Skupština Crne Gore nakon devet mjeseci “čekanja” usvojila je 12. studenog odluku o priključivanju Vojske Crne Gore aktivnostima NATO za uspostavljanje sigurnosne pomoći i obuke za Ukrajinu (NSATU). Od 81 zastupnika, za odluku su glasala 44, pet je bilo protiv i dva suzdržana. Odluka je donesena na prijedlog koji je Savjet za obranu i sigurnost usvojio još 7. veeljače ove godine. Članovi Savjeta – koji čine predsjednici države Jakov Milatović, Vlade Milojko Spajić i Skupštine Andrija Mandić – tada su se usuglasili da se aktivnosti pripadnika Vojske u okviru NSATU mogu realizirati isključivo na teritoriju neke od zemalja NATO, a ne u Crnoj Gori . Angažman u NSATU je ipak simboličan, jer je podržano slanje do 2 pripadnika Vojske Crne  Gore.

Odluka je u Narodnoj skupštini podržana glasovima Demokratske partije socijalista (DPS), Pokreta Europa sad (PES), Nove srpske demokratije (NSD), Socijaldemokrata (SD), Bošnjačke stranke (BS), Albanskog foruma (AF), Saveza građana „CIVIS“ i nezavisnih zstupnika, a protiv ove odluke glasali su Demokratska narodna partija Milana Kneževića (inače dio vladajuće koaalicije) i zastupnik Ujedinjene Crne Gore. Odluku Milana Kneževića da ne podrži prijedlog Vlade objašnjavana je lažnom tezom da se crnogorski vojnici šalju u Ukrajinu i tek tamo obučavaju ukrajinske kolege. Osim toga, Demokratska narodna partija (DNP) navela je  i neke druge razloge: “Ovo može samo dodatno ugroziti naše odnose s Ruskom Federacijom. Pametnije bi bilo da se držimo po strani kad su bilo čiji sukobi u pitanju“, poručio je zastupnik DNP, Vladislav Bojović. Milan Knežević je, prema neslužbenim izvorima, jasno rekao da Crna Gora ne smije biti dio „tuđih ratova“ i da slanje vojnika u Ukrajinu predstavlja ozbiljan politički i moralni presedan.

Ovo je inače jedna od dvije takozvane “ukrajinske misije” u kojima bi Crna Gora trebalaa sudjelovati. Drugu organizira Europska unija – i ta odluka o sudjelovanju crnogorskih vojnika u misiji vojne pomoći Europske unije za podršku Ukrajini (European Union Military Assistance Mission Ukraine – EUMAM) u Skupštini je čekala 9 mjeseci na usvajanje, od rujna prošle do lipnja ove godine.

Na crnogorsku suverenu odluku u sudjelovanju u aktivnosti NSATU reagiralo je veleposlanstvo Ruske Federacije u Crnoj Gori koje je 14. studenog poručilo da odluka o slanju crnogorskih vojnika u NATO-ov Centar za sigurnosnu pomoć i obuku za Ukrajinu (NSATU) potvrđuje crnogorsku politiku daljnjeg pogoršanja odnosa s Moskvom.

“Unatoč nedavnom napretku u stvaranju uvjeta za poboljšanje geopolitičke situacije, prisiljeni smo primijetiti da crnogorsko vodstvo i dalje tvrdoglavo slijedi liniju Zapada o eskalaciji napetosti s Rusijom. To učvršćuje njegov status neprijateljske države prema Moskvi”,

upozorio je ruski veleposlanik Aleksander Lukašik, nastavivši:

“Podrška strožim zapadnim sankcijama sve se više potkrepljuje vojnim potezima. Ranije je Crna Gora odlučila poslati predstavnika u misiju vojne pomoći Europske unije u Ukrajini (…) Smatramo to konkretnim doprinosom Podgorice zajedničkim naporima zapadnih država da podrže temeljito korumpirani režim u Kijevu svime što mu je potrebno, uključujući moderno oružje i obuku borbenih jedinica, kako bi se nastavilo produljenje vojnih operacija i korištenje Ukrajine kao alata za nanošenje ‘strateškog poraza’ Rusiji”.

Lukasik je ponovio da se Moskva i dalje zalaže za obnovu normalnog dijaloga:

“Nažalost, naši crnogorski partneri ignoriraju naše konstruktivne prijedloge u tom pogledu. Unatoč tome, ostajemo otvoreni za nastavak dijaloga i obnovu bilateralne suradnje koja, ne našom krivnjom, trenutno praktički ne postoji”.

Jakov Milatović jako je iznervirao ruskog veleposlanika

Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore pozvalo je u ponedjeljak, 17. studenog, ruskog veleposlanika Aleksandra Lukašika zbog izjava o miješanju u unutrašnje stvari. “Crna Gora će na odgovarajući način odgovoriti na sve slične akcije u budućnosti, u skladu s međunarodnim normama. Crna Gora vodi svoju vanjsku politiku samostalno, vođena prioritetima članstva u NATO-u i integracije u EU“, objavilo je crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova na platformi X. Kako se navodi u priopćenju MVP-a, povod za poziv bile su ocjene ruskog veleposlanika nakon usvajanja odluke Skupštine Crne Gore o priključivanju Vojske Crne Gore NSATU-u, te njegovo negativno komentiranje intervjua predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića francuskim novinama ‘La Croix’. Lukašik je, među ostalim, 13. studenog izjavio da se crnogorski parlament, koji je izglasao da se crnogorski vojnici pošalju u NATO misiju pomoći Ukrajini, istaknuo svojim “antiruskim djelovanjem”. Nešto ranije, 1. studenog, rekao je da su “kontraproduktivni” pokušaji Podgorice da ubrza napredak Crne Gore ka Europskoj uniji smanjivanjem odnosa s Rusijom, što je bila reakcija na izjave predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića u intervjuu za francuski list La Croix da je proširenje EU najbolja strategija u suočavanju s utjecajem trećih strana, uključujući Rusiju. Sve je to nagnalo MVP da pozove ruskog veleposlanika na “razgovor ugodni” i objavi prilično oštrro priopćenje:

“Ruskom veleposlaniku je jasno stavljeno do znanja da će ubuduće slič̣ne poruke biti tretirane kao namjerno neprijateljsko djelovanje, na koje će Ministarstvo adekvatno reagirati u skladu smeđunarodnim normama”,

I ministar obrane jasan je oko crnogorskog usmjerenja

dodaje se u priopćenju. Poručeno je da Crna Gora od Veleposlanstva Rusije očekuje “puno poštovanje svojih institucija i dužnosnika”, te da Crna Gora u vođenju vanjske politike “ne postupa po instrukcijama bilo koje strane, već dosljedno slijedi vlastite nacionalne i strateške interese, definirane vanjskopolitičkim prioritetima – članstvom u NATO i posvećenošću procesu pristupanja EU-u“.

Ovo nije prvi put da Rusija na ovakav način komentirra crnogorske odluke. Slično je reagirala i na crnogorsko uključivanje u dvije EU misije u Africi daleke 2014. godine (EUTM Mali i EUFOR RCA). Pritom je Rusija prijetila obustavom ruskih investicija u  Crnu Goru, koje su navodno tada činile većinu crnogoskog BDP-a.

*Photo: Ministaarstvo obrane CG, J.Milatović/X

Danas  rano poslije podne završio je tzv. sastanak o miru i sigurnosti u Ukrajini, kojeg je sazvao francuski predsjednik Emmnuel Macron, pozvavši 30-ak svjetskih čelnika, među kojima je i hrvatski premijer Andrej Plenković. Sastanku je prisustvovao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, koji je nešto ranije u 4 oka razgovarao s francuskim domaćinom i britanskim premijerom Keirom Starmerom kao supredsjedateljem ovog summita. „Europa se zna braniti. Moramo to dokazati,“ objavio je Zelenski na društvenim mrežama nakon susreta s Macronom i Starmerom.

Po okončanju sastanka o miru i sigurnosti (ili „koalicije voljnih“), čije trajanje  je bilo ograničeno na otprilike 3 sata,  predsjednik Macron i premijer  Starmer  održali su press-konferenciju na  kojoj su iznijeli glavne teze o kojima se raspravljalo.

“Mi smo zaista na prijelomnoj točki. Pregovori su započeli i dobrodošli su. Naš cilj je jasan: to je uspostaviti mir i staviti Ukrajinu u najbolju poziciju za pregovore, te osigurati da dogovoreni mir bude čvrst i trajan za sve Europljane. Trideset i jedna država okupila se uz glavnog tajnika NATO-a i europske institucije, koje čine ovu koaliciju djelovanja za čvrst i trajan mir,”

naglasio je Macron. Također je najavio da će on i britanski premijer Starmer “zajednički voditi i koordinirati” napore koalicije saveznika za Ukrajinu:

“Želimo poslati jasnu poruku: nastavit ćemo podržavati ukrajinski narod i vojsku. Nužno je izbjeći ono što je ruski plan: pretvarati se da otvara pregovore kako bi se obeshrabrio protivnik i pojačali ruski napadi,”

naglasio je Macron.

Od konkretnijih stvari, saveznici su se danas uspjeli usuglasiti oko nekoliko točaka. Prvo – “odlučeno je ubrzati isplatu zajmova o kojima je odlučeno na G7 kako bi se Ukrajini omogućilo još brže financiranje kupnje topničkih granata”, navodi francuski Le Monde. Drugo – što se Europe tiče, nema ukidanja sankcija Rusiji dok se jasno i nedvojbeno  ne uspostavi mir. “Zadržat ćemo ekonomski pritisak, posebno na flotu u sjeni, i na određene industrijske kapacitete”, rekao je Macron, dok Starmer smata da je upravo sada “vrijeme za pojačavanje sankcija Rusiji”. Treće – ministri vanjskih poslova “koalicije voljnih” trebaju u roku od 3 tjedna predložiti načine kako bi se prekid vatre mogao nadzirati. Četvrto – Francuska i Britanija će u sljedećih nekoliko dana u Ukrajinu poslati vojno izaslanstvo koje bi trebalo “vrlo blisko surađivati s ukrajinskim partnerima”. Iako nije sasvim sigurno koji će biti njihovi zadaća, moguće je da će se francusko-britanski tim fokusirati na skeniranje stanja i konfiguriranje budućih snaga (u vidu broja ljudi  i njihove opreme) voljnih doći u Ukrajinu nadzirati provedbu nekog trajnijeg primirja, ali po nekim navodima i na jačanje ukrajinskih Oružanih snaga.

Tu se vidi i najveća promjena – više se ne govori o “mirovnim snagama”, nego o “snagama za sigurnost”. Macron je naglasio da su snage za sigurnost još  uvijek u fazi planiranja, iako je već sasvim izgledno da one neće biti raspoređene na liniji dodira, već u “strateška područja”. “Razgovarat ćemo s našim vojnim čelnicima kako bismo odredili lokacije i broj snaga koje treba rasporediti“, rekao je Macron, priznavši da danas nisu svi sudionici sastanka izrazili želju uključiti se u ove sigurnosne snage.

Među tim zemljama je i Hrvatska, koja je i prije par godina odbila sudjelovati u europskoj misiji za obuku ukrajinskih vojnika EUMAM, dok je o sudjelovanju u NATO aktivnosti NSATU Hrvatski sabor proveo raspravu, ali nikada nije o tome glasao. Glavnu ulogu u hrvatskom držanju “sa strane” igrao je predsjednik Zoran Milanović  koji je i danas na svom Facebook profile ponovio svoj stav izrečen jučer u Podgorici:

“Hrvatski vojnik neće ići u Ukrajinu ni u kojem aranžmanu, to je potpuno isključeno. Na tome sam vodio kampanju i to je moj dug vjere prema onima koji su mi dali povjerenje. Ali, vidim da tako razmišljaju i neki od ključnih ministara u Plenkovićevoj vladi. Nemojmo sami sebe dovoditi u poziciju samosluđivanja. Neće Hrvatska vojska ići u misiju, a jedan od razloga je taj što se ta misija neće nikada dogoditi, s Hrvatskom ili bez nje, jer za tu misiju nisu ispunjeni elementarni uvjeti – mirovni sporazum i suglasnost druge strane, a to je nažalost Rusija. Dakle, kada je u pitanju hrvatsko sudjelovanje u misiji – mi u tome nećemo sudjelovati. Ako Vlada i dalje smatra da treba Ukrajinu pomagati materijalno i opremom neka tako nastavi. Ja sam odgovoran za hrvatsku obranu, nacionalnu sigurnost i teritorijalnu cjelovitost, tako piše u Ustavu.”

Zanimljivo je da se  tu Milanović neizravno poziva  na ministra obrane Ivana Anušića koji je jučer (srijeda, 26. ožujka), gostujući na Hrvatskom radiju, rekao da se Ukrajini mora dati podrška te da Hrvatska mora biti dio pregovaračkog procesa i biti u tom društvu.  Međutim, također je rekao i da Hrvatska “neće žuriti” u “Koaliciju voljnih”:

“Ne govori se o slanju vojnika koji bi tamo borbeno djelovali, radi se o mirovnim snagama koje bi bile u službi čuvanja mira. Hrvatska nije ta koja će žuriti u tom smjeru, niti Hrvatska ima namjeru slati svoje vojnike. Dalje o tome ne bih nagađao, niti je na meni da to govorim. Tu su premijer i predsjednik države koji će o tome odlučivati, kao i Hrvatski sabor. U ovom trenutku ništa nije na stolu”.

I premijer Plenković je danas u Parizu priznao da su europski  čelnici još daleko od odluke o slanju svojih vojnih snaga u Ukrajinu, dok je na društvenim mrežama objavio:

”Nikada nije bilo predviđeno da hrvatski vojnici budu angažirani na teritoriju Ukrajine. Hrvatska će i dalje pružati sveobuhvatnu pomoć kao odgovorna članica EU-a i NATO-a, osobito na području razminiranja i vojne pomoći. U kontekstu najava jačanja europske obrane, Vlada će nastaviti ulagati u jačanje obrambenih sposobnosti i modernizaciju Hrvatske vojske, kako bi jamčila sigurnost Hrvatske i mogla odgovoriti na sve buduće izazove.”

Danas su Macron i Starmer naglasili kako postojeća situacija traži određenu  uključenost Sjedinjenih Američkih Država, čijeg predstavnika nije bilo na sastanku “Koalicije voljnih”. S druge strane, jučer je predsjednik Milanović, tijekom posjeta Crnoj Gori, rekao kako je jedan od temeljnih preduvjeta slanja europskih snaga na ukrajinsko tlo suglasnost Rusije, što se neće dogoditi. To je danas ponovila i glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova: “Takav bi scenarij riskirao da dovede do izravnog sukoba između Rusije i NATO-a”, rekla je Zaharova, dodavši da “London i Pariz nastavljaju sastavljati planove za vojnu intervenciju u Ukrajini “, te je optužila europske zemlje da “sve to maskiraju kao nekakvu mirovnu misiju”. Rusija se “kategorički protivi” raspoređivanju bilo kojeg oblika vojnog kontingenta iz zemalja saveznika Ukrajine, zaključila je Zaharova.

*Photo: E.Macron, V.Zelenski, A.Plenković/X, Ured predsjednika Republike Hrvatske / Tomislav Bušljeta

Ponedjeljak 12. prosinca ujedno je 292. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Dok teče 42. tjedan ovog sukoba, ponešto toplije vrijeme i kiša umjesto snijega otvorili su prostor za žešći intenzitet borbi no prošloga tjedna. Pri tome, ukrajinska strana i dalje ima inicijativu na sjeveru Donbasa, gdje se vrlo postupno približavaju ruskom uporištu Svatove, dok ih agresori svojim protunapadima tijekom zadnjih dana nisu uspjeli odmaknuti bilo od logistički bitne prometnice P66 Svatove-Kremina (kod sela Plošćanka, Červonopopivka i Žitlivka) na čijim se prilazima već tjednima vode borbe – a niti od okupiranog mjesta Kremina, koje predstavlja sve više izolirani oslonac ruske obrane sjeverno od rijeke Siverski Donjec. Slična je situacija i ponešto južnije, gdje se bilježe intenzivne ruske kopnene operacije sve od rijeke Siverski Donjec kod Bilogorivke, pa južno do Soledara i Bahmuta, te dalje južno prema ukrajinskom uporištu Toreck.

Zadnjih je dana na istoku, jugoistoku i jugu grada Bahmuta opet bilježen poseban intenzitet ruskih kopnenih napada, no kako izgleda – bez bitnijih uspjeha, budući da im nije uspio širi upad u grad, jednako kao ni prodor dalje na zapad iz nedavno osvojenih južnijih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka. Naime, na čitavom tom širem potezu bojišta istočnog Donbasa ukrajinske su snage navodno uspjele provesti rotaciju svojih bitnijih postrojbi na kojima se zadnja dva mjeseca zasnivala obrana – pa se bojišnica u provedbi tih izmjena manje pomakla. No, definitivno to nisu bili niti veliki pomaci, niti se stanje iole suštinski promijenilo činjenicom da je ukrajinska 24. mehanizirana brigada na području sjevernog Bahmuta i Soledara zamijenila 93. mehaniziranu brigadu, dok bi 57. motorizirana brigada mogla u Bahmutu zamijeniti 58. motoriziranu brigadu.

Djelovanja bez bitnih pomaka

Dapače, ponešto bi veći utjecaj moglo imati primicanje svježeg ukrajinskog topništava iz više postrojbi, budući da se napade na Bahmut već neko vrijeme pretežito kontrolira koncentriranim topničkim udarima po snagama koje se pripremaju ili tek kreću u napad – što je bitno lakše nego ih zaustavljati borbom prsa o prsa jednom kad stignu u bliski kontakt. Dok zadnjih dana nije bilo primjetnog učinka ni od učestalih ruskih napada oko Donjecka, i ondje se čulo da je ukrajinska strana položaje zapadno od tog okupiranog grada ojačavala dovođenjem svježih bojni marinskog pješaštva (Pervomajske i Nevelske). Iako se oko 50 km jugozapadno od Donjecka čulo o ukrajinskim napadima na ruske snage južno od Vugledara, i ruskom nastojanju prema ukrajinskom uporištu Velika Novosilka – izgleda da oba ta djelovanja nisu dovela do bitnijih promjena bojišnice.

Dok ukrajinska strana uspijeva rotirati postrojbe, pa ih i popunjavati te nanovo opremati savezničkom tehnikom, izgleda da je stanje ponešto drugačije na ruskoj strani. Naime, iako je zadnjih dana i ruskim službenim izvorima postalo jasno kako će ovaj sukob potrajati duže, oni tek rubno uspijevaju rotirati snage s bojišnice. Zato i ne čudi da se navodno odustalo od korištenja većih postrojbi agresora, dok je naglasak završio na manjim jurišnim jedinicama koje nastoje pod djelovanjima zrakoplovstva i topništva prilaziti u ukrajinske rovove. Prema ukrajinskim izvorima, te udarne snage ipak uvelike nisu sastavljene od mobiliziranog ljudstva, kojeg navodno od oko 300 tisuća ukupno dignutih u Ukrajini boravi oko polovica (od toga oko 77 tisuća u borbenim postrojbama). Oni su najviše u obrani, dok napadna djelovanja izvode ili ostaci negdašnjih elitnih jedinica (padobranci), ili postrojbe primarno popunjavane novačenjem osuđenika po brojnim ruskim zatvorskim kolonijama (bilo u okviru privatnog poduzeća Wagner, ili redovitih vojnih snaga). Za to vrijeme još oko 150.000 mobiliziranih tek čeka upućivanje na ratište, valjda kad okončaju obuku ili se nađe logističkih kapaciteta za njihovo prebacivanje – što uopće nije lako, posebno na jugu bojišta. Naime, usprkos prošlotjednoj ruskoj predstavi oko popravaka na Krimskom mostu i posjetu Vladimira Putina, koji se prošloga ponedjeljka i osobno provezao obnovljenom cestovnom trakom mosta – taj pravac i dalje očigledno ima dovoljno ozbiljnih problema da se do daljnjega zaustavilo promet mostom za kamione teže od 1,5 tona, da bi jučer preko 280 kamiona i dalje čekalo u redu za trajektni prijelaz preko tjesnaca Kerč iz Krasnodarskog teritorija.

Ruski problemi s opskrbom južnog bojišta

Baza PMC Wagner u Melitopolju

Sve to velike dijelove ruske ratne logistike za južne dijelove bojišta u Ukrajini nužno prebacuje sjeveroistočno od Krima, bilo morskim putem do luke Berdjansk, ili kopnenim pravcem, kamionom uz obalu od Rostova na Donu i Taganroga do okupiranog Mariupolja. I dok su razni ruski izvori u tim krajevima i posljednjih dana očekivali neku veliku ukrajinsku kopnenu ofenzivu, iz prakse se vidjelo tek niz preciznih raketnih napada na rusku logistiku oko Melitopolja, konvoje vojne tehnike od Berdjanska i velike prometne gužve ponešto dublje u pozadini, gdje preostala infrastruktura okupiranog Mariupolja teško izlazi na kraj s ulogom jednog od glavnih opskrbnih čvorišta za čitavo rusko vojno nastojanje na jugu.

Pa ipak, imajući u vidu aktivne borbe i navodne gubitke – koji su uvijek teži kod napadača, a to su na većim dijelovima ukrajinskog bojišta i dalje Rusi – već se naveliko spekulira o mogućim daljnjim valovima ruske mobilizacije tijekom iduće godine. U tu je svrhu Ruska Federacija navodno krenula i u stvaranje jedinstvene elektroničke baze podataka o vojnim obveznicima – za koju se, izgleda, uz postojeće vojne registre misli kombinirati i podatke Ministarstva unutarnjih poslova, migrantskog sustava, registra vlasnika vozila, i drugih, pa možda i baza klijenata mobilnih operatera. U međuvremenu, učestali su i navodi o provedbi fortifikacijskih radova širom Ruske Federacije nedaleko Ukrajine, od formiranja obalnih prepreka za neko zamišljeno ukrajinsko iskrcavanje na Krim do radova u ruskim oblastima koje graniče sa sjeverom i sjeveroistokom Ukrajine. Uz to, recimo, u Belgorodskoj oblasti se navodno formiraju i postrojbe Teritorijalne obrane – doduše, dobrovoljne i popunjene civilima, gdje bi se pojedine bojne opremalo po vojnom uzoru kao potencijalne pomoćne vojne postrojbe. Naravno, sva su ta djelovanja zapravo više simbolična i smještena izvan zona stvarnih borbi, u krajevima gdje se ipak živi bitno mirnije nego, recimo, u okupiranom Donjecku, koji se posljednje vrijeme svako malo nađe pod paljbom ukrajinskog topništva s obližnjih položaja koje se iz tog grada napada.

Energetska kriza i dalje traje

Ruska ratna propaganda – general Surovikin kao “ministar energetike Ukrajine”

No dok Ukrajina borbeno djeluje na bojišnici, tek se teškom mukom saniraju posljedice ustrajnih ruskih zračnih napada po energetskoj infrastrukturi širom napadnute države. Kako se čulo iz Kijeva, u ruskim napadima zadnjih tjedana oštećeno je oko 50% kritične energetske infrastrukture, a tvrtka “Ukrenergo” priznala je da su sve termo i hidroelektrane u Ukrajini djelomično oštećene, dok privremeno okupirana nuklearna elektrana Zaporižje uopće ne isporučuje struju u njihovu mrežu. Zbog toga se na sjednici ukrajinske Vlade ustanovilo 4 razine prioriteta za popravke te obnovu opskrbe strujom: (1) kritična infrastruktura, uključujući objekte za opskrbu vodom i toplinom te bolnice, pa (2) objekti vojno-industrijskog kompleksa koji rade za obranu države, (3) poslovi koji proizvode kritično bitnu robu i proizvode (pekare, mljekare), i konačno (4) stambeni sektor. Iako popravci strujne mreže širom Ukrajine neprekidno teku, u nedjelju 10. prosinca je opet bilo zabilježen niz napada kamikaza-dronova na mrežne resurse oko Odese – koji su imali vrlo teške učinke.

Dok je izgleda toplije i mirnije vrijeme opet otvorilo put ruskom korištenju iranskih dronova Shaheed-136, uništenje nekoliko ključnih transformatorskih postrojenja je tamošnju opskrbu strujom opet vratilo daleko unazad, a popravci će izgleda biti dugotrajni. Za to vrijeme se situacija s opskrbom struje u Kijevu ponešto poboljšala – redukcije umjesto dosadašnjih oko 6 sati u komadu traju nešto duže od 3 sata, a u danu struje u prosjeku nedostaje manje od 10 sati (naravno, uz određena odstupanja širom grada). Pa ipak, iako se do danas popravilo dosta šteta, pojedini problemi navodno priječe da se u mrežu uključi većina ukrajinskih termoelektrana. Zato i ne čudi da je vlada u Kijevu za razne popravke na nacionalnoj razini do sada izdvojila preko 400 milijuna eura, a da se potrebni dijelovi uvoze iz brojnih zemalja partnera.

Međunarodna sfera

Dok je posljednjih dana legendarno „pronicljivi“ bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko krenuo najavljivati jenjavanje zapadnih sankcija prema Ruskoj Federaciji i onima koji im pomažu u agresiji na Ukrajinu, EU još oteže sa svojim 9. krugom sankcija za ove države. I dok je odluka o tome odgođena za kraj ovoga tjedana, zaoštrila se i rasprava unutar Europske unije o uvođenju maksimalne cijene za ruski plin. S jedne strane tu već duže stoji blok država poput Njemačke, Nizozemske i Danske, te Austrije, Mađarske i Estonije koje su oprezne u ovakvom nastojanju, dok je s druge strane skupina od oko 12 država (Belgija, Bugarska, Grčka, Hrvatska, Latvija, Italija, Litva, Malta, Poljska, Rumunjska, Slovenija i Slovačka) – kojima su do sada izneseni prijedlozi previše blagi za rusku stranu. Umjesto nedavnim kompromisom predložene crte od 220 eura (s maksimalnom razlikom između europskog i svjetskog tržišta na 35 eura) – one se zalažu za bitno oštriju granicu od 160 eura po MWh s rasponom od 20 eura po MWh. No, dok ti unutarnji pregovori i dalje teku, izgleda da je EU ipak pronašla način da Ukrajini pomogne slanjem velikog paketa makroekonomske pomoći – nastojanjem koje je tražilo konsenzus, kojega je iz svojih internih interesa zadnjih tjedana ustrajno minirala Mađarska.

Dogovor na Vijeću EU po pitanju financijske pomoći Ukrajini vrijedne 18 milijardi eura u 2023. godini postignut je na kraju tako da se tu pomoć, umjesto iz zajedničkih strukturnih fondova, odlučilo isplaćivati zaduženjem svih voljnih zemalja članica pojedinačno, mimo općega konsenzusa. Ta će sredstva dakle biti zajam, jamčen ili proračunom EU ili na teret država članica, s počekom od 10 godina – gdje će članice glavninu troškova kamata pokrivati na teret vanjskih namjenskih prihoda. Svrha ove financijske potpore je pružanje kratkoročne pomoći za funkcioniranje države u Ukrajini, te financiranje obnove tamošnje kritične infrastrukture i održivog poslijeratnog oporavka.

Instrument mirovne pomoći i pitanje obuke

Ujedno je jučer postignut politički sporazum i o jačanju Europskog instrumenta mirovne pomoći (European Peace Facility – EPF). U ovaj okvir je interventno dodano 2 milijarde eura za narednu godinu, dok bi do 2027. tu moglo biti dodano i do 5,5 milijardi eura. Naime, sredstava za financiranje Zajedničke vanjske i obrambene politike utvrđena u ožujku 2021. godine – osim na niz manjih zahvata – uvelike su utrošena na dosadašnjih 6 velikih paketa pomoći Ukrajini – tako da je do kraja 2022. godine otišlo oko 86 posto prvotno predviđenog fonda. Dakle, da bi se moglo nastaviti funkcionirati do 2027. nužno je potrebno izdvajanje dodatnih novaca, što je uvjetovalo i prvo od više planiranih dodatnih ulaganja.

Jednu od mjera koje EU provodi u tom kontekstu predstavlja i misija „EUMAM Ukraine“ u koju su se odmah uključile Poljaka i Njemačka, dok na ikakvu odluku po tom pitanju u Republici Hrvatskoj tek čekamo do kraja ovoga tjedna. No, Njemačka je za ovu svrhu još prije mjesec dana formirala „Posebno obučno zapovjedništvo“ unutar Bundeswehra, s naglaskom na dva tipa aktivnosti: (1) obuku većeg broja ukrajinskih vojnika, te (2) posebnu obuku osoblja za stožere bojni i brigada – budući da se uočilo da bi specijalizirano stožerno osoblje također moglo biti itekako deficitarno u naglo naraslim redovima ukrajinskih branitelja. Pri tome, ove aktivnosti teći će neovisno od onih do sada u Njemačkoj provođenih obuka za ukrajinske korisnike njemačke vojne tehnike – npr. samohodnih haubica PzH2000, sustava Gepard ili raketnih oružja MARS II.

Rusko izazivanje rasprava na simboličkoj razini

Vasilij Nebenzja, ruski veleposlanik u UN-u, tražio je raspravu o naoružavanju Ukrajine

No, uz takve međunarodne aktivnosti vojne pomoći Ukrajini, nije bilo ni čudno da se Ruska Federacija u kasnim večernjim satima petka 9. prosinca opet poslužila svojim stalnim mjestom u Vijeću sigurnosti UN, ne bi li ondje opet nametnula diskusiju o međunarodnoj vojnoj pomoći Ukrajini. I dok su ondje ruski predstavnici tvrdili kako preciznim višecijevnim raketnim sustavima HIMARS u Ukrajini zapravo upravlja američko vojno osoblje – ujedno i ponovno prijeteći svim državama koje u Ukrajinu šalju oružje ili druge oblike vojne pomoći – postigli su tek da SAD naznači kako će razmotriti navodne ruske dokaze i o „curenju“ oružja isporučenog Ukrajini u ilegalnu sferu. Naravno, imajući u vidu žestinu borbi u Ukrajini, te prema tamošnjim borbenim potrebama zapravo umjerene količine pomoći koja stiže – jasno je i da te duže plasirane teze o transferima zapadnog oružja u ilegalne sfere jedva da imaju i hipotetsku osnovu.

No, nema sumnje da je ruskoj strani zapravo bit ovih rasprava bila na simboličkoj razini, jednako kao što simbolički učinak ima i nastavak pristizanja „krvavih paketa“ u europska diplomatska predstavništva Ukrajine (do sada 33 paketa u ukupno 17 država, posljednja od kojih je Grčka) – gdje istražiteljima ne govori mnogo da je njihova adresa slanja i dalje formalno ista, u Njemačkoj, dok se pravo ishodište tek traži. S druge strane, jednak je simbolički učinak imala i u nedjelju 10. prosinca u norveškom Oslu dodijeljena Nobelova nagrada za mir – koju su ove godine podijelili branitelji ljudskih prava iz Ukrajine, Bjelorusije i Rusije, za svoje dokumentiranje kako ratnih zločina, tako i kršenja ljudskih prava te drugih zlouporaba ovlasti.

Slovačka najavila slanje borbenih aviona MiG-29

Ukrajinski i švedski ministri obrane, Reznikov i Jonson, u Mikolajevu na nesuđenoj ruskoj krstarici “Ukrajina”

Bitno konkretnije su ovih dana bile nove pošiljke vojne pomoći zemalja saveznika – a sada po prvi put i Bugarske, čiji je ministar obrane objasnio kako si ta država ne može priuštiti slanje protuzračnih raketnih sustava S-300 ili vojnih zrakoplova MIG-29 ili SU-25, što Kijev želi – ali će ipak donirati materijalna sredstva za obuku ukrajinskih vojnika, te će sudjelovati u već spomenutoj EU misiji „EUMAM Ukraine“. Za to vrijeme je Norveška objavila svoj sporazum sa Svjetskom bankom, kojim izdvaja milijardu norveških kruna (oko 100 milijuna USD) za obnovu ukrajinske infrastrukture oštećene ruskim projektilima, dok je jučer i Švedska objavila odobravanje svog 9. po redu paketa vojne pomoći Ukrajini, navodno 50 posto većeg od onog neposredno prethodnog. Ta bi pomoć sada trebala obuhvatiti sustave protuzračne obrane i streljivo, uz najave intenzivne švedske podrške i tijekom njihova predsjedanja Vijećem EU koje započinje 1. siječnja iduće godine.

U istom duhu se ove nedjelje čulo i da je u Ukrajinu stiglo 45 transformatora i 50 generatora iz Azerbajdžana, što je pomoć težine preko 50 tona vrijedna oko 800 tisuća USD, dok iz Njemačke interventno stiže ne samo 36 tisuća vunenih deka za ukrajinsku vojsku, već i 470 električnih generatora različitih klasa snage ukupne vrijednosti 19,5 milijuna eura (dio izravno u NEC “Ukrenergo”, a dio u regije Odesa, Mikolajev i Herson) – kao dodatak na 150 njemačkih generatora koji su već u Ukrajini.

Oleksij Reznikov i Jaro Nadj: hoće li Ukrajina konačno od Slovačke dobiti željene avione?

Slovački ministar obrane Jaroslav Nadj – još jedan od svjetskih političara u posjetu Kijevu – objavio je sadržaj oko 10 milijuna eura vrijednog novog paketa pomoći (koji također sadrži generatore, ali i minska sredstva te zaštitnu vojnu opremu) – ali ipak je sve u Kijevu bitno više razveselila objava slovačkog ministra vanjskih poslova Rastislava Káčera o tome da je ta zemlja sada ipak spremna Ukrajini dati ono o čemu se već dugo raspravljalo. Po njemu, postignut je napredak u razgovoru s NATO partnerima, s naglaskom na SAD – tako da će Slovačka uskoro biti spremna u Ukrajinu poslati svoju flotu borbenih aviona MiG-29, o čemu je konkretno u Kijevu domaćine izvijestio i sam slovački ministar obrane.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 12. prosinca 2022. pod nazivom “Bjesne borbe bez pomaka, nova nada Kijevu stiže iz Slovačke: ‘Dobit će ono što od početka traže‘” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/bjesne-borbe-bez-pomaka-nova-nada-kijevu-stize-iz-slovacke-dobit-ce-ono-sto-od-pocetka-traze-15285544

Zadnjih mjeseci svjedoci smo intenzivnog razaranja Ukrajine. Rusko djelovanje po gradovima daleko od bojišnice i razaranje energetskih kapaciteta bez sumnje je ratni zločin. Jednog dana političari s naknadnom pameti mogli bi konačno zaključiti da je ovo svjetski rat ili u najmanju ruku euroazijski. Veliki broj zemalja je uključen izravno ili posredno, a i površna analiza pokazuje kako se radi o sukobu totalitarnih režima s jedne i donekle demokratsko-liberalnih s druge strane. Jedni se bore za imperijalnu dominaciju, a drugi za širenje svog utjecaja ili bar održavanje zatečenog stanja. Naravno da su agresor i njegovi podupiratelji nedemokratske države. Ima i onih koji „mute vodu“ i otežavaju zajedništvo EU. Ne treba se zavaravati jer na personalnoj razini ima takvih i kod nas. Neki znaju, neki ne znaju što rade, a ima i onih koji vješto igraju za vlastitu korist što se često podudara s interesima agresora. Uništavanje elektroenergetskih kapaciteta nakon nedostupnosti plina i nafte, moguće i ugljena, uz nerazumna odricanja od nuklearne energije u proizvodnji električne, izravno utječe na svekoliko stanje u Europi. Naravno da demokratski svijet mora pomoći žrtvi, a to je u ovom slučaju – bez ikakve sumnje – Ukrajina, te se svim sredstvima, pa i snagama, treba suprotstaviti agresoru. Nažalost, naši dični političari i neki samoproglašeni vojni analitičari kao guske u magli ne vide koja nam opasnost prijeti. Oni, eto, misle da s funkcijom dolazi pamet, znanje i mudrost pa samouvjereno pričaju i o stvarima o kojima pojma nemaju.

Mi u ovome ratu jednostavno ne možemo istovremeno biti i neutralni, te punopravna članica EU i NATO-a. Imamo i neku vrijednu opremu koju bi mogli u dogovoru sa saveznicima ustupiti Ukrajini. Za dio te opreme trebala bi obuka, a za veći dio baš i ne. Ovo je prilika u kojoj Hrvatska mora biti na pravoj strani, a to sigurno nije u raljama rusko-srpskog svijeta. Oni koji izjavljuju kako to nije naš rat izgleda kako iz povijesti nisu ništa naučili. U ovakvim, povijesno izazovnim vremenima nismo mi, a ni mnogi narodi u mogućnosti birati ili ne birati rat. Rat je izabrao nas, Europu, a moguće i svijet. Istina, najbolje bi bilo kada bi probleme sa svojim predsjednikom riješili građani Rusije. Sasvim je nakaradno tvrditi kako Putin ne smije izgubiti, čak da mora pobijediti. Imaju li ti veliki geopolitičari i geostratezi viziju što bi se dogodilo kad bi Rusija stvarno pobijedila i pokorila Ukrajinu?! Ukrajinski bi narod sigurno doživio teror nezapamćenih razmjera s ciljem zatiranja svakog nacionalnog osjećaja i njihovog pretvaranja u Ruse (ili pak, u najboljem slučaju, u „Maloruse“). Također bi to pobudilo i dodatne ruske aspiracije prema ostalim državama nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Vidimo kako velikoruski nacionalisti Kazahstan označavaju kao sljedeću metu, a Moldovi te Gruziji je zadnja nada Ukrajina. Iz povijesti nam je jasno da Carstvo koje se širi ne zna stati. Gdje bi bio kraj? Možda na Cipru, a možda u Lisabonu? Vjerojatnije je kako kraja ne bi ni bilo. Kraj je izgledan jedino oko agresor bude poražen i nakon toga prođe ono što su prošli Njemačka i Japan.

Kod imperijalizma vrijeme nakon pobjede ili poraza je tek zastoj za pripremu novih osvajanja. Takva situacija je ostala i na ovim našim prostorima iako srpski hegemonizam nije pobijedio – ali nije ni izgubio. Teritorijalno se on nakon prelaska Save i Dunava 1918. godine – u ratovima 1990.-tih po prvi put proširio i preko Drine. Srpski nacionalisti, što javno što prikriveno, njeguju aspiracije na daljnja širenja, pa se i tu čeka nova prilika. Poruka iz Bijeljine, kako granice nisu trajna kategorija, ne doprinosi miru na ovim prostorima. Još samo čekamo da kažu kako ih misle promijeniti i što će im poslužiti kao povod. Neki koji i ne pripadaju tom civilizacijskom krugu bi im se pridružili za neke privilegije i ostvarenje svojih ambicija. Sjetimo se tko je bio glavni sponzor i  zagovornik Kneževine, a nakon toga i Kraljevine Srbije, a nije Rusija. Kada bi Rusija pobijedila, male su, skoro nikakve šanse za opstanak EU. Nakon toga, uz pomoć „majčice Rusije“ bez sumnje bi se rasplamsale velikosrpske ideje i evo nam ponovo rata i s njima, pa na sve strane i novih patnji.

Saborska rasprava o misiji EUMAM Ukraine

Gledajući prepucavanja između „narodnih tribuna“ moramo se zapitati jesmo li ih zaslužili? Pričaju o političkoj viziji „u ime dobrobiti hrvatskog naroda“, a svaki dan neka nova afera. Poznato je da najveću štetu čine oni koji nešto rade, misleći da znaju, a zapravo pojma nemaju. Neznanje i zadrtost nema veze ni s ljevicom ni s desnicom, pa vidimo kako i jedni i drugi u ime „dobrobiti hrvatskog naroda“ ne žele pomoći ukrajinskim narodu. Na taj način, možda i nesvjesno, pomažu Putinu i ruskim osvajačkim apetitima. Ne shvaćaju kako u ovoj situaciji ne biti na strani Ukrajine je svjesno ili nesvjesno pomaganje imperijalnoj Rusiji, a ne njenim građanima. Ovo jednostavno nije vrijeme lažne neutralnosti. Neodlučnost i nesloga su nas koštale u prošlosti, od Pacte convente do današnjih dana. Nažalost, uvijek nam je lakše okriviti druge nego priznati vlastite pogreške i iz njih nešto naučiti. Vrijeme je da konačno shvatimo kako su interesi pokretač promjena i na bolje i na gore. Sjetimo se saveza Hitlera i Staljina u podjeli Poljske, ili na našem području saveza s figom u džepu između NDH i Komunističke partije sve dok nije došlo do rata između Njemačke i SSSR. Je li se netko od samozvanih vizionara zapitao kakvi bi se savezi u slučaju kapitulacije Ukrajine mogli sklopiti protiv ne samo hrvatskih interesa, nego i protiv opstojnosti Hrvatske.

Bi li netko od naših susjeda poželio naše prostore? Ako bi im se ukazala prilika – a nju pouzdano nudi hrvatska slabost – bez sumnje bi. Neki bi more i priobalje, neki veći dio mora i kopna, a neki dio kopna i bar jednu veliku luku na moru, usput šaljući poruku i preko naizgled benignog navijačkog šala. Izgleda da ovi naši žive u nekom paralelnom svemiru pa misle ako se ne usprotive „majčici Rusiji“ možda će ih poštedjeti kao vazale a onda će oni opet biti na vrhu jer će taj po prirodi neposlušni i nepokorni hrvatski narod trebati „upristojiti“. Ovako nepametna retorika samo šteti hrvatskim interesima. Naravno, ovi što na sva zvona najavljuju obuku pripadnika ukrajinskih Oružanih snaga to čine i poradi vlastitih interesa, ulažući u vlastitu budućnost, kao i oni koji se protive, samo su adrese različite. Ne samo da je red, nego je i obveza ovakve stvari dogovoriti između nadležnih i tek nakon toga kukurijekati. Oružane snage i njihova uporaba s punim pravom i razlogom su ustavna kategorija, pa bi se Sabor, Predsjednik/Vrhovni zapovjednik i Vlada, morali ravnati prema Ustavu i zakonima u skladu s Ustavom. Ustav se nikako ne smije pogaziti. Ako postoji ustavna i/ili zakonska nepokrivenost konkretnog problema – i to se može riješiti u kratkom vremenu na legalan i legitiman način. Ne treba zaboraviti kako neke obveze proizlaze iz partnerstva NATO i Ukrajine, kao i  odluka EU o vojnoj pomoći Ukrajini.

Pokretač ovog rata, nažalost, ima zle ambicije. Čak ako sve i završi na naizgled prihvatljiv način, posijao je sjeme zla ne samo u Ukrajini i Europi, nego diljem svijeta. Jedno od žarišnih područja gdje bi mogao izbiti velike rat – a nije daleko od nas – je Bliski istok. Kao i neki drugi neprincipijelni savezi, savez Rusije s Iranom sigurno nije iz velike ljubavi, to je apsolutno savez iz interesa. Mišljenja kako su dronovi i balističke rakete zamijenjene za ratne zrakoplove naizgled se čine mogućim, znajući koliki je doseg spominjanog Su-35s i  njemu raspoloživog naoružanja. Kako se to odražava na sigurnost Izraela? Sigurno, nakon ovog i ovakvog saveza koji se sklapa u ratu, mlakog odgovora međunarodne zajednice i dijametralno suprotnih ciljeva nekih najvažnijih država u Vijeću sigurnosti UN, Iran nikad nije bio bliže atomskom oružju. Također, vjerojatnim ili bar djelomičnim povlačenjem Rusije iz Sirije zbog rata u Ukrajini otvara se i ondje prostor za značajniji angažman Irana, Turske i nekih drugih, što će dodatno ugroziti državu Izrael i svjetski mir. Rat u Ukrajini daje dodatni impuls za zaoštravanja odnosa u indijsko-pacifičkom prostoru, poglavito u Južnom kineskom moru oko Tajvana, te na Korejskom poluotoku. Namjerno se destabiliziraju i Afrika, Južna Amerika, te pacifički i arktički prostor.

Republika Hrvatska je članica NATO i EU pa se tako treba i ponašati. Nije moguće da – kao neki u susjedstvu – istovremeno sjedimo na više stolica, posebno kad se te stolice sve više razmiču. Valjda se povijest ne ponavlja u obliku Mačekovog čekanja i hrvatske šutnje, u državi koja se raspade natopljena krvlju najboljih kćeri i sinova hrvatskog naroda i građana Republike Hrvatske. U ime njih i uspomena na njih, opametite se i bar jednom učinite dobru stvar prema budućnosti svog i u ovom slučaju ukrajinskog naroda koji pati pod čizmom silnika. Nemojte svoje egoistične porive stavljati ispred humanosti i interesa vlastitog naroda!

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Subota 10. prosinca ujedno je i 290. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje protek 42. tjedna sukoba obilježavaju jake kišne padaline te privremeno zatopljenje iznad 0 stupnjeva. Ovakvi vremenski uvjeti krajem ovog te tijekom idućeg tjedna ne samo da usporavaju sve vojne aktivnosti obiju zaraćenih strana, nego posebno otežavaju i korištenje civilnih bespilotnih letjelica – sredstva koje je u Ukrajini posljednjih mjeseci postalo ključno u topničkom izviđanju i preciznoj korekciji vatre. Pa ipak, i dalje postoje točke na kojima sukobljavanje teče nesmanjenom žestinom. Ukrajinske snage izgleda da i dalje nastoje održati pritisak na ruske položaje oko mjesta Svatove na sjeveru Donbasa, gdje se posljednjih dana registriralo prikupljanje dodatnih ruskih pojačanja, ali još ne i neka bitnija protunapadna djelovanja. Kako izgleda, nije oslabio ni ukrajinski pritisak prema istoku, u smjeru ceste Svatove-Kremina oko 24 km južnije (područje sela Plošćanka i Červonopopivka), iako ni tu nije došlo do bitnijih pomaka, kao ni još desetak kilometara južnije oko ruskog uporišta u okupiranom gradu Kremina. S južne strane rijeke Siverski Donjec i dalje traju intenzivna ruska kopnena djelovanja. No, za razliku od poteza Bilogorivka-Vehnokamjanske-Spirne, pritisak vidljivo raste s približavanjem prostoru Soledara i Bahmuta.

Ukrajinska 93. mehanizirana brigada drži položaje kod Bahmuta

Oko 20 km od rijeke, na bojišnici koja tu prati cestu T1302, nejasno je da li su Rusi uspjeli zauzeti selo Jakovlivka na oko 4 km sjeveroistočno od Soledara. Ujedno, jasno je da se teške cjelodnevne borbe vode oko Bahmuta, jednog od fokusnih točaka ruskih djelovanja, s posebnim naglaskom na prostor istočno te južno od grada. Kod južnog prigradskog naselja Opitne, izgleda da su Rusi neuspješno pokušali sa zapada zaobići ukrajinske položaje, nadovezujući se ondje na napade prema selu Klišćivka (oko 4 km jugozapadno od Bahmuta). Jednako tako, po višednevnim borbama oko 12 km južno od Bahmuta – krajem ovoga tjedan je zabilježen i pokušaj daljnjeg ruskog napredovanja na zapad, iz prostora sada ipak temeljitije okupiranih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka pa preko tamošnjih vodnih kanala – što je navodno zaustavljeno samo koji km zapadnije, pred ukrajinskim selom Bila Gora. Jednako žestoki ruski napadi bili su bilježeni i oko 40 km jugozapadno, oko okupiranog Donjecka, iz kojeg ruske snage nastoje izvoditi napade prema obližnjim ukrajinskim uporištima Avdiivka, Marinka, Novomihailivka i Vugledar.

Iako tu ima malo konkretnih službenih vijesti, neslužbeno se čuje o mogućem ukrajinskom oslobađanju pojedinih nedavno izgubljenih položaja oko sela Vodjane (na oko 7 km jugozapadno od Avdiivke), dok na ostaku poteza linija bojišta uglavnom stagnira. Usprkos brojnim navodima o topničkim djelovanjima uzduž oko 130 km fronte od Velike Novosilke do rijeke Dnjepar kod Vasilivke, kao i dalje uz Dnjepar do njegova utoka u Crno more – ti prostori Donjecke, Zaporiške te Hersonske oblasti ipak su borbeno mirniji. Dapače, s tih je krajeva dio ljudstva bio poslan na žestoka bojišta istočnog Donbasa, dok se lokalno prvenstveno bilježi ruske radove na utvrđivanju obrambenih položaja (kako na bojištu, tako i u dubokoj pozadini), te povremene napade ukrajinskih preciznih dalekometnih raketnih sustava i ukrajinskih partizana na okupatorove suradnike. Posebno ovdje treba napomenuti i stanje oko okupirane nuklearne elektrane Zaporižje u Energodaru, gdje su agresori posljednjih dana na prostoru tog kompleksa vidljivo rasporedili višecijevne bacače raketa – valjda kao dodatnu potvrdu neispravnosti svih glasina o navodno mogućem tamošnjem ruskom povlačenju.

Struja i dezinformacije

Zadnji val ruskih raketnih udara, tijekom ranog popodneva u ponedjeljak 5. prosinca, napravio je štete koje se i dalje teškom mukom otklanjaju. Dok se tijekom srijede 7. prosinca iz Kijeva čulo kako za čitav grad nedostaje oko 30 posto struje, situacija je bila posebno neugodna u četvrtima na lijevoj obali Dnjepra, gdje je nedostajalo oko 70 posto potrebne struje. Iako je dio tih problema riješen u nadolazećim satima, ipak je ostala činjenica da Kijev, kao i brojni veći gradovi, ostaju pogođeni nizom izvanrednih isključenja struje dok stručnjaci nastoje popravljati štete te stabilizirati opskrbni sustav. Pri tome treba napomenuti kako je analiza dosadašnjih šteta, koje je nanijelo više mjeseci ruskih zračnih napada na sustave ukrajinske energetske infrastrukture, pokazala više zanimljivih stvari. Kao prvo, ti se napadi ne izvode slučajno, već u njihovu planiranju očito sudjeluju stručnjaci s iskustvom po pitanju konkretne elektromreže u Ukrajini. Osim toga, raspored šteta ujedno ukazuje i na nastojanje da se tamošnja mreža razbije na segmente, od kojih je posebno bitno izoliranje prostora sjeveroistoka Ukrajine, od Žitomira i Kijeva na zapadu pa do Harkiva na istoku, te od sjeverne granice Ukrajine, otprilike do Kremenčuka na Dnjepru – područja koje je veliko, relativno gusto naseljeno, te ujedno ima i manje kapaciteta za vlastitu proizvodnju struje. Zato nisu čudile ni izjave kijevskog gradonačelnika Klička posljednjih dana – “Pripremili smo oko 500 autonomnih toplinskih točaka, ali za grad od tri milijuna ljudi 500 točaka nije ništa” – dok je od poduzetih mjera ipak više pomoglo spomenuto privremeno zatopljenje u Ukrajini. To posebno vrijedi u pozadini borbenih linija, gdje agresori ipak dosežu tek iz zraka, dok je bliže bojišnicama zadnjih dana bilježeno i sustavno izvođenje ruskih topničkih napada baš na te “toplinske točke” (tzv. “točke nepobjedivosti”) kao posebne ciljeve.

Za to vrijeme, žestoko traje i informacijski rat, kako na prostoru same Ukrajine, tako i u brojnim zemaljama saveznicama. Prijeteća pisma i paketi kakve se zabilježilo i u Hrvatskoj pristigli su u 15 zemalja, a 31 takva pošiljka navodno je bila otposlana iz Njemačke, odnosno iz autokuće Tesla u mjestu Sindelfingen, oko 15 km jugozapadno od Stuttgarta. Njemačka je, međutim, posljednjih dana očigledno bila na višekratnom nišanu ruskih obavještajnih operacija, budući se u srijedu 7. prosinca čulo i o razbijanju tamošnje skupine koja je pokušavala organizirati nekakav desni rojalistički državni udar, da bi se u četvrtak čulo i o valu lažnih pisama kojima se tamošnje građane iz ukrajinskog konzulata u Düsseldorfu lažno pozivalo da se za novčanu nagradu pridruže “legiji stranaca u Ukrajini“. U petak se pažnja ipak vratila na prostor bivšeg SSSR-a, gdje je Ukrajina široko obavještavala svoje građane kako elektronička pošta iz njihove Državne službe za hitne situacije zapravo predstavlja zlonamjerni trik nepoznatih hackera, kojim se uz dokument o prepoznavanju neprijateljskih kamikaza-dronova zapravo šalje virus, dok je inače suzdržani Kazahstan i službeno demantirao da snimke oklopnih vozila na željezničkim vagonima ne predstavljaju njihovu vojnu pomoć Ruskoj Federaciji – već se radi o krivom ruskom opisu njihova slanja vojne opreme u svoje Oružane snage nakon remonta u vlastitim tvornicama.

Nafta, plin i druge sankcije

Crvena gužva pred Bosporom – tankeri koji čekaju prolazak

Iako je posljednjih dana nesmetano nastavljen izvoz ukrajinskih prehrambenih proizvoda prema tržištima Azije i Afrike, kojim je od početka kolovoza 531 brod eksportirao preko 13,3 milijuna tona robe – sasvim je drugačija bila situacija po pitanju pomorskog izvoza ruske nafte Crnim morem. Naime, po uvođenju maksimalne cijene za izvoz ruske nafte u Europskoj uniji u petak 2. prosinca, a onda i sankcija EU na prijevoz takve nafte u ponedjeljak 5. prosinca, budući da se sankcijskom režimu pridružila i Turska, očekivano je došlo do gomilanja tankera u Bosporu i Dardanelima. Dok su neki europski izvori navodili da ondje na provjeru dokumentacije o pomorskom osiguranju takvih pošiljki čeka i do 100 tankera, ilustrirajući svoje teze kartama brodova prema sustavu Marine Traffic – turski su službeni izvori krenuli smirivati stanje – tvrdeći u četvrtak da u tom redu čeka samo 15 brodova. Naravno, dok za dobar uvid u ovu temu samo treba pričekati, već su se počele ostvarivati i priče o aktivnom turskom pregovaranju oko daljnjeg korištenja ruskoga plina, gdje Ankara navodno traži popust od 25 posto – o čemu bi navodno u nedjelju 11. prosinca Recep Tayyip Erdogan trebao telefonski razgovarati s Vladimirom Putinom.

Dok Europska unija za idući tjedan najavljuje početak konzultacija po pitanju energetskih priprema za iduću zimu, Ruska Federacija je usred brojnih aktivnosti kojima nastoji konsolidirati svoju energetsku izvoznu poziciju u svjetlu nastupajućih sankcija. Tu nisu na djelu samo konzultacije s ostalim proizvođačima nafte – kao one koje je Putin u srijedu 7. prosinca održao s emirom Ujedinjenih Arapskih Emirata – na kojima se nastoji oslikati kako bi sadašnje maksimalne izvozne cijene za rusku naftu mogle u budućnosti dopasti i neke druge države, na kojima bi se mogla lomiti europska dominacija na polju osiguravanja pomorskoga prometa, ili već spomenuti plinski pregovori s Turskom. Naime, važnu ulogu tu igra i ruska inicijativa da se u Srednjoj Aziji stvori tzv. “Tranzitna plinska unija”, kojom se 28. studenog za početak željelo okupiti Rusiju, Kazahstan i Uzbekistan ne bi li se na moguću opskrbu jeftinijim plinom nadovezalo i razne oblike politike suradnje. Iako je Uzbekistan takvo povezivanje u četvrtak odbio, na istu se temu u petak razgovara i u Kirgiziji, gdje su se na sastanku “Euroazijske ekonomske unije” okupili čelnici Ruske Federacije, Armenije, Bjelorusije, Kazahstana i Kirgistana. Među ostalim, ondje se u petak od Putina moglo čuti i kako Rusija, usprkos visokim cijenama energenata, u ovoj godini ipak očekuje pad BDP-a od oko 2,9 posto – koji bi iduće godine mogao biti i veći ako Europska unija, NATO i G7 uspiju nastaviti sa svojim sankcijama.

Dok se u četvrtak ponovo čulo kako Mađarska zaustavlja aktualne pregovore o 9. po redu paketu EU sankcija prema Ruskoj Federaciji – koji je blokirala jednako kao i usvajanje velikog paketa financijske pomoći Ukrajini, kao svoj odgovor na EU blokiranje 7,5 milijardi eura iz fonda za uravnoteženi razvoj, te još 5,8 milijardi sredstava za oporavak od pandemije – u petak su u javnost ipak došle optimistične note kako bi te sankcije možda mogle biti usvojene nadolazećeg ponedjeljka, 12. prosinca. I dok nije jasno kako se to misli do tada Mađarsku potaknuti na borbu protiv korupcije te provođenje demokratskih reformi, ipak se čuje da bi uz navedena širenja popisa sankcioniranih osoba i poduzeća te mjere trebale obuhvatiti i širi zahvat u robu potencijalne dvojne namjene, zrakoplovnu i svemirsku industriju, te prijenosna računala, tvrde diskove, kamere i leće. No, dok se EU mjere tek očekuje, u petak je svoje daljnje sankcije prema Rusiji objavila Velika Britanija. U njihovom paketu dodatno sankcioniranih ruskih i iranskih osoba našao se veći broj osoba iz vojnih te sigurnosnih krugova, dok je u susjedstvu Hrvatske posebno odjeknulo i sankcioniranje nekoliko osoba u Srbiji bliskih vladajućem SNS-u, među kojima je i Slobodan Tešić, poznati trgovac oružjem.

Obuka ukrajinskih vojnika i druga pomoć

Dok Velika Britanija s jedne strane jača svoje sankcije, s druge strane proteklog je tjedna i službeno za ovu godinu okončan program obuke ukrajinskih vojnika, kojeg se u toj državi provodilo od početka ljeta. Aktivnost nazvana “Operacija Interflex” nije bila sporna, okupila je na britanskim vojnim poligonima instruktore iz niza partnerskih država, a prema najavama trebala bi se nanovo pokrenuti u siječnju iduće godine. Za razliku od ovog obučnog programa, slična misija Europske unije tek je u začetku, čemu je u Poljskoj svjedočio i Josep Borell, visoki povjerenik EU za vanjsku politiku i obranu. Misija EUMAM Ukraine, kojoj se možda u nekom momentu pridruži i Republika Hrvatska, kada se po tom pitanju riješe unutarnje politički prijepori, bila je usuglašena 17. listopada, službeno pokrenuta 15. studenog, a postala je na terenu, operativna rekordnom brzinom, već 30. studenog. Namjera je, slično kao što se prvotno čulo i po pitanju usporedive britanske aktivnosti, ukupno obučiti oko 15 tisuća ukrajinskih vojnika, za što je u prve dvije godine rada planirano oko 107 milijuna eura. Do sada je, tvrdi Borrell, iz 24 zemlje članice navodno predloženo oko 100 potencijalnih obučnih modula, od čega se trenutno provodi njih 15 – u čemu sudjeluje 1.125 ukrajinskih vojnika, dok je njih 377 u ovih desetak dana navodno već okončalo nekakvih 9 kratkih obučnih modula.

Sve je to, doduše, tek sjena političkih i ekonomskih preslagivanja koja su se po pitanju Ukrajine posljednjih tjedana odvijala u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, ondje je u toku bilo usuglašavanje narednog obrambenog proračuna SAD, koji u sebi sadrži i oko 800 milijuna USD neposredno vezano uz američke vojne aktivnosti u Ukrajini – dok se odvojeno od toga kroz kongresnu proceduru kreće i paket težak dodatnih oko 37 milijardi USD pomoći vlastima u Kijevu. U ovom okviru su sredstva za Ukrajinu navodno razdijeljena među 4 američka državna resora: (1) Ministarstvo obrane koje će 21,7 milijardi utrošiti na vojnu pomoć i potporu, (2) State Department koji predviđa 14,5 milijardi za humanitarnu te proračunsku potporu, (3) Ministarstvo energetike koje 626 milijuna usmjerava u ukrajinsku nuklearnu i energetsku sigurnost, te (4) Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, koje bi oko 900 milijuna trebalo investirati u medicinsku pomoć. Dok se to sve ne usuglasi u kompleksnom političkom postupku – Ukrajini je ostalo tek iskoristiti priliku i NATO zemlje zamoliti da se u njihovome pravcu usmjeri fond financijskih sredstava preostao iz doba prije talibanskog preuzimanja Afganistana, u kojem navodno još zamrznuto stoji oko 3,4 milijarde USD doprinosa raznih saveznica.

K tome treba napomenuti da je u petak objavljen i idući konkretni paket vojne pomoći SAD, kojim je predsjednik Joe Biden iz zaliha američkih tijela državne uprave (Presidential Drawdown Authority – PDA) izdvojio robu vrijednu oko 275 milijuna USD. Ovaj paket, 27. po redu, sadrži dodatne rakete za precizni sustav HIMARS, 80.000 granata kalibra 155 mm, raznu protuzračnu opremu (među ostalim i specijaliziranu protiv besposadnih sustava), oko 150 generatora za struju, te dodatna HMMWV vozila u medicinskim konfiguracijama. Sve ove nabrojene stavke pomoći uvelike se poklapaju i s navodima koji posljednjih dana dolaze iz niza europskih partnera Ukrajine. Naime, uz granate 155 mm iz Litve, protuzračno naoružanje iz Španjolske i Poljske, najavu dodatnih 18 RCH 155 samohodnih haubica na kotačima iz Njemačke – iz Italije je poslano 50 tona opreme za elektrosustave, a generatori za struju su krenuli iz Slovačke (300), Francuske (100), te Estonije i Češke. No Kanada, Norveška i Češka su poslale i dodatna sanitetska vozila te medicinski materijal – što sve govori kako na bojištima Ukrajine i dalje itekako treba vojnih vozila, težeg naoružanja i pripadajućeg streljiva, materijala za popravljanje energetskog sustava oštećenog ruskim napadima – ali i dodatnog medicinskog materijala, budući da su ofenzivna djelovanja posljednjih tjedana očigledno izazvala povećane brojeve ozlijeđenih na strani ukrajinskih branitelja.

A dok nema sumnje da saveznici prate i sve te ukrajinske potrebe, posljednjih se dana ujedno čulo i kako se borbena djelovanja u toj ruskom agresijom pogođenoj državi posebno detaljno proučava – ne samo kako bi se temeljem konkretnih podataka moglo isplanirati buduću proizvodnju za zadovoljavanje ukrajinskih potreba, nego i kao putokaz za potrebe nekih drugih mogućih modernih sukoba. Naime, tijekom posljednjih mjeseci postalo je potpuno jasno da aktualni proizvodni kapaciteti SAD i NATO saveznika zapravo nisu dovoljni u slučaju ikakvog većeg sukoba, dok se na terenu vidi i direktne učinke brojnih novih tehnoloških rješenja koja se također treba uklopiti u buduće moderne vojne snage ozbiljnih država. Dok tako SAD planira svoju proizvodnju granata kalibra 155 mm do idućeg proljeća povećati na oko 20 tisuća komada mjesečno, a onda na oko 40 tisuća mjesečno, jasno je da će takve promjene uskoro morati provesti i niz europskih NATO država.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 10. prosinca 2022. pod nazivom “Bukti žestoki informacijski rat: Ruski obavještajci izveli višestruki udar na Njemačku” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/bukti-zestoki-informacijski-rat-ruski-obavjestajci-izveli-visestruki-udar-na-njemacku-15284734

Srijeda 7. prosinca ujedno je i 287. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Proteklih nekoliko dana ondje je definitivno bilo najhladnije ove jeseni, od kraja ovoga tjedna opet će ponešto zatopliti, a snijeg će širom Ukrajine zamijeniti kiša. Ne bi čudilo da u skladu s tim bude i stanje na bojištima – gdje je do kraja proteklog tjedna bilo manje borbenih aktivnosti, koje su onda oživjele s vrhuncem hladnoga vala početkom ovog tjedna, kada se temperatura tla na istoku i jugoistoku Ukrajine spustila oko nule, a i dio vodenih površina se krenuo lediti – dok ne bi čudilo da se opet uspore tijekom toplijeg te iznimno kišnog perioda najavljenog za kraj ovog i idući tjedan. Naravno, to ne znači da u Ukrajini svih proteklih dana nije ipak bilo intenzivnih borbi – kako topničkih djelovanja uzduž čitave fronte, tako i zračnih napada na ukrajinsku infrastrukturu, dok su se kopnena djelovanja ipak prvenstveno koncentrirala oko par bitnih točaka.

Ukrajinska strana nastavila je isprobavati rusku obranu na sjeveru Donbasa, na prilazima ruskom uporištu Svatove čiju su obranu agresori zadnje vrijeme ojačavali dodatnim trupama. Nešto južnije, na cesti P66 od Svatove prema okupiranom gradu Kremina, trajale su borbe kojima Ukrajina nastoji ili bitno otežati opskrbu Kremine, ili kompletno prekinuti prilaz tom mjestu sa sjevera, iz pravca granice Ruske Federacije. Kako stvari stoje, ti su ciljevi tek donekle postignuti, dok su ruska pojačanja u samoj Kremini tamošnjim okupatorima omogućila izvođenje ozbiljnijih protunapada na zapad, te možda i čišćenje ponešto šuma kojima su ukrajinske udarne skupine zadnje vrijeme dolazile do pred zapadna predgrađa tog okupiranog mjesta. Izgleda da od prošlog tjedna nije mnogo pomaka bilo ni južnije, u borbenoj zoni od rijeke Siverski Donjec pa na jug, na četrdesetak km dugom potezu od Bilogorivke, preko Verhnokamjanske i Spirne, pa cestom T1302 do Soledara i Bahmuta. Iako se Bahmut i dalje nalazi u fokusu borbenih nastojanja Ruske Federacije, izgleda da su pomaci bojišnice južno od tog grada zadnjih dana završili usporeni dolaskom ukrajinskih pojačanja, tako da nije uspjelo rusko okupiranje sela Opitne na jugu Bahmuta i obližnje Klišćivke (5 km od južnog ruba grada), dok je Kurdjumivka na oko 12 km južno od grada izgleda postala poprište ogorčenih borbi – koje su Ruse spriječile u ikakvom ozbiljnijem pomaku na zapad ili sjeverozapad (u zaleđe Bahmuta).

Borbe oko Donjecka

Slična situacija, s mnogo borbi, napada i kontranapada, izgleda da karakterizira i stanje oko okupiranog Donjecka – gdje su se ruski borbeni napori fokusirali na prilaze ukrajinskom uporištu Avdiivka, dok su Pervomajske i Marinka izgleda podijeljene i poprišta borbi bez jasnog pomaka. Jednako je stanje, kako se čini, i oko 50 km jugozapadno od Donjecka – gdje ukrajinsko topništvo omogućava zadržavanje uporišta Vugledar, tako da se skupo plaćeno rusko osvajanje sela Pavlivka ipak nije pretvorilo u neki bitniji terenski pomak. Dok su svi ovi krajevi ipak poprišta aktivnog ojačavanja pozicija te dovođenja vojnih pojačanja, zadnjih se dana to isto nije moglo reći za većinu bojišnice u Zaporiškoj oblasti, kao ni nedavno formiranu frontu uzduž donjeg toka rijeke Dnjepar – gdje se bilježilo manje ozbiljnih djelovanja, uz tek periodičku razmjenu topničke vatre. Nije ondje bilo ništa ni od ponekad spominjanih ukrajinskih prijelaza rijeke Dnjepar – koji su ostali na razini povremenih simboličkih postavljanja ukrajinske zastave na okupiranu istočnu obalu, dok je pravi smisao ovih poteza više bio destabilizacija okupatora te dostava pomoći i pojačanja ukrajinskim partizanima u ruskom zaleđu.

Pri tome, ne samo na nedavno oslobođenim područjima Hersonske ili Harkivske oblasti, nego i širom sjevera Ukrajine nastavlja se velik posao barem osnovnog saniranja ratnih šteta koje itekako otežavaju makar i djelomični povratak normalnoga života. Nakon Češke, i Francuska je pomogla obnovu prometne infrastrukture u regiji Černihiv donacijom mostovnih konstrukcija, što će se uklopiti u do sada očišćenih preko 2.000 km cesta, sa 70 obnovljenih cestovnih prijelaza. No naglasak je posljednjih tjedana ipak bio na popravcima strujne infrastrukture – kako one na donedavno okupiranim područjima, tako i širom Ukrajine nakon ruskih zračnih napada. To je posao koji je zadnja dva tjedan napredovao vrlo sporo, iako je iznimno bitan s obzirom na to da bez struje građanima često onda nedostaje i vode te grijanja, a otežano djeluju i brojni prometni te komunikacijski sustavi. I dok se tek do početka ovog tjedna počelo nazirati saniranje posljedica velikog ruskog vala zračnih napada na strujnu infrastrukturu 23. studenog, a širom zemlje je bila obustavljena i primjena izvanrednih redukcija (te se planiralo ostati samo na učestalim „redovitim redukcijama“) – te dobre vijesti očigledno su bile registrirane i u Ruskoj Federaciji, čije se nove zračne napade očekivalo već danima.

Napadi na ruske aerodrome

Rasplet svih ovih iščekivanja krenuo je već u ranim jutarnjim satima ponedjeljka 5. prosinca – kada su se pod napadom bespilotnih letjelica, za koje se nagađa da su bile ukrajinske, prvo našli ruski vojni aerodromi Engels u Saratovskoj oblasti te Djagiljevo u blizini Rjazanja, jugoistočno od Moskve – oboje lokacije udaljene preko 600 km od Ukrajine, te mjesta baziranja i pripreme ruskih strateških bombardera koji napadaju Ukrajinu. Bespilotne letjelice, za koje se nagađa da bi mogle biti Tu-141 Striž (s ili bez nekih većih modifikacija), pale su na područja tih vojnih baza te oštetile barem jedan Tu-22M3 (Djagiljevo) i do tri Tu-95 (Engels) – što je onda iza podneva tog dana iskorišteno i kao formalni povod za osmi veliki zračni napad na ukrajinsku infrastrukturu. U barem dva vala, između 14 i 15 sati, na Ukrajinu je ispaljeno preko 70 projektila, od kojih su branitelji tvrdili da je barem 60 i oboreno. Izgleda da se tu radilo o 38 krstarećih projektila Kh-101/Kh-555 lansiranih iz aviona nad Kaspijskim morem i Rostovske oblasti, 22 krstareće rakete 3M-54 Kalibr s brodova Crnomorske flote, 3 krstareće rakete Kh-22 iz aviona Tu-22M3 s Crnog mora, 6 projektila Kh-59 i jednim Kh-31P s lovaca Su-35, te više raketa sustava S-300 u modu gađanja kopnenih ciljeva – naoružanje procijenjene vrijednosti od oko 400 do 500 milijuna USD. Ciljevi napada bili su razasuti širom središnje, istočne i južne Ukrajine, s naglaskom na gradove Kijev i Odesu, dok su neposredne posljedice napada obuhvatile ispadanje iz pogona većih dijelova ukrajinske strujne mreže, kašnjenja željezničkog prometa, te povratak izvanrednih redukcija.

Treba napomenuti da, iako ispadanja ukrajinske strujne mreže ovoga puta nisu pogodila i susjednu Moldovu, tog ponedjeljka je njihov državni prostor opet bio umiješan u događanja. Em su njihovim zračnim prostorom stizali pojedini ruski projektili, em je kod pograničnog grada Brychany izgleda na tlo pao ostatak ukrajinske rakete protuzračnog sustava S-300. Srećom, taj incident nije imao žrtava, a moldovske vlasti su odgovornost odmah pripisale ruskoj strani i njihovim napadima.

Dan oružanih snaga

Pri svemu tome su Ukrajinci mogli naći utjehu u činjenici da je utorak 6. prosinca „Dan ukrajinskih Oružanih snaga“ obilježen ne samo posjetom predsjednika Volodimira Zelenskog Donbasu, već se u ranim satima tog dana pod napadom opet neimenovanih bespilotnih letjelica našao i ruski vojni aerodrom kod Kurska, gdje su se onda zapalila i skladišta goriva. Gašenje oko 500 kvadratnih metara požarišta treće kategorije potrajalo je do danas popodne i obuhvatilo preko 200 gasitelja, a sve to je vlasti ruske regije Kursk potaklo i na produljenje stanja „žute“ razine opasnosti od terorizma. Osim toga, događanja s početka tjedna otvorila su i pitanje korištenja iranskih dronova Shaheed-136, kojih za razliku od prošlih valova ovakvih ruskih infrastrukturnih napada – u ponedjeljak 5. prosinca nije bilo. Dapače, kako se već nekoliko tjedana ta oružja nije vidjelo na ukrajinskom nebu već su krenula i nagađanja da li je oko 400 do sada iskorištenih primjeraka ujedno i potrošilo njihovu zalihu u ruskim rukama, ili je taj tip besposadne tehnike ipak iznimno osjetljiv na hladno vrijeme. Nažalost, sve su te teorije pale u vodu danas, kada je opet zabilježen napad oko 14 takvih kamikaza-dronova, možda baš i izveden da ušutka nagađanja u Ukrajini i među njenim saveznicima.

Posljednjih dana je započelo i aktivno djelovanje inicijative „Žito iz Ukrajine“ kojom saveznici te zemlje kupuju ukrajinske prehrambene proizvode, te ih onda dostavljaju u zemlje ugrožene glađu. U taj se program okupilo više od 30 zemalja i međunarodnih organizacija, za njegovu provedbu prikupljeno je više od 190 milijuna USD, a nedjelju 4. prosinca obilježila je činjenica kako je tada prvi brod iz tog okvira isporučio 25.000 tona ukrajinske pšenice u Etiopiju. Dok će se tako poslati više od 60 brodova u Etiopiju, Sudan, Somaliju, Keniju, Kongo, Jemen i druge zemlje – početkom ovog tjedna otposlan je i brod s 30 tisuća tona pšenice za Somaliju,pod okriljem Svjetskog programa za hranu Ujedinjenih naroda.

Limit na rusku naftu

Naslovnica časopisa Time – osoba godine: Volodimir Zelenski i duh Ukrajine

No, bitno je više aktivnosti ipak zabilježeno po pitanju savezničkog ograničavanja ruskog izvoza nafte morskim putem, te ekscesivnih zarada koje je posljednjih mjeseci takav izvoz donosio vlastima u Moskvi. Iako je namjera bila ograničiti takav pomorski izvoz od 5. prosinca, EU i države skupine G7 ipak su odlučile ostaviti prostora i za sve one koji nemaju izbora nego nastaviti koristiti rusku naftu – tako da je njen promet dozvoljen ako cijena neće prelaziti granicu koju je EU 2. prosinca zadala na 60 USD po barelu. Naravno, dok je takvo ograničenje slobodne trgovine teško provedivo – kao glavni alat za to je zamišljeno korištenje europske dominacije na polju sklapanja polica osiguranja za pomorski prijevoz, kao i ograničavanje pristupa lukama i lučkoj infrastrukturi brojnih država ovog novog sankcijskog režima koji obuhvaća EU, G7, Australiju, ali donekle i Japan te Tursku. No, ne samo da je primjena ovih sankcijskih mjera otvorila polje sukobljavanja i unutar same EU, gdje se Mađarska izborila da za nju zabrana uvoza tog energenta kopnenim naftovodima neće vrijediti, jednako kao ni usuglašeno ograničenje cijene ruske nafte – nego još ostaje za vidjeti kako će se po tom pitanju postaviti i brojne druge svjetske zemlje.

Prvi rok za to je do sredine siječnja 2023. godine, za kada je unutar EU zakazano prvo preispitivanje gornje granice cijene ruske nafte i do kada će isteći i rok od 45 dana za oslobođenje od sankcijskog režima za brodove zemalja G7 ukrcane prije ponedjeljka 5. prosinca. Japan je tako već najavio kako „u svjetlu energetske sigurnosti Japana“ iz sankcijskog režima misli izuzeti svoj uvoz s ruskog dalekoistočnog projekta Sahalin-2, u kojem njegovi energetski operateri posjeduju dionice. I dok je sama Ukrajina ostala nezadovoljna dogovorenom gornjom granicom cijene za rusku naftu – jer su umjesto oko 60 oni tražili maksimalno 30 USD – i ovako je jasno da se Ruska Federacija već mjesecima priprema na nastupanje ovih sankcija. Iako su kupili preko 100 raznih tankera kako bi sami prevozili svoju naftu – što se već krenulo zvati svojevrsnom ruskom „tankerskom flotom u sjeni“ – otvoreno je ostalo pitanje prava na prolaz kroz svjetske tjesnace i kanale na kojima pojedine države održavaju kontrolu i postavljaju uvjete. Posebno se to odnosi na Bospor i Dardanele, gdje se Turska već izjasnila kako će primjenjivati sankcije – što je ondje nabrzinu početkom ovog tjedna stvorilo čep od najmanje 20 tankera koji prevoze ukupno oko 18 milijuna barela ruske nafte. Naravno, nagađanja da bi si Turska tu mogla ugovoriti kakve posebne popuste ili pogodnosti potiču i najave predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana o pripremnim radovima na projektu plinskog čvorišta za ruski plin u Turskoj. Ovaj projekt, zasnovan nedavnom inicijativom ruskog predsjednika Putina, trebao bi postati potencijalnim nadomjestkom za izvozne kapacitete prema Europi nedavno izgubljene eksplozijama plinovoda „Sjeverni tok“ i „Sjeverni tok 2“.

No, naravno, na putu takvom razvoju stvari stoji i jučer, u utorak 6. prosinca, razmatrana EU inicijativa za uvođenje sankcijske mjere postavljanja maksimalne cijene i za ruski plin – još jedan energent kojim se Putin zadnjih mjeseci itekako osvećivao saveznicima Ukrajine. Uvođenje ove mjere do sada je također radikalno dijelilo Europsku uniju, a nakon što 22. studenog nije prošao prijedlog Europske komisije o granici od 275 EUR/MWh – sada Češka, koja predsjeda EU, predlaže kompromis. Po njima bi se ograničenje trebalo uvoditi ako cijena pređe 220 eura po MWh, i to tijekom pet dana na mjesečnom ugovoru u čvorištu TTF u Nizozemskoj, dok cijena ondje ujedno mora i za 35 eura prelaziti cijenu ukapljenog prirodnog plina (LNG) da bi se taj režim aktivirao. Nije jasno kako će se oko toga postaviti blok predvođen Njemačkom, koji se protivi ikakvim ograničenjima, jednako kao ni blok unutar kojeg Belgija, Italija i Poljska zagovaraju oštru zaštitu potrošača od cjenovnih divljanja kakva smo gledali posljednjih mjeseci. Ursula von der Leyen danas poslijepodne najavila je 9. paket EU sankcija prema Ruskoj Federaciji, za koje je nedavno ugovoreno da će se razmatrati odmah po postizanju dogovora oko maksimalne EU cijene za rusku naftu. O toj temi će se odlučivati na sastanku EU-a ministara vanjskih poslova zakazanom za 12. prosinca u Bruxellesu, a osim što se već čulo kako one neće posebno obuhvatiti i Bjelorusiju, prijedlozi mjera bi se trebali koncentrirati na sankcioniranje oko 200 pojedinaca i pravnih osoba, među njima još 3 ruske banke, te rusku banku za regionalni razvoj, kojoj se u potpunosti brane transakcije. Uz zabranu dodatnih medija i platformi, uvodila bi se i dodatna ograničenja izvoza proizvoda dvostruke namjene. Predlaže se i zabrana izvoza svih vrsta bespilotnih letjelica te motora za njih, kako u Rusiju, tako i u treće zemlje koje bi joj mogle naknadno isporučiti ovu vrstu tehnike.

Hrvatska uz Mađarsku

Nažalost, spomenuta razmimoilaženja država Europske unije osim po pitanju raznih sankcijskih mjera prema Ruskoj Federaciji, zadnje su vrijeme vidljiva i po pitanju pružanja određenih oblika podrške Ukrajini. Naime, provedba vojne obuke ukrajinskih vojnika ne proizvodi neslaganja samo u Hrvatskoj, koja je svoje parlamentarno glasovanje o tome odgodila do 15. prosinca, već je to ipak i malo širi problem. Tako je krajem prošlog tjedna Josep Borell, povjerenik EU za vanjsku politiku i obranu, posjetio vojne poligone u Poljskoj gdje se počela provoditi misija Europske unije za obuku ukrajinskih vojnika, i gdje već oko 1.100 ukrajinskih vojnika prolazi program vojne obuke – plan je da ta aktivnost ukupno obuhvati oko 15.000 ukrajinskih vojnika, za što je osigurano i oko 16 milijuna eura za pripadajuću ubojnu opremu. Ovih je dana počela i obuka ukrajinskih vojnika u Češkoj Republici, u tamošnjem Libavskom vojnom okrugu, gdje se planira da lokalni instruktori prime možda i do 4.000 Ukrajinaca unutar aktivnosti koju je 9. studenog odobrio češki parlament – a Europska unija ujedno je jučer, u utorak 6. prosinca, potpisala i sporazum kojim će Norveška, koja nije članica, pomoći provedbu misije „EUMAM Ukrajina“. Njihov doprinos od 14,5 milijuna eura tijekom 2023. godine predstavlja prvi slučaj u povijesti EU-a da treća zemlja financijski pomaže Europski instrument za mir kojim se provodi operacija u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU. No, s druge strane, tu je opet Mađarska, čiji su dužnosnici izašli s tezom da u takvim stvarima neće sudjelovati – jer njihova zemlja „ne želi prijeći na rat, već na mir“. Naravno, takav se stav s više strana protumačilo kao još jedan oblik mađarske podrške Rusiji, na način baš usporediv i s otrovnim razvojem te diskusije u Lijepoj našoj. Ujedno je Mađarska ovih dana blokirala i već uvelike usuglašeni paket makrofinancijske pomoći Europske unije Ukrajini. Dakle, zbog njihova protivljenja za sada nije usvojen paket pomoći vrijedan 18 milijardi eura, oko kojeg se složilo preostalih 26 država članica Europske unije – pa o tome daljnji pregovori tek slijede.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 7. prosinca 2022. pod nazivom “Rusi zapeli kod Bahmuta, a glavna priča tjedna je ukrajinsko iznenađenje servirano 5. prosinca!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusi-zapeli-kod-bahmuta-a-glavna-prica-tjedna-je-ukrajinsko-iznenadenje-servirano-5-prosinca-15283985

Iako se na današnjoj sjednici saborskog Odbora za obranu trebalo raspravljati o samo jednoj i jedinoj temi – Godišnjem izvješću o obrani u 2021. godini, ministar obrane Mario Banožić nije mogao pobjeći ni od drugih aktualnih pitanja. Radilo se prvenstveno o temama koje su tijekom ovoga tjedna izašle u javnost – jedna je hrvatska volja da se pridruži obučnoj misiji Europske unije u kojoj bi se tijekom naredne dvije godine obučilo oko 15.000 ukrajinskih vojnika. Druga tema je pitanje nabave protuzračne obrane, koju su u javnost plasirale dvoje najutjecajnije novine temeljem „anonimnog“ izvora iz Ministarstva obrane. Obje ove teme bile su zanimljive svim medijima u Hrvatskoj, no odgovor koji su dobili od MORH-ovih glasnogovornica bio je da „postoje teme koje se ne komuniciraju s novinarima“. No kako bivšu ministricu obrane, a sadašnju vanjsku članicu saborskog Odbora za obranu, Željku Antunović ne mogu „otpiliti“ s istim izgovorom, na oba pitanja koja je upravo ona postavila ministar Banožić morao je dati kakav-takav odgovor.

„EUMAM Ukraine“ sa ili bez Hrvatske?

U ponedjeljak, 17. listopada, ministri vanjskih poslova država članica Europske unije postigli su dogovor o uspostavi vojne obučne misije EUMAM Ukraine (Military Assistance Mission in support of Ukraine). Cilj misije je doprinos zemalja članica EU jačanju vojnih sposobnosti ukrajinskih Oružanih snaga za efikasno vođenje vojnih operacije, kako bi Ukrajina lakše obranila svoj teritorijalni integritet u međunarodno priznatim granicama, učinkovito provodila svoj suverenitet i zaštitila civile. Kao odgovor na zahtjev Ukrajine za vojnom potporom, „EUMAM Ukraine“ pružit će individualnu, kolektivnu i specijaliziranu obuku Oružanim snagama Ukrajine, uključujući i Teritorijalnu obranu, ali će ujedno i koordinirati te sinkronizirati aktivnosti država članica koje sudjeluju u provođenju te obuke. Ova obučna misija djelovat će na teritoriju država članica EU, dok će svoje operativno sjedište imati unutar Europske vanjskoposlovne službe (EEAS) u Bruxellesu kako bi se osigurala sveukupna koordinacija na strateškoj razini. Viceadmiral Hervé Bléjean, direktor Vojnog planiranja i provođenja sposobnosti (Military Planning and Conduct Capability – MPCC), imenovan je zapovjednikom misije. Misija će u ovoj početnoj fazi trajati dvije godine, i unutar tog razdoblja za zajedničke troškove „EUMAM Ukraine“ planirano je 106.700.000,00 eura. Trenutno priličan broj država članica EU sudjeluje u obuci ukrajinskih vojnika na bilateralnoj bazi (većina se pridružila obuci u Ujedinjenoj Kraljevini), dok se za misiju EUMAM tek trebaju iskristalizirati detalji – koje bi zemlje ponudile instruktore i drugo osoblje, po kojim obučnim modelima bi se radilo, te kako će i odakle ukrajinska vojska ući i izaći iz Europske unije. Poznavajući briselsku administraciju, danski ministar vanjskih poslova Jeppe Kofod već je rekao kako se pribojava da je pred stvarnom provedbom ove europske obučne misije razdoblje dugog usuglašavanja i planiranja.

Ugledni Politico.eu spomenuo je da bi i Hrvatska bila spremna ponuditi svoje vojne resurse, možda uključujući i instruktore, za obuku ukrajinskih vojnika (sve izvedeno iz njihove rečenice „Hrvatska je također bila spomenuta kao mogući domaćin, dodala su dva diplomata“). Danas je na izričito pitanje Željke Antunović ministar obrane Mario Banožić potvrdio da se o tome itekako razmišlja:

„Kada govorimo o obučnim aktivnostima koje su vezane za Ukrajinu… Riječ je o EU misiji koja je komunicirana na razini svih zemalja članica, gdje je na sastanku rečeno da… odnosno izražena je želja da bi se 20 zemalja uključilo na način da provodi obuku, od toga 12 zemalja da je spremno to učiniti unutar svoje zemlje ili izvan zemlje. Ovdje je stvar da Hrvatska vojska redovno provodi svoje obučne aktivnosti i provodimo ih često sa našim saveznicima, partnerima, sa stranim vojnicima drugih država. I ne vidimo apsolutno niti jednu zapreku da se uključe u obučne aktivnosti. U ovom trenutku mi nismo definirali unutar kojih će to centara… obučnih centara biti, koliko će to biti broj vojnika… Dakle, ovdje je sve stvar na jednom našem prijedlogu koji mi redovno radimo unutar vojske, a s druge strane imate urednu saborsku proceduru koja će to na kraju izglasati. To je to“.

Predsjednik Zoran Milanović odmah nakon teksta u Politicu najavio je da on to neće odobriti, jer se time „dovodi rat u Hrvatsku“, pa će se o ovoj misiji do daljnjega voditi žestoka rasprava nalik na onu pred slanje hrvatskih vojnika u Afganistan.

PZO kratkog dometa do kraja godine?

Ministri obrane NATO-a – potpisnici inicijative “European Sky Shield”

Druga tema koja se ovih dana vrtjela po medijima je nabava protuzračne obrane kratkog i srednjeg dometa, ali i hrvatsko izostajanje iz zajedničke NATO inicijative „European Sky Shield“ s Njemačkom kao predvodnicom. U četvrtak, 13. listopada, 14 ministara obrane NATO-a + Finska potpisalo je pismo namjere o zajedničkom ulaganju u protuzračnu i proturaketnu obranu, nazvanu „European Sky Shield“. Iako je ta inicijativa u početku bila dizajnirana za zajedničku nabavu njemačkog sustava  IRIS-T (upravo isporučenog Ukrajini) i američkog MIM-104 Patriot, kako je ovih dana pojasnila njemačka ministrica obrane Christine Lambrecht, potpisnici ovog pisma namjere neće bježati od zajedničke nabave niti jednog sofisticiranog sustava srednjeg ili dužeg dometa, uključujući i onaj izraelski.

U ovom projektu sudjeluju Belgija, Bugarska, Češka, Estonija, Njemačka, Mađarska, Latvija, Litva, Nizozemska, Norveška, Slovačka, Slovenija, Rumunjska i SAD, te Finska kao najnovija članica NATO-a, dok Hrvatske kao zemlje kojoj je nasušno potrebna protuzračna obrana, nema u ovoj inicijativi. Na pitanje Željke Antunović zašto je tome tako, ministar Banožić je odgovorio:

„Pretpostavljam da je Vaše pitanje bilo vezano uz napise gdje je Republika Njemačka potpisala s određenim zemljama saveznicama vezano za projekat ‘Sky Shield’, odnosno kolektivnog sustava protuzračne obrane koji u pravilu je bilo predviđeno da rješava određena pitanja koja su bila već za postavljene njemačke ciljeve, odnosno ciljeve Njemačke Republike, vezano za PZO, na način da se uključe u njih. Republika Hrvatska je nakon pada drona u ožujku, s obzirom da tada je i ovdje na ovom tijelu i u javnosti, bilo postavljeno pitanje uopće kvalitetne obrane protupožarne… protu…zračne obrane Republike Hrvatske, i krenuli smo već bili na pregovore. Također znate da smo mi netom, možda koji mjesec prije toga, i završili postupak nabave višenamjenskih borbenih aviona. Promatrano u tom kontekstu, da riješimo što prije sustav kratkoga dometa, to smo učinili i krenili smo u daljnje pregovore, razgovore, sukladno vremenima u kojima živimo, zahtjevima koje u ovom trenutku imamo na tržištu, da što prije to osiguramo. Ja očekujem da će sustav kratkoga dometa biti u Republici Hrvatskoj do kraja godine, a isto tako da ćemo u idućem proračunu imati osigurana sredstva i da ćemo riješiti sustav srednjega dometa. Vrlo mi je drago što je… ovu temu su prihvatili brojni vojni analitičari, i sami su rekli sa odabirom porijekla sustava da je ovo jedan od najozbiljnijih iskoraka Hrvatske vojske od Domovinskog rata pored nabavki višenamjenskih borbenih aviona. Dakle, govorim o sustavu protuzračne obrane kratkoga i srednjega dometa. To ne isključuje mogućnost da sutra se uključimo zajedno sa SR Njemačkom, kao i ostale zemlje članice, po pitanju dugoga dometa“.

No ono što Banožiću nije drago je „zašto se takve teme“ raspravljaju u javnosti prije nego su ušle u određene procedure. Umjesto što viče „Zaustavite Reuters!“, ministar obrane ipak bi trebao razumjeti osnove strateškog komuniciranja – odnosno, okružiti se osobama koje tim područjem vladaju – što mu je danas također preporučeno na sjednici saborskog Odbora za obranu.