Da postoji vojni sindikat u Hrvatskoj, sada bi se, bez imalo sumnje, bavio 44-oricom netom razduženih bivših djelatnih vojnih osoba OS RH, o kojima smo prošloga tjedna pisali na portalu Obris.org. Da postoji takav sindikat, prisilio bi MORH i OS RH da objasne svoju šutnju prema tim ljudima. Da postoji takav sindikat, njihov bi problem bio sustavno iznesen u javnost, bez straha da će takvo istupanje naškoditi bilo njima bilo njihovim kolegama. Da postoji takav sindikat, tražio bi od saborskog Odbora za obranu, tijela zaduženog za parlamentarni nadzor nad Oružanim snagama, sazivanje hitne tematske sjednice. Ali, budući da ne postoji, nikome ništa. Njih 44 bivša profesionalna vojnika danas su nezaposleni, iako neki od njih to zasigurno ne bi trebali biti.

Unatoč traženjima Sindikata djelatnika u vojsci i državnim službama da se u novom Zakonu o obrani i Zakonu o službi u OS RH omogući sindikalno udruživanje i djelovanje djelatnih vojnih osoba, od toga ništa biti neće. Taj zahtjev nije uslišan ni prilikom izrade prvog prijedloga spomenutih zakona, a nije prihvaćen niti u njihovim glancanjima za drugo čitanje.

Dok je potpuno neshvatljiv taj strah od vojnog sindikata, iako nema pokazatelja da su oni štetni za obrambeni sustav, o slobodi udruživanja vojnih osoba raspravljalo se nedavno i na 6. sastanku Platforme za temeljna prava – jedne od mreža za suradnju i dijalog s civilnim društvom Europske agencije za temeljna prava (European Union Agency for Fundamental Rights – FRA). Sastanak Platforme održan je 25. i 26. travnja ove godine u Beču, i na njemu je više od 200 predstavnika organizacija civilnog društva s raznih krajeva Europe razgovaralo o temeljnim pravima različitih društvenih skupina. Među njima se našla i Caroline Henrion, koordinatorica projekata EUROMIL-a (European Organisation of Military Associations, pod čijim se kišobranom okupilo oko 40 nacionalnih vojnih udruženja i sindikata iz 27 zemalja), koja je okupljenima održala predavanje na temu „Sloboda udruživanja za sve?“

Zalažući se za poboljšanje životnih i radnih uvjeta vojnog osoblja, kao i za poštivanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda u oružanim snagama diljem Europe, EUROMIL podsjeća i na neke od međunarodnih dokumenata kojima se ta prava garantiraju. Prije svega, tu je OESS-ov „Code of Conduct on politico-military aspects“, koji u članku 32. kaže: „Svaka zemlja-članica osigurat će uvjete koji osoblju u vojnim, paravojnim i sigurnosnim snagama omogućuju uživanje i ostvarivanje njihovih ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje se ogledaju u dokumentima OESS-a i međunarodnog prava, u skladu s relevantnim ustavnim i zakonskim odredbama i sa zahtjevima službe“, kao i Rezolucija Europskog parlamenta o stanju temeljnih prava u EU od 2004. do 2008. godine. U 89. članku Rezolucije, usvojene u siječnju 2009. godine, ističe se da „temeljna prava ne prestaju na vratima vojarne i u potpunosti su primjenjiva na građane u odori“, te se „preporuča zemljama-članicama da osiguraju poštivanje temeljna prava i u oružanim snagama“. U Povelji o temeljnim pravima Europske unije (usvojenoj 2010. godine) u članku 12 – „Sloboda okupljanja i udruživanja“ stoji: „Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i na slobodu udruživanja na svim razinama, posebice po političkim, sindikalnim i građanskim pitanjima, što podrazumijeva pravo svake osobe da osnuje ili pristupi sindikatu radi zaštite svojih interesa“.

Prema dosadašnjim iskustvima, EUROMIL drži da profesionalne vojne udruge i sindikati (1) pružaju realan pogled i visokovrijedne informacije o osoblju i materijalnim problemima u oružanim snagama, (2) da mogu pomoći državnom i vojnom vrhu u privlačenju motiviranih i kvalificiranih ljudi u vojnu službu, te (3) da u aktualnim svakodnevnim transformacijama mogu pomoći da promjene budu prihvatljive za pogođene vojnike i da se njima nanese što je moguće manje raznih kolateralnih šteta. Kao iznimno pozitivne primjere, EUROMIL ističe Austriju, Dansku, Finsku, Njemačku ili Norvešku, dok se među zemljama koje još uvijek ne priznaju pravo na udruživanje vojnika u aktivnoj službi nalaze, među ostalim, Francuska, Italija i Velika Britanija.

Ova podjela jasno ukazuje na činjenicu da je pitanje poštivanja temeljnih ljudskih prava pripadnika oružanih snaga još uvijek goruća tema čak i u Europi. No, pri tome treba istaknuti da, prema dosadašnjim iskustvima, nije ustanovljeno da pravo na udruživanje za vojne osobe umanjuje suštinu vojne vlasti ili ometa lanac zapovijedanja. Štoviše, ustanovljeno je da u zemljama koje u potpunosti poštuju pravo na udruživanje za svoje vojnike – nema gubitka vojne učinkovitosti ili discipline, budući je njime tek dat još jedan intitucionalni odušak za probleme koji bi mogli nastati provođenjem pravno upitnih ili arbitrarnih odluka pojedinih vojnih zapovjednika ili dijelova obrambenoga sustava u miru.

Pod okriljem Hrvatske udruge sindikata, Sindikat djelatnika u vojsci i državnim službama zatražit će od predsjednika države, predsjednika Vlade i ministra obrane da se u izmjenama Zakona o službi u Oružanim snagama dozvoli sindikalno organiziranje djelatnim vojnim osobama. Uporište za svoj zahtjev Sindikat nalazi u Ustavu RH. U Članku 59. Ustava stoji da:

„Svi zaposlenici imaju pravo osnovati sindikate i slobodno u njih stupati i iz njih istupati… U Oružanim snagama i redarstvu (policiji) Zakonom se može ograničiti sindikalno organiziranje“.

U sljedećem članku, 60., piše:

„…Jamči se pravo na štrajk. U Oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama Zakonom se može ograničiti pravo na štrajk.“

Tko štiti prava hrvatskih vojnika u Afganistanu?

Upravo zato što Ustav govori o „ograničenju“, a ne „zabrani“, moguće je sindikalno organiziranje u policiji i državnoj upravi, pa u MUP-u, primjerice, godinama već postoji nekoliko sindikata koji štite prava policijskih službenika. No, zbog Zakona o službi u Oružanim snagama to isto nije omogućeno i vojnim osobama. Naime, postojećim Zakonom o službi u OS RH zabranjuje se sindikalno organiziranje aktivnim vojnim osobama (vojnicima, dočasnicima i časnicima), a to je, smatra Sindikat djelatnika u vojsci i državnim službama, protivno Ustavu Republike Hrvatske. Zato je danas, kada se pripremaju novi Zakon o službi u OS RH i Zakon o obrani, pravo vrijeme da se počinje poštivati Ustav i, uz zakonska ograničenja, omogući sindikalno organiziranje u vojsci koje ne bi ugrozilo borbenu spremnost OS RH.

 „16 i pol tisuća je trenutno otprilike djelatnih vojnih osoba, koje nemaju pravo sudjelovati u donošenju akata koji određuju njihovu budućnost, koji nemaju pravo dignuti glas kada se njihova prava ne ostvaruju. A činjenica je da su ono što piše u zakonu kao njihovo pravo, i ostvarenje tog prava, dvije različite stvari. 16 i pol tisuća ljudi trenutno svoja prava, koja nisu predviđena zakonom, crpe iz kolektivnog ugovora koji za njih ugovaraju civili, odnosno Sindikat djelatnika u vojsci i državnoj službi“,

istaknuo je na jučerašnjoj press-konferenciji predsjednik tog Sindikata, Radomir Delić.

Pismo u kojem upozorava na status DVO u Hrvatskoj 15. listopada je Sindikat poslao i na briselsku adresu EUROMIL-a (European Organisation of Military Associations), uz molbu glavnom tajniku te organizacije, dr. Gerthardu Albrechtu, da svojim autoritetom pokuša utjecati pri donošenju novih hrvatskih zakonskih akata iz područja obrane. U pismu je također navedeno da Sindikat raspolaže s informacijom o tome da se u novim prijedlozima Zakona o službi u OS RH i Zakona o obrani, osim već spomenute zabrane sindikalnog organiziranja za časnike i vojnike, isto namjerava uvesti i za civilne službenike, uvođenjem nove kategorije zaposlenih, tzv. „vojnih službenika“. Time bi, tvrdi Sindikat, bez prava na sindikalno organiziranje ostale dodatne 2 tisuće ljudi. Na jučerašnjoj pressici, Delić je to ponovio, uz opasku kako su mu u Ministarstvu obrane rekli da taj zakonski prijedlog, koji mu je dopao u ruke, nije „pravi“. Pismo Sindikata djelatnika u vojsci i državnim službama pročitao je predsjednik Sindikata vojnika Slovenije, Gvido Novak, na kongresu EUROMIL-a, održanom u Bruxellesu 27. listopada ove godine.

Kotromanović: “Ne mislimo uvoditi vojni sindikat!”

O činjenici da hrvatski vojnici ne smiju imati sindikat, pisali smo i sami na portalu obris.org. Na to su upozorili i pojedini saborski zastupnici u raspravi o ograničavanju beneficiranog radnog staža za DVO, održanoj 15. listopada u Hrvatskom Saboru. No, prilikom obrazlaganja rezanja ovih prava, predstavnici Ministarstva obrane pozivali su se upravo na pristanak i razumijevanje od strane sindikata. O tome kako će, pak, Ministarstvo obrane reagirati na zahtjev za dopuštanje osnivanja vojnog sindikata, ne treba puno razbijati glavu. U svibanjskom razgovoru za Obris.org, tada još novom ministru obrane Anti Kotromanoviću postavili smo pitanje i o mogućem sindikalnom organiziranju vojnika. Kotromanović je bio rezolutan:

„Nigdje ne postoji u svijetu vojni sindikat. Jeste vi čuli da postoji u SAD-u vojni sindikat? To nije uobičajena praksa niti mislimo uvesti vojni sindikat. Na koji način bi prava vojnika bila ugrožena?! Prava vojnika se…Morate jednu stvar znati – ja sam bio profesionalni vojnik dugo godina, u specijalnoj postrojbi – svi profesionalni vojnici diljem svijeta moraju imati žestoku obuku i žestoki dril. Kao profesionalni vojnik i kao zapovjednik brigade bih proveo, recimo, godišnje bi proveo preko 2 mjeseca na terenu, spavajući u šatoru – kao zapovjednik brigade, kao stožerni brigadir HV! To je profesionalni vojnik. Profesionalni vojnik mora živjeti u uvjetima bure, juga, kiše, snijega, na temperaturi od 35 stupnjeva, na temperaturi od -15 stupnjeva. To je vojnik, on mora bit… zato što jedino kroz intenzivnu obuku, jedino u realnim uvjetima koji se mogu desiti na terenu… jedino ako to prolazi, on se može osposobiti za zadaće koje će doći ispred njega. Mi ne znamo kakve će nam biti zadaće. Mi ne znamo sutra, da li će doći do pogoršanja situacije, ne znam, uvjetno rečeno, negdje ovdje, u okruženju našem. Da li ćemo dobiti neku zadaću kroz NATO, tko zna gdje?! Naš vojnik mora biti spreman. Ja to želim promijeniti, i tu nema doslovce milosti! Mi ćemo uvesti žestoki ujutro dril, gimnastiku, da se radi, da se praši na sve strane, i to… Tko to ne može podnijeti, ne može biti profesionalni vojnik. Kad gledamo samo druge postrojbe, marince, rendžere, bilo koju profesionalnu vojsku – njemačku i francusku znam dobro, englesku, svagdje se radi… kinesku, Južnu Koreju – imaju sjajnu vojsku. Mi moramo podići taj osjećaj elitizma unutar profesionalne vojske. Ali, ja smatram da ovo što sada imamo, to ne može biti dobar profesionalni vojnik, ako radi 8 sati – to nema nigdje.

——————————————-

——————————————-

Vojni sindikati ne postoje?!?

Oo, ima, i to u našem najbližem okruženju!

Od srpnja 2009. Slovenija ima Sindikat vojakov Slovenija i Sindikat Ministrstva za obrambo. U Srbiji je prošle godine osnovan Sindikat pripadnika Vojske Srbije. U Crnoj Gori od listopada 2010. djeluje Sindikalna organizacija Vojske CG (SOVCG). Susjedna Bosna i Hercegovina jedina je naša susjeda u kojoj je zabranjeno sindikalno djelovanje, i to više iz političkih nego nekih drugih razloga – no, i ondje su radna te ljudska prava DVO barem simbolički bolje zaštićena nego u RH, kroz ustanovu parlamentarnog vojnog povjerenika (ombudsmana) BiH. Od zemalja Europske unije, u samo njih četiri ne postoji vojni sindikat – u Velikoj Britaniji, Italiji, Španjolskoj, i Estoniji. I to samo zato što su sva prava i obveze vojnih osoba itekako pažljivo inkorporirana u zakonske okvire.