Ponekad se stvari u Africi razvijaju vrlo brzo. U jednoj od mojih knjiga, „Al Qaeda u islamskom Magrebu: sjene terora nad Sahelom“, koja je originalno objavljena u Velikoj Britaniji prije nekoliko godina, u jednom od prvih poglavlja rekao sam kako Francuska protupobunjenička operacija je ondje potjerala džihadiste u bijeg.

Tome više nije tako: Al Qaeda sada vodi igru. Štoviše, rat u Maliju se intenzivirao do mjere da pobunjenici koji djeluju u toj pustinjskoj regiji sada mogu napadati gotovo po volji. Uz to, dok su zasjede na cestama nekad bile relativno rijetke, one su sada uobičajene. I do svega toga je došlo tijekom zadnje 3 godine.

Sumrak nad južnom Saharom – povratak u bazu

Prije naglog i nepromišljenog povlačenja koje je predsjednik Biden naredio za američke snage u Afganistanu, u ovoj regiji smještenoj južno od Sahare (koja se proteže kroz većinu Afrike, od zapada prema istoku) pobunjenici su uspijevali izvesti možda po dva napada na sigurnosne snage tjedno. Do vremena kada sam napustio Mali koji mjesec kasnije, taj ritam se ubrzao na 2-3 napada dnevno. Ta eskalacija ne samo da ima ozbiljne reperkusije na oko 14.000 uniformiranih pripadnika misije UN-a, koji su na terenu te prostrane afričke države, dvostruko veće od Teksasa u SAD, nego je direktno utjecala i na status tada još oko 5.000 pripadnika jake francuske misije koja je u toj regiji djelovala još od siječnja 2013. godine. Predsjednik Macron je na to odgovorio objavivši svoje namjere o bitnom smanjivanju tamošnje francuske vojne prisutnosti do početka ove godine.

Armee de l’Air Rafale u bazi N’Djamena, Čad

Odluka francuskog predsjednika o tom smanjivanju snaga nije baš uklesana u kamen budući da su njegove snage ondje itekako imale i svojih uspjeha. Dugo godina neuhvatljivi alžirski gerilski vođa Abdel Malek Drougdel, koji je više od desetljeća predvodio organizaciju AQIM, ubijen je od francuskih specijalnih snaga na sjeveru Malija prije otprilike godinu dana. Još jedan visoki pobunjenički vođa, Adnan Abu Walid al-Sahraoui, ubijen je prošle jeseni. Tijekom mojih mjesec dana, koliko sam nedavno proveo pridodan taktičkoj NATO zrakoplovnoj postrojbi u Maliju, imao sam i niz vlastitih kontakata koji su mi dali i određeni osobni uvid u stanje. Prva od stvari koje su mi postale jasne bila je ta da i sam zapovjednik UN snaga odgovornih za sigurnost u državi privatno ima dvojbi oko toga kako se čitav taj rat razvija. On je nekolicini svojih savjetnika rekao kako vjeruje da će konačno povlačenje Amerikanaca iz središnje Azije samo pojačati tempo događanja na njegovom afričkom ratištu, ali da bi to moglo slično utjecati i na islamističke pobune drugdje u Africi, uključujući tu Somaliju i Mozambik.

Nizozemske specijalne snage u patroli, Mali, ruta Gao via Ansongo kod Tin Hamma, 31 siječnja 2015. godine

Ovakve je poglede dodatno pojačao i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres, kada je jesenas agenciji France Press izjavio kako se pribojava da bi talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu moglo „ohrabriti“ druge džihadiste širom Sahela bna jačanje napada u nadi ostvarivanja sličnih uspjeha po njihovim pojedinim državama. O svemu tome tada sam želio za objašnjenje upitati i švedskog generala Dennisa Gyllensporrea, tadašnjeg zapovjednika misije MINUSMA, u njegovom zapovjedništvu u gradu Bamako, no on me odbio primiti. Dapače, preko nekih od mojih izvora jasno mi je dao do znanja da nema namjeru razgovarati s nikim iz medija. Sve bi to bilo u redu da general nešto ranije nije izjavio kako je islamistička pobuna u Republici Mali – koja uključuje i sve njihove zapadno-afričke države susjede – trenutno rezultira najopasnijom misijom očuvanja mira u svijetu. No to je morao biti oksimoron, budući da za očuvanje mira taj mir prvo mora i postojati. Osim toga, MINUSMA je zadnjih godina trpjela neke od najviših brojeva mrtvih tijekom misije u općenitoj povijesti UN-ovog čuvanja mira. Broj napada se upeterostručio od 2016. do 2020., kada je konačno ondje poginulo 4.000 ljudi, dok je prema UN-u taj broj 2016. iznosio 770.

Pažljiviji promatrači su također zamijetili i da mnoge od taktika koje koriste pobunjenici u Maliju oponašaju i pripadnici drugih džihadističkih pobuna, posebno Boko Haram u Nigeriji, al-Shabab u Somaliji i oni na sjeveru Mozambika, gdje je Cabo Delgado postao prvo uporište salafističkih džihadista na jugu Afrike.

Kako to utiče na ostatak Afrike?

Raznolike snage koje je uvježbavala misija EUTM Mali

To utiče na više načina. Prvi od njih je da je i Europa jasno uzbunjena jačanjem terorizma u Mozambiku, i to toliko da ako se ta pobuna ne savlada, ona bi se mogla proširiti širom južne Afrike. Ima tu i još paralela:

1. Sve države koje su već ranije spomenute imaju terorističke skupine direktno povezane bilo s Islamskom državom ili Al Qaedom. Te dvije organizacije su svaka za sebe stvorile čitav niz džihadističkih saveza. Uz to, vodstva raznih pobunjenika imaju izvrsnu međusobnu komunikaciju i koordinaciju, dok su njihovi obavještajni dijelovi gotovo nedostižno bolji od skoro bilo koje moderne afričke države iz tog područja.
2. Mali, Nigerija i Mozambik su kao države prošli kroz jedan postupan i pritajen proces infiltracije koji je trajao više godina. Tijekom tog vremena, pobunjenici su prelazili preko njihovih loše ocrtanih granica i formirali tajne militantne ćelije ne bi li indoktrinirali njihovo lokalno stanovništvo, te širili svoje radikalne nove poglede na islam.
3. Svaka muslimanska opozicija takvom „novom poretku“ bila je likvidirana, što je često uključivalo i pokolje te komadanje nevinih seljana kao oblik postavljanja jasnih primjera. To se posebno vidjelo u provinciji Cabo Delgado na sjeveru Mozambika tijekom proteklih godina.
4. 

   Mali – pripadnici međunarodne misije Takuba

   Kao što je američki časopis „Foreign Policy“ napisao sredinom lipnja 2021. godine, „iako su za sada napadi ostali lokalizirani, to bi se moglo promijeniti kako Islamska država jača svoju terorističku mrežu u istočnoj i južnoj Africi. Sjeverni Mozambik mogao bi postati početna točka za terorističke napade na glavne gradove u regiji, prateći time razvoj Al Qaedine mreže u zapadno-afričkom Sahelu“.

5. Pobuna izaziva generacijsku traumu širom sjevera Mozambika. Djecu se prisilno novači u borbu i indoktrinira. Lokalne društvene strukture jako su napregnute dolaskom brojnog izbjeglog stanovništva.
6. U sve tri te države – kao i u Somaliji – pobunjenički napadi idu po istom uspješnom uzorku. Nasrtaji na vojne baze vladinih snaga izvode se obično frontalnim napadima pune snage, tijekom kojih velike skupine pobunjenika izvode masovne napade krećući se brzo, bilo pomoću motora ili kamioneta Toyota-tipa, s težim naoružanjem montiranim na njihovom stražnjem dijelu. Oni se uvijek usmjeravaju ondje gdje ih se najmanje očekuje, a svoje mete najčešće zatiču pri odmoru, bilo u polumraku sumraka ili zore.

Usamljene patrole ipak su dobro koordinirane, a koriste i bespilotne letjelice

Jedan neposredni ishod svih ovih događanja je i taj da je početkom studenog prošle godine više europskih država odlučilo uspostaviti obučnu misiju za Mozambik (EUTM MOZ). Još i prije toga su portugalski vojnici uvježbavali svoje kolege iz Mozambika u toj bivšoj portugalskoj koloniji u Africi, no novi kontingent je multinacionalan, zaokružen, i predvođen od brigadnog generala Nuno Lemos Piresa, s operativnim zapovjedništvom na sjeveru države.

Treba napomenuti da je i prije svega toga već bilo stranih trupa, ali iz same Afrike, koje su se borile s pobunjenicima na krajnjem sjeveru Mozambika – one su bile iz Ruande. Prema pojedinim obavještajnim izvještajima moglo se čuti da su te snage iz Ruande zapravo uvelike sastavljene od ljudstva iz Zimbabvea, tek pod zapovjedništvom iz Ruande. Razlog za sve ovo je vrlo jednostavan: zbog međunarodnih sankcija pod kojima se nalazi Harare, vlada Zimbabvea koristi pod tuđom zastavom ovaj kanal za pribavljanje oružja i drugih strateški vrijednih roba.

Grad Bamako iz zraka

Još je i bitnija činjenica da brojni aktualni vojni vođe često zaboravljaju kako vojnu povijest, tako i osnovne principe pobunjeničkog ratovanja. Naime, dok su snage Mozambika napadale i zauzimale pojedine gradove i uporišta, možda baš ona koja su prije toga u nekom trenutku i gubili, sami pobunjenici se ne zamaraju držanjem prostora. Čim nastupi opasnost ikakvog ozbiljnijeg napada, pobunjenici pokupe svoju opremu, odu iz ugroženog područja i započnu provođenje svojih operacija negdje drugdje. To je i razlog zašto su pobunjenici toliko uspješni: oni tako mogu planirati svoju strategiju, a razne vladine snage ih tek moraju naknadno dostizati i igrati njihovu nametnutu igru.

Britanski specijalci i helikopteri RAF Chinook, baza Gao na sjeveru Malija

US AF C-17 slijeće u zračnu luku Gao, ožujak 2016. godine

Tijela poginulih Francuza prevoze se kući iz baze Gao u Maliju

* Gost autor je Al J. Venter, iskusni ratni dopisnik, autor dokumentaraca te pedesetak knjiga, čije je više desetljetno iskustvo s raznih svjetskih ratišta koncentrirano na Bliski istok i Afriku. Raznolika događanja i krizna žarišta od građanskog rata u Nigeriji 1967. pa do danas, Venter je godinama pokrivao i za Jane’s International Defence Review. Za ovaj njegov zanimljiv tekst posebno zahvaljujemo i Christianu Nikoliću, koji nas je spojio na uživanje čitatelja.

Srpski specijalci bit će angažirani u Africi, u misiji Takuba gdje elitne postrojbe više EU članica predvođenih Francuskom obučavaju Oružane snage Malija. Interes Beograda za budući angažman ukazuje na vidljivo jačanje veza s vodećim silama EU i preuzimanje odgovornosti za sigurnosne zadaće. Uključivanje Srbije u namjenske snage Takuba (Task Force Takuba) prepoznaje se kao važno. U prilog tome govori saznanje portala „Balkanska bezbednosna mreža“ da je riječ o kontingentu koji će imati više desetina ljudi, možda i do 80. To je značajno sudjelovanje u misiji koja momentalno broji oko 600 europskih specijalaca. Srbija bi se tako priključila Francuskoj, Švedskoj, Češkoj i Estoniji koje već imaju snage u Takubi, kao i Grčkoj, Italiji i Rumunjskoj koje su se odlučile vojno angažirati u toj misiji.

Takuba je nova europska vojna misija u Sahelu, velikom prostranstvu južno od Sahare kojega čine tzv. zemlje G5 (Burkina Faso, Čad, Mali, Mauritanija i Niger). Riječ je o vrlo osjetljivoj temi za sigurnosne interese EU jer je taj dio Afrike izložen snažnom pritisku islamističkih ekstremista te šverca ljudi, oružja i narkotika. Glasine o namjerama angažiranja srpskog kontingenta u Africi potvrđene su sudjelovanjem Srbije na video-konferencijskom ministarskom sastanku 7. travnja o misiji Takuba. Potom je 10. lipnja francuski načelnik Glavnog stožera, general François Lecointre, razgovarao o Takubi u Beogradu s predsjednikom Republike Srbije Aleksandrom Vučićem, tamošnjim ministrom obrane Nebojšom Stefanovićem i načelnikom GS VS generalom Milanom Mojsilovićem. Da Srbija ima širu međunarodnu podršku za angažman u Takubi ukazuje i nedavni intervju za „Balkansku bezbednosnu mrežu“ šefa američkog Ureda za obrambenu suradnju u Beogradu koji je rekao da SAD rade na podršci za angažiranje srpskih specijalaca u Africi.

Afrička misija u kontekstu Srbije simbolizira sve snažniju vojnu suradnju Beograda i Pariza. Od 2019. s obrambenom industrijom te zemlje ugovorene su nabave sofisticiranih sredstava: lakih prijenosnih raketnih PZO sustava Mistral 3+, navigacijskih uređaja i senzora za domaće samohodno topničko naoružanje Nora-B52 i za hibridni PZO sustav Pasars 16. Borbena vozila Lazar 3 i Miloš izrađuju sa s neovisnim ovjesima proizvedenim u Francuskoj, a predsjednik Srbije Vučić početkom ožujka najavio je i nove velike nabave iz Francuske.

Namjenske snage Takuba svojevrstan su nastavak osmogodišnje „Operation Barkhane“ koja na terenu broji oko 5.100 vojnika. Francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je 10. lipnja da će ta operacija biti zamijenjena misijom s više stotina specijaliaca. Takuba sada broji 600 ljudi, uglavnom specijalnih snaga. Polovicu od tog broja čine vojnici iz Francuske, 150 su Šveđani, a ostatak su Estonci i Česi. Takubin međunarodni stožer nalazi se u mjestu Ménaka na sjeveru Malija, ima francusko-češku i francusko-estonsku postrojbu, švedsku postrojbu za brzo djelovanje, kao i francuski segment zadužen za zaštitu infrastrukture i snaga. Nekoliko članica NATO/EU namjerava se pridružiti ovoj misiji, uključujući Grčku, Italiju i Dansku, za početak sa stožernim časnicima, a kasnije i većim kontingentima. Rumunjska se u lipnju odlučila priključiti Takubi s oko 50 vojnih specijalaca. NATO se također uključio u podršku Takubi. U ugovoru potpisanom ovog mjeseca s Francuskom dogovoreno je pružanje obimne logističke podrške europskim namjenskim snagama. Na sjeveru Malija su i pripadnici američke vojske, ali oni nisu dio Takube.

Primarni zadatak misije Takuba je obuka izviđačkih i interventnih postrojbi Malija. Ta ideja nije nova jer je još 2013. bila pokrenuta misija EUTM-Mali sa zadatkom vođenja obuke, školovanja i savjetovanja za potrebe obrane Malija. Srbija od prosinca 2014. sudjeluje u toj misiji s tročlanim sanitetskim timom. Francuzi kritiziraju EUTM-Mali jer ta misija nije pokazala željene rezultate i zato su pokrenuli Takubu kao misiju okrenutu praktičnim problemima obuke udarnih protupobunjeničkih postrojbi.

Potrebu za međunarodnim vojnim prisustvom ilustrira kontinuirano nasilje ekstremista u Sahelu. Samo u prvome tjednu lipnja u Burkini Faso teroristi su ubili preko 160 ljudi. Taktika islamista obuhvaća brze prepade koje obično izvode pickup-vozilima, kojima se kreću velikim te slabo naseljenim prostranstvima između Malija, Burkine Faso i Nigera. Frankofonske zemlje G5 dobile su podršku Francuske i SAD. Posebno je bio važan Mali, gdje su Francuzi vojno prisutni od siječnja 2013. godine i trudili su se pridobiti saveznike. Članice EU uglavnom nisu bili zainteresirane, ali prilike su se promenile – uvažava se visoki rizik nastupanja krize i 12. lipnja 2020. formirana je internacionalna koalicija. Francuzi su incirali misiju Takuba, nazvanu po tuareškom maču. Negativni razvoj stanja u Sahelu sada je teret za Francusku, budući da je 24. svibnja bila srušena i profrancuska vlada u Maliju, a nove vlasti nisu po volji službenom Parizu.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je 10. lipnja najavio da će smanjiti francusko vojno prisustvo u Maliju sa sadašnjih 5.100 ljudi na nekoliko stotina u novoj misiji Takuba. „Želimo garancije da vlasti neće pregovarati s ekstremistima. Ne možemo podnijeti dvosmislenost. Ne možemo provoditi zajedničke operacija s vlastima koje odluče razgovarati s grupama koje pucaju na naše mladiće“ rekao je Macron tog 10. lipnja. Trenutno su prekinute aktivnosti i u misiji Takuba, i čeka se na razvoj prilika.

——————–

——————–

* ovaj je tekst autor Aleksandar Radić objavio 21. lipnja 2021. na portalu “Balkanska bezbednosna mreža” (https://www.balkansec.net/). Tekst prenosimo s dozvolom, a njegov original pod naslovom “Misija Takuba: Srpski specijalci u Africi” dostupan je na adresi: https://www.balkansec.net/post/misija-takuba-srpski-specijalci-u-africi

Kako je već uobičajeno za ovo doba godine, Narodna skupština Srbije proteklih je dana raspravljala o Planu sudjelovanja Vojske Srbije u mirovnim misijama i operacijama za tekuću godinu. Vlada Srbije već je odavno usvojila taj dokument nazivan „Godišnji plan upotrebe Vojske Srbije i drugih snaga obrane u multinacionalnim operacijama u 2015. godini“, VS sudjeluje u njime bez prekida i ikakvih smetnji, pa je skupštinski „amen“ tek formalne prirode.

Tijekom rasprave u Skupštini ministar obrane Bratislav Gašić istaknuo je da Vojsci Srbije i „drugim snagama obrane“ treba nešto više od 1,3 milijarde dinara (dakle, iznad 10,78 milijuna eura, po tečaju od 120,5 RSD za euro) za realizaciju godišnjeg plana sudjelovanja u multinacionalnim operacijama, kojim je predviđeno da u 19 vojnih i 4 policijske operacije i misije UN-a i EU sudjeluje do 670 pripadnika VS-a i 18 pripadnika MUP-a na ukupno 357 pozicija. Ministarstvo obrane tu ipak snosi najveći financijski teret, čak 1.244.318.000,00 dinara, dok Ministarstvo unutarnjih poslova sudjeluje s 90.964.985,00 dinara. U oba slučaja, najviše se potroši za plaće, dodatke i naknade sudionicima u misijama i operacijama, ukupno 1.092.630.000,00 dinara (oko 9.062.956,2 eura, po tečaju od 120,56 RSD za euro). Tijekom ove godine očekuje se i uplata naknade od Ujedinjenih naroda za sudjelovanje pripadnika VS-a u UN-ovim operacijama i misijama, u iznosu od 396.856.000,00 dinara (oko 3,29 milijuna eura, po već spomenutom tečaju od 120,56 RSD za euro), što će se dalje utrošiti za isplatu plaća i naknada sudionicima u misijama.

Što se tiče Ministarstva obrane i Vojske Srbije, njihovi će pripadnici tijekom ove godine sudjelovati u 19 misija i operacija, što je ukupno povećanje za 5 misija u odnosu na prošlu godinu. To su:

1. MONUSCO – mirovna operacija UN-a u Demokratskoj Republici Kongo – trenutno sudjeluje 8 pripadnika VS: sanitetski tim za evakuaciju zračnim putem (AMET) i stožerna grupa od 2 osobe (zaduženi za praćenje aktivnosti i izradu procjene o pokretima pobunjeničkih grupa, prijem i obradu izvješća i informiranje vojnog vodstva misije)

2. UNMIL – mirovna operacija UN-a u Republici Liberiji – trenutno sudjeluje 5 pripadnika VS-a (raspoređenih u zapovjedništvu misije, i na dužnostima vođa multinacionalnih timova vojnih promatrača)

3. UNOCI – mirovna operacija UN-a u Republici Obali Slonovače – trenutno sudjeluju 3 pripadnika VS-a (raspoređeni u zapovjedništvu misije i na dužnostima vođa multinacionalnih timova vojnih promatrača)

4. UNFICYP – mirovna operacija UN-a u Republici Cipar – trenutno sudjeluje 46 pripadnika VS (1 stožerni časnik i grupa od 6 osoba, 2 vojna promatrača – SCAMLO, te još i pješački vod od 37 osoba)

5. UNIFIL – mirovna operacija Un-a u Republici Libanon – trenutno sudjeluje 177 pripadnika VS

6. UNTSO – mirovna operacija UN-a na Bliskom istoku – trenutno sudjeluje 1 vojni promatrač

7. MINUSCA – mirovna operacija UN-a u Srednjeafričkoj Republici – trenutno sudjeluju 72 pripadnika VS (2 vojna promatrača, 2 stožerna časnika i još 68 vojnika koji rade na formiranju vojne bolnice UN-a razine 2, u glavnom gradu Banguiju)

8. MINURSO – mirovna operacija UN-a u Zapadnoj Sahari – nova misija u kojoj bi sudjelovanje pripadnika VS-a bilo realizirano na temelju eventualnog poziva UN-a u okviru stand-by aranžmana (u tom okviru je moguće sudjelovanje stožernih časnika, vojnih promatrača i sanitetskog tima)

9. MINUSMA – mirovna operacija UN-a u Republici Mali – nova misija u kojoj bi sudjelovanje pripadnika VS-a bilo realizirano na temelju eventualnog poziva UN-a u okviru stand-by aranžmana (u tom okviru je moguće sudjelovanje stožernih časnika, vojnih promatrača i sanitetskog tima)

10. UNMOGIP – mirovna operacija UN-a u Džamu i Kašmiru – nova misija u kojoj bi sudjelovanje pripadnika VS-a bilo realizirano na temelju eventualnog poziva UN-a u okviru stand-by aranžmana (u tom okviru je moguće sudjelovanje stožernih časnika, vojnih promatrača i sanitetskog tima)

11. UNMISS – mirovna operacija UN-a u Južnom Sudanu – nova misija u kojoj bi sudjelovanje pripadnika VS-a bilo realizirano na temelju eventualnog poziva UN-a u okviru stand-by aranžmana (u tom okviru je moguće sudjelovanje stožernih časnika, vojnih promatrača i sanitetskog tima)

12. UNAMID – mirovna operacija UN-a u Sudanu – nova misija u kojoj bi sudjelovanje pripadnika VS-a bilo realizirano na temelju eventualnog poziva UN-a u okviru stand-by aranžmana (u tom okviru je moguće sudjelovanje stožernih časnika, vojnih promatrača i sanitetskog tima)

13. UNISFA – mirovna operacija UN-a u Sudanu – nova misija u kojoj bi sudjelovanje pripadnika VS-a bilo realizirano na temelju eventualnog poziva UN-a u okviru stand-by aranžmana (u tom okviru je moguće sudjelovanje stožernih časnika, vojnih promatrača i sanitetskog tima)

14. UNDOF – mirovna operacija UN-a na Bliskom Istoku – nova misija u kojoj bi sudjelovanje pripadnika VS-a bilo realizirano na temelju eventualnog poziva UN-a u okviru stand-by aranžmana (u tom okviru je moguće sudjelovanje stožernih časnika, vojnih promatrača i sanitetskog tima)

15. EUTM Somalia – misija EU za obuku sigurnosnih snaga Somalije – trenutno sudjeluje 5 pripadnika VS (1 stožerni časnik i medicinski tim u sastavu bolnice razine 1), od čega je 1 pripadnik VS angažiran na dužnosti šefa medicinske službe u zapovjedništvu misije u Mogadishu (zadaća: medicinska podrška, obuka, opremanje i održavanje stupnja spremnosti Somalskih snaga sigurnosti). Medicinski tim VS-a angažiran je na zdravstvenom zbrinjavanju pripadnika EUTM Somalia, kao i drugog osoblja iz svih zemalja EU i Republike Srbije, Veleposlanstva Kraljevine Norveške, Veleposlanstva SAD, delegacije EU u Somaliji i Keniji, te pripadnika vojne i civilne operacije EU (EU NAVFOR ATALANTA i EUCAP NESTOR)

16. EU NAVFOR ATALANTA – vojna operacija pomorskih snaga EU u Somaliji – trenutno su angažirana 4 stožerna časnika (te po potrebi 1 AVPD tim za zaštitu brodova u trajanju od 3-4 mjeseca godišnje)

17. EUTM Mali – misija EU za obuku sigurnosnih snaga Malija – trenutno sudjeluju 3 pripadnika VS kao mobilni medicinski tim(liječnik, medicinski tehničar i vozač) u sastavu lake poljske bolnice razine 2 Oružanih snaga SR Njemačke (zadaća: sanitetsko zbrinjavanje pripadnika EUTM Mali)

18. EUFOR RCA – vojna operacija EU u Srednjeafričkoj Republici – trenutno sudjeluje 6 pripadnika VS kao sanitetski tim (liječnik+5 medicinskih tehničara) za sanitetsko zbrinjavanje pripadnika EUFOR RCA u glavnom gradu Banguiju

19. EUMAM RCA – vojna savjetodavna misija EU u Srednjeafričkoj Republici – nova misija koja bi se realizirala temeljem poziva EU

Policijske misije – uglavnom kao i do sada

Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije zadržala je sudjelovanje u dosadašnje 3 UN-ove misije, i dodala jednu uvjetno rečeno novu, pa to sada izgleda ovako:

1. UNMIL – mirovna operacija UN-a u Republici Liberiji – trenutno sudjeluje 6 policijskih službenika, s mandatom u trajanju od godinu dana (zadaća: savjetovanje, nadgledanje rada i obuke policijskih službenika Nacionalne policije Liberije)

2. MINUSTAH – mirovna operacija UN-a u Republici Haiti – trenutno sudjeluju 4 policijska službenika, s mandatom u trajanju od godinu dana (zadaća: savjetovanje, nadgledanje rada i obuke policijskih službenika Nacionalne policije Haitija)

3. UNFICYP – mirovna operacija UN-a u Republici Cipar – trenutno sudjeluju 2 policijska službenika

4. civilne misije EU za upravljanje krizama (prema potrebi i temeljem poziva EU) – MUP RS planira sudjelovanje 6 policijskih službenika u nekoj od civilnih misija EU za upravljanje krizama. Sudjelovanje u konkretnoj misiji zavisit će od poziva EU, kao i od raspoloživih kapaciteta MUP-a

Bratislav Gašić, ministar obrane RS

Na dnevnom redu Narodne skupštine Srbije jučer se našao „Godišnji plan upotrebe Vojske Srbije i drugih snaga obrane u multinacionalnim operacijama u 2014. godini“ i „Prijedlog odluke o sudjelovanju pripadnika Vojske Srbije u multinacionalnim operacijama u 2014.“ Iz oba dokumenta je jasno da Srbija tijekom ove godine namjerava intenzivirati svoje dosadašnje sudjelovanje u međunarodnim misijama i operacijama, i to angažmanom u 7 novih misija UN-a i 1 Europske unije.

„Eventualni početak angažmana planiran je na temelju memoranduma o razumijevanju između Vlade Srbije i UN, kojim su utvrđeni resursi Vojske Srbije koje Vlada stavlja na raspolaganje UN. Unošenje dodatnih misija ne znači neminovni početak angažmana, već se stvaraju uvjeti za ispunjavanje obveza ako naša država dobije poziv za sudjelovanje od UN”,

objasnio je pred zastupnicima Skupštine ministar obrane Bratislav Gašić. On je precizirao da se u 2014. godini planira sudjelovanje do 300 pripadnika VS na 284 pozicije u misijama, kao i da se može očekivati povećanje broja tako angažiranih ljudi eventualnim ponovnim uvođenjem šestomjesečnih rotacija, što doduše neće ujedno utjecati na razinu planiranih financijskih sredstava. Tako se, među ostalim, planira povećanje sudjelovanja Vojske Srbije u misiji UN-a u Libanonu – gde je prošle godine prisustvo već povećano s razine voda na razinu satnije, i kamo bi ove godine trebao biti upućen još jedan dodatni pješački vod.

Hoće li ijedan zastupnik biti “protiv”?

S obzirom da su se u raspravi koja je uslijedila nakon Gašićevog obrazlaganja zastupnici i pozicije i opozicije izjasnili kako se time „jača vanjskopolitički položaj Srbije“ i „približava članstvu u EU“, nema nikakve sumnje da će ovaj prijedlog proći s većinom glasova. Nakon što se to dogodi, Vojska Srbije će sudjelovati u: (1) mirovnoj operaciji UN-a u DR Kongu – MONUSCO, (2) mirovnoj operaciji UN-a u Liberiji – UNMIL, (3) mirovnoj operaciji UN-a u Republici Obali Slonovače – UNOCI, (4) mirovnoj operaciji UN-a u Republici Cipar – UNFICYP, (5) mirovnoj operaciji UN-a u Republici Libanon – UNIFIL, (6) 2 mirovne operacije UN-a na Bliskom istoku – UNTSO i UNDOF, (7) mirovnoj operaciji UN-a u Zapadnoj Sahari – MINURSO, (8) mirovnoj operaciji UN-a u Republici Mali – MINUSMA, (9) mirovnoj operaciji UN-a u Indiji i Pakistanu – UNMOGIP, (10) mirovnoj operaciji UN-a u Južnom Sudanu – UNMISS, (11) 2 mirovne operacije UN-a u Sudanu – UNAMID i UNISFA, (12) misiji EU za obuku sigurnosnih snaga Somalije u Ugandi – EUTM Somalia, (13) vojnoj operaciji pomorskih snaga EU u Somaliji – EU NAVFOR Somalia ATALANTA, te (14) misiji EU za obuku sigurnosnih snaga Malija – EUTM Mali.

Uz to, pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova Srbije ići će tijekom ove godine u 4 međunarodne mirovne operacije, i to u: (1) mirovnu operaciju UN-a u Republici Liberiji – UNMIL, (2) mirovnu operaciju UN-a u Republici Haiti – MINUSTAH, (3) mirovnu operaciju UN-a u Republici Cipar – UNFICYP i (4) multinacionalnu operaciju EU (za sada očito još nije odlučeno u koju).

Za realizaciju Godišnjeg plana upotrebe Vojske Srbije i drugih snaga obrane u multinacionalnim operacijama u 2014. godini potrebno je u proračunu osigurati 1.183.255.062,00 dinara (10.266.677,04 eura, po tečaju 115,253 RSD za 1 euro, ili 13.936.519,02 USD, po tečaju od 84,9032 RSD za 1 USD) od čega za Ministarstvo obrane 1.084.599.022,00 dinara i za Ministarstvo unutarnjih poslova 98.656.040,00 dinara. Dio troškova Ministarstva obrane Srbije, u iznosu od 265.073.022,00 dinara, naplatit će se i od Ujedinjenih naroda, i to prvenstveno za plaće, dodatke i naknade zaposlenih pripadnika Vojske Srbije koji sudjeluju u operacijama i misijama UN-a.

Pregled dosadašnjeg sudjelovanja u misijama koje se nastavljaju 2014.

Pripadnici VS u misiji u Kongu

Vojska Srbije sudjeluje u mirovnoj operaciji Ujedinjenih naroda u DR Kongo (MONUSCO) od 7. ožujka 2003. godine sa sanitetskim timom za evakuaciju zračnim putem (Aero Medical Evacuation Team – AMET), te od srpnja 2010. godine sa “stožernom grupom” od 2 osobe. Ta dvojica rade na praćenju aktivnosti tamošnjih pobunjeničkih grupa i procjenjivanju njihovih pokreta, na prijemu i obradi izvješća, te na informiranju vojnog zapovjedništva misije. Trenutno se u Kongu nalazi 8 pripadnika VS.

Vojska Srbije sudjeluje u mirovnoj operaciji UN-a u Republici Liberiji (UNMIL) s vojnim promatračima od 10. prosinca 2003. godine. Oni su angažirani na sprečavanju ilegalne trgovine, podršci razvoju ljudskih prava, unapređenju i podršci razvoju sektora sigurnosti te obavljanju redovnih zadataka patroliranja u području razmještaja. Trenutno su u UNMIL-u angažirana 4 pripadnika Vojske Srbije. Ministarstvo unutarnjih poslova RS sudjeluje u policijskom dijelu misije UNMIL od travnja 2004. godine. Rad policijskih službenika u misiji sastoji se od savjetovanja, nadgledanja rada i obuke policijskih službenika Nacionalne policije Liberije. Trenutno u misiji sudjeluje 6 policijskih službenika.

U mirovnoj operaciji UN-a u Obali Slonovače (UNOCI) Vojska Srbije sudjeluje od 1. svibnja 2004. godine, a zadatak tamo stacioniranih vojnih promatrača je praćenje prekida neprijateljstava i nasilja, sprečavanje ilegalne trgovine i obavljanje redovnih zadataka patroliranja u području razmještaja. Trenutno su u operaciji UNOCI angažirana 3 pripadnika VS.

Načelnik Generalštaba VS Ljubiša Diković na ispraćaju pripadnika VS u Cipar

U mirovnoj operaciji UN-a u Republici Cipar (UNFICYP) Vojska Srbije sudjeluje od 21. listopada 2010. godine, sa stožernim časnikom i odjelom od šest osoba, a od 23. rujna 2011. godine sudjelovanje je prošireno s dva vojna promatrača (MOLO) i pješačkim vodom do 37 pripadnika. Trenutno je u UNFICYP angažirano 46 pripadnika VS-a, i to na zadacima nadgledanja crte razdvajanja, sprečavanja obnove sukoba, pružanja podrške u provođenju humanitarnih operacija te uspostavljanju i održavanju vladavine prava. Ministarstvo unutarnjih poslova RS sudjeluje u policijskom dijelu UNFICYP-a s 2 policijska službenika od studenog 2011.godini misije (UNPOL). U 2014. godini planirano je sudjelovanje pet policijskih službenika, koji će raditi na istrazi delikata počinjenih u zoni razdvajanja, kontroli pristupa civila u zonu razdvajanja, nadgledanja granične točke između sjevera i juga, te na rješavanju civilnih sporova stanovnika dvije zajednice u zoni razdvajanja.

Vojska Srbije sudjeluje u mirovnoj operaciji UN-a u Republici Libanon (UNIFIL) od 21. prosinca 2010. godine, sa  stožernim časnicima. Od studenog 2012. godine u UNIFIL-u je bio angažiran pješački vod s elementom za logističku potporu, veličine od 41 pripadnika VS – koji je u studenom 2013. godine zamijenjen pješačkom satnijom od 130 pripadnika Vojske Srbije. Trenutno se u operaciji UNIFIL nalazi ukupno 143 pripadnika Vojske Srbije. Pripadnici VS-a su angažirani na koordinaciji aktivnosti u cilju promatranja, praćenja i održavanja prekida neprijateljstava između sukobljenih strana, pomoći libanonskoj vladi da efektivno uspostavi vlast i kontrolu na vlastitom području, te na pružanju pomoći u provođenju humanitarnih operacija radi normalizacije života, povratka raseljenih osoba i potpore uspostavljanju vladavine prava.

Vojska Srbije učestvuje u mirovnoj operaciji UN-a na Bliskom istoku (UNTSO) od 9. rujna 2012. godine, s jednim vojnim promatračem, angažiranim na sprečavanju obnove sukoba između Izraela i arapskih zemalja, nadgledanju crte razdvajanja i prekida vatre između sukobljenih snaga, te istovremeno pružanje pomoći podrške snagama UN-a na Golanskoj visoravni i u južnome Libanonu.

Ministarstvo unutarnjih poslova RS sudjeluje u mirovnoj operaciji UN-a u Republici Haiti (MINUSTAH) od ožujka 2008. godine, u sklopu policijskog dijela misije. Trenutno je u misiji angažirano pet policijskih službenika, s mandatom od godinu dana. Rad policijskih službenika u ovoj misiji sastavljen je od savjetovanja, te nadzora rada i obuke policijskih službenika Nacionalne policije Haitija.

Vojska Srbije u vojnoj operaciji pomorskih snaga Europske unije (EU NAVFOR Somalia ATALANTA) sudjeluje od 5. travnja 2012. godine, sa stožernim časnicima, a od 1. prosinca 2013. godine i s autonomnim timom za zaštitu brodova. Stožerni časnici Vojske Srbije angažirani su u zapovjedništvu operacije, ali i zapovjedništvu snaga u zoni operacije ukrcanoj na brod neke od država sudionica. Pripadnici autonomnog tima VS za zaštitu brodova – ukrcavaju se na trgovački brod koji za potrebe Svjetskog programa za hranu UN (World Food Programme – WFP) prevozi humanitarnu pomoć za raseljene osobe u Somaliji, i onda pružaju zaštitu brodu u slučaju napada pirata tijekom plovidbe iz Mombase (Kenija), Dar es Salama (Tanzanija) i Džibutija (Džibuti) do somalijskih luka (Mogadišu, Berbera, Bosaso, Kismajo i dr.), kao što taj brod štite i tijekom njegova boravka u navedenim lukama.

EUMC Predsjedavatelj u posjeti Role 1, travanj 2014. godine

U “Misiji Europske unije za obuku sigurnosnih snaga Somalije” u Ugandi (EUTM Somalia) Vojska Srbije sudjeluje od 25. travnja 2012. godine s jednim stožernim časnikom, a od 27. travnja 2013. godine i s medicinskim timom u sastavu bolnice ROLE-1 Somalijskih kopnenih snaga. Republika Srbija jedina je država sudionica EUTM Somalia, koja ujedno nije i članica Europske unije, a trenutno je u EUTM Somalia angažirano pet pripadnika Vojske Srbije. Jedan od njih je na dužnosti šefa medicinske službe u stožeru Misije u Ugandi (Kampali), gdje radi na zadacima medicinske podrške, obuke, opremanja te održavanja spremnosti somalijskih snaga sigurnosti. Ostala 4 pripadnika VS-a, odnosno medicinski tim VS, angažirani su u bolnici Role 1 pri Elementu za obuku i nadzor mentoriranja (Mentoring Advisory and Training Element – MATE) u Mogadišu – gdje oni rade na zdravstvenom zbrinjavanju pripadnika EUTM Somalia angažiranih u kampovima za obuku somalijskih snaga sigurnosti.

Ispraćaj prvog crnogorskog vojnika u Mali

Nakon što je Crna Gora već ispratila jednog svog vojnika u Mali, Vlada te države je na sjednici u ponedjeljak donijela odluku o visini dnevnica za vrijeme obavljanja dužnosti u EU-misijama u Maliju i u Srednjeafričkoj Republici. Prema toj odluci, visina novčane naknade pripadniku Vojske Crne Gore u operaciji snaga EU u Srednjeafričkoj Republici (EUFOR RCA) tijekom obavljanja dužnosti u Zapovjedništvu operacije u Larissi (Grčka) iznosi 70 eura neto dnevno. Tijekom obavljanja dužnosti u samoj Srednjeafričkoj republici naknada se povećava i iznosi 100 eura neto po danu.

Istodobno, Vlada CG donijela je odluku i o novčanoj naknadi za sudjelovanje u mirovnoj misiji u Maliju (EUTM Mali). Tako će tamo poslani pripadnik Vojske Crne Gore dnevno dobivati 90 eura neto. Prvi će se osladiti europskim dnevnicama bojnik Darko Pupović, koji je u četvrtak, 15. svibnja, upućen put misije EU u Maliju. Pupović će narednih 6 mjeseci obavljati dužnost vođe logističkog tima instruktora za obuku jedinica Oružanih snaga Malija.

S obzirom na činjenicu da prosječna plaća u Crnoj Gori nikako da dođe do magične brojke od 500 eura, nema sumnje da će ovi iznosi dnevnica za EU-misije njihovim primateljima biti poput zgoditka na lotu.

Kako smo već pisali, Skupština Crne Gore krajem travnja izglasala je sudjelovanje pripadnika Vojske Crne Gore u dvije EU misije – u Maliju i u Srednjeafričkoj Republici. U obje te misije bit će raspoređen po jedan crnogorski vojnik, uz mogućnost rotacije. Nakon što je bojnik Pupović otišao put Malija, očekuje se i slanje drugog pojedinca u Srednjeafričku republiku. No, zbog problema s formiranjem te misije, na tu bi se aktivnost moglo malo i pričekati.

Posljednjeg radnog dana prošloga tjedna, u petak, 25. travnja, Skupština Crne Gore izglasala je sudjelovanje pripadnika Vojske CG u dvije međunarodne misije – one u Maliju i u Srednjeafričkoj Republici. Do izglasavanja je došlo po hitnom postupku, samo dan nakon što je ova tema prošla na Vladi, i tek par sati nakon što je zeleno svjetlo dao i skupštinski Odbor za bezbjednost i obranu. Zbog „važnosti poštivanja principa Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU“, kao i zbog „značaja provođenja aktivnosti u cilju ostvarivanja napretka Crne Gore na putu europskih integracija“, kako su pred Odborom objasnili predstavnici Ministarstva obrane i načelnik Generalštaba VCG, odlučeno je da Vojska CG doprinese EU obučnoj misiji u Maliju (EUTM Mali) sudjelovanjem jednog pripadnika VCG, uz mogućnost rotacije. S gotovo istim obrazloženjem odlučeno je i da jedan pripadnik VCG sudjeluje i u operaciji EU u Srednjeafričkoj Republici (EUFOR RCA). Uz ovu je odluku posebno naglašeno kako se „uvažava aspekt racionalnog raspolaganja proračunskim sredstvima“, te da „sudjelovanje pripadnika VCG u konkretnom slučaju neće iziskivati dodatna sredstva“.

Glasanje u Skupštini CG

Na samoj sjednici Skupštine bilo je malo manje unisono – zastupnici stranke Demokratski front upozoravali su kako su „ove dvije misije… dramatično drugačije od one misije u kojoj smo poslali vojnike u Afganistan“, a skupštinski Zakonodavni odbor izglasao je da se ubuduće odluke o sudjelovanju u misijama i operacijama donose dvotrećinskom većinom glasova. Konačni zaključak rasprave dao je Ranko Krivokapić, predsjednik crnogorske Skupštine, izjavom:

„Kad smo ih mogli slati na Krim 1897., možemo i nakon više od jednog stoljeća stići i do Malija“.

Pa zar tako, braćo?!

Napadno naglašavanje sudjelovanja u misijama zbog kopiranja „partnera iz EU“, što su, primjerice, isticali zastupnici SDP-a, dodatno je iziritiralo dojučerašnje crnogorske „partnere iz Rusije“. Rusiji je već ranije loše sjelo pridruživanje Crne Gore sankcijama koje je EU uvela protiv službene Moskve, pa je počela „razmatrati odgovor koji bi mogao uključivati ukidanje bezviznog režima i trgovinskih olakšica“. No osim neslužbenih glasina prenesenih preko „Ruskaje gazete“, nikakva službena potvrda ovog čina nije došla ni u veleposlanstvo Crne Gore u Moskvi, niti ruskom veleposlaniku u Podgorici. Spomenuta novina implicira da su veliki crnogorski prijatelji iz NATO-saveza tražili „otklon Crne Gore od prevelikog utjecaja Rusije“, te da „ruski novac od turizma i investicija u lokalne biznise čini glavninu crnogorskog BDP-a“.

„Tijekom 2012. u Crnu Goru se slilo 633 milijuna eura stranih direktnih investicija, od čega iz Rusije 161,5 milijuna, ili svaki četvrti euro. Kad pogledamo sektor turizma, gdje je Crna Gora uspjela da sa 650 milijuna eura prihoda godišnje pokrije robni deficit, u tom sektoru najveći rast (11 posto) zabilježen je zahvaljujući dolasku turista iz Rusije i Srbije. Samo ova dva podatka, uz stotine milijuna eura koji posredno i neposredno dolaze ovdje iz Moskve, faktički Crnu Goru čuvaju od ekonomskog kolapsa“,

rekao je za Ruskaju Gazetu Aleksandar Damjanović (SNP), predsjednik Odbora za ekonomiju Skupštine Crne Gore.

No ovo je samo prirodan nastavak napetih odnosa između Rusije i Crne Gore – krajem prošle godine, Crna Gora je navodno odbila ustupiti bazu u Baru za potrebe ruske sredozemne flote. I tada su ruski dužnosnici, više neslužbeno nego službeno, prigovarali prevelikoj poslušnosti Crne Gore prema novim prijateljima u NATO-u i EU. Nije prošlo niti 6 mjeseci, a već se počelo zveckati mogućnošću uvođenja sankcija. Crnogorsko „da“ EU-sankcijama Moskvu sigurno neće dirnuti, ali bi ruski „njet“ Crnoj Gori mogao donijeti prilično problema.

U skladu s ovogodišnjim zatopljavanjem odnosa između Hrvatske i Srbije, te s nekoliko bilateralnih odnosa na najvišem nivou, koji bi trebali kulminirati sutrašnjim posjetom hrvatskog predsjednika Josipovića Beogradu, van svjetla pozornice događaju se bitno zanimljivije stvari. One se tiču, prije svega, obrambene suradnje ove dvije zemlje, koje su se ne tako davno gledale preko nišana.

Sezonu bilateralnih posjeta otvorio je krajem srpnja 2012. godine načelnik Generalštaba Vojske Srbije, general-potpukovnik Ljubiša Diković, prvim službenim posjetom Republici Hrvatskoj i Oružanim snagama RH. Osim s domaćinom, načelnikom GS OS RH Dragom Lovrićem, Diković se našao i sa zamjenicom ministra obrane Višnjom Tafrom, i predsjednikom RH te vrhovnim zapovjednikom OS RH, Ivom Josipovićem.

Diković i Lovrić tom su prilikom otvorili temu aktivnije bilateralne vojne suradnje, kao i vojne suradnje u okviru regionalnih inicijativa. Diković je ponudio neke kapacitete Vojske Srbije za aktivnu vojnu suradnju, prije svega Centar za obuku ABHO u Kruševcu i bazu „Jug“ kod Bujanovaca, te je naglasio kako postoji prostor da se „suradnja dodatno unaprijedi kroz zajedničku obuku i vježbu, razmjenu iskustava u implementaciji dočasničkog kora, te kroz sudjelovanje u borbenim skupinama EU“ (u čemu Srbija za sada još uvijek ne participira, op.a.). Ministarstvo obrane Srbije u svom je priopćenju o ovoj posjeti dodalo kako je suradnja između Vojske Srbije i OS RH najintenzivnija kada je riječ o vojnoj policiji, ABHO, na području telekomunikacija i logistike, te na području odnosa s javnošću i vojnog obrazovanja kada je u pitanju nadležnost Ministarstva obrane.

Dikovićev hrvatski kolega, načelnik GS OS RH general Drago Lovrić, u uzvratni je posjet put Beograda došao nakon nešto više od godinu dana. Početkom rujna ove godine Lovrić je došao u dvodnevni posjet Srbiji, i porazgovarao s Dikovićem i novim srbijanskim ministrom obrane Nebojšom Rodićem. Na repertoaru su bile mogućnosti unapređivanja suradnje dviju vojski na području vojne ekonomije, obuke i obrazovanja, te razmjena iskustava iz multinacionalnih operacija.

„S Oružanim snagama Republike Hrvatske imamo uspješnu suradnju koja je započeta prije nekoliko godina i ove godine imamo planiranih petnaestak zajedničkih aktivnosti, što pokazuje trend rasta. Nadamo se da će ovakva suradnja i razumijevanje koje postoji između Oružanih snaga Hrvatske i Vojske Srbije doprinijeti rješavanju svih otvorenih pitanja između dvije zemlje na političkom nivou,“

rekao je Diković novinarima. Lovrić je izjavio da je nedavno završena simulacijska vježba „Trenutni odgovor 2013“, tijekom koje su izuzetno visok nivo spremnosti za zajednički rad pokazali časnici obje vojske, najavljujući da će slične vježbe biti organizirane i narednih godina. Osim toga, dodao je Lovrić:

„Obrambenu suradnju s Republikom Srbijom vidimo kao temelj regionalne suradnje, ali i suradnje u okviru euroatlantskih procesa – kao što je Partnerstvo za mir i Europska unija. Smatramo da možemo razgovarati o uspostavljanju određenih standarda, posebno u sklopu izgradnje sposobnosti za europske borbene skupine i u tom procesu možemo razmijeniti znanja. Hrvatska tih iskustava ima, budući da je u nekoliko navrata sudjelovala u europskim borbenim skupinama.“

Kada smo početkom rujna prošle godine na Batajnici pitali tadašnjeg srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vučića kada će doći u Hrvatsku, odgovorio je: „Kada me pozovu“. Na poziv nije morao dugo čekati, jer se već krajem travnja ove godine, kao prvi potpredsjednik Vlade Srbije, našao u prvom službenom posjetu RH.

U ponedjeljak, 29. travnja 2013. godine, Vučić se sastao i s hrvatskim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Bio je to susret dvoje ljudi koji su rat proveli na različitim stranama – jedan na Palama, a drugi na Dinari. No obojica su se složila da je ovaj susret „početak snažnijih i sadržajnijih odnosa na području obrane, koji bi trebali biti nastavljeni kroz nastavak održavanja sastanaka na visokoj razini“, kako je to izrekao Kotromanović. I tom se prilikom, naravno, razgovaralo o intenziviranju bilateralne obrambene suradnje na području zajedničkog doprinosa regionalnoj i međunarodnoj stabilnosti, potom na polju euroatlantskih integracija, kao i o unapređenju vojno-ekonomske suradnje, pri čemu bi oba ministarstva trebala stvarati preduvjete za zajednički nastup na trećim tržištima. Kako se čini, to se do sada pokazalo kao najveći, teško ostvarivi problem, pa su oba ministarstva i obje vojske, počele radije surađivati na područjima na kojima je vjerojatno da neće doći do većih prijepora.

To je, prije svega, obuka, čime se na netom završenom Godišnjem zasjedanju Parlamentarne skupštine NATO-a u Dubrovniku pohvalio i načelnik GS OS RH Drago Lovrić:

„Trenutno je najviše u hrvatskoj vojnoj školi, u ratnoj školi, imamo polaznike iz Srbije. Također, prošle godine mi smo poslali svog polaznika u najvišu vojnu školu u Srbiji.“

Taj polaznik, inače brigadir HV, u Beogradu se školovao do ljeta ove godine, u sklopu programa „Visokih studija bezbednosti i odbrane“. Spomenuo je Lovrić i nedavnu vježbu „Immediate Response“, kao dobar primjer kako su časnici iz Srbije i Hrvatske radili na rješavanju istih problema u zajedničkom zapovjedništvu. Pritom je Lovrić najavio i plan za sljedeću godinu – organiziranje i provođenje zajedničke vojne vježbe uz sudjelovanje OS RH i Vojske Srbije! Da se na tome ozbiljno radi, potvrdio je i ministar obrane RH Ante Kotromanović u Dubrovniku, 12. listopada 2013. godine, najavljujući da će i o tome razgovarati kada krajem mjeseca službeno posjeti Beograd:

„Što se tiče Srbije – Srbija ima svoj politički put, svoje ambicije, recimo – mi imamo izvrsnu suradnju sa Srbijom. Naš načelnik Stožera je bio prije 15-ak dana u BG, ja idem krajem mjeseca u Beograd, kod kolege ministra. Mi za iduću godinu planiramo organizirati jednu zajedničku vježbu između Hrvatske i Srbije, vježbu naših snaga, vojnih snaga. Želimo im sve dobro na njenom putu da postane članica EU – mi ih snažno podupiremo. Naravno, ja bih osobno volio vidjeti i Srbiju jednog dana u NATO-u, ali to je njihova politička volja i oni će odlučiti što će i kako će.“

Dok je za sada sasvim izgledno da Srbija neće u NATO – a i NATO joj je iz Dubrovnika poručio da je ni ne očekuje – s Europskom je unijom priča drugačija. Upravo se tu otvara mogućnost da Srbija kao zemlja-kandidatkinja i Hrvatska kao novoprimljena članica Europske unije zajedno sudjeluju u nekoj od EU-misija. Kako smo pisali, Srbija je već ozakonila sudjelovanje svojih vojnika u misiji EUTM Mali, ali ih još uvijek nije poslala. Hrvatska je, s druge strane, već odavno obećala Europskoj uniji svoju nazočnost tamo – da se na tome radi najavio je i sam Kotromanović, ali do danas taj prijedlog još nije poslan ni Vladi ni Saboru.

Iako na razini spekulacije, mogućnost zajedničkog odlaska srpskih i hrvatskih vojnika u obučnu misiju EU u Maliju ne bi trebalo u potpunosti isključiti. A ako se to i ne dogodi do kraja ove godine, ipak je vrlo izvjesno da će te dvije vojske po prvi puta zajednički vježbati već sljedeće, 2014. godine.

Nebrojeno puta do sada moglo se čuti da su pirati pred obalom Somalije i na Rogu Afrike izgubili bitku pred bitno moćnijim i organiziranijim brodovima i vojnicima Europske unije, NATO-saveza, Kine, i tko zna koga sve ne. O tome je nedavno na press-konferenciji govorio i Boris Blažeković, predsjednik saborskog Izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, najavljujući godišnje zasjedanje tog tijela koje će se na jesen održati u Dubrovniku. Jedna od tema velikog međunarodnog skupa, iako ne i glavna, bit će misije i operacije koje NATO trenutno provodi, a među njima i operacija „Ocean shield“ protiv pirata u Adenskom zaljevu i na Rogu Afrike.

„Rog Afrike je jedna od uspješnijih misija – istina bog, tamo je tona vojske razno razne, i tamo je barem 18 raznih država sa svojim vojskama, sa svojim vojnim brodovima su prisutne tamo. Misija na Rogu Afrike je jako uspješna – pirati moraju tražiti novi posao jer tamo to naprosto prestaje. Mislim da su ukupno u ovoj godini tamo bila 3 napada, i od ta 3 niti jedan uspješan. Prošle godine je već palo za 80 posto zbog te silne količine raznoraznih vojski – unutra je i europska misija, i NATO, i Amerika, i Japan, i Rusija, i Kina, i jako puno toga jer, naravno, svaka zemlja štiti svoje brodove. Odlična je suradnja svih vojski, svih brodova, odlična suradnja na terenu, to je, recimo, jedna misija gdje je Japan 1. put izašao iz svojih teritorijalnih okvira“,

rekao je Blažeković, koji se prilikom prošlogodišnjeg posjeta mornaričkoj bazi u Džibutiju osobno uvjerio u napredak suzbijanja piraterije.

Hrvatska u operaciji Europske unije pod imenom “EU NAVFOR Somalia ATALANTA” sudjeluje od 2009. godine, s maksimalno 5 pripadnika Oružanih snaga. U posljednje 4 godine većina hrvatskih vojnika u toj je operaciji sudjelovala služeći na nekom od brodova zemalja-članica EU (belgijskom, njemačkom, talijanskom, francuskom, nizozemskom, španjolskom), te nešto rjeđe u Operativnom zapovjedništvu same operacije u Northwoodu ili u bazi u Džibutiju. Od početka hrvatskog sudjelovanja u ATALANTI do kraja 2012. godine u toj je operaciji sudjelovalo ukupno 17 hrvatskih vojnika, od toga 1 vojnikinja.

Hrvatsko povećanje kontingenta kod Somalije

Pred sam kraj prošle godine, Sabor je prihvatio Vladin prijedlog, s kojim se prethodno suglasio i Predsjednik RH, i odobrio povećanje broja hrvatskih vojnika u operaciji ATALANTA s 5 na 20. Četverostruko povećanje broja ljudi MORH je tada obrazložio „doprinosom RH pred pristupanje EU, kako bismo pokazali našu odlučnost da participiramo u sigurnosnoj i obrambenoj politici koju provodi Europska unija“, kao i time da se neće povećati i proračunski troškovi namijenjeni za sudjelovanje OS RH u međunarodnim misijama i operacijama, budući se smanjuju troškovi koje je RH do sada imala sudjelovanjem u misiji ISAF u Afganistanu. Saborski zastupnici također su u raspravi provedenoj 6. prosinca pohvalili hrvatska nastojanja u približavanju sigurnosnoj i obrambenoj politici EU. Tako je ispred Kluba HDZ-a Andrej Plenković posebno istaknuo:

„To je za Hrvatsku dobar, znakovit pokazatelj preuzimanja međunarodne odgovornosti, ali i prilika da se hrvatski časnici (s obzirom da je angažman do sada ovih 5-ero časnika bio vrlo ciljan – od zapovjedništva pa do sudjelovanja na ratnim brodovima pojedinih zemalja) na vrlo kvalitetan način, iz prve ruke, upoznaju kako funkcioniraju moderne mornarice i zato mi se čini da je ova odluka o povećanju broja pripadnika hrvatskih OS vrlo dobar put da još jedan širi krug ljudi stekne iskustva koja će nam sigurno biti korisna  u budućim misijama“.

Odluku o povećanju broja hrvatskih vojnika u operaciji ATALANTA Hrvatski je sabor donio jednoglasno, sa 115 glasova ZA.

Gotovo 8 mjeseci kasnije, ministar obrane Kotromanović u intervjuu za HTV otkrio je pravi razlog jačanja hrvatskog kontingenta na obalama Somalije:

„Naša je želja da budemo aktivniji, sada kad smo postali članica EU, u misijama EU. Nama je želja da pošaljemo i dole jedan kontingent ljudi, do 15-ak naših pripadnika, koji bi bili stacionirani na brodu UN-a ili na jednom brodu, ratnom brodu, koji bi služio za zaštitu brodova koji idu tim putem, zato što je to naš interes, naši se dole nalaze pomorci, naši brodovi…“

Na taj bi se način nesumnjivo promijenio karakter hrvatskog sudjelovanja u ATALANTI, pa bi od dosadašnjeg uglavnom turističkog lako mogao postati i borbeni, i to baš u vrijeme kada se smanjuje broj piratskih napada na međunarodne brodove.

Slovenija radi suprotno od nas

Roman Jakič: Slovenija nema novaca za nesvrsishodne misije

Dok se u Hrvatskoj tako donosila odluka o jačanju sudjelovanja u operaciji EU NAVFOR Somalia ATALANTA, susjedna Slovenija odlučila je – zavrnuti pipicu. Baš poput Hrvatske, i Dežela je 2009. godine započela sudjelovanje u toj EU-operaciji, ali s najviše 3 vojnika Slovenske vojske. Tijekom četiri godine ukupno se 8 slovenskih vojnika borilo protiv pirata. Četiri godine kasnije, u lipnju 2013., Vlada Slovenije odlučila je okončati tu misiju, i to s krajem 7. rotacije SVNKON-a (odnosno s njihovim povratkom kući tijekom lipnja). Tu su ponajprije zanimljiva objašnjenja koja je nova Vlada Alenke Bratušek dala slovenskoj javnosti. Naime, u priopćenju s Vladine sjednice održane 10. lipnja stoji da su se, prema analizi 4-godišnjeg sudjelovanja Slovenske vojske u operaciji EU NAVFOR ATALANTA, promijenili slovenski prioriteti sudjelovanja u međunarodnim misijama i operacijama, među ostalim i zbog poboljšanja sigurnosnih uvjeta na području operacije ATALANTA, kao i s obzirom na slovensko sudjelovanje u EU misiji u Maliju. Kao posljednji razlog, slovenska je Vlada navela i smanjenje financijskih sredstava i nova rezanja svog obrambenog proračuna – argumentaciju koja ni Hrvatskoj nije potpuno strana, iako se gotovo nikad ne navodi kao ozbiljan razlog.

Na zajedničkoj hitnoj sjednici Odbora za obranu i Odbora za vanjsku politiku Državnoga zbora Slovenije, održanoj 6. lipnja, mogla su se čuti i još neka objašnjenja povlačenja Slovenije iz ATALANTE. Ministar obrane Roman Jakič rekao je kako je sudjelovanje Slovenije u operaciji ATALANTA na neki način bila prekretnica, jer je to bio prvi doprinos slovenskih oružanih snaga jednoj pomorskoj operaciji. Potkapacitiranost kadrova i pomorske komponente oružanih snaga Slovenije bile su veliki minus, no svih 8 vojnika uspješno je kroz ATALANTU nadogradilo i vlastito znanje, naročito kada su u pitanju operativne procedure EU, te planiranje i izvršenje pomorskih operacija, napomenuo je Jakič.

Na njemačku fregatu FGS Niedesrsachsen (F 208) 2011. ukrcao se prvi slovenski vojnik

Bivša ministrica obrane, a trenutna zastupnica u Državnom zboru, Ljubica Jelušič, pojasnila je da je 2009. godine, kada je Slovenija počela slati vojnike u ATALANTU, namjera bila da se prikupe ne samo iskustva za zadaće kod kuće, nego i za sudjelovanje Slovenske vojske u drugim savezničkim operacijama na moru. No upravo ovo potonje, rekla je Jelušič, nije bilo iskorišteno u zadovoljavajućoj mjeri, moguće i zato što je većina vojnika bila u zapovjedništvu u Northwoodu, u Velikoj Britaniji, dok su tek dva vojnika stjecala iskustvu na terenu, u bazi u Džibutiju i na njemačkoj fregati (koja je svoje sudjelovanje u operaciji završila prije planiranog kraja).

„Tako da, zapravo, pravih mornaričkih iskustava iz same operacije nismo donijeli kući“,

zaključila je Jelušičeva. I ostali zastupnici bili su skloniji ocjeni kako Slovenija nije dobro iskoristila svoje sudjelovanje u pomorskoj operaciji EU NAVFOR ATALANTA, naročito kada je u pitanju pomorsko operativno djelovanje, te su apelirali na ministra obrane da u neko skorije vrijeme iskoristi priliku, ako će mu biti ponuđena, i uputi kojeg slovenskog vojnika na neki od savezničkih brodova.

Različitost hrvatsko-slovenskih strategija u sudjelovanju u međunarodnim misijama i operacijama ogledat će se uskoro i na primjeru druge EU misije, one u Maliju. Dok je hrvatski ministar obrane Kotromanović nedavno najavio da će Hrvatska sudjelovati u toj misiji, a neslužbeno se spominje početak jeseni kao rok za upućivanje hrvatskih vojnika u EUTM Mali, slovenski je ministar Jakič najavio da razmišlja o povlačenju slovenskog vojnog doprinosa iz te misije. Razlog – nedostatak novaca i upitna svrha slovenskog sudjelovanja. Unatoč tome što će za koji dan Hrvatska proslaviti svojih prvih mjesec dana u Europskoj uniji, neizbježno je primijetiti da se još uvijek radije ponaša kao zemlja-kandidatkinja, nego kao zemlja-punopravna članica. I po tome je sličnija Srbiji, koja simpatije Bruxellesa kupuje odlukama o sudjelovanju u EU-misijama u Somaliji i Maliju, nego Sloveniji, koja nakon gotovo 10-godišnjeg iskustva u EU ima snage i razloge reći “NE”.

Gostujući nakon sjednice Vijeća za obranu u Dnevniku 3 Hrvatske televizije, ministar obrane Ante Kotromanović otkrio je sinoć neke detalje razgovora s Pantovčaka koje se iz suhoparnog priopćenja nije moglo iščitati. Tako je najavio da se namjerava smanjiti broj ljudi u MORH-u i OS RH na 15 tisuća u naredne 3 godine, da će u Afganistanu nakon 2014. godine ostati do 120 vojnika, da će Hrvatski Sabor na jesen odlučivati o hrvatskom sudjelovanju u EU misiji u Maliju, te da će hrvatsko sudjelovanje u misiji EU NAVFOR Somalia – ATALANTA dobiti drugačiji karakter.

No krenimo redom – strateški dokumenti i najave smjera u kojem će ići hrvatske Oružane snage:

„Prva točka bila je… raspravljali smo o Strateškom pregledu obrane, to je temeljni strateški dokument Ministarstva obrane. Njega smo morali donijeti zato što je zadnji donesen 2005. godine, u međuvremenu je Hrvatska ušla u NATO, u Europsku uniju, gospodarska kriza, problemi oko modernizacije, i to su bili motivi. Što se tiče samog Strateškog pregleda obrane, mi smo tu dali pogled naš kako vidimo Oružane snage u idućih 10-ak godina. (…) Pa vidimo da, što se tiče ljudskih resursa, naš plan je, u dogovoru s Glavnim stožerom, smanjiti broj ljudi na 15 tisuća (…) u roku od 3 godine. To nam je vrlo važna stvar – znači, smanjiti taj dio upravni i zapovjedni, administraciju…. Drugo: dali smo naš osvrt i pogled na materijalne resurse, znači to je teritorijalni raspored Oružanih snaga, koje bi vojarne napuštali, koje bi sustave napuštali, koje bi sustave razvijali, i zadnji aspekt – to su financijske naše potrebe – koja su to sredstva koja su potrebna. Naime, NATO standard je da se za osoblje izdvaja oko 50 posto sredstava od ukupnog proračuna koji dobije Ministarstvo obrane, da se 30 posto sredstava odvaja za održavanje, a 20 posto za modernizaciju. (…) Nama je plan upravo to – želimo smanjiti broj ljudi da bi imali više sredstava za modernizaciju. Mi sad izdvajamo 60 posto sredstava za osoblje, i to je naprosto previše, i ne možemo nikada dostići one ciljeve sposobnosti koje smo dobili od NATO-a.“ 

Među strateškim dokumentima s kojima si još ni sam NATO nije načisto, nalazi se i strategija prisustva međunarodnih snaga u Afganistanu nakon 2014. godine. Što se Hrvatske tiče, izgledalo je poznato koliko će vojnika biti u misiji ISAF već naredne godine, a Kotromanović je najavio i okvirni broj hrvatskih vojnika koji će podno Hindukuša ostati i nakon 2014.

„To je bila druga točka. Govorili smo o međunarodnoj obrambenoj suradnji sa susjedima, s regijom, i o tome kako RH pridonosi međunarodnoj sigurnosti. Znači dotakli smo se, prije svega, operacije Afganistan, dali smo naše viđenje kako to vidimo u 2014. godini i post. Naša je odluka da idemo do 168 vojnika za 2014. (…) Smanjivat će se, u skladu s politikom koju provodi NATO. Mi smo donijeli koncept – CONOPS – to je ukupan okvir, između 8 i 12 tisuća na ministarskom sastanku u Bruxellesu, i u skladu s time Hrvatska se mora usklađivati. Iza 2014. to bi bilo maksimalno do 120 ljudi, jer točno ne znamo sad da li će biti 8 tisuća u Afganistanu, ili 12 tisuća ljudi.”

Zanimljivo je to što se trenutno planirani broj – „maksimalno do 120 ljudi“ ne poklapa s brojem iz prošle godine donesenog Strateškog plana Ministarstva obrane od 2013. do 2015. godine. Kako smo već pisali, prema tom Strateškom planu planirao se ostanak najviše 50 vojnika. Pogleda li se s današnje distance taj Plan, vjerojatno bi ga trebalo revidirati u još nekim stavkama, ako ne i potpuno baciti u smeće i napraviti novi.

Posljednja velika tema jučerašnje sjednice Vijeća za obranu bile su dvije misije Europske unije, čija je ponosna članica odnedavno i Hrvatska. U jednoj misiji Hrvatska sudjeluje već nekoliko godina – EU NAVFOR Somalia – ATALANTA, a u drugoj će tek sudjelovati (EUTM MALI). Hrvatska je na EU-razini svoje sudjelovanje u aktivnostima u Maliju potvrdila još prije nekoliko mjeseci, a dosadašnje kalkuliranje o konkretnome doprinosu toj misiji Bruxelles nam je, navodno, prilično zamjerio. No od jučer je i službeno – Hrvatska ide u Mali, a saborski će zastupnici za tu odluku na jesen tek formalno dignuti ruke. Zanimljivo je i to da je prije 3 dana, u kratkom razgovoru za nacionalnu javnu televiziju (a nakon hrvatskog sudjelovanja na vojnom mimohodu u Francuskoj), predsjednik Ivo Josipović mrtav-hladan izjavio da se nije razgovaralo o hrvatskom sudjelovanju u misiji u Maliju. Po tom ga je pitanju upravo jučer demantirao ministar obrane Ante Kotromanović:

„Ja ne znam što su njih dvojica razgovarali (Josipović i Hollande, op.a.), ja sam također bio u Parizu na mimohodu, imao sam sastanak s ministrom obrane Malija i s ministrom obrane Francuske. Oni su iskazali zainteresiranost da im se pomogne. Naime, mi smo i prije uputili jedan kontingent oružja i streljiva gdje smo opremili jednu njihovu bojnu. Mi ćemo i sada uputiti jedan takav kontingent, recimo oko tisuću i pol pušaka, streljiva nešto i opreme. I drugo – mi već dugo planiramo, znači nekoliko mjeseci, da uputimo nekoliko naših časnika, instruktora, recimo kao što su inženjerci, doktori,  u sustav snaga koje se nalaze u Maliju, da bi vršili obuku… (…) Možda do 5 ili 6, vidjet ćemo. (…) Ne, nije opasna misija. To su ljudi koji se nalaze duboko u pozadini, imao sam dole taj jedan dobar brifing s ministrom obrane Francuske koji me izvijestio o stanju dole… Znači, dole je sada mirno, oni su razbili teroriste koji su bili dole, znači to je bila brza intervencija i za sada nema nikakvih naznaka da bi bilo nešto dole opasno. Otprilike ima dole negdje oko 500 vojnika iz različitih zemalja, i mi sad razmatramo tu odluku. Naravno, konačnu odluku mora donijeti hrvatski parlament, mi ćemo vjerojatno pripremiti takav prijedlog i poslali bi Hrvatskom saboru da odluči o tome da li želi poslati naše pripadnike OS u misiju u Mali. (…) Na jesen. Također, isto još jedna misija… Mi smo razgovarali… mi već participiramo u misiji ATALANTA u vodama Somalije. Naša je želja da budemo aktivniji, sada kad smo postali članica EU u misijama EU. Nama je želja da pošaljemo i dole jedan kontingent ljudi, do 15-ak naših pripadnika, koji bi bili stacionirani na brodu UN-a ili na jednom brodu, ratnom brodu, koji bi služio za zaštitu brodova koji idu tim putem, zato što je to naš interes, naši se dole nalaze pomorci, naši brodovi… Eto, to su bile danas važne točke o čemu smo razgovarali.“

Ni hrvatsko sudjelovanje u misiji ATALANTA nije baš tako jednostavno. U prosincu prošle godine Hrvatski je sabor izglasao povećanje broja hrvatskih vojnika u misiji protiv somalskih pirata s dosadašnjih najviše 5 na najviše 20. No dosadašnje hrvatsko sudjelovanje u ATALANTI bilo je prilično bezbolno i nezahtjevno, dok bi sudjelovanje kakvo je najavio Kotromanović ipak bilo nešto rizičnije. Budući da je Sabor o tome već rekao svoje, zašto ga uznemiravati novim detaljima o promjeni karaktera misije.

Izaslanici Ministarstva obrane Crne Gore i Malija, kapetan Darko Pupović i pukovnik Mustafa Drabo

Svega par dana nakon što je hrvatski oružani poklon stigao u Mali, u vojnoj bazi u Bamaku je 20. lipnja izvršena i primopredaja vojne opreme – donacije Crne Gore vojsci Malija. Vrijednost crnogorske donacije iznosi oko 60 tisuća dolara, teška je oko 4 tone, i sastoji se od individualne opreme – kaciga, dvogleda, kompasa i sklopivih lopata. Prijevoz crnogorskih darova do Malija odradila je Rumunjska svojim transportnim avionom.

Sudeći prema foto-dokumentaciji, teret je prebačen avionom Alenia C-27J. Radi se o taktičkom transportnom avionu koji je razmjerno popularan među članicama NATO saveza: koriste ga Italija, Grčka, Litva, Rumunjska i Bugarska, kao i Sjedinjene Države, te zračne snage nekih drugih zemalja, poput Maroka i Meksika, a naručila ga je i Australija. Zanimljivo je da se radi o zrakoplovu koji je prema praktički svim parametrima – osim bitno većem doletu – potpuno usporediv s avionom Antonov An-32 koje Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (prema svemu sudeći) kani otpisati. Doduše, prema deklaraciji proizvođača, dolet aviona An-32 s teretom mase 4,3 tone je svega 2050 kilometara, dok dolet C-27J s teretom mase cca 6 tona iznosi oko 4260 kilometara. No, iako je poznato da su hrvatski An-32 prometovali (doduše iznimno) od Hrvatske do Afganistana i Iraka, njihov manji dolet upućuje da bi oni i dalje lako ostali uporabljivima u slučaju usporedivih intervencija u krajevima bližima Europi (gdje za dulje relacije ostaje mogućnost popune gorivom usput).

Rumunjski transportni avion C-27J

Baš kao i Hrvatska, tako se i Crna Gora odazvala pozivu Europske unije svojim zemljama-članicama i „trećim zemljama“ da pomognu u razvoju oružanih snaga Malija, nakon razdoblja obilježenog unutarnjim oružanim sukobima i vojnom intervencijom Francuske, koja je ipak dovela do stabilizacije stanja u toj afričkoj zemlji. Uz Hrvatsku i Crnu Goru, tom su se pozivu do sada odazvale Francuska, Njemačka, Velika Britanija, Belgija, Češka, Cipar i Kanada.

Švedskim zrakoplovom C-17 dopremljene su donacije Hrvatske i Cipra

Tu je posebno zanimljiva ciparska donacija – glasnogovornica  Ministarstva obrane Elena Fysentzou još je u veljači ove godine potvrdila da će Cipar malijskim Oružanim snagama donirati 2364 pušaka jugoslavenske tvornice Zastava. Radi se o kalibru 7,62 mm, odnosno o tipu oružja poznatijem pod nazivom “Zastavin kalašnjikov”. Cipar je te puške odavno otpisao, a donacija Maliju bila je idealna za čišćenje skladišta. Već početkom ožujka ta je pošiljka ukrcana na transportni avion C-17 švedskog Ratnog zrakoplovstva i poslana u Bamako.

I Češka je Maliju poklonila višak starog oružja – puške i strojnice, te generatore. Baš kao i Hrvatska i Crna Gora, tako su se i Cipar te Češka riješili dijela svog starijeg naoružanja, zaostalog  još iz hladnoratovskih zaliha. Siromašno opremljenim Malijcima to je sve ionako više nego dobrodošlo, tim više što se i s tom ne baš novom opremom osjećaju bitno manje inforiornima u srazu s pobunjenicima. No, zato je prvim vojnim instruktorima misije EUTM Mali bio veliki šok kada su, po dolasku u Bamako, najprije i sami imali obuku rukovanja puškama AK-47, kojih se u malijskim skladištima još i nađe, za razliku od ikakvih vojnih noviteta. U takvim okolnostima, donacije naoružanja i streljiva iz bivših komunističkih zemalja puno su konkretniji doprinosi od onih iz zapadnih zemalja koje su se, poput primjerice Belgije i Njemačke, skoncentrirale na opremanje obučnih kampova i poljskih bolnica.

*Autori ovog teksta: Boris Švel i Lidija Knežević