Lovački avioni MiG-29, koje je Bjelorusija poklonila Srbiji, bit će isporučeni tokom proljeća, izjavio je u nedavnom intervjuu za Politiku ministar obrane Republike Srbije Nebojša Stefanović. “U stalnom smo kontaktu s bjeloruskom stranom, imamo razumijevanja jer, kao i mi, imaju snažne izazove zbog Kovida. Nama je važno da taj remont bude u potpunosti završen“. Ministar je takođe izrazio i očekivanje da će u lipnju biti dovršena i modernizacija MiG-ova 29 koja se obavlja u Srbiji.

Na pitanje o tome što Republici Srbiji tijekom ove godine stiže od naoružanja kupljenog u inozemstvu, Stefanović je, između ostalog, spomenuo i francuske protuzračne rakete Mistral 3. Kako je rekao, sigurno je da iz Rusije stiže 19 tenkova T-72MS i ostatak oklopnih vozila BRDM-2MS, a naveo je i da se u suradnji s Kinezima radi na domaćoj bespilotnoj letjelici Pegaz. Ipak, ministar je naglasio da fokus ostaje na opremanju sredstvima iz domaće industrije i da do kraja ove godine očekuje kompletiranje divizijuna s 18 samohodnih haubica NORA B52, do 30 oklopnih vozila Miloš u Vojsci Srbije, i da je u tijeku ugovaranje nabave novih oklopnih transportera Lazar, vozila MRAP, ali također i šireg asortimana balističke zaštite koju proizvodi „Jumko”, kao i pješačkog naoružanja.

Ministru je, uz konstataciju da je nakon godišnje analize sposobnosti Vojske Srbije bilo riječi o elektroničkom ratovanju, postavljeno i pitanje da li će Srbija nabaviti ruski sustav Krasuha. “Dao sam nalog da Generalštab izvrši analizu i da se izjasne šta je najefektnije za ovojsku. Krasuha je sistem koji djeluje u prostoru promjera 200 kilometara i prije svega je namijenjen zaštiti ruskih raketnih sistema PZO S-300 i S-400. Pokazao se kao vrlo efikasan, jer može djelovati na dronove i bespilotne letjelice. Kada se vojska bude izjasnila, tada ćemo znati što bi bilo najkorisnije i najpovoljnije u odnosu cijene i kvalitete. Za sada čekamo da Generalštab procijeni što je to što bi bilo najbolje za našu vojsku“, rekao je Stefanović za beogradsku Politiku.

* ovaj je tekst autor Živojin Banković objavio 9. veljače 2021. na portalu Tango Six (https://tangosix.rs/). Original pod naslovom “Stefanović za Politiku: MiG-ovi iz Belorusije na proleće, modernizacija 29-ki se završava u junu, ove godine isporuka Mistrala, analiza nabavke sistema za protivelektronska dejstva” dostupan je na adresi: https://tangosix.rs/2021/09/02/stefanovic-za-politiku-mig-ovi-iz-belorusije-na-prolece-modernizacija-29-ki-se-zavrsava-u-junu-ove-godine-isporuka-mistrala-analiza-nabavke-sistema-za-protivelektronska-dejstva/

Suvremene oružane snage u svijetu sve više se oslanjaju na kompleksna oružja visoke tehnologije temeljena na elektronici. Mnoga od njih upravljana su informacijama koje se ostvaruju elektromagnetskim zračenjima. Iako se učinkovitost elektronički upravljanih oružja skokovito povećala u odnosu na klasična oružja, takvi sustavi posjeduju i “urođenu” slabost koja leži u činjenici da je zračenje elektromagnetske energije podložno detekciji i interferencijama koje mogu smanjiti tu učinkovitost u većini primjena. Detekcijom elektromagnetskih zračenja iz tih oružnih sustava može se otkriti njihova prisustnost na mnogo većim daljinama nego što je to bilo u slučaju elektromagnetski “tihih” klasičnih oružja, i to prije aktiviranja njihovih paljbenih djelovanja. Djelovanje oružnih sustava uz pomoć elektromagnetskog zračenja s jedne strane, i istodobna protudjelovanja kroz detekciju tih zračenih signala, te ometanje ili obmanjivanje oružja elektromagnetskim interferencijama s druge strane, predstavljaju nečujnu i nevidljivu borbu nazvanu elektroničko ratovanje (Electronic Warfare – EW) ili elektronička borba.

Elektroničko ratovanje definirano je vojnim akcijama koje koriste elektromagnetsku energiju u svrhu: (1) eksploatiranja elektromagnetskih zračenja neprijatelja, otkrivajući njegovo prisustvo i položaj, te prikupljajući informacije o njegovim sredstvima i namjerama, uz pomoć mjera potpore i detekcije zračenih prijetnji (Electronic Suport Measures – ESM); (2) sprječavanja neprijatelja u korištenju elektromagnetskoga spektra pri njegovim djelovanjima, uz pomoć elektroničkih protumjera (Electronic Countermeasures – ECM) i (3) omogućavanja efikasnog korištenja vlastitih sustava koji zrače i/ili primaju elektromagnetsku energiju, štiteći ih od namjernih interferencija uz pomoć protu-protumjera (Electronic Counter-Counter Measures – ECCM).

Učinkovitost “tvrdih” oružja potakla razvoj protuelektroničkih djelovanja

Borbeni zrakoplov F-4C Phantom 2

U prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata malo se raspravljalo i radilo na tehnikama te taktikama elektroničkoga ratovanja. To je bilo vrijeme razvoja atomskog oružja. Pojam elektroničke borbe tada još nije šire razmatran, čak ni u vojnim krugovima. Tek iskustva u Jugoistočnoj Aziji pokazala su kako i nadmoćne američke zračne snage mogu pretrpjeti značajne gubitke od umrežene protuzračne obrane usmjeravane radarima, kojom se uredno i organizirano upravljalo. Ta protuzračna obrana, uz pomoć operatora koje su obučavali sovjetski stručnjaci, dokazala je kako se koordiniranom uporabom obrambenog sustava i uz pomoć radara može uspješno suprotstaviti jakim zračnim snagama.

Tek 1965. godine, kada je elektronički upravljana raketa V-750 (SA-2 Guideline, zemlja-zrak) srušila američki zrakoplov F-4C Phantom II u Vijetnamu, te pojavom radarski upravljanih protuzračnih topova ruske proizvodnje, američki vojni stručnjaci shvatili su u kakvoj su opasnosti njihove zračne snage. Američki zrakoplovi nisu bili opremljeni uređajima za rano otkrivanje radarskih signala, a ni sustavima za elektronička protudjelovanja. Uspješno djelovanje protuzračne obrane bilo je tako šokantno da se čitav zapadni svijet u prvom trenutku osjećao inferiorno zbog neočekivanih gubitaka i nemoći odgovora takvim oružjima.

Nakon tih poraznih iskustava slijede pozivi elektroničarima za pronalaženje načina suprotstavljanja glavnim krivcima – radarima. U to doba (1965. – 1973. godine) tehnike elektroničkog ratovanja (Electronic Warfare – EW) čine svoje prve ozbiljnije korake, prerastajući u posebno, novo područje vojnih tehnologija i taktika. Radi se intenzivno na razvoju elektroničkih protumjera (Electronic Counter Measures – ECM) kojima treba osujetiti funkcioniranje radarskih sustava. Radaru je trebalo uskratiti informacije koje je, zračenjem elektromagnetske energije, pokušavao prikupiti o ciljevima u motrenom volumenu prostora. Prvo se nastojalo onemogućiti otkrivanje cilja, a zatim sprječavati određivanje točnog položaja već detektiranog cilja, te inicijalizaciju automatskog praćenja cilja i kontinuiteta takvog praćenja.

Avion Douglas EB-66 1965 opremljen za EW

Ometači radara su razvijani i proizvedeni u strogoj tajnosti i kratkom vremenu. Ti novi sustavi iznenađenja pokazali su svoja učinkovita djelovanja već u nekim sukobima koji su bili u tijeku, a i u kasnijim ratnim operacijama. Žurno je rekonstruiran američki taktički bombarder Douglas EB-66 Destroyer. EB-66C/E bio je jedan od prvih zrakoplova namijenjenih elektroničkom ratovanju, opremljen ometačima radara i sustavima za rano otkrivanje radara. Korištenjem ovoga zrakoplova (kasnije i F-100, F-101, F-105 i F-4) na bojištima u Vijetnamu odnos snaga temeljito se izmijenio. Otkrivani su aktivni radari uz protuzrakoplovne bitnice, koji su uspješno uništavani zajedno s lanserima raketa zemlja-zrak. Spomenuta događanja značila su preokret i stajališta mnogih vojnih stručnjaka prema samom elektroničkom ratovanju. To je područje promovirano u sofisticiranu znanost, što je rezultiralo razvojem te izgradnjom sve složenijih sustava elektroničkog ratovanja.

Fijasko na moru potakao razvoj mornaričkih EW sposobnosti

Izraelski razarač INS Eilat

Unatoč općem rastu zanimanja za elektronički rat, većina ratnih mornarica svijeta sporo je prihvaćala njegovu punu važnost i dugo je odbijala uvođenje sofsticirane te skupe EW opreme na svoje brodove, radije investirajući u nabavu teških oružja. Međutim, dva važna incidenta koja su se dogodila tih godina šokirala su mornaričke stožere i dala vrlo bitan poticaj razvoju brodskih sutava za elektroničko ratovanje. Prvi incident se zbio u drugoj polovici 1967. godine, kada je Ratna mornarica Egipta lansirala šest inercijalno/radarski vođenih protubrodskih raketa Styx (SS-N-2) ruske proizvodnje na brodove Izraela. Četiri rakete, dometa oko 59 km, potrošene su za potapanje razarača Eilat, a dvije su iskorištene za potapanje izraelskoga trgovačkog broda. Kao drugo, tijekom indijsko-pakistanskog sukoba 1971. godine Ratna mornarica Indije lansirala je 13 protubrodskih raketa Styx, postigavši 12 pogodaka i potopivši nekoliko brodova Ratne mornarice Pakistana i tri neutralna trgovačka broda.

Samonavođene protubrodske rakete Styx pokazale su efikasnost koja je natjerala mornaričke planere u projektantske urede na istraživanja i razvoj odgovarajućih protumjera. Ti incidenti dokazali su uspješnost iznenađenja novim oružjem, i potrebu kontinuirane procjene vlastitih sposobnosti za elektroničko ratovanje u svrhu osiguranja “ravnoteže” prema novim prijetnjama. Istaknuta je važnost dobro organizirane mreže elektroničkog obavješćivanja (Signal inteligence – SIG INT), te nužnost razvoja sustava za ranu detekciju opasnih signala-prijetnji na velikim daljinama (ESM), koji će pružiti brodu upozorenje i dostatno vremena za poduzimanje odgovarajućih obrambenih aktivnosti. Jasno je demonstrirana i potreba za učinkovitim elektroničkim protumjerama (ECM) koje će se moći suprotstaviti rastućoj opasnosti od krstarećih raketa.

Elektromagnetski spektar – novo bojište

Poslije gorkog iskustva Izraela u ratu 1967. godine, izraelska Ratna mornarica opremljena je uglavnom malim topovnjačama s protubrodskim raketama “Gabriel” dometa oko 30 km. Na te brodove ugrađeni su i detektori radarskih signala-prijetnji za rano otkrivanje opasnih radara, te aktivni i pasivni sustavi za generiranje elektroničkih protumjera (ECM). Takve promjene i pripreme izraelske RM dale su spektakularne rezultate u ratu 1973. godine. Od 50 raketa Styx koje su lansirale arapske mornarice prema brodovima Izraela – ni jedna nije pogodila željeni cilj. Do rata 1973. godine, ratne mornarice diljem svijeta nisu imale iskustava s punom učinkovitošću elektroničkih protumjera u borbenim uvjetima. Naime, do tada je bilo mnogo lakše prezentirati kvalitetu i efikasnost sustava teških oružja otvaranjem paljbe na ispitne mete, nego efikasnost ECM sustava protiv samonavođene rakete, što je bilo moguće provjeriti jedino u nekom realnom konfliktu. Tada je postalo očito svim zapadnim mornaricama da više neće biti tako jednostavnog pljena na moru kao 1968. i 1973. godine, te da će se brodovi svih veličina opremati ESM uređajima (detektori radarskih signala), ECM sustavima (pasivni i aktivni ometači) i ECCM zaštitama radara od namjernih ometanja i obmanjivanja. Također je shvaćeno da će i brodovi trećih zemalja biti opremljeni protubrodskim raketama koje su im isporučivale vlade zapadnih zemalja, te bivši SSSR ili kasnije Ruska Federacija.

Kvalitetni EW sustavi + obrazovani EW kadrovi = uspješno vođenje elektroničke borbe

Postignuta sofisticiranost i visoka tehnološka razina sustava za elektroničko ratovanje omogućavala je zemljama koje raspolažu vlastitim proizvodnim resursima ili financijskim sredstvima opremanje njihovih brodova vrhunskom EW opremom. Međutim, iskustva Izraela 1973. i Britanaca 1982. (rat na Falklandima) ukazala su da sama oprema ne jamči uspjeh u elektroničkoj borbi ako prethodno nisu proučavane, razrađivane i uvježbavane taktike i načini uporabe, instalirane opreme. Ne postoji samo jedna taktika ili EW sustav koji može jednako dobro služiti za različite borbene scenarije. Odabrana kombinacija EW tehnika i taktika predstavljat će kompromis između različitih  čimbenika. Optimalan izbor režima rada raspoloživih EW sustava i taktika koje će biti adekvatne za specifičnu situaciju zahtijeva opće poznavaje relativnih prednosti i nedostataka mogućih alternativa elektroničke borbe.

Brodovi većine ratnih mornarica – malih i velikih – sada su opremljeni širokim spektrom tehnoloških razina EW sustava, od onih starijih jednostavnih do visokosofisticiranih i automatiziranih, no dosta brodova je i bez EW opreme. Dio tih brodova još uvijek je naoružan starim protubrodskim raketama Styx, dok brodovi jačih i bogatijih ratnih mornarica nose sofisticirane rakete s visokim stupnjem elektroničkih protu-protumjera (ECCM) i programiranim letom velikog dometa. Pri tome, potubrodska raketa Styx može i danas biti opasna kao prije pedesetak godina, ukoliko se lansira prema brodu bez EW opreme i bez vanjske EW zaštite.

Novi koncept spektralnog ratovanja u elektromagnetskom spektru

Iskustva elektroničkog ratovanja stečena u dosadašnjim sukobima diljem svijeta mogu biti dragocjena podloga za pripremu i vođenje elektroničke borbe u eventualnim budućim sukobima sa sličnim scenarijima. Razlika će vjerojatno biti u bogatijem i gušćem elektromagnetskom okolišu. Gustoća i sadržaj elektromagnetskoga okoliša na moru ovisit će o općim i trenutnim okolnostima na nekom području (mirnodopsko, predratno ili ratno stanje). U simfoniji elektromagnetskih valova sudjelovat će civilni i vojni izvori zračenja, komunikacijski radio odašiljači, radari različitih namjena, odašiljači navigacijskih sustava, itd.

ESM – SIGINT sustav

Suvremeno elektroničko ratovanje razvija se kao ozbiljna vojna aktivnost sa širokim asortimanom primjena na kopnu, moru i u zraku. Elektromagnetski spektar je bitan i nevidljiv medij za mnoge vojne i civilne aktivnosti. Spektralno ratovanje postalo je jednako važno kao i bilo koja druga domena ratovanja na različitim bojištima – kopno, more, zrak. Vjerojatno će se buduće borbene operacije odvijati i u mediju elektromagnetskog spektra, a ne samo uz pomoć elektromagnetskog spektra kao do sada. Ratovi se neće voditi samo granatama i bombama, niti će se ratovati dominantno na moru, kopnu ili u zraku. Pobjednici sutrašnjice imat će dominantnu moć u elektromagnetskom spektru, u eteru. Oni će dominirati sposobnostima vođenja elektroničkog ratovanja. Očito će takvo okruženje zahtijevati promjene koncepta vođenja borbenih operacija, razvoj novih tehnologija vojnih sustava i, što je najvažnije, novi način razmišljanja vojnih stručnjaka-organizatora vođenja ratovanja na kopnu, moru i u zraku.

EW tehnologije i u rukama malih država, narko kartela i terorističkih grupa

Od početka ovog stoljeća specifična vojna razvojna istraživanja bila su potiskivana dominacijom komercijalne telekomunikacijske industrije te globalnim, intenzivnim razvojem bržih, manjih, jeftinijih kompjuterskih procesora, memorija, pokazivača i kamera. Takav razvoj i širenje komercijalnih tehnologija omogućavao je bilo kojoj državi, narko kartelu ili terorističkoj grupi, bez obzira na veličinu ili proračun, da raspolaže s EW tehnologijama koje su donedavna bile tretirane kao strogo čuvano tajanstveno područje u okvirima velikih i moćnih vojnih sila.

Sposobnost elektroničkog ratovanja postala je jedna od najvažnijih ofanzivnih i defanzivnih sposobnosti vojnih-institucionalnih sustava na pomorskim, kopnenim i zračnim bojištima. No, treba očekivati da i manje države s ograničenim vojnim proračunima mogu biti opremljene sustavima elektroničkog ratovanja, možda ne i najsuvremenijim, ali iznenađujuće djelotvornima.

Sposobnost elektroničkog ratovanja – ključ  preživljavanja na moru

Povijest je pokazala da je uvijek bilo iznenadnih vojnih uspjeha na polju elektroničkog ratovanja, i to upravo prije ili za vrijeme većih sukoba. Međutim, te prednosti bile su zanemarivane u razdobljima mira. Tenkovi, rakete, bombe, ratni brodovi i zrakoplovi su vojni elementi koji impresioniraju većinu političara, pa i obične ljude, jer se oni mogu vidjeti i razumijeti. Uvijek je bio problem takve ljude uvjeriti u važnost opremanja njihovih oružanih snaga uređajima i opremom za elektroničko ratovanje koje ne ubija, ne ruši i ne proizvodi opipljive te vidljive rezultate.

Elektroničko ratovanje se ne treba razmatrati samo kao dopunu tradicionalnim oružjima, već kao činjenicu da je sposobnost elektroničkog ratovanja apsolutni zahtjev za preživljavanje u eventualnim budućim konfliktima. Kako se stečena sposobnost i prednost u elektroničkom ratovanju gubi vrlo brzo, većina starih ratnih brodova u svijetu oprema se novom EW opremom, a svaki novo izgrađeni ratni brod obvezno je opremljen sustavima elektroničkog ratovanja. I zemlje trećeg svijeta to isto rade, pa se u područjima gdje se nekada očekivao tek kakav plemenski sukob danas može dogoditi i vrlo sofisticirani rat.

Elektroničko ratovanje – poluotvorena “kutija”

Rasprave i tekstovi o elektroničkom ratovanju, posebice o elektroničkim protudjelovanjima, dugo vremena bili su osjetljive teme u ratnim mornaricama. Do nedavno se čitavo područje protuelektroničkih djelovanja držalo čvrsto zatvorenom “crnom umjetnošću” koja je bila slabo razumljiva i malo cijenjena izvan krugova specijalista za elektroničko ratovanje. Međutim, tijekom posljednja 2-3 desetljeća iznjedrilo se mornaričko elektroničko ratovanje iz duboke tajanstvenosti, ali ne u potpunosti i sasvim sigurno ne na polju stečenih taktičkih iskustava u realnim okolnostima na moru, posebice tijekom pomorskih sukoba. Sada se više piše te govori o teorijama tehnika i taktika elektromagnetskih ometanja u mornaričkoj areni. Također raste vjera u potporu novih tehnologija za sve učinkovitije djelovanje protiv-radarskih sustava (Radar Electronic Counter Measures – RECM).

Male antene brodskog ESM sustava raspoređene pri vrhu jarbola, odmah ispod glavnog radara

Sve šire i otvorenije prezentacije opreme za elektroničko ratovanje na različitim sajmovima i seminarima diljem svijeta ukazuju na komercijalne interese pojedinih proizvođača te zemalja za prodajom svojih proizvoda, i to posebice modificiranih starih EW uređaja s kojima se više ne mogu djelotvorno napadati njihovi najnoviji radarski sustavi. U tim ponudama, posebno novijih tehnologija, spektar potencijalnih kupaca nadziran je i ograničen. Naime, ti ponuđači još uvijek u svojim oružanim snagama rabe također i radare starijih naraštaja u koje nije ugrađen dostatno visoki stupanj ECCM zaštite. Dakako, vrlo rijetko ili gotovo nikada ne iznose se potencijalnim kupcima praktična iskustva iz prethodne uporabe tih ometača u nekim borbenim operacijama, pa čak ni potpuni rezultati njihova ispitivanja tijekom vježbi ili manevara. To ostaju dobro čuvane tajne, jer uspjesi ili neuspjesi protuelektroničkih djelovanja, odnosno njihovi efekti, u većini slučajeva, nisu znani napadnutoj strani, kao što je primjerice jasno uočljiv pogodak ili promašaj nekog “tvrdog” oružja.  Stoga su stručnjaci i časnici za elektroničko ratovanje sofisticiranih mornarica, koji posjeduju praktična iskustva iz realnih okolnosti i ratnih operacija na moru, vrlo cijenjena i čuvana “roba”.

Bivša JRM oprezno je prilazila sustavima EW-a

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bivša JRM bila je opremljena brodovima i brodskim sustavima proizvedenim uglavnom u bivšem SSSR-u. Njihovi radari i drugi elektronički sustavi proizvedeni su u staroj tehnologiji s elektronskim cijevima. Jedina zaštita radara od eventualnih elektroničkih ometanja bila je mogućnost promjene radne frekvencije radara između 3-4 fiksne frekvencije. Stručnjaci tehničkih službi JRM-a, znajući kakve ugroze prijete njihovoj floti, predlagali su pripremu i uvođenje sustava za elektroničko ratovanje na brodove i obalu.

Raketni brod JRM

Prvi korak napravljen je nabavkom jednog ometača radara engleske proizvodnje 1979. godine, koji je bio namijenjen ispitivanjima otpornosti brodskih radara na ometanja. Taj je ometač pripadao prvom naraštaju razvijenom prvenstveno za suprotstavljanje i navođenje protubrodskih raketa Styx. Prihvat, ugradnju i testriranje ometača i učinaka ometanja na brodske radare obavljali su inženjeri – radarski specijalisti iz bivšeg Mornaričkog elektronskog zavoda Split (sadašnji PCE). Prvo su testirani radari na raketnim i torpednim brodovima, koji su bili najmnogobrojniji. Ispitno polje bilo je u Kaštelanskom zaljevu. Vozilo s ometačem postavljeno je u Divulje, a testirani radari su bili na brodovima u luci Lora. Ispitni cilj na moru bila je barkasa na sredini Kaštelanskog zaljeva. Na raketnom brodu ispitivana je otpornost navigacijskog radara Rangout i ciljačkog radara MR-104 RIS, a na torpednom brodu navigacijskog radara i također ciljačkog radara MR-104 RIS.

Ometanje radara Divulje-Lora

Prije uključivanja ometača, odraz cilja-barkase bio je jasno prikazan na svim radarima. Kada je uključeno ometanje, ekrane navigacijskih radara prekrio je bijeli šum u kojega se utopio odraz barkase, dok su ciljački radari bili “izluđeni” šumnim signalima. Antena radara je vibrirala gore-dolje, lijevo-desno. Dakle, u tome ometanom režimu svi radari na tim brodovima bili su potpuno neupotrebljivi. Drugo ispitivanje radarskih sustava na patrolnom brodu VPBR-31 provedeno je na moru ispred Rogoznice, na udaljenosti oko 15 km, kojega je “napadao” MIG-21 leteći u smjeru kopno-VPBR. Vozilo s ometačem postavljeno je na uzvisini iznad obale, ispod smjera leta MIG-a. Funkcija ometača je bilo tzv. eskortno ometanje (SOJ) radara na VPBR-u, štiteći tako MIG u doletu i napadu na VPBR. Na toj vježbi ometačem su upravljali inženjeri, a radarima na brodu obučeni operatori. Ometanjem su zaslijepljeni svi ciljnički radari i navigacijski radar. Za MIG su bili opasni ciljnički radar MR-104 RIS, koji upravlja topom za blisku protuzračnu obranu (CIWS), te radar u sklopu protuzračne raketne bitnice OSA-M, čija su djelovanja bila onemogućena šumnim ometanjem, pa su MIG-ovi mogli neometano “napasti” brod. Šokantna saznanja o nemoći obrambenih sustava VPBR-a razačarala su vodstvo JRM-a. Ometač je taj moćni ratni brod pretvorio u ploveću metu.

Torpedni brod JRM

Iako je 1982. godine zapadno tržište bilo još dosta zatvoreno za prodaju sustava elektroničkog ratovanja zemljama trećeg svijeta, JRM je uspjela nabaviti brodski komplet za EW: ESM detektor radarskih signala spregnut s ometačem radara. To je ponudila mala i nepoznata američka tvrtka. Taj sustav je instaliran na patrolni brod VPBR-34, no nikada nije proradio. To je bio poluproizvod s ugrađenim materijalima neadekvatnim za morsku sredinu, koji nije bio testiran po MIL standardima, niti su provedena primopredajna testiranja u tvornici (FAT) i na terenu kupca (SAT). Skupina MEZ-ovih inženjera stekla je znatna iskustva teorijskim izučavanjem engleskog i američkog ometača, te praktična saznanja tijekom ispitivanja elemenata elektroničkog ratovanja uživo. Oni su bili tada, a vjerojatno su i sada, najkompetentniji stručnjaci EW-a u Hrvatskoj. Tu završavaju iskustva i znanja o elektroničkom ratovanju u bivšoj JRM.

HRM je sposobna za elektroničku borbu?

Pokus kod Rogoznice

Ratni brodovi HRM-a posjeduju samo neke sposobnosti elektroničkog ratovanja. Zanemarivanje nedostatne opremljenosti brodova i obale sustavima EW-a, kao i nespremnosti kadrova za vođenje elektroničke borbe, lako može rezultirati poražavajućim završetkom eventualnog sukoba na Jadranu. Već su dokazane elektromagnetske gužve u novijim pomorskim sukobima, pa i tijekom operacija pomorskih snaga NATO saveza na Jadranu, s golemim brojem signala zračenih iz vojnih i civilnih elektroničkih sustava na moru te na obali. To je stvaralo znatne probleme i iskusnim časnicima za elektroničko ratovanje pri interpretaciji, prepoznavanju i otkrivanju odraze (refleksije) u nepredvidljivim smjerovima što, i uz inače veliki broj elektromagnetskih izvora u tom području, povećava konfuziju operatorima SIGINT i ESM sustava na brodovima i letjelicama. Ukoliko se u takvu gužvu uključe i napadi ometačima, tu može nastati opći kaos.

Negdašnji VPBR-34, danas crnogorska fregata P-34

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, posebice sa SOJ (Standoff Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će tu prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u “mekoj” borbi funkcionirati bilo koji radar bez ugrađenih protu-protu mjera, odnosno ECCM svojstava. Da bi se spriječio takav scenarij, odašiljači tih radara trebali bi biti, najmanje, frekventno agilni od impulsa do impulsa, da njihovi odaslani impulsi budu kodno modulirani i da frekvencija ponavljanja impulsa bude promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite (ECCM) i bez viška-pričuve efektivne zračene snage bit će napadima i onih najednostavnijih ometača izbačeni iz funkcije.

Takav scenarij predviđaju iole ozbiljniji vojni planeri i razmatraju u slučaju kriznih situacija, odnosno eventualnih mogućnosti pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju, no za to se treba pravovremeno pripremiti materijalno, kadrovski i organizacijski.

* gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Ratni brod na suvremenom pomorskom bojištu izložen je napadima i pogotcima ubojitim oružjima velikog dometa, te trpljenju kritičnih oštećenja borbenih sustava i strukture broda. Sposobnost broda da odoli takvim prijetnjama na bojištu definirana je kao preživljavanje broda. Preživljavanje ovisi o kombinaciji triju elemenata: (1) osjetljivosti broda – sposobnosti da izbjegne pogodak, (2) ranjivosti broda – razini oštećenja nakon pogotka, i (3) oporavku broda – sposobnosti otklanjanja tih oštećenja.

(1) Osjetljivost je sposobnost broda da izbjegne detekciju, da zavede nadolazeću prijetnju od ranjivih područja broda, ili da uništenjem prijetnje izbjegne pogodak. Takve sposobnosti ugrađuju se u ratni brod već tijekom projektiranja, težeći da se strukturom, opremom i borbenim sustavima smanji osjetljivost broda na vrlo nisku razinu.

Prihvatljiv pristup smanjenju osjetljivosti ratnog broda provodi se analizom raznih operativnih scenarija na pomorskom bojištu. Primjerice, napad na ratni brod može se očekivati nakon otkrivanja i identifikacije broda dalekim detektorima neprijatelja. Da bi se smanjila vjerojatnost uspješnosti takvog scenarija, nužno je poznavati i analizirati signale koje generira vlastiti ratni brod, te raspolagati podacima o mogućnosti otkrivanja i identifikacije tih signala detektorima napadača. Važan segment tih analiza odnosi se na svojstva i djelotvornosti svojih raspoloživih sustava obrane, obmanjivanja i ometanja kojima će se ratni brod suprotstaviti prijetećim oružjima neprijatelja.

Analiza osjetljivosti broda po segmentima

Razinu osjetljivosti ratnog broda dominantno određuju: 1. operativni uvjeti na bojištu, 2. razina i intenzitet prijetnji, te 3. karakteristike samog broda. Zamjetljivost broda, korištenje “mekih” i “tvrdih” protumjera, te performanse i sposobnosti samozaštitnih oružja važni su čimbenici karakteristika broda.

(2) Ranjivost je sposobnost konstrukcije broda, njegovih sustava i njegove posade da destruktivni učinci pogotka broda budu što manji. Ranjivost je mjera mogućeg učinka pogotka broda, ili bolje rečeno, procjena borbene i plovne sposobnosti broda nakon pogotka. Elementi smanjenja ranjivosti ratnog broda moraju se, također, predvidjeti već u fazi projektiranja plovila.

(3) Oporavak je sposobnost brzog popravka pogotkom oštećenih kritičnih brodskih funkcija, kako bi se održala plovnost i, po mogućnosti, borbena sposobnost.

Manja razina osjetljivosti broda = veća vjerojatnost preživljavanja

U regionalnim sukobima posljednjih desetljeća dokazana je djelotvornost takozvanih pametnih-vođenih raketa, a također i njima suprotstavljenih tehnologija za smanjenje zamjetljivosti pomorskih i zračnih ciljeva. Vođene i samonavođene rakete pronalaze ciljeve pomoću radarskih, laserskih, infracrvenih ili televizijskih senzora u njihovu sustavu navođenja. Ti senzori u raketi otkrivaju cilj na temelju njegove zamjetljivosti u odnosu na okolinu cilja (morska površina, površina zemljišta s prirodnim ili izgrađenim objektima i slično). Smanjivanje radarske, infracrvene ili vizualne zamjetljivosti cilja na razinu usporedivu sa zamjetljivošću okoline cilja, otežava se senzorima rakete pronalaženje i praćenje toga cilja. Očito je vjerojatnost pogotka brodova vođenim raketama izravno razmjerna razini njihove zamjetljivosti. Tijekom ratnih djelovanja zamjetljivost se pokušava smanjiti “utapanjem” u neposredni okoliš, maskirajući ratne brodove na različite načine, čime se povećava vjerojatnost njihova preživljavanja.

U doba uključivanja intenzivne komponente elektroničkog ratovanja na pomorsko ratište, niska zamjetljivost postala je najvažniji čimbenik preživljavanja broda. Naime, niska zamjetljivost, s jedne strane, smanjuje vjerojatnost otkrivanja broda pomoću senzora velikog dometa, a s druge, pomaže uspješnijem djelovanju “meke” obrane broda u suprotstavljanju napadima vođenih protubrodskih raketa.

Izvori zračenja na ratnome brodu

Ratni brod na otvorenoj morskoj pučini zastrašujuće je ranjiv, čemu značajno doprinose i njegova optička, radarska, akustička, toplinska i magnetska zamjetljivost. Tu zamjetljivost čine zapravo elektromagnetska, magnetska i akustička polja – koja zrače izvori na brodu (primarna polja), ili koja se, zračena iz nekih vanjskih izvora, reflektiraju od nadvodne i podvodne brodske strukture (sekundarna polja), te se prostiru od broda, sukladno zakonima fizike, slobodnim volumenom prostora oko broda ili se šire u morskim dubinama. Polja koja zrači brod mogu se detektirati pomoću odgovarajućih senzora (ljudska osjetila ili različiti elektronički prijamnici), koji tako zamjećuju taj brod, a u većini slučajeva određuju i njegovoj položaj.

Većina ratnih brodova, koji su još i danas u opremi ratnih mornarica diljem svijeta, izgrađena je temeljem tradicionalnih metoda 20. stoljeća. Oni su na otvorenom moru vrlo zamjetljivi ciljevi za samonavođene protubrodske rakete, granate i torpeda, koji se s lakoćom navode na njihove goleme radarske površine (Radar Cross Section – RCS), ili na visoku razinu podvodnih zvučnih signala koje proizvode razni izvori u brodu, ili na intenzivna infracrvena zračenja iz toplinskih izvora na brodu.

Manja razina zamjetljivosti broda = manja vjerojatnost pogotka

Zračena i reflektirana polja broda

Sve do prve pojave radarski samonavođenih protubrodskih raketa, zamjetljivost broda nije predstavljala bitan čimbenik u sveukupnoj operativnoj djelotvornosti ratnog broda. Tek povijesno potapanje izraelskog razarača Eliat 1967. godine s 4 protubrodske rakete Styx (P-15) potaklo je izraelske vojne stručnjake i projektante brodova na analizu slabih točaka izraelske flote, koje su bile presudne za tako točno pogađanje tim novim oružjem iznenađenja. Izraelski stručnjaci su brzo shvatili da je velika zamjetljivost njihovih brodova bila najslabija točka flote, pa su u skladu s prvim zaključkom te analize uklonjeni svi veliki brodovi razmjerno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti. Te promjene dale su, uz primjenu novih taktika, spektakularne rezultate u skoroj budućnosti. Naime, brodovi izraelske flote nisu bili pogođeni niti jednom od 50 Styx protubrodskih raketa koje su bile na njih lansirane u kasnijem izraelsko-arapskom sukobu 1973. godine.

To je postignuto zahvaljujući širokoj uporabi detektora prijetećih radarskih signala, s pomoću kojih su rano otkrivali prisustvo i položaje neprijateljskih brodova na velikim udaljenostima, zatim primjenom taktike usmjeravanja pramca brodova prema otkrivenim radarima (najmanja radarska površina), te uz masovno i programirano izbacivanje chaffova (oblaci radarskih mamaca). Takvom izraelskom uspjehu najviše je doprinjela znatno smanjena radarska zamjetljivost brodova, jer su među tim manjim brodovima lažni ciljevi-chaffovi bili znatno uočljiviji i zavodljiviji radarima neprijateljskih protubrodskih projektila. Osim toga, brodove male radarske površine neprijateljski motrilački radari više nisu mogli otkrivati s udaljenosti 50 km, već su im se morali približavati na manje daljine, izlažući se tako vjerojatnijem otkrivanju i pogodcima izraelskih protubrodskih raketa tipa Gabrijel I, dometa oko 30 km. No, uspješan izraelski poduhvat smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova primjenom odgovarajućih tehnologija nije se rasplamsao u ratnim mornaricama svijeta, usprkos nove i naglo rastuće opasnosti od radarski samonavođenih protubrodskih raketa.

Početkom osamdesetih godina, nakon uspješnih smanjenja zamjetljivosti u aeronautici, počelo se ozbiljnije razmatrati problematiku smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova. Tome je doprinio i strah od novih naraštaja pametnih oružja za borbu protiv svih tipova pomorskih i zračnih platformi, s kojima su se u tom razdoblju intenzivno opremale ratne mornarice i zrakoplovstva diljem svijeta. Uz razvoj i proizvodnju sustava elektroničkog ratovanja i oružja za blisku obranu broda, namijenjenih suprotstavljanju većini tih novih protubrodskih prijetnji, prišlo se i preispitivanju temeljnih kontrukcijskih načela izgradnje ratnih brodova, posebice sa stanovišta zamjetljivosti, brzine i manevarbilnosti broda kao dodatnih komponenti zaštite broda. Površinski borbeni brodovi 21. stoljeća trebali su biti “nepobjedivi ili nevidljivi”. “Nepobjedivi” ne znači obvezatno i veliki brod, već taj pojam u ovom kontekstu predstavlja čvrsto integriranu borbenu skupinu vrlo sposobnih manjih brodova. Primjena tehnologija niske zamjetljivosti, mala veličina, i velika brzina tih brodova pomaže im da postanu “nevidljivi”. To će biti platforme s najvećim brzinama od 60 do 80 čvorova, brzinama krstarenja 50-60 čvorova i brzinom zaokreta 6-8 0/s. Velika brzina zaokreta stvarat će probleme neprijateljskim sustavima za upravljanje paljbom, te će akcije izbjegavanja protiv nadolazećih protubrodskih raketa postati djelotvornije.

Optimalno nezamjetljiv brod – ne i nevidljiv brod

Smanjivanje zamjetljivosti nove klase brodova značajno povećava cijenu projekta. Budući da su proračuni mnogih zemalja pod stalnim pritiskom, to se pokušava mjeru smanjenja zamjetljivosti uravnotežiti s drugim traženim sposobnostima broda, kao što su primjerice njegova manevrabilnost i opremljenost. Naime, trebalo bi odrediti potrebnu operativnu razinu zamjetljivosti broda, koju je nužno analizirati u različitim fazama borbenog sukoba i ocijeniti kada je njena dobrobit najveća i koja je najniža razina zamjetljivosti neophodna. Smanjivati zamjetljivost broda na najnižu moguću razinu, s jedne strane, značajno povećava cijenu gradnje, a s druge arhitektonska izvedba smanjuje i ograničava broj i veličinu brodskih oružja i senzora.

Zamjetljivost nije jedina komponenta preživljavanja broda, odnosno njegove sposobnosti da izbjegne pogodak, već tome doprinose još dvije komponente:

– elektromagnetska diskrecija kojom se brod treba zaštititi od detekcije njegovih vlastitih emisija,

– sposobnost odgovora elektroničkim protumjerama (Electronic Counter Measures – ECM) uz pomoć kojih se dodatno otklanja opasnost pogađanja broda, onemogućujući optimalna djelovanja senzora u samonavođenim raketama, ometanjem i obmanjivanjem istih.

Zbog gore navedenog, prihvatljivije je rabiti termin “upravljanje zamjetljivošću” (signature control) umjesto mnogo raširenijeg termina “nevidljivost” (stealthiness), jer govoreći o ratnom brodu stvarna nevidljivost je utopija.

Visoka vjerojatnost preživljavanja malih – niska vjerojatnost preživljavanja velikih

Smanjenje, odnosno upravljanje radarskom zamjetljivošću, jako ovisi o namjeni i veličini broda. Za brodove veličine korvete, fregate i razarača osnovni razlog upravljanja RCS-om je smanjenje osjetljivosti na radare samonavođenih protubrodskih raketa. No i uz primjenu raspoloživih tehnologija niske zamjetljivosti – nije moguće smanjiti radarsku zamjetljivost takvih brodova na razinu nižu od sposobnosti detekcije projektilovim radarom.

Zamjetljivost manjih korveta i brzih napadajnih brodova smanjuje se u svrhu smanjenja vjerojatnosti njihova otkrivanja motrilačkim radarima velikih dometa. Njihova radarska površina nije svedena na ništicu, već na nisku razinu koja je ispod praga detekcije motrilačkih radara na većim udaljenostima. Za razliku od tih najmanjih platformi, nemoguće je izbjeći radarsko otkrivanje najvećih brodova, kao što su primjerice nosači zrakoplova, krstarice, razarači i slično, makar na njih bile ugrađene sve poznate tehnologije i mjere niske zamjetljivosti. Na takvim pomorskim gigantima pokušava se ugradnjom tehnologija niske zamjetljivosti bar otkloniti pogodak protubrodske rakete od najvitalnijih dijelova broda.

No, stealth nije samo sadržan u konstrukciji broda i primjenjenim tehnologijama, već treba poduzeti još i niz dodatnih mjera za postizanje njegove pune učinkovitosti. Da bi ugrađena niska zamjetljivost broda bila i operativno djelotvorna, ona mora biti kombinirana s prikladnim taktikama, zapovjednim i upravljačkim softverom, radarskim i IC mamcima, te elektroničkim protumjerama. Niska zamjetljivost u kombinaciji s elektroničkim protumjerama smanjuje osjetljivost, odnosno povećava vjerojatnost preživljavanja broda. Stoga se, u početnoj fazi razvoja operativnih djelovanja, intenzivno motri elektromagnetno okruženje s ESM (Electronic Support Measures) radarskim detektorima, te se na temelju prikupljenih podataka procjenjuje trenutna i stvarna opasnost tog okruženja. Kada se eventualno otkriju prijeteći i opasni signali, donosi se odluka o poduzimanju protuelektroničkih djelovanja.

Pri tome, velike ratne mornarice ne mogu više malim zemljama prilaziti očekujući samo “plemenski” sukob niske razine sofisticiranosti. Na otvorenom tržištu oružja, posebice onom istočnom, teško je nadzirati i pratiti tko što kupuje, te više nijedna obavještajna agencija ne može sa sigurnošću ustvrditi sa čime raspolažu pojedine zemlje, odnosno kakva ih iznenađenja mogu očekivati u pojedinim operacijama.

Antena brodskog ometača

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, sa SOJ (Stand-Off Noise Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Naime, ometanje sa cilja predstavlja samozaštitno ometanje (Self-Screening Noise Jamming – SSJ). No ukoliko se, pak, sa platforme u pozadini pokrivaju SOJ zaštitnim ometanjem vlastiti objekti na moru i u zraku koji su bliže neprijateljskom radaru-žrtvi, taj radar neće moći otkriti njihovo prisustvo – jer su oni elektromagnetno “tihi” i dovoljno mali radarski ciljevi koji se uspješno pokrivaju šumom. Platforma sa SOJ ometačem najčešće djeluje s ruba sigurnog područja koje ne mogu dohvatiti oružni sustavi neprijatelja, a SOJ ometači tu odašilju goleme snage šuma, kojima mogu ući u prijamnike dalekih radara-žrtvi.

Radari bez ECCM – “mrtvi” su radari

Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u ”mekoj” borbi preživjeti bilo koji radar bez protu-protu elektroničkih svojstava ECCM (Electronic Counter Counter Measures). To znači, u najmanju ruku, da bi odašiljači tih radara trebali biti frekventno agilni od impulsa do impulsa, da je njihov odaslani impuls kodno moduliran i da frekvencija ponavljanja impulsa može biti promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite i bez dostatne pričuve efektivne zračene snage postat će nefunkcionalni pod napadima i najjednostavnijih ometača prvog naraštaja. To je scenariji kojega iole ozbiljniji vojni planeri predviđaju i razmatraju u slučaju budućih pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju.

U elektroničkom ratu razvedena obala pogoduje braniteljima

Vođenje elektroničkog rata u priobalju razvedene obale s mnogo otoka znatno je složenije nego na otvorenim prostranstvima oceana. Branitelj obale bit će u prednosti pred neprijateljem koji napada s otvorenog mora, jer on raspolaže s elementima obrane koje je mogao razmjestiti ili koje planira razmjestiti na obali i priobalju na optimalan način koji rezultira iz prethodnih studija i provjera kroz vježbe u živo. Među ostalim, i šumni ometači s takve obale mogu zadati dodatne glavobolje i snažnijim mornaricama koje bi joj pokušale neovlašteno prići.

Upravo hrvatski otočni arhipelag i lanac dužobalnih planina pružaju široke mogućnosti “mekog” i “tvrdog” suprotstavljanja agresivnim pokušajima prilaza obali, i to od ranog otkrivanja uljeza na velikim udaljenostima do bliskih djelovanja protubrodskim, nadvodnim i podvodnim oružjima. S položaja na najvišim točkama dužobalnih planina pruža se radarski horizont preko cijele širine Jadranskog mora, s kojih se pasivnim motrenjem mogu otkriti zračenja radara s raznih platforma, dobronamjernih i agresivnih.

Mali igraju kolo naokolo – veliki cupkaju usred kola

Posljednjih desetljeća u nizu pomorskih operacija savezničkih mornarica Zapada pokazalo se njihovo povremeno nesnalaženje u novim i neočekivanim situacijama plitkih mora, okruženja preopterećenog brojnim objektima na moru i zraku, te u širokom spektru tonova elektromagnetskih “orkestara” s različitih točaka na obali, na moru, nad morem, i pod morem.

Hormuški tjesnac je izazov za globalne igrače

Ulaskom u tijesna mora, moćne pomorske snage s otvorenih oceana ulaze u stupicu uskog mora, gdje ne vide neprijatelja “licem u lice”. On je svugdje naokolo, uzduž obale, u unutrašnjosti kopna ili na dužobalnim planinama, pod morem ili negdje u zraku. U takvim okolnostima veliki, moćni i vrlo skupi brodovi postaju “ustrašeni malci” koji očekuju svakog trenutka neki smrtonosni ubod od malih i slabih domaćih “pčelica”. Uspješna djelovanja obrambenih snaga manjih država u srazu s nadmoćnim pomorskim snagama koje su tamo “štitile” svoje interese, dokazana su tijekom posljednih desetljeća u uskim morima Bliskog istoka, a i drugdje.

Primjerice, prije nekoliko godina tijekom kriznog razdoblja u odnosima Irana i SAD-a, moderni i moćni američki ratni brodovi, opremljeni višestrukim obrambenim sustavima, uplovljavali su u Perzijski zaljev kroz uski Hormuški tjesnac. Iran je tada reagirao brzim prilagođavanjem, pripremama i organizacijom obrambenih sposobnosti za neutraliziranje tehnoloških prednosti tih moćnih snaga u njegovom “dvorištu”, prvenstveno taktikom napada na velike brodove iz više smjerova istodobno. Povećali su arsenal sofisticiranih protubrodskih raketa i skrivenih mobilnih lansera na obali, te opremili flotu brzim napadajnim brodovima. Stotine malih, brzih, raketama naoružanih i vrlo pokretnih brodova, nove mini-podmornice i helikopteri postali su okosnica strategije Irana za obranu zaljeva protiv mnogo jačeg neprijatelja. Oni su mogli vrlo brzo postaviti minska polja ili masovno u skupinama napadati velike ratne brodove iz različitih smjerova odjednom. Takav model obrane priobalne države u uskom moru postao je “noćna mora” velikim i moćnim hladnoratovskim “šetačima” diljem svjetskih oceana.

Iranski brzi napadajni brod Zolfaghar

Porast “vrućih” točaka u priobaljima i u uskim morima, te dokazane učinkovitosti suprotstavljanja nemoćnijih naspram snaga moćnijih, bivaju prihvaćene i definirane kao novi način ratovanja – označen kao A2/AD strategija suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići branjenoj obali, te uspostaviti dominaciju i potpuni nadzor nad teritorijalnim morem neke manje i vojno inferiornije zemlje. Strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog i obalnog teritorija priobalnih država sadrži dvije komponente: prvu, A2 – odvraćanje agresora od pokušaja prilaženja nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava motrenja i nadzora, te drugu, AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora oružjima velikog dometa. A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, koje bi trebale biti javno obznanjene, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o neprihvatljivim gubitcima vlastitih snaga, te da možda i odustane od osvajačkih operacija.

Ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera.

Brzi napadajni brod Zolfaghar lansira raketu

A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljanja superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti rizik gubitka suvremenih i skupih površinskih brodova i podmornica. Kombinacija klasičnog i asimetričnog ratovanja označava se i kao “hibridno” ratovanje. Primjerice, iako je hibridni “mozaik obrane” Irana izrazito nekonvencionalan, on je dio koherentne i prilično skupe strategije. To je kombinacija balističkih i krstarećih raketa, nekonvencionalnih pomorskih snaga i hibridne obrane s kopna, koja je prilagođena tijesnoj zemljopisnoj konfiguraciji Perzijskog zaljeva.

Znanje + kreativnost + razvedenost + A2/AD = uspješna zaštita hrvatskog priobalja

Male zemlje, čak i one bogatije, imaju sve više problema s ljudskim resursima. Nastaje sve veća neravnoteža između raspoloživih kadrova i sve složenijih vojnih sustava. Nabavka vojnih sustava može se u povoljnim okolnostima realizirati u relativno kratkom vremenu, no osposobljavanje kadrova za njihov prihvat i operativnu uporabu, te logističku potporu sofisticiranim sustavima, trajat će znatno duže – jer je taj proces ograničen i biološkim mogućnostima čovjeka. Trajanje izobrazbe potrebnih kadrova ovisi među ostalim i o ustroju te razini vojnih obrazovnih institucija, kao i o motiviranosti mladih ljudi za izbor vojnog zanimanja. I njihovo prethodno obrazovanje utjecat će na brži ili sporiji tempo nadograđivanja novih vojnotehničkih znanja. Znanje i kreativnost novih, visokoobrazovanih kadrova trebaju biti temelji izgradnje i ustroja pomorskih snaga Republike Hrvatske. Prihvaćanjem i uvođenjem suvremenih vojnih tehnologija, ti kreativni stručnjaci će stvarati originalna rješenja obrane hrvatskog priobalja koje je jedinstveno u Europi, prvenstveno po ljepoti, ali isto tako i po raskoši bizarnih mogućnosti zaštite našega mora.

Kineske probe projektila DF-21 (NATO oznaka CSS-5) na metama veličine nosača zrakoplova

Koristeći neka dosadašnja iskustva primjene A2/AD strategije, obrana hrvatske obale i priobalja bi trebala prvenstveno biti usmjerena ka izbjegavanju oružanih sukoba na moru aktiviranjem svih mogućih načina odvraćanja agresora i drugih uljeza od namjeravanih destruktivnih planova. Republika Hrvatska to može realizirati bez velikih i skupih ratnih brodova niske vjerojatnosti preživljavanja. Na pomorskom bojištu, oni mogu biti pogođeni već pri prvom isplovljavanju na teritorijalno more, a pogotovo na pučinu gospodarskog pojasa. Uz ovakvu razvedenost obale, s visokim dužobalnim planinama, i uz vrlo ograničene mogućnosti državnog proračuna, očito, takva nam megalomanija ne treba

Mali i vrlo brzi napadajni brodovi s parom protubrodskih raketa, koji se izlažu vrlo kratko vrijeme izvan zaklona da bi lansirali rakete prema naznačenom cilju, trebaju biti glavne udarne pomorske snage HRM-a. Niska zamjetljivost, velika brzina, znatne manevarske sposobnosti i kratko vrijeme izlaganja “pogledima” agresora jamče visoku razinu preživljavanja tih razmjerno jeftinih ali ipak moćnih brodova. Uz njih, na kopnu, od razine mora do najviših vrhova dužobalnih i otočnih planina, trebalo bi rasporediti sve ostale obrambene segmente: protubrodska, protupodmornička i protuzračna oružja, te sustave elektroničkog ratovanja i logističku potporu.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Ministarstvo obrane danas je u Elektroničkom oglasniku javne nabave Narodnih novina objavilo zanimljivu nabavu – za potrebe MORH-a i OS RH nabavljaju se stacionarni ometači za zaštitu vozila i prijenosni individualni ometači za zaštitu ljudstva. Vrijednost ove opreme procijenjena je na 540 tisuća kuna bez PDV-a, a nabavit će se kroz otvoreni postupak. Krajnji rok za dostavu ponuda je 17. kolovoz u 10:30 sati (kada će se ujedno i otvarati pristigle ponude), dok je rok isporuke robe – najkasnije do 30. listopada 2015. godine.

Pri tome, MORH namjerava nabaviti 5 stacionarnih ometača za zaštitu vozila i  isto toliko prijenosnih individualnih ometača za zaštitu ljudstva. Kriterij odabira je, kao i u većini slučajeva do sada, najniža cijena uz, naravno, zadovoljavanje propisanih uvjeta.

Stacionarni ometač (jammer) za vozilo namijenjen je za zaštitu vozila i ljudstva od konvencionalnih ili improviziranih eksplozivnih sredstava koja se aktiviraju daljinski (putem radija ili mobilnog uređaja), u trenutku prolaska vozila pored ili nailaska vozila na eksplozivnu napravu. MORH traži da uređaj zadovoljava određene taktičko-tehničke karakteristike, i to: (1) ometanje mobilnih i satelitskih telefona, VHF, UHF, 3G, 4G i Wi-Fi mreže, (2) mogućnost brzog prijenosa uređaja s jednog vozila na drugo, (3) kontinuirano ometanje frekvencija u rasponu od 20 MHz do 6 GHz (u opsegu od minimalno 200 m), (4) snage do 800 W, (5) mogućnost konstantnog rada do 12 sati, (6) radna temperatura od -20°C do +55°C, (7) težine do 35 kg. Uz isporuku robe potrebna je i obuka korisnika i obučavatelja za rad i tehničko održavanje sredstva (na lokaciji korisnika), u trajanju od 20 sati, te je potrebno isporučiti i tehničku dokumentaciju (izdanu od proizvođača) na izvornom jeziku, odnosno na hrvatskom jeziku.

Prijenosni ometač (jammer) prenosi se u ruksaku, a namijenjen je za zaštitu ljudstva od konvencionalnih ili improviziranih eksplozivnih sredstava koja se aktiviraju daljinski (putem radija ili mobilnog  uređaja). Ometač (jammer) mora biti malih dimenzija kako ne bi ometao pokretljivost korisnika, te mora biti izrađen od visokokvalitetnog materijala kako bi se umanjila oštećenja nastala mehaničkim udarcima. Osim prvog uvjeta koji je isti kao i kod stacionarnog ometača (dakle, (1) ometanje mobilnih i satelitskih telefona, VHF, UHF, 3G, 4G i Wi-Fi mreže,), prijenosni ometač mora zadovoljavati još neke karakteristike: (2) kontinuirano ometanje frekvencija s rasponom od 20 MHz do 6 GHz (u opsegu od minimalno 50 m), (3) FeTone, prilagodljiv, (4) V-Break®, Tonski sistem otkrivanja, (5) zaslon sa stražnjim osvjetljenjem (tzv. “backlit displej”), (6) mogućnost kompenzacije tla i metala, (7) 19 kHz operativne frekvencije, te (8) ultra-lagan, do 1.1 kg. I za prijenosne ometače potrebna je i obuka korisnika i obučavatelja za rad i tehničko održavanje sredstva, kao i isporuka tehničke dokumentacije.

MORH je odredio i visinu jamstva za ozbiljnost ponude, u apsolutnom iznosu od 5% procijenjene  vrijednosti nabave (tj. u iznosu od 27.000,00 kn), koje će se aktivirati u slučaju odustajanja ponuditelja od ponude u roku valjanosti (a to je najmanje 60 dana od isteka roka za dostavu ponuda), dostavljanja neistinitih podataka, nedostavljanja izvornika ili ovjerenih preslika, odbijanja potpisivanja ugovora o javnoj nabavi ili okvirnog sporazuma, odnosno nedostavljanja jamstva za uredno ispunjenje ugovora (ako ga naručitelj, odnosno MORH, zatraži).

Ono što je tu zanimljivo je to da se MORH po prvi puta odlučio javno obznaniti kupovinu ove opreme, koju se i do sada aktivno koristilo (ponajviše u mirovnim misijama, prvenstveno u misiji ISAF u Afganistanu). Dosada je praksa uglavnom bila, ako se o ovakvim sustavima uopće govori, da se tada ometače spominje prvenstveno kao opremu koju se dobiva na operativnu posudbu od saveznika i na terenu. Upravo je zato zanimljivo vidjeti i ovakvu javnu nabavu, koja dodatno govori o transparentnosti javnih nabava u obrani RH posljednjih godina, ali ujedno pokazuje i procjenu nadležnih da je tu riječ o opremi koju će OS RH trebati i ubuduće, učestalo, te na duži period – što i nije čudno, ako imamo iole u vidu raširenost prijetnje daljinski aktiviranim eksplozivnim napravama u većini raznih kriznih žarišta svijeta.

Intenzivan razvoj novih tehnologija s jedne strane, te zastarjeli brodski navigacijski sustavi, povećan broj pomorskih nezgoda i porast opasnosti od piratskih prijetnji s druge strane, potakli su Međunarodnu pomorsku organizaciju (IMO – International Maritime Organization) da razmotri povećanje sigurnosti i zaštite u pomorskom prometu, te da pristupi reviziji V. poglavlja SOLAS-a 1974 (Safety Of Life At Sea). Tim revizijama (2002.god.) uvedene su nove odredbe, odnosno novi sustavi pomorske navigacije, koji uključuju suvremenije tehnologije sa znatno širim funkcionalnim mogućnostima.

Automatska identifikacija brodova

Rad mreže AIS (Automatic Identification System)

Sustav automatske identifikacije brodova – AIS (Automatic Identification System) bio je najspektakularniji rezultat tih revizija. To je, prema IMO specifikacijama, brodski ili obalni primopredajnik koji radi u VHF pomorskom opsegu frekvencija. Uređaj AIS, koji može velikom brzinom izmjenjivati pakete informacija s drugim brodovima ili obalnim stanicama, novi je alat za poboljšanje sigurnosti navigacije i efikasnosti upravljanja pomorskim prometom. Brza izmjena informacija među brodovima omogućuje stvaranje slike pomorske situacije u realnom vremenu s podacima o pozicijama drugih brodova, njihovoj brzini i kursu plovidbe, te prijenos niza statičkih i dinamičkih podataka o brodovima. Takva količina „svježih“ informacija pridonosi bržem i kvalitetnijem donošenju odluka pri izbjegavanju sudara na moru, odnosno smanjenju utjecaja ljudskih pogrešaka i navigacijskih rizika.

Brod “Zadar” u AIS-u 21.4.

Temeljem IMO rezolucija, EU direktiva i Pravilnika o sigurnosti pomorske plovidbe u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru RH, AIS uređajima trebali su biti opremljeni svi putnički brodovi, trgovački brodovi od 300 bruto tona i više, te svi tankeri najkasnije do 31. prosinca 2004. godine. Također, AIS moraju imati svi ribarski brodovi dulji od 15 metara, najkasnije do 31. svibnja 2014. Osim na brodovima, 17 baznih AIS stanica instalirano je uzduž hrvatske obale na nadzornim postajama VTS (Vessel Traffic Service) službe.

Transferi informacija među brodovima i obalnim VTS postajama odvijaju se potpuno automatski. Brodovi s AIS uređajima, u krugu dometa VHF radio veze, odašilju te pakete poruka u određenim vremenskim procjepima trajanja 26,6 milisekunda, i to redoslijedom koji je točno sinkroniziran preciznim vremenskim signalima iz Globalnog sustava satelitske navigacije (GNSS – Global Navigation Satellite System). Te vremenske signale brodski AIS dobiva iz GPS (Global Positioning System) prijamnika koji je u sklopu AIS uređaja. GNSS sustav odašilje i signale s informacijama o poziciji svakog broda, koje također prima brodski GPS prijamnik. 

GNNS + GPS  dirigenti su AIS sustava

AIS – brodski promet kroz tjesnac kod Dovera

Taj vremenski signal sinkronizira redoslijed odašiljanja paketa poruka svih brodova koji su u dometu VHF veze, ili slikovitije rečeno – on je dirigent koji harmonizira instrumente velikog orkestra. Izostankom prijama vremenskih signala, zbog problema u GNSS sustavu ili neispravnosti GPS prijamnika, sustav AIS ne bi korektno funkcionirao, nastala bi potpuna disharmonija. AIS sustav predstavljao je znatnu dodatnu vrijednost obalnoj VTS službi. S AIS-om detekcija i praćenje brodova postaje pouzdanije nego samo s mrežom VTS obalnih radara. S obalnih AIS baznih stanica, koje bi bile instalirane na razmjerno manjim uzvisinama, mogu se ostvariti dometi praćenja brodova do 50-60 km, pa čak i manjih brodova s AIS-m koje inače VTS radari ne bi detektirali s istih pozicija zbog kratkog radarskog horizonta i male moći tih radara.

No, tijekom primjene AIS-a u realnim uvjetima i specifičnim okolnostima, uz sve blagodati koje sustav AIS nudi pomorcima i VTS službi, pojavljuju se i mane – pa početna euforija o „svemoćnosti“ AIS sustava postupno splašnjava. Institucije pomorske i nacionalne sigurnosti na moru prišle su analizama i provjerama ranjivosti AIS-a, te točnosti i pouzdanosti podataka koje taj sustav proizvodi. Provjerava se njegova „žilavost“ u različitim uvjetima, ispituje se osjetljivost AIS-a na vanjske smetnje, na nenamjerna ili namjerna ometanja – na „meke“ napadaje, te se postavljaju pitanja: „Može li se AIS sustav zlorabiti ubacivanjem krivih informacija u pakete poruka?“, odnosno: „Mogu li AIS informacije, u otvorenim i nekodiranim paketima, iskoristiti pirati, krijumčari ili teroristi za obavljanje njihovih nečasnih i opasnih radnji?“

GPS prijamnik – najvažniji i najslabiji čvor u mreži AIS-a

Reklama za komercijalne GPS ometače

Krucijalni, i ujedno najslabiji čvor u mreži AIS sustava je GPS prijamnik. Njime se primaju važni signali sa satelita, na kojima se temelji funkcioniranje AIS sustava. S druge strane, zbog udaljenosti tih satelita od površine zemlje (preko 20.000 km), te ograničene snage njihovih radio odašiljača, na antenu brodskog GPS prijamnika dolaze vrlo slabi signali koje mogu „hvatati“ samo prijamnici vrlo visoke osjetljivosti. Takva osjetljivost stalno otvorenih GPS prijamnika pruža mogućnost prijama i interferentnih signala iz raznih izvora u bližoj okolini, koji mogu poremetiti ili čak i potpuno onemogućiti funkcioniranje AIS sustava.

Izvori nenamjernih smetnji mogu biti lokalni komunikacijski sustavi, TV odašiljači, radarski sustavi i slično, koje su pomorci uočili na svojim AIS uređajima, ploveći u područjima „zagađenim“ elektromagnetnim „smogom“ u frekventnom spektru signala satelitske navigacije. AIS sustav je moguće ometati i namjerno, ometačima razmjerno male snage, danas dostupnima na otvorenom tržištu po pristupačnim cijenama. S obzirom na znatni porast korisnika AIS uređaja i vođenje pomorske navigacije pretežno oslonjene na AIS sustav, nepovoljna iskustva s poremećajima funkcioniranja, odnosno spoznaje o ranjivosti AIS-a, rezultirala su razočaranjima, te su potakla međunarodne pomorske institucije na detaljnije analize i ispitivanja sustava u realnim uvjetima.

Ispitivanja učinaka „mekih“ napadaja na AIS sustave

Britanski “eksperiment” s otpornošću AIS sustava

Nekoliko državnih institucija u Velikoj Britaniji ispitivalo je ranjivost AIS sustava 2008. i 2009. godine ometanjem brodskih AIS uređaja, odnosno njihovih GPS prijamnika šumnim ometačima razmjerno male snage. Rezultati tih ispitivanja javno su objavljeni i dostupni široj javnosti. Tijekom ometanja, testirani AIS sustavi bili su „izluđeni“. Ometanja jakim signalima, znatno jačim od satelitskih, pokrenula su na zaslonima radara „preskakanje“ AIS simbola brodova s mora na kopno, od obale Engleske prema sjeveru norveškoga kopna, te prikazivanje netočnih brzina ometanih brodova, koje su varirale od nula čvorova do nekoliko stotina čvorova. Abnormalno funkcioniranje AIS-a bilo je jako izraženo i neupotrebljivo za vođenje navigacije. No, pri ometanju sa signalima razine snage podjednake razini satelitskog signala, netočnosti AIS-a nisu tako uočljive, te bi se vođenje navigacije moglo nastaviti na temelju pogrešnih podataka. U takvim okolnostima neprimijećene obmane – nastavak plovidbe bio bi vrlo rizičan.

Ovisno od pozicije ometača, snage odašiljača i usmjerenosti njegove antene, može biti ometan veći broj AIS uređaja na brodovima i nadzornim VTS postajama na obali. Ometači snage oko 1,5 W uspješno ometaju GPS prijamnike do udaljenosti oko 30 km. Ometači GPS-a su malih, džepnih dimenzija i raspoloživi na otvorenom ili crnom tržištu, ovisno o zakonskim propisima pojedinih država. Predstavljajući stalno rastuću opasnost, u SAD-u je njihova prodaja i uporaba zabranjena. U Velikoj Britaniji je namjerno korištenje ometača ilegalno, ali njihova kupovina još nije – no regulatorna agencija priprema i zabranu prodaje. U Australiji je posljednjih godina službeno uništeno na stotine takvih ometača. U krivim rukama ometači mogu postati potencijalno oružje. Sjeverna Koreja je, primjerice, s ometačima instaliranim na vozilima (3) ometala GPS prijamnike u Južnoj Koreji početkom 2012. Tijekom 16 dana bilo je ometano oko tisuću zrakoplova i oko 250 brodova.

Nepozvani uljezi opasnih namjera takvim ometačima mogu stvoriti kaos na ekranima VTS službi i drugim sustavima elektroničkog motrenja na obali. Na desetke simbola AIS-a s brodova koji plove na nekom pomorskom području „skakutali“ bi s jedne pozicije na neku drugu, s mora na kopno, mijenjajući stalno kurs i brzinu „plovidbe“. Na tako dinamičnoj slici pomorske situacije, malo plovilo opasnog uljeza teško bi se otkrilo i pratilo. Takve kaotične situacije trebaju prepoznati operateri u službama nadzora i motrenja hrvatskog mora, te brzo prijeći na vođenje navigacije uz pomoć unaprijed pripremljenih pričuvnih rješenja koja nisu ovisna o sustavu satelitske navigacije.

Stari LORAN pomaže suvremenim satelitima

Koji to navigacijski sustav može „dostojno“ zamijeniti sustav satelitske navigacije?

Antena sustava LORAN

Jedini kandidat bio je zemaljski navigacijski sustav LORAN (LOng RAnge Navigation), kao komplementarni GNNS-u, „začet“ tijekom Drugog svjetskog rata. Posebni radio prijamnik na brodu trebao je primati istodobno najmanje dva signala iz dva LORAN-odašiljača na obalama Amerike ili Europe, na temelju kojih se onda određivala pozicija broda ili zrakoplova usred Tihog ili Atlantskog  oceana s točnošću oko 2 km, što je u to ratno doba bilo vrlo prihvatljivo. Taj sustav se poslije rata usavršavao, pa je tako LORAN-C (1960- tih) rabio elektronske odašiljačke cijevi i pružao točnost oko 460 m. Modernizirani LORAN-C (1990-tih) koristio je već odašiljače s poluvodičima i postizao točnost od oko 100 m.

Sustavi LORAN koriste signale niskih frekvencija koje generiraju odašiljači velikih snaga (do 1000 kW). Antene tih sustava su okomiti stupovi-tornjevi visina i do 200 m. Oni zrače radiovalove koji, na tim frekvencijama, „klize“ po površini Zemlje i prate njenu zakrivljenost do velikih udaljenosti, i do preko 1000 km. To su vrlo stabilni signali, razmjerno visokog intenziteta na mjestu prijama, pa je ometanje tih „zemaljskih“ navigacijskih sustava skoro nemoguće.

Mreže navigacijskih sustava LORAN, s tri do četiri odašiljača međusobno udaljena i više od 1000 km, bile su izgrađene na američkim obalama Tihog i Atlantskog oceana, na obalama Zapadne Europe, te obalama Sredozemnog mora. Mediteranska mreža sastojala se od četiri LORAN odašiljača, u Italiji na otoku Lampedusa snage 325 kW i blizu mjesta Sellia Marina snage 165 kW, u mjestu Targa Barun u Turskoj i na španjolskoj obali u mjestu L’Estartit, također snage 165 kW. Razvojem sustava satelitske navigacije početkom devedesetih godina, LORAN mreže počele su se postupno gasiti, no ne i rušiti. Diljem svijeta postojalo je oko 70 LORAN postaja dometa do 1500 km, koje su uglavnom koncentrirane u područjima intenzivnijih pomorskih aktivnosti.

Saznanja o iznenađujuće jednostavnim mogućnostima remećenja funkcioniranja sustava satelitske navigacije potakla su razvojna istraživanja na modernizaciji navigacijskih sustava LORAN. Prototipom eLORAN-a iz 2008. sa suvremenom digitalnom tehnologijom, koji se temeljio na moderniziranom LORAN-C, postignuta je točnost određivanja pozicije broda 10-20 m, što je usporedivo s točnošću satelitske navigacije. Ostaci starih LORAN odašiljača, posebice antenski tornjevi, recikliraju se za ponovnu uporabu u navigacijskim mrežama eLORAN, koje bi trebale biti pričuva u slučaju ispada sustava satelitske navigacije. Uz te će se graditi i nove eLORAN postaje gdje bude potrebno.

Koncepcija dorađenog brodskog AIS uređaja

Zamišljeno je da svaki AIS uređaj ima dva ulaza podataka o poziciji broda i vremenskog sinkro-signala, i to jedan iz GPS prijamnika, a drugi iz eLORAN prijamnika. Automatska preklopka birala bi jedan ili drugi prijamnik, kojom bi upravljao detektor smetnji GPS signala. Ugrađeni algoritam razlikovao bi čiste signale iz satelita od eventualnog upada signala ometanja ili potpuno odsustvo signala iz satelita. Dok traje ometanje ili prekid satelitskog signala, preklopka u AIS uređaju birat će ulaz iz eLORAN prijemnika. Prema najavama iz pomorske međunarodne organizacije IMO, taj novi pričuvni i robusniji sustav e-navigacije trebao bi biti aktiviran od 2018. do 2020. godine. Dakle, postojeće AIS uređaje do sada ugrađene na brodovima trebat će rekonstruirati ugradnjom dodatnih sklopova: eLORAN prijamnik + detektor ometanja + automatska preklopka.

Ranjivost otvorene komunikacije AIS sustava

Otvorena komunikacijska struktura AIS sustava predstavlja ranjivost koju je moguće eksploatirati i u destruktivne svrhe na razne načine. Ulazne podatke u AIS uređaj, kao što su primjerice identitet broda, lokacija, kurs i brzina plovidbe, može se lako promijeniti i falsificirati. Brod s lažnim identitetom neće biti sumnjiv VTS službi, pa će uljez, pod krinkom takvih krivotvorina, moći nesmetano prići ciljanom objektu, a potom isključiti AIS uređaj i obavljati planirane protuzakonite aktivnosti.

Budući da se u javnoj mreži AIS sustava otvoreno izmjenjuju razni podaci – bilo tko s AIS-om može pročitati podatke svakog broda unutar VHF radio dometa. Takvi podaci mogu biti zanimljivi piratima, teroristima ili krijumčarima, jer mogu saznati sve o tipu broda (duljini, širini, bruto tonaži), namjeni broda (putnički, teretni, tanker i sl.), kursu i brzini plovidbe, te odredištu putovanja. Na temelju takvih saznanja pirati će, primjerice, dočekati „izabranu žrtvu“ na optimalnoj poziciji za izvršenje napada, a krijumčari će imati vremena izbjeći susret s tim brodom, odnosno detekciju njihove nazočnosti. Brodovi pomorske policije i obalne straže obavljaju ophodnje, po pravilu, s neuključenim AIS uređajem, jer bi ih u protivnom lako identificirali prekršitelji zakona na moru. No, brodovi prikazani na ekranima uljeza samo radarskim odrazom vrlo vjerojatno su ophodni brodovi – „egzekutori“ raznih prekršitelja, pa uljezi mogu bijegom ili skrivanjem, te isključenim AIS-om izbjeći susret s njima.

Kuda ide ovaj brod?

Postoje internetski portali (vesseltracker-i) koji prikazuju pomorska područja i luke diljem svijeta na kojima se prate u realnom vremenu brodovi, odnosno njihovi AIS simboli sa svim podacima o brodu. Osim koristi koje takve informacije pružaju brodarskim kompanijama i raznim državnim institucijama, one su i izvor ranih informacija zlonamjernim skupinama. Naime, te skupine, primjerice pirati u Somaliji, mogu birati njima zanimljiv brod već kada on ulazi kroz Gibraltar, i koji će možda slijedećih dana u određeno vrijeme biti njima na dohvatu. S obzirom na zlouporabu takvih internetskih stranica, sigurnosne institucije u svijetu razmatraju mogućnost njihove zabrane.

Očito, nesavršenosti sustava automatske identifikacije brodova – od osjetljivosti na interferencije i „meke“ napadaje, pa sve do pristupa otvorenim informacijama o brodovima s razmjerno velikih udaljenosti – mogu rezultirati „tvrdim“ i „vrlo tvrdim“ posljedicama za brod-žrtvu, ali i šire.

Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave te elektroničko ratovanje, u mirovini.