Hrvatski je Sabor jučer, svog posljednjeg radnog dana u 9. sazivu, usvojio Vladin prijedlog o sudjelovanju pripadnika OS RH u EU operaciji „EU NAVFOR MED IRINI“, i to sa 99 glasova „ZA“, 7 „PROTIV“ i 1 „SUZDRŽANIM“. Vlada RH ovaj je prijedlog uputila u saborsku proceduru prije samo 11 dana, odnosno na svojoj 229. sjednici, 7. svibnja ove godine. Tadašnji obrazlagatelj bio je sada već bivši ministar obrane Damir Krstičević, koji je rekao:

„Europska unija pokrenila je 25. ožujka 2020. godine operaciju ‘Europska unija Naval for Med Irini’ na Sredozemlju, otvoreno more oko Libije, kao dio sveobuhvatnih napora usmjerenih na pronalazak rješenja i uspostavu mira i stabilnosti u Libiji. Upućivanjem u ovu operaciju osigurao bi se nastavak i jačanje doprinosa RH u operacijama Europske unije. Ovo je posebno važno u trenutku kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU, te nakon zatvaranja pomorske operacije ‘SOPHIA’ 31. ožujka 2020. godine. Visoki predstavnik EU Josep Borrell u više je navrata pozvao države članice na doprinos operaciji, te ukazao na važnost koju ova operacija ima u političkom, ali i sigurnosnom smislu za Europu. Uzimajući u obzir strateške nacionalne i vanjskopolitičke ciljeve RH, ciljeve Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU, te ciljeve ove operacije, predlaže se uključivanje Republike Hrvatske u provedbu operacije upućivanjem do 3 pripadnika Hrvatske vojske u 2020. i 2021. godini u ovu operaciju uz mogućnost rotacije“.

Vlada je potom jednoglasnim „ZA“ prijedlog ove odluke uputila u Sabor.

Kao što smo već ranije pisali, visoki povjerenik Borell naEU-ministarskom sastanku u Zagrebu početkom ožujka ove godine najavio je novu operaciju koja će naslijediti postojeću operaciju EU NAVFOR MED Sophia, oko koje su se u tom trenutku još lomila koplja među članicama EU. U konačnici je dogovoreno nekoliko ciljeva te operacije: (1) provedba embarga na oružje Libiji, uz pomoć zračnih, satelitskih i pomorskih resursa zemalja-članica EU, (2) doprinos provedbi mjera UN-a za sprečavanje nezakonitog izvoza nafte iz Libije, (3) izgradnja kapaciteta i osposobljavanje libijske obalne straže i mornarice, te (4) sprečavanje poslovnog modela mreža za krijumčarenje ljudi i trgovinu ljudima.

Ovdje spomenuti treći cilj bio je proteklih godina i u hrvatskom fokusu – iako je Hrvatska započela s angažmanom u EU NAVFOR MED Sophia u rujnu 2017. godine, i to upućivanjem 3 pripadnika HRM-a, s obučavanjem pripadnika libijske obalne straže započelo se nešto kasnije. U studenom 2018. u splitsku bazu Lora stigla je prva grupa pripadnika libijske ratne mornarice i obalne straže, druga grupa je na obuku stigla u veljači 2019., dok je treća grupa došla na 5 tjedana dugu obuku u lipnju 2019. Tri mjeseca kasnije, u rujnu prošle godine, u Split je stigla prva grupa libijskih mornara na napredni tečaj, no to je ujedno bio i posljednji tečaj u okviru operacije „Sophia“. Ukupno je kroz 4 održana tečaja obučeno 25 pripadnika libijske obalne straže i mornarice.

Kao što je prije 3 godine Hrvatska počela sudjelovanje u EU NAVFOR MED Sophia s 3 pripadnika HRM, tako će sada, odlukom Sabora, simbolično započeti i angažman u nasljednoj operaciji, EU NAVFOR MED IRINI. Iako su u prvom ovogodišnjem rebalansu obrambenog proračuna na stavku “EU misije i operacije” (A545067) bila dodana 2 milijuna kuna, državni tajnik Tomislav Ivić je kao predstavnik MORH-a u raspravi održanoj 15. svibnja saborskim zastupnicima rekao kako se 2020. u ovu operaciju predviđa slanje tek jednog časnika HRM, i to u njeno zapovjedništvo u Rimu. Toliko o važnosti ove operacije, hrvatskim strateškim ciljevima i važnosti hrvatskog predsjedanja Europskom unijom!

No ova operacija, iako je službeno zvono za početak odjeknulo 31. ožujka, još uvijek trpi porođajne muke. Tek su početkom svibnja pojedine zemlje-članice EU deklarirale svoje brodove za potrebe operacije IRINI – inicijalno, Francuska, Grčka i Italija doprinijet će operaciji svojim vojnim brodovima, Malta s jednim timom ljudi na brodu, dok će Njemačka, Luksemburg i Poljska sudjelovati s 3 izvidnička zrakoplova. Iako se od Njemačke očekivalo da igra jednu od ključnih uloga u operaciji, jednaku kao i u operaciji „Sophia“, njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer jasno je rekla da Njemačka nema namjeru slati ikakve brodove u operaciju IRINI. Konačno, 4. svibnja luksemburški avion SW3 Merlin III i francuski brod „Jean Bart“ (D615) započeli su s prvim aktivnostima na moru ispred Libije. Za razliku od Hrvatske, Slovenija je početkom svibnja odlučila da će sudjelovati u novoj operaciji IRINI u jednakom obimu kao što je sudjelovala u operaciji „Sophia“ – s do 12 pripadnika Slovenske vojske, višenamjenskim brodom VNL-11 „Triglav“ i posadom do 43 vojnika. No za početak, Slovenska vojska u zapovjedništvo operacije u Rimu šalje 2 svoja pripadnika.

SW3 Merlin III nije čudotvorac koji može spasiti operaciju “Irini”

Međutim, kasni početak nove operacije nije jedini problem – tu je i novouspostavljeni mehanizam kontrole – za razliku od dosadašnjih operacija koje se provode u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, operacija IRINI svaka četiri mjeseca mora na potvrdu kod Političkog i sigurnosnog odbora Vijeća EU, ili se bez te potvrde operacija automatski prekida.  Tu je i cijeli niz „osigurača“ kako ova operacija ne bi bila fokusirana na spašavanje migranata na Sredozemlju – među ostalim, svakoj pojedinačnoj zemlji koja sudjeluje u operaciji IRINI omogućeno je da napusti određeno morsko područje odmah i na rok od 8 dana. Ovo je po mnogo čemu specifičnija operacija od dosadašnjih EU-aktivnosti na Sredozemlju, što je rezultat i neslaganja pojedinih EU članica – prvenstveno Italije – prema dosadašnjoj EU-politici prema migrantima na Mediteranu. Članice Europske unije prilično su se podijelile oko pitanja što napraviti s migrantima koje se spasi tijekom trajanja operacije IRINI,a koje Italija rezolutno odbija prihvatiti. Na kraju je Grčka pristala postati prihvatilište za takve spašene migrante, iako je ostalo nedorečeno što će se s njima događati nakon pristizanja u grčke luke. Jednako tako, EU nema odgovor na to kako osigurati kopnenu granicu između Egipta i Libije, kroz koju oružje i dalje ulazi u „Gadafijevu“ zemlju. To je priznao i sam Borrell, uz objašnjenje kako „IRINI nije rješenje, nego dio rješenja“.

Nakon sjednice održane 30 srpnja, ove je godine Vlada RH svoj kolektivni godišnji izgleda proglasila od 4. pa najmanje do 18. kolovoza – faktično dobivši i malo preko dva tjedna odmora (od kraja radnog vremena u petak 1. kolovoza, pa zaključno do nedjelje 17. kolovoza). S jedne strane, to je zgodno – posebice ako imamo na umu da su ti isti ljudi prošle godine svoju sjednicu pred godišnji održali 1. kolovoza, a prvu iduću 22. kolovoza (dok se premijer formalno izjasnio da je na godišnjem odmoru između ponedjeljka 5. i ponedjeljka 19. kolovoza 2013. godine). S druge strane, odlaskom nadležnih iz Zagreba prilično je vidljivo postalo i dodatno usporavanje ionako puževog ritma reakcija RH na krize i probleme. Tome nije išla na ruku ni činjenica da su se u ovom periodu razasuti uz more istodobno našli baš svi bitniji ministri, bez određivanja ikakvih dežurstava, pravdajući taj potez kao nepotreban “budući da će svi članovi Vlade biti dostupni u slučaju potrebe“. A da ima potrebe – ima!

Rusija i Ukrajina

Ako ništa, tu je pitanje odnosa Hrvatske (ali i čitave Europske unije) prema Ruskoj Federaciji. Taman prije godišnjeg, ministrica vanjskih i europskih poslova Vesna Pusić sudjelovala je 31. srpnja pri donošenju odluke Vijeća Europske unije o paketu dodatnih restriktivnih mjera, kojima se nastoji ograničiti sektorsku suradnju i razmjenu pojedinih roba EU s Ruskom Federacijom. Iako smo na portalu Obris.org već pisali o pojedinim problemima ovoga poteza, zanimljivo je bilo gledati kako tek postupno izlazi na vidjelo pun opseg učinaka koje će te mjere imati i na hrvatsko gospodarstvo. Naime, već prvih dana nakon uvođenja ovih sankcija postalo je jasno da će oveći broj ozbiljnih hrvatskih izvoznika biti financijski pogođen uvedenim ograničenjima – na što je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova navodno tek postupno reagiralo organizacijom izrade analize učinaka već uvedenih sankcija.

Nakon sankcija, nije trebalo dugo čekati na uzvrat

No, tek koji dan po sagledavanju prvih učinaka sankcija, stigao je i dodatni udarac iz Moskve – samo dan nakon što je predsjednik Ruske Federacije Vladimir Putin 6. kolovoza ove godine potpisao “Dekret o određenim gospodarskim mjerama s ciljem osiguranja sigurnosti Ruske Federacije”, Vlada Ruske Federacije odlučila je na godinu dana zabraniti uvoz određenih poljoprivrednih proizvoda, sirovina i prehrambenih proizvoda iz država Europske unije (naravno, uključujući tu i Hrvatsku), potom Australije, Kanade, Kraljevine Norveške, te Sjedinjenih Američkih Država. Konkretno, te su sankcije obuhvatile razno meso i mesne prerađevine (svježe, smrznuto, sušeno ili dimljeno), mlijeko i mliječne proizvode, te voće i povrće – izgleda da će se upravo ovo zadnje i najviše osjetiti u RH, budući da se već čulo kako Hrvatska u Rusiju izvozi velike količine mandarina i drugog voća. Naravno, i tu se moglo čuti formulaciju: “Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, kao i ostale nadležne institucije, bit će u kontaktu s hrvatskim tvrtkama i poslovnim udruženjima kako bismo detaljno analizirali učinke, kao i daljnje korake kako bi se ublažile eventualne negativne posljedice“. I ponovo – analiza “post festum”, uz najavu mjera za ublažavanje učinaka. Imajući pri tome u vidu da Hrvatska stoji neposredno pred rebalansom državnoga proračuna (koji je tek formalno prouzročen lošom turističkom sezonom i troškovima sanacije poplavama pogođenih područja Istočne Slavonije), dok je u javnosti sasvim mirno prošla i vijest kako RH više gotovo da nema slobodnih financijskih sredstava za “proračunsku zalihu” (izjava ministra financija Lalovca dana na sjednici Vlade RH, 10 srpnja ove godine) – upitno je od kuda bi se takvo ublažavanje učinaka sankcija zapravo isplatilo.

Naravno, ne čekajući povratak dužnosnika s ljetnog kupanja, a onda ni njihove analize te polagane reakcije – ubrzo su krenule i praktične spekulacije o metodama zaobilaženja ovih uzvratnih sankcija Ruske Federacije. Dok se iz Moskve čulo glasove kako će Brazil, Egipat i niz drugih zemalja brzo nadomjestiti proizvode koji su u Rusiju donedavno stizali iz zemalja “ljubitelja sankcija”, ispalo je da tu možda ima i drugih puteva za izbjegavanje gubitaka u izvoznome poslovanju. Pri tome, mnogima je na pamet prvo pala Srbija – koja već godinama s Ruskom Federacijom ima sklopljen sporazum o slobodnoj trgovini.

SRJ i slobodna trgovina s Rusijom

Iako se većina na spomen slobodne trgovine s Rusijom sjetila samo Srbije, spomenuti je sporazum o slobodnoj trgovini 28. kolovoza 2000. godine s Ruskom Federacijom sklopila Savezna Republika Jugoslavija (državna tvorba koja je trajala od 27. travnja 1992. do 4. veljače 20013. godine). Nakon što je ovaj ugovor bio ratificiran 9. svibnja 2001. godine, njime su današnje Srbija i Crna Gora, države slijednice SRJ liberalizirale režim za oko 99 posto svog ukupnog trgovinskog prometa prema prostoru Carinske unije Ruske Federacije, Bjelorusije i Kazahstana – te, uz  Bjelorusiju i Kazahstan, postale ovlaštene prodavati robe podrijetlom iz svojih država u Ruskoj Federaciji bez plaćanja carina (naravno, ako pojedina roba nije bila izrijekom izuzeta od primjene ovoga režima). Pri tome, “robom podrijetlom iz Srbije ili Crne Gore” smatra se ona čije je barem 50 posto vrijednosti sadržaja proizvedeno ili barem prerađeno u ovim zemljama (“ad valorem” princip), a čitav se ovaj režim teorijski preispituje svake godine – iako su u praksi te promjene rađene više u dvogodišnjem ritmu.

Uz samo podrijetlo roba, uvjet za primjenu režima slobodne trgovine je tu i činjenica da ti proizvodi moraju biti predmetom kupoprodaje između privrednih subjekata iz pojedinih država ugovornih strana sporazuma, te da se direktno isporučuju među teritorijima ovih država (uz, naravno, dopušten transfer, privremeno skladištenje, pretovar i slično na prostoru drugih država) – čime je odmah u startu smanjen broj čistih prekupaca iz inozemstva. Ujedno, u sporazum je ugrađen i princip “bilateralne kumulacije”, gdje se za sporazum smatra odgovarajućim i kada se sirovina iz jedne ugovorne strane izvozi na preradu u zemlju s druge strane, ne bi li se onda tako prerađena opet vratila u zemlju podrijetla sirovine. Sve te detalje oko podrijetla proizvoda rješava se na jedinstvenome formularu – certifikatu o podrijetlu robe, za robe veće vrijednosti, ili deklaracijom o podrijetlu za robe vrijednosti ispod 5000 USD. Dok spomenute deklaracije izdaje sam izvoznik roba, za izdavanje certifikata o podrijetlu u Rusiji je zadužena Trgovačko-industrijska komora, a u Srbiji i Crnoj Gori nadležna carinska tijela.

Od toga, samo je Srbija posljednjih godina ozbiljnije poslovala s Rusijom. Nakon što je Europska unija posljednjih godina jasno stavila na stol zahtjev da će Srbija ulaskom u Uniju morati poništiti i sve vanjskotrgovinske sporazume ovoga tipa – temeljem ukupnog usklađivanja vanjske trgovine Srbije s onom EU. Njihova je ukupna robna razmjena s Ruskom Federacijom rasla, nadišavši 2,71 milijardu USD iz 2012. godine – gdje je oko 55 posto predstavljao uvoz energenata iz Rusije, dok je tek oko 163 milijuna USD predstavljao izvoz prehrambenih proizvoda iz Srbije u Rusiju. Ta je vrijednost tijekom 2013. dostigla ukupno 172 milijuna USD, dok se Rasim Ljajić (resorni ministar zadužen za trgovinu, turizam i telekomunikacije) nada kako bi taj iznos ove godine mogao iznositi i do 300 milijuna USD, na krilima uzvratnih sankcija prema dosadašnjim europskim opskrbljivačima prehrambenog tržišta Ruske Federacije.

Vino – jedan od rijetkih proizvoda koje Crna Gora više izvozi nego uvozi

Za razliku od Srbije, koja si je izostankom priključenja režimu sankcija otvorila dodatan prostor za poslove s Rusijom, Crna Gora se još u ožujku pridružila sankcijama prema Moskvi – što im je donijelo da su kao zemlja kandidat za članstvo u Europskoj uniji posljednjih dana ostali na istoj strani ograde kao i Hrvatska. Naime, navodno se i na njih odnose novouvedene ruske sankcije. Pri tome, treba napomenuti da je Crna Gora izuzetno malo tržište, s izuzetno negativnom vanjskotrgovinskom bilancom – od ukupno 2,15 milijardi eura prometa u 2013. godini, izvezeno je tek 375,6 milijuna eura, dok je uvoza ostvareno za 1,77 milijardi eura. Od toga ukupnog izvoznog iznosa, na prehrambene proizvode otpada oko 232,7 milijuna eura – 208,6 milijuna uvoza i tek 24,2 milijuna eura izvoza, gdje Rusija zapravo i nije među državama s kojima bi cvala razmjena. Za Crnu Goru se po pitanju posljednjih sankcija najviše pitanja postavilo po pitanju izvoza vina u Rusiju, vrijednog ukupno oko 1,7 milijuna eura na godišnjoj razini – gdje još zapravo nije ni do kraja jasno je li vino uopće obuhvaćeno restrikcijama prometa prehrambenih proizvoda.

Hrvatske robe put Srbije i Crne Gore u Rusiju?

Naravno, spomenute bi sankcije Ruske Federacije teorijski bilo moguće zaobići izvozom hrvatskih roba u Srbiju, a onda njihovom daljnjom preprodajom u Rusiju – valjda praćeno njenim prepakiravanjem, preslagivanjem ili promjenama ambalaže – sve to pod uvjetom da ne postoji već ranije spomenuto pitanje određivanja podrijetla svakog pojedinog proizvoda. Upravo zato nije prošla ni “pametna ideja” jednog privrednika iz Srbije, koji je početkom lipnja ove godine sa svoje 22 tone svinjetine zaustavio kompletan promet ove vrste mesa između Srbije i Rusije. On je, naime, svinjetinu prvo uvezao u Srbiju iz Španjolske i Hrvatske, i onda je bez potrebnog pečata Veterinarske inspekcije RS pokušao izvesti u Rusiju kao srpski proizvod – to je bilo registrirano i rezultiralo je višetjednim zastojem prometa svinjetine između dvije države, na opći gubitak Srbije koja je 2013. godine u Rusiju izvezla oko 100 tone mesa (dok je već u prvoj polovici ove godine izvoz mesa navodno probio 300 tona).

Kako se takve situacije ne bi ponavljale i s akterima iz Hrvatske, čak je i Hrvatska gospodarska komora našla za shodno upozoriti hrvatske izvoznike na pitanje podrijetla robe, koje se ne da promijeniti tek pukom promjenom ambalaže. Pri tome, jasno je da se ovim objavama ciljalo na male privrednike, koje su sankcije Ruske Federacije pogodile frontalno i koji bi se sada, u očaju, mogli pokušati iz škripca izvlačiti “kreativnim mjerama poslovanja”. Oni drugi – velike ribe hrvatskog i regionalnog gospodarstva – su tu već ionako u mnogo povoljnijoj poziciji. Oni, naime, nisu tek izvezli robu u Srbiju i ondje ju pokušali prepakirati – kod partnera, ili u vlastitoj maloj tvrtci – već su s one strane granice kupili ponešto, investirali, a onda i krenuli proizvoditi (vjerojatno s jakim osloncem na kapital i proizvodnju u RH). Time su s jedne strane kompenzirali prošlogodišnje okončanje povlaštenih trgovinskih odnosa Hrvatske i zemalja CEFTA-e, a sada su u stanju prezentirati i potrebno podrijetlo svojih proizvoda – koje im garantira nastavak izvoza u Rusku Federaciju. I time smo po tko zna koji put došli na već poznatu situaciju – da RH svojim ponašanjem kažnjava male proizvođače i izvoznike, dok je u najboljem slučaju neutralna prema raznim političkim i para-državnim tajkunima te javnim poduzećima koja slučajno nešto i izvoze.

EU nije na godišnjem

Nažalost ili na sreću, odnosi s Rusijom nisu jedina tema koja posljednjih dana brine Europsku uniju. Stanje u Iraku, gdje borci “Islamske države” posljednjih tjedana na očigled gaze pojedine frakcije inače tragično razjedinjenih vlasti u Bagdadu, zapravo se samo nadovezalo na pitanje Sirije – koje je već duže bolna točka kako europske, tako i američke vanjske politike. Dok je spomenuta tema 10. kolovoza u SAD-u dovela do prvog velikog sukoba bivše ministrice vanjskih poslova Hillary Clinton i aktualnoga predsjednika Baracka Obame – gdje Clinton smatra kako je upravo izostanak dubokog ulaska SAD u aktivnu pomoć tragikomičnoj sirijskoj oporbi kriv i za današnje vojne uspjehe islamista širom Iraka i Sirije – ni EU nije pošteđena diskusija na ovu temu.

Odnos Clinton-Obama, od sučeljavanja, do suradnje i natrag prema isticanju razlika

Za razliku od SAD, gdje je vjerojatno na djelu i polagano vanjskopolitičko profiliranje Hillary Clinton kao kandidatkinje na predstojećim predsjedničkim izborima (zakazanima za početak studenog 2016. godine) – Europska unija tu nastoji diskutirati u zatvorenim krugovima. Nakon posjete Laurenta Fabiusa, francuskoga ministra vanjskih poslova, sjeveru Iraka i tamošnjem vođi Massudu Barzaniju, zaredali su zahtjevi da se tom tematikom ozbiljnije pozabavi čitava EU. Nakon otvorenih pisama kojima su vanjskoposlovni ministri Francuske i Italije 11. kolovoza pozvali EU da organizira visoki sastanak oko Iraka, prije nego stvari ondje krenu nekim stvarno katastrofalnim smjerom – želja im se izgleda ispunila. Ovoga će petka, 15. kolovoza, biti održan sastanak vanjskoposlovnih ministara EU, a iako je danas raspored diplomatskih poslova hrvatskog MVEP-a za taj dan još službeno bio prazan (odnosno, “bez događanja”) – sve je izglednije da će Vesna Pusić ili barem njen zamjenik, umjesto proslave Velike Gospe na godišnjem odmoru, pred vikend interventno završiti u Bruxellesu.

Iako je bilo ideja da se ujedno čavrlja i o Gazi te stanju u Libiji, sada izgleda da će Catherine Ashton, visoka povjerenica za vanjsku i sigurnosnu politiku EU, sijelo vanjskoposlovnih ministara zemalja EU sazvati prvenstveno vezano uz situaciju u Iraku i Ukrajini. Dok se u vezi Ukrajine nagađa o mogućnosti još jednog mikroskopskog zaoštravanja sankcijskoga režima, tema EU konzultacija po pitanju Iraka ponešto je manje izvjesna. Ovi razgovori dolaze u trenutku kada SAD već danima po toj zemlji izvodi zračne udare (u kojima im se pridružuje i Velika Britanija), dok više zemalja već dostavlja pomoć. Do sada je većina pomoći upućene na sjever te države bila humanitarna, iako izgleda da će čitava ta stvar pretvoriti i u naoružavanje kurdskih snaga, ne bi li se barem one mogle suprotstaviti nadirućim islamističkim borcima. Pri tome je ključni problem zapravo pitanje stava. Naime, izgleda da bi se moglo reći kako po pitanju Sirije i Iraka u redovima zemalja Europske unije zamalo pa vlada slična vrsta usklađenosti i sloge kao u Bagdadu – gdje nije jasno tko radi što, gdje ni nakon više od tri mjeseca od parlamentarnih izbora i dalje nema uspostave Vlade, a dosadašnji premijer Nouri al-Maliki (poduprt većinom koju njegova stranka ima u parlamentu) već danima odbija predati svoju funkciju novome mandataru – navodno ponešto pomirljivijem šijitu Haideru al-Abadiju.

Kad bi Ruska Federacija bila Iran ili Sirija, EU-administracija ne bi imala problema – svaki tjedan bi joj lupila pokoju sankciju, objavila to na velika zvona, usput začinivši priču s par epiteta o diktatorskom režimu koji treba sići s vlasti. No kako Rusija ipak nije ni jedna od tih dviju zemalja, niti je Putina jednostavno ignorirati kao što se to radi s Basharom al-Assadom ili svojedobno s teatralnim Ahmadinedžadom, tako ni jučerašnje uvođenje sankcija tzv. „trećeg  stupnja“ nije prošlo jednostavno i bez kompromisa. Načelno, sankcije pogađaju ruski financijski, energetski i vojni sustav.

Prema tom novom režimu, EU građani i tvrtke neće više smjeti kupovati ili prodavati dug, udjele ili ostale financijske instrumente, s rokom dospijeća dužim od 90 dana, a koje izdaju ruske državne banke. Izvoz tzv. roba dvojne namjene – stvari koje mogu imati i civilnu i vojnu uporabu – bit će zabranjen samo prema “vojnim krajnjim korisnicima“, za razliku od njihove općenite zabrane i za sva civilna poduzeća, kao što se to prvotno predviđalo. Rusiji će također biti nametnuta ograničenja na uvoz tehnologije za naftna istraživanja iz Europe. Ipak, njen mnogo veći plinski sektor bit će pošteđen sankcija. EU veleposlanici su na postojeće liste (s 87 pojedinaca i 20 organizacija) dodali još 8 pojedinaca i 3 entiteta. Od toga se za 4 nova imena tu očekuje da su „prijatelji“ bliski ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Neslužbene ruske procjene kažu da će ih jučer uvedene sankcije koštati oko trećine ruskog državnog proračuna. No kako većina europskih zemalja ima čvrste poslovne odnose s Rusijom na sva tri polja, pri izricanju novoga kruga sankcija prilično se pazilo da se ne dira u postojeće obveze. Najvidljivije je to upravo na području obrane i vojne tehnologije – iako je pretežiti broj najvećih izvoznika oružja iz EU već uveo „tihu zabranu“ na prodaju oružja Ruskoj Federaciji, nije prošao prijedlog o uvođenju ozbiljnog kolektivnog EU embarga na oružje i vojnu tehniku općenito.

Stari poslovi ostaju

Ukrajinci protiv prodaje francuskih desantnih nosača helikoptera tipa Mistral Ruskoj Federaciji

Jedna od najglasnijih protivnica tog prijedloga bila je jedna od najjačih zemalja članica EU – Francuska. Ona za to ima i vrlo dobar razlog – aktualne ugovore s Rusijom o izgradnji i isporuci 2 ratna broda klase Mistral (nosača helikoptera – BPC/LHD), vrijedna 1,2 milijardi eura. Iako je predsjednik François Hollande još prije tjedan dana izjavljivao kako je Francuska spremna otkazati prodaju drugog broda ruskom partneru, pri jučerašnjim dogovorima o izricanju kaznenih mjera Rusiji pronađen je kompromis – sankcije se ne primjenjuju retroaktivno, i ne odnose se na već postojeće ugovore, nego tek na one buduće. Takvim su rješenjem, uz Francusku, najsretnije zemlje s istoka EU, koje su zbog svog naoružanja i opreme iz sovjetskog doba (prvenstveno zrakoplova) uvelike ovisne o pribavljanju rezervnih dijelova i usluga remonta u Rusiji. Komentirajući Francusku za web-stranicu EUobserver, Igor Sutyagin (vojni ekspert protjeran iz Rusije pod optužbama za špijunažu, a sada djelatan za RUSI, think-tank u Londonu) tvrdi da je posao kupovine brodova Mistral važan jer uključuje i transfer napredne tehnologije za zapovijedanje i nadzor. Ukoliko bilo kakva zapadna ograničenja žele imati „zube“, naglasio je Sutyagin, ona bi morala ciljati robu dvostruke namjene, a ne oružje. On je izjavio i da europska tvrtka EADS izrađuje komponente za ruske špijunske satelite, dok američka tvrtka Intel izrađuje mikročipove i za ruska vojna računala. IHS Jane’a Defence Weekly, britanska konzultantska tvrtka, zabilježila je da Francuska prodaje i naprednu avioniku za ruske zrakoplove, te „elektro-optičku infracrvenu“ tehnologiju korištenu za izviđanje i ciljanje na ruskim helikopterima i tenkovima.

Ni ostale članice EU nisu imune na poslove s Rusijom – Njemačka je debelo prije ukrajinske krize sklopila posao s Rusijom, o građenju 125 milijuna eura vrijednog centra za borbenu obuku u mjestu Mulino u središnjoj Rusiji. Iako je Njemačka u znak neslaganja s ruskom okupacijom Krima obustavila taj posao, nije ostalo neprimijećeno kako je većina obveza iz ovog ugovora već ispunjena. Pri tome, pojedine poslovne asocijacije u Njemačkoj su  učinak prva dva kruga sankcija već procjenjivale kroz ugrožavanje oko 25 tisuća njemačkih radnih mjesta (od njih ukupno oko 350 tisuća, vezanih uz njemačko-rusku trgovinsku razmjenu, koja je u 2013. godini bila vrijedna oko 80 milijardi eura). I Italija je imala 800 milijuna eura vrijedan ugovor za izradu oklopnih vozila Ruskoj Federaciji, koji je službena Moskva lani otkazala, tvrdeći da su njihova vlastita vozila jeftinija i robusnija.

Ukrajinsko-ruski poslovi

Ukrajina je obustavila vojnu suradnju s Ruskom Federacijom tek 17. lipnja. Ovako kasni prekid poslova s agresorskom zemljom tumači se iznimno dubokim ukrajinsko-ruskim vojnim vezama, s korijenima u sovjetskom dobu i nastavku sve do danas. Igor Sutyagin kaže za EUobserver kako je „lista ukrajinskih izvoza i usluga na ovom polju „gotovo beskrajna“, te da polovica ruskog strateškog nuklearnog arsenala ovisi o sustavima navođenja koje se proizvodi i održava u tvrtkama širom središnje, istočne i južne Ukrajine. Ruski borbeni helikopteri, ratni brodovi i borbeni zrakoplovi koriste ukrajinske motore. Njihov najbolji projektil zrak-zrak, AA-11 Archer, koristi ukrajinsku tehnologiju navođenja. Prije dva dana, Ruski vjesnik je objavio da će „Rusija potrošiti 945 milijuna dolara kako bi kompenzirala negativne posljedice prekida suradnje s obrambenom industrijom Ukrajine“.

„Specijalna radna grupa, formirana u okviru ruske Federalne svemirske agencije Roskosmos, izračunala je koliko će Rusiju koštati prekid suradnje s ukrajinskim poduzećima obrambenog sektora, prenose ruske federalne poslovne novine Kommersant. Prema podacima ovog lista, dodatni troškovi će do 2018. iznositi 33 milijarde rubalja (945 milijuna dolara), pri čemu će samo tijekom 2014. na ove potrebe biti utrošeno 3,54 milijarde rubalja (101 milijun dolara). Sredstva će biti izdvojena u okviru već postojećih ruskih programa. Recimo, veći dio sredstava – preko 23 milijarde rubalja (655 milijuna dolara) – bit će izdvojen iz federalnog namjenskog programa Razvoj obrambene industrije RF u razdoblju od 2010. do 2020.“.

Prema podacima britanskog Kraljevskog instituta za obrambene i sigurnosne studije (RUSI), ukrajinski proizvodi čine oko 4,4% ruskog vojnog uvoza, pri čemu čak 30% otpada na ključne komponente za interkontinentalne balističke rakete SS-18 Satan i SS-25. Iako su te rakete projektirane i proizvedene u ruskim poduzećima, njihovi sistemi za navođenje proizvode se u Harkovu, a dio komponenti proizvodila je i tvornica Južmaš (Производственное объединение Южный машиностроительный завод имени А. М. Макарова – Южмаш) iz Dnjepropetrovska.

Sankcije – kazna svim stranama

Sankcije na uvoz vojnih roba u Rusiju, ogromnog izvoznika baš tih proizvoda, pretežno su simboličke prirode

Kako smo nedavno pisali, Rusija se sada trudi dokazati kako uspješno nadomješta poslovne gubitke nastale u sukobu s Ukrajinom. S druge strane, Europska unija od jučer samu sebe uvjerava kako je uvođenjem sankcija tzv. trećeg stupnja Putinovom “carstvu” nanijela štetu, i to “najveću od Hladnoga rata”. Sada je na potezu Rusija – Putin je nedavno jasno dao do znanja da će uvođenje sankcija smatrati neprijateljskim činom, te da će Rusija odgovoriti istom mjerom. U očekivanju ruskih kaznenih mjera, Europska unija već izračunava štetu koja će nastati po EU-izvoz u Rusiju, koji se do sada kretao oko 120 milijardi eura godišnje. Jedan mali, mali dio tog izvoza otpada i na hrvatska poduzeća, koja u aktualnoj hrvatskoj gospodarskoj situaciji zasigurno nisu sretna što im se i ta mrvica gospodarske aktivnosti reže iz viših, političkih razloga.