Kako je danas kratko priopćio Ured predsjednika, pripadnici OS RH uspješno su evakuirani iz Iraka. Time Hrvatska više nema svojih vojnika na kriznim područjima Bliskog istoka. Priopćenje prenosimo u cijelosti:

Hrvatski vojnici na utrci “50 Miler Baghdad” u veljači 2025. (Foto: NATO Mission Iraq)

“Svih sedam pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske, koji su sudjelovali u misiji u Iraku, evakuirani su sigurno iz Iraka i na povratku su u Hrvatsku. Povlačenje pripadnika OSRH iz misija u Iraku i Libanonu provedeno je prema Odluci Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika OSRH Zorana Milanovića. Pripadnik OSRH koji je bio u misiji u Libanonu evakuiran je sigurno iz Libanona još prije tjedan dana.

Odluku o povlačenju hrvatskih vojnika iz Iraka i Libanona predsjednik Milanović je donio odmah nakon početka ratnog sukoba na Bliskom istoku prvenstveno vodeći računa o sigurnosti pripadnika OSRH.”

Dok je pripadnik OS RH iz Libanona evakuiran uz pomoć Njemačke, tko je pomogao u evakuaciji iz Iraka još nema vijesti. No nije nemoguće da je opet u pomoć priskočila Njemačka, čiji su vojni transportni avioni noćas u nekoliko navrata letjeli prema trusnom području Bliskog istoka.

Hrvatski vojnik sigurno je danas evakuiran iz misije Ujedinjenih naroda UNIFIL u Libanonu, priopćilo je večeras Ministarstvo obrane RH. Povlačenje pripadnika OS RH iz ratne zone provedeno je u sklopu operacije izvlačenja njemačkih vojnika koju je pokrenula Savezna Republika Njemačka. Ministar obrane Ivan Anušić prethodno je zatražio i dobio potporu njemačkog ministra obrane Borisa Pistoriusa za sigurno povlačenje našeg pripadnika u koordiniranoj evakuaciji iz Libanona, zbog čega mu se posebno zahvalio.

“Njemačka potpora Hrvatskoj odraz je bliskog partnerstva te savezničkog uvažavanja i solidarnosti koje proizlaze iz političkih odnosa na razini naših vlada, ali i naših ministarstava obrane”,

poručio je ministar Anušić.

Njemačka je svoje vojnike raspoređene u raznim misijama na kriznom Bliskom istoku počela pojačano povlačiti, a posljednje povlačenje je upravo ovo iz UN-ove misije UNIFIL u Libanonu. Prethodno su pripadnici Bundeswehra drastično reducirali svoju prisutnost u Erbilu na sjeveru Iraka, njemački vojnici stacionirani u Bahreinu već su se vratili kući, a u tijeku su i pripreme za povlačenje iz Kuvajta.

Nakon evakuacije iz Libanona, pripadnik OS RH sletio je večeras u francuski grad Orleans – odakle će se vratiti u Hrvatsku.

Nakon što je predsjednik RH i Vrhovni zapovjednik OS RH  Zoran Milanović prošlog ponedjeljka zapovjedio načelniku Glavnog stožera OS RH generalu Tihomiru Kundidu pokretanje povlačenja hrvatskih vojnika iz Libanona i Iraka, Ministarstvo obrane RH poduzelo je sve potrebne formalne aktivnosti bez kojih izvlačenje naših vojnika ne bi bilo moguće. Pokrenuti su i formalni postupci za izvlačenje sedmorice hrvatskih vojnika iz NATO misije u Iraku. Ta operacija povlačenja provest će se kada se steknu uvjeti za sigurnu evakuaciju, a nakon njenog završetka MORH će obavijestiti javnost.

Do večeri u srijedu, 25. kolovoza 2021. godine, mađarske namjenski organizirane snage specijalne namjene dopremile su iz Afganistana ukupno 540 Mađara, Amerikanaca, Austrijanaca i građana Afganistana. U kasnim večernjim satima te srijede dva zrakoplova Airbus A319, višenamjenske transportne letjelice Oružanih snaga Mađarske, stigle su kući noseći i pripadnike mađarskih snaga specijalne namjene koji su provodili evakuaciju pokrenutu radi brzog napredovanja talibana u Afganistanu.  Jučer, 26. kolovoza, o toj uspješnoj evakuaciji Tibor Benkő, mađarski ministar obrane, te general-pukovnik Romulusz Ruszin-Szendi, načelnik stožera Oružanih snaga Mađarske, održali su izvanrednu konferenciju za medije u budimpeštanskom kompleksu tamošnjeg Ministarstva obrane, u ulici Balaton.

Tim je povodom ministar obrane Benkő naglasio kako je posao organiziranja evakuacije pred njegov resor bio postavljen 17. kolovoza, da bi tijekom operacije iz Kabula bilo spašeno ukupno 540 građana Mađarske, SAD, Austrije i Afganistana. Spomenuti zrakoplovi su svoju misiju radili u dvije faze – kao prvo, putem letova iz Afganistana u Uzbekistan, gdje se letjelo ukupno 14 puta. Nakon tog puta mađarskim vojnim zrakoplovima, koji su letjeli s polovičnom popunjenošću – temeljem sporazuma Mađarske i Uzbekistana putnici su prema Budimpešti nastavili letovima civilnih prijevoznika Wizzair te Uzbekistan Airways kao uzbečkog nacionalnog prijevoznika. Takvi sekundarni letovi za Mađarsku odrađeni su ukupno tri puta, a njima je bilo prebačeno 57 obitelji s oko 180 djece. Mediji su posebno zabilježili prvi takav let u ponedjeljak 23. kolovoza sa 173 osobe, većinom stranaca, a onda i još jedan u srijedu 25. kolovoza, kojim je u Budimpeštu stiglo 240 Afganistanaca, uključujući tu i 126 djece. Podsjećajući na djelovanje Mađarske u Afganistanu, koje je započelo 2003. godine, ministar Tibor Benkő naglasio je kako je svih tih predstojećih 18 godina za NATO važio pristup da se u tu azijsku državu zajedno ulazi, a onda i zajedno izlazi – a kako je objava američkog predsjednika Joe Bidena iz travnja ove godine, o jednostranom početku povlačenja američkih snaga mjesec dana kasnije, preokrenula takvo ustaljeno stanje stvari.

Osnovna zadaća naloga koji je 17. kolovoza stigao iz Vlade Mađarske, i koji je postao temeljem operacije od pripadnika snaga specijalne namjene nazvane “Operacija Šaman”, bila je u evakuaciji svih Mađara koji su za time iskazali potrebu. Ministar Benkő objasnio je kako je uz planiranje čitave operacije morao biti i uspostavljen tim pripadnika snaga specijalne namjene koji će provoditi zadaću evakuiranja u suradnji s mađarskim Ratnim zrakoplovstvom, tajnim službama, te resorom zdravstva. Potrebne snage bile su okupljene do popodnevnih sati srijede 18. kolovoza, a pripadajuće diplomatske dozvole bile su pribavljene dan kasnije. Ključan dio posla predstavljalo je i očekivanje da Mađarska bude u stanju ovo spašavanje poduzeti vlastitim snagama te vlastitim sredstvima. Jedan od uključenih zrakoplova A319 bio je opremljen i dodatnom medicinskom opremom, ne bi li bio u stanju izaći na kraj s potencijalnim težim zdravstvenim problemima. Brzinu planiranja te pripreme ove operacije, koja je potrajala ukupno tri dana, treba među ostalim zahvaliti i dobroj suradnji mađarskih resora unutarnjih i vanjskih poslova te obrane.

Mađarska namjenska vojna postrojba od oko 100 pripadnika spasila je spomenutih 540 ljudi – za što je ministar Benkő naglasio kako to  predstavlja 100 posto Mađara koji su željeli iz Afganistana (oko 70 ljudi) , te evakuiranje još i ukupno 87 posto stranih građana (oko 470 ljudi). General-pukovnik Romulusz Ruszin-Szendi još je dodao kako je ondje bilo i Afganistanaca koji su prethodno na terenu pomagali radu mađarskih vojnika, koji su prethodno tražili pomoć iz Mađarske, i s kojima se uspjelo ostati u kontaktu do evakuacije. Postrojbe specijalne namjene te pripadnici Zrakoplovstva dopunjeni su osobljem obavještajnih službi i prevoditeljima unutar samo 24 sata, da bi dva mađarska zrakoplova A319 već bili na putu u Afganistan dok su se još pribavljale posljednje od potrebnih dozvola. No, po prvi put se na prostor međunarodne zračne luke Kabul sletjelo tek nakon što je sve to bilo riješeno i dozvole za slijetanje propisno pribavljene.

Kako je objasnio general Ruszin-Szendi, jedna od prvih zadaća na prostoru operacije bila je uspostava zapovjednog mjesta, te onda i svega potrebnog za brigu o ljudima koje se evakuira te osiguranje čitave te aktivnosti. Ovaj je posao komplicirala činjenica da su tijekom prvih dana evakuacije snage SAD, pod čijim je nadzorom bio prostor zračne luke, imale pravilo da svaka transportna letjelica na tlu smije provesti samo 30 minuta, prije nego mora na pistu i u polijetanje. Zato je bilo posebno bitno ustrojiti sustav izuzetno brzih sigurnosnih provjera svih osoba koje se namjeravalo ukrcavati. No, kako je objasnio mađarski načelnik Glavnog stožera, ozbiljno provođenje svih tih mjera bilo je potrebno i zbog slučaja na transportnom zrakoplovu jedne druge nacije, gdje je loše provjerena osoba za evakuaciju brzo uspjela postaviti eksplozivnu napravu u jednom od zrakoplovnih toaleta letjelice – no tako nešto se nije dogodilo i na mađarskom zrakoplovu. Poseban izazov predstavljala je i činjenica da se tada na prostor zračne luke ulazilo kroz samo jednu ulaznu točku. Temeljem meteoroloških i zemljopisnih uvjeta, mađarski zrakoplovi su mogli po jednom letu nositi tek 60 do 70 ljudi. I dok su pripadnici postrojbi specijalne namjene ostali kao osiguranje u Kabulu sve do okončanja čitavoga posla, mađarski zrakoplovi A319 su 14 puta letjeli na ruti Afganistan-Uzbekistan. No, pri tome je Mađarska ujedno i odbila sama primati ikakve veće brojeve izbjeglica iz Afganistana, a pristala je evakuirati samo one čiji su životi bili ugroženi zbog podrške NATO snagama podno Hindukuša.

“Uspjeli smo postići suradnju pilota, specijalaca, obavještajaca i zdravstvenih stručnjaka. Mađarski vojnici su se tu dokazali“, naglasio je general Romulusz Ruszin-Szendi. On je kazao i da sve to ne bi bilo provedivo da Mađarska ne provodi svoj Program razvoja obrambenih snaga, koji je osigurao spremnost snaga. Kako je naglasio, mirno ih je poslao u područje operacije, na posao kakvog do sada nisu nikad radili uživo i kojeg su do sada mogli uvježbavati tek kod kuće – dok je sada pokazana spremnost mađarskog kontingenta, koji je sada spreman i na druga takva djelovanja po zahtjevu NATO saveza. To je sposobnost kojom se Republika Hrvatska ne može pohvaliti, budući da u svim situacijama hitnih evakuacija ovisimo o dobroj volji raznolikih partnera i saveznika, sve tamo od vremena kada su prestali biti operativni transportni avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Na današnjoj, 72. po redu sjednici Vlade Republike Hrvatske, čulo se ponešto i o stanju evakuacije 26 hrvatskih državljana iz kaosom zahvaćenog Afganistana. Ovaj postupak, koji je prema službenim navodima započeo u subotu 14. kolovoza, a završio u utorak 17. kolovoza, opisao je kratko ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, preuzevši riječ od premijera Plenkovića:

„Hvala lijepa gospodine predsjedniče. Kako ste i vi sami naglasili, pad Afganistana u ruke talibana doista je događaj bez prece… presedana, i od posebnog geopolitičkog značaja, jer je povezan s nizom strateških prijetnji. Naše aktivnosti… pružanja konzularne pomoći državljanima Republike Hrvatske započeo je 14. kolovoza, a završen je 17. kolovoza, uspješnom evakuacijom… izvlačenje hrvatskih građana iz Kabula. A ovdje bi istaknuo, zapravo, kako se… to ne bi dogodilo… znači, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, koje je to u izvornoj nadležnosti, i vrlo agilna diplomatsko-konzularna mreža, prije svega misije u Ankari, Dohi, Washingtonu, Londonu… generalnom konzulatu u Istambulu… ne bi se, zapravo dogodilo samo… da nije bilo sinergijske… sinergijske, zapravo, zajedničkog rada najvažnijih sastavnica Koordinacije domovinske sigurnosti. I, tu bih istaknuo Ministarstvo branitelja, Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministarstvo unutarnjih poslova, ravnatelje SOA-e i VSOA-e. Dakle, zajedničkim radom, to… što je najvažnije, smo zapravo uspjeli evakuirati 26 hrvatskih državljana, i to je, čini mi se, doista naš jedan veliki uspjeh… upravo zbog činjenice da smo bili jako dobro povezani, i da smo se podržavali. Tu, također, bih zahvalio i zemljama partnerima. Bez njih, recimo, ne bi… isto tako, bilo moguće. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, Njemačka i Ukrajina, koji su također, sa svojim vojskama pomogle, zapravo, da se neki naši… državljani prebace u zračnu luku. Evo, to je ukratko to. Vi ste sve, isto tako, rekli na početku. Kažem – ono najvažnije što bih istaknuo – to je zajedništvo, ovdje. Zajedništvo, i osjećaj, zapravo, da radimo najvažniju, najžurniju zadaću, a to je evakuacija hrvatskih državljana. To je taj pozitivan, dobar osjećaj i prema našim državljanima koji su u krizi. Niti jedan više… u kriznom žarištu, niti jedan više hrvatski državljanin nije u Afganistanu. Naravno da, kao što ste istaknuli, na Vijeću za vanjske poslove borimo se i brinemo, naravno, i za one djelatnike koji su nam pružali pomoć. Ali, to u… u Vijeću za vanjske poslove“.

Kako se to jasno nazire – zapravo je tu riječ o dva odvojena postupka: (1) o izvlačenju hrvatskih državljana koji su se u trenutku pada tamošnje Vlade i pobjede talibana zatekli u Afganistanu, te o (2) postupku izvlačenja nekih osoba, koje je Grlić Radman nazvao „djelatnicima“ – koje su još u Afganistanu, i o kojima se razgovara na razini tijela Europske unije. No, kako se iz svega priloženog može zaključiti, to nije tehničko osoblje ili prevoditelji koji su možda donedavno radili s hrvatskim kontingentom u Afganistanu, nego je riječ o prihvatu određenog broja ljudi koji su u Afganistanu radili za EU općenito, a Hrvatska bi ih iz kaosa Afganistana primila radi nekih svojih političkih razloga.

Evakuacija hrvatskih državljana

Dok je još 15. kolovoza MVEP broj hrvatskih državljana u Afganistanu procjenjivao na 23 osobe, tada se moglo čuti da je njih barem 5 stiglo do  međunarodnog aerodroma, dok ih je 11 privremeno čekalo prijevoz u NATO bazi, gdje su i radili. Uz to se spominjalo još dvije osobe koje su se uspjele evakuirati same – jedna u New Delhi u Indiji, gdje je onda zaglavila zbog problema s vizom, te još jedna koja je uspjela otputovati put Istanbula. Do večernjih sati idućeg dana, ponedjeljka 16. kolovoza, u javnosti je osvanulo ponešto više podataka – pa se tako spominjalo da je ukupno 22 građana evakuirano, dok ih je u Kabulu ostalo još 4 koji su bili na sigurnom i u očekivanju evakuacije. Pri tome, objasnio je Grlić Radman: „Sedmero njih (naših državljana) danas je sretno stiglo u Katar, odakle im naše veleposlanstvo u Dohi pomaže pri povratku kućama, a trenutno je još 13 osoba na letu za Dubai“ – pri tome, ovih sedam građana, inače zaposlenika jedne poznate privatne zaštitarske tvrtke iz Kanade, u Dohi je dočekao tamošnji hrvatski veleposlanik. Umirovljeni general Drago Lovrić, koji kao veleposlanik u glavnome gradu Katara služi od kraja 2017. godine, navodno im je ponudio smještaj u rezidenciji, kao i pomoć u organizaciji povratka put Hrvatske. Tome treba pribrojiti i tu već spomenutu jednu osobu koja je sama napustila Kabul komercijalnim letom (i onda zaglavila bez vize), te jednu osobu koju su evakuirali Ukrajinci – na što se zapravo odnosila Twitter-objava ukrajinskog ministra vanjskih poslova od dan ranije.

Napominjući kako se nitko nije posebno javio veleposlanstvu u Ankari (iz koje RH pokriva Afganistan), ministar Grlić Radman je tada iz Baške vode sumirao stanje: „Imamo do sada 22 evakuirana hrvatska državljanina u posljednjih 48 sati, uključujući i 13 nedavno čekiranih za let u Dubai“. Za 4 tada u Kabulu preostale osobe on je istaknuo:

„Stalno smo u kontaktu s njima radi pronalaska skorog rješenja za njih, iako o njima vode brigu njihovi poslodavci, jer oni su po različitim osnovama otišli u Afganistan i sklopili su ugovore sa zaštitarskim tvrtkama. No, mi paralelno iskazujemo interes za njih ako bi došlo do bilo kakvih neželjenih situacija da može mi koordinirati aktivnost“.

Čitav je taj postupak onda i bio uspješno dovršen u utorak 17. kolovoza.

Afganistanski kandidati za dolazak u RH

Što se tiče nekog masovnijeg primanja državljana Afganistana u Republici Hrvatskoj, o tome se danas moglo čuti od ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Po njemu, ministri unutarnjih poslova zemalja EU jučer su na sastanku ustanovili kako se „više ne smije ponoviti situacija koja se dogodila 2015. kada je veliki izbjeglički val došao na granice europskih zemalja, jer to jednostavno nije rješenje, niti za Europsku uniju, ali nije rješenje niti za građane tih zemalja“. Sasvim suprotno glasinama koje su već počele kružiti našim društvenim mrežama – pri tome „poanta je da oni kojima treba zaštita dođu organizirano putem programa preseljenja, a ne da idu kroz neuredan i neizvjestan način, kao što je bilo do sada – a to je da uz pomoć međunarodnih krijumčarskih mreža dolaze do Istambula, a onda se prebacuju u Europu… i u konačnici dođu tu, na granicu sa Republikom Hrvatskom“. Dapače, Europa će ostati „kroz ove institucije, prije svega, u prvom navratu, kroz UNHCR angažirana, i tamo učiniti sve da bi tim ljudima… pogotovo pripadnicima tih ranjivih skupina pomogla“, kazao je Božinović, napominjući da tu prije svega misli na žene i djevojčice. Nastavak je to i hrvatske politike koja je u prethodnoj godini zapriječila 8.500 ilegalnih ulazaka u zemlju, od čega su oko 2.700 bili Afganistanci, a među njima – bilo je „najviše muškaraca mlade dobi“.

Dok je još jučer premijer Plenković napomenuo da će Hrvatska biti otvorena za pružanje sigurnost „određenom broju ljudi koji su vjerovali u ideju i projekt izgradnje novog društva u Afganistanu“ – uskoro se to sve i donekle konkretiziralo. Naime, temeljem jučerašnjeg sastanka ministara vanjskih poslova država EU, od hrvatskog se ministra Grlić Radmana čulo da je Hrvatska ponudila Europskoj službi za vanjsko djelovanje prihvat 20 članova lokalnog osoblja Europske unije. Riječ je tu o domaćim ljudima koji su radili za EU u Afganistanu, i za koje je Europska služba za vanjsko djelovanje već apelirala da ih se ne ostavlja ondje. U hrvatskim medijima se moglo čuti i da je riječ o osobama koje su navodno bile potpora našim snagama, koje su prošle potrebne sigurnosne provjere, i koje su već „u sustavima hrvatskih institucija“ – što god to zapravo značilo. Kako izgleda, u najmanju ruku se tu radi o sadržajnom miješanju dvije odvojene kategorije lokalnih osoba iz Afganistana – (1) onih koje su radile baš za RH, i (2) onih koje su ondje radile za EU kao međunarodnu organizaciju.

A kako je to riješila Slovenija?

Slovenija je donedavno u Afganistanu imala ukupno 5 svojih državljana. Od toga je bilo evakuirano njih 4 – jedan s američkim snagam u Katar, a koji dan kasnije i preostalo troje na isti način – dok je još jedan građanin privremeno ostao u Afganistanu, na sigurnom prostoru kabulske zračne luke.

Uz to, slovenski ministar obrane Matej Tonin je svojoj javnosti još 16. kolovoza naznačio mogućnost da u državu bude primljeno i do 20 „afganistanskih suradnika Slovenske vojske“ – a onda su se do jučer ti navodi i ponešto konkretizirali. Naime, dok se o pitanju prevoditelja za hrvatske snage u Afganistanu nikad nije čulo ni riječi, ispada da je Slovenska vojska tijekom svog djelovanja u Afganistanu većinu prevoditelja i drugog lokalnog osoblja osiguravala preko Italije (države s kojom su ondje Slovenci i najviše surađivali). Svim tim ljudima su Talijani postavili rok do 31. svibnja da se izjasne o sklanjanju u Italiju i većina njih je to iskoristila. No, na kraju je ispalo da su u opasnosti ostala barem dva slovenska suradnika – i za njih se iz Ljubljane posljednjih dana krenulo organizirati spašavanje. Ministar Tonin je naznačio kako se tu zapravo radi o ukupno o 14 osoba, odnosno jednoj obitelji s ukupno šest članova, i drugoj obitelji s ukupno osam članova, kojima je Republika Slovenija pristala osigurati međunarodnu zaštitu. Tonin je o tome napomenuo:

„Radi se šesteročlanoj obitelji afganistanskog prevoditelja, koja se već probila u siguran dio kabulske zračne luke te čeka prijevoz u treću zemlju, a onda u Sloveniju, te o osmeročlanoj obitelji afganistanskog tehničara, koja živi izvan Kabula i trenutno još ima problema s izlaskom iz zemlje“.

Napomenuo je još i: „Naša poruka tim ljudima je da ih nećemo napustiti… da ćemo u Sloveniji provesti sve potrebne postupke, da ćemo stvar urediti i pravno, u vezi sa azilom i ostalim stvarima. Kada će za to biti primjerena vremenska prilika, i kada ćemo imati primjerene logističke sposobnosti – tada ćemo izvesti i premještaj prvo u jednu drugu sigurnu državu, pa tek onda i u Sloveniju“. Sve to se za jednog od tih ljudi poklopilo već do srijede 18. kolovoza – kada se on sa obitelji uspio probiti do sigurnog dijela zračne luke u Kabulu. No, druga će osoba tu imati bitno teži put, budući da s obitelji nije u Kabulu, do kojeg je teško ili nemoguće doputovati. I sve je to velika razlika prema Hrvatskoj – koja ili tijekom 18 godina nije imala prevoditelje, ili ni jednog od njih nije krenula spašavati.

Nakon jučerašnjeg bijega iz zemlje afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija, a time onda i faktičnog rasapa zadnjih tragova dotadašnje Vlade u Kabulu, zajedno sa svim njenim službama, fokus događanja se premjestio na kabulsku međunarodnu zračnu luku (koja još uvijek nosi naziv po bivšem predsjedniku Hamidu Kharzaiju). S jedne strane, taj je infrastrukturni kompleks postao točkom okupljanja raznih stranaca, diplomata i civila, kojima se spremalo zračno izvlačenje iz Afganistana s vojnog dijela kompleksa. S druge strane, onamo su postupno nagrnuli i brojni afganistanski civili, vjerojatno baš oni koji su posljednjih desetljeća najuže radili i živjeli sa strancima, i koji se talibana baš najviše boje.

Dok je u nedjelju dio Afganistanaca još i uspio u američkim vojnim avionima napustiti zemlju, masovno okupljanje tisuća i tisuća očajnih domaćih ljudi iz samoga Kabula jutros je blokiralo većinu grada, da bi se onda ta masa prelila i na sam prostor zračne luke. Ondje je masa prvo blokirala funkcioniranje civilnog dijela kompleksa, pa su tu nastale nevjerojatne snimke ljudi koji se očajnički penju prema malobrojnim civilnim avionima. No, uskoro se kaos onda nekontrolirano proširio i na vojni dio kompleksa, od kuda su malo kasnije u svijet otišle i snimke mase koja se pokušava privezati i za vanjsku stranu američkih vojnih aviona (te onda pada s visine kada oni jednom uspiju poletjeti). Nakon što se prvo vojnim helikopterima u niskome letu pokušavalo raščistiti pistu od očajnih ljudi, ne bi li se napravilo mjesta za polijetanje vojnih letjelica, uskoro je svom tom mučenju došao kraj i čitav je avionski promet iz Kabula završio kompletno zaustavljen na više sati.

Oko 640 putnika na USAF C-17 oznake Reach 871 tijekom leta iz Kabula u Katar, večer 15. kolovoza 2021.

Saigon na steroidima

Evakuacija veleposlanstva SAD u Kabulu nije kao Sajgon – umjesto s krova kretalo se iz dvorišta

Ako je do danas još i bilo nekih nedoumica, slike koje su tih sati iz Kabula obišle svijet itekako su sličile na negdašnje scene pada Saigona, prijestolnice Južnog Vijetnama 1975. godine. Time su izričito pale u vode izjave predsjednika Bidena dane medijima 8. srpnja ove godine, kada je on strahove o mogućem postojanju paralela između mogućih neugodnosti u Afganistanu i poznatih slika iz Vijetnama odbio riječima:

“Baš nikakve! Nula. Ono što ste imali bile su čitave brigade koje su provalile kroz kapije našeg veleposlanstva. Njih 6, ako se ne varam. Talibani nisu vojska Sjevernog Vijetnama. Oni nisu niti izdaleka usporedivi, po pitanju sposobnosti. Neće tu biti nikakve prilike da vidite ljude koje se diže s krova veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država, iz Afganistana. To uopće nije usporedivo“.

Čitava ova kaotična situacija zaustavila je na više sati i dolazak dodatnih američkih vojnika na prostor zračne luke, tako da se tek postupno ondje vidjelo nešto od danima najavljivanih 3.000 pripadnika jednog MEU američkih marinaca. Nijhov je prvi posao bio da bodljikavom žicom ograde vojni dio aerodromskog kompleksa, i onda taj prostor isprazne od očajnih Afganistanaca. Nakon toga, u ranim popodnevnim satima pristiglo je i još ponešto pripadnika Kopnenih snaga SAD, koji su krenuli dodatno pojačavati sigurnosni prsten oko ove lokacije – da bi krajem dana opet krenuo promet vojnih zrakoplova i izvlačenje stranih državljana – a onda i dopremanje dodatnih vojnih snaga, budući je i danas Pentagon najavio ubacivanje još 1.000 ljudi, dodatno na dosadašnje najave o 6.000 vojnika. Pri tome, uz najmanje sedam civilnih žrtava nereda na aerodromu postupno se čulo i o barem dva oružana incidenta između nepoznatih naoružanih lokalaca i američke vojske, iako do večeri u ponedjeljak 16. kolovoza ondje nije bilo naznaka o nekom organiziranom susretu američkog aerodromskog osiguranja i pobjedničkih talibana koji su zavladali Kabulom.

Kako su amerikanci uspostavili red na pistama zračne luke u Kabulu 16. kolovoza popodne

Talibani na afganistanskoj nacionalnoj televiziji

Koristeći priliku da Amerikanci i njihovi saveznici u zračnoj luci imaju trenutak kojeg su mediji opisivali kao “Saigon na steroidima”, talibani su se koncentrirali na ovladavanje gradom Kabulom. Iako nisu ispunili jučerašnja očekivanja o nekakvom ceremonijalnom preuzimanju države, talibani su već sredinom dana krenuli raditi. Preuzeli su medije i zauzeli brojne državne i javne institucije, a onda su krenuli i u temeljite akcije po gradu. Kao prvo, pokrenuli su lov na napuštenu vojnu opremu, te kao drugo – započeli su i potragu za brojnim suradnicima odlazećih stranaca i domaćeg režima, vrata po vrata, kuću po kuću. Pri tome im se navodno sjajno pri ruci našla službena baza biometrijskih podataka svih takvih osoba, koje su se izgleda dočepali u ostacima tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova. Tek navečer talibani su konačno uspostavili i čvrsti prsten oko kompleksa tamošnje međunarodne zračne luke, zaobilazeći sukobljavanje sa sve brojnijim ondje pristiglim strancima, ali navodno pucajući na sve one domaće ljude koji bi probali napustiti prostor aerodroma i možda se krenuti skrivati u gradu – u kojem su proglasili i policijski sat od 21 sat do jutra. Time ne samo da je osiguran nastavak pritiska očajne ljudske mase na stranu vojsku i međunarodna sredstva za evakuaciju, već su postavljeni i temelji za mogući humanitarni problem u tom opkoljenju – budući je prilino sigurno da ondje nema dovoljno hrane i vode za sve te mase očajnih afganistanskih civila.

Biden i njegov govor

Nakon što je više dana izbjegavao tematsko obraćanje javnosti (a Bijela kuća je za to vrijeme tek u nedjelju 15. kolovoza objavila jednu sliku predsjednika kako drži sastanak sa stručnjacima za sigurnost), u ponedjeljak 16. kolovoza oko 22 sata po hrvatskome vremenu, odnosno oko 16 sati u Washingtonu, američkoj javnosti i svijetu se konačno na temu Afganistana obratio i Joe Biden, američki predsjednik koji je radi ove krize na kraju ipak za kratko prekinuo svoj godišnji odmor. U gotovo 20 minuta Joe Biden napravio je skoro nemoguće – dok je na prvi pogled izgledao odlučno te usklađeno s pogledom na Afganistan većine američkih birača, on je ipak kompletno promašio temu. Naglašavajući problematičan karakter čitavog tog skoro 20 godina dugog sukoba, on je pokušao objasniti da su se SAD tu nužno morale povući, i to baš na način kako je to na kraju u praksi i bilo izvedeno. Uz opravdane načelne i strateške razloge za smanjivanje kontingenta i odlazak, u hodu je prešutno preuzeo odgovornost i za sva mikro-događanja koja su zadnjih dana zgražala svijet. Ujedno je objavio da SAD namjeravaju i nadalje imati uvid u terorističke prijetnje iz Afganistana, ali sada daljinski, kao što će se zadržati i fokus na tamošnje stanje ljudskih prava.

Za sav širi kaos i dugotrajni raspad situacije u Afganistanu on je optužio domaće snage, negirajući pri tome ikakvu odgovornost SAD-a. U kulminaciju tog šireg konteksta kompletno je uključio kako nedavni raspad situacije u brojnim provincijama, tako i događanja od zadnja dva dana u samome Kabulu (gdje je kaos zapravo krenuo tek jučer, nakon nestanka lokalnih vlasti). Pri tome, Biden je nastavio tvrditi kako se sve radilo sustavno i po planovima, da bi čak i izostanak mnogostruko najavljivane evakuacije desetaka tisuća američkih borbenih saveznika, brojnih domaćih prevodilaca i vojnih suradnika, na kraju objasnio njihovim odbijanjem da odu iz zemlje na vrijeme, te protivljenjem lokalnih vlasti većem američkom naporu (radi loše političke optike u široj javnosti). Sve je to rečeno u vrijeme kada se itekako javno vidjelo da su spomenute osobe, potencijalni dobivatelji Specijalnih imigrantskih viza (SIV), u bijegu bili (1) zaustavljeni birokracijom koja je i usred krize ostala kao nekad, mirnodopski sitničava i otegnuta, tako i (2) hendikepirani izostankom ikakvih oblika organiziranog okupljanja i pripreme takvih civila za evakuaciju. Upravo je zato takvih američkih saveznika s obiteljima vjerojatno bilo i među onima koji su očajnički visjeli s vanjske strane odlazećih stranih aviona  ne bi li barem tako izbjegli očekivane javne likvidacije. Dapače, iz Afganistana se čulo i o očaju domaćih ljudi koji su tijekom dana gledali kao se iz Afganistana evakuiraju strani službeni psi, dok su oni sami stajali s druge strane bodljikave žice, bez obzira na dosadašnju odanost ili konkretnu strancima pruženu pomoć u radu ili borbi.

Oko 300.000 Afganistanaca koji su od 2001. do 2021. surađivali sa snagama Sjedinjenih Američkih Država suštinski su podobni za dobivanje tzv. Afganistanske specijalne imigrantske vize (Afghan Special Immigrant Visa – SIV). Riječ je viznom programu uspostavljenom 2009. godine, kojim su se prvenstveno mogli služiti razni prevoditelji, koji su u teoriji put SAD-a mogli povesti i bračne drugove te djecu mlađu od 21 godine. No, od 2014. do nedavno je takvih viza bilo izdano tek oko 16.000, dok se njih još oko 18.000 ovih dana nalazilo u birokratskom postupku. Nažalost, još uvijek je velik broj takvih ljudi koji su ostali zaglavljeni u kaosu što posljednjih dana prati pad dosadašnje vlasti u Afganistanu.

Iako se ukupan broj za SIV podobnih osoba u Afganistanu još prije nekoliko dana procjenjivalo na oko 45.000, a njihovo je zbrinjavanje formalno bilo jedan od naglasaka tamošnjeg američkog djelovanja posljednjih tjedana – minimalno je tih ljudi i zaista do sada završilo evakuirano na sigurno. Još u jutarnjim satima danas, u nedjelju 15. kolovoza, među ostacima Veleposlanstva SAD u Kabulu radio je jedan jedini vizni šalter za zaprimanje materijala za takve SIV vize, oko kojeg je satima trajala masovna ljudska drama prije nego li je i on bio zatvoren u okviru kompletnog zatvaranja i evakuacije veleposlanstva.

No, da ne bi bilo zabune, nije tu velika razlika između velesile SAD i male Hrvatske po pitanju efikasnog organiziranja spasa za vlastite građane te osobe od interesa. Iako je glavnina pripadnika Oružanih snaga RH iz Afganistana bila izvučena u rujnu prošle godine, kada je službeno završilo i hrvatsko sudjelovanje u tamošnjoj misiji Resolute Support, to ipak ne znači da hrvatskih građana više nema pod Hindukušom. Naime, domaći mediji – prvenstveno Nova TV – uspjeli su u nedjelju, 15. kolovoza, stupiti u kontakt s nekima od njih te čuti da je do  međunarodnog aerodroma u Kabulu dospjelo barem 5 hrvatskih građana koji su ondje čekali evakuaciju, dok je još njih 11 bilo u NATO bazi, budući su ondje i radili. Jedna je osoba jutros uspjela otputovati za New Delhi u Indiji, gdje navodno nije dobio tranzitnu vizu te je završio u zatvoru – komentirajući kako je bolje tako završiti u Indiji nego među pobjedonosnim talibanima. Još je jedna osoba navodno uspjela otputovati put Istambula. O svemu tome se još jučer, u subotu 14. kolovoza, moglo službeno čuti i od Ministarstva vanjskih i europskih poslova – koje je potvrdilo da su u Afganistanu ostala barem 23 hrvatska državljana koji traže izlaz iz te zemlje.

 „Navedene osobe, kao i članovi njihovih obitelji, nisu zatražile konzularnu pomoć hrvatske službe vanjskih poslova. Tvrtke koje su angažirale hrvatske državljane organiziraju repatrijaciju svojih zaposlenika. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nastavlja pratiti razvoj situacije u Afganistanu te stoji na raspolaganju hrvatskim državljanima za svu potrebnu pomoć“,

kazalo se iz MVEP-a. O tome se u nedjelju 15. kolovoza za Nova TV onda oglasio i premijer Andrej Plenković napominjući:

„Sve službe su uključene. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, ministar Grlić je u dnevnom kontaktu. Uglavnom je riječ o ljudima koji rade u različitim međunarodnim aranžmanima ili angažmanima. Ima ih, negdje, između dvadesetak i 30 maksimalno, prema onome što mi znamo. Svi su oni u proceduri organiziranog povratka od strane njihovih poslodavaca“.

Naravno, dok sam spomen „dnevnog službenog kontakta“ u situaciji koja se posljednjih dana doslovno mijenja iz sata, pa čak i minuta, baš i ne ulijeva veliko povjerenje, o točnosti ovih hrvatskih izjava čuti će se uskoro, baš kao što se skoro u stvarnome vremenu gleda i koprcanje Sjedinjenih Američkih Država na poslu evakuacije kadrova s kaotičnog terena u Afganistanu.

P.S. Po pitanju spašavanja preostalih hrvatskih državljana iz kaosa Afganistana zanimljivom se pokazala i objava Dmitra Kulebe, ukrajinskog ministra vanjskih poslova, iz ranih jutarnjih sati ponedjeljka, 16. kolovoza. Naime, on je na društvenoj mreži Twitter tada kazao:

„Ukrajinski zrakoplov stacioniran u fganistanu prevezao je državljane Ukrajine, Nizozemske, Hrvatske, Bjelorusije i Afganistana iz Kabula. Oni su sada sigurni. Mi ne napuštamo naše ljude & pomažemo drugima. U slučaju daljnjih zahtjeva, učinit ćemo sve što je moguće da pomognemo Ukrajincima & strancima“.

Dakle, kao i u nizu drugih međunarodnih kriza, dok Republika Hrvatska promatra stanje i kontaktira, netko drugi zapravo spašava hrvatske državljane nasukane u kriznim žarištima. Nažalost, pri tome nije jasno o kojem se broju spašenih tu zapravo radi.

Na napise o navodno žurnoj evakuaciji Škole vojne policije u Kabulu, gdje se, prema navodima medija, hrvatski mentorski tim povukao zajedno sa svojim partnerima iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Slovenije, reagirala su, uz MORH, još 2 od 5 nadležnih ministarstava obrane.

Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine priopćilo je tijekom jučerašnjeg dana da se 6 instruktora Vojne policije Oružanih snaga BiH upravo vraća kući nakon odrađene 6-mjesečne službe u Školi Vojne policije u Kabulu (Afganistan). „Instruktori su bili upućeni na izvršavanje navedene misije u okviru NATO misije obučavanja Afganistanske Nacionalne Armije, a kao rezultat obveza proisteklih iz Memoranduma o razumijevanje Američko-jadranske povelje (A-5 plus) na čelu sa SAD i zemljama potpisnicama: Bosna i Hercegovina, Albanija, Crna Gora, Hrvatska i Makedonija. Druga rotacija instruktora Vojne policije OS BiH upućena je 1. rujna 2012. godine u Školu Vojne policije u Kabul, i otpočela je s izvršavanjem dodijeljene misije“, poručuje Ministarstvo obrane BiH.

Ministarstvo obrane Crne Gore još je škrtije na riječima. „Dva pripadnika 5. kontingenta Vojske Crne Gore, koji su bili angažirani u Vojnopolicijskoj školi u Kabulu, 19. rujna redovnim planiranim transportom napustili su teritorij Afganistana i nalaze se na putu za Crnu Goru. Ni u jednoj fazi pripreme i samog transporta sigurnost crnogorskih vojnika nije bila ugrožena“, piše u priopćenju Ministarstva obrane Crne Gore. Na kraju se još dodaje da ni ostali pripadnici Vojske CG u misiji ISAF u Afganistanu, koji se nalaze u bazama Pol-e-Khomri i Mazar-e-Sharif, nisu ugroženi, te izvršavaju redovne zadaće bez problema.

Mediji u ove dvije zemlje primijetili su i popratili priču načetu jučer ujutro u hrvatskome tisku, pa otuda onda vjerojatno i službena reagiranja tamošnjih vlasti. Kako se ostala ministarstva obrane spomenuta u temi (Albanija, Makedonija i Slovenija) izgleda nisu našla suočena s upitima svojih domaćih medija, nisu se smatrala potrebnim osvrtati ni na pisanje hrvatskih dnevnih novina koje je pokrenulo čitavu temu.

Ministarstvo obrane priopćenjem je reagiralo na današnji tekst u jednim dnevnim novinama o „opasnom izvlačenju“ pripadnika OS RH iz Afganistana. U priopćenju se kaže da su spomenutim helikopterom Afganistanskih snaga sigurnosti „pripadnici hrvatskog zrakoplovnog mentorskog tima u dva leta prevezli pripadnike mentorskog tima iz Škole vojne policije u Kabulu na aerodrom“. Pritom nije bilo ni žurnosti ni panike jer, kaže MORH, „ovakav način prijevoza planiran je unaprijed, odnosno dva dana prije samog prevoženja, te se ne radi o nikakvoj ‘evakuaciji i spašavanju iz opkoljene vojne baze’, već o redovnom transportu“. Iz sigurnosnih razloga, umjesto cestovnim pravcem hrvatski vojnici otišli su iz Kabula helikopterom: „Istina je da se u početku razmatrala mogućnost prijevoza helikopterima vojske SAD-a iz baze u Bagramu, ali je isto otkazano zbog unaprijed planiranih obveza američke vojske“, priopćuje MORH.

U ovoj priči riječ je o pripadnicima 19. kontingenta Hrvatske vojske, koji su završili misiju u Afganistanu, a većina njih već u Kirgistanu čeka povratak u Hrvatsku. Cijeli bi kontingent  u Lijepoj našoj trebao biti do kraja mjeseca rujna.

No, već danas ujutro, stanje izgleda bitno drugačije. Za to je dovoljno otvoriti svježe dnevne novine – i vidjeti naznake prekjučerašnje drame.

Relativno izdvojena baza Julien u južnim predgrađima Kabula, nedaleko ruševina bivše kraljevske palače Darul Aman

O čemu se tu radi? O Školi vojne policije, projektu u Afganistanu na koji je RH posebno ponosna. Ta je institucija smještena nedaleko Kabula, u vojnome kompleksu zvanom “Camp Julien”, na jugu grada. Riječ je o ponešto izdvojenome mjestu, do kojeg zna biti problem doći kad sigurnosna situacija pređe “u crveno”. Također, riječ je o kompleksu koji nije neposredno vezan uz neko veće čvorište zapadne vojne logistike (recimo, aerodrom), već u svom okružju ima više lokalnih vojnih instalacija – budući i sam dobrim dijelom služi obuci i radu pripadnika tamošnjih vojnih postrojbi. Upravo je posljednjih mjeseci i bila u tijeku predaja čitave te škole u ruke i na upravljanje afganistanskim vojnim snagama.

A u utorak se, navodno, skupina međunarodnih vojnika, vjerojatno predvođena hrvatskim brigadirom Željkom Akrapom, ondje našla odsječena od glavnine međunarodnih snaga, u objektu koji izgleda da i nije baš na dulji rok obranjiv raspoloživim savezničkim i lokalnim kapacitetima. I onda je, opet navodno – budući da od Ministarstva obrane nema ni glasa – izvedeno njihovo evakuiranje iz zraka. Pri tome se govori o stanju opasnosti koje nije dopuštalo slanje kopnene kolone oklopnih vozila, već gotovo da se tražilo “dobrovoljce” spremne letjeti u napetoj situaciji.

I tada, tko je evakuirao Školu vojne policije – hrvatski “ponos” projekt, u kojoj smo surađivali i s većim brojem vojnika iz regije (okupivši ondje i vojno osoblje iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Makedonije i Slovenije)? Pa, ako je vjerovati medijima – to su odradili pripadnici HRZ i PZO, inače također hrvatski instruktori lokalnih zrakoplovnih snaga, koji su 38 “zaglavljenih” u dva leta prebacili na prostor mega-baze Bagram.

Riječ je navodno bila o letu iznad grada, posebno opasnome s obzirom na praktično nikakvu oklopljenost helikoptera Mi17, posuđenog od Afganistanaca, i izloženost svakolikim mogućim napadima pri operiranju na takvim malim visinama. Uglavnom, izgleda da je sve prošlo dobro, a da je osoblje sada definitivno bivše hrvatske Škole vojne policije nakon pristizanja u Bagram čak i evakuirano dalje – prema zrakoplovnoj bazi Manas u Kirgiziji. Ikakve službene informacije o ovom filmskom događanju s velikim zanimanjem očekujemo!

I zaista, oko 4 sata nakon objave ove priče na web-stranicama hrvatskih dnevnih novina, MORH je priopćenjem demantirao čitavu priču.

Prva skupina građana Srbije evakuiranih iz Sirije stigla je u Beograd oko 15 sati

Poduhvat je organiziran po nalogu Vlade Srbije, u suradnji Ministarstava vanjskih i unutarnjih poslova Srbije. Posao je na terenu operacionaliziran putem veleposlanstva RS u Damasku, koje je još od ožujka obavještavalo oko 200 srpskih državljana o mogućnostima izvlačenja. Nakon tih dužih najava te poziva, prije oko dva tjedna se krenulo i konkretnije, po sustavu koji je korišten i tijekom prošlogodišnje evakuacije iz Libije. Posebnom zračnom linijom, namjenskim zrakoplovom JAT-a, organiziran je prijevoz 43 osobe, građana RS i članova njihovih obitelji (većinom žena udatih za Sirijce – iz samog Damaska, ali i iz drugih krajeva države), koje su se prijavile za povratak u domovinu. Let je krenuo iz Beograda danas, 3. kolovoza 2012. godine, u 7 ujutro, ne bi li se u zračnu luku “Nikola Tesla” s putnicima vratio u 14.50. Najavljeno je da slični letovi mogu biti i ponovljeni ubuduće, bude li za to potrebe. To ne bi čudilo, ima li se u vidu izjava Dragan Markovića iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS:

“Većina njih se još nije odlučila da dođe u Srbiju, budući da se uglavnom radi o mešovitim brakovima. U Alepu, gde se vode borbe i gde nije bilo bezbedno da se naši građani evakuišu, ostalo je nekoliko desetina naših državljana, s kojima smo u kontaktu“.

Dok su neke države u  akciju sličnu današnjoj srpskoj krenule još sredinom srpnja – recimo, Irak, koji je tada tijekom 48 sati u 8 zrakoplova prevezao oko 750 Iračana iz Damaska – Hrvatska i BiH tu izgleda stvari gledaju više flegmatično. Dok je BiH za svojih procjenjenih 300 do 500 građana u Siriji jednostavno objavila poziv da napuste Siriju, ali i objavila da ne planira ništa, Hrvatska nije napravila niti to.

Naime, prema informacijama iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, za vlasti RH stvar je završila informacijom da u Siriji navodno više nema osoba s isključivo hrvatskim državljanstvom – dok vjerojatno još ima ljudi s dvostrukim državljanstvom, valjda i hrvatskim i sirijskim. No, budući da se za njihovu evakuaciju ništa nije planiralo, ispada da se po gledanju vlasti u Zagrebu tim osobama sva interakcija s Hrvatskom svodi samo na periodičko plaćanje hrvatskih dokumenata, te mogućnost dodatnog registriranja za glasovanje na ovdašnjim izborima. Opravdanje za taj iznimno čudan pogled na stvari pronađen je u nepostojanju čvrstoga popisa osoba s dvojnim državljanstvom i nemogućnosti da ih se prisili na registraciju ili neko organizirano izvlačenje iz zemlje u ratu. Doduše, to je točno onaj isti problem kojem su u Srbiji doskočili višemjesečnim organiziranim pozivanjem nositelja dvojnih dokumenata – koje je na kraju postiglo da danas u Beograd prispije grupa sastavljena većinom od žena i djece iz takvih miješanih srpsko-sirijskih životnih situacija.

Što se hrvatskih dvojnih državljana u Siriji tiče, takvo praktično državljanstvo drugoga reda – gotovo jednako korisno kao i članarina u nekom nenametljivom inozemnom klubu skupljača salveta – dodatno ističe i činjenica da je Hrvatska desetljećima u Siriji imala poslove i građane, ali ne i veleposlanstvo. Sve od uspostave diplomatskih odnosa RH i Sirijske Arapske Republike 29. kolovoza 1997. godine, oni neobjašnjivo uporni pojedinci – koji baš insistiraju imati te, u Siriji praktično beskorisne papire zvane Domovnica, Putovnica i Osobna iskaznica – po te svoje hobi-dokumente moraju ići u Egipat (Abou El Feda St. 3, Zamalek, Cairo, Egipat). Radi se o putu koji je postao posebno nezgodan otkad je RH krenula uvoditi biometrijske dokumente, čija ispostava u inozemstvu bez problema traje i tjednima, a traži osobnu prisutnost svih nosilaca dokumenata radi davanje otisaka prstiju – što u slučaju obiteljskog pribavljanja dokumenata znači i česte te produžene obiteljske izlete u Egipat.

Hrvatski počasni konzul nije zaradio pravo na pomoć RH - može je dobiti samo ako zamoli!

U “drugoj vlastitoj državi” – konkretno, Siriji – tim entuzijastima od siječnja 2004. godine na raspolaganju stoji tek počasni konzul RH, g. Nissan N. Khouchaba. Radi se o osobi koja je u mirno vrijeme jasno pokazala da poznaje vrhove vlasti svoje države – znanje kojim je tijekom mirnih godina itekako bio na korist i Hrvatskoj i hrvatskim kompanijama u Siriji. Kao i u slučaju dvostrukih državljana, ako se sam nije izvukao ranije, s radnicima INE, od njega se također očekuje da se javi i moli za pomoć. Tek bi takvo samo-ponižavanje možda bilo razlogom da službeni Zagreb uopće počne razmišljati o načinu da se pomogne toj dokazano vjernoj i korisnoj osobi, koja samim svojim radom za Hrvatsku nije zaslužila da joj se ponudi modalitet spasa iz ratom pogođenog Damaska. Budući da do sada nije molio – nema ni spašavanja!

Suočeni s javnom šutnjom hrvatskih vlasti, optimisti bi rekli da se MVEP valjda u tišini sprema postupati kao po pitanju evakuacije iz Libije – koja je službeno bila proglašena vrlo uspješnom. Oni malo manje lakovjerni, koje je možda nesreća zatekla u Siriji s tek dvojnim hrvatskim državljanstvom, mogu računati ili (1) na tradicionalne elemente hrvatske krizne politike – na sreću te intervenciju ovdašnjih privatnih kompanija koje možda još ondje imaju kakav interes – ili (2) na nekakvo moguće međunarodno djelovanje, ako i kada do njega dođe. Tu tješe naznake da EU ipak nešto radi po pitanju priprema za izvlačenje svojih građana na Cipar – što je navodno preferirana opcija i u MVEP na Zrinjevcu, za slučaj da se ipak nametne ikakva potreba nekakvih evakuacija – ako netko ipak ponizno i dovoljno pristojno zamoli!