Talijanska premijerka Giorgia Meloni pozvala je Europsku komisiju da ublaži fiskalna pravila za kućanstva i industrije koje se bore s rastućim troškovima energije, tvrdeći da bi energetsku sigurnost trebalo tretirati s istom hitnošću kao i obrambene izdatke. U pismu poslanom u ponedjeljak, 18. svibnja, predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen, Meloni poručuje da bi EU trebala pokazati istu „političku hrabrost“ u pogledu energetike kao što je pokazala u pogledu obrane. Ovaj apel dolazi nakon što najave da se Giorgia Meloni u iznenadnom posjetu državama Perzijskog zaljeva želi uvjeriti u sigurnost opskrbe energentima unatoč ratu u Iranu i blokadi Hormuza.

Europski energetski strahovi

„Ako s pravom smatramo da je obrana takav strateški prioritet da opravdava aktiviranje klauzule o nacionalnom izuzeću, onda moramo imati političke hrabrosti prepoznati da je danas energetska sigurnost također europski strateški prioritet“, navodi se u tom pismu.

Naime, u Europi nacionalne vlade i dalje su oprezne zbog mogućnosti ponavljanja energetske krize koja je uslijedila nakon ruske invazije na Ukrajinu, a koja je izazvala zatvaranje tvornica, vrtoglavu inflaciju i izvanredne državne subvencije. Također, cijene goriva su porasle diljem Europe, pa i kod nas u Hrvatskoj. Meloni je stava da EU ne može tražiti od građana da podrže povećane obrambene izdatke, a istovremeno se činiti ravnodušnim prema financijskom pritisku s kojim se suočavaju kućanstva i poduzeća. Prema talijanskoj premijerki, sigurnost se ne bi trebala mjeriti isključivo u vojnom smislu, već i prema tome mogu li tvornice nastaviti s radom, mogu li obitelji priuštiti račune za energiju i mogu li vlade održati ekonomsku stabilnost.

Italija traži veću fiskalnu fleksibilnost

U središtu talijanskog zahtjeva jest Nacionalna klauzula o izuzeću EU, usvojena 8. srpnja prošle godine, koja državama članicama omogućuje privremenu fiskalnu fleksibilnost za povećanje obrambenih izdataka u iznimnim okolnostima. Meloni tvrdi da je Bruxelles već pokazao spremnost ublažiti proračunska pravila kao odgovor na ruski rat u Ukrajini i rastuću zabrinutost zbog vojne spremnosti Europe. Italija sada traži sličnu fleksibilnost za izvanredne energetske mjere. Njena  stranka „Braća Italije“ predvodi vladajuću koaliciju, i također se suočava s neravnomjernom javnom podrškom za veće obrambene izdatke u vrijeme kada mnogi birači ostaju usredotočeni na troškove života. „Ne možemo opravdati u očima naših građana da EU dopušta financijsku fleksibilnost za sigurnost i obranu strogo shvaćenu, a ne za obranu obitelji, radnika i poduzeća od nove energetske krize koja riskira teško pogoditi realno gospodarstvo“, navodi se u pismu. Ona također sugerira da bi nedostatak veće fleksibilnosti u pogledu troškova energije mogao zakomplicirati talijansku podršku programu EU-a Sigurnosna akcija za Europu (SAFE), zajedničkom europskom mehanizmu zaduživanja vrijednom 150 milijardi eura usmjerenom na jačanje obrambenih sposobnosti.

Inače, Italija ima drugi najveći omjer duga i BDP-a u EU nakon Grčke, što ograničava prostor Rima za velike subvencije prema postojećim fiskalnim pravilima, ocjenjuju stručnjaci.

Samo dan nakon što je u Zagrebu bio poljski predsjednik Andrzej Duda, danas je u posjet premijeru Plenkoviću  i predsjedniku Milanoviću bio kontroverzni slovački premijer Robert Fico. U njegovom izaslanstvu bili su još i ministar vanjskih i europskih poslova Slovačke Republike Juraj Blanár i državni tajnik Ministarstva gospodarstva Vladimír Šimoňák. Iako je Fico formalno došao zbog sporazuma o suradnji između ministarstava kulture, dobar dio razgovora vodio se o gospodarskim temama, prvenstveno o energetskoj suradnji, što je tema koju Fico potencira otkako je po drugi put postao premijer 2023. godine.

“Drago mi je da se dio nafte, koja se prerađuje u rafineriji u Bratislavi, prema Slovačkoj transportira Jadranskim naftovodom”,

istaknuo je premijer Plenković, napomenuvši da će se iduće godine povećati kapaciteti LNG terminala u Omišlju te će se sa sadašnjih 3,1 podignuti na 6,1 milijardi kubika plina godišnje. To će se omogućiti uz velike investicije u plinovode koje se trenutno realiziraju u vrijednosti od više 530 milijuna eura diljem Hrvatske.

“Omogućit ćemo i veći i brži transport plina koji će dolaziti na terminal i time osigurati mogućnost različitih opskrbnih pravaca za zemlje srednje i istočne Europe”,

rekao  je Plenković. S druge strane, slovački premijer Fico istaknuo je da je po pitanju plina Hrvatska strateški partner Slovačke, dok što se nafte tiče – Slovačka trenutno uvozi 55% svoje količine preko Jadrana. Slovački premijer je najavio da će se taj volumen u budućnosti vjerojatno povećati. Premijeri su također razgovarali o obnovi tranzita plina kroz Ukrajinu. Prema priopćenju slovačke Vlade, Robert Fico zamolio je Andreja Plenkovića za suradnju jer “vraćanje protoka plina kroz Ukrajinu trebalo bi biti u vitalnom interesu cijele Unije“. Predsjednik slovačke Vlade istaknuo je kako između Slovačke Republike i Hrvatske može postojati dobra suradnja i na području obrambene industrije, a ponudio je i materijalnu i tehničku pomoć Hrvatskoj u zaštiti granice.

No upravo oko Ukrajine vrtjela se većina izjava nakon sastanka dvojica premijera, pri čemu su Fico i Plenković imali dijametralno suprotne stavove. Fico je ponovio da Slovačka Ukrajini neće nuditi nikakve darove niti sudjelovati u mehanizmima financijske pomoći za nabavu naoružanja.

“Slovačka s Ukrajinom surađuje u humanitarnim pitanjima te joj može isporučiti struju u kriznim situacijama“,

rekao je Fico kojeg Plenković nije počastio epitetom “Putinova pudlica”, kojim je obilato častio Zorana Milanovića zbog sličnih stavova. Plenković je ponovio da je tu pozicija hrvatske Vlade jasna:

“Rusija je agresor na Ukrajinu, prekršila je sve norme međunarodnog prava, uz nepoštovanje teritorijalnog integriteta susjedne zemlje. Mi smo u tom cijelom periodu zauzeli principijelnu poziciju potpore ukrajinskom narodu. Ne želimo da se granice Rusije približavaju Hrvatskoj, to je naš strateški nacionalni interes”.

Dodao je da bi Hrvatska bila 30 posto teritorijalno manja, ranjivija i puno slabija da naši privremeno okupirani teritoriji nisu ponovno pod kontrolom hrvatskih vlasti.

“Stoga je i ta paralela između Hrvatske i Ukrajine, premda su situacije prilično različite, važna za razumijevanje ovako čvrstog i principijelnog stava hrvatske Vlade”. 

Najavio je i konferenciju koju će u listopadu organizirati potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, a koja je vezana za ratne veterane i za hrvatska iskustva koja želimo prenijeti Ukrajincima. “Slovački premijer je najavio sudjelovanje i slovačkih predstavnika na toj 4. velikoj međunarodnoj konferenciji posvećenoj Ukrajini u Hrvatskoj”, naglasio je premijer Plenković.

Fico  je pak ostao pri svom stavu da će sudjelovati na proslavi Dana pobjede u Moskvi 09. svibnja, unatoč ozbiljnom upozorenju europske povjerenice za vanjsku politiku Kaje Kallas da se to ne radi.

“Mi to imamo u našoj genetskoj informaciji, znamo tko nas je oslobodio i to nam ne može nitko oduzeti. Ne može se reći da je oslobođenje došlo sa zapada ako je došlo s istoka“,

rekao je Fico, pa podsjetio na svoja odavanja počasti i žrtvama invazije na Normandiju, američkim vojnicima na groblju Arlington te pripadnicima britanskog RAF-a. Fico je jučer Kaji Kallas poručio da nema poštovanja prema njemu kao legitimnom predsjedniku vlade jedne suverene zemlje, te da mu “nitko ne može narediti gdje da ide ili da ne ide.” Osim toga, slovački je parlament upravo danas usvojio tzv. “ruski zakon” kojim se pooštravaju zahtjevi prema nevladinim organizacijama ne bi li se vlada što efikasnije  obračunala sa svojim kritičarima iz nevladinog sektora.

*Photo: Vlada Slovačke Republike

Klimatske promjene kao sigurnosna prijetnja uključene su u strateške dokumente nacionalne sigurnosti i obrane mnogih zemalja, uključujući i predvodnike u tom trendu – SAD, Ujedinjenu Kraljevinu, Francusku i Njemačku, dok je Turska ovu vrstu prijetnje uvrstila u zasebni dokument pod nazivom „Strategija klimatskih promjena“. I Republika Hrvatska je klimatske promjene i s njima povezane prijetnje prepoznala, te uvrstila u svoj strateški dokument „Strategija nacionalne sigurnosti” (NN 73/17 od 26. srpnja 2017.), usvojen u Hrvatskome saboru 14. srpnja 2017., po prvi put nakon davne 2002. godine.

Klimatske promjene se u „Strategiji nacionalne sigurnosti“ iz srpnja 2017. spominju ukupno 4 puta. Opisujući u 3. pasusu „Sigurnosno okružje“ na globalnoj razini, u Strategiji se navodi:

„Povezan i međuovisan svijet nudi brojne prilike za postizanje dobrobiti i sigurnosti, ali istodobno postaje sve složeniji i nesigurniji, izložen brzim promjenama i novim izazovima. Tomu pridonose i trendovi povezani s klimatskim promjenama, demografskim kretanjima i migracijama stanovništva, razvojem novih tehnologija i globalizacijom gospodarstva, kao i sve važnijom ulogom interneta u kreiranju društvenih i sigurnosnih procesa“.

U istom pasusu, samo koju rečenicu niže, klimatske promjene se prepoznaju kao prijetnja zdravlju stanovništva: „Pojavom novih virusa i bakterija otpornih na lijekove povećavaju se prijetnje zdravlju stanovništva, čemu pogoduju klimatske promjene, onečišćenje okoliša, porast svih oblika međunarodnog prometa i masovne migracije stanovništva“. Kada je u pitanju Europa i europsko susjedstvo, klimatske promjene jedan su od uzroka migracija i time povezanog sigurnosnog izazova za europska društva: „Migracije su posljedica brojnih čimbenika, poput ratnih sukoba, slabih država, siromaštva, nezaposlenosti i klimatskih promjena, zbog čega se očekuje da će se priljev migranata prema Europi dugoročno nastaviti“. Više od jedne rečenica klimatskim je promjenama posvećeno u odjeljku pod naslovom „Sigurnosne prijetnje, rizici i izazovi za Republiku Hrvatsku“ – tu se kao sigurnosni izazovi, među ostalim, navode neriješena pitanja o razgraničenju, teroristička i ekstremistička djelovanja, korupcija u javnom sektoru, organizirani kriminal, ranjivost nacionalnog gospodarstva iz vanjskih sfera, negativna demografska struktura i depopulacija, te klimatske promjene. Ujedno je ovdje i definirano što se pod tim pojmom podrazumijeva:

„Klimatske promjene se u Republici Hrvatskoj očituju kao ekstremne vrućine, suše i oborine. Jadransko more osjetljivo je na klimatske promjene, a već se uočavaju promjene u jadranskoj flori i fauni. Dugoročno će klimatske promjene utjecati na podizanje razine mora, pojavu dugotrajnih suša te smanjenje izvora pitke vode. Ovakvi uvjeti izravno će utjecati na zdravlje građana, uz pojave bolesti koje nisu tipične za hrvatsko podneblje. Gospodarske grane, poput turizma, poljoprivrede, ribarstva i energetike, osjetit će izravne posljedice klimatskih promjena“,

stoji u Strategiji nacionalne sigurnosti RH.

Klimatske promjene kao jednu od najvećih budućih (ali i sadašnjih) sigurnosnih prijetnji vidi i potpredsjednik Vlade te ministar unutarnjih poslova Davor Božinović. Otvarajući Hrvatske dane sigurnosti u rujnu 2021., Božinović je rekao:

„Rezultat klimatskih promjena su vremenski ekstremi poput ovogodišnjih megapožara, razornih poplava ili tornada u Europi,  što dugoročno uzrokuje geografske promjene poput nepovratnog rasta razine mora ili širenje pustinja. Stoga je očekivan znatan rast migracija stanovništva, pa će se i zaštita granica morati tome prilagoditi“.

Tada još uvijek u očekivanju odluke o ulasku Hrvatske u Schengen, Božinović je naglasio da Lijepa naša „vrlo uspješno, zakonito i odgovorno štiti ne samo vlastitu granicu nego i granicu Europske unije“, te je potpuno spremna „na moguće poremećaje na migrantskim rutama zbog situacije u Afganistanu“:

Dvor Božinović na Hrvatskim danima sigurnosti u Opatiji

„Hrvatska granična policija stalno provodi niz aktivnosti s ciljem podizanja razine tehničke opremljenosti, obučenosti i izgrađenosti kapaciteta za neometan i kvalitetan nadzor granice i suvereno vlada izazovom krijumčarenja ljudi povezanim s nezakonitim migracijama“,

naglasio je Božinović, zaključivši kako se sigurnosnim prijetnjama može pristupati samo ujedinjenim djelovanjem na nacionalnoj, međunarodnoj i globalnoj razini.

Čini se da su migracije kao posljedica klimatskih promjena jedno od temeljnih pitanja koja muče kreatore hrvatskih javnih politika. Upravo se one posebno spominju u „Strategiji prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj za razdoblje do 2040. godine s pogledom na 2070. godinu“, koju je Hrvatski sabor donio 7. travnja 2020. godine – dokumentu koji postavlja temeljni okvir za koordinirano djelovanje kako bi se Hrvatsku učinilo otpornom na klimatske promjene kroz (1) smanjenje ranjivosti prirode i društva na negativne utjecaje klimatskih promjena, (2) povećanje sposobnosti oporavka od učinaka klimatskih promjena i (3) iskorištavanje potencijalnih pozitivnih učinaka. U spomenutoj se Strategiji izričito kaže:

„Klimatske promjene su prepoznate i kao ‘sigurnosna prijetnja, rizik i izazov za Republiku Hrvatsku’ stoga Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske (‘Narodne novine’, br. 73/17.) predviđa djelovanje u pravcu jačanja otpornosti na klimatske promjene i smanjenja rizika. Zbog ugroze sigurnosti pojavio se i problem migracija ljudi, pa je tako na globalnoj razini uveden pojam klimatski migranti, koji opisuje one ljude koji su zbog negativnih učinaka klimatskih promjena i ekstremnih vremenskih nepogoda prisiljeni preseliti se unutar države ili migrirati u druge države. Ova posljedica pokazuje kako klimatske promjene zbog negativnog utjecaja na prirodne ekosustave utječe neizravno i na cjelokupno društvo te ga destabilizira. Potrebno je naglasiti kako su klimatske promjene često samo jedan od uzroka trajne migracije. Ona je istodobno posljedica i loše lokalne infrastrukture, nedostatka prilagodbe na prirodnu klimatsku varijabilnost i narušenog funkcioniranja društva zbog socioekonomskih razloga“.

Hoće li Split imati više gostiju u prosincu nego u srpnju?

Hrvatska se po pitanju prepoznavanje sigurnosnih prijetnji izazvanih klimatskim promjenama na formalnoj razini ne razlikuje puno od brojnih drugih država. Načelno se prepoznaje smanjena količina oborina koja dovodi do smanjene proizvodnje električne energije u hidroelektranama, ali i povećanje potrošnje električne energije za razne uređaje za hlađenje tijekom vrućina. Visoke temperature dovest će i do smanjenja turističke potražnje u ljetnim mjesecima, što se već počelo događati, pa su brojni turistički radnici primijetili pad interesa za ljetovanje u Hrvatskoj u jeku turističke sezone (srpanj i kolovoz) posebno kod gostiju iz sjevernijih krajeva Europe (sjever Njemačke i skandinavske zemlje). Tu se kao poseban izazov navodi neprilagođenost turističke ponude projiciranim klimatskim promjenama, no očekivati da će Hrvatska po uzoru na neke arapske zemlje uvesti klimatizirane hodnike ili tunele više je nego nerealno. Ekstremni vremenski uvjeti već sada dovode do povećanog broja požara u priobalju, kao i do učestalih suša i poplava u gotovo svim dijelovima Hrvatske, a može se očekivati i da će sve to u konačnici utjecati i na sigurnost proizvodnje (te opskrbe) vodom i hranom.

Ekstremne temperature, ali i njihove drastične promjene, utječu i na povećanje smrtnosti, što se počelo bilježiti i u Hrvatskoj, jednako kod mlađe i kod starije populacije. U Izvješću o gospodarskoj šteti uzrokovanoj vremenskim i klimatskim ekstremnim događajima u razdoblju 1980.-2020. godine, koji je sastavila Europska agencija za okoliš, navodi se da su tijekom promatranog razdoblja u nas zabilježena 896 smrtna slučaja uvjetovana vremenskim ekstremima – što je iznad prosjeka EU i svrstava Hrvatsku na 12 mjesto u EU. Ujedno, u Republici Hrvatskoj procijenjena gospodarska šteta od klimatskih promjena u razdoblju od 1980. do 2020. iznosila je 2 milijarde i 860 milijuna eura. To je ekvivalent od 71,5  milijuna eura godišnje, dok je u razdoblju od 1980. do 2013. ta ista vrijednost iznosila prosječno oko 68 milijuna eura godišnje. Dakle, kako se klima na očigled mijenja, tako rastu i s tim fenomenom povezane štete na godišnjoj razini. U usporedbi s ostalim EU-27 zemljama Hrvatska se nalazi na 14. mjestu po prijavljenim štetama uslijed ekstremnih klimatskih događaja po glavi stanovnika, dok je osiguranjem bilo pokriveno manje od 3% gospodarskih gubitaka. Naravno, to znači da većinu šteta u konačnici pokriva država i sami građani – gdje je jasno kuda taj trend ide. Dakle, za dugoročnu održivost ukupnog nacionalnog gospodarstva pokazuje se bitnim pojačano krenuti i s raznim preventivnim aktivnostima, umjesto čistog bilježenja i pokrivanja troškova „post festum“.

Premijer Plenković je gostujući u Makarskoj u subotu, 4. veljače, najavio da će Vlada, Sabor i HDZ baviti s trima temama budućnosti jer su to „prioriteti razvoja za ovo desetljeće“. Prva tema će biti energetika i klimatske promjene: glavna tema budućnosti planeta i kontinenta i Hrvatske, kazao je Plenković, dodavši da ta tema određuje sve i glavna je globalna tema. Druga je tema digitalna transformacija, a treća i  najvažnija tema opstanka hrvatskog naroda bit će demografska revitalizacija. No smatrajući da su klimatske promjene „tema budućnosti“, Vlada pokazuje da već kasni ne samo u preventivi, nego i u samom sagledavanju stanja (te aktivnoj borbi) po pitanju jednog od ključnih problema današnjice.

* „Sadržaj nastao u suradnji s Platformom za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske – CROSOL. Ovaj tekst izrađen je uz financijsku podršku Europske unije. Njegov sadržaj isključiva je odgovornost Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske i ne odražava nužno stavove Europske unije“.

Ruski propagandni filmići proteklih su mjeseci uvjeravali prije svega Europljane kako ih čeka surova zima, u kojoj će se lediti plinovodi u kojima već dugo nema ruskoga plina, a u domovima milijuna Europljana visjet će sige i cirkulirati ledeni zrak. No umjesto surove zime, Europljane je pogodilo proljeće – prosinac 2022. proglašen je 7. najtoplijim prosincem od kada se provode mjerenja temperature, a cijela kalendarska godina 5. najtoplija u povijesti mjerenja. Ni prvi mjesec nove 2023. nije promijenio ovaj trend – čak 8 zemalja u Europi zabilježilo je najvišu temperaturu ikad izmjerenu na prvi dan nove godine – Varšava sa zabilježenih 18.9 Celzijusa (temperatura koja se u tom gradu inače mjeri u svibnju ili rujnu) je apsolutni rekorder novogodišnjih najtoplijih gradova. No tijekom mjeseca siječnja zabilježene su i ekstremnije temperature – Bilbao u sjevernoj Španjolskoj dosegnuo je ljetnih 25.1 Cezijusa, glavni grad Lichtensteina Vaduz – 20 stupnjeva, a Javornik u Češkoj – 19.6 stupnjeva Celzijusa. Aktivni promatrači rata u Ukrajini ovim su se temperaturama prilično razveselili, dodatno podgrijani činjenicom da je istodobno upravo Moskvu, simbol ruskog centra agresije, zahvatio polarni val koji je temperature spuštao do čak minus 30.

Vremenska anomalija u Europi, 6. siječnja 2023. godine

Prema podacima Europske komisije, prosječna europska temperaturna odstupanja su općenito veća i varijabilnija od globalnih. Prosječna europska temperatura za prosinac 2022. bila je 0.89 stupnjeva Celzijusa veća od prosjeka za razdoblje od 1991.-2020. Prema nacionalnim podacima, 2022. bila je do sada najtoplija godina u povijesti mjerenja u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, ali i na sjeveru Europe, uključujući Njemačku, Irsku i Veliku Britaniju. Svijest o klimatskim promjenama kao egzistencijalnoj prijetnji postala je dio političkih agendi ne samo brojnih međunarodnih organizacija, već i političkih aktera kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj razini. Sve se češće upozorava da bi klimatske promjene mogle postati vodeći uzrok globalnih, ali i nacionalnih sigurnosnih prijetnji. Još 2010. Godine američko Ministarstvo obrane uključilo je klimatske promjene među sigurnosne prijetnje, objašnjavajući kako je prirodno i normalno da „vojska igra važnu ulogu u sučeljavanju sa svim vrstama prijetnjo, pa tako i onim klimatskim“, a Središnja obavještajna agencija (CIA) osnovala je Centar za istraživanje klimatskih promjena. Pentagon je tada bio iznimno zabrinut zbog topljenja ledene mase Himalaje, jer bi prema njihovim proigranim scenarijima voda s himalajskih ledenjaka poplavila nizinska područja i ugrozila desetke milijuna ljudi u nizinama Bangladeša, što bi izazvalo masovne migracije, a moguće i sukobe većeg ili manjeg intenziteta.

U studenom 2021. 26. po redu UN-ova konferencija o klimatskim promjenama (COP26) rezultirala je dokumentom pod nazivom „Nova klima za mir“ (A New Climate for Peace: Taking Action on Climate and Fragility Risks). U njoj se rizici od klimatske osjetljivosti dijele u sedam skupina: (1) lokalna konkurencija resursa, (2) nesigurnost sredstava za život i migracije, (3) ekstremni vremenski događaji i katastrofe, (4) nestabilne cijene hrane i opskrba, (5) prekogranično upravljanje vodama, (6) porast razine mora i degradacija obale, te (7) neželjeni učinci politike klimatskih promjena. Primjetno je kako sve ove prijetnje idu „ruku pod ruku“, pri čemu jedna pokreće drugu, ili je „samo“ dodatno pogoršava.

Etiopijska brana u izgradnji

Još ne tako davno smatralo se da su klimatske promjene i njihov utjecaj na sigurnost rezervirani samo za afrički kontinent, gdje se u realnom vremenu mogao promatrati učinak klimatskih promjena na stanovništvo, kojem glad ili poplava doslovce uzmu život. Na istom tom kontinentu mogu se promatrati i sigurnosne implikacije klimatskih promjena, jer se vode ozbiljni oružani sukobi zbog oskudnih resursa. Prema bivšem glavnom tajniku UN-a, Ban Ki-moonu, sukob u sudanskom Darfuru započeo je kao „ekološka kriza, proizašla barem djelomično iz klimatskih promjena“. Ujedno, nesigurnost opskrbe vodom (i električnom energijom) u narednim bi godinama mogla postati izvorom vrlo ozbiljnog sukoba između Etiopije, Egipta i Sudana. Etiopija na Plavom Nilu gradi kontroverznu Veliku etiopsku renesansnu branu (GERD), vrijednu 4,2 milijarde USD, uz tvrdnju kako je ona neophodna za razvoj Etiopije i preživljavanje više od 110 milijuna ljudi. No Egipat i Sudan, zemlje kojima je Nil također izvor života, strahuju da će brana izazvati nestašicu vode – kako pitke vode, tako i vode neophodne za poljoprivredu i proizvodnju hrane. Ovaj se spor trenutno pokušava riješiti pregovorima pod okriljem Afričke unije, no pesimističniji analitičari predviđaju da dogovora neće biti, ali će zato biti više ili manje ozbiljnih sukoba između te tri afričke države. Tim više što je odnos Etiopije i Sudana dodatno pogoršan teritorijalnim sukobom oko plodne pogranične regije al-Fashaga, koju obrađuju etiopski poljoprivrednici, a Sudan na nju polaže pravo.

Uz Afriku, drugo najugroženije područje je ono u južnoj Aziji, gdje poplave i podizanja razine mora prijete iznimno naseljenim obalnim područjima Pakistana, Indije i Bangladeša, dok se procjenjuje da će upravo to područje biti izvor novih masovnih migracija. Bangladeš je već sada među 5 zemalja najviše pogođenih raseljavanjem zbog klimatskih promjena, zajedno s Afganistanom, Filipinima, Haitijem i Senegalom. Prema UN-ovim podacima, 2020. je čak 30 milijuna ljudi otišlo u izbjeglištvo zbog klimatskih promjena. Čak 6 od 10 UN-ovih mirovnih misija trenutno djeluje u zemljama koje su najgore pogođene klimatskim promjenama, a u nekima od njih svoju zadaću obavljaju i pripadnici OS RH. Poprilična je to razlika prema migrantskoj krizi koja je Hrvatsku pogodila krajem 2015. godine, kada se na nacionalnim granicama bilježilo 50,24 posto državljana Sirije, 29,82% državljana Afganistana, 12,78% državljana Iraka, 3,23% državljana Irana, 1,58% državljana Pakistana, te 2,35% ostalih državljanstava.

Oštećenja podmorskih plinovoda “North stream” 1 i 2

Sigurnosni rizici zbog klimatskih promjena ugrožavaju i Europu – porast razine mora mogao bi u potpunosti potopiti Nizozemsku, ali i dijelove Velike Britanije i Njemačke. No zahvaljujući još uvijek prevladavajućem tradicionalnom  shvaćanju sigurnosti, koje se uglavnom vrti oko nasilnih sukoba i rješavanje vojnih pitanja – gubi se vrijeme na akademske rasprave o odnosu klimatskih promjena i sigurnosnih rizika. Štoviše, pogleda li se aktualni rat u Ukrajini, čini se da je borba protiv klimatskih promjena kompletno stavljena „na čekanje“. Najbolji primjer za to je Njemačka – koja je zbog ruske agresije na Ukrajinu i oštećenja plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 bila među prvima koja se morala okrenuti izvorima energijom bitno različitim od svih nacionalnih planova. Njemačka je do kraja prošle godine namjeravala isključiti svoje posljednje nuklearne elektrane, a do 2038. u potpunosti napustiti korištenje ugljena i proširiti korištenje obnovljivih izvora energije. „Dođe li do smanjenja ili obustave isporuka ruskog plina, jedina mogućnost je ubrzanje izgradnje elektrana na sunce i vjetar“, najavljivala je samo par dana prije početka rata u Ukrajini državna tajnica u njemačkom Ministarstvu gospodarstva Franziska Brantner iz Zelenih.

Njemački kancelar Olaf Scholz pušta u rad LNG terminal za ukapljeni plin

No, u svega nekoliko mjeseci Rusi su najprije smanjili, a onda i potpuno obustavili isporuku plina prema Njemačkoj, a umjesto elektrana na sunce i vjetar Njemačka je ubrzala jedino izgradnju LNG terminala za ukapljeni plin. Sredinom siječnja ove godine u pogon je pušten i drugi od ukupno 5 planiranih LNG terminala, dok se uskoro očekuje otvaranje još jednog. Do kraja ove godine u rad bi  trebalo biti pušteno svih 5 LNG terminala, s uvoznim kapacitetom od više od 30 milijardi kubičnih metara plina. Kako bi se spriječila energetska kriza, kancelar Olaf Scholz odlučio je da 3 preostale nuklearne elektrane ostanu raditi preko zime pa sve do travnja ove godine, a njemačka ministrica okoliša Steffi Lemke obećala je da neće biti produljenja roka za ukidanje preostalih nuklearki. Jednako tako ni ugljen više nije tako loš – u kolovozu prošle godine u pogon je ponovno puštena prva već ugašena termoelektrana na ugljen – elektrana Mehrum u Donjoj Saskoj. Kako bi se postigla neovisnost od ruskog plina, savezna je vlada prošloga ljeta donijela zakon koji omogućava ponovno aktiviranje već ugašenih elektrana na ugljen i naftu, što će biti moguće do kraja ove godine.

I tako se došlo do zatvorenog kruga – rješavanje tradicionalne sigurnosne prijetnje dovodi do zanemarivanja rješavanja „novih“ sigurnosnih prijetnji, gdje je borba protiv klimatskih promjena silom prilika stavljena u drugi plan.

*“Sadržaj nastao u suradnji s Platformom za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske – CROSOL. Ovaj tekst izrađen je uz financijsku podršku Europske unije. Njegov sadržaj isključiva je odgovornost Platforme za međunarodnu građansku solidarnost Hrvatske i ne odražava nužno stavove Europske unije.”

Srijeda 7. prosinca ujedno je i 287. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Proteklih nekoliko dana ondje je definitivno bilo najhladnije ove jeseni, od kraja ovoga tjedna opet će ponešto zatopliti, a snijeg će širom Ukrajine zamijeniti kiša. Ne bi čudilo da u skladu s tim bude i stanje na bojištima – gdje je do kraja proteklog tjedna bilo manje borbenih aktivnosti, koje su onda oživjele s vrhuncem hladnoga vala početkom ovog tjedna, kada se temperatura tla na istoku i jugoistoku Ukrajine spustila oko nule, a i dio vodenih površina se krenuo lediti – dok ne bi čudilo da se opet uspore tijekom toplijeg te iznimno kišnog perioda najavljenog za kraj ovog i idući tjedan. Naravno, to ne znači da u Ukrajini svih proteklih dana nije ipak bilo intenzivnih borbi – kako topničkih djelovanja uzduž čitave fronte, tako i zračnih napada na ukrajinsku infrastrukturu, dok su se kopnena djelovanja ipak prvenstveno koncentrirala oko par bitnih točaka.

Ukrajinska strana nastavila je isprobavati rusku obranu na sjeveru Donbasa, na prilazima ruskom uporištu Svatove čiju su obranu agresori zadnje vrijeme ojačavali dodatnim trupama. Nešto južnije, na cesti P66 od Svatove prema okupiranom gradu Kremina, trajale su borbe kojima Ukrajina nastoji ili bitno otežati opskrbu Kremine, ili kompletno prekinuti prilaz tom mjestu sa sjevera, iz pravca granice Ruske Federacije. Kako stvari stoje, ti su ciljevi tek donekle postignuti, dok su ruska pojačanja u samoj Kremini tamošnjim okupatorima omogućila izvođenje ozbiljnijih protunapada na zapad, te možda i čišćenje ponešto šuma kojima su ukrajinske udarne skupine zadnje vrijeme dolazile do pred zapadna predgrađa tog okupiranog mjesta. Izgleda da od prošlog tjedna nije mnogo pomaka bilo ni južnije, u borbenoj zoni od rijeke Siverski Donjec pa na jug, na četrdesetak km dugom potezu od Bilogorivke, preko Verhnokamjanske i Spirne, pa cestom T1302 do Soledara i Bahmuta. Iako se Bahmut i dalje nalazi u fokusu borbenih nastojanja Ruske Federacije, izgleda da su pomaci bojišnice južno od tog grada zadnjih dana završili usporeni dolaskom ukrajinskih pojačanja, tako da nije uspjelo rusko okupiranje sela Opitne na jugu Bahmuta i obližnje Klišćivke (5 km od južnog ruba grada), dok je Kurdjumivka na oko 12 km južno od grada izgleda postala poprište ogorčenih borbi – koje su Ruse spriječile u ikakvom ozbiljnijem pomaku na zapad ili sjeverozapad (u zaleđe Bahmuta).

Borbe oko Donjecka

Slična situacija, s mnogo borbi, napada i kontranapada, izgleda da karakterizira i stanje oko okupiranog Donjecka – gdje su se ruski borbeni napori fokusirali na prilaze ukrajinskom uporištu Avdiivka, dok su Pervomajske i Marinka izgleda podijeljene i poprišta borbi bez jasnog pomaka. Jednako je stanje, kako se čini, i oko 50 km jugozapadno od Donjecka – gdje ukrajinsko topništvo omogućava zadržavanje uporišta Vugledar, tako da se skupo plaćeno rusko osvajanje sela Pavlivka ipak nije pretvorilo u neki bitniji terenski pomak. Dok su svi ovi krajevi ipak poprišta aktivnog ojačavanja pozicija te dovođenja vojnih pojačanja, zadnjih se dana to isto nije moglo reći za većinu bojišnice u Zaporiškoj oblasti, kao ni nedavno formiranu frontu uzduž donjeg toka rijeke Dnjepar – gdje se bilježilo manje ozbiljnih djelovanja, uz tek periodičku razmjenu topničke vatre. Nije ondje bilo ništa ni od ponekad spominjanih ukrajinskih prijelaza rijeke Dnjepar – koji su ostali na razini povremenih simboličkih postavljanja ukrajinske zastave na okupiranu istočnu obalu, dok je pravi smisao ovih poteza više bio destabilizacija okupatora te dostava pomoći i pojačanja ukrajinskim partizanima u ruskom zaleđu.

Pri tome, ne samo na nedavno oslobođenim područjima Hersonske ili Harkivske oblasti, nego i širom sjevera Ukrajine nastavlja se velik posao barem osnovnog saniranja ratnih šteta koje itekako otežavaju makar i djelomični povratak normalnoga života. Nakon Češke, i Francuska je pomogla obnovu prometne infrastrukture u regiji Černihiv donacijom mostovnih konstrukcija, što će se uklopiti u do sada očišćenih preko 2.000 km cesta, sa 70 obnovljenih cestovnih prijelaza. No naglasak je posljednjih tjedana ipak bio na popravcima strujne infrastrukture – kako one na donedavno okupiranim područjima, tako i širom Ukrajine nakon ruskih zračnih napada. To je posao koji je zadnja dva tjedan napredovao vrlo sporo, iako je iznimno bitan s obzirom na to da bez struje građanima često onda nedostaje i vode te grijanja, a otežano djeluju i brojni prometni te komunikacijski sustavi. I dok se tek do početka ovog tjedna počelo nazirati saniranje posljedica velikog ruskog vala zračnih napada na strujnu infrastrukturu 23. studenog, a širom zemlje je bila obustavljena i primjena izvanrednih redukcija (te se planiralo ostati samo na učestalim „redovitim redukcijama“) – te dobre vijesti očigledno su bile registrirane i u Ruskoj Federaciji, čije se nove zračne napade očekivalo već danima.

Napadi na ruske aerodrome

Rasplet svih ovih iščekivanja krenuo je već u ranim jutarnjim satima ponedjeljka 5. prosinca – kada su se pod napadom bespilotnih letjelica, za koje se nagađa da su bile ukrajinske, prvo našli ruski vojni aerodromi Engels u Saratovskoj oblasti te Djagiljevo u blizini Rjazanja, jugoistočno od Moskve – oboje lokacije udaljene preko 600 km od Ukrajine, te mjesta baziranja i pripreme ruskih strateških bombardera koji napadaju Ukrajinu. Bespilotne letjelice, za koje se nagađa da bi mogle biti Tu-141 Striž (s ili bez nekih većih modifikacija), pale su na područja tih vojnih baza te oštetile barem jedan Tu-22M3 (Djagiljevo) i do tri Tu-95 (Engels) – što je onda iza podneva tog dana iskorišteno i kao formalni povod za osmi veliki zračni napad na ukrajinsku infrastrukturu. U barem dva vala, između 14 i 15 sati, na Ukrajinu je ispaljeno preko 70 projektila, od kojih su branitelji tvrdili da je barem 60 i oboreno. Izgleda da se tu radilo o 38 krstarećih projektila Kh-101/Kh-555 lansiranih iz aviona nad Kaspijskim morem i Rostovske oblasti, 22 krstareće rakete 3M-54 Kalibr s brodova Crnomorske flote, 3 krstareće rakete Kh-22 iz aviona Tu-22M3 s Crnog mora, 6 projektila Kh-59 i jednim Kh-31P s lovaca Su-35, te više raketa sustava S-300 u modu gađanja kopnenih ciljeva – naoružanje procijenjene vrijednosti od oko 400 do 500 milijuna USD. Ciljevi napada bili su razasuti širom središnje, istočne i južne Ukrajine, s naglaskom na gradove Kijev i Odesu, dok su neposredne posljedice napada obuhvatile ispadanje iz pogona većih dijelova ukrajinske strujne mreže, kašnjenja željezničkog prometa, te povratak izvanrednih redukcija.

Treba napomenuti da, iako ispadanja ukrajinske strujne mreže ovoga puta nisu pogodila i susjednu Moldovu, tog ponedjeljka je njihov državni prostor opet bio umiješan u događanja. Em su njihovim zračnim prostorom stizali pojedini ruski projektili, em je kod pograničnog grada Brychany izgleda na tlo pao ostatak ukrajinske rakete protuzračnog sustava S-300. Srećom, taj incident nije imao žrtava, a moldovske vlasti su odgovornost odmah pripisale ruskoj strani i njihovim napadima.

Dan oružanih snaga

Pri svemu tome su Ukrajinci mogli naći utjehu u činjenici da je utorak 6. prosinca „Dan ukrajinskih Oružanih snaga“ obilježen ne samo posjetom predsjednika Volodimira Zelenskog Donbasu, već se u ranim satima tog dana pod napadom opet neimenovanih bespilotnih letjelica našao i ruski vojni aerodrom kod Kurska, gdje su se onda zapalila i skladišta goriva. Gašenje oko 500 kvadratnih metara požarišta treće kategorije potrajalo je do danas popodne i obuhvatilo preko 200 gasitelja, a sve to je vlasti ruske regije Kursk potaklo i na produljenje stanja „žute“ razine opasnosti od terorizma. Osim toga, događanja s početka tjedna otvorila su i pitanje korištenja iranskih dronova Shaheed-136, kojih za razliku od prošlih valova ovakvih ruskih infrastrukturnih napada – u ponedjeljak 5. prosinca nije bilo. Dapače, kako se već nekoliko tjedana ta oružja nije vidjelo na ukrajinskom nebu već su krenula i nagađanja da li je oko 400 do sada iskorištenih primjeraka ujedno i potrošilo njihovu zalihu u ruskim rukama, ili je taj tip besposadne tehnike ipak iznimno osjetljiv na hladno vrijeme. Nažalost, sve su te teorije pale u vodu danas, kada je opet zabilježen napad oko 14 takvih kamikaza-dronova, možda baš i izveden da ušutka nagađanja u Ukrajini i među njenim saveznicima.

Posljednjih dana je započelo i aktivno djelovanje inicijative „Žito iz Ukrajine“ kojom saveznici te zemlje kupuju ukrajinske prehrambene proizvode, te ih onda dostavljaju u zemlje ugrožene glađu. U taj se program okupilo više od 30 zemalja i međunarodnih organizacija, za njegovu provedbu prikupljeno je više od 190 milijuna USD, a nedjelju 4. prosinca obilježila je činjenica kako je tada prvi brod iz tog okvira isporučio 25.000 tona ukrajinske pšenice u Etiopiju. Dok će se tako poslati više od 60 brodova u Etiopiju, Sudan, Somaliju, Keniju, Kongo, Jemen i druge zemlje – početkom ovog tjedna otposlan je i brod s 30 tisuća tona pšenice za Somaliju,pod okriljem Svjetskog programa za hranu Ujedinjenih naroda.

Limit na rusku naftu

Naslovnica časopisa Time – osoba godine: Volodimir Zelenski i duh Ukrajine

No, bitno je više aktivnosti ipak zabilježeno po pitanju savezničkog ograničavanja ruskog izvoza nafte morskim putem, te ekscesivnih zarada koje je posljednjih mjeseci takav izvoz donosio vlastima u Moskvi. Iako je namjera bila ograničiti takav pomorski izvoz od 5. prosinca, EU i države skupine G7 ipak su odlučile ostaviti prostora i za sve one koji nemaju izbora nego nastaviti koristiti rusku naftu – tako da je njen promet dozvoljen ako cijena neće prelaziti granicu koju je EU 2. prosinca zadala na 60 USD po barelu. Naravno, dok je takvo ograničenje slobodne trgovine teško provedivo – kao glavni alat za to je zamišljeno korištenje europske dominacije na polju sklapanja polica osiguranja za pomorski prijevoz, kao i ograničavanje pristupa lukama i lučkoj infrastrukturi brojnih država ovog novog sankcijskog režima koji obuhvaća EU, G7, Australiju, ali donekle i Japan te Tursku. No, ne samo da je primjena ovih sankcijskih mjera otvorila polje sukobljavanja i unutar same EU, gdje se Mađarska izborila da za nju zabrana uvoza tog energenta kopnenim naftovodima neće vrijediti, jednako kao ni usuglašeno ograničenje cijene ruske nafte – nego još ostaje za vidjeti kako će se po tom pitanju postaviti i brojne druge svjetske zemlje.

Prvi rok za to je do sredine siječnja 2023. godine, za kada je unutar EU zakazano prvo preispitivanje gornje granice cijene ruske nafte i do kada će isteći i rok od 45 dana za oslobođenje od sankcijskog režima za brodove zemalja G7 ukrcane prije ponedjeljka 5. prosinca. Japan je tako već najavio kako „u svjetlu energetske sigurnosti Japana“ iz sankcijskog režima misli izuzeti svoj uvoz s ruskog dalekoistočnog projekta Sahalin-2, u kojem njegovi energetski operateri posjeduju dionice. I dok je sama Ukrajina ostala nezadovoljna dogovorenom gornjom granicom cijene za rusku naftu – jer su umjesto oko 60 oni tražili maksimalno 30 USD – i ovako je jasno da se Ruska Federacija već mjesecima priprema na nastupanje ovih sankcija. Iako su kupili preko 100 raznih tankera kako bi sami prevozili svoju naftu – što se već krenulo zvati svojevrsnom ruskom „tankerskom flotom u sjeni“ – otvoreno je ostalo pitanje prava na prolaz kroz svjetske tjesnace i kanale na kojima pojedine države održavaju kontrolu i postavljaju uvjete. Posebno se to odnosi na Bospor i Dardanele, gdje se Turska već izjasnila kako će primjenjivati sankcije – što je ondje nabrzinu početkom ovog tjedna stvorilo čep od najmanje 20 tankera koji prevoze ukupno oko 18 milijuna barela ruske nafte. Naravno, nagađanja da bi si Turska tu mogla ugovoriti kakve posebne popuste ili pogodnosti potiču i najave predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana o pripremnim radovima na projektu plinskog čvorišta za ruski plin u Turskoj. Ovaj projekt, zasnovan nedavnom inicijativom ruskog predsjednika Putina, trebao bi postati potencijalnim nadomjestkom za izvozne kapacitete prema Europi nedavno izgubljene eksplozijama plinovoda „Sjeverni tok“ i „Sjeverni tok 2“.

No, naravno, na putu takvom razvoju stvari stoji i jučer, u utorak 6. prosinca, razmatrana EU inicijativa za uvođenje sankcijske mjere postavljanja maksimalne cijene i za ruski plin – još jedan energent kojim se Putin zadnjih mjeseci itekako osvećivao saveznicima Ukrajine. Uvođenje ove mjere do sada je također radikalno dijelilo Europsku uniju, a nakon što 22. studenog nije prošao prijedlog Europske komisije o granici od 275 EUR/MWh – sada Češka, koja predsjeda EU, predlaže kompromis. Po njima bi se ograničenje trebalo uvoditi ako cijena pređe 220 eura po MWh, i to tijekom pet dana na mjesečnom ugovoru u čvorištu TTF u Nizozemskoj, dok cijena ondje ujedno mora i za 35 eura prelaziti cijenu ukapljenog prirodnog plina (LNG) da bi se taj režim aktivirao. Nije jasno kako će se oko toga postaviti blok predvođen Njemačkom, koji se protivi ikakvim ograničenjima, jednako kao ni blok unutar kojeg Belgija, Italija i Poljska zagovaraju oštru zaštitu potrošača od cjenovnih divljanja kakva smo gledali posljednjih mjeseci. Ursula von der Leyen danas poslijepodne najavila je 9. paket EU sankcija prema Ruskoj Federaciji, za koje je nedavno ugovoreno da će se razmatrati odmah po postizanju dogovora oko maksimalne EU cijene za rusku naftu. O toj temi će se odlučivati na sastanku EU-a ministara vanjskih poslova zakazanom za 12. prosinca u Bruxellesu, a osim što se već čulo kako one neće posebno obuhvatiti i Bjelorusiju, prijedlozi mjera bi se trebali koncentrirati na sankcioniranje oko 200 pojedinaca i pravnih osoba, među njima još 3 ruske banke, te rusku banku za regionalni razvoj, kojoj se u potpunosti brane transakcije. Uz zabranu dodatnih medija i platformi, uvodila bi se i dodatna ograničenja izvoza proizvoda dvostruke namjene. Predlaže se i zabrana izvoza svih vrsta bespilotnih letjelica te motora za njih, kako u Rusiju, tako i u treće zemlje koje bi joj mogle naknadno isporučiti ovu vrstu tehnike.

Hrvatska uz Mađarsku

Nažalost, spomenuta razmimoilaženja država Europske unije osim po pitanju raznih sankcijskih mjera prema Ruskoj Federaciji, zadnje su vrijeme vidljiva i po pitanju pružanja određenih oblika podrške Ukrajini. Naime, provedba vojne obuke ukrajinskih vojnika ne proizvodi neslaganja samo u Hrvatskoj, koja je svoje parlamentarno glasovanje o tome odgodila do 15. prosinca, već je to ipak i malo širi problem. Tako je krajem prošlog tjedna Josep Borell, povjerenik EU za vanjsku politiku i obranu, posjetio vojne poligone u Poljskoj gdje se počela provoditi misija Europske unije za obuku ukrajinskih vojnika, i gdje već oko 1.100 ukrajinskih vojnika prolazi program vojne obuke – plan je da ta aktivnost ukupno obuhvati oko 15.000 ukrajinskih vojnika, za što je osigurano i oko 16 milijuna eura za pripadajuću ubojnu opremu. Ovih je dana počela i obuka ukrajinskih vojnika u Češkoj Republici, u tamošnjem Libavskom vojnom okrugu, gdje se planira da lokalni instruktori prime možda i do 4.000 Ukrajinaca unutar aktivnosti koju je 9. studenog odobrio češki parlament – a Europska unija ujedno je jučer, u utorak 6. prosinca, potpisala i sporazum kojim će Norveška, koja nije članica, pomoći provedbu misije „EUMAM Ukrajina“. Njihov doprinos od 14,5 milijuna eura tijekom 2023. godine predstavlja prvi slučaj u povijesti EU-a da treća zemlja financijski pomaže Europski instrument za mir kojim se provodi operacija u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU. No, s druge strane, tu je opet Mađarska, čiji su dužnosnici izašli s tezom da u takvim stvarima neće sudjelovati – jer njihova zemlja „ne želi prijeći na rat, već na mir“. Naravno, takav se stav s više strana protumačilo kao još jedan oblik mađarske podrške Rusiji, na način baš usporediv i s otrovnim razvojem te diskusije u Lijepoj našoj. Ujedno je Mađarska ovih dana blokirala i već uvelike usuglašeni paket makrofinancijske pomoći Europske unije Ukrajini. Dakle, zbog njihova protivljenja za sada nije usvojen paket pomoći vrijedan 18 milijardi eura, oko kojeg se složilo preostalih 26 država članica Europske unije – pa o tome daljnji pregovori tek slijede.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 7. prosinca 2022. pod nazivom “Rusi zapeli kod Bahmuta, a glavna priča tjedna je ukrajinsko iznenađenje servirano 5. prosinca!” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusi-zapeli-kod-bahmuta-a-glavna-prica-tjedna-je-ukrajinsko-iznenadenje-servirano-5-prosinca-15283985

Utorak 22. studenog ujedno je i 272. dan ovogodišnjeg intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Što se stanja na tamošnjim bojištima tiče, ondje se itekako vidi utjecaj vremenskih prilika – iako je na sjeveru i sjeverozapadu Ukrajine palo i preko 20 cm snijega, Donbas je već danima pod kišom, a temperature plešu malo iznad nule. Dakle, blatna sezona je na vrhuncu, i bit će tako sve dok se tlo ne smrzne. Do onda mjestimično govorimo i o metar dubokome blatu, koje itekako usporava sve pokušaje borbenih pomaka na terenu. Ipak, to ne znači da borbe ne traju, budući da se bilježe brojni dueli klasičnog te raketnog topništva, kao i pokušaji kopnenih napada na pojedinim točkama do kojih je zaraćenim stranama posebno stalo. Pri tome, čitav niz takvih uporišta i naselja zapravo se nalazi u sivoj zoni između linija fronte, te izgleda da više ili manje učestalo prelazi iz ruke u ruku, s tek postupnim stabiliziranjem stanja. Ukrajina i dalje pokušava napadati istočno od Kupjanska, ne bi li se primakla ruskoj cesti koja od granice, preko mjesta Troicke, ide u Svatove. Jednako tako, zaraćene strane razmjenjuju napade i protunapade zapadno od mjesta Svatove, gdje intenzivna ruska djelovanja drže osloboditelje u selima između 10 i 20 km sjeverozapadno i jugozapadno od tog ruskog uporišta.

Slična je situacija i ponešto južnije, na potezu Svatove-Kremina, gdje se ukrajinske snage postupno ipak primiču na istok prema „ruskoj“ cesti koja na potezu sjever-jug ugrubo prati rijeku Krasna. Ondje se naselje Makiivka ustalilo u ukrajinskim rukama, a borbe su učestale ponešto istočnije, kod naselja Plošćanka oko 2 km zapadno od spomenute ceste, dok još malo južnije izgleda da bojišnica varira između linije ukrajinskih sela uz rijeku Žerebec i ruske linije uz cestu i rijeku Krasna – u prostoru širine do 15 km. Nakon što ondje, sjeverozapadno od Kremine, već tjednima nije došlo do pomaka, prije nekoliko dana se čulo i o ukrajinskim pokušajima napada prema Kremini s jugozapada – od Jampila i Serebrjanke na Siverskom Donjecu, pa preko Dibrove – no ni tu na kraju nije bilo bitnijih pomaka. Ne bi li se tim ukrajinskim nastojanjima došlo s boka, već neko vrijeme bilježimo i ruske napade na Bilogorivku, na južnoj obali Siverskog Donjeca desetak km južnije od ovog bojišta – no ni tu, usprkos velikim naporima agresora, nije bilo vidljivih pomaka.

‘Siva zona‘ bojišta

Negdje oko Bahmuta – posljedice napada ruskog drona Lancet

Ruska ofenzivna inicijativa je vidljiva i od Bilogorivke na jug, gdje relativno stabilna linija fronte već dugo ide preko sela Verhnokamjanske i Spirne, pa Jakovljivke i Soledara do Bahmuta. Usprkos dnevnim napadima ruske strane, zadnje vrijeme ni tu nije bilo bitnijih pomaka, budući se ne mogu zasad potvrditi glasine da je jugoistočno od Soledara Rusima ipak uspjelo zauzeti utvrđeno selo Bahmutske, koje je već dugo poprište žestokih borbi. Slično stanje je i južno od Bahmuta, gdje je selo Ivangrad izgleda u ruskim rukama, dok su Opitne i Majorske – dva dugotrajna ukrajinska uporišta već neko vrijeme poprišta ogorčenih borbi, koja su usprkos priča o zauzimanju oba najvjerojatnije stavljena u „sivu zonu“ nejasnog borbenog statusa. Nije mnogo drugačije ni sjeverozapadno od okupiranog grada Donjecka, gdje rat bjesni oko naselja Avdiivka. Ondje je izgleda završilo zauzeto selo Opitne, što ipak nije pomoglo u ruskom primicanju na južne rubove Avdiivke – dok nisu bilježeni ni bitniji pomaci agresora prema zapadu, gdje se i dalje ukrajinska obrana zasniva na nizu malih sela i rudnika u ravnici.

Fosforom po Vugledaru

Oko 40 km jugozapadno od Donjecka Ukrajina i dalje drži uporište Vugledar, kojem su se Rusi primakli s juga, okupiranjem oko 3 km udaljene Pavlivke. No, kako je Vugledar na višem terenu, a u zaleđu ima dosta ukrajinskog topništva – ni taj vrlo skupo plaćeni pomak nije još doveo do ikakve bitnije promjene na tom odsjeku bojišnice. Jednako tako stagnira i situacija oko 75 km dalje jugozapadno – gdje se bilježilo neuspjele pokušaje ruskog napredovanja u Zaporiškoj oblasti, od okupiranog grada Pologi prema oko 20 km sjevernijem mjestu Gulajpolje. I ta kratkotrajna ofenziva, kao i svi ostali pokušaji ruskog napredovanja, uvelike izgledaju posljedicom preraspodjeljivanja vojnih snaga izvučenih iz ruskog džepa na zapadnom kraju Hersonske oblasti, na desnoj obali rijeke Dnjepar. Pa ipak, budući da tako spašene ruske snage zapravo nisu dobile nimalo odmora ili dodatnih pojačanja nakon dugotrajnog funkcioniranja pod tamošnjom ukrajinskom opsadom – ne čudi ni da one na novim bojištima mogu donijeti tek malo umorne dinamike, ali bez ozbiljnih učinaka. Teško da će tome biti promjene i dodatnim ubacivanjem mobiliziranog ruskog ljudstva, kojim se nakon dovršetka obuke u Ruskoj Federaciji ili susjednoj Bjelorusiji načelno dopunjuju takve istrošene profesionalnije postrojbe.

Ruska opskrba kamionima

Smirivanje bojišnice na Dnjepru

Za to vrijeme, radikalno se umirila bojišnica na Dnjepru, gdje su nedavno ukrajinske snage oslobodile grad Herson i čitavu okupiranu enklavu na zapadu Hersonske oblasti. Dok su na oštećenom Krimskom mostu ugrubo popravljeni srušeni segmenti cestovnih traka, ipak se ruska opskrba tih krajeva pretežito radi kamionima preko Mariupolja i Melitopolja, za što mnogi tvrde da baš i nije dovoljno. Ujedno, ondje je postalo normalno da se preko Dnjepra vode topnički dvoboji, dok ukrajinske vlasti užurbano pokušavaju barem elementarno vratiti osnovne preduvjete za život u prostore donedavnih bojišta. No nije tu samo grad Herson razrušen i opljačkan od Rusa prije njihova povlačenja, već su tu jako minirana i brojna sela, dok je sva osnovna infrastruktura u teškim problemima. Iako se lokalno stanovništvo počinje pozivati na privremeno iseljavanje u subotu uspostavljenom željezničkom vezom prema ostatku Ukrajine, barem na tri ili četiri mjeseca, to jest do proljeća – ujedno se uspostavljaju i tzv. „točke nepobjedivosti“ za preostalo stanovništvo. Riječ je tu o šatorima s grijanjem, hranom, internetom i strujom za nadopuniti telefon, kakva su do sada u gradu uspostavljena 2, dok ih je još u planu. Pa ipak, za ozbiljniji povratak struje trebat će čekati još koji tjedan, dok bi obnova elementarne vodoopskrbne mreže mogla trajati i mjesec dana.

Redukcije struje

Redukcije u Kijevu

Nakon što je jučer otvorena policijska postaja u Snigurivki oslobođenoj 10. studenog, danas je u gradu Hersonu počela raditi i radio stanica – samodovoljni pogon u minibusu s vlastitim napajanjem, poklonom iz Velike Britanije. Za osnovne državne službe i punktove zdravstvene zaštite također se osiguravaju agregati za struju, budući da je čitav ukrajinski elektroopskrbni sustav zadnjih tjedana „na oštrici noža“. Svaki dan uz redovne redukcije širom Ukrajine bude i izvanrednih iskapčanja, tako da je u subotu 19. studenog struje bilo oko 6 sati dnevno (između 2 u noći te 8 ujutro), dok su onda svaki dan te redukcije bile ipak sve kraće. Sve to je u Odesi izazvalo i proteste dijela stanovništva, koji doduše nisu ništa promijenili na neugodnoj stvarnosti – budući su samo štete od ruskih napada 15. studenog procijenjene na više od pola ukupnog sustava, s vrijednošću možda i do milijarde USD – baš koliko je doduše bila i procjena maksimalne vrijednosti raketnog oružja koje je Rusija tom prilikom utrošila. Ipak, kako se danas čulo iz državnog poduzeća Ukrenergo: “Nakon zadnjeg napada gotovo da nemamo nijednu termo i hidroelektranu neoštećenu. Odnosno, da biste shvatili razmjere i s čime moramo raditi, skoro sve termo i hidroelektrane, ako govorimo o velikim objektima, pogođene su raketama“. Zato ne čude procjene da će redukcija najvjerojatnije biti do proljeća ako ruski napadi i oslabe, dok bi tek ponešto mogao pomoći ozbiljniji uvoz struje iz EU – što se u subotu 19. studenog isprobalo uvozom 1 MW iz Slovačke, tijekom perioda od 2 sata. Ovo je drugi takav eksperiment, nakon prvog odrađenog 27. listopada, i nije komercijalne prirode.

Nove sankcije na pomolu

Možda su baš svi ti udari na ukrajinsku elektroprivredu ujedno potakli i Zapad na dodatne sankcijske mjere prema Ruskoj Federaciji – gdje se čuje kako bi do sutra skup G7 mogao odrediti svoju gornju granicu cijene za izvoz ruske nafte. Upravo ta cjenovna granica trebala bi onda od 5. prosinca poslužiti i Europskoj uniji za kontrolu tog ruskog izvoza – gdje bi se uskratilo usluge osiguranja svima onima koji morskim putem transportiraju rusku naftu skuplju od granične cijene – ako ne uspiju pribaviti neko alternativno osiguranje pošiljke, što je realno iznimno teško za postići. Ujedno se vidi zaoštravanje stavova i Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) po pitanju stanju kako u okupiranoj nuklearnoj elektrani Zaporižje, tako i po pitanju ukrajinskih nuklearnih elektrana Hmeljnicki i Rivne. Sva su ta postrojenja zapravo više ili manje izložena ratnom vihoru, gdje ruska strana bez oklijevanja izvodi raketne i topničke udare, te u okupiranoj elektrani skladišti vojnu opremu i sklanja svoje vojno ljudstvo. Kako izgleda, takva stanja su postupno dojadila međunarodnim inspektorima iz redova IAEA, koji su u Ukrajini i na okupiranim područjima od početka rujna ove godine.

Danski mediji pokazali su oštećenja na plinovodu Sjeverni tok 2

No dok se oko stanja u ukrajinskim nuklearnim postrojenjima još biraju riječi – ponešto je drugačije stanje po pitanju dvije međunarodne istrage, koje se bave „misterioznim incidentima“ više ili manje neposredno vezanima s ratom u Ukrajini. Naime, krajem prošloga tjedna se konačno iz švedskih službenih izvora čulo da su eksplozije na morskim plinovodima „Sjeverni tok“ u Baltiku 26. rujna ove godine bile „gruba sabotaža“. Rezultat je to preliminarne istrage koja je na nizu stranih predmeta oko epicentra nesreće našla tragove eksploziva. Za razliku od toga, još se ništa službeno ne zna o međunarodnoj istrazi o padu raketa u Poljskoj prije tjedan dana, u utorak 15. studenog. U međuvremenu su ondje bili u istragu uključeni i ukrajinski stručnjaci, dok su svi terenski izvidi dovršeni do nedjeljnog jutra 20. studenog, kada je poljska policija prestala osiguravati poprište nesreće. Dok istraga o tom incidentu i dalje traje – treba napomenuti da je Njemačka svojoj susjedi Poljskoj ponudila pomoć u osiguravanju njihova zračnog prostora. Ta ponuda je jučer bila i službeno prihvaćena, tako da se u skorije vrijeme nad Poljskom očekuje letove njemačkih borbenih aviona Eurofighter, kao i raspoređivanje njemačkih bitnica američkog PZO sustava MIM-104 Patriot u blizini poljske granice s Ukrajinom. Iz Berlina još ostaje za odrediti koja će verzija tog protuzračnog sustava biti poslana, koliko brzo će stići i koliko će dugo biti raspoređeni u susjedstvu.

Nova vojna pomoć Ukrajini

Rishi Sunak u posjetu kijevskoj vatrogasnoj postaji

Ta pomoć Poljskoj nadovezuje se na njemačku pomoć samoj Ukrajini, gdje se posljednjih tjedana posebno spominjalo 30 protuzračnih sustava Gepard na gusjenicama – vozila koja su posebno dobro došla u borbi protiv raznih ruskih borbenih i izviđačkih dronova, a obećane su i dodatne instalacije naprednog PZO sustava IRIS-T. No to je samo dio savezničke pomoći koja pristiže u Ukrajinu – o čemu je tijekom svog posjeta Kijevu razgovarao i novi britanski premijer Rishi Sunak. Od njega se u subotu 19. studenog čulo da će se pomoć Velike Britanije nastaviti i pod novom administracijom, a odmah je najavljeno i pristizanje 125 protuzračnih topova, radara, opreme za borbu protiv dronova, i dodatne zimske opreme za ukrajinsku vojsku – ukupno paketa vrijednog oko 50 milijuna funti. Na to su se baš danas nadovezale i vijesti da je Velika Britanija ovih dana u tišini put Ukrajine otposlala najnoviju verziju laserski navođenog projektila Brimstone 2, koji ima bitno veći domet od onih već ranije dostavljenih, a također se terenski ispaljuje s prilagođenih kamiona. Kako izgleda, ovih je dana u tišini i Francuska donirala Ukrajini barem dvije bitnice protuzračnog sustava Crotale, dometa do 10 km, a iz njima obližnjeg Luxembourga su donirana terenska vozila HMMWV. Na to se nadovezala i Estonija s donacijom 27 gradskih autobusa, 13 električnih generatora i nekoliko vozila hitne pomoći, te Norveška – koja je pristala sredstvima Europske banke za obnovu i razvoj Ukrajini ove zime isporučiti plin u vrijednosti oko 200 milijuna USD – dok bi Europska unija trebala doprinijeti s oko 14 milijuna eura za obnovu škola i kupovinu školskih autobusa.

Naravno, sve to dolazi u svjetlu izjašnjavanja brojnih EU zemalja o sudjelovanju u okvirima nove misije EU za vojnu pomoć za potporu Ukrajini“ (EU Military Assistance Mission Ukraine – EUMAM Ukraine) – što je tema koja će u Republici Hrvatskoj nažalost biti ozbiljno problematična. Ako ništa drugo, to je danas popodne zajamčio predsjednik Zoran Milanović svojim dopisom u kojem objašnjava kako nije u stanju Vladi RH dati svoje prethodno mišljenje o ovoj vojnoj aktivnosti, budući da dokumentacija koju je dostavio ministar obrane „nije podobna za postupanje Predsjednika Republike iz formalnih i materijalnih razloga“. Naravno, dok za rješavanje ovoga spora sada u Hrvatskome saboru treba skupiti dvotrećinsku većinu – ne bi li Hrvatska ipak sudjelovala u toj misiji kako su to najavili premijer Plenković i njegovi ministri – neće tu bitno pomoći ni rezultati Parlamentarne skupštine NATO, koja se u Madridu održavala od petka 18. studenog pa sve do jučer, 21. studenog. Iako je ondje odlučeno da će se Rusiju proglasiti „terorističkom državom“, te raditi na stvaranju i posebnoga suda za njene zločine u Ukrajini, kao što će se dodatno razrađivati i mehanizam kojim bi zamrznutim ruskim novcima bila financirana obnova Ukrajine – našem predsjedniku Milanoviću vjerojatno je više za oko zapelo imenovanje saborskog zastupnika Ante Bačića Baće za potpredsjednika tamošnjeg Odbora za demokraciju i sigurnost – i sve to u vrijeme dok se još ni na koji način nije riješilo njegovo problematično pohađanje nastave u Ratnoj školi naših Oružanih snaga.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 22. studenog 2022. pod nazivom “Zapad sprema novi udar na Rusiju, Britanci i Francuzi u tišini poslali značajno oružje Kijevu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zapad-sprema-novi-udar-na-rusiju-britanci-i-francuzi-u-tisini-poslali-znacajno-oruzje-kijevu-15278779

Početak šestog mjeseca intenzivnog ratovanja u Ukrajini definitivno nije bio očekivan u Ruskoj Federaciji početkom ove godine, jednako kao ni još uvijek prilično ozbiljna razina EU i NATO solidarnosti, kako međusobno, tako i prema napadnutim vlastima iz Kijeva. Iako je teret rata sve teži, tako da deficit ukrajinske ekonomije za ovu godinu neće iznositi 7 milijardi eura kako se prvotno procjenjivalo (što je sada prosječni mjesečni deficit), nego vjerojatno nešto bliže iznosu od oko 50 milijardi eura – ipak se s tim i nadalje izlazi na kraj.

Pomoć međunarodnih institucija i saveznika tu je svakako dobrodošla, a od koristi će izgleda biti i nanovo pokrenuti izvoz ukrajinske poljoprivrede, jednom kad krene. Naime, iako je u petak 22. srpnja o ovome bio potpisan niz sporazuma u Istanbulu (s jedne strane sporazum Ukrajine s Turskom i UN-om, a s druge strane onda i zrcalni sporazum Ruske Federacije s Turskom i UN-om) – taj mehanizam još nije pokrenut i pitanje je kada će zapravo oko 3 milijuna tona ukrajinskih žitarica mjesečno i stvarno zaploviti put Bospora. Čitavoj situaciji nije posebno pomogla ni činjenica kako to i nije sporazum o primirju s izvoznim režimom, već samo niz sporazuma o dostavi ukrajinskih i ruskih proizvoda do Bospora – dok se zapravo borbe oko tih transporta nastavljaju – što ruskoj strani omogućava da bez problema i nadalje gađa mete po lučkim postrojenjima u Odesi i drugim nedalekim lukama ovoga sustava, samo pod uvjetom da se za konkretne ciljeve makar i samo načelno može ukazati na nekakvu vojnu prirodu.

Šira priroda sukoba

Viktor Orban u transilvanskom mjestu Baile Tusnad, tradicionalnoj tribini za radikalne političke poruke

Širu prirodu ovog sukoba dobro opisuje i situacija da su se male članice NATO saveza na Baltiku solidarizirale s napadnutom Ukrajinom gotovo kao da su i same u ratu (tako da čak i uspješno među narodom skupljaju priloge za kupovinu bespilotnih letjelica za ukrajinske branitelje), jednako kao i Poljska, te Češka i Slovačka (koja aktualno razmišlja kako u Ukrajinu predati svoju eskadrilu borbenih aviona MiG-29, te ujedno osigurati zaštitu svoga neba do dolaska već kupljenih američkih aviona F-16). No, to je pitanje ujedno i suštinski razlomilo tzv. Višegradsku skupinu, budući je mađarski premijer Viktor Orban nakon dužeg skrivanja iza raznih fraza, u nedjelju 24. srpnja ipak odlučio još jasnije stati na rusku stranu. Dok je donedavno tek blokirao većinu EU sankcija Rusiji, te izbjegavao ikakvo ozbiljnije pomaganje Ukrajini, sada se od njega čulo i da EU/NATO sankcije agresoru uopće nemaju smisla, dok vojna pomoć Ukrajini samo produljuje sukob – umjesto da se valjda i Kijev, kao i čitava EU, jednostavno pokloni silniku.

Takvi pogledi posebno bodu oči u svjetlu iskustva koje posljednjih dana ima Savezna Republika Njemačka – EU država koja je o pomoći Ukrajini bitno više pričala nego radila. Naime, baš prošloga tjedna iz Berlina se konačno isposlovalo s Kanadom povratak turbina za plinovod „Sjeverni tok 1“, pa ih se krenulo isporučivati Rusiji mimo sankcija – i za to je onda dobiveno ponovno otvaranje tog plinovoda nakon desetak dana zastoja u isporuci radi „radova na održavanju“. Pa ipak, veselje s oko 40 posto protoka trajalo je kratko, da bi već jučer Gazprom objavio da se od srijede 27. srpnja to sve smanjuje za pola, na samo 33 milijuna kubika plina dnevno, radi nekih navodnih tehničkih problema koje pedantni Nijemci nisu uočili. Naravno, time je otežano ikakvo punjenje plinskih skladišta Njemačke i Europske unije pred nadolazeću zimu – o čemu je Unija baš danas u Bruxellesu postigla i načelni sporazum, kojim se od kolovoza do idućeg ožujka nalaže nacionalne uštede od 15 posto potrošnje, ne bi li se izbjeglo prisilne redukcije. Dosadašnje velike primjedbe niza EU država na kraju su se svele na otvoreno neslaganje samo Mađarske, što stvarno nije bilo neočekivano, dok su izgleda ujedno dogovoreni i pojedini izuzeci – među ostalim za baltičke države, ako im Ruska Federacija kompletno ukine dostavu električne energije po postojećim ugovorima.

Ruska pljuska Njemačkoj

Treba napomenuti da izgleda kako se ova zadnja ruska pljuska Njemačkoj ipak zbrojila i s prigovorima koje ta država već neko vrijeme trpi po pitanju isporuke vojne pomoći Ukrajini – gdje se prije nekoliko dana i iz Poljske čulo zvučnu osudu njemačkih nastojanja da svoju staru vojnu opremu iz skladišta daju bilo kome iz EU u pokušaju organiziranja nekakvih prstenova razmjene, gdje bi onda primaoci stare njemačke opreme trebali svoju vlastitu tehniku dati put Ukrajine. Budući se i s drugih adresa čulo isto što i iz Poljske – da se sada Ukrajini daje relativno nove ili kompletno moderne sustave, a da si Nijemci svoju višedesetljetnu kramu mogu i zadržati – sramota je izgleda naglo postala prevelika, te je službeni Berlin uz početak isporuke prastarih oklopnjaka Gepard, u Ukrajinu sad relativno neočekivano najavio poslati i svoju varijantu američkog višecijevnog sustava M270 zvanu „Mars 2“, te još i dodatne tri samohodne haubice PzH2000. Iako će sva ta tehnika na bojištima Ukrajine itekako biti dobrodošla, prilično je tužno da se ipak radi o mikroskopski malenim količinama vojne opreme, koja u pomoć Ukrajini stiže svakako samo ne dragovoljno.

Potpuno je drugačija situacija s pomoći iz Sjedinjenih Američkih Država. Dok se tek zagrebalo u sredstva dugoročno stavljena na raspolaganje Ukrajini u okviru tzv. „sustava zajma i najma“, iz SAD se sada nastoji otposlati sredstva odobrena u okviru proračuna za tekuću fiskalnu godinu, koja završava za oko mjesec dana. U već skoro ustaljenom tjednom ritmu, tako je u kasnim satima petka, 22. srpnja, iz Washingtona objavljeno da Ukrajina dobiva još oko 270 milijuna vojne pomoći – i to 175 milijuna USD iz okvira 16. po redu Predsjedničkog povlačenja robe iz zaliha pojedinih tijela američke vlasti (Presidential Drawdown Authority), te još oko 95 milijuna USD roba namjenski pribavljenih od američke vojne industrije kroz fondove Inicijative za sigurnosnu pomoć Ukrajini (Ukraine Security Assistance Initiative – USAI). Iz državnih će zaliha tako biti isporučena još 4 precizna višecijevna raketna sustava HIMARS (što njihov ukupni broj u Ukrajini sada diže na 16), dodatne rakete za ovo naoružanje, 4 zapovjedna vozila, 36.000 granata od 105 mm (za lake haubice donirane iz Velike Britanije), te dodatno protuoklopno naoružanje, rezervne dijelove i drugu opremu. Uz to, u petak 22. srpnja čulo se i da je od američke vojne industrije za Ukrajinu pribavljeno još i oko 580 taktičkih dronova tipa Phoenix Ghost – dok bi prvi tovari sve te razne vojne robe iz SAD, pa preko Njemačke i onda put bojišta trebali krenuti već danas.

Stanje na bojištu

Što se stanja na ukrajinskim bojištima tiče, ono se zadnje vrijeme mijenja prilično lagano i zapravo „na sitno“. Nakon kraja prošloga tjedna obilježenog ruskim nastojanjima za obnovom snaga i zaliha (pa onda i velikim brojem izgubljenih kamiona te cisterni), posljednji dani opet su ponešto više obilježeni borbenim aktivnostima, s pripadajućim rastom udjela oštećene i uništene raznolike oklopne tehnike. Naravno, pri tome je nastavljen i niz ukrajinskih napada sustavom HIMARS, koji je prema riječima ukrajinskog ministra obrane Reznikova agresore koštao barem 50 skladišta streljiva, a onda i više od toga skladišta goriva, zapovjednih središta i drugih strateški bitnih ciljeva.

Započnemo li promatranje oko grada Harkiva, ondje je sjeverno od mjesta došlo do manjih promjena borbene crte – tako da branitelji izgleda opet drže selo Dementiivka na oko 25 km sjeverno od grada, ali je izgleda Rusima uspjelo ponovo zauzeti oko 4 km sjeverozapadno smješteno selo Cupivka. Slične ili još manje promjene naziru se i na borbenim linijama koje idu prvo istočno, pa onda jugoistočno od Harkiva, sve do oko 125 km udaljenog grada Izjuma. Dok se izgleda dio snaga koje su se koncentrirale oko Izjuma sada izvlači na sjever i sjeverozapad, možda za neke buduće napadne operacije, ondje nije bilo promjena na ruskom smjeru napredovanja niz cestu M03 ka Slovjansku. Dakle, ukrajinska obrambena linija Bogorodične-Dolina-Krasnopilja-Mazanivka-Ivanivka se i dalje drži, jednako kao i preko 40 km bojišnice koja od tamo na istok prati rijeku Siverski Donjec. U predjelu grada Siverska prema Soledaru i Bahmutu, dakle od te rijeke na jug – potez fronte dug oko 30 km vidio je tek minimalno pomaka, usprkos konstantnom granatiranju i brojim kopnenim napadima ruskih agresora.

Napredak Wagnera

Izgleda da je pri tome barem ukrajinsko uporište Berestove prelazilo iz ruke u ruku, dok su napadači istočno od Soledara teškom mukom uspjeli svoje položaje ojačati zauzimanjem sela Strjapivka i Nova Kamjanka. Ono gdje je došlo do ponešto bitnijih promjena je sektor bojišta jugoistočno od Bahmuta, gdje su se posljednjih tjedana ogorčene borbe vodile oko ukrajinskog izboja fronte kod Vuglegirske termoelektrane i njoj jugozapadnog naselja Novoluganske na obalama Vuglegirskog vodnog rezervoara. Kako izgleda, ondje je privatna vojna kompanija Wagner na kraju ipak uspjela postići ponešto – jučer se vidjelo slike njihova prilaska mjestu Novoluganske s juga i obližnjeg već osvojenog mjesta Dolomitne, dok se pričalo i o upadu u sam kompleks spomenute termoelektrane s istočnog smjera.

Danas je i ovo napredovanje u termoelektrani izgleda bar djelomično potvrđeno nizom slika agresora u novoosvojenim prostorima, no izgleda da pri svemu tome nije došlo do nikakvog okruživanja ukrajinskih branitelja – kako su se duže guštali napadači. Dok se iz neslužbenih ukrajinskih izvora čuje o još jednom uspješno izvedenom povlačenju branitelja iz lokacije opkoljene s tri strane, sve to tek treba potvrditi, ne bi li se onda vidjelo i kuda idu nove obrambene linije jugoistočno od Bahmuta, vjerojatno pomaknute za 6 do 10 kilometara zapadno.

Grupiranja pogodaka tijekom prvih rundi napada na most Antonivski kod Hersona

Dok je stanje oko Donjecka, centra tzv. „Donjecke Narodne Republike“, relativno mirno, obilježeno samo nizom eksplozija u ruskim skladištima streljiva te navodnim pogotkom sustava HIMARS u nekoliko većih zapovjednih središta protivnika – na jugu Ukrajine izgleda traje prebacivanje ruskih pojačanja prema krajnjem jugozapadu bojišta. Nedvojbeno je da se žustre borbe vode oko okupiranog grada Hersona, kao i na obližnjem potezu kojeg Rusi drže na zapadnoj obali Dnjepra sjeverno od tog grada, no to još nije ona velika ofenziva o kojoj vole pričati iz Kijeva. Iako je veliku pažnju javnosti tu zaokupilo ukrajinsko oštećivanje niza cestovnih mostova – kako mosta Antonovski, od Hersona na zapad, tako i sjevernijeg mosta Darivski, na ruti od Hersona prema Novoj Kahovki – ostaje činjenica da su ti pravci za rusku logistiku ipak samo pomoćni. Kako se do sada pokazalo, ruske snage za svoju glavnu dostavu materijala ipak ovise o željezničkim prugama, tako da će im tek uništenje željezničkog mosta kod Hersona (kojeg je baš ruska vojska i obnovila prije koji mjesec) na tom pravcu zadati ozbiljne probleme kad se ukrajinski napadi jednom stvarno zahuktaju. Do onda, tu se samo prate neprekidne razmjene topničke i raketne vatre, praćene brojnim kopnenim napadima i laganim kolebanjima bojišnice – kakve ondje gledamo već dugo bez prekida.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 26. srpnja 2022. pod nazivom “Orban pokazao na čijoj je strani, neočekivana najava iz Berlina, velika ofenziva Ukrajine još nije počela” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/orban-pokazao-na-cijoj-je-strani-neocekivana-najava-iz-berlina-velika-ofenziva-ukrajine-jos-nije-pocela-15227674

Utorak, 12. srpnja, ujedno je i 139. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Proteklih 20 tjedana obilježilo je postupno sužavanje fokusa ruskih agresora, prvo sa cjeline Ukrajine na bojišta istoka, jugoistoka i juga zemlje, a zadnje vrijeme prvenstveno na Donbas – iako to nije ujedno značilo i povlačenje napadača iz područja koja trenutno više nisu u fokusu.

Time su kopnene borbe ostale uvelike ograničene na prostor Donjecke i Luhanske oblasti koji je još bio pod ukrajinskom vlašću, iako su Rusi ustrajno nastavili redovito granatirati i raketirati čitavih oko 1.100 km bojišnice. Pri tome su se postupno i njihovi zračni napadi koncentrirali bliže linijama bojišta, s posebnim naglaskom na veće ukrajinske gradove koji zapravo čine pozadinske oslonce ukrajinskih obrambenih crta. Od 2. srpnja, kada su branitelji evakuirali prostor Lisičanska, agresori su gotovo pa postigli svoj cilj zauzimanja čitavog prostora Luhanske oblasti – iako za sada izgleda da im tu još uvijek simbolično nedostaje ponešto prostora za potpuni uspjeh, budući se i nadalje periodično čuje o otporu branitelja u naselju Bilogorivka kod rijeke Siverski Donjec, koje formalno spada na sam rub administrativne Luhanske oblasti.

Putevi do Slovjanska

Iako su mnogi promatrači očekivali, a 3. srpnja je čak izgledalo da je to naložio sam Vladimir Putin – izgleda da se za sada u Ukrajini ne može govoriti ni o kakvoj ozbiljnijoj „operativnoj pauzi“ na krajnjem istoku bojišta u Donbasu. Naime, iako se tijekom posljednjih desetak dana bojišnica ustalila na granicama onih oko 45 posto Donjecke oblasti koje i dalje kontrolira Ukrajina – tu nije ujedno došlo do kompletnog zamiranja ruskih ofenzivnih djelovanja. Dakle, iako se nova načelna crta razdvajanja ustalila po načelnom potezu Siversk-Fedorivka-Soledar-Bahmut-Toretsk, brojne prednje otporne točke u selima nekoliko kilometara istočno od ove linije i dalje su svakodnevno pod učestalim manjim napadima s kopna i iz zraka. Ta djelovanja branitelji sada uspijevaju obuzdati, ali lako bi se tu moglo raditi i o pokušajima tzv. „izviđanja silom“, koji bi mogli prerasti u nešto ozbiljnije nađu li agresori prolaz u obrambenim crtama. Napomenimo da – uz takvu situaciju na istoku – treba napomenuti i stanje na sjeverozapadu Donbasa, na prilazima gradu Slovjansku. Ondje su ruske snage u pokretu iz smjera Izjuma na jug (Barvinkovo) i jugoistok (Slovjansk), a riječ je o zoni koju su agresori posljednje vrijeme ojačavali, prije aktualnog intenziviranja svojih djelovanja.

Kramatorsk je već dugo ruska meta

Kako izgleda, tu je s jedne strane na barvinkovskom pravcu obnovljeno rusko prisustvo u selu Kurulka, što ukazuje na mogući novi pokušaj prodora na jug – ne bi li se ondje presjeklo nedaleku prugu koja povezuje Slovjansk s ukrajinskom pozadinom na zapadu. S druge strane, nastavljeni su i ustrajni agresorski napadi uzduž prometnice M03 koja od okupiranog Izjuma ide do Slovjanska. Upravo je ovaj pravac ruskog napredovanja već duže blokiran na oko 20 km sjeverozapadno od ukrajinskog uporišta Slovjansk, na obrambenoj crti među selima Bogorodične-Dolina-Krasnopilja-Mazanivka-Ivanivka. Kako izgleda, nakon više tjedana ogorčenih borbi, moglo bi biti da su tu agresori posljednjih dana na kraju i uspjeli zauzeti čitavo mjesto Bogorodične na obalama rijeke Siverski Donjec – pa tek ostaje za vidjeti je li to možda i početak nekog novog ruskog pomaka u ovoj borbenoj zoni. Time je ujedno postavljeno i aktualno pitanje nastavka borbi u Donbasu. Naime, dok je izvjesno kako su gradovi Slovjansk i onda južnije smješteni Kramatorsk tu glavni ciljevi agresorskih nastojanja – i dalje nije jasno hoće li ruske snage u predstojećim tjednima prema njima nastojati doći sa sjeverozapada (iz smjera Izjuma), ili s istoka – bilo sjevernije preko Siverska uz rijeku Siverski Donjec na zapad, ili južnije prolaskom kod Bahmuta, pa na sjeverozapad. Ako već spomenuto stabiliziranje borbene linije na istoku bude pratilo i izvlačenje ondje skupljenih snaga (koje neki ukrajinski izvori procjenjuju na oko 40 taktičkih skupina razine bojne), bilo radi premještanja ili povlačenja na odmor nakon tjedana žestokih borbi – tada bi bilo za očekivati da naglasak ruskog napredovanja ipak (barem privremeno) bude stavljen na pravac Izjum-Slovjansk, na kojem se trenutno procjenjuje prisutnost barem oko 27 ruskih taktičkih skupina razine bojne raznolike snage i razine spremnosti.

HIMARS i njegovi učinci na bojištu

Eksplozija ruskog skladišta streljiva u Novoj Kakhovki, 11. srpnja 2022.

Naravno, sva ta potencijalna napredovanja, kao i sve druge borbene situacije uzduž ukrajinskih bojišnica, posljednja oko dva tjedna stoje u svjetlu nadolaska nove zapadne vojne tehnike u ruke ukrajinskih branitelja. Nakon postupnog povećanja broja zapadnih topničkih sustava kalibra 155 mm, ove posljednje tjedne obilježilo je i pristizanje novih, modernih i preciznih višecijevnih raketnih sustava američke proizvodnje. Riječ je tu prvo o 4 komada sustava M142 HIMARS, pa još 4 ista takva oružja, a onda izgleda i prvog sustava M270 MLRS (vjerojatno iz kvote koju je Ukrajini obećala Velika Britanija). Takvih 9 oružja omogućilo je ukrajinskoj strani izvođenje do sada već i prema 40 velikih napada na agresorska skladišta streljiva i goriva, na zapovjedne centre protivnika, a izgleda i na ponešto blizu fronti raspoređenih ruskih naprednih protuzračnih sustava. Pri tome su se posebno sustavi HIMARS na kotačima pokazali izuzetno podesnima za brzo približavanje nadomak crta bojišta i onda pokrivanje iznimno preciznom raketnom vatrom one zone između najdaljih dometa topništva kalibra 155 mm, pa sve do crte od oko 85 kilometara – koja je donedavno Ukrajini bila izvan preciznoga dosega, što su napadači itekako koristili za primicanje svoje borbene logistike. Naravno, treba napomenuti kako su se sva nedavna uspješna djelovanja ruske strane bazirala baš na polaganom napredovanju uz masivnu podršku topništava – a baš to topništvo za svoje djelovanje koristi ogromne količine granata, koje su prema fronti stizale prvo željeznicom, a onda od velikih skladišta kamionima do paljbenih položaja. Novim ukrajinskim naoružanjem sada su se u dometu HIMARS-a našla kako spomenuta željeznička čvorišta, tako i skladišta i raznoliki paljbeni položaji – i sve to uz iznimnu preciznost kakvu na tim daljinama nisu imala ni jedna do sada braniteljima dostupna oružja. Rezultati ove promjene jasno su vidljivi u nizu masivnih eksplozija, od kojih su neke na tlu bile tako intenzivne da su zabljesnule čak i senzore komercijalnih satelita koji prate Ukrajinu.

Razlika u učestalosti požara u Donbasu,7 i 12 srpnja 2022. ponešto govori i o razlici u aktivnosti topništva

Budući da je jasno kako svaka novina ima najveći učinak na bojištima kad se tek pojavi i kad je velika novost, prema nekim izvorima već se može uočiti pokušaje ruskog prilagođavanja novim okolnostima na ratištu. Osim što će sva bitnija skladišta morati biti decentralizirana, za očekivati je i premještanje logističkih čvorišta te zapovjednih središta dalje od bojišnice, izvan dometa oružja HIMARS i MLRS. Ondje će sve te bitne elemente ratovanja biti potrebno i bolje braniti, jače maskirati, te pokrivati i sredstvima elektroničkog ratovanja i ometanja. Naravno, takve promjene u djelovanju i rasporedu snaga uopće nisu jednostavne, a s obzirom na krute te relativno neefikasne strukture ruske vojske – pitanje je i u kojoj su mjeri uopće provedive. Ujedno, lako je ilustrirati i kako će se te promjene odraziti na nadolazeća ruska borbena djelovanja u Ukrajini. Naime, svi noviji ruski uspjesi na bojištima postizani su iznimno intenzivnim korištenjem topništva, koje je koristilo blizinu skladišta streljiva, te je navodno ovisilo o dostavi barem po tri dnevne runde pridruženih vojnih kamiona za održavanje intenzivne kiše granata po ukrajinskim braniteljima. No, za izvođenje po tri dostavne ture na dan skladišta ne mogu biti dalje od oko 60 km od paljbenih položaja – dok na udaljenostima od oko 90 km načelno govorimo o dvije dostavne runde dnevno, a kod udaljenosti paljbenih položaja na oko 120 km od skladišta, riječ je o samo jednoj opskrbnoj rundi po kamionu dnevno. Znajući da je ukupni fond ruskih vojnih kamiona itekako stradao u proteklih skoro pet mjeseci ratovanja, nije teško zaključiti kolike će logističke probleme napadačima uzrokovati uspostava zone od oko 85 km u kojoj ukrajinski sustavi HIMARS i MLRS čiste svu bitniju rusku vojnu logistiku.

Zapadna vojna pomoć – blagodat i problemi

Dapače, stvari se tu za napadače i dodatno kompliciraju objavom Sjedinjenih Američkih Država od kasnih večernjih sati u petak, 8. srpnja, o idućoj pošiljci vojne pomoći za Ukrajinu, vrijednoj oko 400 milijuna USD. Petnaesto po redu izdvajanje vojne opreme iz zaliha američkih državnih institucija (Presidential Drawdawn Authority – PDA) put Ukrajine bi iz zaliha Ministarstva obrane SAD-a trebalo poslati još 4 raketna sustava HIMARS s dodatnim streljivom, kao i vozila za izvlačenje, streljivo 155 mm povećane preciznosti (ali ne i Excalibur!), dodatne sustave za topničko kontrabatiranje, te veću količinu raznih rezervnih dijelova za oružja i opremu ranije dostavljenu Ukrajini. Time se ukupni broj oružja HIMARS u rukama ukrajinskih branitelja penje na 12, što nije nebitno, posebno uz dostavu i dodatnoga streljiva koje bi intenzivnom uporabom lako moglo postati uskim grlom ovih iznimno borbeno uspješnih djelovanja.

Naravno, i tu se – baš kao i po pitanju opskrbe topničkim granatama kalibra 155 mm – postupno otvara pitanje veličine dostupnih zaliha ovoga streljiva. Naime, već je neko vrijeme jasno da su proizvodni kapaciteti za razno streljivo težih kalibara i veće kompleksnosti itekako ograničeni, i u Sjedinjenim Američkim Državama i na Zapadu općenito. Budući da su tamošnji obrambeni sustavi godinama svoj naglasak držali na kupovini malih serija takve potrošne robe, ujedno i preferirajući razne „napredne“ varijante streljiva pred nabavom mase (koju traži svaki ozbiljniji ratni sukob) – sada se niz zemalja suočava sa situacijom da dnevna potrošnja streljiva u Ukrajini brzo napreže i stanje zaliha u nizu zemalja saveznica, dok su kapaciteti za novu proizvodnju s godinama mira atrofirali. U SAD se tako od ukupno 5 proizvođača granata kalibra 155 mm iz doba rata u Vijetnamu danas došlo do samo jednog izvora – čija je redovita godišnja proizvodnja dostatna tek za pokrivanje nekoliko dana borbi u Ukrajini – a nije bitno drugačija situacija ni sa nizom drugih streljiva i oružja, što će itekako tražiti hitnu pažnju i ozbiljne industrijske promjene na mnogim stranama.

Uz to, treba uočiti i činjenicu da vojna pomoć iz SAD-a, EU, NATO-a i drugih savezničkih krugova za Ukrajinu baš i nije mač sa samo jednom oštricom. S jedne strane, ta je pomoć – kako vojna, tako i humanitarna – itekako bitna za preživljavanje napadnute države pod udarima bitno jačeg protivnika. U prvim fazama rata, na bojišta u Ukrajini stizali su razni protuoklopni i protuzračni sustavi s raznih strana svijeta i u raznolikim količinama – i svo to šarenilo opreme bilo je stavljano u uporabu praktično odmah. No, bila je to uglavnom pješačka tehnika, koja traži manje obuke za korištenje – dok su donirani teži sustavi u načelu bili sovjetskog podrijetla, pa je za njih i sama Ukrajina imala kako ljude koji su je barem načelno znali koristiti, tako i kapacitete za njeno održavanje. No, u drugoj fazi rata, od sredine travnja ove godine, situacija na bojištima se mijenja – braniteljima treba sve više teže tehnike, sovjetskih je zaliha sve manje, a u Ukrajinu počinje postupno pristizati i vojna tehnika zapadnog podrijetla te iznimne kompleksnosti – za koju ondje nema prethodno obučenih korisnika ni ikakve logističke podloge. Pri tome, stanje na bojištima se vremenom tako kompliciralo da su sve donacije bile itekako dobrodošle, a veliki su se napori ulagali u dobivanje razne vojne tehnike i njeno što brže aktiviranje na bojištima. No, treba napomenuti da je tu nastavilo pristizanje izuzetno raznolikih oružnih sustava, koji ako i koriste isto streljivo često nisu konstrukcijski, proizvodno ni logistički usklađeni. Tako Ukrajina najednom na terenu koristi barem dvije ili tri vrste tegljenih haubica kalibra 155 milimetara te barem 5 vrsta samohodnih haubica u istome kalibru – što je na dnevnoj bazi noćna mora za svakoga tko bi morao osiguravati njihovo održavanje, pribavljanje kompletno različitih rezervnih dijelova i popravke, budući da se neki od tih doniranih te potrebnih sustava već duže vrijeme više ni ne proizvode. Naravno, slično je stanje i po pitanju fonda raznolikih oklopnih vozila koja su se u Ukrajini skupila iz raznih skladišta uglavnom stare opreme u rasponu od NATO fondova i arsenala bivše Jugoslavije pa do vozila iz Australije ili drugih dalekih saveznika. Sve to predstavlja zaseban problem koji će postupno tražiti dodatnu pomoć, rezervne dijelove, i mnogo dobre volje.

Informacijsko bojište

Za kraj spomenimo i još jedan bitan aspekt aktualnih događanja u Ukrajini. Naime, kako je nakon sastanka G20 u Indoneziji izjavio Josep Borrell, šef EU diplomacije: “Globalna bitka narativa je u punom jeku, a do sada nismo pobijedili. Kao EU, moramo nastaviti pobijati ruske laži i vojnu propagandu razjašnjavajući tko je odgovoran za agresiju, a samim tim i za njezine posljedice”. No, ovdje spomenuta „bitka narativa“, među ostalim, obuhvaća i kompletne tijekove informacija koji u svjetsku javnost dolaze kako iz Rusije, tako i iz Ukrajine. Naime, obje su ove države u otvorenom ratu, koji EU kao zainteresirani te opredijeljeni promatrač gleda i sluša iz prikrajka – pa zato i razne objave koje do nas dolaze s bojišta nisu tek redovite vijesti, nego uvelike udarci na informacijskome bojištu. Zato je prilično začudno vidjeti koliko medija i danas jednostavno preuzima vijesti iz Ukrajine i Rusije kao nekada kada rat nije bjesnio – zaboravljajući pri tome da se tu sada s obje strane prvo i osnovno radi o ratnoj propagandi, pa tek onda o novostima vrijednima prenošenja.

Upravo takve ratne okolnosti traže i da se sve informacije s bojišta (ili na ikoji širi način vezane s bojištem) posebno i analiziraju prije preuzimanja, ne bi li se time probalo filtrirati onaj otvoreno lažni i tendenciozni sadržaj, a namjerne nejasnoće pokušalo staviti u neki širi kontekst. Dobar su primjer za to i aktualne priče o ratnim gubicima, gdje Ukrajina broji preko 37 tisuća poginulih ruskih vojnika (dok svoje vlastite gubitke procjenjuje na oko 14 tisuća, plus oko 7.200 nestalih, za koje tvrde kako su uvelike živi i u zarobljeništvu). Istodobno ruska strana mrtva-hladna gotovo dnevno ponavlja da je uništila ukrajinskih borbenih aviona sada već gotovo duplo više nego se početkom ove godine procjenjivalo da ih Ukrajina uopće ima. Sve to traži da se bojišta promatra posebno pažljivo, s razumijevanjem događanja na terenu te itekako obuzdanim rasponom prognostičkih procjena budućih razvoja – gdje sadržaj i obrada takvih vijesti s bojišta suštinski nisu istovrsni onima s Ukrajinom povezanih međunarodnih vijesti, recimo pitanja jučerašnje obustave rada plinovoda Sjeverni tok 1 i dobave turbina za taj sustav, ikakvog organiziranja pomorskog izvoza ukrajinskog i ruskog žita, ili tijeka prošloga tjedna započete masovnije obuke ukrajinskih vojnika u Velikoj Britaniji.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 12. srpnja 2022. pod nazivom “Učinci američkih HIMARS-a već se vide, Rusi zbog preciznih udara mijenjaju taktiku” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ucinci-americkih-himars-a-vec-se-vide-rusi-zbog-preciznih-udara-mijenjaju-taktiku-15221789

Nije tajna da susjedna Republika Srbija ima bliske veze s Rusijom i Bjelorusijom, da se jedva izjasnila oko pitanja ruske invazije na Ukrajinu i nije se pridružila EU/NATO mjerama protiv režima u Moskvi. Jedan od razloga za takvo ponašanje vidi se i u pitanju opskrbe Srbije ruskim plinom, gdje je krajem 2021. godine istekao dotadašnji desetogodišnji ugovor o opskrbi plinom – kojim je Srbija plaćala 270 USD za 1.000 kubičnih metara plina. Tijekom lanjskog studenog predsjednik Srbije Aleksandar Vučić o tome je pregovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, te je 24. studenog 2021. godine potpisao i ugovor kojim je ta cijena ostala istom još šest mjeseci do 31. svibnja 2022. godine. Time je bila postavljena pozornica da plinski pregovori opet postanu aktualni za Srbiju krajem svibnja, do kada se dalje pregovaralo o cijeni te dostupnim količinama.

Iako je u međuvremenu došlo do velikih preomjena u geopolitičkom i sigurnosnom stanju u Europi, nakon ruske agresije na Ukrajinu od 24. veljače do danas, Republika Srbija ostala je rijetkim europskim otokom barem uvjetne podrške Ruskoj Federaciji. Zato i nije pretjerano iznenadila izjava Aleksandra Vučića 29. svibnja, nakon telefonskog dogovora s Putinom, da će Srbija sklopiti novi plinski ugovor s Rusijom – na tri godine, uz cijenu “10 do 12 puta manju nego u Evropi“. Uskoro se čulo da će se nastaviti koristiti dosadašnja formula izračuna cijene, ovisna o kretanju cijene nafte na svjetskom tržištu, a nakon prvih Vučićevih nagađanja o cijeni od 340 do 350 USD za 1.000 kubika plina, 30. svibnja se od Zorane Mihajlović, ministrice energerike Republike Srbije, čulo o cijeni od oko 400 USD za 1.000 kubika ruskoga plina. S obzirom da su baš u to vrijeme tekle završne faze usvajanja 6. paketa sankcija Rusiji, s naglaskom na ograničenje uvoza ruskih energenata, ovaj je dogovor službenog Beograda posebno loše sjeo čitavoj Europskoj Uniji. Na to su se onda u petak 3. lipnja nadovezale vijesti iz Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije da će ministar Sergej Lavrov 6. i 7. lipnja posjetiti Srbiju, gdje će se sastati sa predsjednikom Aleksandrom Vučićem. Ova je najava izazvala dodatna pitanja, budući je Europska unija  baš tog 3. lipnja konačno usvojila svoj dugo najavljivani 6. paket sankcija Ruskoj Federaciji – koji Srbija ne primjenjuje, iako je u statusu EU zemlje-kandidata i trebala bi svoju vanjsku politiku konačno uskladiti s Unijom.

Objektivne okolnosti i subjektivne prijetnje

No, na sreću Srbije i Vučića, u nedjelju 5. lipnja u ovu priču umiješale su se objektivne okolnosti, kada su države susjede Republike Srbije – Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Bugarska izrijekom odbile dozvoliti prelet ruskog aviona s visokom diplomatskom delegacijom za posjet Srbiji. Kako se o tome čulo iz Crne Gore, riječ je bila o odluci koju je ondje samostalno donijelo Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore, dok je premijera Dritana Abazovića o njoj obavijestio crnogorski ministar obrane Raško Konjević. Osnovu za takvo postupanje dala je početkom travnja dopunjena Odluka o uvođenju međunarodnih restriktivnih mjera utvrđenih odlukama Vijeća Europske unije 2014/512/ZVBP iz 2014. godine, prema kojoj se zabrane ne primjenjuju u slučaju prisilnog slijetanja ili prisilnog prelijetanja, dok je u svim drugim slučajevima prelet ili slijetanje dozvoljeno samo u humanitarne svrhe ili za bilo koju svrhu koja je u skladu s ciljevima ove odluke – o čemu onda treba u kratkome roku i posebno obavještavati tijela EU. Dakle, Bugarska kao država EU i NATO, te Crna Gora i Sjeverna Makedonija kao članice NATO i zemlje kandidatkinje za Europsku uniju, uskladile su svoje praktično ponašanje s organizacijama u kojima su članovi, bez ikakvih političkih igrica i prenemaganja o nekakvoj “neutralnosti” kojom bi se skrivalo potporu paru Rusija-Bjelorusija u njihovoj agresiji na Ukrajinu.

U kasnim večernjim satima nedjelje 5. lipnja stigle su i prve ruske reakcije na ove poteze NATO članica Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Bugarske. O tome se prvo za agenciju Interfaks oglasio neimenovani visoki izvor u Ministarstvu vanjskih poslova Rusije, koji je konstatirao da će posjet biti otkazan jer “naša diplomacija još nije ovladala teleportacijom“. Ponešto kasnije iste te večeri 5. lipnja na tu temu se čulo i od Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova, koja je za talijansku televiziju La7 izjavila: “Danas su, prije jednog sata, zemlje koje okružuju Srbiju zatvorile komunikacijski kanal, spriječivši prelet aviona Sergeja Lavrova koji je namjeravao posjetiti Srbiju. Ruska delegacija trebala je stići u Beograd na pregovore. Zemlje članice EU i NATO su zatvorile zračni prostor, zatvorile su još jedan kanal komunikacije“. No, prema Zaharovoj, Rusija nije imala namjeru uzvraćati nekim sličnim mjerama, nastojeći dodatno pokazati kako to samo EU jednostrano “ograđuje” Rusku Federaciju. Ujedno, objavljeno je kako će – umjesto puta u Srbiju – Lavrov 6. lipnja održati konferenciju za medije u Moskvi, na koju su te nedjelje iznenadno pozvani strani dopisnici.

Dan kasnije, u ponedjeljak 6. lipnja, tema se nastavila komplicirati izjavama ruskog diplomata Sergeja Ordžonikidzea za agenciju RIA Novosti, kojima je on najavio i mogućnost opozivanja ruskih veleposlanika iz Sjeverne Makedonije, Crne Gore i Bugarske – “Mislim da bi reakcija trebala biti najoštrija, jer su spriječili visokog dužnosnika naše države da obavlja svoje diplomatsku dužnost. Ovo je politički korak antiruske orijentacije“. Slično se čulo i na društvenoj mreži Telegram, gdje je Konstantin Kosačov, zamjenik predsjedavajućeg Savjeta Ruske Federacije krenuo proširivati kontekst u kojem Rusija vidi nedjeljnu odluku pojedinih susjeda Republike Srbije: „Današnji demarš, naravno, nije u vezi sa avionom. On je usmjeren protiv Rusije kao države i protiv Srbije kao države. Reakcija će, nadam se, biti zajednička i izuzetno oštra, u formatu ne samo diplomatskog protesta, već i konkretnih, praktičnih odgovora“. Dapače, kako je objasnio Kosačov: „Sve tri zemlje su, ulaskom u NATO, ozbiljno i na dugo izgubile suverenitet, a Europska unija za njih je samo paravan za ove sramne okolnosti. Radi se o NATO demaršu, a bez Sjedinjenih Američkih Država njega ne bi bilo“. On je naveo i da ovakvim direktnim “miješanjem u bilateralne poslove dvije suverene europske zemlje koje nisu članice Saveza, Rusije i Srbije, NATO pokušava zarobiti i potčiniti ostatak Europe“, dodavši da nakon toga slijedi širenje Saveza na ostatak svijeta, “gdje je Kina strateški cilj broj dva poslije Rusije“.

Na ove “zanimljive” geopolitičke teorije nadovezao se u večernjim satima 5. lipnja Dmitrij Rogozin, direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos. On je na svom profilu na društvenoj mreži Twitter objavio: “Znate za šta je dobar ‘Sarmat’? Od kukavičkih Bugara, osvetoljubivih Rumunja i Crnogoraca koji su izdali našu zajedničku povijest neće tražiti suglasnost za letenje, baš kao ni od drugih Šveđana”. Pri tome je naravno mislio na projektile RS-28 Sarmat, dalekodometne nosače nuklearnih bojnih glava, koje je Ruska Federacije demonstrativno isprobala 22. travnja ove godine – nadovezavši sada i nuklearnu prijetnju Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji te Bugarskoj, na prijetnje koje je 14. travnja prema Švedskoj i Finskoj izrekao Dmitrij Medvedev, zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti Ruske Federacije. Medvedev je tada naglasio kako će u slučaju ulaska Švedske i Finske u NATO Ruska Federacija ojačavati vojne snage na granicama s tim državama, ali i kako više “ne može biti govora ni o ikakvom bez-nuklearnom statusu Baltika – jer balans mora biti obnovljen“.

Ogorčeni Lavrov

Na sve ove eskalirajuće izjave nadovezala se danas ujutro i spomenuta konferencija za medije Sergeja Lavrova, ministra vanjskih poslova Ruske Federacije. Na njoj je Lavrov čitavu situaciju oko svog posjeta Srbiji ocijenio “nezamislivom“, objasnivši kako su te zemlje iz EU i NATO kruga svojim odbijanjem izdavanja dozvole za prelet – “oduzele Beogradu pravo da vodi suverenu politiku“, naglasivši novinarima: “Naravno, dogodilo se nezamislivo i razumijem interes koji pokazujete za našu procjenu ovih nečuvenih postupaka. Suverenoj državi oduzeto je pravo da vodi vanjsku politiku. Međunarodne aktivnosti Srbije u ruskom pravcu su blokirane“. Rusko objašnjenje za ovaj potez je jednostavno – “Budući su zapadne zemlje smatrale da je posjet Srbiji gotovo prijetnja globalnih razmjera, to znači da im ide veoma loše“, a Lavrov je osjećao obvezu objasniti ulogu EU i NATO saveza u čitavoj situaciji, objasnivši da je zabrana preleta “jasna i poučna demonstracija koliko daleko NATO i EU mogu ići koristeći najniže metode utjecaja na one koji se rukovode nacionalnim interesima“. Zaključno, i Lavrov je smatrao potrebnim naglasiti suzdržanost po pitanju protumjera, naglasivši kako Moskva “nikada neće učiniti ništa što dodatno komplicira odnose među narodima“, te najavivši da je u Moskvu pozvan Nikola Selaković, novi ministar vanjskih poslova Republike Srbije. Naravno, sve je ovo prošlo bez daljnjeg spomena ruskih prijetnji koje se slalo Crnoj Gori, Makedoniji i Bugarskoj – NATO članicama koje itekako štiti klauzula kolektivne obrane iz 5. članka Washingtonskog sporazuma i nuklearni kišobran Saveza.

No, kako se obično kaže – “svako je zlo za neko dobro”. Naime, iako je posjet Sergeja Lavrova Republici Srbiji propao – ne temeljem odluke Srbije za EU i zajedničku europsku vanjsku politiku, već iz “objektivnih” razloga – ta je činjenica otklonila brojna pitanja koja su se nadvila nad najavu koja se iz službenih izvora Savezne Republike Njemačke čula sredinom svibnja. Naime, tada je bilo objavljeno kako se njemački kancelar Olaf Scholz sprema na turneju Zapadnim Balkanom, prije zasijedanja Europskog vijeća zakazanog za sredinu lipnja. Ta bi turneja trebala obuhvatiti Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru, Sjevernu Makedoniju i Srbiju, uz poruku da i tzv. Zapadni Balkan spada u Europu, te da treba na neki način ojačati i ubrzati postupak prilaska ovih država članstvu u Europskoj uniji – sve to, naravno, u svjetlu rata u Ukrajini, te molbi te države da ubrzanim postupkom bude pripuštena prema EU članstvu. Ove su najave bile i konkretizirane 23. svibnja ove godine, kada se iz njemačkih izvora čulo o klimavom programu planirane turneje, od koje je ostao konkretiziran posjet kancelara Scholza Republici Srbiji u petak 10. lipnja, dok će on zasigurno posjetiti i Prištinu, mogao bi osvanuti u Tirani i Skopju, a možda i u Sarajevu. Kako je nakon svih tih najava već u EU krugovima neugodno odjeknulo sklapanje sporazuma o opskrbi plinom Srbije iz Ruske Federacije, još bi više sa svim porukama ovog posjeta kolidiralo ugošćavanje u Srbiji ruskog ministra Lavrova samo koji dan pred dolazak njemačkoga kancelara – koji se u Beogradu baš namjerio razgovarati o “energiji, ekonomiji i poziciji Srbije po pitanju Rusije“. No, srećom, NATO savez te “kukavički i ljubomorni” susjedi Srbije spriječili su ovu neugodnost za njemačkoga kancelara, te su barem na još par dana omogućili službenom Beogradu da istodobno nastavi sjediti na raznim vanjskopolitičkim stolicama.

Analiza – Naftna tržišta su ovih dana dobila grub podsjetnik kako geopolitički izazovi još uvijek utječu na cijenu nafte. Ovoga puta radi se o Saudijskoj Arabiji i drugim arapskim državama te njihovim igrama u Jemenu, piše za The Foreign Policy Keith Johnson.

Cijena nafte u New Yorku i Londonu skočila je čak šest postotaka zbog potencijalnih zabrinutosti oko širenja sukoba na Arapski poluotok, no i zbog zabrinutosti oko proizvodnje i transporta nafte u okruženju. “Izgleda kako se pozornost tržišta ponovno okreće geopolitici” izjavio je burzovni energetski analitičar Richard Mallinson te dodao kako “postoji mnogo potencijalnih rizika, pogotovu po opskrbu, u današnjem svijetu”.

Saudijski vojni angažman u Jemenu, uključujući i zračne napade protiv pobunjenika, trebao bi ojačati položaj aktualnog predsjednika Abd-Rabbu Mansour Hadija, koji se sakrio u Omanu. Saudijski je režim osnovao koaliciju s Egiptom i Jordanom kako bi spriječio iransku težnju utjecaja nad pobunjeničkim procesima. Reakcija tržišta na situaciju u Jemenu naglašava važnost te regije za proizvodnju i trgovinu naftom. Dok je Jemen liliputanac glede proizvodnje nafte, Saudijska Arabija je najveći svjetski proizvođač.

Načelna karta zemljopisnih regija Jemena

U tjesnacu kojeg kontrolira Jemen, na području Bab el-Mandeba, nalazi se jedan od najvažnijih punktova za svjetsku opskrbu naftom. U tom se području kreće preko 4 milijuna barela nafte tjedno. Susjedi su već gotovo godinu dana zabrinuti kako bi sukob u Jemenu mogao zaustaviti promet na tom području. Jemenski je vojni dužnosnik ovih dana izjavio kako pobunjenici nastoje preuzeti kontrolu nad punktom. Nervoza je tim veća ako znamo kako u prošloj godini gotovo i nije bilo geopolitičkih rizika po opskrbu naftom, zapravo ih nije bilo još od zveckanja oružjem u Hormuškome tjesnacu i bombaških napada u Bejrutu.

Ako tome pridodamo i obračun Rusije i Zapada oko opskrbe plinom na teritoriju Ukrajine, te nikada raspetljani sukob Izraela i Palestine, bit će jasna nervoza investitora. Iranski je, pak, izvoz nafte snažno pritisnut sankcijama, a budućnost izvoza sirove nafte teško se može bezbolno obnoviti nakon godina zanemarivanja. Islamska država ugrožava opskrbu u Iraku i Siriji, a Kurdi kontroliraju veći dio iračke nafte na sjeveru zemlje. Sirija je još uvijek usred stravičnog građanskog rata, a Libija je raskomadana. Nigerija je u stalnom strahu od islamista iz Boko Harama i krađe nafte u njenom južnom dijelu, a opskrba u ratom pogođenim državama Sudan i Južni Sudan gotovo ne postoji osim za krijumčare. Venezuela je pak disfunkcionalna proizvođačica nafte kojoj taj resurs služi za kupovanje socijalnog mira za vladajuću socijalističku kastu.

Kada postoji višak zaliha ovakvi događaji nikoga ne plaše, te je ovoga ljeta cijena nafte pala za više od 50 posto. Ipak, ukoliko će opskrba zapadati u rizike i cijena nafte će doživljavati izazove – što nas vodi u začarani krug geopolitičkih vibracija. Doista, u drugoj polovini ove godine, kada se potražnja za naftom oporavi, geopolitika će postati ključna za poslovne energetske analize, kaže Mallinson.

Politička karta Jemena

Briga više za Saudijce u Jemenu je i često inatljiva šijitska regija na sjeveru zemlje, te bojazan kako bi se sukob mogao preliti i na saudijski teritorij. Gomilanje vojske na granici to bi trebalo spriječiti. Egipat je, pak, zabrinutiji za situaciju na moru te je poslao četiri ratna broda u Adenski zaljev ne bi li pokušao osigurati Bab el-Mandeb. Zabrinuti su i za sigurnost prometa Sueskim kanalom, koji im donosi pet milijardi dolara godišnjega prihoda. Planirana investicija al-Sisija glede proširenja kanala, koja bi trebala vrijediti osam milijardi dolara, samo ide u prilog takvim brigama. Egipatsko gospodarstvo ovisi o opskrbi Sueskim kanalom te je njegova sigurnost prioritet Egipta.

Prema tome, novi izazovi na tržištu nafte, možda po prvi puta, ovisniji su o punktovima i trasama opskrbe nego li o proizvodnji i zalihama.

————————-

*Prema analizi The Foreign Policya preveo, prilagodio i obradio Ivan Brodić. Na hrvatskom objavljeno 31. ožujka 2015. na portalu www.energypress.net, te preneseno uz manje izmjene. Original je dostupan na adresi: http://www.energypress.net/energetika/richard-mallinson-geopolitika-opskrbe-postat-ce-kljucna-za-energertske-analize/