U prvom dijelu intervjua za portal Obris.org kontraadmiral Predrag Stipanović, zapovjednik HRM-a, govorio je o već tekućoj obuci posade za novi OOB, o početku sudjelovanja HRM i OS RH u Operaciji Sophia (što je jučer potvrdila i Vlada RH), najavio je stavljanje dva DBM-a na raspolaganje NATO-saveznicima, te još niz planova čije je ostvarenje u tijeku ili bi se tek trebali realizirati. U današnjem drugom dijelu intervjua kontraadmiral Stipanović najavljuje veliku vojnu vježbu koja se planira za 2018. godinu, konačno umirovljenje radarskog sustava Enhanced Peregrine, ponovno ustrojavanje mornaričko-desantnog pješaštva, i brojne druge novosti u Hrvatskoj ratnoj mornarici.

Vratimo se sad opet na opremanje i modernizaciju. Hoće li ove godine ponovno biti ispaljivanja RBS-ova? Koja je dinamika ispaljivanja?

Ispaljivanje RBS-a u planu je tek 2018. godine

Ispaljivanje RBS-ova nije u planu za ovu godinu. Mi ćemo ove godine završiti s remontom određenog broja tih raketa, i produžit ćemo njihov životni vijek. Ono što je za nas najbitnije, 2015. i 2016. godine smo provjerili sve platforme koje nose taj sustav, provjerili smo ispravnost brodske opreme, a onda i same rakete. Kod ispaljivanja ovih raketa, s obzirom na njihovu cijenu, zaista treba biti racionalan. Provjerili smo sve, lansirali smo i s MOL-a i s „Dmitra Zvonimira“, lansirali smo i s raketne topovnjače Helsinki klase. Sad se pripremamo za iduću godinu, za veliku združenu vježbu “Velebit 2018”, u sklopu koje se planira i ispaljivanje rakete. Ljudi su obučeni, najbitnije je da se održavanje provodi sukladno dinamici i načinu kako je to definirano. Inače, mi smo za proizvođača ovih raketa, švedski Saab, jedna od najboljih reklama koje u svijetu trenutno postoje.

Ne podiže li ovo usporavanje vjerojatnost da za koju godinu, istekom resursa, ostale RBS-ove bacimo u smeće?

Ne.

S druge strane, što je sa zapovjednim sustavom, 9LV, koji isto nije baš najnoviji?

Kao što sam rekao, u Dugoročnom planu razvoja OS jedna od planiranih stavki je i predviđena modernizacija sustava za upravljanje vatrom. Brodovi Helsinki klase imaju već originalno sustav 9LV. On je u relativno dobrom stanju, u odnosu na „Krešimira“ i „Zvonimira“ jer s obzirom na embargo i neke druge stvari, mi nismo mogli napraviti potpunu inačicu toga sustava. Pomorski centar za elektroniku je isto tu jako bitna sastavnica u sposobnosti održavanja naše elektronike i sustava. Sigurno da i oni imaju mogućnost da se razvijaju i dalje, pogotovo što su u partnerstvu s francuskom kompanijom Thales i nekim drugim zapadnim kompanijama, mislim da dosta dobro rade svoj posao. Tako da je modernizacija sustava za upravljanje vatrom predviđena na brodovima 11 i 12, a onda ćemo vidjeti i za 41 i 42.

Moram primijetiti, vi praktički ne spominjete “Šibenik”. Tim više što na njemu, ako se ne varam, 9LV je još analogni…

“Šibenik” je već pomalo na kraju svojih resursa. On je 1976. godište. Sentimentalno sam vezan za taj brod, jer sam na tom brodu šest godina bio zapovjednik. Mi ćemo taj brod koristiti za obuku mladih časnika, ako bude trebalo i za potrebe Obalne straže – s obzirom na njegove manevarske sposobnosti i brzinu, dvije plinske turbine i dva diesel motora, ali mislim da u taj brod, sad već kao četrdesetjednogodišnjaka, ne treba planirati nikakvo veće ulaganje. Mislim da je u ovom slučaju bolje ići na opremanje i dizanje sposobnosti topovnjača 11 i 12, i onda poslije toga i 41 i 42 jer, danas-sutra, kada budu dolazili novi protubrodski raketni sustavi i višenamjenski izvanobalni ophodni brod – mi ćemo premostiti i eventualno otpis “Šibenika”.

Moramo tu pitati još jednu stvar. Spominjemo niz brodova, spominjemo 9LV. Oni se, ako se ne varam, mogu međusobno uvezivati. Nekad davno, šire uvezivanje se rješavalo sustavom STINA Jadran. Razmišlja li HRM razmišlja o nekakvom takvom linku? O nekakvom ozbiljnom kriptiranom linku, koji bi to sve mogao obuhvatiti?

Ne samo da razmišljamo, mi već radimo na tome. Sustav STINA Jadran je ZIS sustav nekadašnje mornarice i on nikad nije bio na uporabi u HRM-u. U HRM-u se koristio ZIS sustav JADRAN koji se razvio tijekom Domovinskog rata. Danas mi imamo sustav SEVID, kojim su uvezani svi senzori koji se nalaze u Hrvatskoj ratnoj mornarici. Isto tako, integrirane su AIS stanice koje se nalaze kod Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Sada smo u razgovorima i s Ministarstvom unutarnjih poslova da se i njihovi senzori – znači, radari koje su nabavili kroz EU fondove i opto-elektronika – integriraju u taj sustav. U konačnici sustav SEVID bi koristio zaštićeni link. U HRM se predviđa uvođenje NATO mornaričkog zapovjedno-informacijskog sustava.

Opet malo vučem prema natrag, u prošlost… Pretpostavljam da nekakvo zapovjedno mjesto, kakvo je bilo na Visu, s obzirom u kojem je stanju – to možemo zaboraviti. Razmišlja li se o nekakvoj drugoj ozbiljnoj, tvrdoj, fortificiranoj lokaciji, na koju bi se takav centar moglo, da tako kažem, sigurno spremiti?

Ne samo Vis, već i ostale naše postaje obalnog motrenja mogu se koristiti kao izdvojena zapovjedna mjesta. Koncept koji se koristio u nekim prošlim vremenima je napušten. HRM je prije dvadesetak godina napustio koncept stacionarnih zapovjednih mjesta i prešlo se na mrežni koncept tako da se zapovjedno mjesto može uspostaviti na različitim vojnim lokacijama odnosno brodovima, za što je razvijena komunikacijska infrastruktura.

Da, ali objekt “Vela Glava” je ruiniran do nezamislivoga…

Morate biti svjesni činjenice da je u proteklih dvadesetak godina jedan veliki broj vojnih lokacija proglašen neperspektivnim, napušten i predan lokalnoj samoupravi. U kakvom su oni sad trenutno stanju nemam informaciju, ali sve vojne lokacije koje su proglašene perspektivnim, prije svega za HRM, održavaju se sukladno mogućnostima i njihovoj namjeni. Objekt „Vela glava“ koliko je meni poznato nije bio predviđen za zapovjedno mjesto.

Mene strašno tu zanima sudbina kompleksa kod Žrnovnice – Korešnice, koja stoji prazna i zaboravljena. Em je relativno novija, em nije previše devastirana…

Korešnica je, i u vremena kada se gradila, bila građena s nekom drugom perspektivom, drugačijom nego što je to danas. Tako da, sukladno i mogućnostima, ali i novim izazovima i prijetnjama sa kojima se suočavamo, pa i ulaskom u NATO – situacija se ipak na neki način promijenila, i taj koncept građenja takvih zapovjednih mjesta je napušten.

Što je s modernizacijom radara Enhanced Peregrine? Da li je ona još aktualna ili će se ići na nabavu nekog novog radarskog sustava?

Jedan od radara Enhanced Peregrine, stacioniran na Visu

Mi ćemo sustav Enhanced Peregrine, koji imamo sada na raspolaganju, nastaviti koristiti u stanju u kakvom on jest. Neće se ići na njegovu modernizaciju. Držim, naime, da bi to bilo gubljenje vremena. Predložio sam načelniku GS i ministru obrane da idemo sa nabavom novog sustava za nadzor mora. Upravo radimo na izradi taktičke studije, koju očekujem da ćemo uskoro završiti kako bi se studija izvodljivosti mogla napraviti do kraja godine. Rade je naši ljudi – iz HRM-a, GS i Ministarstva obrane. Po meni, definitivno, treba se ići u nabavu novog radarskog sustava. Jedan od naših vrlo važnih strateških ciljeva je nadzor površinske situacije na moru. To nam je i cilj sposobnosti koji smo prihvatili u sklopu paketa ciljeva sposobnosti koje Oružane snage i Ministarstvo obrane RH implementiraju. Nakon „papirnatog“ dijela posla, kojeg ćemo završiti ove godine, ja očekujem da bi se možda 2018. godine krenulo s međunarodnim natječajem, te da bi negdje do kraja 2019. ili 2020. dobili novi sustav. Ali, definitivno, Enhanced Peregrine mi održavamo s vlastitim sposobnostima, ovdje unutar HRM-a, i uz potporu Pomorskog centra za elektroniku. Ipak je on vojni radar, snaga mu je takva kakva je, frekventno je agilan, otporan je na ometanja, i uz određena ograničenja ipak upotpunjuje našu pomorsku situacijsku sliku SEVID-a, kao jedan od raspoloživih senzora.

Kad se spomenu Peregrini, to je recimo bila mreža “More”. Ona je gledala i prema ZERP-u. S druge strane, čuju se glasovi da nam to nedvojbeno treba, ali i da bi se na to fino nadovezala neka manja, finija mreža za nadzor unutarnjih voda…nekakva mreža “Obala”, recimo. Je li bilo razmišljanja na tu temu?

Na određeni način mi to već imamo. Ministarstvo mora, pomorstva i infrastrukture je duž obale postavilo deset radara koji služe za nadzor pomorskog prometa i prilaza većim lukama. Ministarstvo unutarnjih poslova je također postavilo četiri radara i mrežu optoelektroničkih sustava u sklopu nadzora Schengenske granice na moru. Isto tako, postavljen je i sustav AIS. Kad se tome doda mreža naših radarskih sustava onda se može reći da je nadzor površinske situacije na moru prilično dobro pokriven.

Ne gledaju li oni isto tako većinom prema ZERP-u?

Ne. Ministarstvo mora, pomorstva i infrastrukture, kao što sam rekao, razvilo je mrežu radarskih sustava s težištem na sigurnost plovidbe i prilazima luka. Na pozicijama na kojima se nalaze radari pokrivaju se u dobrom dijelu i unutarnje vode.

Nije li nedavna nesreća u Koločepskom kanalu otvorila niz pitanja oko toga?

Teško je sad nešto reći u nedostatku informacija, što i kako se točno dogodilo, ali koliko god se ulagalo i u senzore, elektroniku, u sustav nadzora, nikada neće biti idealno.

Sudjelovali ste u razgovorima oko raspolaganja vojnim objektima u Pločama. U kojem razdoblju će se ti objekti oživjeti i s kojom svrhom?

Obilazak objekata u Pločama (Photo:MORH)

Kada govorimo o objektima koji se nalaze na području Ploča i predaji lokalnoj samoupravi – od 14 lokacija mi zadržavamo samo 3 lokacije: to je vojarna “Neretva”, to je strateško skladište UbS-a, gdje su smještene morske mine, i onaj mali otočić ispred skladišta UbS-a “Tatinja”, koji je na neki način prirodna zaštita cijele te lokacije. Mi smo u proteklih 10-15 godina samo na području Ploča lokalnoj samoupravi predali 440 tisuća kvadratnih metara površine, što zemlje, što vojnih objekata. Sada je ostala ta vojarna – ona ima nekih 60-70 tisuća metara kvadratnih, i mi tu želimo razviti mornaričko-desantno pješaštvo. S obzirom na sve okolnosti, i iskustva koja smo imali iz Domovinskog rata, južni dio RH vrlo je uzak manevarski prostor. Zato je naša namjera, prije svega, imati jednu takvu postrojbu čija će zadaća biti provođenje mjera sustava obrane i odvraćanja potencijalnih ugroza u priobalju i na otocima. U ovom trenutku idemo sa satnijom, koja će na sebe vezati i pričuvu, i to razvrstanu pričuvu tipa A, kroz uvježbavanja i izvršavanja raznih zadaća, prije svega onih zadaća koje su vezane za mornaričko-desantno pješaštvo, ali i potporu civilnom stanovništvu.

O kojim rokovima se tu govori?

Ova postrojba bi trebala brojati nešto više od 150 ljudi kao djelatnog sastava. Mi bi do kraja godine završili projektnu dokumentaciju, da bi iduće godine krenuli s prvom fazom odnosno uređenjem smještajnog objekta i skladišnih kapaciteta za tu satniju. Paralelno s građevinskim uređenjem objekata do kraja 2018. ustrojili bi inicijalne elemente satnije MDP-a, zapovjedništvo i 1. vod. Dostizanje pune operativne sposobnosti ove postrojbe planiramo do kraja 2019. godine. Procjena je da bi trebalo uložiti u cijelu tu infrastrukturu nekih 12 milijuna kuna kako bi se osigurali uvjeti za život i rad djelatnika satnije. Na ovaj način stvorili bi se uvjeti i za moguće pružanje potpore u smještaju djelatnicima i drugih tijela državne uprave.

Definitivno jug obale ima malu stratešku dubinu, dakle tu govorimo o mogućem ubacivanju ljudstva s mora na obalu. Pri tome, ako do ičega dođe, njima treba podrška – ta podrška je opet s mora, a težište je na Obalnoj straži. Ne traži li to automatski flotu? Flotu s pravom, ozbiljnom vatrenom moći?

Naravno da traži. Zato i govorimo o raketnim topovnjačama, zato govorimo o izvanobalnom ophodnom višenamjenskom brodu, i na taj način o oživljavanju tradicionalne flote. Mi se nikad nismo odrekli tradicionalne flote. Kad sam rekao da je sada možda težište na Obalnoj straži – to je zato što je ona sad u fokusu svih tih događanja, na migracije i zaštite nacionalnih interesa u području ZERP-a. Pa ipak, sukladno mogućnostima,  ništa manje ne održavamo, ni sposobnosti koje se odnose na tradicionalnu mornaricu. Ovo što smo napravili s protubrodskim raketama – to je dio te priče. I svi drugi napori, koji idu za razvojem protuminskih sposobnosti ronitelja, ali i protuminskih sposobnosti s brodovima, i to je dio te priče o tradicionalnoj mornarici. Znači, ne zanemaruju se sposobnosti tradicionalne mornarice u odnosu na obalnu stražu. Tradicionalna mornarica se i dalje razvija, kako kroz modernizaciju radarskog sustava, tako i kroz modernizaciju i rekonstrukciju topovnjača, za izvršavanje pomorskih presretanja, s onim sposobnostima koje one imaju.

Spomenuli ste mogućnost međuresornog korištenja tih objekata u Pločama. Nedavno je potpisan ovaj Sporazum o zasnivanju studija za vojno pomorstvo, koji je isto zamišljen kao objedinjavanje obrazovanja pomorskih časnika za sve institucije. Čime će tu HRM doprinijeti, i što će HRM s tim studijem dobiti?

Obilazak TT zbora na SRC Jarun povodom ovogodišnejg Dana OS RH

HRM će dobiti najviše od svih – dobit će osposobljene stručne ljude, koji će moći preuzeti odgovorne dužnosti, zapovijedanje brodovima, zapovijedanje divizijunima i, na kraju krajeva, i mornaricom. Studij će trajati 5 godina. Nositelj ustrojavanja je Hrvatsko vojno učilište, ali zapovjedništvo HRM-a je vrlo aktivno sudjelovalo u cijeloj pripremi za uspostavljanje tog studija – od izrade nastavnih planova i programa do izrade kompetencija koje ti ljudi moraju imati u konačnici, kada završe studij. Tako da će HRM, odnosno, ti mladi ljudi kada budu dolazili u Mornaricu, biti na najvišoj razini osposobljenosti za izvršavanje svojih namjenskih zadaća. Naravno, studij nije namjenjen samo za potrebe HRM-a, već će se na njemu školovati mladi ljudi za potrebe Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture. Vjerojatno će i neki drugi prepoznati mogućnost da se uključe u takav studij, u dogledno vrijeme. Već ima upita i od strane zemalja u regiji, njihovih Mornarica, da bi se i oni uključili – s obzirom na to o kakvim sposobnostima se radi, i što mi u stvari u konačnici očekujemo od tog časnika kad završi ovu izobrazbu.

Svi objekti i infrastruktura, koja se nalazi u Lori, bit će na raspolaganju studentima – počevši od smještajnih kapaciteta, kabineta, amfiteatara, učionica i sportskih sadržaja. Mi smo isto tako uključeni i kroz ljetne kampove, u kojima se planira ukrcaj na naše bodove, obuka u jedrenju i veslanju, odnosno poznavanju tradicionalnih pomoračkih vještina. To je jedna zaokružena priča, gdje HRM sa svojim djelatnicima, kako kroz predavanja, tako i praktičnu obuku, vrlo aktivno u svemu tome sudjeluje.

Ministarstvo mora je obećalo dati na raspolaganje polaznicima brod “Kraljica mora“. No što je sa školskim brodom “Jadran”? Kakav je tu stav i vaš, kao HRM, pogotovo s obzirom na nedavno odustajanje tog broda od kružne ture po Jadranu, upravo zbog protesta hrvatske strane?

Sam “Jadran” izlazi iz mojih ingerencija, odnosno iz ingerencija Hrvatske ratne mornarice. Vi znate da je to pitanje sukcesije i tima koji je radio na cijelom tom projektu. Poznato vam je da se poduzimaju određene aktivnosti kako bi taj brod se u konačnici i vratio Republici Hrvatskoj, jer je vezan za našu tradiciju, matična luka mu je bila ovdje u Splitu. Poznate su nam okolnosti kako je došlo da je taj brod zadržan u Crnoj Gori. Takav brod nam definitivno treba u sklopu provedbe ovog vojnog studija pomorstva i brodogradnje, jer na takvom brodu se stječu zaista one temeljne mornarske sposobnosti. Naime, bez poznavanja temeljnih mornarskih vještina, nema pravog mornara.

Njegovo mjesto u Lori se znalo. Je li slobodno da ponovno prihvati „Jadran“?

Složit ćete sa mnom – posve je nevažno gdje je nekad bilo mjesto veza „Jadrana“. A za svaki brod kojim bi povećali flotu HRM-a zasigurno će se naći odgovarajuće mjesto!

Usvojen je obrambeni proračun za 2017. godinu. U programu „Opremanje, modernizacija i izgradnja“ (stavka 2504) za modernizaciju radarskog sustava Enhanced Peregrine planirano je 380.000,00 kn (stavka K545047, strateški projekt „Modernizacija radarskog sustava Enhanced Peregrine“). Ta i takva odluka očito ukazuje da se epopeja o radarima namijenjenih motrenju dalekog hrvatskog mora, koja je počela 1998. godine, nastavlja i u 2017. godini.

Prije 18 godina kupljena su četiri radara Enhanced Peregrine, uz prethodno znane indikacije o vjerojatno „pokvarenoj“ robi. To je tada nabavljeno na otvorenom tržištu, na kojemu su se nudili „svježi“ i kvalitetniji radari po sličnim cijenama. Na Visu 2004. godine već prvi instalirani radar Enhanced Peregrine zaudara na „kvarljivu“ robu – nepouzdanu i nefunkcionalnu, što se ponavljalo i na preostalim radarima na Lastovu, Mljetu i Dugom Otoku. Sve do 2009. godine kupac (MORH) pokušavao je reklamirati neispravnu robu kod proizvođača radara, tvrtke Metric Systems Corporation, no bezuspješno.

U razdoblju nakon 2009. godine ti radari postaju sve kvarljiviji, ostavljeni uz obalu u vlazi i morskom aerosolu. Redaju se pokušaji popravka, slijede zamisli o otpisu tih radara u otpad, te se na kraju rađa ideja o njihovoj modernizaciji. MORH je raspisao pozivni natječaj dvjema tvrtkama – poznatim proizvođačima radara, no opet bezuspješno. Moćni proizvođači nisu odgovorili na te pozive, pa onda nije ni čudilo da je 2015. u tu svrhu ukupno potrošeno tek smiješnih 750 kuna, da bi tijekom 2016. prvo bilo planirano 2 milijuna i 60 tisuća kuna – što je rebalansom s kraja studenog 2016. svedeno na opet smiješnih 2.080 proračunskih kuna. Pri kraju Peregrinove epopeje, slijede posljednji trzaji kupca, uvrštavajući u Obrambeni proračun RH za 2017. godinu „veliki novac“ u iznosu od 380.000 kn za modernizaciju radara Enhanced Peregrine !?

Kako bi tijek te žalosne priče bio jasniji, nužno je detaljnije ispričati i život radara Falcon, „starije braće“ Enhanced Peregrina, te shvatiti težinu propusta učinjenog njihovom nabavom 1998. godine.

Trnoviti putevi obalnih radara FALCON

Razvoj obalnog motrilačkog 2D radara Falcon počeo je prije tredesetpet godina. U poduzeću „ITT Gilfillan – California“ ponikla je zamisao o razvoju obalnog radarskog sustava za motrenje zračnih ciljeva u volumenu prostora iznad same morske površine (Gap Filler), koji ne pokrivaju moćni radarski sustavi (radari FPS-117) za otkrivanje zračnih ciljeva na velikim visinama i enormnim udaljenostima. Ta tvrtka je odlučila 1981. godine razviti takav radar posebno za izvoz, i to na temelju njihovih dugogodišnjih iskustava stečenih razvojem i proizvodnjom mnogih radarskih i drugih elektroničkih sustava za američke Oružane snage. U taj radar su ugrađene, tada, suvremene radarske tehnologije i tehnike. Njihov marketing je predviđao veliku potražnju za takvim razmjerno efikasnim radarima obalnog motrenja, koji bi bili posebice prihvatljivi manjim primorskim zemljama zbog relativno niske cijene.

Tijekom 1982. godine napravljen je prototip radarskog sustava Falcon, koji je potom podvrgnut laboratorijskim ispitivanjima i dotjerivanjima, te funkcionalnim provjerama na kalifornijskoj obali. Već tada je počela i marketinška obrada svjetskog tržišta s reprezentativnim prikazima tehničkih značajki i operativnih svojstava radarskog sustava Falcon, te uspješno sklapanje kupoprodajnih ugovora u više zemalja diljem svijeta, od Dalekog istoka preko sredozemnih zemalja do Srednje Amerike, nakon čega je počela serijska proizvodnja Falcona. S obzirom da se nije planiralo radarima Falcon opremati i američku vojsku, nisu provedena dugotrajna operativna ispitivanja u stvarnim uvjetima prirodnog okoliša i elektromagnetskih interferencija (nenamjernih i namjernih). Preskočivši to razdoblje operativnih ispitivanja, prvi serijski proizvedeni Falconi mogli su biti isporučeni kupcima već tijekom 1986. godine.

Bivša JRM kupila obalne radare upitne kvalitete

Bivša JRM kupila je tada tri radara Falcon, s namjerom instaliranja na Visu, Lastovu i Dugom Otoku. Tvornička ispitivanja (Factory Acceptance Test – FAT) prvog Falcona najavljena su kupcu za prosinac 1986. godine. Stručnjaci iz Hrvatske obavljali su ta ispitivanja. Taj prvi Falcon JRM-a, koji je bio pripremljen za primopredajna FAT ispitivanja u tvornici ITT Gilfillan, doživio je fijasko. Već nakon prvog dana FAT-a, odgovorne osobe tvrtke ITT-a odustale su od daljnjih provjera te tražile odgodu za nekoliko mjeseci. Tek nakon pola godine obavljena su uspješno FAT ispitivanja na sva tri radara.

Takvo nesigurno i nepouzdano funkcioniranje Falcona tijekom FAT-a potaklo je stručnjake „Mornaričkog elektronskog zavoda – Split“ (MEZ) da isporučene radare, prije ugradnje na vozila, provizorno instaliraju u halama Zavoda te da ih aktiviraju s najtežim radnim režimom, dan-noć više mjeseci tijekom garantnog roka 1988. godine. Rezultati takvih ispitivanja bili su porazni, događao se kvar za kvarom. Ugovorom deklarirano srednje vrijeme između kvarova (MTBF) od 750 sati spalo je na svega oko 70 sati.

Slično se događalo i nakon ugradnje prve skupine isporučenih radara na položajima u zemljama drugih kupaca. Oduševljenja sa specificiranim značajkama radarskog sustava Falcon počela su se „hladiti“, jer se i tamo pouzdanost smanjila s deklariranih 750 sati na svega stotinjak sati. Očito su ti radari bili prerano predani u operativnu uporabu, što dokazuje ne samo učestalost kvarova već i vrste nekih kvarova, pa i neke bitne funkcionalne neispravnosti.

To je dokazano i tijekom prvog  ispitivanja (Site Acceptance Test – SAT, svibanj 1989.) JRM-ovog Falcona, ugrađenog u vozila, na poziciji Vidova Gora – Brač. Rezultati su i tu također bili porazni: a) MIG-21 u letu na visini 50-100 m iznad morske površine detektiran je tek na daljini 50 km umjesto deklariranih 100 km, b) MIG-21 prelijeće otok Vis, a radar Peregrine, u MTI režimu (brisanje odraza od nepokretnih objekata), briše odraz Visa, no istodobno nestaje i odraz MIG-a. I ovaj put stručnjaci proizvođača radara vraćaju se kući neobavljena posla, tražeći odgodu SAT-a za 6 mjeseci. Drugi SAT (listopad 1989.) prošao je zadovoljavajuće, no ostao je duboki trag nepovjerenja u pouzdanost tih radara. Bitno je napomenuti da su u timovima za FAT i SAT proizvođača ITT Gilfillan-a zastupali inženjeri hardveristi i softveristi koji su radili na razvoju i konstrukciji radara Falcon!

„Karijera“ radarskih sustava Falcon u rukama JRM završila je 1991. godine, kada su ti sustavi odvezeni u Crnu Goru, gdje je onaj instaliran u vozilima postavljen na poluotoku Luštica, vrh Obosnik (582 m), a preostala dva vjerojatno još uvijek u sanducima leže po nekim skladištima. Prema objavljenim podacima u otvorenoj literaturi, do 1988. godine je poduzeće ITT Gilfillan proizvelo i isporučilo kupcima u pet zemalja oko 50 radara Falcon, te je potom i zatvorilo proizvodnu traku za tu opremu (Norman Friedman „World Naval Weapons Systems 1991/92“).

Metric System Corporation nudi MORH-u radare Peregrine

Nešto kasnije, tvrtka Metric Systems Corporation s Floride pojavljuje se 1993. godine na tržištu s promidžbenim prospektom za obalni motrilački radar Falcon II, u kojemu se najavljuje da će oni proizvoditi taj radar na temelju odobrene licence od poduzeća ITT Gilfillan. Deklarirana tehnička specifikacija parametara i funkcionalna svojstva radara Falcon II identična su izvornom Falcon-u. To je bilo iznenađenje na tržištu, nakon što je zatvorena proizvodna linija radara Falcon zbog ekonomskih i tehničkih neuspjeha.

Sljedeće, još veće, iznenađenje događa se u svibnju 1998. godine, kada su u posjet MORH-u došli predstavnici tvrtke Metric Systems Corporation s ponudom za prodaju četiri radara a’la Falcon II, ali pod imenom Peregrine. U prosincu 1998. godine odlučeno je da MORH nabavi 4 radara Enhanced Peregrine (ukinut je embargo, vraćena frekvencijska agilnost i dodana nazivu riječ Enhanced).

Autor ovog teksta bio je frapiran takvim tijekom neshvatljivih događanja, budući je priličan broj zaposlenika u MORH-u i HRM-u bio upoznat s problemima JRM-ovih radara Falcon. Na temelju loših iskustava s ta tri Falcona, trebao je slijediti logičan zaključak da radari Enhanced Peregrine neće biti ništa bolji od „starije braće“, budući će se proizvoditi po istoj tehničkoj dokumentaciji te uz tek priučeni proizvodni kadar, bez sudjelovanja hardverskih i softverskih autora i konstruktora radara Falcon!?

Ostvarenje tmurnih prognoza o kvarljivim Peregrinima

Realizacija takvih tmurnih prognoza započela je već nakon prve ugradnje radara Enhanced Peregrine na Visu 2004. godine, a potom i preostala tri radara na Lastovu, Mljetu i Dugom Otoku. Peregrini su naslijedili osobine „starije braće“, doživljavajući fijasko na novim lokacijama. Kvarovi se redaju jedan za drugim, radari su nepouzdani i nefunkcionalni. Za te radarske sustave počelo je razdoblje životarenja i obmanjivanja. Sve do 2009. godine MORH je pokušavao udobrovoljiti proizvođače radara, odnosno njihove nove vlasnike, Finmeccanica Group – Selex S.I., kako bi riješili probleme i doveli radare u funkcionalno ispravno stanje u skladu s ugovorenim specifikacijama.

Stručnjaci tvrtke Selex S.I. obavili su 20. svibnja 2009. godine pregled radara Enhanced Peregrine na Visu, nakon čega su MORH-u dostavili slijedeće priopćenje: „Tvrtka Selex S.I. je, nakon duge i pomne analize stanja, procijenila vlastitu tehničku nespremnost za obavljanje servisiranja postojećih radarskih sustava (Peregrine), kao i ekonomsku neisplativost takve intervencije“.

Nakon tako decidirane ocjene, glasnogovornici MORH-a i dalje u službenim izjavama sugeriraju kako ti radari ipak mogu nešto vidjeti, prvo 60%, pa onda 20 d0 30 posto. To su bile površne i neodgovorne izjave, jer je upitno o kojem se deklariranom parametru radi, odnosno na koju se referentnu vrijednost odnose ti postoci. Slijedi petogodišnje razdoblje nečinjenja, tijekom kojega radari Enhanced Peregrine nastavljaju sunovrat u veću nepouzdanost i postaju sve neupotrebljivija roba.

Generali očitali lekcije promašenom projektu

Napokon, 01. listopada 2014. na sjednici saborskog Odbora za obranu otvaraju se „karte“ i temeljitije se analizira Peregrinova epopeja. Tema sjednice je bila odluka MORH-a da se kreće u osposobljavanje i modernizaciju radara Enhanced Peregrine

Zamjenica ministra obrane Višnja Tafra podsjetila je na tijek procesa nabave i pokušaja uvođenja u operativnu uporabu četiri radara Enhanced Peregrine. Problemi u njihovoj uporabi pojavljuju se od samog početka, a do 2007. godine uspjelo se osposobiti i staviti u punu uporabu u OS RH samo radar na Visu. Ostala 3 radara neprestano imaju problema u funkcioniranju, pa danas radar na Lastovu uopće više ne radi, dok ostala tri (uključujući i onaj na Visu) funkcioniraju vrlo ograničeno. Na temelju razgovora sa zapovjednikom HRM-a, Tafra je pred članove Odbora za obranu iznijela podatak da su, ovisno od dana do dana, radari funkcionirali na oko 60% svoje iskoristivosti, s čestim kvarovima. Na temelju pronađenih dokumenata u Ministarstvu obrane, zaključak je da je u cijeli projekt hrvatska strana ušla potpuno nepripremljeno, kao i to da nije imala definirane taktičko-tehničke zahtjeve koje sam radar mora zadovoljiti u trenutku kada se uvodi u uporabu.

Na toj sjednici, član Saborskog odbora za obranu, bivši načelnik Glavnog stožera OS RH, general Petar Stipetić, s jedne strane je pozdravio MORH-ovu odluku o modernizaciji radara, ali se nije složio s popravkom postojećih, već zagovara nabavu novih, te je nastavio:

„Tko je mogao u ovoj državi baciti 170 milijuna kuna u vjetar i da zato ne odgovara? Zašto se proizvođaču platila kompletna cijena ako nije završio posao? Zašto se to pitanje ne postavi? (…) Podržat ću svaku odluku da se odabere kvalitetan radarski sustav, da ga se plati – ako treba – ponovno od nule pa do kraja, ali da on bude funkcionalan. A igre s kojekakvim mešetarima mi se ne sviđaju. I drugo – dobrim dijelom i mi smo sami pridonijeli tome da ovi radari nisu na vrijeme stavljeni u funkciju. Koliko se otezalo s deminiranjem prostora zato što je vojsci bilo zabranjeno da razminira dio prostora gdje su bili bivši radari i štićeni minama? Koliko se vremena utrošilo da se izgrade prilazni putovi da bi se instalacije mogle dovesti na određene punktove koji su bili odabrani? To su sve problemi i normalno – kad se to oteglo 5-6 godina ili 10 godina da onda je i propala firma koja je to radila i došli smo u ovakvu situaciju. Podržat ću odluku da se sustav kupi, ali nek se kupi novi sustav, a da se ne krpe stari otpadi“.

Nedugo nakon te sjednice saborskog Odbora za obranu, održana je u MORH-u 10. prosinca 2014. godine prezentacija javnih nabava u obrani tijekom 2014. i 2015. godine, na kojoj se među ostalim opet raspravljalo i o radarima Enhanced Peregrine, uz nazočnost tadašnjeg ministra obrane Ane Kotromanovića i načelnika Glavnog stožera OS RH generala Drage Lovrića. Tijekom tog dijela prezentacije i rasprave o radarima, general Drago Lovrić je naglasio da su sustavi Enhanced Peregrini akvizicijski radari te je ujedno prisutne i upozorio:

„Ni jedan radar civilni ne može navoditi avione, ni jedan radar civilni ne može navoditi brodove, ni jedan radar civilni ne može navoditi rakete na određene ciljeve na moru. Nama su potrebni akvizicijski radari. Ti akvizicijski radari (Enhanced Peregine, op.a.), koji su tada kupljeni i plaćeni unaprijed, nikada nisu proradili, nikada nisu stavljeni u funkciju“.

Stroge izjave generala ne utječu na MORH-ova stajališta

Unatoč takvim jasnim i strogim izjavama eminentnih generala Oružanih snaga RH, epopeja se nastavlja. Ministarstvo obrane objavilo je 16. prosinca 2014. godine natječaj za iznalaženje pružatelja usluga osposobljavanja i modernizacije radarskog sustava Enhanced Peregrine. Uvjeti modernizacije priloženi u tender dokumentaciji vrlo su zahtjevni i neobično ambiciozni. Takvi prohtjevi bili bi prikladni pri projektiranju novih radarskih sustava na temelju suvremenih radarskih tehnologija, no ne za stare radare proizvedene prije 15 godina i razvijene prije 35 godina. U pregovaračkom postupku s elementima objave, MORH je pozvao tvrtke EXELIS Inc. iz Sjedinjenih Američkih Država i SELEX S.p.A. iz Italije da dostave inicijalnu ponudu s cijenom. No obje ove tvrtke nisu dostavile svoje ponude sve do isteka roka. Godinu dana nakon raspisivanja tog natječaja, 01. prosinca 2015. godine MORH donosi je odluku o poništenju natječaja.

Opet promašaj, no MORH ipak ne odustaje od pokušaja osposobljavanja radara na Mljetu, Lastovu, Visu i Dugom otoku, te najavljuje 2016. godine pokretanje novog natječaja za modernizaciju radara. Očito slijede nastavci Peregrinove epopeje koja će vjerojatno imati tragičan završetak namučenih Enhanced Peregrina.

Trakavica „Peregrini“ kontraproduktivna za nacionalnu sigurnost

Takvo razvlačenje trakavice s Peregrinima postaje kontraproduktivno za nacionalnu sigurnost na hrvatskom moru. U lipnju 2011. godine talijanski borbeni zrakoplov F-16 doletio je iz nepoznatog smjera, nenajavljen, do hrvatske obale, te je bio prvi put detektiran i identificiran tek na visini 500 m iznad Dugog Otoka. Dakle, već više od pet godina srednji dio ZERP-a očito nije nadziran, i to od površine mora do visine oko 100 m, jer radari Enhanced Peregrine – Gap Filleri od tada do danas nisu bili operativni, a ostali civilni, obalni radari nemaju adekvatne sposobnosti detekcije i praćenja malih, dalekih i brzih zračnih objekata.

Analizirajući mogućnosti prilaza malih zrakoplova od talijanske do hrvatske obale, skrivenih od „pogleda“ radara FPS-117 na Učki i Pelješcu, ustanovljeno je da se kružnice radarskih obzora s tih položaja ne dodiruju, već da su udaljene najmanje oko 100 km na površini mora, a na visini 100 m oko 35 km uz hrvatsku obalu. Tako otkriven „tunel“ širi se prema talijanskoj obali, pa je na vanjskoj granici ZERP-a već širok oko 250 km na morskoj površini i 120 km na visini 100 m.

S obzirom da nije na vidiku oporavak i izlječenje radarske mreže „More“, a s druge strane, s obzirom na rastući trend ratnih zbivanja na Bliskom istoku te brzinu širenja strahota masovnih ubijanja, rušenja i egzodusa tisuća izbjeglica te porast terorističkih aktivnosti diljem Europe, neophodno je poduzimanje urgentnih aktivnosti nadzora i zaštite sigurnosti na hrvatskom moru, od obale do vanjske granice ZERP-a. Prioritetno je obnoviti radarsku mrežu „More“ novim akvizicijskim radarima vojne namjene, prvo na Visu kojim bi se „srušio tunel“ na srednjem dijelu Jadrana. Potom bi trebalo i na ostalim položajima ugraditi postupno još 3-5 novih radara.

Aktiviranjem moćne mreže „More“ uspostavio bi se potpuni nadzor morske površine do vanjske granice ZERP-a i niskog zračnog prostora do zapadnih obala Jadranskog mora. S nekoliko desetaka milijuna eura (a ne stotina milijuna) znatno čvršće bi se zatvorila „vrata” ZERP-a“. Takav umreženi sustav kontinuiranog nadzora treba što ranije i što dalje od obale otkriti nedobronamjerne uljeze, te onemogućiti njihova kriminalna djelovanja i/ili asimetrične napade na plovne i obalne objekte. Izgradnjom nove mreže „More“ s novim i suvremenijim radarima završila bi Peregrinova epopeja, te bi onemoćali Enhanced Peregrine napokon mogli u zasluženo umirovljenje.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Nakon punih godinu dana od raspisivanja natječaja za osposobljavanje i modernizaciju radarskog sustava „Enhanced Peregrine“ (4 radara, uključujući komunikacijske linkove, radne stanice za grafički prikaz slike i daljinsko upravljanje radarima), 01. prosinca ove godine donesena je odluka o poništenju tog natječaja. U pregovaračkom postupku s elementima objave MORH je pozvao tvrtke EXELIS Inc. iz Sjedinjenih Američkih Države i SELEX S.p.A. iz Italije da dostave inicijalnu ponudu s cijenom. No obje ove tvrtke nisu dostavile svoje ponude sve do isteka roka, zbog čega je došlo do poništenja natječaja. MORH ipak ne odustaje od pokušaja osposobljavanja radara na Mljetu, Lastovu, Visu i Dugom otoku, te najavljuje pokretanje novog natječaja „u skladu s važećim Planom nabave“. Kako je još uvijek na snazi Plan nabave u 2015. godini, pretpostavka je da bi novi natječaj mogao biti raspisan u narednih dvadesetak dana.

Inače, predstavnici EXELIS-a u travnju ove godine nastupili su na sajmu vojne opreme ASDA 2015 u Splitu, te se ondje zadržali i u kraćem razgovoru s ministrom obrane Kotromanovićem.

Još u prosincu prošle godine, prilikom objavljivanja natječaja, prognozirali smo da je „onaj tko uspije na traženi način osposobiti ukleti radarski sustav momentalno zaslužio Nobelovu nagradu“. Natječajem je bio obuhvaćen vrlo širok spektar zahtjeva koji su u konačnici trebali rezultirati stavljanjem 4 radarska sustava u potpunu funkciju. MORH je za taj posao namijenio 80 milijuna kuna (obračunato bez PDV-a), što također nije bio predobar mamac potencijalnim ponuđačima.

Umirovljeni general Petar Stipetić na sjednici saborskog Odbora za obranu, na kojoj se tražilo mišljenje o natječaju za modernizaciju Enhanced Peregrinea zalagao se da se sa tim rezerviranim novčanim sredstvima kupe novi radari, umjesto što se krpaju stari. I naš autor Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, smatrao je da je brže, kvalitetnije i pouzdanije nabaviti dva suvremena obalna radara nekog od renomiranih svjetskih proizvođača. Upitno je i koliko su postojeći radari popravljivi, budući da ih je tijekom godina provedenih uglavnom u neradnome stanju nagrizao zub vremena, možda i više nego da su radili (te bili održavani) u normalnim okvirima.

Što je od ova tri faktora (zahtjevi, cijena, postojeće stanje) presudilo da nema zainteresiranih za osposobljavanje i modernizaciju ovog, za Hrvatsku fantomskog radarskog sustav, trenutno nije poznato. Vjerojatno će se nešto više moći iščitati iz teksta novog natječaja, ako on uopće bude raspisan u neko skorije vrijeme.

Protubrodska raketa RBS-15B, lansirana 14. svibnja 2015. s Dugog Otoka iz mobilnog obalnog lansera (MOL), pogodila je plutajuću metu na udaljenosti od oko 25 kilometara. Nakon tog uspjeha, predstavnici MORH-a izjavili su da Hrvatska ratna mornarica treba zadržati sposobnost protubrodskog raketnog sustava RBS-15 kao sredstva odvraćanja od agresivnih ugroza na moru. U tu svrhu, narednih nekoliko godina obnovit će se i unaprijediti protubodske rakete RBS-15B, a prema Dugoročnom planu razvoja OS RH 2020. godine planirana je nabava novog protubrodskog raketnog sustava. Prema tome, može se ustvrditi da već sada više desetaka protubrodskih raketa RBS-15B, s kojima raspolaže HRM, predstavljaju moćno sredstvo obrane hrvatskog mora i obale. Eventualni agresor će se vrlo oprezno približavati našoj obali, respektirajući i strepeći od udara protubrodskih raketa koje bi, možda, mogle biti lansirane prema njegovim brodovima s nekog položaja na obali ili, pak, s neke od još aktivnih raketnih topovnjača, iz zaklona nekog od brojnih otoka.

Mala HRM može spriječiti agresora s otvorenog mora

HRM je mala priobalna mornarica koja nema nikakvih posebnih, politički orijentiranih zadaća izuzev pokazivanja snažne volje svih Hrvata da brane svoju domovinu. Nacionalna obrana primarni je zadatak HRM-a, i izrazito je litoralna s obzirom na geografsku konfiguraciju i položaj hrvatske obale u uskom Jadranskom moru. Optimalne obrambene snage HRM-a trebale bi osiguravati obavljanje temeljnih zadaća: zaštitu teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske i cjeloviti pomorski nadzor, a u kriznim razdobljima efikasnu obranu hrvatskog priobalja te odbijanje napada s otvorenog mora i zaštitu pomorskih komunikacija. Pri tome, moguće kategorije napadača na hrvatsko priobalje i obalu su: (1) snažne pomorske snage koje napadaju s otvorenog mora, (2) manje pomorske snage priobalnih zemalja mediteranskog bazena, te (3) sporadične, nesimetrične – terorističke ugroze.

Iz hrvatskog Jadrana protjerani VPBR-31

Pomorske sile agresivnih namjera, u načelu, pristupaju i analiziraju litoralno ratovanje s otvorenog mora, pa za njih pojam „litoralne operacije” znači suprotstavljanje obrambenim djelovanjima i opasnostima na koje bi mogla naići njihova vojna sila koja napada s mora prema kopnu. Agresor koji pokušava projicirati silu s mora prema hrvatskom priobalju i obali vjerojatno će se pribojavati iznenadnih prepreka na tom putu, koje bi mogle otežati, usporiti ili onemogućiti napredovanje prema kopnu. Za potpuni uspjeh, agresor bi morao prvo uspostaviti pomorski nadzor u njegovu operativnom području, što podrazumijeva nadzor podmorja, morske površine i zraka. Operativno područje najčešće uključuje, uz otoke, i priobalni kopneni pojas, jer je kopno konačni i glavni cilj napada. Takvom agresoru trebalo bi se suprotstaviti prvenstveno sprečavanjem pomorskog nadzora, odnosno onemogućavanjem dohvata obalnih raketnih sustava, obalnih snaga i zrakoplovnih snaga smještenih na obali.

Kako optimalno iskoristiti i ustrojiti sada raspoložive snage na moru, kopnu i u zraku, da bi one i u današnjem stanju uspješno štitile te obranile hrvatsko more, otoke i obalu?

Pokretljivost i raznolikost priobalne obrane uz povremene obrambene operacije iscrpljivat će agresivni duh napadača i odvraćati ga od namjeravanog napada. Pri tome će se pomorske obrambene snage često povlačiti u zaštićene unutrašnje vode, što će dodatno komplicirati pokušaje napada agresora. To poznato okruženje pruža obrambenim snagama, u kojemu one inače stalno borave i vježbaju, prednost i zaštitu u odnosu na snage neprijatelja koje prilaze njima nepoznatim područjima. U takvim okolnostima obrambene snage RH mogu uspostaviti pouzdanu logističku organizaciju koja se temelji na lokalnoj potpori i korištenju civilne infrastrukture, što osigurava znatnu prednost u usporedbi s agresorom na otvorenom moru. Pomorske obrambene snage pokrivene su i zaštitnim “kišobranom” obalne obrane i zrakoplovstva. Obalne kopnene snage ustrojene su i obučene za djelovanja u unutrašnjem lokalnom moru. Njihova oprema, senzori i oružja trebaju biti posebno prilagođeni za djelovanje u takvom okruženju, pri čemu geografske specifičnosti hrvatske obale i otoka znatno doprinose povećanju efikasnosti tih sustava.

Hrvatski otoci – prvi sloj obrane suvereniteta i integriteta RH

Hrvatski otočni arhipelag, razvučen paralelno ispred većeg dijela obale, predstavlja obrambeni “zid” kakvog se rijetko susreće uzduž obala diljem svijeta. U svezi tog “zida”, zanimljiva je izjava skupine američkih stručnjaka, koja je prije više godina boravila na vrhovima nekih otoka. Bili su oduševljeni ljepotom naše obale, ali potom i vojnim potencijalom naših otoka, rekavši pri tom autoru ovog teksta: ”Ovo su vaši nosači aviona, razarači i fregate koje je nemoguće potopiti”. Prema ocjenama nekih europskih vojnih stručnjaka, obrambene snage priobalne zemlje s tako razvedenom obalom mogle bi se uspješno suprotstaviti i peterostruko moćnijem agresoru s otvorenog mora, uz pretpostavku primjene i uporabe svih prije opisanih prednosti.

Radar SNAR-10 na gusjeničaru

Zar to nije dokazano i tijekom Domovinskog rata u Splitskom i Bračkom kanalu? Tada su hrvatski momci sa Šolte i Brača uz pomoć otpisanih i onesposobljenih topova 85 mm i 88 mm, koje su prethodno regenerirali, i uz pomoć otpisanog mobilnog radara za potporu topničkim bitnicama, na gusjeničaru, SNAR-10, kojega je popravila skupina MEZ-ovaca (bivši Mornarički elektronski zavod, sada PCE), preciznim pogocima prisilili znatno jačeg protivnika – ratne brodove bivše JRM: veliki patrolni brod VPBR-31, raketnu topovnjaču, raketne čamce i patrolne čamce, na povlačenje iz Splitskog kanala 15. studenoga 1991. godine.

I sadašnje snage RH na moru i obali trebale bi utjecati na potencijalne agresore, odvraćajući ih od namjera i svakog pokušaja povrede suvereniteta Republike Hrvatske. Bez obzira na članstvo Hrvatske u NATO savezu, takve snage će morati same, u većini kriznih situacija, organizirati obranu, posebice u početnoj fazi sukoba, pa čak i ukoliko napada znatno moćniji agresor, što također treba biti jedna od početnih pretpostavki ustrojavanja optimalnih snaga HRM-a.

Stvoriti optimalne obrambene snage iz niza raspoloživih “mini” resursa

S obzirom na skromne financijske mogućnosti Republike Hrvatske sada i u skoroj budućnosti, trebalo bi “skrojiti” i prilagoditi borbene sustave, njihov ustroj i raspored u skladu s okruženjima operativnih djelovanja. Oslanjajući se na razvedenu hrvatsku obalu, trebalo bi težiti opremanju naših pomorskih snaga manjim plovnim jedinicama, relativno malog doplova i velike brzine, koje su znatno jeftinije od velikih brodova, ali što ne znači i da su razmjerno manje moćne i manje sofisticirane. Kako plovne snage ne mogu same osigurati zaštitu i obranu hrvatskog mora i obale, to uz njih na isti način treba razmatrati sve ostale elemente obrambenih snaga: obalne kopnene snage, obalne raketne i topničke bitnice, mornaričko zrakoplovstvo, sustave obalnih senzora za daleko i blisko motrenje objekata na morskoj površini i u zraku, te senzora za podvodno motrenje. Sve to, naravno, mora uvezivati digitalni komunikacijski sustav nacionalne kriptacije, velike propusnosti i široke rasprostranjenosti.

Niz raketnih bitnica na hrvatskoj obali Jadrana

Zahvaljujući hrabrosti i entuzijazmu te sposobnosti i marljivosti kadrovskih potencijala HRM-a, RH danas raspolaže vrlo moćnim sustavom raketa RBS-15B, uz pomoć kojega je moguće uspostaviti čvrstu stratešku “ogradu” uzduž vanjske granice hrvatskog ZERP-a, od Savudrije do Rta Oštro. Tim sustavom Hrvatska ratna mornarica može odvratiti ili spriječiti agresora od osvajačkih namjera hrvatskog teritorija, i to daleko na otvorenom moru, no uz pretpostavku izbora optimalnih platformi s kojih bi se lansirale rakete RBS-15. Je li to okretna i brza mala plovna jedinica koja djeluje iz međuotočnog područja, iznenada po mjestu i vremenu, ili je to možda troma i skupa fregata koja djeluje s otvorenog mora, koja je vrlo ranjiva i zamjetljiva na radarima agresora, ili je to pokretni obalni lanser (MOL) koji djeluje s vanjskih otoka i obale, s bilo kojeg – ne posebno uređenog, položaja – na bilo kojoj visini, nezamjetljiv vizualnom i radarskom motrenju s mora i zraka?

Dužobalni niz MOL-ova stvara “ogradu” uzduž granice ZERP-a

Niz mobilnih obalnih lansera postavljenih uzduž spojne crte isturenijih položaja na vanjskim hrvatskim otocima te na krajnjem južnom i krajnjem sjevernom dijelu obale omogućio bi lansiranje raketa RBS-15B prema površinskim ciljevima, koji bi pokušali agresivno djelovati prema našoj obali, “preskačući ogradu” ZERP-a na bilo kojem mjestu od sjevera do juga. Takav komplementarni pristup s moćnim oružjem na obalnim bitnicama predstavlja znatnu i razmjerno jeftinu pomoć obrambenim pomorskim snagama.

Vrijeme je pregazilo fiksne bitnice obalnog topništva

Postavljanje i operativna uporaba tog niza raketnih bitnica relativno je jednostavna, te je strateški i taktički pokretna. Naime, te bitnice nisu fiksni ciljevi, ka što su to nekada bile ukopane topničke bitnice definiranih koordinata. Agresor koji je već ranije informiran o mogućem postojanju niza raketnih bitnica uzduž naše obale pokušat će ih otkriti i uništiti, pretražujući beskrajno mnoštvo sumnjivih položaja, od morske obale do vrhova dužobalnih planina. Ukoliko se takvo pretraživanje obavlja, primjerice, radarom (visine 20 m) na fregati agresora sa sigurne udaljenosti (oko 80 km) uz “ogradu” ZERP-a, neće biti otkriven ni jedan MOL, jer su njihovi relativno mali odrazi “utopljeni” u bliski okoliš. I ograničeni radarski horizont s jarbola te fregate onemogućuje detekciju svega na obali i otocima te oko njih, što je na visinama manjim od 225 m iznad morske površine. U takvom odnosu pozicija pomorskih snaga agresora na otvorenom moru s jedne strane, te “nevidljivih” bitnica raketnog sustava RBS-15B na obali s druge, očita je nadmoć i zanemariva ranjivost obrambenih snaga, naspram visokog stupnja ranjivosti i izrazite zamjetljivosti skupih i velikih ratnih brodova agresora.

Osam raketnih bitnica RBS-15 može efikasno braniti vanjsku granicu hrvatskog ZERP-a od krajnjeg sjevera do južnog ruba, koje su međusobno udaljene oko 100 km. Takav načelni raspored MOL-ova pruža mogućnost istodobnog lansiranja raketa s najmanje dvije susjedne bitnice na isti cilj na bilo kojem dijelu ZERP-a. Raketne bitnice ne mogu djelovati samostalno, već u sklopu združenih obrambenih aktivnosti ostalih snaga i uz pomoć obalnih radarskih sustava Enhanced Peregrine koji su sposobni otkriti i identificirati neprijateljske brodove. Strukturno modularan nacionalni sustav zapovjedanja i nadzora (C² – Command and Control), mora biti u stanju kontinuirano primati podatke iz radara te informacije iz drugih izvora i u stanju aktivnih mjera elektroničkog ratovanja, ne bi li osigurao optimalno provođenje procesa odlučivanja o odgovorima na prepoznate ugroze, pa i one koje bi Hrvatskoj mogle prijetiti s mora.

Virtualne raketne baze kao temelj dinamičke obrane

Radari Peregrine, s položaja na visinama oko 600 metara, ostvaruju radarski horizont oko 100 km, što im omogućuje otkrivanje i praćenje malih plovnih i zračnih objekata na daljinama do 100 km i visinama do 3000 m. Budući da na hrvatskim planinama uzduž obale i na otocima postoji niz pogodnih radarskih položaja, obrambene snage RH imaju prednost nadzora nad područjem vanjske granice ZERP-a. To omogućuje lansiranje raketa RBS-15 prema detektiranim brodovima koji se usude krenuti prema našoj obali, a da oni svojim radarima nisu mogli prethodno otkriti aktivnosti naših obrambenih snaga. Raketne bitnice i radare Peregrine trebalo bi povezati u četiri načelne skupine, tzv. virtualne raketne baze. Svaka bi takva “virtualna baza” mogla dinamički obuhvaćati po jedan radar i dvije bitnice, koji su geografski bliski.

Primjerice, južna “raketna baza br.1” uključivala bi “raketnu bitnicu br.1” negdje u području Konavala i “raketnu bitnicu br.2” možda na Mljetu, te radar Peregrine na Ilijinom brdu, iznad Konavala na visini oko 600-700 metara. U sastavu “raketne baze br.2” bile bi, recimo, “raketna bitnica br.3” na Lastovu i “raketna bitnica br.4” na Visu te radar Peregrine na Visu, itd. Radari Peregrine imaju ugrađena dva izlaza podataka prema operativnim centrima i pet izlaza predviđenih za dostavu podataka, o opasnim ciljevima koje treba gađati, prema topničkim ili raketnim bitnicama.

Za razliku od neuočljivih MOL-ova, radari Peregrine su, ili će biti, na geografski više definiranim položajima, koje se može gađati bombama ili raketama s GPS-om, a njihova radarska zračenja bit će jasno izraženi mamci za proturadarske rakete (Anti Radiation Missile – ARM). S obzirom na tako izraženu ranjivost radara, trebalo bi analizirati mogućnosti zaštite svih elemenata radarskog sustava, njihovom montažom u mobilnoj varijanti ili na neki drugi način. Lanseri raketa RBS-15B na kopnu ili na brodovima moraju biti “hranjeni” podacima o opasnim ciljevima iz motrilačkih radara Peregrine, bez kojih te rakete postaju beskorisne!

S malo novca do velike moći raketnih bitnica RBS-15B

Obalu pokriti mobilnom mrežom dinamičkih senzora i mobilnih bitnica?

Realizacija ideje s osam mobilnih obalnih bitnica RBS-15B uz korištenje raspoloživih resursa moguća je uz razmjerno vrlo niske troškove. Troškovi izrade pet novih MOL-ova (plus 3 postojeća) i eventualnog uređenja ponekog položaja za Peregrine neznatni su odnosu na nabavu, primjerice, jedne nove fregate koja košta i do 300 milijuna eura.

U mirnodopskim razdobljima protubrodske rakete RBS-15B čuvat će se na dosadašnji način u prikladnim prostorima (Žrnovnica), a osam MOL-ova u postojećim vojnim garažama u priobalnim mjestima. Rakete RBS-15B i MOL-ovi “ležali bi u zimskom snu” do eventualne pojave krizne situacije u regiji, na Mediteranu ili u Europi. Tada ih se može brzo “razbuditi” i premjestiti na brojne unaprijed planirane položaje. Troškovi tekućeg održavanja u tim uvjetima su zanemarivi, u odnosu na održavanja aktivnih brodova. Brodovi su “živi organizmi” u moru, koje treba kontinuirano tehnički održavati , a posadu uvježbavati, hraniti i plaćati, što je znatno skuplje.

*Namjera autora ovog teksta je potaknuti razmišljanja i rasprave o izboru optimalnog načina angažiranja raspoloživih resursa za obranu mora i priobalja uz minimalna nova ulaganja, a u okvirima skromnih budžetskih sredstava za Oružane snage RH. Dokazanu sposobnost protubrodskog raketnog sustava RBS-15B očito treba dalje nadograđivati optimalnim strategijama i taktikama djelovanja u ratnim uvjetima napada agresora na suverenitet i integritet Republike Hrvatske. Za vjerovati je da će ovu problematiku razmatrati i stručnjaci HRM-a, te i sami predlagati neke nove varijacije na ovu obrambenu temu.

Gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Vlada Republike Hrvatske najavila je Europskoj komisiji spremnost za početak schengenske evaluacije njenih granica na kopnu i moru već od 1. srpnja 2015. godine. Prema najavama EU-a, procedura procjene spremnosti vanjskih granica RH vjerojatno će početi tijekom 2016. godine.

Ministarstvo unutarnjih poslova RH nositelj je hrvatskog ulaska u schengenski granični režim

Proglašenjem schengenskih uvjeta na vanjskoj granici RH bit će učinjen tek početni korak u široki spektar novih izazova koje će trebati rješavati idućih godina, u svrhu unapređenja nadzora i zaštite 2.304 km hrvatske granice, od čega oko 950 km granice teritorijalnoga mora RH. Novi režim nadzora granica RH postrožit će se u skladu s (1) direktivama EU-a i (2) postojećim uvjetima na schengenskim granicama ostalih članica EU-a. Nakon recentnih terorističkih napada u nekim državama EU, njene članice razmatraju i mogućnosti još čvršćeg zatvaranja vanjskih granica Unije prema nepoželjnim te opasnim uljezima.

Proglašenjem Schengena nadolaze novi problemi

Ulaskom u EU te priključivanjem Republike Hrvatske NATO savezu i anti-islamističkoj koaliciji porasla je vjerojatnost terorističkih akcija i organiziranog kriminaliteta na njenom teritoriju. S obzirom na takve upozoravajuće trendove, Hrvatska je već i do sada trebala sama čvršće zatvarati svoje granice, ne čekajući skoru uspostavu schengenskog režima nadzora u narednim godinama.

Ulazak u Schengensku zonu ne donosi samo dobrobit slobode kretanja hrvatskim građanima po cijeloj EU, već i niz nepoželjnih novosti te opasnosti. Proglašenjem Schengena na hrvatskim granicama za očekivati je i brojnije ugroze opasnih te kriminalnih uljeza prema morskoj granici, prema otocima i obali. Naime, bar u početnom razdoblju primjene Schengena, nepozvani uljezi i izbjeglice pokušavat će se provlačiti kroz taj „novopečeni“ morski ulaz širine 950 km, ocjenjujući ga „najmekšom“ rutom od Bliskog istoka i Sjeverne Afrike do srednje Europe. Ta duga granična crta, udaljena 22 kilometra od spojne linije najudaljenijih točaka hrvatskih otoka i kopna (12 nautičkih milja ili točnije 22.224 metra), nije označena na morskoj površini, niti na njoj postoje granični prijelazi Republike Hrvatske. Ta granična crta može biti „ucrtana“ jedino na zaslonima obalnih ili brodskih radara, uz pomoć kojih se mogu detektirati plovila koja tu crtu prelaze i onda ulaze u teritorijalno more RH. To su većinom najavljeni, kooperativni i dobronamjerni brodovi koje je jednostavno nadzirati i pratiti. No, nenajavljene uljeze opasnih namjera u plovilima malih vizualnih i radarskih silueta znatno teže je otkriti.

Senzore se na visinu može dići i balonima, tzv. aerostatima, često korištenima u Afganistanu

U slučaju potpunog prekida funkcioniranja obalnih radarskih mreža ili uz primjenu radarskih mreža nedostatne moći za otkrivanja malih plovila, eventualni danonoćni nadzor 950 kilometara granične crte samo uz pomoć ophodnih brodova, zrakoplova ili helikoptera bio bi svojevrstan Sizifov posao. Takve razmjerno skupe ophodnje sve češće se zamjenjuju moćnim elektroničkim „očima“ na visokim duž obalnim planinama ili na stacionarnim, usidrenim balonima koji podižu radar na visinu s koje se može motriti interesantna površina mora. Visoki planinski vijenci uzduž cijele hrvatske obale i otoka dar su Božji, s kojih se pružaju radarski „pogledi“ do vanjskih granica ZERP-a, što omogućuje cjelovit i efikasan nadzor hrvatskih morskih prostranstava uz razmjerno niske troškove i minimalnu ugroženost angažiranih resursa. No, s obzirom na sadašnje stanje sustava za praćenje pomorske situacije na hrvatskom moru, pred relevantnim institucijama su vrlo složeni i zahtjevni poslovi unapređivanja nadzora naše plave granice. Hrvatska će se tu suočiti s višestrukim, opsežnim i skupim izazovima, štiteći svoj nacionalni suverenitet i teritorijalni integritet – i to prvenstveno hrvatskim resursima: ljudskim, materijalnim i organizacijskim, te uz dobrodošlu pomoć prijatelja iz EU-a i NATO-a.

Ministarstvo unutarnjih poslova RH – nositelj Schengena

Obris Jadrana s ucrtanim VTS radarima

Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) RH odgovorni je nositelj svih  pripremnih i izvršnih aktivnosti, čiji su rezultati  prezentirani Vladi RH  5. ožujka 2015. i nešto kasnije Europskoj komisiji, u preglednom izvješću RH – SCHENGEN.

Dio ovog izvješća posvećen je morskoj granici i teritorijalnom moru, u kojem je naznačena postojeća VTMIS (Vessel Traffic Monitoring and Information System) obalna radarska mreža za nadzor i upravljanje pomorskim prometom, s 10 radara za tu posebnu namjenu (u funkciji od 2010. godine), raspoređenih od Istre do Konavala, koja je u domeni Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture (MPPI). Toj radarskoj mreži dodat će se još četiri VTS (Vessel Traffic Service) radara i 19 termovizijskih kamera većeg dometa (15-20 kilometara), za koje je procedura nabavke u tijeku.

Primjer elektro-optičkih sustava motrenja

Mreža VTS radara i elektro-optičkih senzora na hrvatskoj obali projektirana je i izgrađena na temelju Direktive Vijeća EU i financirana je iz PHARE programa u svrhu uspostave sigurnog pomorskog prometa na području teritorijalnog mora i unutrašnjih morskih voda RH. Uporaba te mreže do sada je bila pod ingerencijom Ministarstava pomorstva. Na temelju radarske slike realne pomorske situacije na teritorijalnom moru, operativci pomorskih vlasti upravljaju pomorskim prometom, prateći i usmjeravajući najavljena i dobronamjerna plovila. Novost je, prema izvješću RH – SHENGEN, da će informacije s tih VTS senzora također biti na raspolaganju MUP-u i Pomorskoj policiji u njihovoj provedbi nadzora te redarstvenih djelovanja na pučini teritorijalnog mora. Pomorska će policija obavljati nadzor pomorske situacije i brodovima (54 plovila), te novim zrakoplovom i helikopterima, redovnim ophodnjama ili usmjerenim akcijama prema najavljenim-sumnjivim ciljevima.

Treba naglasiti da je većina odabranih položaja za VTS radare na vrhovima ili padinama otoka orijentirana prema otvorenom, teritorijalnom moru (položaji bivše JRM). S obzirom na njihova svojstva i mogućnosti motrenja teritorijalnog mora do državne granice, oni tvore takozvanu VTS mrežu „B“, koja ne pokriva međuotočna područja, odnosno unutrašnje morske vode koje su većim dijelom ostale u radarskim sjenama vanjskih otoka.

Urgentno izgraditi radarsko-elektrooptičko mrežu VTS-„A“

Sinergijom djelovanja pomorskih i policijskih institucija RH morali bi se osigurati uvjeti sigurne navigacije domaćim i stranim brodovima na hrvatskom teritoriju (posebice u područjima gdje je najugroženija sigurnost plovidbe: u uskim morima, u priobalju i plitkim vodama), te zakonito ponašanje svih sudionika na moru, pod morem i uz obalu. To su vrlo zahtjevne zadaće koje traže neprekidno praćenje pomorske situacije.

Nasukani trajekt Marko Polo, nesreća od 24. listopada 2009. godine

Kooperativni i dobronamjerni  brodovi opremljeni suvremenim navigacijskim uređajima i sustavom automatske identifikacije (AIS), ulazeći u unutrašnje morske vode RH ulaze u rizično područje koje je pokriveno nizom otočića i hridi, s mnoštvom brodova u redovnoj dužobalnoj plovidbi i stotinama brodica koje kaotično plove međuotočnim područjima. U nedavnoj prošlosti zbilo se više pomorskih nesreća upravo u hrvatskim unutrašnjim morskim vodama, koje ukazuju na nužnost stalnog bdijenja nad pomorskom situacijom i praćenja svih plovnih objekata. Najbizarnija i najopasnija su bila nasukavanja trajekta Marko Polo na otok Sit s istočne strane Dugog otoka u listopadu 2009. godine, te nasukavanje feribota Ivan Zajc daleke 1995. godine na otočić Malta blizu Trogira, koji su se dogodili pri idealnim uvjetima plovidbe, i srećom, bez katastrofalnih posljedica.

Očito je nužno i urgentno izgraditi još i unutrašnju mrežu VTS „A“ posebnih senzora (radarskih ili/i elektrooptičkih) na niskim položajima uz obalu (na prikladnim zgradama, svjetionicima i drugo). Za nadzor i praćenje brodova koji plove kroz tako uska međuotočna područja postavljaju se radari s posebnim svojstvima visoke preciznosti i razlučivosti. Budući da je potreban veći broj tih radara razmještenih na razmjerno malim međusobnim udaljenostima, snage njihovih odašiljača niske su razine kako se ne bi međusobno ometali.

Tko je tu zlonamjerni uljez?

Uz skrb o kooperativnim brodovima, pomorska policija treba biti spremna i za „doček“ malih, nenajavljenih, nedobronamjernih i opasnih uljeza zlih namjera, koje treba rano otkriti i brzo onemogućiti njihova kriminalna djelovanja i/ili asimetrične napade na plovne i obalne objekte. Suprotstavljajući se takvim plovilima, osnovni problem je uspostava odgovarajućeg načina trenutnog otkrivanja takvih prijetnji, odnosno diskriminacija i identifikacija uljeza između drugih dobronamjernih plovila u određenim mikropodručjima teritorijalnog mora i unutrašnjih morskih voda. Rana detekcija i identifikacija takvih prijetnji pruža mogućnost procjene opasnosti, odnosno donošenja odluke treba li na nju odmah odgovarajuće reagirati ili je treba dalje istraživati te eventualno ustanoviti radi li se samo o nedužnom promatraču.

Granicu teritorijalnog mora nadzirati već u predvorju, na pučini ZERP-a

Opasne uljeze trebala bi otkriti radarska mreža VTS-„B“  već pri prijelazu državne granice teritorijalnog mora. No, hoće li to biti uvijek moguće? S obzirom da suvremeni krijumčari droga, oružja i zabranjenih roba, pa i opasni uljezi drugih zlih namjera rabe mala i vrlo brza plovila, većinom niske radarske zamjetljivosti, mala je vjerojatnost njihova otkrivanja s radarima male moći u mreži VTS-„B“.

Karta VTS radara u režiji MUP-a RH

U izvješću RH – SCHENGEN ne spominju se Obalna straža RH i nadzor hrvatskog ZERP-a, što je i razumljivo s obzirom na pripadnost Obalne straže HRM-u. Međutim, otkrivanje, identifikacija, odvraćanje ili sprječavanje opasnih uljeza prije prijelaza državne granice RH moguće je  uz pomoć moćnih HRM-ovih radara Enhanced Peregrine te novim ophodnim brodovima i letjelicama Obalne straže RH. Besprijekornim funkcioniranjem tih sustava HRM-a i Obalne straže, uspostavila bi se čvrsta „brana“ na području ZERP-a, u „predvorju“ teritorijalnog mora, uzduž 950 km granice RH.

No, to predvorje teritorijalnog mora RH neće biti motreno i nadzirano slijedeće 3 do 4 godine, i to uz pretpostavku najpovoljnijeg scenarija. Naime, nakon niza godina neodlučnosti i očekivanja nekih povoljnih okolnosti, četiri radara Enhanced Peregrine koji već desetak godina čame i propadaju na našim otocima napokon su dočekali odluku o dubokoj i širokoj modernizaciji, i to vjerojatno, u njihovoj „rodnoj kući“ u Kaliforniji. Njihovi tvorci bi ih trebali tamo dobro „protresti“ i od njih načiniti pouzdane radarske sustave koji će funkcionirati u skladu s deklariranim svojstvima, a možda i bolje.

Međutim, planirana modernizacija radara još uvijek je u fazi natječajne procedure koja će razmjerno dugo trajati jer se provodi u dvije etape, s dvije razine tender-dokumentacije – prva neklasificirana, za širi krug natjecatelja, a druga klasificirana za uži izbor kandidata. Prema zahtijevanim i opširnim zahvatima modernizacije radara Enhanced Peregrine, opisanim u tender-dokumentaciji, može se pretpostaviti potpuni prekid efikasnog radarskog nadzora na području ZERP-a tijekom njihova odsustva s naše obale. Također, nakon višegodišnjih polemika o izgradnji ophodnih brodova za Obalnu stražu RH, o klasi tih brodova, o izvorima financiranja i o izboru brodograditelja, napokon je pokrenuta i njihova gradnja. No, nažalost izgradnja prvog, od pet brodova te serije, kaska i zastaje. Dakle, rana otkrivanja opasnih uljeza svih kategorija, od krijumčara do terorista već na pučini ZERP-a, bit će, u razdoblju modernizacije radara i gradnje brodova, možda samo sporadična – zahvaljujući nekom spletu povoljnih slučajnosti.

Zbog manje gustoće plovila, na pučini ZERP-a je veća vjerojatnost otkrivanja i identifikacije opasnih uljeza nego na području teritorijalnog mora gdje je znatno veća gustoća plovila, manjih brodica, jahti, ribarskih čamaca i slično, posebice tijekom ljeta kada ih je na nekim područjima istodobno na stotine. Mnoštvo simbola tih plovila na radarskom zaslonu stvara sliku složene pomorske situacije koju je vrlo teško interpretirati. Opasnog uljeza koji se uvukao u tu zgusnutu pomorsku sliku može identificirati samo vrlo iskusni operater na temelju eventualnih neuobičajenih ponašanja.

Mali ciljevi – veliki problemi

Te male brodice opasnih uljeza postale su noćne more velikih i moćnih, koje su analizirane u brojnim studijama vojnih i sigurnosnih institucija diljem svijeta. Takvi brodići dokazali su se u ne davnoj prošlosti kao vrlo opasno i učinkovito sredstvo u rukama krijumčara i terorista. Teško ih je otkriti radarskim, pa i vizualnim motrenjem ukoliko od ostalih plovila u okolnom području ne „odskaču“ nekim neuobičajenim izgledom ili kakvim drugim manifestacijama. U svrhu lakšeg prepoznavanja takvih uljeza među stotinama dobronamjernih plovila, već su razvijeni i softveri s ugrađenim algoritmima različitih scenarija čudnih ponašanja na moru, uz pomoć kojih kompjuter radara može automatski prepoznati uljeza koji plovi u skladu s nekim od pretpostavljenih scenarija.

Suverenitet i suverena prava RH štititi vojno-civilnom kompatibilnošću

Otkrivanje i identifikacija plovila te praćenje njihovih aktivnosti početak su djelotvornog ostvarivanja suverenih prava i zaštite suvereniteta Republike Hrvatske. Nadzor i zaštita nacionalnih morskih prostranstava spadaju u obrambenu funkciju države, što zahtijeva visoku razinu integracije pomorskih institucija, kao i njihovu dobru pripremljenost te besprijekornu potporu. Koordinirane aktivnosti pomorskog nadzora mogu se postići samo čvrstim vojno-civilnim odnosima, u kojima samo jedno tijelo mora snositi konačnu odgovornost za djelotvornost nadzora nacionalnih morskih prostranstava.

Kako bi se to trebale nadopunjavati tri radarske mreže u Hrvatskoj?

U mnogim razvijenim zemljama zapada sustavi nadzora i upravljanja pomorskim prometom (VTMIS) kompatibilni su s nadzornim sustavom ratne mornarice. Ti sustavi slijede logiku vojnog sustava i imaju vojnu hijerarhijsku strukturu na strategijskoj, operativnoj te taktičkoj razini. Svi problemi vojno-civilnog sustava rješavaju se u okviru jedinstvenog operativnog koncepta. Takav jedinstven sustav jamči povećanje učinkovitosti od najmanje 30% u usporedbi s tradicionalnim metodama nadzora morskih prostranstava, koje se provode neovisnim nadzornim sustavima, te znatno smanjuje troškove njegova održavanja.

Velike i propusne „crne rupe“ na morskoj površini kao i u nižem zračnom volumenu Srednjeg Jadrana ne bi smjele trajnije opstati u trenutno rastućoj vojno-političkoj nesigurnosti, u stanju gorućih vojnih sukoba u široj regiji, uz intenzivne asimetrične aktivnosti u području Mediterana i šire. Očito, u ovom trenutku hrvatsko more nije u cijelosti nadzirano, a državna granica na moru je porozna. Treba li se pomiriti s takvim stanjem idućih nekoliko godina, ili treba prići nekim prelaznim rješenjima u tom kritičnome razdoblju?

Te „rupe“ se mogu začepiti provizornim ili trajnim rješenjima uz pomoć NATO saveza ili EU-a. Kupnjom, posudbom ili unajmljivanjem samo jednog pouzdanog radara klase Enhanced Peregrine i njegovom instalacijom na vrhu Visa pokrilo bi se kritično područje Srednjeg Jadrana – morska površina i zračni volumen kojega ne vide radari FPS-117 s Učke i Pelješca. Za nadati se je da i Europsku komisiju zanima učinkovitiji nadzor tog morskog puta prema Srednjoj Europi.

Taj radar bi trebao biti prioritetna zadaća, čak i prije formalno-političke evaluacije spremnosti RH za ulazak u Schengensku zonu.

Modernizirana mreža „More“ i nova mreža VTS-„A“ jamče pouzdanu sliku pomorske situacije

Završetkom modernizacije moćnih radara Enhanced Peregrine i nabavom još dva nova radara (te klase) za pokrivanje južnog i sjevernog područja ZERP-a, te kompletiranjem radarsko-elektrooptičke mreže VTS-„A“ za nadzor međuotočnog područja, slika pomorske situacije na bilo kojem dijelu hrvatskog mora bit će raspoloživa u svim nadzornim središtima – od lučkih, regionalnih do državnih.

Opisani senzori u mrežama motrenja, samostalni ili integrirani, predstavljaju samo „oči“ nadzorno-upravljačkog sustava u čijim se nadzornim postajama i regionalnim središtima slaže mozaik pomorske situacije, sazdan od mnoštva informacija iz tih senzora, ali i od informacija koje taj sustav također prima iz drugih izvora. Tako stvorene kompozitne slike pomorske situacije u realnom vremenu, na određenim mikro ili makro područjima, preduvjet su uspješnog upravljanja pomorskim prometom, uspješnog traganja i spašavanja na moru, uspješnog sprečavanja protuzakonitih aktivnosti, te uspješne zaštite suvereniteta te suverenih prava na teritorijalnom moru i u zaštićenim zonama Republike Hrvatske.

Gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Grb radara Falcon

Tridesetogodišnji američki radar Falcon, „rođen“ 1985. godine, bio je moćan, cijenjen, hvaljen i prihvaćen na Dalekom Istoku, Mediteranu te u Srednjoj Americi. No ta slava nije dugo trajala, jer zbog implementiranih razvojnih nedostataka, nedovršenih prototipnih i terenskih ispitivanja, proizvedeni radari nisu zadovoljili deklarirane performanse. Tijekom operativne uporabe u realnom okruženju kod krajnjih korisnika, njihovi učestali kvarovi i niska razina pouzdanosti poništili su početnu euforiju. To je rezultiralo neočekivanim financijskim gubicima, smanjenom potražnjom, fijaskom projekta i prvim „umiranjem“ radara pod imenom Falcon u Van Nuys-u, okrugu grada Los Angelesa. To je bio tek početak za sustav koji je tijekom svog „životnog“ vijeka doživio ukupno tri metamorfoze svoga imena – od početnog Falcon, preko Falcon II i Peregrine do sadašnjeg Enhanced Peregrine. Da bi vidjeli o čemu se tu zapravo radilo, moramo se vratiti u 1980-te.

Mlađahni Falconi kratkotrajno moćni, dugotrajno nepouzdani

Falcon je ipak imao i svoju dobru fazu, kada je tijekom kratkotrajnih razdoblja funkcionalne ispravnosti pokazivao svoju moć i dokazivao deklarirane performanse. Takva razdoblja, osamdesetih godina prošlog stoljeća, događala su se tijekom terenskih ispitivanja na Braču, vrh Vidova Gora – kada je Falcon detektirao i pratio niskoleteći MIG-21 (RCS= 2 m²) u doletu prema radaru na udaljenostima 90-100 km, a pri odlijetanju do 160 km.

Prospekt radara Falcon II

Desetak godina kasnije, nakon prvog fijaska, ovaj je sustav doživio svojevrsnu renesansu. Na Istočnoj obali SAD-a, na Floridi, u tvornici poduzeća “Metric Systems Corporation” ovi su radari doživjeli reinkarnaciju na temelju licence od izvornog dizajnera i proizvođača “ITT-Gilfillan” te narudžbe Ministarstva obrane RH. Tu je otvorena proizvodna linija za izradu četiri hrvatska radara s početnim imenom Falcon II – koji su izrađeni po istoj proizvodnoj dokumentaciji, s identičnim nedostacima i pogreškama, po kojoj su rađeni i radari Falcon u “ITT-Gilfillan”.

Reinkarnirani Falcon II nije živnuo ni na Floridi

Kako su pregovori Republike Hrvatske s tvrtkom Metric Systems počeli početkom 1995. godine, u doba embarga na uvoz oružja u Hrvatsku, da bi ih se legalno moglo prodati i kupiti trebalo je reducirati vojnu komponentu ovih radara – njihovu frekvencijsku agilnost – što je onda dovelo i do još jedne promjene imena ovoga sustava, ovoga puta u Peregrine. Budući da su pregovori o poslu završeni tek 1998. godine, do kada je već bio ukinut i embargo, vraća se frekvencijska agilnost sustava, a ime sustava proširuje se na Enhanced Peregrine, ne bi li bila posebno naznačena njegova “nova” sposobnost. Nabavka Enhanced Peregrina obavljena je unatoč saznanjima i upozorenjima o neuspjehu projekta Falcon tijekom osamdesetih godina.

Radari Enhanced Peregrine isporučeni su Hrvatskoj 2002.-2003. godine u Splitu (Lora), bez prethodnih tvorničkih ispitivanja (Factory Acceptance Test – FAT). Te radare nije dočekala logistička potpora iskusnih radarskih stručnjaka, ni adekvatni instrumentariji i pribori za naknadnu provedbu FAT-a u Lori. Ulazna provjera ispravnosti i deklariranih performansi radara je preskočena, te se radare odvezlo na otoke, na četiri izabrana položaja. To je bio prvi korak ustrojavanja i izgradnje obalne radarske mreže nazvane „More“.

Enhanced Peregrini lijepog izgleda i lošeg zdravlja ipak na hrvatskim otocima

Antena radara Enhanced Peregrine iz bliza

Od takvih radara Enhanced Peregrine, u koje je bila ugrađena razmjerno niska razina pouzdanosti (u odnosu na hardversku i softversku pouzdanost koja se inače implementira tijekom razvoja i proizvodnje takvih sustava po vojnim standardima (MIL) za američke oružane snage), a i s obzirom na evidentne slabosti u prvom „životu“ radara Falcon – moglo se prognozirati, već i prije njihova odlaska na put prema otocima, problematične scenarije pri operativnoj uporabi u stvarnom okruženju na otočnim vrhovima.

Prva operativna instalacija Enhanced Peregrina na vrhu Visa, u listopadu 2004. godine, bila je popraćena ushićenjem prisutnih uzvanika, među kojima je bio i tadašnji ministar obrane Berislav Rončević, i obećanjima odgovornih „stručnjaka“ o učinkovitom motrenju Srednjeg Jadrana. No nedugo nakon te fešte, taj radar po drugi put, sada pod imenom Enhanced Peregrine, doživljava fijasko. Kvarovi se redaju jedan za drugim, te za ovaj sustav započinje razdoblje životarenja i obmanjivanja. Sve do 2008. godine MORH je pokušavao udobrovoljiti američke proizvođače ne bi li oni riješili probleme i doveli radare u funkcionalno ispravno stanje, te uspostavili njihov pouzdan rad u skladu s ugovorenim specifikacijama. No, ništa nije riješeno, dogovor nije postignut.

Drugi radarski fijasko na hrvatskoj obali

Godine su prolazile, a stanje radara bilo je sve lošije. Radari na Mljetu, Lastovu, Visu i Dugom Otoku nisu u operativnoj uporabi. Izloženi su nepovoljnim atmosferskim i morskim utjecajima koji skraćuju njihov radni vijek i umanjuju njihove preostale sposobnosti. O tehničkom održavanju tih radara nema tko brinuti. Minimalna tehnička potpora skupine pri Zapovjedništvu HRM-a ugašena je, a ustrojavanje nove logističke podrške tim složenim sustavima nije na vidiku.

Od 2008. godine sve su češće u dnevnim novinama i tjednicima objavljivani tekstovi o radarskoj mreži „More“ i o nemoći radara Enhanced Peregrine koji ne mogu detektirati te pratiti mala plovila i niskoleteće letjelice na i iznad površine ZERP-a. S druge strane, MORH je u službenim izjavama dugo sugerirao kako ti radari ipak mogu nešto i vidjeti (prvo 60%, pa onda 20 do 30 posto). Uz to, tvrdilo se da HRM-ova mreža s 9 navigacijski radara GEM-Elletronica, uz pomoć mreže Ministarstva mora RH s deset VTS radara male moći, može kompetentno nadzirati pomorsku situaciju na hrvatskom moru. MORH-vi glasnogovornici tada su vjerojatno bili svjesni činjenice da ni jedan od tih radara ne može otkriti malo plovilo (5 m²), a niti niskoleteći, mali zrakoplov na području dalekog ZERP-a. Je li to tada bilo samoobmanjivanje MORH-ovih izvjestitelja ili obmanjivanje javnosti?

Akvizicijski vojni radari znatno moćniji od civilnih navigacijskih radara

Nemoć tih navigacijskih radara u odnosu na znatno moćnije radare vojne namjene autor ovog teksta opisao je u nizu javno objavljenih članaka i intervjua, od 1996. do 2014. godine, no unatoč tome su glasnogovornici MORH-a ostajali pri svome stavu, sve do nedavno. Naime, u MORH-u je 10. prosinca 2014. godine održana prezentacija javnih nabava u obrani tijekom 2014. i 2015. godine, na kojoj su bili nazočni ministar obrane Ante Kotromanović i načelnik Glavnog stožera OS RH general Drago Lovrić. Upravo je general Lovrić tu naglasio da se kod sustava Enhanced Peregrine radi o akvizicijskim radarima, te nastavio:

„Ni jedan radar civilni ne može navoditi avione, ni jedan radar civilni ne može navoditi brodove, ni jedan radar civilni ne može navoditi rakete na određene ciljeve na moru. Nama su potrebni akvizicijski radari. Ti akvizicijski radari (Enhanced Peregine, op.a.), koji su tada kupljeni i plaćeni unaprijed, nikada nisu proradili, nikada nisu stavljeni u funkciju.“

Tu kompetentnu izjavu visoko i široko obrazovanog vojnog stručnjaka, generala Lovrića (danu povodom odluke saborskog Odbora za obranu o osposobljavanju i modernizaciji radara Enhanced Peregrine) trebalo bi, napokon, prihvatiti kao referentno polazište pri daljnjim razmatranjima nadzora i zaštite hrvatskog mora i obale. Takvu je konstataciju vojni vrh trebao ustvrditi već 2008. i postaviti je na vrh liste prioriteta obrane RH, te rješavati nadzor i zaštitu hrvatskog mora prije nekih drugih elemenata obrane RH, o kojima se već dugo raspravlja. Izgubljeno je šest godina, a ostat ćemo „slijepi“ na našoj obali još najmanje 3-4 godine – i to u zabrinjavajućoj globalnoj situaciji bujanja asimetričnih prijetnji koje se mogu dogoditi svagdje i svagda, nenajavljeno i neočekivano.

Tek nedavno je zabrinjavajuće stanje nadzora hrvatskog mora, s ugašenom radarskom mrežom „More“ te sa starim i sporim brodovima Obalne straže RH, vjerojatno potaklo odgovorne da objave Javni natječaj za usluge godišnjeg održavanja radarskih sustava Enhanced Peregrine, koji bi trebao rezultirati sporazumom predviđenog trajanja od 5 godina. Prema postavljenim uvjetima natječaja, traži se gospodarski subjekt koji će izvršavati usluge održavanja na lokacijama radara i u kapacitetima ponuditelja, a također i u slučaju kvarova na radarima po pozivu naručitelja.

Tehničko održavanje radara Enhanced Peregrine na temelju outsourcing usluga?

Budući da je još 2008. godine bilo jasno da radari Enhanced Peregrine ostaju u Hrvatskoj na milost i nemilost prirode, upitno je zašto se već tada nije ustrojila logistička jezgra u OS RH za potporu i tehničko održavanje ovih radara, ili barem nije bio objavljen natječaj za outsourcing usluge njihovog tehničkog održavanja? Tim natječajem od 1. prosinca 2014. godine konačno se traže gospodarski subjekti sposobni tehnički održavati (preventivno i korektivno) te vrlo složene radarske sustave. Očekuju li, možda, autori toga natječaja da će se javiti subjekti iz Hrvatske, koji raspolažu s educiranim radarskim stručnjacima-specijalistima za radare Enhanced Peregrine, te koji posjeduju posebne instrumentarije i pribore upravo za te radare?

Radar Enhanced Peregrine na viškome brdu Hum – tek skupi ukras?

S obzirom na specifičnu funkciju radarske mreže „More“ u sadašnjim globalnim okolnostima terorističkih opasnosti, te intenziviranog krijumčarenja oružja i ljudi preko Hrvatske, mreža „More“ trebala bi nadzirati pučinu hrvatskog mora kontinuirano 24 sata/365 dana. Takav režim pretpostavlja visoku razinu implementirane pouzdanosti, s vrlo visokom raspoloživošću radara, te kratkim pauzama za tehničko održavanja radara i otklanjanje kvarova. To podrazumijeva brzu reakciju logističke potpore – danju i noću, blagdanom i praznikom. Takvu proaktivnost moguće je ostvariti jedino logističkom jezgrom u okviru Oružanih snaga RH. Non-stop raspoloživost i brzu te kvalitetnu reakciju prema bilo kojem radarskom položaju uzduž naše obale vrlo teško može ostvariti neki subjekt izvan OS RH, a gotovo nikako subjekt izvan RH.

Zanimljiv je i drugi javni natječaj koji je objavljen od 16. prosinca 2014. godine, a za iznalaženje pružatelja usluga osposobljavanja i modernizacije radarskog sustava Enhanced Peregrine – a koji nije usuglašen s prethodno spomenutim Javnim natječajem za usluge godišnjeg održavanja radarskih sustava Enhanced Peregrine. Naime, natječaj od 16. prosinca 2014. predviđa da ponuditelj demontira i transportira radarske sustave na mjesto na kojem će se obavljati njihovo osposobljavanje tijekom 36 mjeseci od dana potpisivanja ugovora. Njime se predviđa i da se radari na izvršenje te usluge mogu slati pojedinačno ili skupno (4), ovisno o dinamici realizacije modernizacije radara koju dostavlja natjecatelj. Dakle, postoji mogućnost da izabrani natjecatelj demontira i preuzme sva 4 radara odjednom. Ako ponuđač usluge zaista i odluči iskoristiti to svoje pravo, te demontirati sva četiri spomenuta radara odjednom, postaje upitno što će onda ostati za rad gospodarskom subjektu izabranom za tehničko održavanje radara Enhanced Peregrine tijekom slijedeće 3-4 godine?

Inače, u natječajnoj dokumentaciji zahtjevi za modernizaciju ovih radara prilično su detaljno definirani. S tehničkog stajališta dosta su pretenciozni, budući da se njima zahtijeva produženje životnog vijeka moderniziranih radara za još 20 godina !?!

Radari Enhanced Peregrine vraćaju se kući, u Californiu?

Prospekt radara LCR-2020

S obzirom da se u natječajnoj dokumentaciji zahtijevaju vrlo duboki i široki zahvati u tijelo radara Enhanced Peregrine, a i s obzirom da je projekt modernizacije radara potaknut u dogovoru s Amerikancima (i uz njihovu financijsku pomoć), te iz iskustva modernizacije švedskih obalnih radara, može se pretpostaviti da se radari Enhanced Peregrine zapravo vraćaju kući u Van Nuys, savezna država Kalifornija – k tvorcima tih radara, dizajnerima i proizvođačima u “ITT–Gilfillan”, sada “ITT – Electronic Systems”. To je ohrabrujuća vijest ukoliko bi se te pretpostavke realizirale. Tako opsežnu modernizaciju složenog radarskog sustava mogu uspješno ostvariti samo njegovi tvorci. U tom svjetlu, i skeptična prognoza portala Obris.org: „S obzirom na nesretnu povijest dotičnog radarskog sustava, kao i dodatno propadanje od njegovog postavljanja do danas, onome tko uspije na ovaj, traženi način osposobiti ukleti Enhanced Peregrine trebalo bi momentalno dati Nobelovu nagradu“, za sada je prilično ozbiljna.

Ukoliko na natječaju pobijedi “ITT Electronic Systems”, treba se nadati pouzdanijim radarima Enhanced Peregrine, s performansama nalik onima kojima se diče novi radari LCR 2020. To je druga generacija suvremenih radara, tzv. gap fillera, koja je razvijena na temelju dobrih i loših iskustava radara Falcon. Instrumentalni domet radara LCR 2020 je 185 km, a zračne ciljeve otkriva do visine 8 km, nadilazeći tako stare radare Falcon za 25 km u dometu i 5 km u visini. Te radarske sustave sada proizvodi korporacija “ITT – Electronic Systems – Radar Systems – Gilfillan”.

Volumen motrenja za radar LRC-2020

Pri obnovi i modernizaciji ITT-ijevih radara (gap fillera starije generacije koje sada radi ta tvrtka), u njih se ugrađuju sklopovi nove generacije radara LCR 2020. S obzirom na opseg traženih zahvata na hrvatskim radarima tipa Enhanced Peregrine, za očekivati je i njihovu modernizaciju s većim brojem takvih sklopova. To je bitno ako se na umu ima činjenica da u sadašnjoj radarskoj mreži „More“ nedostaju još dva radara za uspješno pokrivanje cijelog ZERP-a, njegova krajnjeg južnog te sjevernog dijela. Zato će u skoroj budućnosti biti nužno razmatrati i popunu tih radarskih pozicija – možda i novim radarima LCR 2020. Pri tome bi se s modernizirana 4 radara Enahanced Peregrine i još 2 radara LCR 2020 postigla ukupna unificiranost radara u mreži „More“, učinkovitije operativno djelovanje, te jednostavnije i jeftinije održavanje ovakve nove tehničke cjeline.

Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave te elektroničko ratovanje, u mirovini.

Ministarstvo obrane objavilo je danas natječaj za iznalaženje pružatelja usluga osposobljavanja i modernizacije radarskog sustava „Enhanced Peregrine“ (uključujući komunikacijske linkove, radne stanice za grafički prikaz slike i daljinsko upravljanje radarima). Radi se o ukupno 4 radara – smještena na Mljetu, Lastovu, Visu i Dugom otoku, a procijenjena vrijednost ovog posla iznosi 80 milijuna kuna (obračunato bez PDV-a), što je manje od 100 milijuna koliko je predočeno članovima saborskog Odbora za obranu prilikom rasprave o osposobljavanju ovog radarskog sustava. Kriterij za odabir je, naravno, najniža cijena. Ne treba zaboraviti pritom ni da je Hrvatska nabavu 4 radara (koji uglavnom nisu u funkciji) platila 15.899.600 USD, dok su sveukupni troškovi tog projekta iznosili 44.557.722,70 USD.

Ponuditelji će moći dobiti uvid u kompletnost radara na licu mjesta, dakle na otocima Vis, Mljet, Lastovo i Dugi otok, uz prethodnu najavu predstavniku HRM-a. Usluga osposobljavanja i modernizacije 4 radara postojećeg radarskog sustava „Enhanced Peregrine“ obuhvaća: (1) modernizaciju 4 radara u smislu (a) zamjene svih podsustava osim antenskog podsustava, dijela primopredajnika, TWT pojačala, izmjenjivača topline, dehidratora, kabine i valovodnih komponenti, (b) integracije moderniziranih podsustava i pripadajućeg softvera u jedinstvenu funkcionalnu cjelinu koja će zadovoljavati MORH-ove tehničke specifikacije, (2) isporuku tehničke i instalacijske dokumentacije, (3) isporuku standardnih i specijalnih alata, mjerno-dijagnostičke opreme i seta pričuvnih dijelova te materijala za održavanje, (4) obuku osoblja za održavanje, (5) prijemna ispitivanja i dostavu dokaza o ispunjavanju zahtjeva kvalitete, (6) testiranje i dovođenje u ispravno stanje podsustava koji se ne moderniziraju, (7) pakiranje i pripremu za transport radara te ostale robe, uz (8) primopredaju sva 4 modernizirana i osposobljena radara, te stavljanje istih u potpunu funkciju.

Na teret izabranog ponuditelja ići će i demontaža te transport radarskih sustava na mjesto na kojem će se raditi na njihovom osposobljavanju, kao i isporuka te ponovna montaža radara na zadane radarske lokacije, koje su označene i kao mjesto primopredaje nakon izvršenja usluge. Planirani krajnji rok primopredaje sva 4 modernizirana i osposobljena radara, te njihovog stavljanja u potpunu funkciju, je 36 mjeseci od dana stupanja ugovora na snagu, dok će se točna dinamika po radarskim lokacijama odrediti ugovorom.

Kako bi se održala kontinuirana operativna funkcionalnost radarskog sustava „Enhanced Peregrine“, od izabranog gospodarskog subjekta traži se i opskrba pričuvnim dijelovima u vrijeme jamstvenog roka, ali i za cijelo vrijeme životnog vijeka radara, u ciklusu ne manjem od 20 godina. U tom smislu, traži se i pružanje kontinuirane procjene rizika zastarijevanja sklopova, podsustava i komponenti tijekom ukupnog životnog vijeka radara, kao i dostavljanje preporuka MORH-u za nabavke sklopova i podsustava kako bi se osigurala zahtijevana raspoloživost radara. Procjenu rizika zastarijevanja trebat će dostavljati minimalno jedanput godišnje.

S obzirom na nesretnu povijest dotičnog radarskog sustava, kao i dodatno propadanje od njegovog postavljanja do danas, onome tko uspije na ovaj, traženi način osposobiti ukleti „Enhanced Peregrine“ trebalo bi momentalno dati Nobelovu nagradu. Kako je već ranije bilo najavljeno, MORH je o osposobljavanju ovih nesretnih radara već razgovarao s nekoliko inozemnih kompanija, pa je i ovaj postupak nabave „pregovarački s prethodnom objavom“. S obzirom da dio tehničkih specifikacija sadrži klasificirane podatke, u 2. stupnju ovog postupka nabave oni će moći biti preuzeti isključivo uz posjedovanje certifikata poslovne sigurnosti stupnja tajnosti „Povjerljivo“.

Rok za dostavu zahtjeva za sudjelovanje je 10. veljače 2015. godine do 13 sati.

S prvim danom prosinca i očito kao uvod u novu poslovnu godinu Ministarstvo obrane oglasilo je nekoliko javnih nabava, pri čemu se kao najzanimljivije izdvajaju natječaji za godišnje održavanje mobilnih obalnih lansera (MOL-ova) Hrvatske ratne mornarice, te godišnje održavanje radarskih sustava GEM SC-2050 XS, kao i fantomskih radara sustava Enhanced Peregrine. MORH je također objavio i poništenje natječaja za softverski sustav za upravljanje bojišnicom C2BMS, vrijednog 560 tisuća kuna. Natječaj je objavljen nedavno – 16. listopada, a rok za dostavu ponuda bio je 10. studenog ove godine. Bez obzira na poništenje, moguće je da će se ovaj natječaj ponovno objaviti.

MOL ide u remont?

Više sreće bit će valjda s dva novoobjavljena natječaja. Prvi se odnosi na godišnje održavanje mobilnih obalnih lansera (MOL-ova) HRM-a, u vrijednosti od 800 tisuća kuna bez PDV-a. Riječ je o okvirnom sporazumu s više gospodarskih subjekata, u trajanju od čak 7 godina. Jamstvo za ozbiljnost ponude tražit će se u 2. stupnju nadmetanja, a jamstvo za uredno ispunjenje ugovora pri samom njegovom potpisivanju. Ponuditelji, među kojima MORH računa i zajednice ponuditelja, trebaju dostaviti i dokaze svoje tehničke i stručne sposobnosti, odnosno popis ugovora o uslugama (u ovom slučaju servisa/godišnjeg održavanja) MOL-ova ili sličnih sustava izvršenih u godini u kojoj je započeo postupak javne nabave i tijekom 3 godine koje prethode toj godini. Kao i nebrojeno puta do sada, kriterij za odabir ponude je najniža cijena, a rok za dostavu zahtjeva za sudjelovanje je iznimno kratak – 16. prosinac do 11 sati. To i ne bi trebalo čuditi, budući je riječ o pregovaračkom postupku s prethodnom objavom, dakle o postupku koji je već neko vrijeme u tijeku.

Popravljat će se i razni radari

Istodobno, MORH je objavio i natječaj za godišnje održavanje vojnih stacionarnih radarskih sustava GEM (tip SC-2050 XS) i sustava Enhanced Peregrine. Kao i u prethodnom slučaju, radi se o pregovaračkom postupku s prethodnom objavom, koji bi trebao rezultirati sklapanjem okvirnog sporazuma s više gospodarskih subjekata. Ovaj sporazum trebao bi trajati 5 godina, a prema trenutnoj procjeni stručnjaka iz MORH-a vrijedan je 2.257.714,28 kuna bez PDV-a. Usluga će se izvršavati na lokacijama radara i u kapacitetima ponuditelja, a iznimno uslijed otkaza (kvara) i prema potrebi naručitelja (MORH), dok će točne lokacije svakog pojedinog radara, kao i broj radarskih sustava, biti dostupne u 2. stupnju postupka nabave. Jednom kad se potpiše, ugovor će biti klasificiran stupnjem tajnosti „povjerljivo“ jer će izvršitelji, tijekom izvršenja ugovorne obveze na brodovima, ostvariti uvid u klasificirane podatke stupnja tajnosti „povjerljivo“. To znači da i ponuditelji (gospodarski subjekt i odgovorna osoba gospodarskog subjekta) moraju imati Certifikat poslovne sigurnosti pravne osobe stupnja tajnosti minimalno „povjerljivo“. Ponovno je kriterij najniža cijena, a rok za dostavu ponuda, kao i u prethodnom slučaju, sredina je prosinca, tj. 16. prosinac do 10 sati. Osposobljavanje radara „Enhanced Peregrine“ najavljeno je prije više od dva mjeseca, a 1. listopada saborski Odbor za obranu dao je pozitivno mišljenje MORH-u za ovu nabavu. O tome ima li smisla obnavljati ove nesretne radarske sustave – prvenstveno Enhanced Peregrine, ali i GEM-ove, već smo pisali na portalu Obris.org, no lijepo je vidjeti da se ipak nešto pokrenulo i po tom pitanju.

Sustav PzH 2000 stiže u Hrvatsku!

Pokrenulo se i po nekim drugim pitanjima. Vlada je prošloga tjedna, u srijedu, 26. studenog, na zatvorenom dijelu 195. sjednice, dala suglasnost Ministarstvu obrane za preuzimanje obveza na teret sredstava državnog proračuna RH u razdoblju od 2015. do 2018. godine. No, o čemu se točno radilo – Vlada nije željela objaviti, jer je predmetna odluka bila klasificirana stupnjem tajnosti „ograničeno“. Zato je sve detalje onda objavio Jutarnji list, iz čijih je redova, uzgred budi rečeno, došao i aktualni glasnogovornik Vlade Nikola Jelić.

Prema izvorima Jutarnjeg, Vlada je kroz naredna 4 godišnja proračuna osigurala 300 milijuna kuna za kupnju 12 njemačkih Panzerhaubitza (PzH 2000). Neslužbeno se saznaje da bi prve haubice mogle stići već početkom godine, a namjera je pokazati ih na vojnoj paradi povodom 20. obljetnice akcije Oluja. Za potrebe prijevoza PzH 2000 MORH sljedeće godine namjerava nabaviti i nove, veće i snažnije „labudice“, no o tome ćemo pisati tijekom narednih nekoliko dana. Nabavu PzH 2000 ovoga je ljeta također amenovao saborski Odbor za obranu, i to nakon popravnog ispita uzrokovanog nedolaskom dovoljnog broja uvaženih saborskih zastupnika/članova Odbora na sjednicu na kojoj se raspravljalo o nabavi vojne opreme do sada neviđene u OS RH. I tada smo imali primjedbe na zatvorenu sjednicu Odbora s koje su potom procurile informacije, a sada sa žaljenjem možemo konstatirati kako se po tom pitanju ništa nije promijenilo.

Tu nije kraj – kako smo i najavili, sutra, u utorak, 02. prosinca, potpisuje se dugo očekivani i još duže najavljivani ugovor o izgradnji obalnih ophodnih brodova. Ugovor će u Muzeju Brodosplita u Splitu potpisati ministar obrane Ante Kotromanović i predsjednik Uprave brodogradilišta Tomislav Debeljak, a njime će se regulirati uvjeti izgradnje 5 obalnih brodova za potrebe Obalne straže i HRM-a.

Bez obzira na nimalo ugodan izgled hrvatskog obrambenog proračuna, lijepo je zaključiti: „Eppur si muove“!

Nacrt prijedloga Dugoročnog plana razvoja oružanih snaga Republike Hrvatske 2015.-2024. (DPR 2014) nedavno je upućen javnosti na uvid i javnu raspravu. Iako je veći dio DPR-a dosta općenit, polazne konstatacije su vrlo aktualne i temelje se na recentnim zbivanjima na Mediteranu te Bliskome istoku.

Dinamičan razvoj ratnih zbivanja na tlu Iraka i Sirije, sudjelovanje koalicijskih snaga SAD-a i Europske unije u tom ratu, rast broja boraca iz članica EU-a u borbama za Islamsku državu, te sve veći broj izbjeglica iz sjevernoafričkih zemalja prema EU generiraju nove probleme i opasnosti diljem EU. Mnoge članice Unije strepe od terorističkih napada, dok protuteroristički analitičari smatraju da u nadolazećem razdoblju raste vjerojatnost takvih neočekivanih udara bilo gdje i bilo kada. Podižu se preventivne i zaštitne protuterorističke mjere i aktivnosti na najvišu projektiranu razinu.

Asimetrične ugroze na moru i obali RH?

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju i NATO savez porasla je razina opasnosti od terorističkih aktivnosti u odnosu na prijašnju, zanemarivu vjerojatnost takvih ugroza. Formalnim priključivanjem RH koalicijskim snagama u ratu protiv vojske džihadista Islamske države dodatno se povećao rizik asimetričnih djelovanja na tlu i moru RH. I u tekstu prijedloga novog DPR-a ocjenjuje se da je:

„… u sigurnosnom smislu strateško okruženje RH obilježeno narušavanjem sigurnosti putem netradicionalnih prijetnji; poput novih oblika međunarodnog terorizma, prekograničnog organiziranog kriminala, proliferacije oružja za masovno uništenje, narušavanja sustava opskrbe energentima, kao i sve prisutnijih opasnosti od raketnih i kibernetičkih napada te piratstva”.

Takve ugroze prijete i pomorskoj domeni RH, te se u nacrtu novog DPR-a planira:

“Pomorske snage unaprijedit će sposobnosti nadzora i zaštite prava i interesa Republike Hrvatske na moru u suradnji s drugim državnim tijelima te saveznicima oslanjajući se na razvoj obalnih ophodnih brodova i sposobnosti stvaranja integrirane slike pomorske situacije na Jadranu. Uz navedene sposobnosti, pomorske snage razvijat će i sposobnosti protuminskih djelovanja, sposobnosti za zaštitu trgovackih brodova od piratstva i kriminalnih djelovanja tijekom plovidbe i sposobnosti mornaričkog presretanja”.

S obzirom na rastući trend ratnih zbivanja te brzinu širenja strahota masovnih ubijanja, rušenja i egzodusa tisuća izbjeglica iz Iraka i Sirije, za očekivati je rasplamsavanje „ratnog požara“ na znatno većim područjima, daleko od „epicentra“. Takve aktualne okolnosti nalažu poduzimanje urgentnih aktivnosti nadzora i zaštite sigurnosti na hrvatskom moru, od obale do vanjske granice ZERP-a, što je do sada bilo zanemarivano ne samo zbog financijskih razloga, već i radi niza propusta i nečinjenja.

AN/FPS 117 horizonti na površini Jadrana

Već godinama se javno upozorava vojni vrh RH da je veliki dio hrvatskog mora nenadziran i slabo zaštićen. Ni eklatantni primjeri neopaženih uljeza na i iznad hrvatskog mora, kao što je, primjerice, bila jedrilica sa 65 izbjeglica koja je u srpnju 2012., neopažena, plutala dva dana na južnom dijelu ZERP-a, ili borbeni zrakoplov F-16 koji je neotkriven doletio iz Italije do Dugog otoka 12. srpnja 2011., nisu potakli odgovorne institucije na podizanje „uzbune“. I tek sada, kada je „voda došla do grla“, planira se u DPR-u modernizacija četiriju obalna radarska sustava Enhanced Peregrine do kraja 2017. godine, zatim zamjena tri mala navigacijska radara GEM 2050XS, te uvođenje u operativnu uporabu pet obalnih ophodnih brodova Obalne straže do kraja 2020. godine.

Dakle, pred nama je dugotrajna „šupljina“! A tko će i kako do tada zatvarati „vrata“ hrvatskog ZERP-a? Tko će i s čime će otkrivati eventualne i iznenadne opasne uljeze niske zamjetljivosti? Očekuje li se možda pomoć satelitskog ili nekog drugog JISR (Joint Intellegence Surveillance and Reconnaissance) motrenja, koja se, do sada, nisu dokazala uvijek uspješnima (jasno vidljivo na nedavnome primjeru traženja malezijskog putničkog zrakoplova zapadno od Australije)? Asimetrični napadi nepredvidivi su u vremenu i prostoru. Američka CIA nije uspjela spriječiti katastrofalne terorističke napade 11. rujna 2001. u SAD-u, ni napad u Londonu 7. srpnja 2005., ni napad u Madridu 11. ožujka 2004., ni napad u Mumbaiju u Indiji 29. studenoga 2008., a ni napad na američki razarač USS Cole u jemenskoj luci Aden 2000. godine. Očito, i uz najbolju volju saveznika i prijatelja, asimetrične ugroze prema RH moramo sami detektirati, odvraćati ih i sprječavati, a pri tome – svaka pomoć, savjet i informacija od prijatelja dobro je došla.

Upitna modernizacija zastarjelih i nepouzdanih obalnih radara Peregrine   

Na nedavnoj sjednici saborskog Odbora za obranu, održanoj 01. listopada 2014. godine, predstavnica MORH-a izvijestila je o odluci Ministarstva obrane da se kreće u osposobljavanje i modernizaciju četiri obalna radara Enhanced Peregrine. Ukupna vrijednost tog posla procijenjena je na 100 milijuna kuna (80 + 20 PDV), odnosno cijena izabranog ponuditelja bit će oko 10,5 milijuna eura. Tom je prilikom Odbor za obranu upoznat i sa sadašnjim stanjem tih radara na Mljetu, Lastovu, Visu i Dugom Otoku. Jedan radar Peregrine potpuno je neispravan, a ostala tri funkcioniraju vrlo ograničeno, ovisno od dana do dana, rade na oko 60% svoje iskoristivosti (??), s čestim kvarovima. Na toj sjednici Odbora za obranu predstavljena je i retrospektiva cijelog projekta uvođenja radara Peregrine, od ugovaranja nabavke 1998. za 15.899.660 USD, preko ugradnje na hrvatskoj obali do žalosnog fijaska cijelog, traljavo vođenog posla, čija se agonija sada pokušava produljiti.

Upitna je opravdanost takvog poduhvata danas, prvenstveno s tehničkog aspekta, potom i operativnog, a tek onda i financijskog. Možda bi takav zahvat bio prihvatljiviji prije 7-8 godina, no sada nikako. Autor ovog članka već je u svibnju 2012. godine, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, a povodom namjere MORH-a da uloži 5,5 milijuna eura u modifikaciju softvera radara Peregrine, izjavio slijedeće:

„Radari Peregrine (ex Falcon) razvijeni su prije 30 godina na temeljima tada suvremenih radarskih tehnika i tehnologija. Četiri hrvatska Peregrina već desetak godina čekaju bolje dane. Pojedine vitalne komponente tih uređaja starenjem gube početna svojstva, kako one u neaktivnim radarima, tako i pričuvne u skladištima. Sada je gotovo nemoguće nabaviti rezervne dijelove za Peregrine koji su se u izvornoj tvornici (ITT Gilfillan-Kalifornija) prestali proizvoditi krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Skupina ljudi HRM-a, koja se obučavala za tehničko održavanje, razišla se. U takvim neperspektivnim okolnostima za te radare i, s druge strane, nepotpuna nadzora hrvatskog mora, kupnja novog softvera koji će biti raspoloživ tek za dvije godine nije optimalno rješenje.“ 

Sada, dvije godine kasnije, bilo kakva modernizacija radara Peregrine za 2,5 miljuna eura po radaru predstavljala bi avanturu s riskantnim posljedicama!

Naime, sastavni sklopovi radara, koji već 11-13 godina stare i propadaju na položajima neposredno uz morsku obalu, izloženi jakim vjetrovima koji dižu visoko morski aerosol do najviših položaja (primjerice do Huma na Visu), upitne su ispravnosti. Velike štampane ploče (Printed Circuit Board) s mnoštvom IC krugova i drugih elemenata, kojih u radaru ima nekoliko desetaka, tijekom niza godina oblažu se tankim slojem morske soli koja može remetiti normalno funkcioniranje elektroničkih sklopova. Česti kvarovi na tri djelomično aktivna Peregrina, o kojima je bilo riječi na sjednici Odbora za obranu, već sad ukazuju na možebitne negativne posljedice dugotrajne izloženosti radara morskoj atmosferi. Poseban problem je tu i odašiljačka TWT elektronska cijev, u kojoj je vakuum, i koja je jedan od najskupljih elemenata u radaru Peregrine. Naime, u TWT cijevi odvija se kontinuirani proces „trošenja“ vakuuma, i to bez obzira je li cijev u aktivnoj uporabi ili u mirovanju s radarom, odnosno u skladištu.

Modernizirati staro i nepouzdano ili nabaviti novo, pouzdano i moćnije?

Modernizacijom samo nekih sklopova hardvera radara Peregrine i pojedinih dijelova softvera, veći dio već ostarjelih sklopova i elemenata radara ostat će nedirnut. Očito će izvoditelj modernizacije radara jamčiti samo za dio modificiranih sklopova, dok će nemodificirani sklopovi radara ostati, vjerojatno, i dalje kvarljivi!?

Radari Peregrine razvijani su na temelju radarskih tehnika i tehnologija od prije 30 godina. Radarske tehnike i tehnologije danas su znatno unaprijeđene u novim radarima kojima pružaju šire funkcionalne mogućnosti i veću efikasnost radarskog motrenja u odnosu na stare Peregrine. Ta tehnološka prednost trebala bi biti najvažnija i odlučujuća činjenica pri konačnom izboru odluke: modernizirati staro i nepouzdano ili nabaviti novo, pouzdano i moćnije.

Nakon ovakve kratke analize autora ovoga teksta, koji je stekao znatna iskustva na radarima Falcon (prvi naziv radara Enhanced Peregrine) u tvornici ITT Gilfillan u Los Angelesu, može se zaključiti da bi ulog od 2,5 miljuna eura po radaru mogao postati promašena investicija. U sadašnjim vojnim i političkim okolnostima u svijetu vrijeme je vrlo bitan čimbenik koji traži žurno zatvaranja „vrata“ hrvatskog ZERP-a. U idealnim uvjetima, predložena modernizacija radara Peregrine bila bi završena tek nakon tri duge godine. Smije li Republika Hrvatska ostati, tako dugo, „slijepa“ na moru?

General Petar Stipetić je na sjednici Odbora za obranu izjavio: „Podržat ću odluku da se sustav (op.a. radarski) kupi, ali nek se kupi novi sustav, a da se ne krpe stari otpadi“. Autor ovoga teksta potpuno je suglasan sa stajalištem generala Stipetića. Za 10 milijuna eura mogu se danas kupiti dva suvremena obalna radara, „gap fillera“ kod renomiranih svjetskih proizvođača, koji bi se mogli isporučiti vjerojatno u kraćem roku nego modernizirani Peregrini, a uz dobitak kvalitete, pouzdanosti i trajnosti. S novim radarima, postavljenim na stručno odabranim položajima na obali, bilo bi pokriveno područje srednjeg Jadrana i krajnji južni dio hrvatskog ZERP-a, te niski zračni volumen iznad morske površine, kojega ne mogu „vidjeti“ radari zračnog motrenja, FPS-117 s Učke i Pelješca.

Prastari i neadekvatni navigacijski radari GEM 2050XS s obale u staro željezo

Radari Enhanced Peregrine kao “gap-filler” za sustav AN/FPS 117

U DPR-u se napokon planira i zamjena starih navigacijskih radara GEM 2050XS, koji su kupljeni 1995. godine za vrijeme embarga na uvoz vojne opreme u RH. Tada je to bilo jedino moguće rješenje koje je moglo pomoći u ratnim okolnostima. Prva tri nova zamjenska radara nabavila bi se do kraja 2017. godine. Novi radari, vjerojatno, neće biti radarčići, već moćniji i kvalitetniji radari civilne namjene koji se nude na tržištu. Te radare ne bi trebalo a priori postavljati na dosadašnje položaje starih, već bi se, uz stručni nadzor, na nekima morala smanjiti radarska gužva, ali i birati novi položaji s kojih bi se pokrivali dijelovi do sada nenadziranih morskih područja.

Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave te elektroničko ratovanje, u mirovini.

Jedanaest godina nakon što je Hrvatskoj isporučen i posljednji od 4 pomorska radara Enhanced Peregrine – Ministarstvo obrane kreće u njihovo osposobljavanje i modernizaciju. Temeljem pozivnog natječaja odabrat će se najbolji ponuditelj, a ukupna vrijednost tog posla procijenjena je na 100 milijuna kuna. Pozitivno mišljenje o toj nabavi dao je u srijedu, 01. listopada, saborski Odbor za obranu, jednoglasno se složivši kako su Ministarstvu obrane i Oružanim snagama takvi radari više nego nužni.

Među ostalim, nužni su i zbog činjenice da se RH pri NATO-savezu obvezala na ispunjenje ciljeva sposobnosti, a jedan od tih ciljeva je i pomorska situacijska slika na Jadranu i njena razmjena sa saveznicima, pojasnila je članovima Odbora zamjenica ministra obrane Višnja Tafra. U situaciji u kojoj ministar financija strepi nad svakom kunom dobra je vijest da će većina novaca za modernizaciju Peregrinea doći iz Coalition Support Fonda – štoviše, veći dio od ukupno 80 milijuna kuna (koliko će pristići iz Fonda) već je uplaćen na račun Ministarstva obrane, dok će MORH platiti preostalih 20 milijuna na ime PDV-a. Projekt bi ukupno trebao trajati 36 mjeseci, i to tako da prvi osposobljeni radar treba stići u RH nakon 2 godine, a ostala 3 radara – svaka 4 mjeseca nakon prvog.

Enhanced Peregrine, Hum na Visu

Bitno više od samog projekta modernizacije članove Odbora za obranu zanimalo je zašto ti nesretni radari još uvijek nisu u funkciji. Zamjenica ministra obrane Tafra podsjetila je da se radi o projektu „More“ koji je u Ministarstvu obrane počeo još davne 1998., kada je MORH (odnosno pomoćnik ministra obrane Vladimir Zagorec) potpisao ugovor s američkom tvrtkom Metric Systems Corporation o isporuci 4 pomorska radara Enhanced Peregrine u vrijednosti od oko 15 milijuna američkih dolara, za što je Republika Hrvatska podigla kredit. Ukupna vrijednost tog posla, uključujući i izgradnju infrastrukture za potporu samih radara, dosegla je iznos od 170 milijuna kuna. Uvođenje, odnosno isporuka radara počela je u razdoblju od 2001. do 2003. (kada je plaćena i posljednja rata), tijekom kojih su isporučene 4 radarske konfiguracije za lokacije Vis, Lastovo, Mljet i Dugi otok.

Problemi u njihovoj uporabi pojavljuju se od samog početka, a do 2007. godine uspjelo se osposobiti i staviti u punu uporabu u OS RH samo radar na Visu. Ostala 3 radara neprestano imaju problema u funkcioniranju, pa danas radar na Lastovu uopće više ne radi, dok ostala tri (uključujući i onaj na Visu) funkcioniraju vrlo ograničeno. Na temelju razgovora sa zapovjednikom HRM-a, Tafra je pred članove Odbora za obranu iznijela podatak da su, ovisno od dana do dana, radari na oko 60% svoje iskoristivosti, s čestim kvarovima. Na temelju pronađenih dokumenata u Ministarstvu obrane, zaključak je da je u cijeli projekt hrvatska strana ušla potpuno nepripremljeno, kao i to da nije imala definirane taktičko-tehničke zahtjeve koje sam radar mora zadovoljiti u trenutku kada se uvodi u uporabu.

No tu nije kraj problemima. Tvrtka od koje su radari nabavljeni – Metric Systems Corporation – u međuvremenu je otišla u stečaj, i zamjenjuje je talijanska tvrtka Digital Radar Systems, s kojom je MORH započeo pregovore o tome da se radarski sustav isporučen Hrvatskoj dovede u punu upotrebu. U međuvremenu se uključilo i Državno odvjetništvo RH – 2006. godine MORH je od DORH-a zatražilo mišljenje o tome da li bi RH imala ikakvih izgleda ako bi krenula u arbitražu i zatražila povrat novca. Prema ugovoru, u slučaju spora moguće je pokretanje arbitraže u Švicarskoj.

Stav Državnog odvjetništva tu je bio prilično iznenađujući – Hrvatska ne bi imala nikakve izgledne šanse, jer talijanska tvrtka Digital Radar Systems nije potpuni pravni sljednik tvrtke Metric Systems Corporation koja je svoje postojanje okončala stečajem. S istim tim problemom susreo se i kratkotrajni ministar obrane Davor Božinović 2011. godine, koji je iz postojećih dokumenata, kao i iz DORH-ovog očitovanja, shvatio da se neće moći postići nikakav dogovor s talijanskom firmom. Postalo mu je jasno i da, čak i da se osposobe prema željenom prvotnom stanju, ti radari više nisu na razini onih koji se danas proizvode.

Stavljeno pred zid, a istodobno suočeno i s dužnošću ispunjavanja ciljeva sposobnosti, Ministarstvo obrane RH razmatralo je 3 moguća rješenja: (1) nastaviti upotrebljavati radare onoliko koliko je moguće dok postoje pričuvni dijelovi za njih (što bi se postiglo kanibalizacijom jednog po jednog radara), (2) riskirati i ući u arbitražu s ciljem da se na taj način povrati barem dio novca, i (3) popravak postojećih radara. Odlukom ministra obrane Ante Kotromanovića oformljen je tim stručnjaka za radare, koji su na licu mjesta utvrdili da sam popravak ne dolazi u obzir, osim ako se na njima napravi i modernizacija. U tom smjeru je započeo i razgovor s nekim tvrtkama koje se bave radarima, nakon čega je sazrela odluka o modernizaciji postojećih Enhanced Peregrinea.

Među ostalima, i radar GEM na Žirju

Postojeća 4 radara nisu dovoljna za nadzor cijele pomorske situacije na Jadranu – na jugu pokrivaju do Dubrovnika, a na sjeveru tek do Malog Lošinja. SDP-ovu članicu saborskog Odbora za obranu Tanju Vrbat Grgić zanimalo je na koji se onda način prati situacija na samom sjevernom Jadranu, konkretno na području Savudrije gdje i sama živi. To je područje, objasnila je Tafra, pokriveno drugim vrstama radar, prije svega onima kojima raspolažu Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture. Riječ je tu uglavnom o civilnim radarima koji su, treba to priznati, radikalno slabiji od vojnih Enhanced Peregrine radara – npr. radari koje koristi Ministarstvo pomorstva cilj koji ima površinu od 150 kvadrata vide tek na 20 milja. Ministarstvo obrane tek djelomično razmjenjuje slike s MUP-om i Ministarstvom pomorstva, od kojih svatko prima sliku za svoje potrebe. Ta ministarstva u pravilu koriste antenske stupove Ministarstva obrane, pa je više nego nelogično da sve te mogućnosti do sada već nisu uvezane u jednu jasniju sliku. To je manjkavost na kojoj bi ubuduće trebalo snažno poraditi, ali to znači i jačanje tehničkih karakteristika radara svih ministarstava koji ih koriste.

Lockheed Martin radar AN/FPS-117 iz sastava mreže “Nebo”, Učka

Za kompletiranje kvalitetne radarske slike hrvatskoga Jadrana, o čijim smo problemima već pisali na portalu Obris.org, idealno bi bilo nabaviti još 2 radara u klasi popravljenog i moderniziranog sustava Enhanced Peregrine – što u postojećoj situaciji zapravo i nije pretjerano izgledno. No u MORH-u planiraju da bi se već modernizacijom postojećih radara mogli detektirati i niski objekti na moru (koji su ujedno i daleko ispod crte vidljivosti HRZ-ovog radarskog sustava “Nebo”), odnosno da bi se moglo pod normalno otkrivati objekte površine do minimalnih 2 kvadratna metra na 80 milja. Logično je pitanje zbog čega MORH u nadzor pomorske situacije ne ide zajedno s civilnim institucijama i njihovim radarima. Odgovor koji je ponudila Tafra je jednostavan – vojni radari imaju daleko bolje karakteristike od civilnih, posebice u trenutku kada se pojavi neki ometač – tada vojni radar automatski promijeni frekvenciju i dalje nastavi pratiti sliku.

Bivši načelnik GS OS RH, umirovljeni general Petar Stipetić, s jedne strane pozdravlja MORH-ovu odluku o modernizaciji radara, ali se ne slaže s popravkom postojećih, već zagovara nabavu novih. Prema Božinoviću, takva bi nabava bila vjerojatno skuplja od popravka postojećih, budući da je za postojeće već napravljena određena infrastruktura. No što se Stipetića tiče, jedino pravo pitanje je – tko će odgovarati za to što je „tamo neki šuster iz Amerike Hrvatskoj prodao da ne kažem šta“:

„Tko je mogao u ovoj državi baciti 170 milijuna kuna u vjetar i da zato ne odgovara? Zašto se proizvođaču platila kompletna cijena ako nije završio posao? Zašto se to pitanje ne postavi? (…)Podržat ću svaku odluku da se odabere kvalitetan radarski sustav, da ga se plati – ako treba – ponovno od nule pa do kraja, ali da on bude funkcionalan. A igre s kojekakvim mešetarima mi se ne sviđaju. I drugo – dobrim dijelom i mi smo sami pridonijeli tome da ovi radari nisu na vrijeme stavljeni u funkciju. Koliko se otezalo s deminiranjem prostora zato što je vojsci bilo zabranjeno da razminira dio prostora gdje su bili bivši radari i štićeni minama? Koliko se vremena utrošilo da se izgrade prilazni putovi da bi se instalacije mogle dovesti na određene punktove koji su bili odabrani? To su sve problemi i normalno – kad se to oteglo 5-6 godina ili 10 godina da onda je i propala firma koja je to radila i došli smo u ovakvu situaciju. Podržat ću odluku da se sustav kupi, ali nek se kupi novi sustav, a da se ne krpe stari otpadi.“

Tko će se sad vraćat’ u ’98.?

No, dok taj prijedlog o traženju konkretne odgovornosti nije naišao na odobravanje kako predstavnika MORH-a, tako ni predsjednika Odbora za obranu, HDZ-ovog Tomislava Ivića – svima njima dobro je legla činjenica da su prisutni članovi Odbora jednoglasno podržali MORH-ovu ideju o pokretanju osposobljavanja i modernizacije postojećih radara Enhanced Peregrine.