabave, originalno su izraelske, ali ih Ministarstvo obrane nabavlja od njemačke tvrtke Eurospike koja ih proizvodi po licenci, stoji u priopćenju MORH-a. Dodaje se i da vojska posjeduje bespilotne letjelice Orbiter, kao i manji broj daljinski upravljanih oružanih stanica na Patrijama, ali da eventualna odluka o zabrani nabave naoružanja od Izraela ne bi imala utjecaj na Oružane snage RH.

Još jedan ministar iz Vlade potvrdio je da Hrvatska razmatra mogućnost privremene suspenzije jednog dijela suradnje s Izraelom. “Time bi se poslala jasna politička poruka”, rekao je u subotu ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman, naglašavajući da se ne bi radilo o “prekidu dijaloga” već “političkom pritisku”.

“U okviru rasprava koje se vode u EU Hrvatska razmatra mogućnost priključenja sve većem broju država članica koje, privremenom suspenzijom jednog dijela suradnje s Izraelom, žele poslati jasnu političku poruku”,

rekao je Grlić Radman, dodavši da se radi o suradnji unutar programa Obzor Europa, glavnom instrumentu Europske unije za financiranje znanstvene i inovacijske suradnje.

Izraelski F-16 Barak iznad Knina 2018. godine

Veleposlanik Države Izrael u Hrvatskoj, Gary Koren, u razgovoru za HRT kazao je kako neće komentirati poziv predsjednika Zorana Milanovića da Hrvatska prekine trgovinu oružjem i vojnom opremom s Izraelom. Dodao je kako misli da će se naći način za suradnju u budućnosti. Govoreći o sukobu na Bliskom istoku rekao je da rat može stati u bilo kojem trenutku – ako Hamas položi oružje i oslobodi taoce. Međutim Hamas je u subotu poručio kako“ neće položiti oružje osim ako se ne uspostavi nezavisna palestinska država. Palestinska militantna organizacija je u priopćenju rekla da “oružani otpor ne može biti napušten osim potpunim povratkom naših nacionalnih prava, od kojih je prvo uspostava nezavisne, potpuno suverene palestinske države s Jeruzalemom kao glavnim gradom“.

Zanimljiv je ovaj salto u odnosima Hrvatske i Izraela napravljen tijekom proteklih 7 godina. Dok se u vrijeme mandata ministra obrane Damira Krstičevića forsirala kupovina izraelskih borbenih aviona F-16 Barak, strateška vojna suradnja Hrvatske i Izraela proglašena je važnijom od suradnje s hrvatskim tradicionalnim partnerom SAD-om. Štoviše, tim je povodom u Zagrebu održana i konferencija obrambenih industrija Hrvatske i Izraela, a tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović je zaključila da ovdje “nije riječ samo o prodaji vojne opreme, nego i prvom koraku ka dugotrajnijem strateškom odnosu Hrvatske i Izraela.” Uz nabavu Baraka Izrael je vezao i niz drugih projekta navodno važnih za Hrvatsku – od poljoprivrednog navodnjavanja do izgradnje tvornice streljiva i cyber obrane, a izraelski borbeni avioni zajedno s hrvataskim MiG-ovima nadlijetali su Knin tijekom proslave VRO Oluja 2018. godine. No ti su projekti i navodno veliko prijateljstvo Hrvatske i Izraela misteriozno nestali s propašću nabave izraelskih F-16, baš kao i vježbe koje su OS RH trebale provoditi s izraelskim Oružanim snagama. Jedino što je ostalo, barem prema Vladinim dokumentima, je “Memorandum o suglasnosti između Vlade RH i Izraelske nacionalne uprave za kibernetiku Države Izrael o suradnji u području kibernetičke sigurnosti” usvojen u rujnu 2019., te “Memorandum o suglasnosti između MVP RH i MVP Države Izrael o strateškom partnerstvu” iz prosinca 2020. Tim više je onda zanimljiva aktualna izjava ministra Anušića o tome kako gotovo ne postoji suradnja između OS Hrvatske i Izraela, niti kupovina izraelskog naoružanja.

Prošlo je točno mjesec dana otkako je Međuresorno povjerenstvo zaprimilo ponude na aktualnom hrvatskom natječaju za nabavu višenamjenskog borbenog aviona. Proći je vjerojatno još dobrih mjesec dana kako bi se saznalo kome je ponuđeno da dostavi BAFO (najbolju i konačnu ponudu). U međuvremenu, predsjednik države nastavio je agitirati za novi američki F-16 da bi uoči prošlotjednog dolaska Mikea Pompea u Dubrovnik povukao kočnicu, a izaslanstvo HRZ-a posjetilo je Francusku i isprobavalo Rafale, nakon čega je – pritisnut pitanjima – ministar obrane Mario Banožić rekao da će se ići u posjet svim ponuđačima.

Dok je ta tvrdnja još uvijek dvojbena, a neki ponuđači joj se čak i otvoreno čude, predstavnici Lockheed Martina – američke kompanije koja proizvodi F-16 – prošloga su tjedna boravili u Hrvatskoj. Osnovna namjera je bila kontaktirati s predstavnicima hrvatske industrije i akademske zajednice, kako bi se razmotrile moguće suradnje u slučaju hrvatske kupovine F-16 Blok 70. Uz to, ova je američka mega-kompanija po prvi puta svoje propagande aktivnosti usmjerila i prema široj javnosti, privremeno u Zagrebu instaliravši simulator kabine za F-16 Blok 70 kojeg su, osim studenata Fakulteta strojarstva i brodogradnje, mogli isprobati i pripadnici HRZ-a, novinari, te nekoliko „običnih“ građana koji su tu priliku osvojili na nagradnoj igri Veleposlanstva SAD-a u Hrvatskoj.

Bila je to prilika i da porazgovaramo s Monique Brown, regionalnom direktoricom Lockheed Martin Aeronautics, koja nam je otkrila da je već samo dovođenje simulatora u Hrvatsku bilo priličan posao:

„To je naša prva aktivnost s demonstratorom koju je Lockheed Martin radio od izbijanja bolesti COVID-19. Trebalo je dobiti posebne dozvole – morali smo ići do samoga vrha naše kompanije da bi dobili potrebne dozvole. Ondje smo predočili protokole, sigurnosne protokole… trebalo je razviti maske, trebalo je razviti odgovarajuće štitnike, i onda je trebalo osmisliti kako će se osigurati odgovarajuće socijalno distanciranje, i kako će ljudi dezinficirati opremu prije korištenja, ne bi li osigurali da svatko može raditi na simulatoru sigurno. Ali Hrvatska je za nas vrlo važan partner i sretni smo što možemo sudjelovati u ovoj nabavnoj kampanji“.

U ovom natječajnom postupku bio je zahtjev za informacijama (RfI), pa onda zahtjev za ponudom (RfP). Pretpostavljam da je ponuda sastavljena u suradnji između LM i Vlade SAD-a…

„Od nas se zahtijevalo da pružimo informacije prema Vladi SAD u obliku namjenskog zahtjeva. Dakle, da pružimo naše cjenovne podatke za ono što zovu ‘Contractor Furnished Equipment’ – naši zrakoplovi i sve ono što nema dijelove iz fonda Vlade SAD-a, jer su te stvari u domeni Vlade SAD. Tako su nas tražili cijene za taj naš dio i onda smo mi pomogli pružiti i tehničke materijale, informacije i odgovore o našem dijelu programa. Kao što smo rekli, veliki dio tog ‘total package’ pristupa dolazi od Vlade SAD – obuka, održavanje, i drugo. Dakle, taj dio je osiguran od Vlade SAD-a,  spojen s ovim našim dijelom, i onda otposlan prema hrvatskoj Vladi“.

Pogledaju li se dosadašnji ugovori Bugarske i Slovačke o kupovini F-16 Blok 70/72, mogu se dosta jasno dobiti omjeri i parametri Lockheed Martinove ponude Hrvatskoj. LM je preko Vlade SAD-a Hrvatskoj ponudio nove avione F-16 Blok 70, koji će u slučaju hrvatskog „DA“ biti proizvedeni u tvornici u Greenvilleu u saveznoj državi Južna Karolina. S obzirom na red pred tom tvornicom, i pojedine zemlje koje su kupile veći broj aviona F-16, kada bi Hrvatska uopće mogla doći na red i dobiti svoje avione, ako se za njih odluči?

„Postoji standardno vrijeme potrebno za pribaviti, isporučiti i staviti u uporabu takav avion. Mi sad gledamo na 3-4 godine od potpisivanja ugovora da bi bili sposobni isporučiti zrakoplove“, kaže gđa Brown.

LM nudi samo nove avione

Dok se čekaju avioni „ispod čekića“, bi li Lockheed Martin mogao u međuvremenu započeti ili s obukom tehničkog osoblja, ili nešto vezano uz tzv. „širi paket“?

„Da. Vlada SAD-a bi pružila obuku za pilote, a LM bi vjerojatno bio uključen u neke dijelove obuke za održavanje aviona. No to bi započelo u ranijim fazama procesa, dok mi još gradimo same avione, ne bi li pripremili Hrvatsku da bude sposobna koristiti te avione tako da kad dobijete avione da onda možete odmah na njima i letjeti“.

Znači, to bi bilo otprilike godinu-dvije nakon potpisa ugovora?

„Uobičajeno je da to započne vrlo skoro nakon potpisivanja, u smislu da se naš ugovor s Vladom SAD-a  ne veže nužno i neposredno s hrvatskom mogućnošću da bude započeta obuka. Dakle, do toga može doći i istodobno“.

Ima li LM veze i s ekonomski aspektima sporazuma o kupovini aviona?

„Da, da. Ta industrijska partnerstva za svaku veliku prodaju se obavljaju u sferi Lockheed Martina. Dakle, mi već razgovaramo s industrijom u Hrvatskoj ne bi li procijenili postojeće sposobnosti, ne bi li ocijenili koje su jake strane, tako da možemo naći prave partnere za investiranje, tako da ti partneri mogu poduprijeti hrvatske Oružane snage u okviru ovog ugovora“.

Ova vrsta razgovora usko je vezana uz OS RH i vojnu stranu svega toga, za same avione, ili… ?

„Ne. Dakle, mi smo bacili vrlo široku mrežu, u nekim slučajevima ima stvari… Kao što znate, prema propisima EU, sve što je vezano za kupovinu mora biti vezano s interesima nacionalne sigurnosti Hrvatske. Mi smo gledali sklapati partnerstva s industrijom koja će moći podržati hrvatsku uključenost u ovaj program, gdje može biti i komercijalnih interesa, gdje mi možemo iskoristiti te jedinstvene sposobnosti u našem opskrbnom lancu. Ili npr. jedna IT kompanija s kojom radimo, koja prvenstveno radi na sigurnosnim arhitekturama i cyber, mogla bi biti savršeni pružatelj koji bi mogao surađivati s IT sistemima. Dok su njihove jake strane i njihovi dosadašnji klijenti možda bili samo u komercijalnom sektoru, oni možda imaju dobrih strana koje bi ih činile dobrim industrijskim partnerima u podršci hrvatskoj kupovini“.

Uoči prezentacije simulatora, od profesora s Fakulteta strojarstva i brodogradnje moglo se čuti da Lockheed Martin razgovara i s hrvatskom akademskom zajednicom o nekom vidu suradnje. Kakva bi to vrsta suradnje mogla biti?

Profesor Zdravko Terze

„Ne moram vam posebno o tome pričati, ali, kao što je moj kolega spomenuo, dio pogodbe je da pokušamo izvidjeti ima li uzajamnog interesa LM-a i Sveučilišta u nekim slučajevima u kojima mi vidimo interes. Započelo smo s istraživanjem i razvojem, i u tim nekim situacijama se neki naši interesi poklapaju, i kad god ustanovimo partnerstvo – a to kažem u slučaju svakog NATO saveznika – pokušavamo maksimizirati te međusobne benefite“.

Takvi bi odnosi mogli započeti i odmah nakon potpisivanja ili bi također zahtijevali neki prijelazni period?

„Apsolutno. U nekim slučajevima imate projekte i programe koji su direktno vezani s ovom glavnom temom. U nekim drugim slučajevima treba upoznati vašu industriju, vaše istraživačke institucije… Ima tih nekih gotovo prirodnih odnosa koji predstavljaju mogućnosti za obje strane – i za akademsku zajednicu i za LM. A te stvari nas i ne moraju nužno tražiti sklapanje formalnog ugovora da bi krenuli u takav partnerski odnos“.

Znači, može biti i da takvi elementi ne budu čvrsto uklopljeni u ugovor od njegovog početka?

„Točno. Dakle, ima nekih stvari koje će biti direktno vezane s programom, koje će biti industrijski projekti kao dio ponude… ne bi li se uključilo hrvatsku industriju kao dio programske podrške, s obzirom na njihovu sposobnost da budu dio. A ima i drugih mogućnosti na vidiku kroz ocjenjivanje industrije i tih istraživačkih ustanova i akademske zajednice … Lockheed Martin ima 4 osnovna područja svoje poslovne aktivnosti, preko 100.000 zaposlenih, i mnogi od njih…“

Koja su to poslovna područja?

„‘Aeronautika’ (Aeronautics), u kojem sam ja. Zatim, ‘Projektili i upravljanje vatrom’ (Missiles and Fire Control Systems) – oni imaju PAC-3 MSE, to je dio Patriot programa, THAAD – taktički projektili, Hellfire – to je MFC. Uz to imamo ‘Rotary mission systems’ – tu spada naš Sikorsky, sestrinska tvrtka, tu je Black Hawk, ali oni također rade po pitanju radarskih sustava, oni pružaju podršku i mornarici po pitanju AEGIS sustava – AEGIS sistem je također unutar toga. Oni rade sustave upravljanja misijama na podmornicama, dakle tu je čitav niz sposobnosti okupljen. Taj ‘Rotary mission systems’ ima vjerojatno više linija raznih proizvoda unutar sebe nego bilo koje drugo poslovno područj. Ima tu mnogo raznih drugih stvari za koje su specijalisti – IT arhitekture, cyber …  I onda imate ‘Svemirske sustave’, s kojima sam dobro upoznata. Oni su, mislim, odradili više misija na Mars od bilo koga drugoga. Oni imaju svoj centar za provedbu misija u svemiru iz kojeg se upravljalo onim vozilima na Marsu, i uključeni su u ORION program koji će, nadajmo se, biti misija s ljudskom posadom na Marsu. Oni također rade i komercijalne satelitske komunikacije, mikro satelite, i puno raznih stvari. U svim tim poslovnim područjima mi uvijek tražimo jedinstvene tehnologije i jedinstvene sposobnosti, i posebno svaki put kada krenemo odlikovati ili uspostavljati odnos s nekom zemljom, s njenim oružanim snagama, s njenom industrijom, i kad uočimo te neke prirodne sinergije, odnosno te mogućnosti za sklapanje partnerskih odnosa, mi ih iskoristimo“.

Hrvatska nabavlja Black Hawk helikoptere. Ako se ne varam, imamo i LM radare, operativne, i mnogi ljudi to navode kao veliki uspjeh, vrlo su zadovoljni s njima. Jesu li to također polja koja bi mogla biti uključena u ovaj širi posao vezano uz borbene zrakoplove?

„Ja vjerujem da da. Dakle, kada počinjemo gledati na borbene avione ne samo kao na avione, kada počinjemo gledati na sposobnost zračne borbe, vidimo i sve više naših klijenata u NATO savezu koji nastoje integrirati te sve sposobnosti ne bi li bili što efikasniji. Tako da imate i vrlo naprednog lovca kakav je F-16 s jedinstvenim sustavima koji onda mogu podupirati i pružati informacije kroz tu mrežu NATO interoperabilnosti, Link-16 posebice, koji onda može raditi i preuzimati tokove podataka iz radara, ali i prosljeđivati podatke i drugim sustavima, npr. Black Hawkovima. Kako krenete nabavljati više takvih sustava, vidjet ćete prednosti kada se sve to krene zajedno uvezivati“.

Uvezivanje s regijom

Bilo je mnogo govora o tome da Hrvatska pokušava ojačati ili uspostaviti sposobnosti koje bi mogle biti korisne za naše vlastite svrhe, ali i za NATO partnere. Postoji li mogućnost koristiti nešto naše infrastrukture, nešto od tog znanja, da se postignu širi učinci koji bi išli preko naših granica?

„Ako mogu biti iskrena… Naučila sam ponešto dodatno radeći zadnje vrijeme s Hrvatskom i s nekim drugim zemljama u ovoj regiji o nekim partnerstvima koje Hrvatska već ima, bilo u NATO okviru ili u nekim drugim užim okvirima, kao što je MATC – ‘Multinational Aviation Training Center’, koji se oslanja na prednosti čitavog niza zemalja – Mađarske, Češke, Slovačke i Hrvatske – ne bi li pružio obuku raznim pilotima iz različitih zemalja. Tako da, saznavši za to i u razgovoru s nekim od naših klijenata u pojedinim tim zemljama, tu definitivno izgleda da se cijeni posao koji je već obavljen u Zadru u tom zrakoplovnom centru. Bilo je tu razgovora, pa i zbog 300 dana sunca na godinu u tom dijelu Hrvatske, je li to mogućnost koju bi mogli iskoristiti za provođenje šire obuke za čitavu tu regiju? Dakle, mi smo uzbuđeni da možemo istražiti te mogućnosti i vidjeti što možemo postići i u suradnji s nekim našim drugim kupcima, ne bi li svaka od tih zemalja koje pribavljaju neku od naših naprednih sposobnosti mogla početi razvijati i neku svoju specijalnost. Mi bi rado pomogli Hrvatskoj s tom njenom specijalnošću, takav regionalni centar“.

Ako se ne varam, Rumunjska je nedavno pričala o uspostavi neke vrste napredne sposobnosti održavanja za F-16, vezano s njihovom vlastitom industrijom.

„Mi imamo partnerstvo s njihovom industrijom ne bi li omogućili da dalje razviju svoju sposobnost potpore avionima F-16, dakle svojim avionima F-16. Oni istražuju da li bi se upustili u unapređivanje svojih trenutnih F-16 koje su preuzeli od Portugala kroz TPT („Third Party Transfer“). To su stariji zrakoplovi i trebalo bi na njima dosta velikih zahvata obaviti za taj upgrade. Dakle, to je sposobnost o kojoj se priča“.

Unutar takve jedne mreže suradnji, bi li takve sposobnosti onda bile na raspolaganju i za hrvatske potrebe?

„Ja sam sigurna da bi Rumunji bili oduševljeni obaviti takve stvari i za Hrvatsku. Mislim, imamo industrijske partnere širom regije… Ključ je da oni budu na pravoj razini i u dobrom položaju da mogu poduprijeti i naprednije sposobnosti Bloka 70. No, za sada Rumunjska nije pribavila Blok 70. Da, oni bi bili u stanju obaviti nešto F-16 posla (a ima još starijih F-16 u regiji) – ali kada pričamo o Bloku 70, oni za njega još nemaju sposobnosti. Ako bi npr. Slovačka ili Bugarska, koje nabavljaju Blok 70, razvile svoju nekakvu domaću sposobnost održavanja, tada bi to bilo nešto od čega bi i Hrvatska potencijalno mogla imati koristi“.

Priprema li se nešto takvo?

„Pa evo, trenutno sada… još smo u fazi kada pokušavamo ustanoviti u koje projekte Slovačka i Bugarska zapravo žele investirati, i u koje sposobnosti žele investirati kao dio njihovih programa. Kada kupite manju flotu, možete si lako predočiti da ne možete sami raditi sve jer to može biti i vrlo skupo. No možda s vremenom, dakle jednom kada ćemo imati bolju i jasniju ideju o sposobnostima koje će oni zapravo imati unutar svojih programa, mislim da će onda biti i prirodnih sinergija među tim zemljama po pitanju izgradnje tih jedinstvenih sposobnosti kojima mogu i podržavati jedni druge u tom širem okviru“.

Uloga Lockheed Martina u izraelskoj ponudi

Izraelska ponuda odnosi se na rabljene F-16. Izrael kao jedan poseban korisnik, kao zemlja s puno specifičnosti, ne treba Lockheed Martin za puno stvari koje može obaviti sam…

„Da. Za svoje zrakoplove oni su uvelike neovisni, ali ipak se i dalje na nas oslanjaju za podršku njihovim zrakoplovima. Ali imaju dovoljno autonomije, to je točno“.

Hipotetski – ako bi netko uzeo izraelske zrakoplove i pokušao ih vratiti u NATO sferu, to nije nikad dosad rađeno…?

„Ne“.

Pretpostavljam da bi LM morao igrati ulogu u tom procesu?

„Da“.

Koliko je daleko uznapredovao proces određivanja što bi trebalo napraviti u takvom postupku? Je li to dobro poznato unutar vaše tvrtke?

„Naše je shvaćanje da je State Department, nakon konzultacija s LM-om, odobrio prijedlog iz Izraela da se ponudi zrakoplove Hrvatskoj“.

Dakle, to je velika razlika prema situaciji od prije par godina?

„Da“.

Za sav posao koji bi se napravio u takvom okviru, pretpostavljam da bi se to moralo raditi kod vas, u vašim F-16 pogonima?

„Ja nisam upoznata s detaljima toga što je odobreno. To je između Izraela i Vlade SAD-a. Moje je shvaćanje da je Vlada SAD-a napravila sve što je mogla, ne bi li probala maksimizirati uštede na troškovima i izvedivost tog aranžmana, pa čak i ako bi to značilo da bi se posao potencijalno radio i u Hrvatskoj umjesto da se letjelice nužno mora prebacivati natrag u SAD“.

Ako je to obavljeno, onda imamo NATO kompatibilne letjelice F-16, recimo Blok 30, koje samo nalikuju Baracima?

„Oni bi morali biti NATO… Dakle, taj standard kojeg Vlada SAD  uvijek primjenjuje znači da Hrvatska, kao NATO saveznica, mora biti interoperabilna s drugim NATO snagama. Zbog toga postoje neki standardi koji su nužno zajednički za sve članice, i koje svojim ‘upgrade-om’ uvodi i Rumunjska, kojima se osigurava da su interoperabilni, da zadovoljavaju jednake komunikacijske standarde s preostalim saveznicima. Dakle, to je namjera – da se osigura da i Hrvatska ima sigurne te interoperabilne zrakoplove“.

Bi li u takvoj situaciji LM preuzeo i kakvo jamstvo na tako obavljen posao?

„Prema našem shvaćanju, Vlada SAD-a bi tražila još jedan vezani FMS posao, što je vrlo standardno u slučajevima TPT-prodaje, kojim bi Vlada SAD zajamčila da je posao obavljen prema tim standardima. Naravno, ima tu nekih zabrinjavajućih stvari zbog toga što su uvijek tu i neke nepoznanice koje postoje kod svakog ‘upgrade-a’. To bi moglo nositi i dodatne troškove, i dodatno vrijeme, i dodatne rizike. Mislim da su to one točke koje zabrinjavaju sve strane u ovom poslu jer nikad ne znate točno što je na stvari dok ne otvorite posao i vidite sami“.

Ali ako netko sada ima takav žestoko korišten avion, koji je opet NATO kompatibilan… Bilo je govora o njihovom unapređivanju u okviru SLEP programa koji bi dao dodatne letne sate i produžio životni vijek ovih letjelica. Da li je nešto takvo već bilo rađeno u Lockheed Martinu? Na Bloku 30?

„Letjelice Blok 30 mogu biti podvrgnute produljenju životnog vijeka, dok starije varijante nemaju tu sposobnost. Takav program produljenja životnog vijeka neće dodati puno godina, ali može dati neku količinu letnih sati. Dakle, neće dodati 5, 8, 10 godina, ali može dodati neku količinu letnih sati tim avionima“.

Da li bi se takav avion moglo dalje podići, recimo do razine Bloka 72?

„Ne“.

Bilo je govora da bi se neke od tih starijih aviona stvarno moglo radikalno modernizirati. To ovdje nije slučaj?

„Ako pitate inženjere, oni mogu napraviti baš sve. To je slučaj i s našim inženjerima. Oni mogu sve rastaviti do osnovnih sastavnih dijelova, no to bi moglo trajati i 10-15 mjeseci, i moglo bi koštati više nego novi zrakoplov. Pri tome što se sve teorijski može napraviti samo je nebo granica, ovisno o tome koliko je opsežan ‘upgrade’. Mislim da oni ne mogu dovesti zrakoplov…  Znam da ne mogu dovesti takav zrakoplov do onog što zovemo ‘Viper’ – to je jednostavno previše. To bi trajalo puno predugo i opet – bilo bi vam bolje da ste jednostavno kupili novi – zbog ukupne cijene. Ali je li moguće dovesti letjelicu prema tome da bude strukturno sigurna i da ima NATO kompatibilne sposobnosti? To je realistično. No treba upozoriti da se radi o starijim avionima, u nekim slučajevima pojedini njihovi dijelovi se više ni ne proizvode – dakle, kao što sam rekla, susrećemo se tu s problemom temeljitog zastarijevanja (‘Obsolescence’) na mnogim od tih starijih aviona. Neki od naših korisnika, koji su inače vrlo zadovoljni s F-16, ujedno su i jako frustrirani jer ne mogu nalaziti dijelove koje trebaju i onda kupuju starije rabljene letjelice ne bi li ih kanibalizirali za te neke dijelove. Popravljaju ih, i takve ih onda koriste. Na sebe preuzimate izuzetan izazov kroz kupovinu nečega što je toliko staro. Ja mislim da je to jedno promišljanje koje treba imati na umu kad se kupuje. I nažalost, čak i s ‘upgrade-om’ ima nekih dijelova koje bi morali probati naći ili bi morali platiti nekome da ih ponovno počne proizvoditi. Dakle, to su sve izazovi koji su inherentni takvom unapređenju. No, interoperabilni i strukturno sigurni – to mogu biti“.

Da li su se do sada radili kakvi slični zahvati na F-16 – takvi kakve bi mi trebali u toj situaciji?

„Trenutno ima takvih ‘upgrade-a’ koji su započeli. I pokazali su se izazovnima“.

Dakle, to ipak ne bi bilo kompletno bez ikakvog presedana?

„Napraviti ‘upgrade’ zrakoplova? Za nas bi bilo potpuno bez presedana raditi ‘upgrade’ zrakoplova koje nismo redovito održavali u toj konfiguraciji i pojedinačno. Zbog toga je to bez presedana“.

Za mene kao promatrača bilo je to začudno za čuti, ali hrvatska strana je u nekoliko navrata izražavala potpuno povjerenje u provedivost i priuštivost takvog postupka. Ja sam to smatrao prilično hrabrim…

„Da“.

Hrvatska nije tražila posjet SAD-u

Vratimo se na ponudu novih F-16 Blok 70. Hrvatsko izaslanstvo nedavno je bilo u posjetu Francuskoj. Da li je bilo nekih posjeta ili bilo kakve najave tog tipa prema Lockheed Martinu u okviru aktualnog natječaja?

„Ne, koliko ja znam. Nema posjeta SAD-u ili infrastrukturi kompanije LM kojih bi ja bila svjesna. (…)  No to bi moglo imati veze i s COVID-om“.

Ako bi takav zahtjev bio postavljen, da li bi to bilo provedivo?

„Da, naravno“.

Prije nekog vremena bilo je govora o tome da bi neke komponente sustava F-16 nakon kupovine bile za nas zatvorene. U međuvremenu Hrvatska je postala članica NATO-a, okolnosti su se izmijenile, no ima li u Bloku 70 komponenti koje nam nije dozvoljeno dirati u avionu? Koliko su široke ovlasti nacije koja kupuje takvu tehnologiju?

„Dakle, to ovisi. To određuje Vlada SAD, ali mnogo toga je vezano s osiguravanjem, s održavanjem hrvatske sposobnosti. Nije to pitanje samog ograničavanja Hrvatske koliko održavanja sigurnosti i operativnosti samog sklopa i informacija u njemu. Svi ti protokoli koji se tiču vrlo naprednih i kompleksnih sposobnosti, i u njima sadržanih sigurnosno osjetljivih informacija, svi ti protokoli određuju se zajedno između Hrvatske i SAD… i ti razgovori, te diskusije, uspostavljaju osnovnu infrastrukturu i sve drugo potrebno za sigurno djelovanje takvih aviona. Mislim da ćete razumjeti da – kad se radi o najnaprednijem lovcu 4. generacije – da Vlada SAD iznimno brine oko osiguravanja da sve one stvari koje predaje Republici Hrvatskoj budu sigurne na obostranu dobrobit“.

Da li je do sada u aktualnom natječaju bilo kakvih zahtjeva za dodatnim informacijama, nekakvim dodacima ili razjašnjenjima, s hrvatske strane?

„Ne prema Lockheed Martinu“.

Fokus ove Lockheed Martinove ponude je na novim avionima – tu govorimo o 12.000 letnih sati?

„Najmanje. Od novog aviona dobiva se 12.000 letnih sati. Tu se dobiva i 40 godina, dok rabljeni izraelski, koliko god bili dobro preuređeni, definitivno neće trajati toliko – maksimum bi tu bio 3.000 letnih sati s takvim ‘upgrade-om’“.

Standard koji se kod nas spominjao prije 2 godine bio je 100-120 sati na godinu. Dakle, tu bi 12.000 letnih sati dalo i bitno više od 40 godina?

„Ali to traži u nekim slučajevima i korištenje potpuno novih motora. U nekim slučajevima ti motori i ne odgovaraju konkretnom avionu, jer onda govorimo o potpuno novom motoru koji se treba nanovo prilagoditi ugradnji u postojeći avion. Ja nisam ekspert i nisam inženjer, ali bavim se ovime dugo vremena i naučila sam ponešto radeći s njima – jasno mi je da ako pitate inženjera je li nešto moguće, on će vam reći naravno da je, ali će vam također dati i popis… Znate, ono, 30 stranica svih izazova koje treba nadići da bi se to nešto postiglo, i svih onih zahtjeva koje treba ispuniti da bi se to obavilo, kao i shopping listu koja ide s time“.

I onda kad se podvuče crta, iznos bi mogao biti nevjerojatno visok?

„Da. I reći ću vam – kada sam spominjala gledanje svih opcija koje su na raspolaganju Hrvatskoj, i naši inženjeri su isto to napravili. Mislim, treba naći priuštive opcije koje su NATO interoperabilne. Mi smo posvećeni tome da napravimo sve što možemo ne bi li i vi sklopili najbolji mogući posao. Ako se za to odlučite, podržavat ćemo vas koliko možemo, samo želimo da Hrvatska razumije što je moguće i za koju cijenu“.

F-35 ne zadovoljava hrvatske uvjete

Lockheed Martin preko Vlade SAD nudi nove, ispod čekića avione F-16 Blok 70. Da li je takva ponuda bila plod američke odluke, ili je to bilo nešto što je Hrvatska tražila?

„Koliko ja shvaćam, a da ponovim – nisam dio američke Vlade – Hrvatska je objavila RfP usmjeren prema svim NATO saveznicima za što god su mogli ponuditi, a da ispunjava zahtjeve navedene u tom RfP. Iako je inicijalno Vlada SAD odgovorila nudeći razne avione, neki od njih nisu baš do kraja ispunili te navedene zahtjeve, i zato… Npr., tražila se i letjelica dvosjed. F-35 proizvodi se samo u konfiguracijama s jednim sjedalom. Dakle, to je bio zahtjev i oni su zato izbačeni iz daljnjeg razmatranja. To je razlog zašto je Vlada SAD-a odlučila odgovoriti s ponudom F-16 Blok 70“.

Da, bilo je nekih pitanja zašto Hrvatska nije dobila ponudu F-35. Znači, hoćete reći da postoje točni uvjeti zbog kojih se naši zahtjevi nisu poklapali s takvom potencijalnom ponudom?

„Točno. Zbog zahtjeva za letjelicom dvosjedom – to je obično obučna varijanta koja će omogućiti Hrvatskoj da sama uvježbava svoje posade“.

Posljednjeg dana rujna ugašena je najstarija izraelska eskadrila borbenih aviona F-16. U srijedu, 30. rujna ove godine, preletom lovaca F-16 C/D iznad zrakoplovne baze Ramat David na sjeveru Izraela završilo je jedno važno razdoblje u povijesti Izraelskog ratnog zrakoplovstva. 117. eskadrila – nama dobro poznata budući su u njenom sastavu bili nesuđeni hrvatski borbeni avioni Barak (odnosno F-16 Blok 30) – bazirana u bazi Ramat David otišla je u povijest, a sve kako bi se ondje otvorilo novo zrakoplovno razdoblje i povećala efikasnost obrambenog sustava Izraela. Gašenje eskadrile dio je višegodišnjeg vojnog plana pod nazivom „Momentum“, kojim se uvodi novi ustroj izraelskih Oružanih snaga i obavlja nabava novih oružnih sustava, uključujući i kupovinu više aviona 5. generacije. Za narednih godinu dana „Momentum“ je predvidio gašenje 117. eskadrile i jednog tenkovske bojne, te uspostavu nove pješačke divizije.

Zapovjednik Izraelskog ratnog zrakoplovstva, general-bojnik Amikam Norkin, objavio je u veljači ove godine namjeru gašenja 117. eskadrile: „Namjera mi je iskoristiti prednosti ove prigode kako bih bolje pripremio Ratno zrakoplovstvo za buduće izazove. Poboljšat ćemo se i nastaviti razvijati relevantne i utjecajne zračne snage. To je zapovjedni te profesionalni izazov, i siguran sam da će zapovjednik Eskadrile i zapovjednik Krila proći ovaj test“, rekao je tada general Norkin.

Francuski Mirage u sastavu 117. eskadrile

Osim što je najstarija, 117. eskadrila (nazvana i „First Jet Squadron“) bila je i jedna od najaktivnijih – osnovana je u zrakoplovnoj bazi Ramat David sada već jako davne 1953. godine, i od tada je sudjelovala u svim izraelskim ratovima. Kako navode izraelski izvori, ta je Eskadrila prva oborila neprijateljski avion koji je zašao u izraelski prostor 1955. godine, do danas je zabilježila ukupno 124,5 presretanja i oborila ukupno 121 neprijateljski zrakoplov. U povijesti je zabilježena kao prva eskadrila koja je oborila neprijateljski avion borbenim avionom F-16, kao i prva na svijetu koja je oborila MiG-23. Eskadrila je 1981. sudjelovala u akciji „Opera“ (ili „Babilon“), odnosno u napadu na irački i reaktor u Osiraku nedaleko Bagdada. Tijekom svojih 67 godina operativnog djelovanja u Zrakoplovnoj bazi Ramat David, 117. eskadrila koristila je razne zrakoplove – u vrijeme njenog osnutka, to su bili avioni Gloster Meteor iz Velike Britanije, potom su 1962. u sastav Eskadrile ušli francuski avioni Mirage. Nakon 1980. godine 117. i 110. eskadrila prve su integrirale borbene avione „Netz“ (F-16 A/B).

„Iako je ukidanje eskadrile tužan događaj, ona utjelovljuje trenutni plan optimizacije Izraelskog ratnog zrakoplovstva dok se prilagođavamo promjenjivom okruženju. Postati ekonomski učinkovitiji sada omogućuje nam poboljšanja u narednim godinama. Sve do svojih posljednjih dana, 117. eskadrila bila je operativno aktivna u raznim regijama i branila je izraelsku sigurnost. Duh eskadrile, njezini ljudi, njezini poginuli članovi i njihove obitelji duboko su utisnuti u naša srca i oni su ti koji čine i održavaju njezinu snažnu baštinu. Eskadrilo 117, ponosan sam na tebe“, rekao je u svom završnom govoru zapovjednik IAF-a, general-bojnik Amikam Norkin.

Dva tjedna prije gašenja 117 eskadrile, svečano je umirovljeno njenih 14 pripadnika, uključujući i pilote. Njima u čast održan je prelet borbenih aviona F-16 Barak. Za razliku od kolega iz drugih eskadrila, svježe umirovljeni pripadnici 117. eskadrile neće nastaviti biti njenim pričuvnim osobljem, s obzirom da je ona ugašena 15 dana nakon njihovog odlaska u mirovinu. Bio je to ujedno i posljednji let određenog broja zrakoplova iz sastava 117. eskadrile.

Zrakoplovna baza Ramat David bila je i ostat će matična baza za preostale izraelske Barake

Većina pripadnika 117. eskadrile, kao i postojeća pričuva, prebacit će se u druge eskadrile koje koriste avione „Barak“, odnosno F-16 C/D. Plan povećanja učinkovitosti Izraelskog ratnog zrakoplovstva predviđa da se u nekoliko narednih mjeseci svi borbeni avioni iz „Barak“ flote prebace u bazu u Ramat Davidu, te da se tamo onda okupe i svi članovi zrakoplovnih posada. Plan je da se tako okupljena divizija „Barak“ pojača s jednom namjenskom eskadrilom za održavanje, prvenstveno specijaliziranom za održavanje F-16 C/D.

*Photo (osim posljednje): IAF/Facebook

Danas, 09.9. u 9 sati, započelo je zaprimanje ponuda za borbene avione, koje je Hrvatska, odnosno Vladino Međuresorno povjerenstvo za nabavu višenamjenskih borbenih aviona, zatražilo putem RfP-a 15. siječnja ove godine. Zahtjev za ponudu VBA upućen je na adrese 7 država – SAD, Švedske, Francuske, Italije, Norveške, Grčke i Izraela.

Prva ponuda pristigla u Ministarstvo obrane, gdje se jutros sastalo Međuresorno povjerenstvo obnovljeno u zadnji čas, bila je ona iz Švedske, a švedska veleposlanica u RH, Diana Helen Madunic, po predaji ponude kratko je izjavila:

Švedska veleposlanica nakon predaje ponude (Photo: screenshot N!)

„Jako sam sretna i zadovoljna da je Švedska danas predala ‘government-to-government’ ponudu Hrvatskoj za nabavu borbenih aviona. Sustavi Gripen jako su dugo važan dio švedskih Oružanih snaga i, naravno, iz tog su razloga važan dio švedskog obrambenog sustava. Kako danas, tako i u budućnosti. Iz iskustva možemo potvrditi da je sustav Gripen odlična platforma za suradnju i partnerstvo sa svim zemljama koje koriste Gripen, posebno u ovoj regiji Češkom i Mađarskom. Danas smo ovdje jer se nadamo da će i Hrvatska u budućnosti postati dio ovog Gripen partnerstva“.

U pratnji švedske veleposlanice bili su predstavnici Švedske agencije za opremanje obrambenog sustava (FMV), koja je nešto kasnije priopćenjem i potvrdila da je u ponudi švedska Vlada ponudila 12 novih Gripena C/D, kao i logističku podršku te obuku za pilote i tehničare HRZ-a. Uz ponudu, Saab je priložio i poseban paket strateške suradnje koji će dodatno ojačati hrvatsku obrambenu industriju.

„Švedska i Saab nude cjelovito te dugoročno rješenje za hrvatsku domovinsku sigurnost koje će osigurati zaštitu svih građana i granica Republike Hrvatske u nadolazećim desetljećima. Ako Hrvatska odabere Gripen, Saab je spreman prenijeti svo raspoloživo znanje i tehnologiju te uspostaviti regionalni zrakoplovni centar u Hrvatskoj. Time bi se razvila dugoročna suradnja s lokalnom obrambenom industrijom, ali i akademskom zajednicom, što bi u konačnici rezultiralo otvaranjem i do 500 novih visokotehnoloških radnih mjesta”,

stoji u izjavi Jonasa Hjelma, starijeg potpredsjednika i voditelja poslovnog područja aeronautike u Saabu.

Nakon Šveda, na Krešimirov trga došao je veleposlanik SAD-a u Republici Hrvatskoj Robert Kohorst. On nije ništa komentirao, tek se naknadno oglasio na svom Twitteru.

„Sjedinjene Države su ponosne što pružaju opcije po pitanju borbenih zrakoplova dok Hrvatska nastoji obaviti stratešku nabavu višenamjenskih borbenih aviona. Hrvatska je važan i cijenjen NATO saveznik, te naš partner u jačanju sigurnosti širom regije i globalno“,

napisao je veleposlanik Kohorst, ilustrirajući tu objavu i fotografijama s prošlogodišnjeg gostovanja Nacionalne garde Minnesote pri HRZ-u.

Osim Kohorsta i Madunic, na ulazu u MORH viđeni su i predstavnici veleposlanstava Francuske i Izraela.

To je potom u svom iznimno kratkom priopćenju potvrdila i Vlada RH, koja je u jednom rečenici priopćila:

„U Ministarstvu obrane RH u Zagrebu u srijedu, 9. rujna 2020. godine, Međuresorno povjerenstvo zaprimilo je ponude za nabavu višenamjenskog borbenog aviona od Kraljevine Švedske, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske Republike i Države Izrael“.

Nešto malo prije 13 sati pred okupljene novinare na Krešimirovom trgu izašli su supredsjedatelji Međuresornog povjerenstva Zvonimir Frka Petešić i admiral Robert Hranj.

Francuska delegacija nakon predaje ponuda (Photo: screenshot HTV)

„Bila je najavljena mogućnost da 7 država sudjeluje, međutim Norveška je odustala s obzirom na činjenicu da nije mogla ispuniti postavljene kriterije, a što se tiče grčke ponude i talijanske – oni nisu mogli odgovoriti u zadanim rokovima koji su, kao što znate, već produženi za 4 mjeseca s obzirom na korona krizu. Unatoč tome, nisu mogli udovoljiti jasno postavljenim rokovima koji su dio procedure i koji se ne mogu mijenjati jer inače bi se narušio cijeli proces koji mora biti vrlo jasan i transparentan, i sa istim uvjetima za sve ponuđače“,

objasnio je Zvonimir Frka Petešić manji broj ponuda od očekivanog. Što se daljnjih rokova tiče…

„Cijeli ovaj proces validacije i evaluacije bi trebao trajati oko 3 mjeseca, i do kraja godine će Višeresorno povjerenstvo dati prijedlog prema svim kriterijima koji će se, dakle, uzeti u obzir, ono što ćemo smatrati da je najpovoljnije, najbolje, optimalno za Hrvatsku, a onda nakon toga… Možda admiral Hranj može reći nešto o drugoj fazi procedure, gdje će biti uključena i druga tijela…“,

prebacio je Frka Petešić riječ drugom supredsjedatelju, admiralu Robertu Hranju.

„Ulazimo u drugu fazu, završnu fazu odabira aviona. Ono što je pred nama je u stvari težak i naporan rad Povjerenstva i stručnjaka iz Ministarstva obrane i ostalih ministarstava, gdje ćemo prvo u sljedeća dva mjeseca kako kažemo – izvršiti validaciju tih pristiglih ponuda. To će podrazumijevati intenzivnu interakciju sa svim ponuditeljima koji su odgovorili na naš zahtjev za ponudama, i kada se završi proces validacije, kada se potvrdi da su svi elementi ponude ono što mi očekujemo od njih, onda ćemo ih zatražiti za još jednu, završnu i najbolju ponudu – Best and Final Offer (BAFO). Nakon što primimo te najbolje ponude, idemo u proces procjene svake ponude po utvrđenoj metodologiji. Taj proces trajat će otprilike mjesec dana. Mi smo zacrtali točan datum koji je obvezujući samo za nas – 12. prosinca. Nakon toga izrađuje se studija izvedivosti i po dogovorenoj proceduri prezentirat ćemo naš prijedlog saborskom Odboru za obranu i Vijeću za obranu. I završni prijedlog uz stavove ova dva tijela ide na Vladu. Kad će to točno biti – u ovoj fazi je teško reći“,

pojasnio je daljnji tijek postupka admiral Robert Hranj u prvom takvom nastupu dvojice predsjedatelja Međuresornog povjerenstva od njegova osnivanja lani.

Iako je u ovoj fazi postupka nemoguće iznijeti bilo kakve detalje ponuda, Hranj je ipak nabrojao modele aviona koji su jutros ponuđeni:

„To nije tajna, jer otprilike tako smo i mi definirali naše zahtjeve prema ponuditeljima, potencijalnim ponuditeljima. Ono što smo danas saznali, potvrdili bolje reći… Kraljevina Švedska nudi novi avion Gripen C/D model, SAD nude novi F-16 Blok 70, Francuska nudi polovni model aviona Rafale – ne znam točno koji je tip, i Izrael nudi polovni model F-16 Blok 30“.

U svim ovim ponudama tražio se tzv. totalni pristup, rekao je dalje admiral Hranj: „Totalni paket, koji podrazumijeva i simulator, inicijalni paket naoružanja, obuku pilota, tehničkog osoblja, infrastrukturu – dio infrastrukture, održavanje, alate i pribor, i slično.“ Koliko je novaca Hrvatska spremna izdvojiti, također nije trenutno poznato, jer kako je rekao Zvonimir Frka Petešić: „To su odluke koje će se donositi u kasnijoj fazi. Treba najprije vidjeti što sve točno sadrža ponude, i ne samo u smislu iznosa nego i u smislu zapravo rokova uplaćivanja, dakle to je jedno malo složenije pitanje koje će se razmotriti kada se detaljno analizira i taj financijski aspekt ponuda“.

Na pitanje novinara jesu li to oni isti avioni koje je nudio Izrael i u prethodnom pokušaju nabave, Hranj je odgovorio:

„To su fizički modeli… tzv. ‘tail numbers’ … ipak je prošlo dvije godine, ali to je u osnovi Barak F-16 Blok 30. Naravno, kad se uključuje avion treće zemlje, znači jedna zemlja ga je proizvela, a druga zemlja je vlasnik i prodaje ga, onda to kad je u slučaju američkog aviona, američki proizvođač, onda neminovno uključuje i američku stranu. Znači, to bi mogli reći da će biti trojni aranžman ako se odlučimo za to. Znači, to obavezno podrazumijeva dogovor s Izraelom i obavezno podrazumijeva dogovor sa SAD-om. Lockheed Martin… ali mi razgovaramo s američkom Vladom. Znači, što god bilo, bit će preko američke Vlade“.

Kao i u prvom pokušaju, i ovoga puta Izrael mora nužno surađivati sa SAD-om, odnosno proizvođačem Lockheed Martinom, potvrdio je Frka Petešić: „U ovoj fazi izraelska ponuda bi bila takva da bi se… Dakle, američka strana bi bila uključena u samom početku cijele te procedure i na taj način bismo osigurali da imamo tripartitni dogovor između triju Vlada“. Na pitanje da je zeleno svjetlo unaprijed osigurano, Frka Petešić je odgovorio: „Upravo to.“

Mogu li ovi danas ponuđeni avioni stići u Hrvatsku do 2023.-2024. godine, kada HRZ-ovim MiG-ovima navodno ističu resursi, supredsjedatelji Međuresornog povjerenstva nisu željeli spekulirati bez detaljnog uvida u ponude: „Naravno da je to nama jedan od ciljeva. Hoće li to biti 2023. ili ’24. to možemo odgovoriti samo nakon detaljne analize pristiglih ponuda”, rekao je admiral Hranj, koji je već prije nekoliko mjeseci rekao da se u MORH-u i GS OS RH razrađuje i alternativni scenarij privremenog NATO air-policinga nad Hrvatskom. No sve u svemu, zaključio je Frka Petešić, „Mislim da možemo biti zadovoljni. Ovo su vrlo kvalitetne ponude, sve su vrlo ozbiljne države, da imamo zapravo dvije ponude koje se odnose na nove avione i dvije ponude koje se odnose na rabljene avione, i to je na tragu onoga što smo zacrtali kao ciljeve. Ciljevi su da to zapravo budu avioni 4. generacije, da to budu avioni koji su zapravo kompatibilni s NATO standardima i da su to zapravo zapadne tehnologije, i to je ono što smo dobili i zbog toga smo zadovoljni“.

Upravo traje još jedna runda pokušaja ne bi li se riješilo problem koji je prošle godine potkopao posao prodaje rabljenih borbenih aviona F-16 iz Izraelskog ratnog zrakoplovstva (Israeli Air Force – IAF) Hrvatskoj. “U ovoj fazi posrednici razgovaraju sa svim bitnim stranama ne bi li utrli put za novu rundu pregovora“, izjavio je jedan vrlo visoko pozicionirani izvor u obrambenom resoru. Tijekom 2019. (zapravo 2018., op.prev.) Izrael je ponudio i počeo pregovore s Hrvatskom o poslu koji je uključivao prodaju unaprijeđenih F-16C, zrakoplova koje se povlačilo iz službe pri IAF ne bi li se njima zamijenilo MiG-ove 21 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Pa ipak, u vrlo uznapredovaloj fazi pregovora, Washington je uložio veto na ovaj posao (kojeg se procjenjivalo na 500 milijuna USD za 12 aviona), tvrdeći kako nisu bili obaviješteni o detaljima ugovora te tražeći da svi izraelski sustavi instalirani u te avione budu uklonjeni.

Zrakoplovi F-16 ACE verzije opremljeni su sa IAI/Elta EL/M-2032 radarom za upravljanjem vatrom sposobnim i za mod sintetičkog stvaranja radarske slike (Synthetic Aperture Radar – SAR), dajući time poboljšani zrak-zrak i zrak-zemlja učinak, gdje je tu dogradnju trebala provesti Israel Aerospace Industries (IAI) u suradnji s još nekim izraelskim poduzećima. Taj paket dogradnje također uključuje Elbitov sustav Helmet Mounted Display, gdje se ciljevi i razni bitni podaci također prikazuju i na 3 zaslona o boji veličine 5*7 palaca (oko 12,7 *17.,8 cm) u zrakoplovu F-16 ACE.

F-16 ACE može biti opremljen širokom paletom oružnih sustava i senzora, uključujući tu, ako taj posao bude sklopljen, još neke izraelske sustave kao što su to Rafael Python-5 rakete zrak-zrak.

*tekst autora Ariea Egozija objavljen je 14. svibnja 2020. na web-stranici časopisa European Security & Defence (https://euro-sd.com/), a u originalnom obliku dostupan je na adresi: https://euro-sd.com/2020/05/news/17264/attempts-to-revive-croatia-f16-deal/

Nakon slanja Zahtjeva za ponude, u srijedu 15. siječnja, viceadmiral Robert Hranj, direktor Glavnog stožera OS RH i supredsjedatelj Međuresornog povjerenstva Vlade RH za za nabavu višenamjenskoga borbenog aviona gostovao je u emisiji Tema dana na prvom programu Hrvatske televizije. U samo desetak minuta, urednica i voditeljica Zrinka Grancarić prošla je niz tema vezanih uz nanovo pokrenut postupak javne nabave borbenih zrakoplova za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, pruživši javnosti ukupno drugu priliku čuti nešto detaljnije iz nutrine inače radikalno medijski zatvorenog Međuresornog povjerenstva Vlade RH. Za početak, nametnuo se spomen slanja zahtjeva baš na sedam međunarodnih adresa (dvije za nove i pet za rabljene avione), što je Hranj objasnio riječima:

“Pa, ovako… Mi smo prije jedno pet mjeseci poslali pisma kojima smo tražili interes drugih država da nam ponude avione. U tim smo pismima naveli koji su kriteriji koje tražimo od tih država kad nam dostavljaju ponude. Prije svega, radi se o avionima 4. generacije, avionima koji moraju biti u službi još 25 i više godina, 12 aviona, avioni koji su proizvedeni u državama EU-a ili NATO-a. I, kad smo analizirali zaprimljene odgovore… Znači, poslali smo pismo u 26 država i još jednu agenciju. Kad smo analizirali odgovore došli smo do ovog rezultata. To je rezultat petomjesečnog rada“.

Sve može, svi igraju

Konkretno, radi se tu o “kad govorimo o novim avionima… Znači, radi se o američkom F16, od… znači, direktno iz SAD-a… Radi se o novom Gripenu, Švedska. A kod korištenih aviona govorimo o avionima F16 Grčke, Izraela i Norveške, odnosno Eurofighter – Italija, i Rafal – Francuska“. Dok se kod novih F-16 prilično jasno radi o modelu block 70/72, zanimljiva je referenca na “nove Gripene” – što bi na prvi pogled značilo model E/F, iako se do sada redovito spominjalo tek modele C/D. Slična je nedoumica uvedena i u krug zanimljivih rabljenih aviona, u koje su svrstani američki F-16 (jednomotorni), ali iz nekog razloga i Eurofighter te Rafale (dvomotorni te radikalno skupi) – čime je i ozbiljnost sastava ove kategorije već u startu dovedena u pitanje. Dodatne dileme je pobudilo uključivanje u razmatranje i Izraela, kojem je taman bila obilježena godišnjica propasti ponude za F-16 Barak, što je Hranj komentirao začudnom suzdržanošću:

“U svakom slučaju, puno više ćemo znat’ nakon što dobijemo odgovor i od Izraela. Izrael je, kao i ovih ostalih šest država, zadovoljio uvjete u našem pismu kojim smo tražili interes. Tako da… u želji da budemo objektivni, transparentni, poslali smo i Izraelcima ponudu… Zahtjev za ponudom. A njihov odgovor će nam dati malo više detalja o tome jesu li uspjeli otkloniti one prepreke iz prošlog pokušaja“.

U okolnostima takve priče o svojevrsnom letećem cirkusu jasno je kako nema baš nikakvih jamstava da će novi postupak završiti bolje od prethodnoga, što je priznao i sam viceadmiral Hranj: “Pa, mislim… Nitko ne može garantirati da će biti uspješno. Nema 100 postotnog jamstva da će to biti dobro. Međutim, ovaj put ipak imamo povjerenstvo koje je sastavljeno od predstavnika iz više ministarstava, više agencija. Bogatiji smo za jedno ogromno iskustvo prvog procesa i vjerujem da, ako ništa drugo… da ćemo svi u povjerenstvu dat’ sve od sebe da ovaj proces uspije“. Naravno, ako ne uspije, zasigurno opet neće biti nitko kriv, a neće biti ni ikakvih troškova, bez obzira na slanje materijala poštom ili radne sate Međuresornog povjerenstva, odnosno bilo koga tko bi pristigle ponude trebao evaluirati (budući da je Međuresorno povjerenstvo trenutno u krnjem sastavu i upitno sposobno ući u tehničke pojedinosti ponuda ili međunarodne pregovore o kupoprodaji).

Što se metodologije provedbe posla tiče, izgleda da sve može – i široki natječaj, ali ujedno i izravni pregovori, o kojima je Hranj izjavio: “Pa, mi već jesmo direktno razgovarali sa mnogim zemljama. Razgovarali smo sa SAD-om, razgovarali smo sa Francuskom, Italijom, Švedskom. I dalje ćemo direktno razgovarati sa svim zainteresiranim državama, kako u objašnjavanju i pojašnjavanju njihovih odgovora na naša pitanja, tako i možda sutra u nekom ozbiljnijem neposrednom razgovoru. To prije svega ovisi o odluci na koji način ćemo u konačnici i nabavljati avion“.

O cijenama drugom prilikom

S obzirom na ovakvu širinu zahvata, ne čudi ni izbjegavanje viceadmirala Hranja da se upusti u vezanu raspravu o cijenama pojedinih opcija koje su tražene – gdje se već na prvi pogled jasno vidljive razlike (koje u pitanje dovode i smisao pojedinih upita) prikrilo općenitom frazom: “Pa, teško je u ovoj situaciji govoriti o cijeni. Cijena ovisi o mnogim faktorima. Ovisi o stanju aviona, ovisi o načinu dogovora tog posla. Mi se u ovoj fazi ne opterećujemo tim pitanjem. To će svakako biti jedan od ključnih elemenata u selekciji, završnoj selekciji najbolje opcije. Ali, u ovom momentu ne razmatramo to“. Na dodatno pitanje voditeljice o barem načelnim novčanim granicama za prebiranje ponuda, Hranj je ustrajao u izbjegavanju makar i bazičnih odgovora:

“Pa, to će biti, prije svega, odluka koju će morat donijet’ Vlada… A ta će odluka ovisiti, između ostaloga, i o načinu financiranja koje ćemo uspjet dogovorit sa državom koja će nam ponuditi najbolji avion. Hoće li to biti jednokratno plaćanje, što je vrlo malo vjerojatno, hoće li to biti u višegodišnjim otplatama, ili takva neka opcija… Znači, o tome će ovisiti i način našeg planiranja potrebnih sredstava“.

Ovom je prilikom dodatno potvrđeno i skraćivanje roka za podnošenje međunarodnih ponuda Republici Hrvatskoj. Naime, dok se još krajem studenog spominjalo 5 mjeseci, sad je jasno da će taj period biti primjetno kraći: “Pa, ne bi govorio o mandatima Vlade. Prije svega, ono što smo mi sebi zacrtali, to je… odgovor kad očekujemo – datum kad očekujemo odgovor. Znači, 7. svibnja očekujemo prvi odgovor država. Nakon toga dali smo sebi i njima dva mjeseca za procjenu njihovih ponuda. Ako nešto treba popravljati, ako nešto nam nije jasno -to ćemo validirat u dva mjeseca. I onda u konačnici, nakon toga, još jedan mjesec za konačnu analizu i procjenu ponuda – u želji da do kolovoza odaberemo najbolju opciju za Hrvatsku, i da to ponudimo hrvatskoj Vladi“. Prema tome, analiza ponuda i vezane preporuke bi na stolu premijera Plenkovića trebale stići dobrano nakon okončanja perioda hrvatskog predsjedavanja EU, i taman u vrijeme za koje se nagađa o raspisivanju parlamentarnih izbora – čime bi se lako potvrdile i bojazni o donošenju odluke za trajanja tzv. “tehničke vlade”, predizborno smanjenih ovlasti.

Stranci nad RH kratkotrajno, ako bude sreće

Naravno, kako god se Hrvatska premišljala, samo je nedvojbeno da vrijeme neumitno curi – tako da je sve bliža 2023. godina kada bi počeli isticati resursi postojećih hrvatskih MiG-21 borbenih zrakoplova. Hranj je tog tjesnaca svjestan, ali ga on ne zabrinjava ili plaši:

“Da, avioni koje sad imamo, MiG-21, počinju izlaziti iz operativne uporabe… temeljem propisa, 2023., 2024. – kako koji konkretan avion. U međuvremenu, mi se nadamo da ćemo donijet odluku koji avion kupiti, od koje države, od kog partnera, i koji model. Konkretno, hoćemo li tada zadržat naše zrakoplovstvo? Ja se nadam da ćemo imati sposobnosti , odnosno, da ćemo riješiti pitanje aviona do tada. Treba vidjeti. U svakom slučaju postoje i drugi načini kako riješiti pitanje nadzora našeg neba. Mi kao članica NATO-a imamo određene opcije na raspolaganju“.

Po pitanju raspoloživih opcija za slučaj prestanka nacionalnih sposobnosti Republike Hrvatske za vlastiti nadzor zračnoga prostora, iznesen je bio čitav niz opcija, uz minimalno objašnjavanje svake pojedine. No, pravi je biser tu je osvanuo na kraju, sa spomenom razmatranja opcija barem kratkotrajne predaje čuvanja hrvatskoga neba (možda baš po mađarskome modelu ustrojenom ljetos, što je ministar Krstičević vehementno opovrgavao još krajem rujna prošle godine):

“Pa, to su opcije – kada vam države NATO-a, u dogovoru s vama, pružaju pomoć. Znači, ima nekoliko država u NATO-u koje su primijenile taj model. To su, recimo, u našem susjedstvu Slovenija, Albanija, vjerojatno sutra Crna Gora, gore na sjeveru baltičke zemlje, Island, i slično. Svi ti modeli su malo različiti. Možda bi zahtijevalo puno vremena, da sad kroz svaki model prođemo. Ali, postoje modeli, i ja se samo nadam da to neće biti dugotrajno rješenje, jer… da ćemo u međuvremenu riješiti pitanje aviona za Hrvatsku“.

Mi se nadamo da neće biti ni kratkotrajno rješenje, a kamoli dugotrajno – budući da rješavanje “pitanja aviona za Hrvatsku” nije ništa lakše od “pitanja brodova za Hrvatsku”, odnosno i šireg “pitanja opstanka HRZ-a u Hrvatskoj” ili “pitanja opstanka HRM-a u Hrvatskoj” – odnosno, pitanja postupnog općeg svođenja OS RH na tek kopnene snage manje vatrene moći i niže tehničke razine pripadajuće opreme.

Veselije za kraj…

Za kraj je viceadmiral Hranj pokušao biti ponešto više optimističan. Hrvatske sposobnosti za prihvat novih aviona ocijenio je “ne tako lošima”, objasnivši “Pa, iskreno rečeno, ovi inicijalni razgovori sa našim potencijalnim partnerima su pokazali da i nismo toliko loši, koliko smo mi možda i mislili. Posebno po pitanju infrastrukture. Naša infrastruktura na Plesu je prilično dobra. Naravno da će sve to trebati malo nadograditi” – s koncentracijm na Pleso – “jer ćemo tu vjerojatno imati ove borbene avione – pošto će trebat radit air-policing iznad cijele Hrvatske“.

Pa ipak, pitanje pilota je i nadalje izazov, a prema Hranju: “Trebamo, prije svega, dobiti više mladih ljudi koji se odlučuju za pilotski poziv. I onda počet’ intenzivno obuku. Mi smo već sad u kontaktima s nekim našim partnerima, gdje planiramo obuku za naše pilote. I čim budemo imali naznaku o kojem modelu aviona se radi, mi ćemo krenut’ u realizaciju obuke naših pilota i tehničara“. Time su po prvi puta dane i konkretnije naznake o programu inozemne obuke pilota, čije je zasnivanje Međuresornom povjerenstvu Vlade RH bilo zadano još pri njegovu osnivanju, paralelno s poslom provedbe javne nabave borbenih aviona za HRZ.

Robertu Bobu Kohorstu već je prošlo 14 mjeseci mandata u Republici Hrvatskoj. Nije uvijek bilo mirno. Kupnja izraelskih zrakoplova F-16, koja je naprasno propala, dosta je, barem kroz pisanje medija i diplomatske kuloare, opteretila odnose SAD-a i Hrvatske.

Kako biste ocijenili razinu sveukupnih odnosa SAD-a i Republike Hrvatske? Je li propast gotovo potpisanog ugovora o kupnji američkih borbenih zrakoplova iz Izraela, iz poznatih razloga, pogoršala relacije između Washingtona i Zagreba?

Hrvatska i Sjedinjene Američke Države imaju odličnu suradnju na mnogim područjima. Pogotovo u vojnom segmentu. Doista ne vidim da je program kupnje zrakoplova F-16 završio neuspjehom. Sve što se dogodilo je dio procesa. SAD je, u tom smislu, spreman pomoći ako Hrvatska to zatraži.

Istina je da je Izrael prihvatio odgovornost zato što ugovor o prodaji zrakoplova nije potpisan. Istodobno, mediji u Hrvatskoj nisu mogli izbjeći pisanje o razočaranju zbog tvrdog stava SAD-a. Nije li vaša vlada mogla učiniti više kako bi se spasio cijeli posao?

Moje je mišljenje da su Sjedinjene Američke Države snažno stajale u podršci tog posla. Učinili smo sve ono što se od nas tražilo. Uključujući i tzv. Third Party Transfer (dopuštenje za prodaju američke tehnologije trećoj strani, op.a.). Sjedinjene Američke Države nisu razočarane. Rekao sam da na sve ovo gledamo kao na proces i da je ovo samo jedan korak u tom procesu. Nadamo se da će Hrvatska, u konačnici, sklopiti pravi posao i kupiti zrakoplove.

Što to znači kad kažete sklopiti pravi posao? Imate li neke indicije što će se dogoditi s nabavkom novih borbenih zrakoplova ili što planira hrvatska strana u sljedećim mjesecima?

Vlada je, mislim, pokazala interes za nastavkom procesa odabira borbenog zrakoplova F-16. Nemamo specifične informacije koji su točno planovi hrvatske strane. No mi smo prenijeli vašoj Vladi spremnost da se uključimo u proces kad oni to zatraže.

Stalno naglašavate kako je SAD bio vrlo jasan o uvjetima prodaje zrakoplova, uključujući i zahtjev za demontažom izraelske elektronike prije isporuke Hrvatskoj. Zašto bi onda Izrael pristupio tenederu imajući na umu stroge američke odredbe koje bi, sasvim je jasno, ubile ugovor s Hrvatskom već na samom početku?

Čujte, nemam pojma kakve su bile nakane izraelske strane od ulaska u pregovore. Od početka je postojalo očekivanje da će zrakoplovi dobiti opremu sukladnu NATO standardima što je posebno važno za Hrvatsku. Ti zrakoplovi su morali biti u stanju komunicirati s drugim zrakoplovima kako bi postali dio vrijednih kapaciteta Saveza. Dakle, znalo se da će avioni trebati opremu koja je kompatibilna NATO-u. Ali zaista ne mogu ništa reći o tome kakve su bile namjere uključenih strana.

Što biste rekli na tvrdnje da je Hrvatska ispala kolateralna žrtva konflikta Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, a ne tek trapavi kupac, kako se to pisalo u hrvatskim medijima?

Ne bih rekao da je riječ o sukobu. Više o procesu. U svake pregovore su uključene različite strane. One trebaju postići dogovor s kojim će svi biti zadovoljni. Nije do toga došlo, a to je opet dio procesa. Ako Hrvatska želi, sad može ponovno pokrenuti nabavku borbenog zrakoplova. Vjerujem da će, na kraju, vaša zemlja učiniti ono što će za nju biti najbolje. Ništa nije propalo, to je proces kako bi se pronašlo najbolje rješenje.

Hoćete li biti razočarani ako Hrvatska, primjerice, kupi borbene zrakoplove koji nisu proizvedeni u Sjedinjenim Američkim Državama, unatoč vašem angažamanu?

Svakako bismo voljeli da Hrvatska kupi američke zrakoplove F-16. A koje točno, odlučit će Hrvatska. Ali da. Htjeli bismo da ih kupite.

Kako biste odgovorili na tvrdnje iz medija da je odluka o zaustavljaju prodaje izraelskih F-16 donesena ovdje, u ambasadi u Buzinu kraj Zagreba, a ne u Washingtonu?

Ovo veleposlanstvo, naše Ministarstvo vanjskih poslova i naše Ministarstvo obrane potpuno su podupirali prodaju zrakoplova Republici Hrvatskoj. Učinili smo sve što je bilo u našoj moći da Hrvatskoj omogućimo da postigne svoj cilj. Nismo vas blokirali ili se na taj način uplitali.

Što kažete na informacije da ste umalo bili proglašeni personom non grata?

Ne znam ništa o tome. Mislim da to nema veze s istinom niti da se o tome ozbiljno razgovaralo.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević bio je pod neviđenim pritiskom zbog toga jer nije potpisan ugovor. Kakvo je vaše mišljenje o pozivima hrvatske oporbe na njegovu ostavku?

Ministar Krstičević je sudjelovao u pregovorima i smatram da je učinio posao za svaku pohvalu. Ne mislim da je na meni da ocjenjujem njegove postupke. Ti su pregovori bili složeni, ali kako se to zna dogoditi u poslu, dvije strane, Hrvatska i Izrael, nisu postigle zadovoljavajući dogovor. Zato je Hrvatska odustala. Uvijek treba biti spreman reći ne ako niste zadovoljni ishodom. To je ispravna odluka Vlade RH koja je time, između ostaloga, zaštitila i sačuvala hrvatski proračun.

Održan je niz sastanaka između vas i ministra obrane. O čemu ste razgovarali, jeste li pružali neke savjete hrvatskoj strani i, ako jeste, koje?

Sadržaji sastanaka između predstavnika Vlade SAD-a i Republike Hrvatske su povjerljivi. Ne smijem ulazili u detalje. Tijekom pregovora trudili smo se pružati podršku kad je to od nas traženo. Ni u jednom trenutku nismo se neprimjereno postavili ili sprečavali pregovore.

Okej, ali jeste li kao američki diplomat s mandatom u Hrvatskoj razočarani činjenicom da ovaj posao nije uspio?

Nisam. Uopće. Mislim da je Hrvatska ispravno postupila odbacivši sporazum koji im nije osigurao ono što su željeli. Tako se i treba postaviti kad ne postižete ono što vam treba.

Sad iz vas kao da progovara biznismen…

Biznismen bi napravio istu stvar kao i političar. Treba zaštititi svoj novac, zaštititi proračun i postići ono što zapravo želite. Ako je za to potrebno više vremena ili drugi krug pregovora, neka tako bude. To je sasvim prihvatljivo. Hoću reći da je Hrvatska učinila baš ono što je trebala.

Kako će se razvijati američko-hrvatska vojna suradnja u budućnosti? Primjerice, Srbija je iz Rusije, Kine i Bjelorusije dobila značajne količine naoružanja i vojne opreme. Imajući na umu ne tako davna iskustva, Hrvatska nije baš sretna takvom situacijom. Slažete li se?

Ne znam što su to Rusija i druge države dale Srbiji, ali znam da SAD snažno podržava hrvatske oružane snage. Tijekom proteklih godina donirali smo Hrvatskoj više od pola milijarde dolara vojne opreme, uključujući borbene helikoptere Kiowa Warrior, borbena vozila i oklopna terenska vozila, pokretne kuhinje, dva Black Hawk helikoptera vrijedna više od 50 milijuna dolara… Dakle, snažno podupiremo hrvatske oružane snage kako u opremi, tako i u obuci koju organiziramo za hrvatske časnike na američkim vojnim učilištima. Nije, naravno, sve u vojnoj opremi, važan je stupanj znanje i obuke. Mi, dakle, vjerujemo da imamo posebno vojno partnerstvo s Hrvatskom.

* Intervju s veleposlanikom SAD-a Robertom Kohorstom objavljen je u tjedniku Express od 29. ožujka 2019. godine, te online na www.24sata.hr u ponedjeljak, 01. travnja 2019. Ovdje su preneseni njegovi obrambeni dijelovi, dok se cijeli intervju autora Igora Alborhettija, može se naći na adresi https://www.24sata.hr/news/robert-kohorst-spremni-smo-pomoci-u-nabavi-novih-aviona-622027?fbclid=IwAR03BoJpnbod1mkpcW2Bp7HwFTkqZepWOnVzDyRWh0cnEPnDx0iTblX84-Q

** Photo: Obris.org

Saborska rasprava o Interpelaciji o radu Vlade radi postupanja Vlade RH vezane uz nabavku eskadrile borbenih aviona, koja je počela u četvrtak 14. veljače 2019. godine u 15 sati, protegla se do duboko u noć – tek je negdje oko 23:15 sati konačno proglašen njen kraj. Načelno, nije tu bilo puno iznenađenja – opozicija protiv vladajućih, poluprazna i na trenutku vrlo prazna sabornica, te niz rasprava ni o čemu. No, ipak je bilo i određenih odstupanja od uobičajene šprance – Vladin stav iznosio je premijer Andrej Plenković, a ne – kako se očekivalo – potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. Štoviše, Krstičević je primijenio drugu taktiku – biti neprimjetan i tih, pa je progovorio tek nakon gotovo 4 sata rasprave, i to u okviru 5-minutnog odgovora. S druge strane, glavnu riječ kod predlagatelja nije imao predsjednik SDP-a Davor Bernardić, već staloženi Peđa Grbin.

Grbin je na početku same rasprave u ime predlagatelja, a to je 16 zastupnika SDP-a, iznio neke nelogičnosti koje su pratile ovaj proces nabave aviona F-16 Barak iz Izraela, postavio je određena pitanja za koja misli da bi MORH i Vlada nužno trebali dati odgovor, te je iznio prijedloge o minimumu promjena koje bi trebale biti implementirane u neku buduću mega-nabavu vojne opreme, bez obzira radi li se o avionima ili nekoj drugoj vrijednoj robi. Za početak, Grbin je naveo da je zbog ovog postupka neuspjele kupovine izraelskih aviona Republika Hrvatska izgubila 2 dragocjene godine, kao i znatna novčana sredstva – no u kojem obimu ne zna se, jer „Vlada te podatke krije kao zmija noge“, te su dovedena u pitanje hrvatska savezništva (dosegnuta razina suradnje sa SAD-om kao najvažnijim partnerom RH u obrambenim pitanjima). Kao najvažniju u ovoj cijeloj priči, Grbin je istaknuo činjenicu da je

„… ova nabava pokazala da Ministarstvo obrane, dok mu je na čelu političar gospodin Krstičević, nije sposobno i nema znanja potrebnih za provođenje ovako opsežnih nabava. Ministarstvo obrane na čelu s gospodinom Krstičevićem nije kompetentno na adekvatan i transparentan način provesti nabavu koja se od njega očekuje“.

Potom je Grbin podsjetio da je tijekom dvije godine od početka procesa, a posebno u zadnjih nekoliko mjeseci, od strane MORH-a i političara Krstičevića iznesen niz nelogičnosti i neistina – od tvrdnji da je sve dogovoreno sa SAD-om i Izraelom, preko negiranja postojanja određenih dokumenata, pa na kraju osobnim puštanjem u medije nekih drugih dokumenata. Pritom je, smatra Grbin, vrlo vjerojatno prekršen zakon jer se radi o povjerljivim dokumentima, vojnim tajnama, te je „njihovim puštanjem, političar, gospodin Krstičević, doživio spektakularan neuspjeh – ti su dokumenti samo još jednom potvrdili ono što znamo od početka, a to je da nabava na način kako ju je gospodin Krstičević vodio od prvog dana bila osuđena na propast“. Kao uvod u kronologiju postupka nabave borbenih aviona, SDP-ov zastupnik Grbin pozvao se na DPR OS RH iz 2014. godine kojim je

„… utvrđeno da je životni vijek remontiranih MiG-ova otprilike negdje do 2024. godine i da je do kraja 2016. godine potrebno donijeti odluku i utvrditi koje su mogućnosti i modaliteti najbolji za razvoj HRZ-a i zaštite zračnog prostora RH. Postavlja se pitanje, i vrlo ozbiljno, koji su sve modaliteti analizirani, i što su te analize pokazale? Da li su te analize, recimo cost benefit analiza, pokazale da je upravo nabava eskadrile višenamjenskih borbenih aviona za Hrvatsku najbolja? Mislim da je to pitanje na koje nismo dobili odgovor, a vjerujem da mi kao zastupnici u Hrvatskom saboru, čitava hrvatska javnost, na to pitanje treba dobiti odgovor“.

U zahtjevu za ponudama iz 2017. godine MORH je pomiješao kruške i jabuke, novo i staro, Hrvatska je od svih ponuđenih aviona izabrala upravo izraelske, dijagnozirao je Grbin, ponavljajući nekoliko puta tijekom višesatne saborske rasprave pitanje – zašto baš ti i takvi avioni. Važan je detalj, smatra Grbin, da bez obzira što Hrvatska te avione kupuje od Izraela, „oni nisu izraelski po svojoj proizvodnji. Oni su američki, proizvedeni su u SAD, SAD su nositelj tehnologije, nositelj su intelektualnog prava na toj tehnologiji, i niti jedan transfer tih aviona u treće zemlje – a Hrvatska je u ovom slučaju bila treća zemlja – ne možete provesti bez suglasnosti SAD-a“. Kako suglasnost nije dana, tako ni avioni nisu kupljeni. Naizgled jednostavna priča, kaže predstavnik predlagatelja Interpelacije, počinje se komplicirati negiranjem hrvatskih dužnosnika da upozorenja SAD-a uopće postoje, ignoriranjem medijskih pitanja, te nespominjanjem problema čak i pred saborskim Odborom za obranu kao tijelom parlamentarnog nadzora.

„Što je najgore, povlače nas za nos i danas, kada je sve gotovo, kada je sve propalo, kada je sve iscurilo u javnost i kada je svakome jasno s kolikom je dozom bahatosti i arogancije Vlada RH pristupila ovom poslu. U modernoj, uređenoj i demokratskoj državi, koja je prihvatila koncept civilne kontrole oružanih snaga, u kojem je ministar svjestan da više nije general ni ratnik, da gospodine Krstičeviću – vi ste danas političar, u kojoj ministar mora raditi svoj posao za koji je plaćen, za koji je uostalom i izabran od strane nas, zastupnika u Hrvatskom saboru, postupak nabave vojne opreme mora biti transparentan. Ovaj to nije bio“,

zaključio je Grbin. Govoreći u ime predlagatelja, dakle 16 zastupnika SDP-a, Peđa Grbin je najavio da očekuje da se iza ove rasprave usvoji niz zaključaka kako bi se utvrdilo što je sve u ovom poslu pošlo krivo, te kako bi se osiguralo da se u svim budućim nabavama – pogotovo kada se radi o vrijednosti nabave koja teži nekoliko milijardi kuna – stvore kontrolni mehanizmi koji će spriječiti fijasko kakav smo doživjeli s izraelskim F-16-icama.

„Zbog toga insistiramo, kao minimum, da se u svim budućim nabavkama poštuje Zakon o obrani i da se sukladno čl. 6. st.2. toga Zakona traži prethodna suglasnost Odbora za obranu Hrvatskog sabora, ali isto tako tražimo da se razmotri potreba uvođenja jačeg parlamentarnog nadzora po uzoru na druge zemlje nad skupim postupcima nabave vojne opreme, jer je očito da sadašnji sustav ne predstavlja dovoljne kočnice amaterizmu i diletantizmu kojem smo svjedočili“,

zaključio je Peđa Grbin svoju uvodnu riječ.

Odgovor Vlade Republike Hrvatske

Šef SDP-a Davor Bernardić bio je u nastavku uvodne riječi zadužen za kronologiju odnosa sa SAD-om u ovom propalom poslu, da bi potom, nakon nekoliko replika, riječ u ime Vlade RH uzeo premijer Andrej Plenković. On je odmah na početku naglasio:

„Vlada Republike Hrvatske odbacuje sve navode iz Interpelacije kao neosnovane, neutemeljene i netočne te predlaže Hrvatskome saboru da odbije prijedloge zaključaka iz Interpelacije“.

Spomenuo je Plenković i da je odluka o pokretanju postupka nabave borbenih aviona „zasigurno jedna od najsloženijih strateških odluka o obrambenom resoru nakon završetka Domovinskog rata“, te da je jedan od razloga za pokretanje tog postupka bio i „neuspjeli remont aviona MiG-21 2013. godine, o čemu, koliko se sjećam, nije bio pokrenut postupak interpelacije iako je ovaj posao predmet kaznenih postupaka u Hrvatskoj i u Ukrajini“. Upravo je kasnije remont MiG-ova iz ministarskog mandata Ante Kotromanovića bio jedan od najčešćih protuargumenata zastupnika HDZ-a zastupnicima opozicije.

Plenković je potpisnike Interpelacije optužio da ne iznose valjane argumente, već se služe površnim ocjenama proizašlim iz nepoznavanja materije i vlastitog političkog oportunizma. U obranu Vlade je istaknuo: „Odgovorno tvrdim da su sve radnje u postupku nabave aviona provedene transparentno, u skladu sa zakonom, uz najbolju moguću vjeru i uz potrebnu dužnu pažnju“. Od nekoliko elemenata vezanih za postupak nabave borbenih aviona, Plenković je izdvojio razloge pristupa Government-to-Government (za kojeg su se, navodno, odlučili zbog prijašnjih iskustava u remontu MiG-ova, kao i zbog složenosti nabave), odgovornost Izraela za pokretanje postupka i dobivanje TPT-a, te uvjeravanje pojedinih dužnosnika SAD-a (konkretno – zamjenika ministra vanjskih poslova SAD) da će „SAD podržati bilo koji odabir“, te da „dobivanje odobrenja za TPT, ukoliko je riječ o izraelskoj ponudi, nije političko pitanje, odnosno nije upitno“. Pozitivan odgovor u smislu podrške kompanije za projekt nabave izraelskih F-16, rekao je Plenković, dobio je i ministar Krstičević od izvršne direktorice Lockheed Martina. Svi su ovi sastanci zatraženi prije nego je Hrvatska donijela konačnu odluku o odabiru, a održani nakon zaprimanja tzv. non-papera. „Dokument predviđa da Hrvatska donese odluku o odabiru platforme F-16 čime bi se iz postupka u tom trenutku isključila Kraljevinu Švedsku i prekršila odredba postupka nabave, jasno definirane zahtjevom za ponudu“, rekao je Plenković, dodavši i da je hrvatska javnost bila o svakom koraku u procesu nabave pravodobno izvještavanja, pa tako i o poteškoćama vezanima za ishođenje TPT-a, o čemu je Izrael izvijestio MORH 15. studenog 2018. Pritom je premijer Plenković iznio očitu neistinu, jer je upravo on 29. studenog 2018. pred saborskim zastupnicima tvrdio da ugovora s Izraelom nema jer se još uvijek na njemu radi, ali sve ostaje „kako je“.

Iako su i Plenković i Krstičević u nekoliko navrata do sada tvrdili kako se pripremaju za saborsku raspravu u kojoj će iznijeti sve relevantne činjenice, jučer se od obojice čulo malo toga novoga, s previše već dobro poznatih i učestalo ponavljanih fraza. Jedino konkretno novo bilo je detaljnije objašnjenje premijera Plenkovića o tome zašto je izraelska ponuda bila financijski najisplativija:

„Vezano za navode iz Interpelacije koji se odnose na cijenu, ponavljam da je vrijednost izraelske ponude iznosila 475 milijuna američkih dolara. Deset jednosjeda košta svaki 20 milijuna i 825 tisuća dolara. Dva dvosjeda koštaju 24 milijuna i 925 tisuća dolara. Ukupno 258 milijuna i 100 tisuća dolara. Simulator košta 25 milijuna i 400 tisuća dolara. Logistička potpora za letenje u Hrvatskoj, pričuvni dijelovi, uključujući tri pričuvna motora, potrošni materijal, dokumentacija, zemaljska oprema za letenje, paket za pregled svakog motora košta 64 milijuna dolara.

Usluge održavanja, popravaka i potpore letenja uključujući izraelsko osoblje u Hrvatskoj košta 43 milijuna i 100 tisuća dolara. Naoružanje i prateća oprema, rakete, bombe, topničke granate, nosači, maljci, vanjski spremnici za gorivo, naočale za noćno letenje koštaju 11 milijuna i 200 tisuća dolara. Obuka osoblja u Izraelu 17 milijuna i 800 tisuća dolara, pilotska oprema 18 kompleta i oprema za planiranje i analizu letenja 3 milijuna i 100 tisuća dolara. Izgradnja infrastrukture i prilagodba objekata 14 milijuna i 300 tisuća dolara. Trošak odgođenog plaćanja, sjećate se da je to bilo desetgodišnje razdoblje, 38 milijuna dolara. Sve zajedno 475 milijuna dolara. Ogromna razlika od knjigovodstvene cijene aviona iz 1988. godine, tako da imate sliku o onome što ste pitali.  
 
Za razliku od grčke, švedske i američke, izraelska ponuda jedina je ispunjavala sve zahtjeve iz natječaja – bila je potpuna, najkvalitetnija te financijski najisplativija“.

Plenković se osvrnuo i na vanjsko-politički aspekt afere „Barak“, tvrdnjom da je „netočan navod iz Interpelacije kojim se tvrdi da je zbog provedbe ovog procesa narušen međunarodni ugled Hrvatske“. Na kraju svog izlaganja, Plenković je ponovio da će se iz ovog postupka izvući određene pouke, „no odlučni smo kao Vlada da moderniziramo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, a na temelju odgovarajućih analiza i priprema krenut ćemo u nove aktivnosti. Vlada stoji iza potpredsjednika Vlade i ministra Damira Krstičevića!“. Ubrzo nakon toga Plenković je napustio Hrvatski sabor, vjerojatno u sklopu priprema za Minhensku sigurnosnu konferenciju na kojoj su za petak 15. veljače uz njega najavljeni i ministrica vanjskih poslova Pejčinović Burić i ministar obrane Krstičević.

A upravo tijekom 8-satne rasprave izuzetno malo se moglo čuti ministra Krstičevića, koji je tek pred kraj imao i svoj odgovor na interpelaciju kada je, među ostalim, zastupniku SDP-a Gordanu Marasu rekao: „Ostavku sigurno neću podnijeti jer ti to tražiš“.

Završna riječ predlagatelja

Iako je svjestan da u petak neće dovoljno zastupnika dići ruku za SDP-ove zahtjeve iz Interpelacije, Peđa Grbin se u svojoj završnoj riječi osvrnuo upravo na neodgovorena pitanja i nelogične tvrdnje koje su se mogle čuti tijekom 8-satne rasprave.

Prvo se Grbin osvrnuo na brojne HDZ-ove tvrdnje o skandaloznom remontu MiG-ova, pa je pitao: (1) „Pa, kad vas pitam, zašto je taj remont bio toliko loš? Zašto toliko imate protiv njega? Dajete mi onda objasnite, zašto ste čovjeka koji je vodio remont MiG-ova uzeli u povjerenstvo za nabavku F-16? Pa, ako je sve zabrljao, zašto ga i dalje koristite? Po svemu ovome što smo imali prilike danas čuti iz redova HDZ-a, taj čovjek je zaslužio najstrože zatvorske kazne – jer, kako stvari stoje, u toj nabavci nije ništa valjalo,“ te (2) „Dajte mi sad onda objasnite, ako ti avioni nemaju plovnu dozvolu, zbog čega je Ministarstvo obrane RH dopustilo… Ne samo dopustilo, nego danas najavilo da će ti avioni letjeti nad Slavonijom? I najavilo mogućnost probijanja zvučnog zida? Ako nemaju plovnu dozvolu, odakle pravo Ministarstvu obrane da to dozvoli i ne poduzme mjere kako bi to spriječilo, i osiguralo sigurnost naših pilota?“ Potom se osvrnuo na proračunska sredstva namijenjena avionima: „Jesmo ih nabavili 2018.? Nismo. Hoćemo li ih nabaviti 2019.? Nećemo. Pa u čemu je onda problem, uvažene kolegice i kolege, kada ja tražim da se novac koji je namijenjen za nešto što se neće iskoristiti preusmjeri, primjerice, u pulsku bolnicu ili pulsko sveučilište?“

Onda se Grbin dohvatio konkretne priče s nabavom F-16 Barak, pitavši nadležnog ministra obrane: „Ako je nabava aviona pokrenuta odlukom iz srpnja 2017., ako je odluka o izboru najpovoljnijeg aviona donijeta u ožujku 2018. … Pa, kako je moguće da se ministar Krstičević u ožujku 2017. – godinu dana prije donošenja odluke, pola godine prije početka postupka nabavke aviona već bio izjasnio da je izraelska ponuda aviona ono što nam treba?“ Osvrnuo se i na prezentaciju šefa Stručnog tima, brigadira Davora Tretinjaka, održanu 28. ožujka prošle godine, odnosno na dio o kriterijima za izbor najpovoljnije ponude, prema kojima je „strateško i vojno partnerstvo“ imalo 33% veću vrijednost od financijske domene (32%), domene sposobnosti (25%) i domene investicije (10%). U domeni „strateško i vojno partnerstvo“ najlošije je ocijenjena Grčka, a najviše – Izrael, što Peđi Grbinu nikako nije jasno: „Molim vas, objasnite mi, jer ja to ne mogu shvatiti… U kojem svemiru za Hrvatsku može biti važnije strateško i vojno partnerstvo sa Izraelom, nego sa Sjedinjenim Američkim Državama? U kojem svemiru? Da li itko ovdje, koji gleda i sluša, može zamisliti da je za Hrvatsku važnije strateško i vojno partnerstvo sa Izraelom od onog sa Sjedinjenim Državama? Vjerujem da ne može. Međutim, za Ministarstvo obrane RH, za gospodina Krstičevića, to je partnerstvo bilo važnije. I Izrael je dobio više bodova od Sjedinjenih Američkih Država u domeni ‘Strateško i vojno partnerstvo’“.

Ponovio je i pitanje polovično iskazanih troškova: „Prvo ste tvrdili da ovaj postupak nije stvorio nikakve troškove. Onda ste rekli 395 tisuća kuna za putovanja u Izrael. Kasnije ste se korigirali, jer ste se sjetili da ste naručili i platili Deloitte-ovu studiju, pa je to bilo još 195 tisuća. A di su putovanja u SAD? Di su putovanja u Mađarsku, Poljsku, Švedsku, Koreju? Sva putovanja koja su bila vezana uz ovu nabavu. A di su silni radni sati svih onih zaposlenika MORH-a, koji su radili na ovom propalom projektu, umjesto da rade neke druge stvari, koje bi možda bile daleko korisnije za RH“. Osim troškova, Grbina je zanimao i nikad objavljeni sastav MORH-ovog Stručnog povjerenstva, kao i vanjskih, pridodanih članova: „Odgovornost je vidljiva i u cijelom nizu popratnih radnji koje je gospodin Krstičević napravio, i koje pokazuju da sve one tlapnje o transparentnosti nisu ništa osim tlapnji. Jer da to nisu tlapnje, ne bi mediji morali svakoga dana slati upite, i tražiti podatke o tome tko je činio radnu skupinu. Da to nisu tlapnje o transparentnosti, ne bi se dogodilo da Ministarstvo tvrdi da su u radnoj skupini sudjelovali samo zaposlenici MORH-a, a onda na sjednicu Odbora za obranu dolazi čovjek koji u MORH-u ne radi. Ne radi“.

Glasovanje o SDP-ovoj Interpelaciji bit će danas, u  petak 15. veljače, no ne očekuje se nikakvo iznenađenje. Zbog sasvim jasne političke polarizacije na „mi“ i „oni“ prilično je izvjesno da će Interpelacija propasti, a nakon 8-satne rasprave sigurno je i da će neodgovorena pitanja nadalje ostati – neodgovorena.

Danas u 15 sati u Hrvatskom saboru započela je rasprava o Interpelaciji o radu Vlade RH radi postupanja Vlade RH vezane uz nabavku eskadrile višenamjenskih borbenih aviona. Interpelaciju je 25. siječnja podnijelo potrebnih 16 zastupnika, redom članova SDP-a. Potom je Vlada RH na prošlotjednoj 142. sjednici usvojila odgovor na Interpelaciju.

Kao uvod u popodnevnu raspravu, jutros su predsjednik  SDP-a Davor Bernardić i predsjednik Kluba zastupnika SDP-a Arsen Bauk održali press-konferenciju, na kojoj su ukratko iznijeli razloge zašto su se odlučili za interpelaciju i što traže od Vlade RH i Hrvatskog sabora. Tako je Bernardić u par minuta rekao:

„Što želimo? Prvo: želimo utvrditi istinu oko postupka nabave eskadrile i utvrditi odgovornost ministra obrane i same Vlade. Drugo: želimo osigurati da se u budućnosti postupci nabave vojne opreme – a pogotovo kada ta vrijednost nabavke, kao u ovom slučaju, prelazi milijardu kuna – osiguraju da se provode transparentno i zakonito. sukladno odredbama Zakona o javnoj nabavi, a ne direktnom pogodbom i bez javnog natječaja.

Što tražimo? Tražimo da Hrvatski sabor utvrdi činjenice, prije svega da postupak nabavke višenamjenskih borbenih aviona nije proveden na transparentan način, te da je njime ugrožena i obrambena sposobnost zemlje, ali s druge strane – i vanjskopolitički ugled i pozicija naše zemlje. Tražimo također da u roku od 15 dana Vlada obavijesti Sabor i dostavi svu dokumentaciju u vezi s nabavkom borbenih zrakoplova, uključujući i dokument upozorenja koji je i sam američki veleposlanik osobno odnio premijeru, tzv. non-paper. I tražimo da se u slučaju pokretanja novog postupka nabave dobije prethodna suglasnost Odbora za obranu, sukladno odredbi čl. 4 st. 2 Zakona o obrani, da se ovakva sramota više nikada ne bi ponovila.

Isto tako, jedno od najvažnijih pitanja, na koje posebno moram skrenuti pozornost danas je pitanje tko je i zašto puštao u medije tajne i klasificirane dokumente vezane uz obranu i nacionalnu sigurnost? To se nije događalo u zadnjih 27 godina. Gdje je Vojna obavještajna agencija? Tražimo hitnu istragu oko ‘dilanja’ dokumenata! No jedna stvar je u cijeloj priči intrigantna, a u najmanju ruku čudna i sumnjiva, jer kako drugačije protumačiti činjenicu da su unatoč upozorenjima i ministar Krstičević i Plenković i cijela Vlada insistirali na kupnji baš tih aviona!? Nije li možda razlog što je Krstičevićeva bivša firma trebala dobiti posao servisiranja i održavanja baš tih istih aviona?!

No nakon što je cijela priča propala, otišli su toliko daleko da su lagali da nisu dobili papir upozorenja od američkog Veleposlanstva, a američki veleposlanik osobno je rekao da je osobno uručio papir samom premijeru. Dakle, dobili su papir upozorenja. A potom, nakon toga, su se pokušali oprati tako što su puštali, odnosno netko je puštao, tajne informacije o nacionalnoj sigurnosti u medije. Nedopustivo i skandalozno! Očito su spremni na sve zbog privatnih interesa i kako bi sačuvali svoje fotelje“.

Dok je interpelaciju u ime SDP-a predstavio dvojac Peđa Grbin i Davor Bernardić, u ime Vlade RH u raspravi sudjeluju premijer Andrej Plenković i potpredsjednik te ministar obrane Damir Krstičević – iako je ovdje uloga ministra obrane tijekom prvih sati diskusije ispala više statirajuća.

O detaljima tijeka ove saborske rasprave, pisat ćemo na portalu Obris.org…

U sinoćnjem izdanju HTV-ove emisije „U svom filmu“, urednice i voditeljice Tončice Čeljuske, gostovao je veleposlanik SAD u RH, Robert Kohorst. U jeku hrvatske „afere Barak“, uloga SAD-a u nabavi aviona F-16 Barak iz Izraela u pojedinim je medijima apostrofirana izuzetno negativno, da bi američka strana svoj revolt iskazala već 28. siječnja ove godine, prvog radnog dana nakon što je okončan „shutdown“, prilikom sastanka u Vladi RH. Od tada, obje strane – i hrvatska i američka – trude se ne komentirati nedavnu prošlost. No pitanja o nabavi borbenih aviona u jučerašnjoj HTV-ovoj emisiji nisu se mogla zaobići.

„Što se tiče zrakoplova F-16, prvo bih istaknuo da su američko-hrvatski odnosi dobri kao uvijek. Bliski smo saveznici. Možda se razilazimo oko manje važnih pitanja, ali to ne utječe na temelj našeg odnosa. Također, obje naše države veliki su saveznici Izraela. Stoga teškoće proizašle iz ovoga posla neće utjecati na temelj naših odnosa. Kad je riječ o zrakoplovima F-16, američka Vlada je odmah postavila određene uvjete koje je trebalo ispuniti da bismo odobrili prodaju. Uvjeti su izneseni u američkom Kongresu koji je odobrio prijenos zrakoplova iz Izraela u Hrvatsku. Nažalost, neki uvjeti prijenosa nisu bili prihvatljivi izraelskoj Vladi i zato se posao nije mogao dovršiti“,

rekao je uvodno američki veleposlanik, ne ulazeći u detalje od kojih su neki proteklih tjedana doveli do napetosti na relaciji Markov trg – Buzin.

Je li došlo do prijepora oko troškovnika radova koje je trebala napraviti američka strana kako bi izraelski avion bio NATO kompatibilan, zanimalo je voditeljicu Čeljusku, na što je Kohorst odgovorio:

Robert Kohorst na vježbi OS RH “Velebit 18”

„Nisam siguran koji su sve tehnički zahtjevi bili prijeporni, no bili su povezani s preinakama zrakoplova radi usklađenosti s NATO-vim standardima. Hrvatskoj strani bilo je veoma važno imati zrakoplove koji bi bili korisni u odnosima s NATO-om. Taj je postupak trebalo dovršiti. Nažalost, dvije strane nisu se mogle dogovoriti kako to postići. Spomenuo bih još nešto. Ovo nije neuspjeh. Treba to gledati kao na proces pregovora. U svim poslovnim dogovorima, a tijekom karijere sudjelovao sam u mnogo njih, nailazi se na teškoće. Iznova se pregovara oko ugovora i na kraju se postigne dobar rezultat. Pozdravljam ispravne poteze hrvatske Vlade kojima su zaštitili hrvatsko gospodarstvo i vojnu spremnost. Donijeli su odluke koje će dugoročno koristiti hrvatskoj Vladi“.

Budući da Vlada RH tvrdi da nije odustala od nabave borbenih aviona, već je samo nagovijestila mogućnost nabave po nekom novom modelu, većina javnosti gleda prema SAD-u kao hrvatskom strateškom partneru i mogućem dobavljaču nekih novih aviona. Posebno nakon izjave ministra obrane o novom američkom F-16 Blok 70/72 kao osobnoj preferenciji. O američkoj namjeri da sudjeluje u nekoj budućoj hrvatskoj nabavi aviona izjasnio se sinoć i američki veleposlanik:

„SAD zasad čeka i spreman je poduprijeti odluku Hrvatske u vezi s daljnjim potezima. Svakako smo voljni iznijeti novu ponudu ako se od nas to zatraži. Također smo spremni pomoći oko novih ponuda drugih država. Trenutačno čekamo da hrvatska Vlada odluči što će poduzeti i rado ćemo je poduprijeti.“ Hoće li SAD sudjelovati na nekom budućem natječaju sa svojom opremom, pitala je potom voditeljica. „Pretpostavljam da će SAD dati prijedlog. Ne znam točno. Nije riječ o ponudi američke Vlade, nove avione F-16 ponudio bi proizvođač Lockheed Martin. Oni trebaju odlučiti mogu li dati najpovoljniju ponudu za kupnju“,

odgovorio je veleposlanik Kohorst.

Vojna suradnja Hrvatske i SAD-a protekla 2 desetljeća bila je na visokom nivou. Koja je vrijednost isporučene američke vojne opreme, odnosno uvježbavanja i obuke kojima američka strana podržava OS RH?

„Svakako, mogu navesti općenite podatke. No prvo bih komentirao naš odnos. U vojnoj suradnji nije važna samo oprema, nego i međusobni odnosi. Mi omogućavamo obuku za hrvatske vojne snage na raznim vojnim akademijama u SAD-u. Iznimno se ponosimo hrvatskim uspjesima tijekom obuke. Kad govorimo o opremi, osigurali smo 16 helikoptera Kiowa Warrior, 132 MRAP vozila. Prošle godine osigurali smo milijun dolara za pokretnu kuhinju kako bi hrvatske postrojbe mogle djelovati u inozemstvu. Nedavno smo imali ulaganje vrijedno više od 50 milijuna dolara u obliku dva helikoptera Black Hawk koja se rade za Hrvatsku.  Tijekom proteklih 5 do 10 godina osigurali smo više od 500 milijuna dolara vojne pomoći hrvatskoj Vladi. Naravno, taj odnos nije jednostran. Zauzvrat dobivamo sjajnog partnera. Hrvatska intenzivnije sudjeluje u NATO-vim i UN-ovim operacijama. Uistinu je dobar partner u potrazi za mirom diljem svijeta“.

pohvalio je Hrvatsku američki veleposlanik Robert Kohorst.

Rusko veleposlanstvo: „#MakeAmericaGreatAgain“

S druge strane, zanimljivo je vidjeti kako Kohorstov ruski kolega Anvar Azimov, veleposlanik Ruske Federacije u RH, svako malo odapne pokoju otrovnu strelicu na odnose SAD-a i RH. Tako je danas na Facebook stranici Veleposlanstva RF u RH osvanula poveznica na tekst s portala Net.hr u kojoj stoji da je „američki državni tajnik Mike Pompeo tijekom svog službenog posjeta Budimpešti upozorio najviše mađarske dužnosnike kako bi trebali prekinuti suradnju s tehnološkim divom Huaweijem“. Štoviše, nastavi li se ta suradnja, piše Associated Press, a prenosi Net.hr, Pompeo je zaprijetio da će SAD biti prisiljen smanjiti opseg svoje suradnje s tim državama.  Tu je vijest Veleposlanstvo Rusije u Hrvatskoj komentiralo ovako:

„SAD kaže: Nemojte kupovati ruski plin, jer je jeftinije od američkog. Nemojte kupovati jeftiniji kineski huawei, jer nećemo vas moći više pratiti. Nemojte kupovati ruske, švedske ili izraelske avione, kad imate skuplje američke. Toliko o slobodi tržišta na američki način“.

Objava je popraćena „emoticonima“ i „hashtagom“ – „MakeAmericaGreatAgain“.

Ruski veleposlanik Azimov nedavno je u Rijeci (točnije 30. siječnja ove godine, gdje je držao predavanje „Izazovi svjetske političko-gospodarske situacije u 2019. godini“), komentirao izgradnju plutajućeg LNG terminala u Hrvatskoj, usput ocijenivši da su se nakon ulaska Hrvatske u NATO i EU odnosi Hrvatske i Rusije pokvarili. Dodao je da mu je teško čuti kada hrvatska Vlada kaže da su SAD strateški partner, dok se Rusiju nigdje ne spominje, iako je spremna „dati investicije i kredite u Hrvatskoj, ali su hrvatski strateški partneri protiv toga“, prenijela je HINA riječi ruskog veleposlanika u RH Anvara Azimova.