U kontekstu novonastalih geopolitičkih okolnosti i povećanog sigurnosnog rizika na jugoistoku Europe, ministri obrane triju zemalja – Hrvatske, Albanije i Kosova –  danas su u Tirani potpisali  Deklaraciju kojom se osnažuje trilateralna suradnja i učvršćuje savezništvo tih zemalja s obzirom na to da su one iznimno zainteresirane za stabilnost i sigurnost u tom dijelu Europe, posebice na Kosovu. Naime, potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Ivan Anušić jučer i danas (ponedjeljak i utorak, 17. i 18. ožujka) boravi  u službenom posjetu Republici Albaniji. Kako je priopćilo Ministarstvo obrane RH, Anušić je održao sastanke s predsjednikom Republike Albanije Bajramom Begajem, ministrom obrane Pirrom Venguom te monsinjorom Arjanom Dodajem, nadbiskupom Metropolije Tirane, Drača i Albanije. Ministar Anušić sastao se i s ministrom obrane Republike Kosova Ejupom Maqedoncijem.

Kako naglašava MORH, otvorena je mogućnost da Deklaraciji pristupe i druge članice, te se ističe važnost zajedničkih odgovora na sigurnosne izazove, hibridne prijetnje i druge rizike koji bi mogli ugroziti regionalnu stabilnost. Ova Deklaracija uključuje promociju obrambenih sposobnosti i suradnju obrambenih industrija, jačanje interoperabilnosti kroz obrazovanje, obuku i vježbe, suzbijanje hibridnih prijetnji te punu potporu euroatlantskim integracijama. Ministar Anušić poručio je nakon potpisivanja Deklaracije da nova geopolitička situacija zahtijeva stvaranje novih i osnaživanje postojećih savezništava te da Hrvatska, Albanija i Kosovo imaju snažan zajednički interes usmjeren na očuvanje stabilnosti u ovom dijelu Europe. “Svjesni smo rizika na jugoistoku Europe, posebno u kontekstu Ukrajine, te smo odlučili ojačati našu suradnju na temelju iskustava koja smo stekli u proteklih 35 godina samostalnosti, ali i kao članica NATO-a i Europske unije”, rekao je Anušić.

“S ciljem daljnje izgradnje obrambene suradnje, želimo podijeliti naša znanja i iskustva s partnerima te ojačati i suradnju vojnih industrija naših zemalja. Naši odnosi s Kosovom i Albanijom dugi su i prijateljski, a suradnja koju razvijamo temelji se na savezništvu i zajedničkim interesima. Osim toga, postoje i drugi partneri iz NATO-a i EU-a koji su zainteresirani za pridruživanje ovoj inicijativi. Cilj je osnažiti političku i obrambenu suradnju naših zemalja te podržati Kosovo i Albaniju na njihovu euroatlantskom putu”,

rekao je ministar Anušić nakon potpisivanja Deklaracije.

Ministri obrane Albanije i Kosova potvrdili su spremnost i interes za očuvanje stabilnosti na jugoistoku Europe, posebice kad je riječ o Kosovu, priopćio je MORH. Kako navodi albansko Ministarstvo obrane, “Albanija i Hrvatska blisko će surađivati ​​na ujedinjenju političkih stajališta u potpori težnjama građana Kosova za punom integracijom u regionalne i euroatlantske strukture.”

“Ova suradnja nije prijetnja nikome, već dodatna posvećenost očuvanju regionalnog mira i stabilnosti na Zapadnom Balkanu. Zajedno s Albanijom i Hrvatskom, Kosovo je jače, regija sigurnija, a mir održiviji”,

zaključio je kosovski ministar obrane Ejupom Maqedonci.

Inače, i prilikom nedavnog posjeta Turskoj ministar Anušić je razgovarao o aktualnoj geopolitičkoj situaciji u regiji, gdje bi Turska mogla igrati veću ulogu u sigurnosnom aspektu, poseebno na Kosovu i u BiH.

*Photo: MORH/F.Klen

Na sastanku kojeg je Slovenija, aktualna predsjedateljjica Vijeća Europe, organizirala u Brdu kod Kranja 6. listopada neuspješno je dominirala tema proširenja Europske unije. Iako ovaj summit zemalja članica EU i zapadnog Balkana nije dao konkretne rokove za proširenje, ipak se čulo obećanje Ursule von der Leyen kako će Unija tijekom idućih sedam godina širom Balkana bespovratno investirati 9 milijardi eura, usmjerenih na oporavak od pandemije bolesti Covid-19, te ubrzavanje prelaska na obnovljive izvore energije – od čega se očekuje privlačenje dodatnih oko 20 milijardi EU investicija. Ujedno, tom se prilikom moglo čuti i ponešto na niz manjih te lokalnih tema – raspredalo se o spomenu hrvatskog jezika u srpskim udžbenicima, a na kraju su hrvatski novinari uspjeli pitati premijera Plenkovića i o njegovim razgovorima s francuskim predsjednikom Macronom te stanju ugovora o kupovini borbenih aviona Rafale.

Tu je ostao zabilježen i samouvjereni odgovor Andreja Plenkovića o TPT-dozvolama koje se očekuje iz Sjedinjenih Država: “Jesmo, razgovarali smo. Nema tu nikakvih problema. Ugovor se finalizira. Mislim da su te neke teme o TPT-u i Rafale-ima… Ne znam, valjda nekakva dokolica, nekome, negdje, nešto otišlo krivo. Nema što otići krivo. Proces je bio transparentan, sustavan, ozbiljan. Od prvog dana kad smo krenuli u drugi proces ja sam ovdje računao da tu nema niti jednog zareza koji će danas ili za sto godina bit doveden u pitanje. Prema tome, ne mora se nitko sekirat. Ugovor će se potpisati, Rafale-i će doći. A ako i trebaju neke suglasnosti, a ja nisam baš siguran da trebaju, i one će se pribaviti“.

No, ponešto tiše je tu prošla činjenica da se u EU krugovima na marginama ovoga skupa načelo i već duže aktualno pitanje reformi Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU, te nastojanje za uspostavom kakvih-takvih zajedničkih a stvarno upotrebljivih vojnih sposobnosti Unije. Sve ovo o čemu se pričalo tijekom radne večere u utorak, 5. listopada, za javnost je sažeo Charles Michel, predsjednik Europskog vijeća, napomenom da se EU približava stajalištu da se uspostavu samostalnih vojnih sposobnosti više ne gleda kao direktnu konkurenciju NATO nastojanjima ni prijetnju pratnerstvu sa SAD. Dakle – “Za nas više nije pitanje ili NATO ili europska obrana“. Umjesto toga “Mi želimo jaku Europsku uniju i u pitanjima obrane – a na polju obrane jaka Europska unija sama po sebi predstavlja put podupiranja naših saveza i jačanja naših saveznika“. Na to je talijanski premijer Mario Draghi navodno dodao kako napredak u pitanjima obrane ipak pretpostavlja i jasniju te barem ponešto jedinstveniju vanjsku politiku, budući da “Mnogo se čuje o strateškoj autonomiji u obrani, no ako nema zajedničke vanjske politike, jako je teško zamisliti i zajedničku obranu“. Za napredak Talijan ovdje vidi više puteva: “Do toga se može doći na dva načina: jedan je unutar Europske unije, a ako to ne radi, može se do toga doći i na tradicionalan način, kroz saveze među državama, među grupama država unutar EU. Jasno je da bi prvi put bio poželjniji“.

Autonomija na repertoaru velesila

Pitanje strateške autonomije Europe već je dugo tema razgovora u kojoj su Sjedinjene Države načelno bile suzdržane. Samu ideju su zagovarali iz Pariza i desetljećima se spominje u pojedinim europskim dokumentima, a njena opozicija kritizirala ju je kao put prema umnožavanju redundantnih vojnih struktura u ionako oštro ograničenom repertoaru europskih operativnih sposobnosti, te sredstvo operativne dominacije pojedinih velikih EU država nad malim ili slabijim članicama. No, u zadnje vrijeme vidi se prostor za promjene gledišta.

Što se tiče odnosa EU s NATO savezom i Sjedinjenim Državama kao njegovom najvećom članicom, jasno je da se fokus djelovanja SAD postupno okreće prema Pacifiku i Kini. Pri tome bi im vjerojatno dobro došla EU kao sposoban partner. S druge strane, dosadašnje europske argumente o potrebi strateškog osamostaljivanja nedavno su dopunile kako sumnje u pouzdanost oslonca SAD na NATO savez, vidljive tijekom nedavnog predsjedničkog mandata Donalda Trumpa, tako i izostanak ozbiljnih konzultacija po pitanju povlačenja snaga iz Afganistana, te efekti  problematične prodaje nuklearne podmorničke tehnologije u okviru pacifičkog saveza AUKUS, kojom su UK i SAD od objave saveza 15. rujna 2021. praktički pa srušile godinama građen francuski posao prodaje klasičnih podmornica Australiji vrijedan oko 66 milijardi USD. No, posebno je bitno i da u najskorije vrijeme i NATO i EU kreću donositi nove strateške dokumente, kojima se smjera postaviti političke temelje postupanja u idućem desetljeću (novi NATO strateški koncept i Strateški kompas EU) – pa bi europsku stratešku autonomiju tu trebalo detaljnije usidriti, budući će u suprotnome ta tema i nadalje prvenstveno ostati predmetom filozofskih prijepora.

Upravo zato su i razgovori na ovu temu u Brdu kod Kranja 6. listopada bitni – baš kao što će bitan biti i sastanak američkog predsjednika Bidena i francuskog Macrona krajem ovog mjeseca. Iz dobro obavještenih izvora čuje se kako bi razgovori tom prilikom trebali krenuti u dva načelna smjera. (1) Prvi cilj spomenute europske strateške autonomije trebao bi biti razvoj sposobnosti za provođenje operacija odgovora na krize bez masivne američke pomoći na poljima poput strateškog transporta, operativne obavještajne potpore, te dopune gorivom u zraku. (2) Drugi cilj bi bio u smanjivanju ovisnosti europskih država o snagama SAD pri obrani Europe od prijetnji kakve predstavljaju neugodni susjedi i konkurenti poput Rusije – budući da orijentacija SAD prema Kini ujedno znači i vjerojatnu nemogućnost istovremenog priskakanja u situacijama europskih kriza. Jednim mogućim odgovorom na ove potrebe smatra se i europsko prihvaćanje snošenja polovice aktualne NATO “razine ambicija” – uspostavom sposobnosti za europsko svladavanje do tri simultane manje sigurnosne operacije ili jedne veće operacije – što bi s obzirom na sadašnje stanje stvari nužno bio duži i teški razvojni poduhvat. No, dok spomenute manje operacije za EU i nisu nedostižne – čemu svjedoče nedavne francuske aktivnosti u podsaharskoj Africi, ali i moguće slične obučne ili mirovne aktivnosti u regiji oko Crnoga mora te na Zapadnom Balkanu – prilično je jasno da NATO strukture i vodstvo SAD ostaju neizbježni za ikakve veće operacije. No, čuje se kako bi upravo aranžmani o korištenju NATO resursa za EU operacije iz okvira Berlin Plus (usuglašeni krajem 1990-tih te usvojeni do 2003. godine, ali ne i stvarno korišteni u praksi) tu mogli poslužiti kao poveznica prema postizanju famozne europske strateške autonomije bez istodobne gradnje velikih te skupih, a redundantnih zapovjednih struktura.

Naravno, strateška autonomija među ostalim podrazumijeva i ujedinjavanje napora na polju kako podizanja efikasnosti europskih obrambenih industrija, tako i po pitanju usklađenog vojnog opremanja u okvirima EU. Na ovim su poljima posljednjih godina vidljivi određeni pomaci u radu Europske obrambene agencije (EDA), nedavno uspostavljenog Europskog obrambenog fonda i PESCO-suradnje, a upravo osiguravanje prostora za vlastite nacionalne obrambene industrije pokazalo se bitnim ciljem za najveće europske države. No, iz upućenih izvora se čuje kako bi uz suvislo usklađivanje postojećih nacionalnih resursa na kontinentalnoj razini, ovdje trebalo razmisliti i o potencijalnom uvezivanju pojedinih bitnih američkih tehnologija – što bi vjerojatno pomoglo i da se SAD odmaknu od dosadašnjeg uskog inzistiranja na “podjeli tereta” kroz mehaničko dostizanje ciljeva kakvi su 2 posto BDP za obranu i slični.

Nakon velikih – mali

No dok nije sporno da velike sile i njihovi čelnici mogu svojim potezima konkretno pokrenuti takve promjene, u stvarnome životu svoju ulogu u tako kompleksnim kontinentalnim pokretima imaju i mali potezi, od kojih se neki događaju i u Hrvatskoj. A dok domaći dužnosnici ponekad budu u prilici pričati s čelnicima velikih europskih država, bilateralno ili na marginama brojnih EU skupova – posebnu ulogu tu imaju i vojno-industrijski odnosi, kao i državni posjeti kao pozornica za slanje posebnih ekonomskih i političkih poruka. Upravo je zato bitna i hrvatska odluka o kupovini francuskih borbenih aviona Rafale, na koju se faktično veže i potencijalni posjet Emmanuela Macrona Republici Hrvatskoj, o kojem se već duže spekulira.

Kompleksna priroda ove političke geste bila je jasno vidljiva i tijekom jučerašnjeg susreta premijera Plenkovića i ministra financija Marića s predstavnicima Francuske udruge poslodavaca (MEDEF). Tog 11. listopada moglo se čuti iz Banskih dvora, točnije od Andreja Plenkovića, kako se uoči predstojećeg posjeta francuskog predsjednika Hrvatskoj – čiji je termin izričito ostavljen labavim, “u mjesecima koji dolaze” – priprema novi okvir za strateško partnerstvo, “koji će biti puno dublji i napredniji i koji će podići odnose dviju zemalja na višu razinu“. Ministar Zdravko Marić dodatno je (iako ponešto rezerviranije) opisao kontekst ovog susreta, pa i u vojno-industrijskom smislu, napominjući kako se s francuskim gospodarstvenicima spominjalo i njegov “politički dio, od nabave borbenih zrakoplova pa do, nadamo se, skorog posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj“.

Nažalost, pravo stanje stvari – u kojem se u Hrvatskoj prvo kreće pričati o strateškom partnerstvu, da bi se tek kasnije krenulo postavljati i njegove ozbiljne temelje – dobro je razotkrio i odgovor ministra financija na novinarsko pitanje o tome kako će nabava francuskih vojnih zrakoplova konkretno potaknuti nova francuska ulaganja u Hrvatsku. Iako je izbjegao isključivo i kompletno povezati kupovinu aviona Rafale s aktualnim francuskim gospodarskim interesom za Hrvatsku, Marić je tu objasnio:

“Znate i sami, kad smo prezentirali onaj dio – u koliko, i na koji način se može prezentirati… Dakle, transparentno je vođen, cijeli taj proces, i vodi se cijeli taj proces odabira. Pa, između ostalog, podsjetit ću vas, i kada smo gledali… Dakle, nije sad fokus bio samo i isključivo vezan uz vojno-financijski dio. Dakle, ono što gledamo – što je, i koja je to generacija, i koji je to tip, i performanse zrakoplova, ratnih… vojnih, koji bi zapravo našoj vojsci trebali. Te, isto tako, onaj dio koji nas uvijek zanima sve skupa – a to je koliko to nešto košta, i slično… Nego se širila i priča. Pa, između ostaloga, i ti izravni i neizravni efekti. I to je ono što zapravo smo istaknuli, evo i sad, na ovom sastanku, i nekim drugim sastancima… Dobro znaju i francuski gospodarstvenici – koliko je važna bila jedna takva vrsta strateške odluke – a onda, u isto vrijeme, i svima njima pokazatelj i pozivnica, naravno, na još veća ulaganja. Vrijeme će, naravno, pokazati koliko smo u tome svemu skupa bili uspješni, i da li je to… ne znam, ispod ili iznad nekakvih očekivanja. U ovom trenutku teško je kvantificirati… naravno, sad ocijeniti, koliki su to iznosi, ili općenito, interesi francuskih ulagača. Ali, mislim, da i, evo… današnji ovaj, dvodnevni posjet… najbolje govori o tome kakva je, eto, Hrvatska prepoznata, na pravi i adekvatan način. I, već ta… nazovimo to tako, prva reakcija francuskog gospodarstva i države kao takve, nakon naše odluke – mislim da je pozitivna“.

Naravno, od takve neodređenosti odnosa i tek inicijalnog ispipavanja gospodarskih interesa pa do “dubokog strateškog partnerstva” dug je put. Još je dalje onda zajedničko sudjelovanje u ikakvoj stvarnoj kontinentalnoj strateškoj autonomiji – koja u svojoj srži ovisi kako o kontinentalnim velesilama, tako i o usklađivanju djelovanja brojnih manjih, te ekonomski ili vojno slabijih država Europske unije. Pri postizanju željene strateške autonomije Europe upravo bi ta međuigra velikih i malih EU država lako mogla biti velikim izazovom za Uniju, jednako kompleksnim kao što je i pitanje usklađivanja zajedničke vanjske politike EU koje je na Brdu kod Kranja 6. listopada spominjao talijanski premijer Mario Draghi.

Austrijska Schiebel Grupa objavila je u ponedjeljak, 11. studenog, da je produžen njen ugovor o suradnji s Europskom agencijom za pomorsku sigurnost (European Maritime Safety Agency – EMSA). Ugovor je produžen do kraja godine, a ono što je važno za Hrvatsku je činjenica da je pod okriljem tog ugovora obavljeno i razmještanje Schiebelovog Camcoptera S-100 na otoku Braču. „Ovo produženje dolazi nakon uspješna dva mjeseca pomorskih operacija sa 67 misija i 210 sati leta provedenih do danas“, navodi se u objavi Schiebel Grupe. Ovaj specijalni bespilotni sustav s vertikalnim polijetanjem i slijetanjem (VTOL UAS) angažiran je za redovite dnevne i noćne letove, nadzorne misije na zahtjev i specifične inspekcijske operacije za potrebe Ministarstva mora, prometa i infrastrukture RH. Camcopter S-100 opremljen je sa sustavom optičkih i infracrvenih kamera (EO/IR) L3 Harris Wescam MX-10, automatskim senzorom za nadzor morske površine Overwatch Imaging PT-8 Oceanwatch, te sustavom prijemnika za automatsku identifikaciju.

Produženjem ovog ugovora, Schiebel Grupa (Schiebel Aircraft GmbH) ušla je u drugu godinu suradnje s EMSA-om – prvi ugovor za pružanje usluga bespilotnim vertikalnim letjelicama Schiebel je potpisao u studenom 2018. godine, što je rezultiralo uslugama pomorskog nadzora u nekoliko europskih zemalja, kao što su Norveška, Finska i Hrvatska. Predsjednik Schiebel Grupe, Hans Georg Schiebel, zadovoljan je nastavkom suradnje s Europskom agencijom za pomorsku sigurnost: „Oduševljeni smo da je EMSA produžila ugovor do kraja godine. S bogatim iskustvom u pomorskom sektoru i više od 100.000 sati leta širom svijeta, naš Camcopter S-100 pouzdan je i dokazan VTOL UAS“.

Privremenom uporabom Schiebelovog Camcoptera zadovoljno je i hrvatsko Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture, koje bi željelo imati na raspolaganju ovu letjelicu tijekom čitave godine. Sudjelujući na konferenciji o traganju i spašavanju na moru, održanoj 14. listopada u Dubrovniku, državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Josip Bilaver rekao je da Hrvatska trenutačno raspolaže s četiri brodice i 33 manja spasilačka broda, te joj je cilj korištenjem novca iz EU fondova ulagati i u zračnu pomoć. Zračna pomoć bi u ovom slučaju bila dodatni resurs kojim bi se dopunile spasilačke akcije u svim segmentima.

„Vlada RH proaktivnim pristupom kontinuirano poduzima mjere i aktivnosti kako bi se osnažila uloga pomorstva u razvoju i konkurentnosti Republike Hrvatske kroz politike i inicijative održivih i sigurnijih gospodarskih i turističkih aktivnosti na moru i u priobalju, stavljajući naglasak na visoku dostupnost učinkovitih i modernih javnih usluga u pomorstvu. Naravno, potrebna su nam i ljudska i tehnička pojačanja. Ove smo godine u suradnji s Europskom agencijom za pomorsku sigurnost (EMSA) proveli pilot-projekt nadzora mora bespilotnim letjelicama, a taj će se program nastaviti i u 2020. godini,”

najavio je državni tajnik Bilaver, usput istaknuvši i da se radi na uspostavi Pomorskog operativnog centra, kao i na donošenje novog Nacionalnog plana traganja i spašavanja.

——————-
Rujan 2019. – prezentacija rada Camcoptera S-100 na Braču

——————-

Dva bespilotna sustava “Camcopter S-100” austrijske tvrtke Schiebel predstavljena su u petak, 06. rujna, u Zračnoj luci Brač. Prezentaciju je za predstavnike Europske agencije za pomorsku sigurnost (EMSA), OS RH (uključujući i zapovjednika Obalne straže, komodora Milana Blaževića) i Središnje koordinacije za zaštitu prava i interesa RH na moru, kao i za predstavnike brodara i luka, te stručne zajednice organizirala Uprava sigurnosti plovidbe resornog Ministarstva mora, prometa i infrastrukture (MMPI). Kako smo već pisali, riječ je o bespilotnim sustavima koje je na 3 mjeseca Hrvatskoj ustupila EMSA radi pomoći u provedbi pojedinih funkcija Obalne straže.

Prezentaciji “Camcoptera” – pri čemu je jedan bio na “static displayu” u prostorima bolske Zračne luke, a drugi je prezentirao i svoje letačke i osmatračke mogućnosti – prisustvovao je državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Josip Bilaver, koji je tom prilikom istaknuo kako se Hrvatska nalazi među prvim zemljama Europske unije koja koristi bespilotne letjelice, realizirane kroz suradnju s Europskom agencijom za pomorsku sigurnost (EMSA), a koje imaju tako napredan sustav za nadzor, traganje i spašavanje na moru: “Ovo je eksperimentalni program. Želja nam je da u budućnosti imamo tijekom cijele godine te letjelice na raspolaganju jer se ova tehnologija pokazala iznimno uspješnom i korisnom za lučku kapetaniju i ostale agencije i sudionike traganja i spašavanja na moru“. rekao je državni tajnik Bilaver, dodavši da troškove za te letjelice snosi EMSA, dok Hrvatska osigurava samo logistički dio.

Pomoćnik ministra, kapetan Siniša Orlić, ispred Uprave sigurnosti plovidbe resornog Ministarstva istaknuo je da su ovakve letjelice budućnost nadzora na Jadranu i na svim drugim morima: “Ovo je multifunkcionalna letjelica koja se može koristiti kod traganja i spašavanja na moru, kod inspekcijskih pregleda, kod ustanovljavanja onečišćenja, zatim kod otkrivanja prekršitelja na moru, detekcije požara na otocima i priobalju“. Kapetan Orlić je istaknuo i kako je letjelica opremljena senzorima kojima se može detektirati čak i vrstu pogonskoga goriva pojedinih brodova na moru. Na njega se nadovezao i Šime Marušić, koordinator bespilotnih letjelica ispred Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, istaknuvši da ove letjelice mogu uočiti brod na moru, na udaljenosti do 57 kilometara, te kako u zraku mogu neprekidno provesti šest sati. Na to je operater letjelicama Mihajlo Vojvodić dometnuo i kako optika kojom je letjelica opremljena, s visine od 900 metra može na nekom brodu uvećati znamenku, slovo ili simbol fontovske veličine od svega 30-ak centimetara: “Ove letjelice imaju iznimne tehnološke sposobnosti jer mogu polijetati i po kiši, i po vjetru, i videoradom su u stanju identificirati objekt na moru, i uočiti čovjeka u moru pri traganju i spašavaju“, rekao je operater Vojvodić, te dodao da letjelice mogu poslužiti i prilikom identificiranja mjesta na kojima je buknuo požar, za što MORH trenutno koristi izraelske bespilotne letjelice Orbiter 3.

Putanja Camcoptera tijekom prezentacije 6. rujna 2019.

Iako su ova dva “Camcoptera S-100” ušla u završni dio svoje zadaće u Hrvatskoj – ovdje su do listopada – u petak, nažalost, nije prezentiran i njihov dosadašnji učinak te prikupljena saznanja. No pogleda li se njihova putanja na servisu FlightRadar24, lako se može primijetiti kako ove dvije bespilotne letjelice nisu u zraku baš svaki dan, ali svaki put kada polete – lete točno 23 minute (unatoč od dužnosnika hvaljenoj mogućnosti leta od 6 sati, po danu i po noći). To usred turističke sezone i nije bilo toliko loše, budući se za potrebe ispitivanja “Camcoptera” zatvarao zračni promet iznad glavnine turistički vrlo atraktivnog zračnog prostora Brača, Hvara i Makarskog primorja.

Uvođenjem u redovitu primjenu bespilotnih zrakoplova radi potpore sigurnoj plovidbi, te zaštiti mora od onečišćenja, Republika Hrvatska svrstava se među prve članice Europske unije koja su realizirale primjenu tog sustava, istaknuto je iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Projekt implementacije sustava bespilotnog zrakoplova za nadzor Jadrana realiziran je u sklopu sveobuhvatnog Projekta nadzora mora koji EMSA provodi s nacionalnim tijelima mjerodavnim za sigurnost plovidbe i zaštitu mora, a od posebnog je državnog i javnog interesa s obzirom na činjenicu kako će primjena te tehnologije znatno pridonijeti jačanju sposobnosti operativnog nadzora na moru. Stalno podizanje razine sigurnosti plovidbe u unutarnjim morskim vodama, teritorijalnom moru i zaštićenom ekološko-ribolovnom pojasu Hrvatske među prioritetnim je ciljevima Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, koje je, kako su istaknuli, prepoznalo važnost primjene suvremenih tehnologija za unaprjeđenje učinkovitosti i umanjenja operativnih troškova nadzora na moru. Zato se provodi operativno testiranje tog sustava bespilotnih zrakoplova velikog dometa u sklopu redovitih i izvanrednih aktivnosti, radi zaštite ljudskih života i imovine na moru, prevencije i suzbijanja onečišćenja te pravodobne reakcije u slučaju pomorskih nesreća, traganja i spašavanja, kao i ostalih izvanrednih događaja na moru, poručili su iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture.

*Izvor/MMPI

Kako je 23. srpnja objavila Europska agencija za pomorsku sigurnost (EMSA) sa sjedištem u Portugalu, hrvatskim je vlastima na raspolaganje stavljen EU sustav bespilotnih letjelica (Remotely Piloted Aircraft Systems – RPAS), ne bi li se pomoglo u provedbi pojedinih funkcija obalne straže. Konkretno, riječ je o zahtjevu hrvatskog Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, odnosno njegove Uprave sigurnosti plovidbe, iz veljače 2019. godine za pomoć pri nadzoru pomorskog prometa, traganju i spašavanju na moru, te detektiranju i kontroli morskih onečišćenja. Europski odgovor na hrvatsko traženje tu se sastoji od stavljanja na raspolaganje specijaliziranog bespilotnog sustava s vertikalnim polijetanjem i slijetanjem, koji će u inicijalnom trajanju od tri mjeseca ljetos biti pridodan postojećim hrvatskim nadzornim sustavima.

Spomenuti bespilotni sustav u Hrvatskoj bit će pod upravom Nacionalne središnjice za usklađivanje traganja i spašavanja na moru (National Maritime Rescue Coordination Center Rijeka – MRCC RIJEKA), te hijerarhijski niže, pod Lučkom kapetanijom u Splitu. Sama RPAS letjelica bit će stacionirana na otoku Braču, odakle će kretati na redovite patrolne letove, inspekcijske nadzore, kao i namjenska izviđanja incidenata. Riječ je tu o bespilotnom helikopteru austrijskog proizvođača Schiebel Aircraft GmbH, model Camcopter S-100, kojeg je kupila EMSA. Ova letjelica može djelovati danju i noću, ima maksimalni domet od oko 100 kilometara, te operativnu autonomiju od 6 sati leta. Njen senzorski paket obuhvaća sustav optičkih i infracrvenih kamera (EO/IR) L3 Wescam MX-10, kao i AIS (Automatic Identification System) prijemnik, te automatski senzor za nadzor morske površine Overwatch Imaging PT-8 Oceanwatch – čije su sposobnosti dnevne detekcije ciljeva na morskoj površini posebno korisne pri traženju pojedinaca izgubljenih u moru. Kako se navodi, Camcopter je osposobljen i za detekciju pomorskih signala za pomoć u slučajevima nesreća, putem ugrađenog EPIRB (Emergency Position-Indicating Radio Beacon) senzora.

Kako je napomenula Maja Markovčić Kostelac, od siječnja ove godine izvršna direktorica EMSA: “Nastojimo raspodjeliti ove višenamjenske RPAS usluge među zainteresiranim zemljama članicama, koliko je god moguće efikasnije. Mi tu već vidimo enormni potencijal, i ja se jako nadam da će Hrvatska – inače moja domovina – biti u stanju maksimizirati uporabu ovog konkretnog modela, u svojim svakodnevnim zadaćama pomorskog nadzora“.

Čitav EMSA sustav bespilotnih sustava (RPAS) uspostavljen je 2017. godine i do sada je operativno djelovao u Portugalu, Španjolskoj, Islandu, Danskoj i Italiji. Riječ je o servisu kojeg se pod okriljem Europske agencije za pomorsku sigurnost razvilo za besplatnu podršku pomorskom nadzoru i operacijama izviđanja u morskome prostoru država članica EU, država kandidatkinja za EU, te država članica EFTA – u potpori njihovih nacionalnih organizacija zaduženih za poslove obalne straže. Ti poslovi obuhvaćaju (1) nadziranje pomorskih zagađenja i emisija, (2) detektiranje ilegalnog ribolova, (3) otkrivanje prijevoza opojnih droga i ilegalnih migranata, (4) nadzor državnih granica na moru, te (5) provedbu operacija traganja i spašavanja. Operacije u segmentu besposadnih sustava (RPAS) sa sposobnošću vertikalnog polijetanja i slijetanja (VTOL) povjerene su u studenom 2018. godine austrijskom poduzeću Schiebel Aircraft GmbH, temeljem višegodišnjeg ugovora s Europskom agencijom za pomorsku sigurnost.

Nije neka posebna tajna da pregovori s Europskom unijom nisu lagani. Tu je činjenicu na svojoj koži godinama iskušavala Hrvatska, a sada istu školu prolazi i susjedna Srbija – država koja je službeni kandidat za članstvo od ožujka 2012. godine, dok su konkretni pregovori o ulasku u punopravno članstvo započeli u siječnju 2014. godine. U praktično 4 i pol godine pregovora, Srbija je uspjela otvoriti ukupno 12 poglavlja, a privremeno ih je zatvorila samo 2, optimistično se nadajući okončanju čitavog postupka do 2025. godine. Dok ukupni ritam pregovora izričito ovisi o jačanju vladavine prava te normalizaciji odnosa s Kosovom, službeni Beograd je u tom postupku naišao i na niz raznolikih blokada. Najveći odjek u tamošnjoj javnosti privukle su one u kojima je sudjelovala i Hrvatska, što uopće ne znači da su to ujedno i jedine blokade otvaranja pojedinih poglavlja pristupnih pregovora Srbije i EU.

U lipnju 2016. Republika Hrvatska samostalno se protivila otvaranju poglavlja 23 (Pravosuđe i temeljna prava), što je izazvalo poprilično burne političke reakcije u Srbiji, ali i u Europskoj uniji. Na kraju je situacija bila riješena ugradnjom hrvatskih zadrški u tematska mjerila pregovaranja za ovo poglavlje. Nakon toga su u prosincu 2016. Hrvatska i Bugarska usporile otvaranje pregovora o poglavlju 26 (Obrazovanje i kultura) temeljem zadrški oko prava nacionalnih manjina u Srbiji. U prosincu 2017. na sličan je način Hrvatska sudjelovala s Francuskom, Velikom Britanijom, Švedskom i Njemačkom u blokiranju poglavlja 33 (Financijska i proračunska pitanja) radi slabog napretka Srbije u područjima vladavine prava, suzbijanja korupcije i reforme pravosuđa. No, to nisu ujedno i jedine pregovaračke blokade s kojima se Republika Srbija susreće na putu u Uniju.

Kad računi dođu na naplatu

Iako je već dugo jasno da će Srbija imati mnogo posla u prilagodbi svojih vojno-političkih pogleda zajedničkoj stečevini EU, tek se jučer u srbijanskim medijima moglo čuti o blokadi poglavlja 31 (Vanjska, sigurnosna i obrambena politika) – poglavlja koje u pravilu nije bilo posebno teško ili sporno za većinu država koje su posljednjih desetljeća ulazile u Europsku uniju. Doduše, treba napomanuti kako su sve te države (za razliku od Srbije) prije nailaska na ovu temu u kontekstu Europske unije već obavile reforme, pregovore i ulazak u okvir NATO saveza – tako da je temeljem usklađenosti ovih međunarodnih organizacije većina otvorenih pitanja tu već bila riješena do početka EU pregovora. Za razliku od toga, Republika Srbija se deklarira kao neutralna, što se posljednjih godina u praksi ipak često tumači kao privrženost politici Ruske Federacije i stavovima njenog predsjednika Vladimira Putina. Dok pitanje pridruživanja Srbije europskim sankcijama prema Ruskoj Federaciji tek treba ozbiljno doći na stol, dobar primjer ovakvog tumačenja stavova Srbije upravo predstavlja i blokada otvaranja EU poglavlja 31 – potez koji je Litva navodno obrazložila zabrinutošću odnosima službenog Beograda i Moskve.

Iako je postupak analitičkoga pregleda i ocjene usklađenosti nacionalnoga zakonodavstva Srbije s pravnom stečevinom Europske unije (screening) za ovo poglavlje okončan prije četiri godine, o njemu još nije objavljen izvještaj. Značenje ovog izostanka zorno je objasnila Jadranka Joksimović, ministrica zadužena za europske integracije u Vladi Republike Srbije, kada je zaključila da poglavlja za koja nisu usvojeni takvi izvještaji do polovice tekuće godine vjerojatno neće ni biti otvorena do kraja te godine. Već navedene probleme ona je opisala diplomatski: „Poglavlje 31 uobičajeno nije bilo previše zahtjevno, ali kako su se međunarodni odnosi zakomplicirali i same države EU morale su se usuglašavati da bi postigle konsenzus oko nekih pitanja. Donekle su izmijenjena i očekivanja pojedinih članica prema kandidatima“. Uz to, kako su rasprave o izvješćima za pojedina poglavlja pregovora zatvorena u krugu punopravnih članica EU, u javnoj sferi nije jasna ni činjenica da li Litva otvaranje ovog poglavlja blokira sama ili je ona samo označena predvodnicom neke tihe koalicije članica sličnog pogleda.

Za razliku od 2016. godine, kada se u sličnoj situaciji izričito napadalo Hrvatsku, pa je ostala zabilježena i izjava Aleksandra Vučića (tada još premijera Srbije) da mu je „dosta hrvatskog iživljavanja“, dok se od Ivice Dačića (tadašnjeg i sadašnjeg ministra vanjskih poslova) čulo: „Ako je Hrvatska ta koja će da odlučuje o tome da li će Srbija u EU, onda mi je odmah nekako palo interesovanje“ – današnje su reakcije bitno blaže. Tako je ministrica Joksimović situaciju oko Poglavlja 31 opisala izjavom: „Treba razumjeti da u ocjeni svakog pitanja od značaja za vanjsku i sigurnosnu politiku članice polaze od vlastitih nacionalnih interesa i da ga konsenzusom podižu na razinu zajedničke politike EU. Od zemlje kandidata očekuje se da usklađivanje sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU postigne postupno do članstva“.

Srbija tek „umjereno spremna“

Riječ je tu o diplomatskom opisivanju situacije koju zadnje izvješće o stanju EU pregovora Srbije opisuje ne baš blistavim rječnikom. Naime, za poglavlje „Vanjska, sigurnosna i obrambena politika“ Srbija je tek „umjereno spremna“. Prve neslužbene konzultacije na ovu temu (CFSP/CSDP) održane su u Beogradu tijekom listopada 2017. godine, a ustanovljeno je i da se Srbija uspjela uskladiti sa samo 34 od ukupno 65 relevantnih EU odluka (oko 52 posto) – gdje vidljivo strše pitanja sankcija prema Ruskoj Federaciji, te podrške suverenosti i integritetu Ukrajine. Problematičnom je tu navedena i suradnja pojedinih državnih resora Srbije s usporedivim organizacijama u Rusiji, posebno po pitanju zaštite i razmjene klasificiranih podataka, kao i tek djelomično uključivanje službenog Beograda u međunarodne sustave kontrole izvoza vojnih roba, te ograničavanja proliferacije nuklearnog oružja. Nažalost, ovo je samo dio problema, među koje spada i činjenica da pojedini komentatori iz Beograda naglašavaju kako izgleda da u zadnje vrijeme postotak usklađenosti vanjskih politika Srbije i EU zapravo opada.

Među objašnjenjima stava Litve o otvaranju Poglavlja 31 u Beogradu se čuju raznolika objašnjenja – među ostalim i ona o utjecaju nepostojanja veleposlanstva Srbije u Vilnijusu, ili poraza kojeg je doživio litvanski kandidat za mjesto predsjedavatelja Općom skupštinom UN (kada je 2012. na to mjesto bio izabran Vuk Jeremić). Sve su te teorije za javnost u Srbiji lakše probavljive od izjava koje se sredinom srpnja prošle godine moglo čuti upravo od ministra vanjskih poslova Litve, u kojima su mnogi prepoznali baš opis Srbije i njenih aktualnih vojno-političkih akrobacija. Naime, tada je Linas Antanas Linkevičius, u okviru intervjua za Politico, napomenuo neslaganje Litve s činjenicom da „neke države uživaju u pregovorima o proširenju, dok provode vojne vježbe s Rusijom kraj naših granica, dok se drugima, iznimno motiviranim državama, suočenim s vojnim prijetnjama svome suverenitetu, ne daje čak ni perspektiva članstva“ – naglašavajući ujedno kako bi politički stavovi EU trebali biti zasnovani na „zajedničkim ciljevima, a ne na unutarnjim politikama“.

Nakon više mjeseci priprema, Vijeće EU je 11. prosinca ove godine u Bruxellesu donijelo i formalnu odluku o zasnivanju programa Stalne strukturirane suradnje (Permanent Structured Cooperation – PESCO) na području sigurnosne i obrambene politike u Europskoj uniji. Riječ je o sustavu zasnovanom na odredbama Lisabonskog ugovora, koji omogućava užu međusobnu suradnju skupina država članica EU na pitanjima iz područja obrane i sigurnosti. Ovaj će okvir omogućiti  članicama koje to požele da zajedno razvijaju pojedine obrambene sposobnosti, investiraju u skupne projekte, te produbljuju operativnu spremnost i razinu suradnje svojih oružanih snaga. Konkretna uspostava ovog sustava rezultat je dužeg postupka, u kojeg se ozbiljnije krenulo nakon objave odluke Ujedinjenog Kraljevstva o namjeri skorog istupanja iz Europske unije (nakon referenduma 23. lipnja 2016. godine taj je postupak uistinu i započet 29. ožujka ove godine, aktiviranjem članka 50 Ugovora o Europskoj Uniji, s očekivanjem dovršetka izdvajanja do 23. ožujka 2019. godine).

Potpisivanje zajedničke obavijesti o PESCO, 13. studenog 2017. godine

Po otpočinjanju promišljanja uspostave ovakve zajedničke suradnje, 13. studenog ove godine bile su službeno prikupljene i izjave o namjeri sudjelovanja u sustavu PESCO – ministri vanjskih poslova i obrane (za Hrvatsku Marija Pejčinović Burić i Damir Krstičević) o tome su svečano potpisali zajedničku obavijest, i predali je Visokoj predstavnici EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, te Vijeću EU. Nakon što su se tada za PESCO izjasnile ukupno 23 članice EU, još su 7. prosinca odlučili pristupiti i Irska te Portugal. Time je spomenuti sustav suradnje završio na sudjelovanju ukupno 25 država članica Europske unije: Austrije, Belgije, Bugarske, Cipra, Češke, Estonije, Finske, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Irske, Latvije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Portugala, Rumunjske, Slovenije, Slovačke, Španjolske i Švedske. Za sada su Danska, Malta i Ujedinjeno Kraljevstvo postale jedine tri države članice koje su odlučile ne sudjelovati u ovom dragovoljnom sustavu tematske EU suradnje.

Što je to zapravo?

Sustav kojeg se u javnosti optimistično nazivalo “temeljem za Europsku obrambenu uniju“, koji bi se “u bliskoj budućnosti mogao pretvoriti u zajedničku vojsku EU“, zapravo je jako okviran i još prilično nejasan. Odluka Vijeća kojom je 11. prosinca zasnovan PESCO sadrži tek listu država sudionica, listu načelnih obvezujućih zajedničkih obveza koje članice preuzimaju (među ostalim i “redovito povećanje obrambenog proračuna u stvarnim omjerima“), odredbe o funkcioniranju PESCO projekata i održavanju njegove unutarnje koherentnosti, te administrativne odredbe o ustrojavanju PESCO Sekretarijata i financiranju čitave stvari.

Uz to, tada je usvojena i Deklaracija kojom je definirano ukupno 17 početnih strateških projekata suradnje – koje bi trebalo i službeno usvojiti početkom 2018. godine. Na ovu je listu od početnih 49 odabrano 17 projekata za ostvarenje u PESCO Fazi 1, i to: (1) Europsko medicinsko zapovjedništvo, (2) izrada Europskog sigurnog softverski determiniranog radija (ESSOR), (3) izgradnja Mreže logističkih čvorišta u Europi, te potpore operacija, (4) uspostava Vojne mobilnosti, (5) uspostava EU Centra kompetencija za obučne misije (EU TMCC), (6) uspostava Europskog centra za certifikaciju obuke oružanih snaga članica EU, (7) uspostava Funkcije energetske operativnosti (EOF), (8) formiranje Rasporedivog paketa vojne sposobnosti za pomoć u slučajevima nesreća, (9) razvoj Pomorskog (polu)autonomnog sustava za protuminsku zaštitu (MAS MCM), (10) razvoj sustava za Nadzor i zaštitu luka i pomorstva (HARMSPRO), (11) unapređenje za Sustave pomorskog nadzora, (12) razvoj Platforme za razmjenu informacija o kibernetičkim prijetnjama i incidentima, (13) razvoj Timova za brzu pomoć kod kibernetičkih prijetnji i međusobnu pomoć oko kibernetičke sigurnosti, (14) razvoj Sustava strateškog zapovijedanja i upravljanja (C2) u CSDP misijama i operacijama, (15) razvoj Borbenog oklopnog vozila pješaštva/Amfibijskog jurišnog vozila/Lakog oklopnog vozila, (16) razvoj sustava za indirektnu paljbenu potporu (EuroArtillery), te (17) razvoj EUFOR jezgre sposobnosti za operacije odgovora na krize (EUFOR CROC).

Svaki od navedenih projekata ima (1) vodeću državu, zatim (2) države sudionice, i (3) države promatrače. Države članice PESCO sustava trebale bi sudjelovati u barem jednom od navedenih projekata, no već u startu je vidljiv itekako velik raskorak u najavama suradnje. Iako se za čitav sustav pričalo kako se radi o francusko-njemačkom projektu, za najviše suradnji su se prijavile Italija, Španjolska i Portugal, dok su Njemačka i Francuska po brojnosti raznih sudjelovanja niže na listi. Jednako tako, samo 9 EU država su preuzele vodeću ulogu u pojedinim projektima, no dok njih 4 vode po više projekata, njih čak 5 vodi samo po jedan (a višestruko aktivni Portugal nijedan). Iako ni jedna EU država nije samo promatrač, ukupno 6 EU zemalja nisu ni vodeće, ali ni promatrači u bilo kojem projektu – nego samo surađuju (Hrvatska, Austrija, Rumunjska. Švedska, Poljska i Latvija).

Zanimljivo je kako su na začelju liste po učestalosti suradnji posebno Poljska, Švedska i Rumunjska, usprkos činjenici da se radi o zemljama vrlo jakih nacionalnih obrambenih sustava i industrija. Imajući u vidu da UK ne sudjeluje (a ima jaku vojnu industriju i obrambeni sustav, koji čini oko 20 posto ukupnih EU kapaciteta), ovakva suzdržanost vjerojatno ima neku dublju političku podlogu. Kako bilo da bilo, za skoriju budućnost još ostaje: (1) usvajanje konačne službene liste PESCO projekata, (2) usvajanje zajedničkih pravila za vođenje projekata, koja bi se moglo prilagoditi pojedinim konkretnim projektima, te (3) usuglašavanje uvjeta pod kojima bi i neke treće države mogle biti pozvane na sudjelovanje u pojedinim projektima, koliko se to god lagano našlo u sukobu sa samim smislom EU suradnje u obrani i sigurnosti.

Ovim pogledom na praktičnu stranu prvih naznaka EU sustava PESCO, već se vide i neki od problema strukture za koju se obećavalo da bi trebala smanjiti ovisnost Europe o vojnim snagama i sposobnostima Sjedinjenih Američkih Država, ali i o NATO savezu kao do sada jedinom stvarno efikasnom sustavu regionalne obrambene suradnje. Naime, opet je tu riječ o prvenstveno političkoj strukturi koja ima vrlo malo dodira sa stvarnim vojnim kapacitetima, u kojoj se obećavanjem doprinosa iz zajedničkih financijskih fondova pojedine nacionalne kapacitete ili ambicije pokušava proširiti unutar EU. Uz tek malo šanse za poticanjem stvarne interoperabilnosti ili tehničke unifikacije na razini čitave EU, izgleda da se ponovno duboke političke podjele nastoji sakriti iza lijepih grupnih fraza, koje prati vrlo malo konkretnog sadržaja. Ujedno, PESCO je još jedan znak šireg formiranja “EU s više brzina”, gdje se uvodi još jedno različito razvrstavanje država EU – dok je ukupan naglasak projektnih suradnji ipak ostao više na logistici i potpornim strukturama, a manje na konkretnim djelovanjima u misijama, na vatrenoj moći i stvarnim operativnim sposobnostima EU (koje su i do sada nedostajale).

Gdje je Hrvatska u svemu tome?

Ukupno gledano, Republika Hrvatska je jedna od zemalja s izuzetno visokom razinom volje za sudjelovanje u ovom tipu EU suradnje. Nažalost, visoku razinu volje ne prati usporediva razina sposobnosti (kako općenito, tako i posebno po pitanju vojne industrije), budući da RH u europskim okvirima ima izuzetno mali obrambeni sustav i malu obrambenu industriju ograničenog spektra proizvoda.

Kako je to u programu Hrvatskog radija 14. prosinca izrazio Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku, Hrvatska je preliminarno najavila svoj interes za sudjelovanje u ukupno 5 naznačenih PESCO projekata: “… u području logistike, u području sprečavanja katastrofa, u području pomorskog nadzora, u području kibernetičke sigurnosti, i vojne mobilnosti unutar Europske unije, što je užasno važno“. Od ukupno pet naznačenih ključnih PESCO projekata, tu RH pokazuje interes za njih 2 – rješavanje pitanje Vojne mobilnosti unutar EU (Nizozemska kao vodeća država, iz nekog razloga Francuska kao jedini promatrač), te razvoj Timova za brzu pomoć kod kibernetičkih prijetnji i međusobnu pomoć oko kibernetičke sigurnosti (Litva kao vodeća država, RH kao jedan od 4 potencijalna sudionika, Njemačka kao jedan od 4 promatrača).

Pri tome je posebno naglasio i pitanje financiranja projekata iz EU fondova, prvenstveno iz Europskog obrambenog fonda:

“Jedan dio tog fonda namijenjen je razvoju konkretnih sposobnosti, a drugi dio – istraživanju i razvoju. Do 2020. 500 milijuna eura za konkretne sposobnosti, i 90 milijuna eura za istraživanje i razvoj. Misao vodilja Europskog obrambenog fonda je poticanje, zapravo, multinacionalnih projekata i suradnje… i nekako, sinergije veće između država članica. MORH je već započeo inicijalne razgovore s hrvatskom obrambenom industrijom i znanstvenom zajednicom. Mi ćemo inzistirati u Europskoj uniji, na njihovom uključivanju u ove projekte, fondove – ali, za to ih treba dobro pripremiti, jer sigurno neće biti lako probiti se pokraj, recimo, njemačke i francuske obrambene industrije. Tako da, predstoji nam jedan ozbiljan posao u tom smislu“.

Dakle, opet isto. Novim se sustavom otvaraju brojne mogućnosti – doduše, prvenstveno za one koji su takvu šansu sposobni sami uhvatiti i iskoristiti. Ima novaca, ali ne za sve, već prvenstveno za one najbolje u Republici Hrvatskoj – a možda ni za njih. Naime, mora se prepoznati nešto što nacionalni sustav podržava, što je u nacionalnom interesu RH, a što se opet može staviti na stol Europske unije kao dodanu vrijednost, objasnio je Mihatov.

Pomalo je neobično da se po pitanjima obrane i sigurnosti posljednjih mjeseci u više navrata moglo čuti spominjanje Lisabonskoga sporazuma. Iako je taj sporazum sklopljen još u prosincu 2007. godine (stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine), tijekom prvih godina njegova važenja o tom se dokumentu u području obrane zapravo čulo iznimno malo – a onda kao da je naglo došlo do promjena. S jedne strane, nedavno se ponešto čulo o članku 44. Lisabonskoga sporazuma, kojeg se možda planira iskoristiti za reformiranje djelovanja EU borbenih skupina, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. Uz to, posljednjih mjeseci periodički u javnosti izranjaju i spomeni tzv. “klauzule solidarnosti” u sustavu EU – odredbe koja je od početka bila iznimno politički sporna i diskutabilna (u tolikoj mjeri da je 2007. namjerno ostavljena neodređenom) – i koja je ovoga ljeta izgleda u tišini konkretizirana.

Namjensko organiziranje zemalja članica EU

Spomenuti članak 44 iz pročišćenog teksta Sporazuma o Europskoj uniji (članak 28c iz samog Lisabonskog sporazuma kojim se ovaj akt mijenja i dopunjava) nalazi se u Odjeljku 2, segmentu “Odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici”. On glasi:

(1) Unutar strukture odluka usvojenih u skladu sa člankom 43, Vijeće može povjeriti implementaciju zadatka grupi zemalja članica koje su spremne i imaju sposobnosti nužne za ostvarenje takvoga zadatka. Te zemlje članice, u suradnji s Visokim povjerenikom Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, međusobno će se sporazumjeti o upravljanju obavljanjem zadatka.

(2) Zemlje članice koje sudjeluju u ostvarivanju zadatka redovito će informirati Vijeće o svome napretku, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev neke druge zemlje članice. Te će zemlje odmah obavijestiti Vijeće ako ostvarenje zadatka bude sa sobom nosilo ozbiljne posljedice, ili bude tražilo dopune samoga cilja zadaće, njenoga dosega ili preduvjeta utvrđenih za zadatak, u odlukama spomenutima u stavku (1). U takvim slučajevima, Vijeće će usvojiti neophodne odluke.

Riječ je tu o odredbi koja je u Sporazum o Europskoj uniji unesena 2007. godine, i kojom se načelno otvorila mogućnost “podugovaranja” pri izvođenju pojedinih “zadataka” unutar polja Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (Common Security and Defence Policy – CSDP), nekad znane i pod nazivom Europska sigurnosna i obrambena politika (European Security and Defence Policy – ESDP). No, iako je taj instrument – donesen krajem mandatnog razdoblja američkog predsjednika Georgea W. Busha, te pod utjecajem njegovih ideja i politika – zapravo otvorio vrata stvaranju “koalicija voljnih i spremnih zemalja”, kojima bi se pod kišobranom konsenzusa članica u manjim grupama krenulo rješavati neke prilično mutno definirane “zadatke”. Naravno, kako se od 2007. do danas ponešto promijenio pogled na konkretne intervencije (ali i materijalna spremnost za njihovo provođenje), ovaj je članak praktično pa ostao mrtvo slovo na papiru. Pa ipak, tek ostaje vidjeti je li u njemu sadržana mogućnost operativne dorade koncepta EU borbenih skupina – o čemu se nedavno raspravljalo u Rimu, uz sudjelovanje i pojedinih hrvatskih parlamentaraca.

EU klauzula solidarnosti

Odredba nazvana “Klauzula solidarnosti” sadržana je u prilično masivnome 222. članku pročišćenog teksta Sporazuma o funkcioniranju Europske unije, odnosno u članku 188.R Lisabonskoga sporazuma, kojim je i taj važni akt EU bio dopunjen 2007. godine. Spomenuti Sporazum o funkcioniranju Europske unije (Treaty on the functioning of the European Union – TFEU) zapravo je nastavak tzv. Rimskoga ugovora, odnosno Sporazuma kojim je zasnovana Europska ekonomska zajednica (Treaty establishing the European Economic Community – TEEC) od 25. ožujka 1957. godine. Taj je akt iz svog naziva izgubio riječ “ekonomska” 1993. godine s donošenjem Ugovora iz Maastrichta (ostavši samo Treaty establishing the European Community – TEC), da bi današnji naziv TFEU dobio 1. prosinca 2009. godine, stupanjem na snagu Lisabonskoga ugovora. Upravo je ovim posljednjim promjenama u njegov sastav uvrštena i spomenuta “Klauzula solidarnosti” koja glasi:

(1) Unija i njene zemlje članice združeno će djelovati u duhu solidarnosti ako pojedina zemlja članica bude ciljem terorističkog napada ili žrtvom prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće. Unija će mobilizirati sve instrumente koje ima na raspolaganju, uključivo i vojne resurse stavljene na raspolaganje od zemalja članica, ne bi li:

(a)    – spriječili terorističku prijetnju na prostoru zemalja članica;

– zaštitili demokratske institucije i civilno stanovništvo od bilo kakvih terorističkih napada;

– pomogli zemlji članici na njenom teritoriju, na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela, u slučaju terorističkoga napada;

(b)    – pomogli zemlji članici na njenom teritoriju, na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela, u slučaju prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće.

(2) Bude li zemlja članica ciljem terorističkoga napada ili žrtvom prirodne, odnosno ljudskim utjecajem izazvane nesreće, preostale zemlje članice pomoći će joj na zahtjev njenih nadležnih političkih tijela. U tu će se svrhu zemlje članice međusobno koordinirati unutar Vijeća.

(3) Odredbe potrebne za implementaciju klauzule solidarnosti od strane Unije bit će definirane odlukom usvojenom od Vijeća, a temeljem zajedničkog prijedloga Komisije i Visokog povjerenika Unije zaduženog za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Vijeće će djelovati u skladu s člankom 31(1) Sporazuma o Europskoj uniji, ondje gdje ta odluka ima i obrambenih implikacija. Europski parlament će biti informiran.

Za svrhe ovoga stavka i bez utjecaja na članak 240, Vijeću će pomagati Politički i sigurnosni odbor, uz podršku od struktura razvijenih u kontekstu zajedničke sigurnosne i obrambene politike, i od Vijeća spomenutog u članku 71; ta dva odbora će, ako to bude nužno, podnositi i zajednička mišljenja.

(4) Europsko vijeće će redovito procjenjivati prijetnje s kojima je sučeljena Unija, ne bi li se omogućilo Uniji i njenim zemljama članicama donošenje efikasnih odluka.

Pri tome, po stupanju na snagu ove odredbe baš i nije bilo vidljive žurbe za izradom i donošenjem implementacijskih propisa za “Klauzulu solidarnosti” – možda i pod utjecajem gledanja kako tako sporne teme ima smisla odrađivati ponešto kasnije i u tišini, kada većina Lisabonskog ugovora bude već dobrano u primjeni, i kada će takvu aktivnost biti moguće odraditi u polumraku, van glavnine javne pažnje i umiješano u gomile drugih redovitih i nespornih poslova.

Provedbeni propisi za EU Klauzulu solidarnosti

Tijekom prve godine od stupanja na snagu Lisabonskog ugovora EU klauzula solidarnosti ostala je pretežito područjem interesa malobrojnih znanstvenika zainteresiranih za temu sigurnosti u okvirima EU. Tek se krajem prosinca 2012. godine pred Europskim Vijećem našao i prvi traženi zajednički prijedlog provedbenih propisa – izrađen od Europske komisije te Visoke povjerenice EU za vanjsku i sigurnosnu politiku – ne bi li se pregovori i usuglašavanja oko ovoga akta onda protegnuli na daljnjih oko 15 mjeseci, sve do sredine ove 2014. godine.

Pri tome, iskristalizirala su se gledišta da (1) nema obveze traženja ili primanja pomoći, koja može biti pružena tek na izričit zahtjev pogođene države, (2) da nema vanjskih utjecaja na ocjenu o vrsti pomoći koju se tim putem traži, (3) da Vanjskoposlovna služba EU tu ima ulogu ako se krize tiču i prostora van EU, ili ako zahtijevaju korištenje obavještajnih ili vojnih kapaciteta, (4) da je čitav postupak po EU klauzuli solidarnosti zapravo krajnje sredstvo, kojem se pribjegava ako vlastite sposobnosti odgovora nedvojbeno nisu dovoljne, a (5) da od 2015. godine kreće i izrada redovitih integriranih procjena prijetnji i rizika, kojima će se procjenjivati opasnosti što prijete pojedinim nacionalnim sustavima odgovora na krize. Pri svemu tome, (6) EU klauzula solidarnosti treba biti nadogradnja na postojeće EU mehanizme po pitanju odgovora na krize, izbjegavajući nepotrebna dupliranja resursa gdje god je to moguće.

Konačno, tema EU klauzule solidarnosti je 20. svibnja ove godine došla i pred COREPER (Comité des représentants permanents), gdje se još diskutiralo o zemljopisnome važenju ove klauzule (samo na prostoru EU ili i na brodovima, zrakoplovima ili diplomatskim predstavništvima zemalja članica), o tome tko će biti konkretno nadležan za pokretanje procedure po ovoj odredbi (EU komisija, šefica EU diplomacije ili netko treći), da bi sve na kraju završilo utanačeno do kraja lipnja i okončanja 6 mjeseci grčkoga predsjedanja Vijećem EU-a. I zaista, u skladu s tim predviđanjima Vijeće EU (Savjet za opće poslove, kvalificiranom većinom glasova) 24. lipnja ove godine zaista je i usvojilo spomenute provedbene propise – čime su, među ostalim, stvoreni i uvjeti za aktiviranje Strukture za Integrirani politički odgovor na krize (Integrated Political Crisis Response – IPCR), mehanizma kojeg je Vijeće EU već odobrilo u lipnju 2013. godine.

Pri tome, ostala je odredba da EU klauzula solidarnosti dolazi u obzir kada kriza ugrozi nacionalno stanovništvo, okoliš ili imovinu, i to na način koji nadilazi lokalne sposobnosti odgovora. Pri tome, aktivnosti se tu odnose na kopnene prostore, unutarnje vode, teritorijalne vode i zračni prostor krizom pogođenih zemalja (što nije obuhvatilo nacionalne brodove i zrakoplove, ali se odnosi na priobalne instalacije za dobivanje nafte i plina ako su one u teritorijalnim vodama ili su fiksno spojene s kopnom). Spominjane analize prijetnji dospjele su u djelokrug postojećih EU obavještajnih struktura – Intelligence Analysis Centre (INTCEN) i European Union Military Staff Intelligence Directorate (EUMS INT), te EU-koordinatora za suzbijanje terorizma (EU Counter-terrorism Coordinator). Posao koordiniranja EU aktivnosti prepušten je u ruke Centra za koordinaciju u izvanrednim slučajevima (Emergency Response Coordination Centre – ERCC).

Nakon usvajanja 24. lipnja, kao “COUNCIL DECISION of 24 June 2014 on the arrangements for the implementation by the Union of the solidarity clause” (2014/415/EU), a onda i objave ovog propisa u Službenome listu EU (1. srpnja ove godine) – spomenuti su propisi na snagu stupili dvadeset dana po objavi, dakle, 21. srpnja ove godine.

Problemi EU klauzule solidarnosti

U trenutku donošenja ovih provedbenih propisa za EU klauzulu solidarnosti, pažnja europske javnosti bila je usmjerena prema drugim stranama, te je vrlo malo glasova popratilo nastanak sredstava za korištenje ovog potencijalno prilično moćnog organizacijskog mehanizma Europske unije. Pri tome, većina se lijevih i anarhistički orijentiranih glasova tu usmjerila na potencijalnu ulogu koju bi EU klauzula solidarnosti mogla imati pri izgradnji “zajedničke EU-policije” – alata pan-europskih totalitarnih stremljenja, koji bi mogao represivno djelovati u svim zemljama članicama, a na tek formalan poziv lokalnih elita (koje tijekom krize i ne moraju uživati široku potporu u vlastitim državama).

Na ruku ovakvim gledanjima išlo je i postupanje nadležnih tijela EU. Naime, u medijima se krajem lipnja moglo čuti da ta točka dnevnoga reda spomenutog Savjeta za opće poslove (General Affairs Council – GAC) nije bila objavljena na redovitom dnevnome redu skupa, a niti mediji nisu bili obaviješteni o tome da materija EU klauzule solidarnosti dolazi na odlučivanje. Nadalje, vidljivi su bili strahovi kako bi spomenute “teške posljedice za stanovništvo, okoliš ili imovinu” lako mogle biti proširene i na područje politički motiviranih blokada u područjima energije, transporta i prometa, ili na suzbijanja generalnih štrajkova u pojedinim zemljama članicama EU.

Poseban izvor nelagode tu je predstavljala odredba kojom se u provedbu EU klauzule solidarnosti, uz sve spomenuto, mogu uključiti i “druge strukture“. Ta je formulacija bila tumačena kao pogodovanje u smjeru struktura kao što je tzv. “ATLAS-mreža” – organizacija osnovana od specijalnih policija Njemačke, Austrije i Belgije, a s ciljem jačanja taktike, djelovanja, tehnike i komunikacijskih strategija članica. Kako je velika prošlogodišnja vježba ove skupine pod vodstvom njemačke GSG 9 bila i doslovno međunarodna, nadišavši državne granice pojedinih članica, a sve uz pohvale Europske komisije – tu je bilo lako doći do zaključka kako ovu organizaciju “potiče Europska komisija“, kojoj se pripisuje i pojačano financiranje ove policijske strukture. U sličan je kontekst stavljena i Europska žandarmerijska postrojba (EUROGENDFOR) – jedinica sa sjedištem u talijanskome mjestu Vicenza, u kojoj sudjeluju sve zemlje članice EU koje imaju postrojbe žandarmerije, među ostalima i Portugal, Španjolska, Italija, Francuska i Nizozemska. Pri tome, isticana je i činjenica da ova žandarmerijska postrojba ionako svoje usluge već aktivno nudi EU, NATO savezu i organizaciji UN.

EU klauzula solidarnosti i Hrvatska

Kao i pretežiti ostatak djelovanja Republike Hrvatske u Europskoj uniji, tako je i pitanje EU klauzule solidarnosti ostalo gotovo u potpunosti uskraćeno domaćoj javnosti. Dok se iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova na tu temu nije čulo praktično ništa, kao ni iz Ministarstva unutarnjih poslova (koje u nas faktično pokriva veliki dio poslova vezanih uz odgovor na terorizam, te prirodne ili ljudskim djelovanjima izazvane nesreće) – posljednjih je mjeseci tema EU klauzule solidarnosti ponešto neočekivano izronila na vidjelo i u navodima iz redova Ministarstva obrane RH. Iako je bilo za očekivati da sektor obrane RH svoju pažnju prvenstveno posveti “EU klauzuli međusobne obrane” (članak 42(7) istoga sporazuma, regulirano u članku 52. prošle godine donesenog Zakona o obrani, Narodne novine 73/13, od 18. lipnja 2013. godine), na javni repertoar je tu ipak više došla već spomenuta EU klauzula solidarnosti – koja traži jednoglasnost pri odlučivanju zemalja članica, ako njena tematika u pojedinom konkretnom slučaju ima i obrambenih aspekata.

Kao prvo, treba spomenuti načelnu činjenicu da se obrambeni sustav RH temom EU klauzule solidarnosti pozabavio punih godinu dana prije usuglašavanja njenih provedbenih propisa, i to u okviru članka 53. Zakona o obrani (Narodne novine 73/13, od 18. lipnja 2013. godine), pod naslovom “2.7. Uporaba Oružanih snaga u skladu s klauzulom o solidarnosti Europske unije“. Ondje se na tu temu navodi:

“(1) Oružane snage mogu se upotrijebiti kao pomoć državama članicama Europske unije u slučajevima kada su izložene terorističkom napadu te prirodnim ili ljudskom djelatnošću izazvanim katastrofama.

(2) Odluku o djelovanju Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade i uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike.

(3) Na temelju odluke Hrvatskoga sabora iz stavka 2. ovoga članka Predsjednik Republike, u skladu s ugovorenim postupcima u sklopu Europske unije, naređuje uporabu i dodjeljivanje dijelova Oružanih snaga tijelima Europske unije zaduženim za provedbu operacija pomoći ili nadležnim tijelima države članice kojoj se upućuje pomoć.

(4) Uporaba Oružanih snaga iz stavka 1. ovoga članka odvijat će se u skladu s odlukom i pod koordinacijom Vijeća Europske unije“.

Uz to, ta je tematika konkretno spomenuta i u Prijedlogu nacrta Dugoročnog plana razvoja OS RH od 2015. do 2024. – u dokumentu čiji je radni tekst predstavljen hrvatskoj javnosti 24. rujna ove godine, da bi onda bio i raspravljan tijekom listopada ove godine (te čije se daljnje upućivanje u proceduru Vlade RH i Hrvatskog sabora prema službenim najavama očekuje uskoro). Ondje se unutar odjeljka “Sigurnosni strateški okvir”, pododjeljak “Europska unija”, napominje:

“Kao punopravna članica, Republika Hrvatska preuzela je i obveze eventualne uporabe Oružanih snaga u pružanju pomoći u obrani državama članicama EU te uporabe u skladu s klauzulom solidarnosti“.

Ovo je ujedno i jedino izričito spominjanje ove EU odredbe, dok se kasnije tu barata ponešto općenitijim izrazima, recimo naglašavajući kao jedan od Ključnih dugoročnih ciljeva razvoja Oružanih snaga i “Vjerodostojno i konzistentno djelovanje u sustavu kolektivne obrane i aranžmanima u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (CSDP)” (cilj broj 3).

Ukupno gledano, tu je nekoliko dvojbenih stvari. Prva je, naravno, činjenica da se na ovako važnu stvar Hrvatska obvezala bez ikakvog utjecaja javnosti, kako stručne, tako i one širega diskursa. Drugo – iako se Hrvatska praktično pripremila za ovakva sudjelovanja dok još nije bilo jasno koji će biti opseg i težina čitavog tog sustava, barem je tu primijenjena procedura kakvu se i inače vidi za slanje pripadnika OS RH u inozemstvo. Treće – Oružane snage RH ovom Klauzulom gotovo da dobivaju i dodatnu ulogu, usporedivu s obvezama iz članka 5. NATO sporazuma iz Washingtona. I konačno, kao četvrto – dok smo po pitanju uloge OS RH u ovim mehanizmima barem načuli ponešto (makar tek daleke odjeke nekakvih događanja) – uloga hrvatske policije i ostalih državnih službi u tim europskim strukturama ostala je potpuno nepoznatom.

]]> https://obris.org/hrvatska/zagreb-ulazi-u-eu-uz-zastoje-i-umjetnu-euforiju/ Sat, 29 Jun 2013 13:33:20 +0000 http://obris.org/?p=15726  

U ponoć na 1. srpnja 2013. godine Republika Hrvatska i formalno ulazi u Europsku uniju. Rezultat je to višegodišnjeg procesa, navlačenja i pregovaranja, gdje je sad stvarno riječ tek o formalnoj proslavi ulaska – toliko da to bude jasno proknjiženo za buduće generacije povjesničara – te o svečanom odbrojavanju do početnoga roka važenja svih onih članaka pojedinih propisa kojima smo posljednjih godina kao rok stupanja na snagu stavili baš pristup RH u europske vode. Ukupno gledano, uz razne lokalne dužnosnike te nešto građana, u Zagrebu se na proslavi očekuje i oko 170 stranih gostiju. Sve će pratiti više od 700 akreditiranih novinara.

MUP ovako vidi predstojeći prometni kaos u Zagrebu (crveno-problem, plavo-ponekad problem, zeleno-preporučeno)

No iako na fešti, spektaklu i šušuru ipak neće biti Angele Merkel – jer žena u ponedjeljak radi, pa ne može u Zagrebu do jutra bančiti – pripreme za tu formalnost tešku najmanje 5,2 milijuna kuna teku već tjednima. Vidljivo je to iz nekoliko međusobno odvojenih procesa, gradske i državne razine. Tako Ministarstvo unutarnjih poslova već neko vrijeme priprema privremene regulacije prometa, koje bi trebale pomoći u sigurnom prijevozu većeg broja štićenih gostiju do samoga centra grada. S druge strane, grad Zagreb je fešti i visokim gostima prilagodio promet tramvaja, radna vremena za čitav niz poslovnih subjekata, te obavljanje komunalnih usluga i parkiranje u užem centru Zagreba.

VIP zona proslave priprema se već danima

Tako od danas pa sve do ponedjeljka, 1. srpnja, vrijedi posebna regulacija prometa na prostoru Zagreba i Velike Gorice, na cestama koje vode od Zračne luke Zagreb do pojedinih hotela za smještaj stranih delegacija, te oko samih mjesta proslave. Uz tek spomen kuriozitetnog trodnevnog puštanja u puni promet gradilišta istočne obilaznice Velika Gorica-Zagreb, pažnju koncentriramo na dvije točke – Gornji grad (s naglaskom na VIP prostor terase Centra Gradec, u dvorištu Galerije Klovićevi dvori) i Trg bana J. Jelačića, gdje se namjerilo prirediti proslavu za šire narodne mase. Za danas navečer (između 20 i 22 sata) je na tim prostorima zakazana i generalna proba dijelova ukupne svečanosti, koja bi trebala otpočeti na spomenute dvije nedaleke lokacije, da bi se onda i velikodostojnici pješke spustili na Trg – valjda omirisati atmosferu masovne proslave.

Mjere osiguranja

Dok šire mjere osiguranja ovog događanja započinju danas oko 22 sata, sam program ovoga derneka trebao bi službeno trajati od 16 sati u nedjelju, 30. lipnja, pa sve do ranih jutarnjih sati u ponedjeljak, 1. srpnja. Dok je VIP sektor zatvoren već danima, Trg bana Jelačića građanima će biti stvarno nedostupan tek između 15 i 18 sati u nedjelju, nakon čega će se znatiželjnike na javnu proslavu propuštati onamo kroz policijske punktove za pregled i kontrolu. Za razliku od toga, Trg svetog Marka bit će od nedjelje u podne zatvoren za sav uobičajeni pješački promet.

Sve posude za prikupljanje otpada s tog su šireg prostora pokupljene već davno, a varenja šahtova (kojeg se mnogi sjećaju iz doba Zagrebačkog summita u tadašnjem hotelu Intercontinental) bilo je tek u manjoj mjeri. S obzirom na prisutnost većeg broja stranih službenih delegacija, ovakve su mjere osiguranja ipak očekivane i opravdane. Pri tome, za provedbu mjera zaštite je proslava pristupa Hrvatske u okrilje EU kompleksnija, recimo, od posjete američkog predsjednika George W. Busha Zagrebu, početkom travnja 2008. godine. Sada je štićenih osoba bitno više, samim time je i sustav njihova prijevoza zamršeniji, a ne umiruje ni faktična izloženost VIP zone, smještene na terasu otvorenu zračnim putem prema prostranstvima većine grada Zagreba. Upravo zato, iako se o tome ne priča previše, bilo bi čudo da službeni snajperisti, vojska (prvenstveno HRZ i PZO) te svekolike sigurnosne službe iole praznično provedu idućih 48 sati.

Zabranjujemo vam parkiranje – hvala na suradnji!

Parkiranje je na zagrebačkom Gornjem gradu svima zabranjeno između 9 ujutro, sutra, 30. lipnja, pa sve do 2 ujutro 1. srpnja – što je oko sat i 45 minuta po okončanju službenog trajanja predviđene proslave. Ne bi li se barem malo pomoglo stanovništvu koje ima peh živjeti nedaleko nulte točke zagrebačke euro-proslave, vozila s dozvolom za parkiranje na Gornjem Gradu moći će se besplatno ostaviti u Garaži Tuškanac od danas u 20 sati, pa sve do 10 ujutro, u ponedjeljak 1. srpnja. Pri tome, iz tog će pravca tijekom nedjelje (od 8 ujutro do ponoći) voziti i posebna mini bus linija od spomenute Garaže Tuškanac pa do Ilirskog trga – preko Streljačke, Mesničke i Demetrove. Istog tog ponedjeljka, ali u noćnim satima, trebala bi biti ponovo uspostavljena i usluga odvoza otpada. U međuvremenu, Grad je i posebno apelirao na građane iz centra da smeće ne ostavljaju vani tijekom “šušura”.

Dužim radom gostionica do veselja!

Čak se četiri pozornice postavljaju za narodnu feštu na Trgu

Iako bi tržnica Dolac danas navodno trebala raditi normalno, grad Zagreb je prije nekoliko dana donio posebne mjere koje bi se danas i sutra trebalo provesti u očekivanju proslave i gužvi. Tako se na Splavnici, prilaznome putu tržnici Dolac s Trga bana Jelačića, od danas u 14 sati uklanjaju štandovi za tradicionalnu prodaju cvijeća, dok slična sudbina od danas u 22 očekuje i sličnu skalameriju u široj okolici hotela Dubrovnik, te svim ostalim prilazima Trgu. Na samome Trgu bana Jelačića svi prodajni prostori zatvaraju se najkasnije u nedjelju u podne, kada sličan režim stupa na snagu i za sve prodajne objekte na Trgu sv. Marka, te u Radićevoj ulici, koja ih načelno povezuje. Kad se to pogleda, mnogo su bolje prošli ugostitelji koji posluju neposredno uz zonu zatvaranja (recimo, u Gajevoj i Petrinjskoj). Mimo toga trebala bi vladati non-stop fešta – zbog čega su u gradskoj upravi prihvatili prijedlog iz Ureda premijera – da se u ponedjeljak, 1. srpnja 2013. godine, ugostiteljskim objektima u središtu Zagreba omogući 24-satno radno vrijeme. Pa kud puklo – da puklo!

Košnica zvana Europski parlament

Dok se u Hrvatskoj i nadalje ne zna kada će se točno održati prvi izbori za Europski parlament, u Bruxellesu uvelike teku pripreme redovitih EP izbora 2014. godine. Jučer je parlamentarni Odbor za ustavna pitanja prihvatio prijedlog prema kojem će 13 zemalja EU, uključujući tu i Hrvatsku, izgubiti poneko mjesto u Parlamentu, kako bi broj zastupnika i nakon 1. srpnja ove godine ostao u skladu s odredbama Lisabonskog ugovora. Taj ugovor, naime, sprečava da broj zastupnika u Europskom parlamentu poraste prilikom svakog idućeg ulaska neke nove zemlje u EU, odnosno on određuje najveći i najmanji ukupni broj zastupnika. Ili u brojevima: maksimalan broj zastupnika Europskog parlamenta je 750 plus predsjednik, najveći broj zastupnika EP-a iz pojedine zemlje je 96, a najmanji broj zastupnika po pojedinoj zemlji-članici je 6.

Trenutno u Bruxellesu sjede 754 euro-parlamentarca, izabrana temeljem Ugovora iz Nice. Za Hrvatsku je prvotno bilo predviđeno 12 mjesta – što bi značilo ukupno 766 zastupnika u EP, nakon što i mi uđemo u EU. No, to nije u skladu s odredbama Lisabonskog ugovora. Zato je jučer postignut dogovor prema kojem će se za predstojeće izbore 2014. godine Njemačka, koja inače ima maksimalnih 96 zastupnika, odreći će se 3 zastupnička mjesta, dok će se 12 zemalja odreći po jednog. Uz Hrvatsku, u krugu 12-orice nalaze se još i Austrija, Belgija, Bugarska, Češka, Grčka, Mađarska, Irska, Latvija, Litva, Portugal i Rumunjska. Time će Hrvatska iduće godine, točnije sljedećeg svibnja ili lipnja, umjesto 12 birati 11 zastupnika u Europski parlament.

O ovom prijedlogu još će se raspravljati na plenarnoj sjednici EP-a 13. ožujka, no upućeni tu ne očekuju nikakve daljnje promjene. Europski izbori 2014. bit će prvi koji se održavaju nakon što je 1. prosinca 2009. Lisabonski ugovor stupio na snagu.

Nova podjela broja zastupnika po zemljama-članicama EU