Već tjednima se može čuti o problemima naftne industrije – koja se, uz smanjenje potrošnje radi zaustavljanja gospodarstva uzrokovanog koronavirusom, našla i na poprištu političko-ekonomskog obračuna Saudijske Arabije i Ruske Federacije. No, dok je još prije koji tjedan izgledalo da je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump tu uspio stabilizirati stanje i postići neki oblik dogovora među zaraćenim stranama, to se ubrzo pokazalo potpuno nedovoljnim. Naime, sporazumom koji je Trump pomogao utanačiti 13. travnja dogovoreno je smanjenje svjetske proizvodnje nafte za oko 10 posto (klub OPEC+ je dogovorio rez od 9.7 milijuna barela na dan), što je nakon više tjedana kolebanja trebalo stabilizirati cijene nafte. Dok je već sam spomen postizanja sporazuma potakao dvoznamenkasti rast cijena sirove nafte na dnevnoj razini u SAD, cijene u Londonu su po njegovom zaključenju skočile oko 1 posto i stale na oko 32 USD po barelu. No, spomenuti sporazum je već u sebi sadržavao i zametke daljnjih problema. Kao prvo, on je bio predviđen da na snagu stupi tek 1. svibnja, čime je raznim proizvođačima ostalo na volju još tri tjedna raditi po svome (sa svim cjenovnim i tržišnim posljedicama takvih djelovanja). Kao drugo, usprkos naznaka produžene krize uzrokovane koronavirusom, sporazum OPEC+ kluba predvidio je tek postupno oslabljivanje dogovorenih redukcija proizvodnje nafte – od lipnja bi oko 10 milijuna smanjenja na dan bilo smanjeno na 7,6 milijuna dnevno do kraja godine, a onda na 5,6 milijuna do travnja 2022. godine.

Usprkos sporazumu – lom

Lom kojeg je cijena nafte u SAD doživjela u ponedjeljak 20. travnja, gdje je u jednom trenutku po prvi puta ikad dosegnuta i cijena od -38 USD po barelu za WTI (West Texas Intermediate) sortu u terminskim ugovorima za svibanj, rezultat je panike naftom preplavljenog tržišta prije stupanja na snagu međunarodno ugovorenih redukcija proizvodnje, ali i konkretnog manjka skladišnih kapaciteta – koji su se globalno krenuli puniti smanjenjem potražnje te zatvaranjem velikih rafinerija u Kini krajem siječnja. No, dok je cijena WTI na američkom tržištu dan kasnije opet završila u plusu, na 1,1 USD za barel (nakon što je trgovanje u ponedjeljak završilo na -37,63 USD u New Yorku u ponedjeljak), strukturni problemi su tu ostali. Njih je dobro 21. travnja u programu američke televizije MSNBC opisao stručni komentator Dan Dicker:

„U osnovi imate da je koronavirus ‘ubio’ potražnju. Dakle, trećina potražnje je nestala s globalnog tržišta, ali, naravno, trećina ponude nije nestala s globalnoga tržišta – usprkos ‘sjajnom dogovoru’ kojeg je predsjednik Trump uspio postići za 10 milijuna barela. Tako da 30 milijuna barela nafte predstavlja višak kojeg trenutno imamo, ali 10 milijuna barela je bilo odrezano. Dakle, tu je još 20 milijuna barela viška, koje se samo prelijevaju po tržištu, bez da za njih ima mjesta. Sva skladišta su popunjena – a kada su sva skladišta popunjena, nema nikoga tko bi htio naftu, i zapravo trebate plaćati ljudima da je zbrinu. I to je to što ste vidjeli danas na ‘spot’-tržištu“.

Po pitanju terminskih ugovora za svibanj, koji su se krenuli zaključivati, pa im se primaklo i njihovo fizičko ispunjenje u ionako pretrpanim centrima za skladištenje i distribuciju, Dicker je dodao: „Tržište terminskih ugovora, kao što znate, je financijski sustav, tako da na njemu novac ide iz ruke u ruku, ali kada se primaknemo kraju perioda, na koji se ugovori zapravo odnose, tada to treba pretvoriti u stvarnu, fizički opipljivu naftu, i to suštinski mijenja čitavu igru. I morate imati ljudi koji ju stvarno preuzmu ili ju mogu dalje isporučiti – a upravo sada je nitko ne želi preuzeti“.

Nafta kao indikator šire krize

To konkretno znači da su se proteklih dana vidjele očekivane slabosti terminskog tržišta nafte na mjesečnoj razini za svibanj, a uskoro će na red doći mjesečni terminski poslovi za lipanj – koji za sada stoje bolje, iako su i po prirodi stvari nestabilniji od usporedivih terminskih ugovora na tri mjeseca ili na duže periode. Pa ipak, sve ovo je pokazalo neke suštinske probleme aktualnog trgovanja naftom, o kojima je svoje imao za reći i Dicker:

„Ja na naftu gledam kao na svojevrsnog ‘kanarinca u rudniku’, i na temelju toga smatram da su ljudi bili temeljito previše optimistični oko učinaka koje će Covid-19 imati na globalnu ekonomiju na dugi rok, ne na kratki rok. Mislim, možete vi protestirati koliko hoćete, i možete htjeti da se ‘otvori’ normalno gospodarstvo u Minnesoti (op. ur. – kako je to Trump tražio na Twitteru), ali istina je da ma što radili u pokušaju ponovnog pokretanja ekonomije nitko neće samo tako opet ići u restoran, na baseball utakmicu, na koncert ili na sto drugih stvari koje bi indicirale nastavak normalnog, globalnog ekonomskog poslovanja. Dakle, nafta je tu samo prvi indikator, i možda će biti posljedica na stvarima koje još uopće nismo uočili, koje će zadržati ekonomije pri dnu. Ne samo naftu. I to za dugo, dugo vrijeme – dok ne razvijemo cjepivo, a do toga bi moglo biti još godinu dana, ili godinu i pol. Meni to govori da smo bili daleko previše optimistični o tome kako će se sve ovo ekonomski razvijati na dugi rok, i mislim da nam nafta tu priča o tome koliko će stvari ići na loše ubuduće. (…) Jednako je bilo i 2007. – nafta je počela padati dobrano prije financijske krize iz 2008. godine. Mislim, za nju se zna da je indikator. Sjetite se automobila, na primjer. Ako imate 20 posto nezaposlenih, a automobila su milijuni…15 ili 20 milijuna njih je u leasingu… Koliko će takvih vozila na kraju ugovora završiti vraćeno bankama, i što će banke poduzeti sa svim tim vozilima? I onda će cijene vozila potonuti, i nitko neće moći dobro prodati vozilo. Nitko u ovakvoj državi ne želi kupiti vozilo. Bit će veliki pritisak na banke koje imaju sve te zajmove, u osnovi – koji im se praktički vraćaju, kroz vozila koja sada imaju malu vrijednost… tu će automobilsko tržište tonuti kako je tonulo i tržište nafte, prema nuli. I to sve odzvanja na tisuće raznih načina, odnosi se na gotovo sve vrste roba, ne samo na naftu – robe koje su žrtve ovog virusa, i pada koji traje u globalnoj ekonomiji. Dakle, mislim da ni izdaleka još nismo vidjeli sve najlošije od ove situacije, i mislim da nam nafta sada samo nagoviješta tu priču“.

Dakle, kako je koronavirus do sada smanjio radikalno potražnju za gorivima i energijom, spomenuta događanja u SAD odrazila su se i na međunarodno tržište nafte, gdje je cijena Brent nafte početkom godine bila oko 65 USD po barelu, da bi u tjednu prije sloma u Americi stala na oko 28 USD po barelu, a onda nakratko pala na 15,98 USD za barel (po prvi put od 1999. godine) – i tek se oko 22. travnja ipak vratila iznad 20 USD za barel. No, velika je vjerojatnost da će nafta još dugo biti jeftina – a možda i radikalno jeftina, ako se epidemiološka situacija ne popravi ili se čak dodatno pogorša.

Naravno, vrijeme najmanje potražnje za naftom u zadnjih 25 godina, a onda i odgovarajuće niske cijene po barelu, dobro je doba za popunjavanje dugoročnih zaliha, te za sve one koji mogu zaraditi skladištenjem ove sada jeftine sirovine. Dok se prije mjesec dana pretpostavljalo da globalno ima oko 7,2 milijarde barela nafte i derivata uskladišteno (od toga oko 1,3 ili 1,4 milijarde barela u tankerima na moru), a da u teoriji ima mjesta za oko devet mjeseci proizvodnje, ubrzo je postalo jasno da te računice baš i ne drže vodu. Naime, posljednjih se dana čulo o rekordnih oko 160 milijuna barela uskladištenih u super-tankerima (pojedinačnog kapaciteta do 2 milijuna barela), pretežito oko Singapura i u vodama Meksičkoga zaljeva, gdje se takav skladišni prostor plaća i do 350.000 USD na dan. Zadnji put kada su takve ploveće zalihe bile viđene globalno bilo je 2009. godine, u jeku gospodarske krize, kada su one iznosile za sadašnje uvjete skromnijih 100 milijuna barela – a od sadašnjih oko 60 velikih plovila i mnogo manjih, eksperti očekuju da bi se u narednim mjesecima moglo doći i do korištenja 200 velikih tankera u takve svrhe, dok tijekom svibnja proizvodnja nafte popuni uobičajene kapacitete kopnenog skladištenja. Dakle, i usprkos privremenom porastu cijena nafte iznad nule na američkom tržištu i održanju neuobičajeno niskih globalnih cijena po barelu – vjerojatno je da će još duže nafta biti bitno priuštivija nego prije koju godinu.

Gdje je tu Hrvatska?

Kad pogledamo temu strateških rezervi nafte i naftnih derivata u Hrvatskoj, odmah na pamet pada kompleks Brižine u Kaštelima, o kojem smo pisali i na portalu Obris.org krajem siječnja 2013. godine. Tada je Vlada RH nanovo pokrenula radove na naftnom terminalu unutar dijela vojne luke Brižine, u Kaštel Sućurcu, ne bi li se postojećem skladištu goriva – izgrađenom još od JNA za potrebe ratne luke u Lori – dodalo moderni naftni terminal za skladištenje naftnih derivata, kapaciteta 100.000 metara kubičnih, i vrijednosti oko 30 milijuna eura. Njega se 900 kilometara dugim produktovodom željelo spojiti s rafinerijama, terminalima i velikim potrošačkim centrima, a projekt je povjeren JANAF-u. Kao i kod niza drugih jednako imaginarnih projekata, ovaj je strateški naftni terminal trebala pratiti izgradnja i pratećih „mamaca“ za lokalnu uporabu (ribarska luka te servisna baza za ribarske brodove) – i do gospodarskog procvata je nedostajalo samo da se MORH odrekne dijela zemljišta. To se, kao i obično, pokazalo kao najmanji problem, jer je MORH odmah pristao da se potrebno područje preda „Hrvatskoj agenciji za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata“ (HANDA). Paralelno su sredinom veljače 2012. godine dopunjeni i kaštelanski GUP-a te Prostorni plana uređenja Kaštela, a dotadašnje vojno skladište nafte sada je dobilo i ulogu čuvara obveznih državnih zaliha nafte i naftnih derivata RH, sukladno Zakonu o tržištu nafte i naftnih derivata, i u isključivoj je nadležnosti MORH-a i HANDA-e. Samo je još trebalo barem nešto investirati da se želje stvarno i ostvare – što se, kao i kod mnogih drugih većih i ozbiljnijih projekata, nije dogodilo.

Dok su Brižine čekale investiciju, samo je famozna HANDA završila pripojena jednako operativnoj „Agenciji za ugljikovodike“. Dakle, financiranje projekta je zastalo, a državna „Agencija za ugljikovodike“ nije imala volju nastaviti plaćati 1,2 milijuna kuna komunalne naknade za nesuđenu stratešku infrastrukturu – pa su tom obvezom odlučili nanovo osedlati MORH. I tako je kompleks Brižine sa svojih oko 93 tisuće četvornih metara površine 24. veljače 2018. ponovo osvanuo pri Ministarstvu obrane. Iz MORH-a su tada medijima objasnili kako je to i nadalje „perspektivna nekretnina za Oružane snage“ – gdje se sada nanovo otvorila i prilika da kompleks još neko vrijeme ostane u vojnoj službi, da bi onda bio poklonjen lokalnoj zajednici (koja već dugo godina glasno izražava apetit za takvim ishodom priče). Uglavnom, od strateškog ili ikakvog većeg i modernijeg skladištenja naftnih derivata malo ili ništa.

Pa ipak, to je još i sjajan ishod stvari ako ga usporedimo sa sudbinom nekih od drugih sličnih skladišnih kapaciteta za naftu i derivate, kakve se tijekom brojnih godina gradilo na hrvatskoj obali Jadrana. Većina njih je napuštena, često i devastirana – kako je to već i običaj u postupanju s bivšim vojnim nekretninama širom Republike Hrvatske. Pri tome, neki od skladišnih kompleksa o kojima govorimo prilično su stari, s višedesetljetnom poviješću uporabe, dok su drugi bitno noviji. Ipak, zajednička crta koja ih sve povezuje je načelna odluka da Republici Hrvatskoj nisu trebale strateške zalihe nafte i njenih derivata – pa su onda i svi ti kompleksi za skladištenje takvih nepotrebnih resursa ostavljeni da propadnu, izloženi na milost i nemilost sakupljača sekundarnih sirovina.

Jedan od najstarijih kompleksa ove vrste smješten je u pulskoj uvali Zonka, koja je u okviru kompleksa austrougarske ratne luke Pula bila zaštićeno skladište goriva za ondje stacionirane ratne brodove, pažljivo smješteno među nizom većih utvrda. Tamošnji su rezervoari u početku bili na otvorenom, budući da kompletan sklop ratne luke građevinski dovršen 1913. godine pri dizajnu i izgradnji nije računao na ugroze iz zraka – kakve su već tijekom Prvog svjetskog rata postale sveprisutne. Upravo zato ni ne čudi da su kasnije države krenule oklapati i obzidavati rezervoare u kompleksu Zonka, ne bi li ih dodatnim slojevima materijala pokušale zaštite od potencijalnih zračnih napada. Tamošnjih 12 rezervoara na otvorenom dobro je vidljivo na zračnim slikama iz 1918. godine – između obalnih utvrda Valmaggiore i Zonchi, te uvučenih Grosso i Monte Munide. Uz to je ovaj kompleks doživio i kasnije dogradnje, kojima je bilo dodano i još u kamen ukopanih rezervoara – koji su kasnije služili za skladištenje kako diesel goriva tako i benzina – dok danas svi stoje zapušteni i bez svrhe, iako još uvijek u boljem stanju od većine njima okolne nekadašnje vojne infrastrukture.

Sličnu sudbinu ima i veliki mornarički kompleks za skladištenje goriva, kojeg je Jugoslavenska narodna armija taman pred rat dovršila u Lukovom Šugarju. Spremnici smješteni uzbrdo, iznad Jadranske magistrale, nadovezivali su se cjevovodima i pumpnim sustavom na morske vezove – gdje je bilo predviđeno da se gorivom opskrbljuje plovila. Uz to je bio sagrađen i niz ukopanih skladišta za UbS, čineći zajedno osnovu ozbiljnije pričuvne logističke baze. Dok je čitav sustav do prije nekoliko godina još i bio relativno očuvan, ipak već dugo tu nije bilo govora o ikakvome održavanju funkcionalnosti. Na kraju svoje vojne uporabe ovog kompleksa, Hrvatska vojska je u svom stilu krenula rastavljati postrojenja i njihove lakše dostupne i izložene segmente, da bi onda takva zaliha dijelova na kraju bila zaboravljena na licu mjesta, ostavljena i prepuštena propadanju. A čim više nije bilo ni vojne policije, i tu je krenula klasična hrvatska devastacija neperspektivnih vojnih nekretnina koja je malo toga u spomenutom kompleksu ostavila netaknutim. Ipak, i tu je riječ o specifičnom logističkom kompleksu čija osnova je vjerojatno još itekako uporabiva – uz tek umjerene investicije, popravke i obnovu.

Što je još zanimljivije, usporedivih infrastrukturnih kompleksa širom Hrvatske ima još, kako uz obalu gdje na pamet padaju i skladišni kompleksi uz obalu kod Medulina (Budava) ili nedaleko Šibenika (Paninkovac), kod Ploča ili na Visu – pa i na kontinentu, u Lici ili oko Zagreba. Svima njima je zajedničko da nisu održavani, a većinom su prepušteni i devastaciji koja nosi pečat gotovo profesionalne destrukcije – sve to pod firmom da ništa takvog Republici Hrvatskoj nije potrebno. A kada se jednom i nanovo dođe do ideje strateškog skladištenja nafte ili njenih derivata – tek onda na stolu završe proračuni izgradnje novih kapaciteta, koje među ostalim treba i napuniti. Budući da novaca nema na pretek, možda je vrijeme da se u razmatranje uzme i popravak nekih od postojećih a zaboravljenih skladišta, dok njihovom punjenju može pomoći činjenica da su cijene nafte na rekordno niskim razinama. Naravno, sve to je teško provedivo u doba ekonomske krize, ali iskustvo pokazuje da nije lakše ni u bitno bolja vremena.

Rastavljeni dijelovi skladišne infrastrukture, umjesto novoj svrsi prepušteni su zubu vremena

Vlada Republike Hrvatske je prošlog četvrtka, 9. travnja 2020. godine, na svojoj 223. sjednici napravila do sada neuobičajen korak, te je u okviru 5. točke dnevnoga reda objavila sadržaj prve od više predstojećih proračunskih preraspodjela. Dokument „Prijedlog odluke o preraspodjeli sredstava planiranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2020. godinu“ javno je kratko obrazložio ministar financija Zdravko Marić – o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. No, sada je vrijeme da se i detaljnije pozabavimo promjenama koje on nosi u obrambenoj kvoti državnog proračuna RH, prije nego što u skladu s prošlotjednim najavama ministra financija za oko desetak dana dođe vrijeme i za daljnja proračunska preraspoređivanja.

Što se rezalo?

Kao prvo, napomenimo da je baza za promatranje aktualni državni proračun za 2020. godinu, kojeg je Vlada RH usvojila na svojoj 187. sjednici, održanoj 31. listopada 2019. godine, a Hrvatski sabor izglasao 14. studenog 2019. godine. Riječ je, dakle, o financijskom planu za primjenu u izbornoj godini 2020. – koji je u primjeni izdržao jedva tri puna mjeseca, da bi se sad našao pred nizom promjena za koje je ministar financija Marić najavio da bi se mogle izvoditi kroz uzastopne proračunske preraspodjele. To je bitno budući da se tu radi o alatu koji, za razliku od proračunskog rebalansa, ne ide na raspravu u Hrvatski sabor, a u pravilu se do sada i nije javno objavljivao. Aktualnim izborom preraspodjela kao alata za proračunsko suočavanje s nadolazećom epidemiološkom te ekonomskom krizom, Republika Hrvatska se u 2020. godini postavila bitno drugačije nego krizne 2009. godine – koja je vidjela tri uzastopna rebalansa, koja je Sabor izglasao 3. travnja (NN 44/09), 17. srpnja (NN 86/09) i 31. srpnja 2009. godine (NN 95/09). Nažalost, riječ je tu o još jednoj slučaju gdje posljednjih tjedana Vlada RH pod krinkom neuobičajenih okolnosti borbe protiv epidemije praktično izbjegava puno učestvovanje Hrvatskog sabora u obavljanju redovite državne vlasti. No, pogledajmo sad i sadržaj prošlotjednih proračunskih zahvata izvedenih na obrambenom proračunu RH.

U spomenutoj preraspodjeli od 9. travnja 2020. godine, Ministarstvo obrane RH je po veličini izgubljenog iznosa na prvom mjestu od svih 20 resora hrvatske države. Kako smo već pisali, tu je odrezano 346.400.000 kuna, odnosno 6,49 posto novaca prethodno planiranih za obranu. Time je obrambeni proračun RH od prvotno planiranih 5.339.629.262 kuna (za što smo još lani spominjali da predstavlja iznimno optimističnu, predizbornu i teško dohvativu razinu) spušten na 4.993.229.262 kuna za 2020. godinu – što je, načelno gledano, vrlo blizu razine koju se krajem 2018. optimistično planiralo za 2019. godinu (5.075.302.937 kuna). No, kako spomenuti planovi ni tijekom prošle godine nisu bili ispunjeni, Vlada RH ih je u rebalansu krajem listopada ozbiljno smanjila (na 4.815.302.937 kuna). Upravo te razine – iz rebalansa za 2019. i slično kalibriranog plana za 2018. – vjerojatno predstavljaju stepenicu za kojom će MORH posegnuti u prvim idućim rundama već najavljenih proračunskih rezova, da bi se onda otvorili i ponori klizanja obrambenog proračuna prema jadnim razinama iz izvršenja državnog proračuna 2018. te katastrofičnom stanju kakvo je sektor obrane iskusio 2016. godine.

Zahvati po dijelovima

Gledajući dva glavna dijela hrvatskog obrambenog proračuna u aktualnoj preraspodjeli – (1) segment „Obrana“ smanjen je od 5.183.923.762 na 4.865.395.973 kuna (za 318.527.789 kuna ili 6,14 posto), a (2) segment „Javna sigurnost“ je smanjen od planiranih 155.705.500 na 127.833.289 kuna (za 27.872.211 kuna ili 17,9 posto).

1. Obrana

Unutar proračunskog segmenta „Obrana“ jasno se vidi uzorak promjena izvedenih aktualnom preraspodjelom. Od ukupno 6 velikih sastavnih dijelova rezovi su postotno koncentrirani u njih dva – (1) „Komunikacijsko-informacijski sustavi i potpora“ je izgubio 21,92 posto (63,2 milijuna HRK), a (2) „Obuka i logistička potpora OS“ je ostala bez 17,54 posto (oko 86,94 milijuna HRK). Zatim su tu dva dijela u kojima su rezovi postotno umjereni – (3) „Opremanje, modernizacija i izgradnja“ koja gubi 8,92 posto sredstava (oko 112 milijuna HRK), te (4) „Međunarodna suradnja“ sa smanjenjem od 6,72 posto (minus od oko 4,77 milijuna HRK). Konačno, dva su dijela postotno manje mijenjana – (5) „Mirovne misije“ s padom od 3,46 posto (6 milijuna HRK manje), te (6) „Upravljanje i potpora osoblju“ s planiranim smanjenjem od 1,63 posto (oko 45,6 milijuna HRK).

Napomenimo kako je unutar odjeljka „Komunikacijsko-informacijski sustavi i potpora“ glavnina ušteda ostvarena na stavkama „Opremanje i modernizacija KIS (A545054)“ (smanjenje od 41,43 posto, 37,2 milijuna kuna), „Razvoj cyber sposobnosti (Mrežni računalni sustavi) (K545056)“ (smanjenje od 30,92 posto, 12 milijuna kuna) i „Održavanje KIS (A545055)“ (smanjenje od 18,58 posto ili 8 milijuna kuna). Unutar odjeljka „Obuka i logistička potpora OS“ glavnina ušteda sadržana je u usporavanju održavanja – stavka „Održavanje materijalnih sredstava i sustava (A545061)” izgubila je 55,5 milijuna (18,25 posto), a stavka „Održavanje građevina i infrastrukture (A545062)“ oko 10,44 milijuna kuna (14,44 posto) – dok je sa stavke „Obuka i vježbe (A545060)“ skinut još 21 milijun kuna (17,62 posto).

Unutar odjeljka „Opremanje, modernizacija i izgradnja“ – glavnina ušteda koncentrirana je u stavkama „Opskrba materijalnim sredstvima (A545049)“ (smanjenje od oko 57,9 milijuna ili 12,42 posto), „Izgradnja, rekonstrukcija i adaptacija objekata i infrastrukture (A545076)“ (smanjenje od oko 32,1 milijuna kuna ili 17,48 posto), kao i na proračunski istaknutim strateškim projektima „Obalni ophodni brod (K545044)“ (smanjenje od 13 milijuna HRK ili 17,02 posto), te „NATO integrirani sustav PZO (K545046)“ (smanjenje od 9 milijuna ili 25,85 posto). No, unutar gotovo nedirnutog odjeljka „Međunarodna suradnja“ glavninom je oduzeto iz stavke „Bilateralna i multilateralna suradnja (A545063)“ – 3 milijuna HRK ili 20,05 posto – dok je ukupno oko četiri puta veća stavka „Aktivnosti u okviru NATO i EU (A545064)“ ostala kraća za oko 1,77 milijuna kuna (3,16 posto).

Konačno, između postotno najmanje diranih dijelova obrambenog proračuna, u odjeljku „Mirovne misije“ smanjena je samo stavka „NATO operacije (A545066)“, koja sačinjava preko 95 posto ovog odjeljka – i to za 6 milijuna kuna ili 3,63 posto. U odjeljku „Upravljanje i potpora osoblju“ – koji je postotno najmanje diran, iako se zbog njegove većine tu i mali postoci prevode u velike apsolutne brojke – glavnina ušteda izvedena je na „mamutskoj“ stavci „Troškovi osoblja i personalna potpora (A545052)“, gdje je oduzeto 1,62 posto sredstava (oko 45,1 milijuna kuna), dok je radikalno manja stavka „Pribavljanje osoblja i izobrazba (A545053)“ ostala gotovo nepromijenjena rezom od 2,42 posto (što ondje iznosi 500 tisuća kuna).

2. Javna sigurnost

Od ukupno pet proračunskih stavki koje strukturno sačinjavaju proračunski segment „Javna sigurnost“ aktualnom proračunskom preraspodjelom su mijenjana samo dva. Kao prvo, smanjena je stavka „Protupožarna zaštita (A545035)“ za oko 27,04 milijuna kuna ili 24,13 posto – što neće biti problem budući se ona time tek vratila u rang iznosa koje se za tu namjenu izdvajalo 2018. i 2019. godine. Osim toga, za oko 836 tisuća kuna (3,26 posto) je smanjena i stavka „Obalna straža (A545039)“, čija će ciklična priroda taj neveliki rez ionako kompenzirati još nekoliko mjeseci – do kada će vjerojatno obrambeni proračun podnijeti još podosta rezova koji će biti i bitno bolniji.

Za kraj…

Spomenimo još i da je sve ove prve ovogodišnje rezove u obrambeni proračun za glavnu informativnu emisiju televizijske stanice NOVA TV, večernji Dnevnik, u petak 10. travnja kratko komentirao i Ante Modrić, pomoćnik ministra obrane zadužen za proračun i financije. Od njega se tom prilikom o postupanju Ministarstva obrane RH moglo čuti: „Određene projekte, koji u ovom trenutku nisu primarni… ne za funkcioniranje Oružanih snaga… smo prolongirali. Znači, riječ je prvenstveno o opremanju i razvoju komunikacijsko-informacijskih sustava, određenim projektima izgradnje“. Pri tome, neki programi opremanja dobili su poseban tretman, a prema Modriću to su po granama, za HKoV prvenstveno – „DUOS, odnosno opremanje i integracija oružnog sustava na Patriu. Za Hrvatsku ratnu mornaricu… znači, riječ je o izgradnji Obalnog ophodnog broda i remonta topovnjača. A, za zrakoplovstvo – to je nastavak opremanja helikopterima Black Hawk“.

Naravno, treba napomenuti kako se kod opremanja borbenih vozila Patria oružnim stanicama od 30 mm zapravo radi o jednom projektu koji masivno kasni, dok su preostala dva spomenuta posla još itekako u svojim početnim fazama. Kako je ugovor koji omogućuje početak gradnje daljnjih obalnih brodova za Obalnu stražu potpisan prije nepuna dva mjeseca, zanimljivo je da se on ipak našao pred ozbiljnim smanjenjem u prvome krugu smanjenja. Kako smo već istaknuli, ovaj projekt kod domaćeg brodograditelja – čije očuvanje ujedno pomaže i hrvatskoj obrambenoj industriji – podnio je tu rez od 13 milijuna HRK ili 17,02 posto sredstava, a ionako tek treba vidjeti kako će ići gradnja najavljenih brodova, pa onda i njihova prijemna ispitivanja te primanje u službu. Ponešto je izvjesniji američki „helikopterski“ paket kojeg je MORH zakoturao krajem lanjske godine, dok će se provedba tog posla i isporuka robe u Hrvatsku otegnuti kroz niz predstojećih godina. Tu treba spomenuti i sa sadašnjeg „kriznog“ gledišta posebno bizarnu okolnost – da je to sve u Sjedinjene Američke Države već plaćeno avansno (unaprijed). No, kako se sam projekt nabavke helikoptera Black Hawk te njima prateće opreme i usluga nije našlo za shodno u obrambenom proračunu RH izdvojiti u zaseban strateški projekt, tek se naslućuje kako bi većina novaca za tu svrhu mogla biti sadržana u aktualnom preraspodjelom nedirnutoj stavci „Opremanje materijalno tehničkim sredstvima (A545042)“.

Ako ste čitali vijesti (barem one međunarodne), mogli ste pročitati kako su Amerikanci jučer prijavili dodatnih 6.2 milijuna nezaposlenih, što znači da je u protekla tri tjedna u Americi bez posla ostalo oko 17 milijuna ljudi. Perspektive radi, riječ je o oko 10 posto ukupnog broja zaposlenih i postavlja se pitanje kako to da je kod njih toliko eksplozivni rast nezaposlenih, a kod nas toliko manji? Radne snage kod nas (ovisno tko i kako broji) moglo bi biti između 1.5 i 1.7 milijuna (malo su nejasni kriteriji kako se broje zaposleni jer neke samostalne djelatnosti i OPG-ovi nisu uvijek dio statistike), ali recimo da je to oko 1.7 milijuna, što je taman 1 posto američke radne snage. Analogno tome, i kada bi pratili trendove, mi bi morali prijaviti oko 170.000 nezaposlenih, a danas smo bliže 17.000 (što se lijepo vidi na Index.hr), što je dakle 1/10 onoga što se desilo u Americi.

Dio odgovora sigurno možemo pronaći u Vladinim mjerama, jer trgovačka društva pokušavaju sagledati koliko je ova situacija trajna, odnosno koje će ukupne efekte imati na njihovo poslovanje. Drugi, neusporedivo veći faktor (barem kako ja to vidim) su naši zakoni o radu koji, između ostalog, predviđaju otkazne rokove koji su vrlo raskošni u odnosu na one američke. Ako malo prevrtite film unazad, onda ćete znati da je posljednji dan škole bio 13. ožujka, dok je karantena (ili „lockdown“ ili kako god želimo nazvati ovu situaciju) stupila na snagu 23. ožujka. Ako pretpostavimo da je tipični otkazni rok mjesec dana, za očekivati je kako će oni koji su dobili otkaz od 13. ožujka nadalje na HZZ početi dopirati tek sljedeći tjedan i tada ćemo početi dobivati pravu sliku nezaposlenosti.

Nema nikakve sumnje kako će ogromni broj ljudi završiti ili je već završio na HZZ-u, a kako nas je korona ulovila taman u uzlaznom ciklusu sezonskog zapošljavanja, za očekivati je kako ti sezonci neće moći pronaći posao niti na našem moru, ali zbog općih zabrana međugraničnog kretanja neće moći pronaći posao niti u inozemstvu (a o nedostatku sezonskih radnika u poljoprivredi i efektu na dostupnost i rastu cijena pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tjednima koji dolaze sam pisao već ranije). Ti sezonci su ljudi kojima je posao elementarna egzistencija i situacija tu nažalost nije dobra. Svakako treba spomenuti i famoznih tridesetak posto sive ekonomije – siva ekonomija nisu samo ugostitelji koji rade na crno ili kriminalci, nego i cijele društvene skupine (primjerice blokirani), koji nemaju alternative nego raditi na crno. U okolnostima zabranjenog kretanja, zaustavljanja opće ekonomije ili obustave svih investicija (razmišljajte o sitnoj građevini po obali, raznim kućnim radovima po kontinentu ili ispomoći „na crno“ u raznim obrtima i trgovačkim društvima) – ti ljudi su ostali bez ikakvih, pa makar i nelegalnih prihoda i dodatno će skliznuti prema siromaštvu. Mislim da kolektivno podcjenjujemo efekte ekonomske krize u koju smo uletjeli punom brzinom. Do sada se u ekonomske krize (i depresije) ulazilo polako i toliko nježno da nismo dugo vremena shvaćali što se desilo, ovo sada je sasvim druga situacija.

Pravo je pitanje, a mnogi diskutiraju o tome, u kojem času se možemo početi približavati bilo čemu što liči na naše živote prije gore spomenutog petka, 13. ožujka? Ako pogledate ovaj dokument (PDF) od „Boston Consulting Group“, i ako promatramo nama susjedne zemlje ili zemlje u kojima je rasprostranjenost virusa donekle slična našoj situaciji, mislim da nema dvojbe kako neće biti moguće krenuti s olakšavanjem mjera kretanja prije drugog tjedna lipnja. To također znači da još nismo stigli niti do polovice krize i pitanje je kako će izgledati život za dva mjeseca? Predsjednica ECB-a Lagarde prošli je tjedan rekla kako svaki mjesec lockdowna znači 2-3 posto BDP-a manje, a tu brojku u našim specifičnim okolnostima treba vjerojatno pomnožiti s nekim faktorom, a sve skupa treba dodatno pomnožiti da bi saznali kolika će biti proračunska rupa. Da se vratimo na olakšavanja mjera izolacije, slušati ćemo puno o primjerima Austrije, Danske ili Češke gdje su u olakšavanje mjera odlučili krenuti ranije, ali treba biti jako oprezan da se ne desi ono što se desilo Singapuru koji, iako se to tako činilo, nije uspio riješit pitanje širenja epidemije. Situacija je kod nas vrlo slična i većina zaraženih se mogla popratiti do nekog konkretnog „uvoznika“ virusa, no posljednjih nekoliko dana i proboj virusa u staračke domove i bolničke prostore ne daje baš puno razloga za zadovoljstvo.

Singapurska situacija je zanimljiva i zato jer naši vlastodršci u pokušaju instalacije sustava masovnog nadzora navode upravo primjer Singapura kao dobrog primjera gdje je aplikacija za praćenje navodno uspješno pomogla širenju epidemije. Eh, nove činjenice su upravo stigle i ne zvuče tako dobro. Južnokorejski primjer također pokazuje znakove „umora“ i vrijedi ponoviti još jednom kako nema čak niti naznake kako ovakve aplikacije imalo pomažu u rješavanju problema, a istovremeno na najspektakularniji način narušavaju pravo na privatnost i slobodu od nadzora. Ne bih sada htio biti sitničav, ali odjednom imamo jedan cijeli niz novih aplikacija i rješenja (recimo onaj od Stožera civilne zaštite za izdavanje propusnica), pa me zanima, a sve u duhu GDPR-a, tko je točno voditelj zbirke, koje sve točno privole dajete kada upisujete podatke i tko će tome imati pristupa, zašto i koliko dugo. Jasno je meni da je riječ o percipiranom javnom dobru (premda, ako 1/6 populacije ima propusnice, postavlja se pitanje koji je smisao njihovog postojanja), no svejedno postoje neki zakonski okviri iz kojeg ne bi smjeli iskakati – baš kao i onaj da odluke i opseg odluka koje donosi nacionalni stožer nisu unutar zakona. Kako li je samo to promaklo silnim pravnicima pozapošljavanima po državi i javnom sektoru?

Vrijedi, naravno, spomenuti i kriterije transparentnosti. Naime, u ovome času suspendirano je puno toga i hitnosti radi, radi se cijeli niz raznoraznih nabavki kojekakve opreme i materijala koji su nužni u borbi protiv ove pošasti. Svejedno (a u biti upravo zato), potrebno je da država, javni sektor, a osobito ovi lokalci (od Bandića na dalje), sve troškove vezane za ovu katastrofu isporučuju javnosti u realnom vremenu. Nema isprike niti izgovora da se to ne radi. Možemo početi sa samom web stranicom koronavirus.hr, a za koju ne znamo tko njome točno upravlja (znam da zvuči nebitno i sitničavo ali…), pa do toga da nisu u stanju mjesec dana kasnije dijeliti podatke u strojno obradivom formatu (ja mislim da je to namjerno, jer oni sami moraju imate te podatke ali ih ne žele dijeliti). A tu su onda i sve ostale informacije koje bi mogle biti zanimljive, od primjerice pitanja testiranja (zašto se testira koliko se testira, naša taktika se čini drugačijom od mnogih). Koji su razlozi za to, da li je problem u materijalima (reagensima, nisam stručnjak pa ne znam) ili ima neki drugi razlog, od koga ih nabavljamo i po kojim cijenama? A onda se možemo prebaciti i na mjere subvencija gdje sam prisiljen složiti se sa sindikatima i reći da bi trebalo javno napisati koje trgovačko društvo/obrt su dobili koliko novca i za koji broj zaposlenih (a ima logike i zahtjev da se društvima koja su zatražila dobit zabrani isplata dobiti u sljedećem razdoblju, na sličan način kako je to napravljeno bankama, uočite da je EU preporučila neisplatu dobiti dok su naši HNB i HANFA zabranili isplatu dobiti – osjećam neku parnicu i naknadu štete na vidiku). Transparentnost bi pomogla da vrlo brzo identificiramo zloupotrebu, ali bi i odvratile one koje razmišljaju o tome da pribjegnu nekom zamračivanju javnog novca. Nažalost, transparentnost i javni uvid u trošenje javnog novca nisu baš bog zna kako popularani u našim krajevima. Bit će zanimljivo pogledati da li se te uplate vide na web stranici Ministarstva financija (koju sam ja još davno osmislio, premda moja ideja i ova realizacija nemaju puno veze jedno s drugim, ali tako je to kada birokratski um čita upute).

Ono što mislim da će se dogoditi s ekonomskim mjerama naše Vlade (a nekako mi se čini da treba vrlo pažljivo čitati i razlikovati očekivane efekte mjera od stvarnog novca koji je upumpan u sustav) je to da smo puno toga napravili da mjere ekonomske pomoći koje bi po svim kriterijima morale biti jako brze to jednostavno nisu. Kreditiranje kroz HBOR, HAMAG i tko zna koje sve druge institucije (uključivo i banke) uključuje administrativne procese koje traju vremena, koje su podložne raznim provjerama i preispitivanjima i naravno odlukama. U okolini gdje će biti tisuće ili desetine tisuća takvih zahtjeva teško je očekivati propulzivnost administrativnog aparata pa će mjere, ako dođu i budu odobrene, za mnoge doći prekasno. Apsolutni pobjednik u kreiranju besmislenih servisa je naravno FINA (oni su i u normalnim vremenima sigurna oklada tako da nije trebalo daleko ili puno tražiti), oni su naime kreirali web stranicu na kojoj se možete prijaviti za neke gospodarske mjere. Oni nisu provedbeno tijelo, ne odlučuju ni o čemu, a s podacima koje prikupljaju iz samo njima znanih razloga ne naprave apsolutno ništa nego ih proslijede dalje banci ili gore navedenim institucijama. Zašto bi to netko napravio, a ne kontaktirao direktno svoju banku – apsolutno je nejasno. Vjerojatno su genijalci u FINI shvatili da i oni moraju_učiniti_nešto, pa makar bilo i besmisleno. Dojam je sve.

S druge strane, država nam se radikalno digitalizira i sada kada je kontakt sa strankama potencijalno pogibeljni zadatak – odjednom se sve može preko interneta ili emailom. Nadajmo se samo da ekipa dokumentira to što radi jer kasnije neće biti moguće raspetljati što se dogodilo jednom kada nešto negdje zastane.

* Ovaj članak napisao je Marko Rakar, savjetnik iz Zagreba. Objavio ga je 11. travnja 2020. godine na internetskom blogu „Mračni blog“ (https://mrak.org/) pod originalnim nazivom „Post korona-virusna budućnost, II dio“. Prenesen je s dozvolom autora, a njegov original dostupan je na internetskoj adresi: https://mrak.org/2020/04/11/post-korona-virusna-buducnost-ii-dio/

Na jučerašnjoj 223. sjednici Vlade RH kao peta točka dnevnoga reda raspravljen je dokument pod nazivom „Prijedlog odluke o preraspodjeli sredstava planiranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2020. godinu“. Riječ je tu o prvom od više proračunskih rezova, kojima Ministarstvo financija u praksi ostvaruje najavljene mjere protiv ekonomske krize izazvane epidemijom bolesti Covid-19. Budući da se još uvijek ne mijenja ukupne omjere proračuna, ovi su zahvati obavljeni u formi proračunske preraspodjele, a ne punog rebalansa (koji treba biti raspravljan pred Hrvatskim saborom), a iako je ministar financija Zdravko Marić jučer već najavio dodatne preraspodjele – ni rebalans vjerojatno nije daleko ako stanje ostane jednako loše ili se nadalje pogorša. Kako je jučer, 9. travnja 2020. godine, obrazložio ministar Marić, Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2020. propisano je:

„(…) da se sredstva za saniranje posljedica epidemije koronavirusom mogu osigurati… odnosno, odlukom Vlade, ako za to postoji mogućnost i sukladno potrebi, tijekom proračunske godine… mogu osigurati preraspodjelom bez ograničenja, odnosno, u iznosu većem od propisanog zakonom kojim se uređuje proračun. Predmetnom preraspodjelom osiguravaju se uštede, odnosno financijska sredstva za provedbu mjera Vlade Repulike Hrvatske, za pomoć gospodarstvu uslijed epidemije koronavirusa, u ukupnom iznosu od 2,1 milijardu kuna, i ne mijenja se ukupan iznos sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2020. godinu. Ovo je prva preraspodjela, a u idućim tjednima uslijedit će i nadolazeće. Očekujemo već za dva do tri tjedna i iduću“.

Dakle, riječ je tek o prvoj u nizu promjena, kojima Vlada RH misli u ritmu popularnog trajanja epidemioloških samoizolacija mijenjati krvnu sliku proračunskih resora, ali na način koji izbjegava uvlačenje Hrvatskog sabora u čitavu priču, jednako kao što je to napravljeno i po pitanju proglašenja „posebnih okolnosti“ u izmjenama Zakona o sustavu civilne zaštite, bez da se proglasilo Ustavom definirano stanje „velike prirodne nepogode“ koje sa sobom nosi i jaču kontrolnu ulogu Sabora nad izvršnom vlasti u doba krize. No, kako je to skupno opisao ministar Marić – evo za što se troši:

„(…) dakle, već spomenutih 2,1 milijardu kuna se raspodjeljuje na sljedeći način – gotovo 90 posto ovih sredstava, dakle, govorimo o uštedama koje su učinjene unutar proračunskih razdjela, a onda se preraspodjeljuju na pojedine proračunske korisnike… gotovo 90 posto sredstava, milijarda i 870 – za provedbu mjera očuvanja radnih mjesta kod poslodavaca kojima je zbog posebne okolnosti uvjetovane koronavirusom, narušena gospodarska aktivnost. 80 milijuna kuna za provedbu mjera Hrvatske banke za obnovu i razvitak, od čega 30 za programe povlaštenog kreditiranja po već postojećim programima, kao i novim, HBOR-a… te 50 milijuna za garantni fond, za osiguranje izvoza. 53,2 milijuna kuna za financiranje nabave dijagnostičke i zaštitne opreme, te dezinficijensa. 40 milijuna kuna za provedbu mjera za očuvanje radnih mjesta u pravnim osobama u sustavu športa. 34 milijuna kuna za provedbu mjere potpore samostalnim umjetnicima, samozaposlenima, i fizičkim i pravnim osobama u kulturnim i kreativnim industrijama, te osiguranja sredstava fizičkim i pravnim osobama u području kulture, za produženo razdoblje pripremnih aktivnosti za odobrene projekte u kulturi. 25 milijuna kuna za mjere potpore za programe financiranja obrtnih sredstava, i poboljšanja likvidnosti ugroženih gospodarstvenika u turizmu. 20 milijuna kuna za provedbu mjera pomoći sektoru poljoprivrede, zbog ograničenja prometa i povećanja manipulativnih troškova. 16,2 milijuna kuna za nabavu zaštitne opreme, najam viličara i eko-WC-a, te deratizaciju, sukladno zahtjevima nacionalnog Stožera civilne zaštite u situaciji epidemije koronavirusom. Preostali iznos – za neke ostale mjere“.

Ako pogledamo dokument kojeg se tako obrazlagalo, vidimo da su promjene zaista sveobuhvatne. Od ukupno 20 resora Vlade RH, samo je kvota Ministarstva rada i mirovinskoga sustava rasla za 1,83 milijarde HRK (oko 3,61 posto). Uz to, nisu se mijenjala sredstva predviđena za resore samog Ministarstva financija, Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva zdravstva. Još su tri ministarstva dobila ponešto dodatnih novaca za navedene „mjere“, kojima su tek umanjilo načelan pad u svojim resorima (Ministarstvo kulture s padom od 0,91 posto, Ministarstvo unutarnjih poslova s padom od 2,19 posto, i Ministarstvo turizma s padom od 3,98 posto). Preostalih 13 resora su u padu bez kompenzacija.

Postoci promjena po resorima Vlade RH u prvoj proračunskoj preraspodjeli 2020. godine

Gubitnici predvođeni resorom obrane

MUP RH gubi manje od prosjeka ove proračunske preraspodjele

Dok prosječno smanjenje na razini svih pojedinih resora iznosi 2,84 posto – taj teret nije ravnomjerno raspodjeljen, budući da su u 13 resora promjene manjeg opsega od ovog prosjeka, a u njih 7 većeg opsega. Tih sedam bitnijih gubitnika prema postotku ušteda predvode relativno malo Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU s 11,7 posto pada, te mikro-ministarstvo državne imovine s 11,44 posto pada, no to su ukupno gledano manji iznosi ušteda (152,9 i 8,2 milijuna kuna). Jednako su tako manje i uštede u kvotama četvrtog, petog i šestog resora po postotku reza u njihovu kvotu – Ministarstva hrvatskih branitelja (5,39 posto, odnosno 77,2 milijuna HRK), Ministarstva vanjskih i europskih poslova (4,86 posto ili oko 46,1 miliun kuna) i Ministarstva turizma (3,98 posto ili oko 10,3 milijuna HRK). Svi ti resori zajedno nisu uštedjeli koliko 7. po redu rezova – Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture s oko 305 milijuna smanjenja (3,4 posto dosadašnje kvote). No, ni njihovo odricanje opet ne dostiže Ministarstvo obrane, resor Vlade RH koji je ukupno prema postotku reza u svojoj kvoti treći, ali od svih prvi po iznosu novaca koje gubi.

Plan obrambenih izdvajanja smanjen je za 346,4 milijuna kuna ili 6,49 posto kvote, koja se od prvotno za 2020. planiranih 5,34 milijardi privremeno zaustavila na 4,99 milijardi kuna. Za razliku od toga, Ministarstvo unutarnjih poslova – kao 8. na listi gubitnika s 2,19 posto smanjenja – ostalo je bez 129,5 milijuna kuna, te stalo na resornom proračunu od ukupno 5.775.937.495 kuna za 2020. godinu ili oko 783 milijuna više od zadnjih godina politički i propagandno isticanog MORH-a. Time se ponovno pokazalo da obrambena kvota u državnom proračunu najteže raste, ali zato najlakše pada.

Spremnost na uštede i prije izrade analiza već danima ukazuje na streloviti pad

Dok tek treba promotriti konkretan raspored i utjecaj ovog velikog smanjenja obrambenog proračuna na samom početku 2020. godine, zanimljivo je napomenuti kako se tu radi tek o prvom u nizu predstojećih i najavljenih proračunskih rezova – rezu koji je ujedno izveden i prije no što su izrađene sve one analize aktivnosti i planovi ušteda, koje se naložilo 30. ožujka, da budu dovršene do Uskrsnog ponedjeljka 13. ožujka ove godine. Dakle vjerojatno je riječ tek o mjerama zasnovanima na općenitoj početnoj spremnosti ministra Damira Krstičevića da smanji svoj resor, kako je on i istaknuo pred sjednicu Vlade RH 2. travnja – o čemu smo već pisali na portalu Obris.org.

Za kraj, istaknimo ipak da najavljenom proračunskom preraspodjelom resor obrane od optimistično i predizborno (pa samim time i neralno) planiranih 5.339.629.262 kuna za 2020. godinu pad započinje na razini od 4.993.229.262 kuna. To je i dalje oko 178 milijuna kuna (3,69 posto) više od zadnjih planova za 2019. godinu – za koju još neko vrijeme nećemo znati kako je i stvarno završila – ali čak i 640,7 milijuna (14,7 posto) više od konačnog iznosa obrambenog proračuna u financijski katastrofalnoj 2018. godini. Kad pogledamo te brojeve i prisjetimo se da su za aktualnog neuspješnog ministra i oni iz 2018. još uvijek bili dobar povod hvale i činjenicama suprotnih tvrdnji o rastu obrambenih financija – nije teško zaključiti kako u općem nedostatku suvislih projekata samo nebo zna koje su zapravo doljnje granice proračunske kvote MORH-a. No, budući da pravi rezovi tek slijede – vjerojatno ćemo vidjeti i to…

Nakon jučerašnje pomalo šokantne spoznaje kako je ministar obrane prvi prigrlio buduću državnu racionalizaciju troškova, odričući se „do daljnjeg“ ionako sporog postupka nabave borbenih aviona, postavlja se pitanje gdje i kako Ministarstvo obrane Republike Hrvatske te njene Oružane snage mogu još uštedjeti. Ministar Krstičević jučer je rekao kako u njegovom resoru „ima puno prostora za uštede“, i kako će se sve što „nije ključno niti bitno – odgoditi“. No, što to nije bitno – vidjet će se nakon analize.

Početkom ovoga tjedna, točnije u ponedjeljak, 30. ožujka, ministar Damir Krstičević donio je dokument pod nazivom „Smjernice za rad Ministarstva obrane i Hrvatske vojske“, kojim je definirao početne okvire odnosa obrambenog sektora s narastajućom ekonomskoj krizom. U njemu ministar obrane navodno traži od svake ustrojstvene jedinice Ministarstva obrane i OS RH da analiziraju svoje planove i aktivnosti, te da predlože mjere racionalizacije i štednje. Među ostalim, traže se prijedlozi ušteda: (1) na aktivnostima iz Plana nabave za 2020., i to na onima za koje nije stvorena obveza, odnosno donesena odluka o odabiru ili sklopljen okvirni sporazum/ugovor, (2) na aktivnostima Plana prijma u OS RH u ovoj godini (uključujući i plan promjene kategorija postojećih DVO), Plana izdvajanja osoblja i Plana promaknuća DVO, (3) na aktivnostima iz Plana međunarodne vojne suradnje, s naglaskom na maksimalnoj racionalizaciji troškova službenih putovanja u inozemstvo, te (4) u planovima vježbi i obuka u 2020. godini.

Racionalizacija će utjecati i na sklapanje ugovora o djelu, koji bi se od sada nadalje trebali koristiti samo u iznimno opravdanim situacijama, i ne za redovite poslove iz djelokruga rada. Državni službenici i namještenici ubuduće će umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada moći koristiti slobodne dane, u skladu s ostvarenim satima prekovremenog rada te u skladu s Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike. Racionalizacija u MORH-u i OS RH obuhvaća i korištenje službenih automobila, te troškove reprezentacije. Prehrana se za sada neće dirati, osim što se zapovjednici, odnosno čelnici ustrojstvenih jedinica, zadužuju za točnu i pravovremenu prijavu brojnog stanja kako bi se u odgovarajućoj mjeri osigurali i organizirali obroci, dok su nositelji provedbe ugovora o prehrani dužni u suradnji s nadležnim ustrojstvenim jedinicama provesti analize provedbe ugovora i utvrditi prijedlog ušteda. Analizu i prijedlog ušteda moraju napraviti i nositelji provedbe ugovora o posebnom linijskom prijevozu, koje će se prilagoditi i eventualno izmijeniti u skladu s potrebama OS RH, ali i s traženim rezanjem troškova.

Ove godine se neće obilježavati ni obljetnice i druge svečanosti u OS RH, već će takva protokolarna događanja biti zamijenjena pružanjem pomoći lokalnoj zajednici te institucijama civilnog društva u provedbi humanitarnih projekata i projekata od općeg interesa.

Sve ove analize i prijedlozi mjera ušteda moraju biti završeni do ponedjeljka, 13. travnja, koji je inače neradni, uskrsni ponedjeljak.

Sve donedavno, do prije dva tjedna otprilike, sve je bilo normalno. A onda se brzo urušio svijet normalnosti i ušli smo – neočekivano i brzo – u izvanrednost. Jedna za drugom suspendirane su norme ponašanja i djelovanja na koje smo navikli kao na nešto prirodno. Pokazalo se da bi nam se moglo dogoditi da brzo srušimo ili barem značajno oštetimo svijet prava i slobode, koji je dugo i teško građen. Do danas smo se već značajno izmijenili. Prihvatili smo ono što je donedavno bilo nezamislivo, a napustili ono za što smo mislili da je neupitno – a pred nama su daljnje restrikcije: zabrane, preporuke, kazne… Kao da smo u nekom stanju međuvladavine, između starog svijeta koji više nije moguć i novog za kojeg ne znamo kakav će biti.

Ako se kriza nastavi, najgori scenarij bio bi onaj u kojem bi puknuo postojeći međunarodni poredak ili u kojem bi se neka od država – posebno ako bi to bila neka od važnih i velikih, moćnih država – pokazala da se ne može nositi s pritiskom koji bi izazvali nesigurnost, strah i anarhija. Zasad sve zemlje odolijevaju takvom scenariju, što je dobro za ukupnu europsku sigurnost. Nestabilnost ili kolaps neke od zemalja Europske unije, kao i neke od političke i etnički složenih zemalja na rubu EU-e, značajno bi pogoršao sigurnosnu situaciju u Europi. S druge strane, Europska unija je zasad razočarala. Uz iznimku Zapadnog Balkana i post-sovjetskog prostora, ona ima hegemonijsku poziciju na našem kontinentu, pa se od nje očekuje da se ponaša kao unipolarni hegemon. Hrvatska, koja predsjedava Vijećem EU-e bi trebala imati upravo takvu ambiciju – da vodi Uniju koja jasno zna što hoće i što neće, i kako će ostvariti to što hoće. Međutim, to se ne događa.

Upravo suprotno, događa se da Unija igra sekundarnu ulogu u odnosu na svoje države-članice. Također, događa se da ne pokazuje nikakvu solidarnost sa zemljama-kandidatima, koje se, poput Srbije, okreću Kini. Srbija se u jednoj od prethodnih situacija izvanrednog stanja (za vrijeme bombardiranja, 1999. godine) odlučila zatražiti pridruživanju savezu Rusije i Bjelorusije. Sad je njen predsjednik izjavio da je Kina jedina koja može pomoći, pritom grubo – ali ne i sasvim netočno – rekavši da je solidarnost Europske unije tek iluzija. Unutar same Unije brzo se urušavaju glavna postignuća višedesetljetnog procesa integriranja: ne samo da se ponovno uvode granice i striktni granični prijelazi, nego se zaustavlja promet, suspendiraju se letovi, provode različite politike kojima se odgovara na krizu.

Od ključne je važnosti za stabilnost međunarodnog poretka u Europi da kriza u kojoj se nalazimo ne dovede do raspada Europske unije. Do toga bi moglo doći ako se privremeno zatvaranje granica između zemalja-članica pretvori u trajno novo stanje, kao i ako vrijednosti na kojima se temelji Europska unija – a to su vrijednosti slobode, sigurnosti i mira – budu dovedene u pitanje. To bi bio ishod po mjeri mnogih protivnika europskog projekta, unutar same EU i izvan nje. Posljedice bi mogle biti katastrofalne, prije svega za zemlje koje se nalaze na europskoj periferiji: na Zapadnom Balkanu i u post-sovjetskom prostoru. Raspad EU-e u ovim okolnostima doveo bi do „kratkog momenta anarhije“, koju bi posebno bolno osjetili rubni dijelovi Europe. To se, uostalom, dogodilo i zadnji put kad se raspao europski poredak: 1989. Kraj Hladnog rata došao je skoro jednako tako naglo i za mnoge neočekivano kao i ovaj sadašnji izazov. On je omogućio integriranje Europe u njenom jezgru, ali i dezintegriranje, koje je bilo uvertira u rat, na njenim rubnim dijelovima. Veliki se već nekako snađu, čak i u najvećoj krizi. Mali stradavaju – posebno ako precijene vlastitu moć i ako imaju prevelike ambicije za realnosti u kojima se nalaze.

Izvanredna stanja su uvijek neočekivana. Kao što kaže popularna rečenica iz slavne serije Monthy Pyton: „nitko ne očekuje španjolsku inkviziciju!“. Naglost i brzina s kojom se pojavila pandemija virusa corona, a s njom i vrlo ozbiljan test za svaku državu zapadnog svijeta. Neke su se od njih pokazale spremnijima od drugih – i to ne ovisi nužno ni o veličini ni o ekonomskoj i političkoj snazi zemlje. Hrvatska zasad pazi da ne pretjera u suspenziji normalnost, premda se veći dio javnosti već pomirio s gubitkom mnogih sloboda kako bi povećao sigurnost.

Ta dilema – je li važnija sloboda ili sigurnost, i je li moguće pomiriti te dvije vrijednosti – vječno je pitanje stručne političke analize, odnosno politologije, akademske discipline kojoj sam posvetio svoj profesionalni život. Političari, birači, analitičari dijele se na one koji smatraju da je opstanak, odnosno sigurnost, najveća društvena i individualistička vrijednost, te da je prvi cilj države – osigurati svoj opstanak i sigurnost ljudi koji u njoj žive, a primarno, onih koji su njeni državljani. Bez sigurnosti i opstanka nema slobode, pa je sloboda moguća samo kad zadovoljimo ovaj prvi cilj. Pritom, poučeni iskustvima dosadašnjih ratova, bilo osvajačkih ili unutar-državnih, zagovornici ovog pogleda, „realisti“ i „konzervativci“, drže da se čak i moćne države lako mogu raspasti ili da mogu propasti pred ozbiljnom, a posebno neočekivanom, prijetnjom. Nijedna država nije potpuno sigurna ako je prijetnja velika. Dvije supersile iz doba Hladnog rata: SSSR i SAD, doživjele su tako velike udarce na vlastitu sigurnost da se jedna raspala a druga bila izložena terorističkom napadu usred New Yorka 2001. Ako one nisu dovoljno moćne i dovoljno sigurne da zaštite sve svoje građane i svoj poredak, što onda mogu očekivati male zemlje? One se stalno plaše za vlastitu sigurnost – uglavnom s razlogom. Jedna od definicija „malih država“ kaže da su to one države koje se uvijek boje za svoj opstanak. Broj stanovnika jest važan ali nije pritom jedini faktor. Jedna Poljska, iako ima 38 milijuna stanovnika, lavira između statusa velike i male države, upravo zbog tog straha – što stvarnog a što stalno fabriciranog – od svojih moćnijih susjeda: Njemačke i Rusije. Male zemlje stalno pokušavaju povećati svoju suverenost, ulazeći često u zamku suverenizma.

Velike države povećavaju svoju moć uglavnom jačajući svoje obrambene i sigurnosne kapacitete – i ne obazirući se na „međunarodnu zajednicu“ ili međunarodne organizacije. To je politika koju u SAD-u vidimo pod sloganom „Amerika na prvom mjestu!“. Ako su doista velike, mogu odlučiti koji problem mogu ignorirati a u koji se mogu i žele uplesti. Ali, to mogu samo do neke granice. U slučaju pandemije virusom korona, od velikih se očekuje da nađu rješenje. Ako to ne uspiju, dovest će u pitanje svoj status u međunarodnoj zajednici. Od SAD-a i Kine se danas očekuje da potvrde svoj status time što će biti snabdjevači sigurnosti („security providers“) za sve.

Male zemlje, iako stalno inzistiraju na povećanju sigurnosti, rijetko kad mogu taj cilj postići same. One su često suverenističke, ali se potom lako nađu u situaciji da višak suvereniteta za njih zapravo znači – manjak sigurnosti. I obrnuto: što više suverenosti prepuste drugima, to su više zaštićene. Male zemlje mogu biti prilično veliki proizvođači kriza i nesigurnosti, ali teško da mogu same riješiti probleme koji su globalni. To mogu samo udruživanjem s ostalima: u okviru dobrovoljnih saveza ili kroz odnose sponzorstva i klijentelizma koje grade s nekom moćnom zemljom-zaštitnicom. Male zemlje mogu biti efikasnije i bolje se nositi s posljedicama krize od nekih velikih a neorganiziranih, slabih ili propalih država. Njihova suverenost nije potpuno nevažna: one imaju svoje mjesto i u njima država (kao institucionalni okvir i akter) također ima značajnu ulogu. Ali, kad nastupi doba velike, globalne krize, udruživanje s drugima i zagovaranje snažnije globalne akcije je u njihovom interesu – više nego u interesu velikih i moćnih.

Pandemija virusom korone je globalni izazov koji dovodi u pitanje sigurnost čitavog niza zemalja. Ako se nastavi bez brzog rješenja, moglo bi se dogoditi (iako se ne mora dogoditi: u povijesti ništa nije unaprijed predodređeno), da stvori posljedice usporedive s prethodnim globalnim izazovima, kao što su bili svjetski ratovi, duboki potresi u strukturi međunarodnog poretka koji su nastupili s raspadom imperijalizma nakon dva svjetska rata i europskog socijalizma nakon Hladnog rata. Ne mislim pritom na broj žrtava – daleko bilo! – nego na političke posljedice koje bi se očitovale u radikalnoj transformaciji starog svijeta u jedan novi, neizvjesniji, vjerojatno daleko više militariziran i sekuritiziran svijet od onog u kojem smo živjeli u zadnja tri desetljeća, unatoč iskustvu koje imamo s ratom, terorizmom i financijskom krizom. Dodatan problem koji ne dopušta mnogo optimizma jest i taj što su ove prethodne krize bile izazvane djelatnošću koliko-toliko racionalnih aktera: država, ideološko-militarističkih skupina, klasnim interesima, dakle, djelovanjem ljudi.

S ovom krizom je donekle drukčije, jer je prijetnja donekle drukčija. Kad kažem „donekle“ mislim na to da prijetnja nije samo jedna, nego ih ima više. Jedno je prijetnja same bolesti. U tom smislu, „neprijatelj“ je nevidljiv i neuračunljiv, što stvara dodatan osjećaj nelagode i straha. Lakše se boriti protiv neprijatelja kojeg vidimo i znamo gdje je, nego protiv onoga za kojeg se uvijek može reći da je „posvuda“. Ne znamo kako ga savladati a posljedice, vjerujemo (a slika koju stvaramo o neprijatelju je uvijek subjektivna, možda i netočna, ali ne zbog toga manje relevantna), su velike, za mnoge ljude ali i ekonomije, društvene vrijednosti, za samu društvenost – potencijalno fatalne. Te posljedice ne dodiruju samo pojedince, zaražene i oboljele ljude, nego cijela društva. Strah koji se širi od nevidljivog protivnika već sad je duboko ušao u većinu ljudi, i proizvodi sasvim konkretne posljedice.

Jedna od njih je naše prihvaćanje ograničenja slobode: slobode okupljanja, slobode kretanja, donekle čak i slobode govora. Strah proizvodi pristanak na neslobodu – iako za većinu ljudi taj pristanak nije sasvim bezuvjetan i nije dan jednom zauvijek. Pa ipak, opasnost manipulacije strahom u postojećim okolnostima nevidljivog a moćnog „neprijatelja“ jest velika. Već dan nakon uvođenja izvanrednog stanja u Srbiji se pojavila ideja o suspendiranju društvenih mreža i o represivnim akcijama protiv onih koji kritiziraju vlast. U nizu zemalja su stariji građani – oni iznad 65 godina starosti – praktički isključeni iz javnosti, te im je ili preporučeno ili naređeno da ostanu u nekoj vrsti kućnog pritvora. Vrlo lako smo prihvatili tu mjeru kao nužnu, vjerujući u autoritet prije svega liječnika, koji tvrde da tako mora.

Dogodila se sekuritizacija zdravstvenog problema koji se naziva „virus corona“. Sekuritizacija je politički i društveni proces kojim se neki problem koji u normalnim okolnostima ne spada u sigurnosno pitanje pretvara u sigurnosni problem, s ciljem da se zbog tog problema suspendira normalnost i uvede izvanrednost. Sekuritizacija premješta neko pitanje iz sfere kojoj to pitanje u normalnim vremenima pripada, u sferu sigurnosti. Pritom traži suspendiranje pravila koja vrijede u „normalnom stanju“ kako bi se riješio problem, tvrdeći da je to moguće samo pod uvjetima izvanrednog stanja – u blažem ili grubljem, formalno proglašenom ili neproglašenom, kratkotrajnom, dugotrajnom ili čak trajnom obliku.

Tanka je granica između opravdane i neopravdane sekuritizacije. Svaka vlast je sklona zloupotrebi, a velika vlast – u uvjetima izvanrednosti – još i više. O zrelosti nekog društva, o njegovom demokratskom karakteru, ovisi hoće li prihvatiti samo nužna ograničenja slobode ili će popustiti i omogućiti da se prijeđe granica između opravdanog i zloupotrebe. To je test za svako društvo – čak i za dugotrajne i „konsolidirane“ demokracije – a posebno za male zemlje koje su u većem strahu za sigurnost, kao i za nove države koje možda još nisu do kraja uspostavile sve elemente efikasne državnosti.

Krize koje nas prisiljavaju da suspendiramo slobodu uvijek izgledaju kao poraz – ili čak i kraj – svijeta slobode. Liberalne politike, koje se temelje na zaključku da sigurnost bez slobode nije ni poželjna ni legitimna i da je sloboda ona najviša vrijednost za većinu ako ne već i za sve ljude na svijetu, doživljavaju ozbiljne udarce i izgledaju poraženima. Ratna situacija u zemljama Balkana u devedesetima, teroristički napadi na New York 2001., financijska kriza iz druge polovice 2000-ih, a sada i ova pandemija, sa svom mobilizacijom i sekuritizacijom do koje je već dovela – sve su to (bili) veliki izazovi za liberalne i veliki poticaji za neliberalne, antiliberalne i iliberalne sisteme. Zato danas i imamo autoritarne vođe koji su popularni ne samo u svojim zemljama nego i izvan njih, uključujući i u našem susjedstvu, pa vjerojatno i u Hrvatskoj: od ruskog Putina, turskog Erdogana, kineskog Xi Jinpinga do samog Trumpa, koji je otvoreni i oštar kritičar Europske unije, dosad najvećeg projekta nastalog u okviru pokušaja stvaranja liberalnog međunarodnog poretka. I u Europi, pa i u Hrvatskoj, mnogi će ovu zdravstvenu krizu koristiti da bi likovali nad propašću sustava Europe bez granica, kao što će i migrantsku krizu iskoristiti da bi ukazali da je suverenizam jedini put naprijed, a da sve ostalo vodi u propast.

Pa ipak, globalne probleme nećemo moći riješiti bez još veće suradnje na globalnoj razini. Eventualno pucanje postojećeg međunarodnog poretka u Europi – a do njega bi moglo doći ako države, solidarno i surađujući, ne uspiju zaustaviti prijetnje po sigurnost građana – doveo bi do gubitka stvarne suverenosti, a ne njenog povećanja. Ako netko misli da bi izvan EU, pod tutorstvom SAD-a, ili Kine ili Rusije ili Turske, njegova zemlja bila suverenija nego što je sada kad je članica Europske unije, ozbiljno se zavarava. Ako ideja o zatvaranju granica – uz istodobno smanjenje onih aspekata slobode koje smo dosad postigli, a posebno: dugotrajno smanjenje, možda i trajno – prevlada nad idejom slobodnog svijeta koji se povezuje kako bi riješi zajedničke klimatske, migrantske, ekonomske i zdravstvene: drugim riječima, ključne sigurnosne probleme današnjice, živjet ćemo u zemljama koje će biti manje slobodne ali i manje sigurne.

I konačno: zajedničke nesreće su često bile dobar povod – makar tragičan – da se stari protivnici izmire ili barem primire, da pokažu međusobnu solidarnost. Upravo suprotno onome što zagovaraju suverenisti i sekuritizatori, pandemije su – baš i kao klimatske promjene, svjetski ratovi, financijske krize i cyber-kriminal – ne samo posljedica postojeće globalizacije, nego i definitivan dokaz da globalizacija postoji. Rizike koje proizlaze iz njena postojanja ne možemo eliminirati, ali njima možemo naučiti efikasno upravljati. Ni u vlastitim zemljama, pa onda ni u globalnom kontekstu, ne živimo niti ćemo ikada više živjeti u nekim „risk-free“okolnostima. S rizicima koje sobom donosi sloboda moramo naučiti živjeti – imajući pritom na umu da je u diktaturama rizik možda manji, jer je izvjesnost neslobode veća. Ali, jesmo li doista spremni tako se lako odreći slobode, samo zato što nas ponekad obuzme strah od neizvjesnosti i želja da na taj strah odgovorimo uvođenjem izvanrednog stanja? Nismo.

* Ovaj članak napisao je Dejan Jović, profesor međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti, Sveučilišta u Zagrebu. Objavio ga je 18. ožujka 2020. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline “Politička misao” (http://politickamisao.com/), kojem je i glavni te odgovorni urednik. Prenesen je s dozvolom autora, a njegov je original dostupan je na internetskoj adresi: http://politickamisao.com/politologija-pandemije/

Evo prvo malo presjeka situacije (kako ga ja vidim, kako bi Ameri rekli „your mileage may vary“). U ovome trenutku imamo nekoliko situacija koje se paralelno razvijaju i koje će po mom mišljenju trajno promijeniti način na koji svijet i ekonomija funkcioniraju. S jedne strane, tu je koronavirus koji je u vrlo kratkom roku zaustavio ili će zaustaviti cijeli planet. Kina, odakle je sve poteklo, polako se vraća u normalu, no Europa u ovome času još nije došla do vrhunca (pa čak niti započela s vrhuncem) krize. Kao temeljni efekt koronavirusa došli smo do kompletnog gašenja društvene infrastrukture. Ekonomija na teritoriju cijele EU kolektivno je digla ručnu kočnicu, svjetska ekonomija je stala u mjestu. To je događaj bez presedana i nikada se ništa slično nije dogodilo, čak niti u ratnim vremenima, Merkel je jučer izjavila kako je ovo najveći njemački izazov nakon Drugog svjetskog rata – ovo navodim čisto da bi dobili sliku razmjera katastrofe ako vam nije jasna. Nacionalne granice se zatvaraju, hoteli (u Zagrebu su zatvoreni praktički svi hoteli, situacija koju ni u ratu nismo imali), restorani… U biti, sve lokacije na kojima je moguće bilo kakvo okupljanje su zatvorene ili je okupljanje na njima strogo regulirano. Čak je i Hrvatski zavod za zapošljavanje prekonoćno omogućio registraciju nezaposlenih putem interneta (ova kriza će čuda napraviti za digitalnu transformaciju). Putovanja svih vrsta su zaustavljena, Lufthansa je prizemljila 92 posto svoje flote, Ryan Air je doslovno prestao letjeti, a slična situacija vrijedi za većinu kompanija. Za koji dan kompletni zračni promet će stati ili će biti sveden na povijesno niske razine.

U okolini u kojoj je zabranjeno okupljanje u kafiću, slična situacija vrijedi i za tvornice. Kompletna auto industrija je obustavila proizvodnju na minimalno 30 dana, a slično se događa i u stotinama drugih tvornica širom svijeta. Dijelom zato što nije moguće osigurati proizvodnju bez „socijalnog distanciranja“ (koji blesavi naziv za nužnost fizičkog razmaka među ljudima – očito je to neki političar osmislio kako bi zvučalo ozbiljno ali ne i alarmantno). Auto industrija je osobito zanimljiva jer je kapitalno intenzivna i od osamdesetih do danas je u cijelosti prebačena na „just in time“ koncept proizvodnje, što znači da je „supply chain“ najkraći mogući. Prevedeno, ako BMW ili Renault odluči da ovaj tjedan neće proizvoditi automobile, to znači da će domaća AD plastika ili Boxmark ovoga tjedna prestati proizvoditi branike ili presvlake za sjedala (a vjerojatno su prestali još prošli tjedan). Lanac dostave je strašno krhak i počiva na pretpostavci slobodnog transfera roba, a taj transfer je prekinut još tamo negdje u siječnju. Prije možda mjesec dana naletio sam na tekst koji objašnjava kako zbog prestanka isplovljavanja brodova, stotine tisuća, a danas već milijuni kontejnera ostaju zarobljeni na pogrešnim pozicijama. To pak znači da kada jednom ova pošast prođe, proizvođači neće imati u što upakirati svoju robu jer su kontejneri na krivim mjestima, proces premještaja koji će se morati događati paralelno s uobičajenim tijekom roba trajati će mjesecima (ako ne i godinu dana) samo da bi došli na poziciju na kojoj smo bili početkom siječnja ove godine. Ako naivno mislite da vas to neće zahvatiti, gotovo je sigurno da neki od proizvoda ili dijelova koje koristite u svojoj proizvodnji ili prodaji ovisi o kineskom dobavljaču, koji pak ovisi o američkom, koji možda ovisi o europskom. Dovoljna vam je jedna jedina komponenta (od nekoliko tisuća) koje čine jedan automobil, stroj ili perilicu rublja, da cijela tvornica stane. Ova kriza će donijeti tektonske promjene u načinu na koji razmišljamo kada kreiramo „supply chain“.

Tu je i pitanje cijena nafte – prije desetak dana Rusija i Saudijska Arabija prestale su koordinirati razinu proizvodnje nafte. Obje ove države ovise o izvozu nafte i naftnih derivata da bi pogonile svoje ekonomije. Rezultat toga je drastičan pad cijene nafte, dijelom zato jer su obje države povećale proizvodnju, a sve skupa u pokušaju da u okolnostima drastično smanjene svjetske potražnje osvoje veći dio tržišta i osiguraju priljev novca za svoje ekonomije. Kolateral toga je američka naftna industrija, naime ono što se nakon Zaljevskog rata do danas dogodilo jest da je Amerika postala neto izvoznik, a ne uvoznik nafte – dakle oni danas proizvode više nafte nego što je sami potroše, što na prvu zvuči super. Problem je u tome što američka naftna industrija počiva velikim dijelom na procesu koji se zove „fracking“ (to je ekološki problematičan postupak), i koji je u svojoj osnovi skup. Ako je vjerovati ovom članku (a pitanje je u biti samo stilska figura), samo 5 od ukupno stotinu naftnih proizvođača u Americi u stanju je profitabilno proizvoditi naftu po cijenama nižim od 31 USD (koje su vrijedile u trenutku pisanja članka). Jučer (srijeda 18. ožujka), WTI (West Texast Intermediate oil), index koji se koristi kao barometar burzovnih cijena ovog „commoditya“) bio je 20,06  USD po barelu nafte. Super, jeftina nafta rekli bi, no američki energetski sektor je nositelj velikog dijela financijskih obveznica koje su i inače bile u „junk“ bonitetnom razredu a samo ove i sljedeće godine ti isti proizvođači su trebali isplatiti oko 100 milijardi USD tih obveznica. Ne treba posebno naglašavati da će ova situacija pokrenuti val stečajeva američkog energetskog sektora, što će proizvesti desetke ako ne i stotine tisuća nezaposlenih, a sama količina nenaplativih obveznica pak stavlja cijeli bankarski sektor u rizik, i tu dolazimo do problema tržišta kapitala.

Tržišta kapitala su podivljala u posljednjih nekoliko dana, tu vam ne moram ništa posebno objašnjavati, burze i njihovi indeksi uglavnom izgledaju kao da je nešto palo s litice u Brightonu. Ponašanje je uglavnom nepredvidivo i imamo dan-dva strelovitog pada, pa onda dan-dva predaha i laganog uzdizanja, pa sve ispočetka. Sve ovo se događa dok centralne banke pokušavaju osigurati likvidnost financijskih tržišta i doslovce zasipaju tržište milijardama dolara i eura – fenomen koji se inače zove „helicopter money“.

Jučer i prekjučer smo dobili prve procjene što će se događati s BDP-om raznih zemalja i ekonomskih zona. Ova donja slika dolazi iz briefinga Deutsche Bank:

Uočite kako je pad za drugi kvartal ove godine za Euro područje veći od 20 posto, dok je američki na cca -14 posto. Gornje grafikone bih kao amater, a u svjetlu svih gornjih informacija, u biti proglasio kao vrlo optimistične, osobito u pogledu brzine oporavka sustava nakon što koronavirus pandemija prođe. IFO je malo prije objavio procjenu za njemačku ekonomiju gdje najoptimističniji scenarij kaže 1.5 posto pada na godišnjoj razini, dok je prvi sljedeći scenarij na -6 posto.

I tu u biti dolazimo do naše domaće situacije. Mislim da ne bi trebalo biti sporno da je domaća ekonomija na teritoriju cijele zemlje doživjela nevjerojatni udarac. Od današnjeg dana praktički kompletni uslužni sektor je sveden na hladni pogon i nije mu dopušteno poslovanje. Turistička sezona koja bi trebala početi s uskršnjim praznicima u cijelosti je otkazana i nerealno je očekivati bilo kakav pomak u turističkom sektoru prije lipnja (ovaj tekst predviđa štetu za talijansku turističku industriju do kraja svibnja u visini od 8 milijardi EUR, s time da je članak nastao prije nego je cijela Italija otišla u karantenu). „Lockdown“ u kojem se nalazimo će po svoj prilici trajati bitno duže od petnaest dana i treba razmatrati što možemo napraviti već danas za novonastalu situaciju (a što smo vjerojatno morali napraviti prošli tjedan). Jedan od problema našeg poreznog sustava je to da je on asimetričan, to otprilike znači da ako imamo 1 posto rasta BDP-a porezni prihodi će rasti otprilike 3 posto (možda nešto manje od toga), analogno tome – ako nam BDP padne za 1 posto… U scenariju u kojem BDP Euro-zone padne za recimo skromnih 15 posto u drugom kvartalu to bi ukratko značilo da će prihodi proračuna pasti za barem 40 posto u tom istom kvartalu. Pod uvjetom da su svi drugi kvartali barem na nuli (premda, uz navalu na maloprodaju, pitanje je samo trenutka kada će neki genijalni političar izvaliti da nije neka drama jer prvi kvartal pokazuje sjajan plus), falit će nam minimalno 40/3 = 13.3 posto ukupnog godišnjeg proračuna i to znamo već danas (ok, proračun se ne puni istim ritmom tijekom cijele godine i ima sezonskih varijacija tako da ne tražite greške u kalkulaciji). Uvjeren sam da je ovo vrlooo optimistični izračun. Američke i Njemačke procjene su da će (ekonomska) kriza trajati između godinu i pol i dvije dana, dok po definiciji kriza ne može trajati kraće od šest mjeseci.

Prosječna tvrtka u RH iskazuje dobit koja je u redu veličine 3-6 posto godišnjeg prihoda. Ako godina ima cca. 240 radnih dana (365 minus 52 vikenda, 13 dana praznika, malo godišnjeg ili bolovanja…) u kojima možete ostvariti taj prihod, sa 6 posto dobiti vi u gubitak sletite 15-ti dan. Zamislite danas sve domaće restorane, kafiće, hotele i slične objekte – oni će do kraja mjeseca doći u minus koji spektakularna godina više neće moći pokriti. Nije problem samo u njima, nego i u svim drugim djelatnostima koje ovise o potrošnji. U trenucima krize prvo stradavaju marketinški budžeti, pa ako ste u nekom od „businessa“ koji ovise o marketingu već ste u problemu. Neke grane žive isključivo od toga, primjerice TV, radio, novine i portali – a od njih ovih dana očekujemo puni pogon. Frizeri i restorani mogu poslati ljude kući, otpustiti viškove ili ne zaposliti sezonce, no od medija danas očekujemo ne samo puni pogon nego i bitno više od toga. Po prirodi stvari, u krizi se odustaje od investicija svih vrsta, odgodit će se kupovina svega nebitnog za osnovno poslovanje, nema zanavljanja opreme, prorijedit će se i redovito servisno održavanje, sitne preinake i slične aktivnosti. Tisuće ljudi će dobiti otkaze (uključivo i tisuće onih koji su odselili prošlih godina i koji će se vratiti jer je trošak stanovanja/života vani prevelik). Ne zaboravite da ogromni dio naše ekonomije (i to dio koji se upravo bavi prehrambenim proizvodima) još uvijek trpi posljedice pada Agrokora, te su financijski iscrpljeni i u raznim oblicima predstečajnih i drugih postupaka, a u bankama se vode kao rizični klijenti. Posljedice ove situacije su dijelom trenutne, a dijelom će trajati mjesecima, ako ne i godinama, nakon što pandemija prođe – da se vratimo (ako ćemo se ikada vratiti) na stare obrasce funkcioniranja.

Mislim da je u ovome času bitno razumjeti da više nije moguće tek tako „spašavati radna mjesta“ – tu fazu smo prošli, i vjerojatno preko nje preletjeli a da nismo ni primjetili. Naravno da i to treba raditi i tko god može to bi morao napraviti. Ušli smo u zonu u kojoj je dužnost poduzetnika učiniti sve da održi svoj „business“, da obrt ili tvrtka preživi ovu krizu, jer kada se pandemija zaustavi, poduzetnici su ti koji moraju ponovno pokrenuti ekonomiju, otvoriti dućane, radionice i tvornice. Posao je države da se pobrine za sve one koji u ovim danima izgube posao. Istovremeno, što radi naša Vlada? Izdali su popis 63 mjere koje su uglavnom kozmetičke naravi i tek u nekim objašnjenjima i pomoćnim dokumentima nailazite na elemente koji pokazuju da ipak ima neke svjesti oko toga što se događa. Uočite i da se niti jednim jedinim zarezom nisu osvrnuli na rashodnu stranu proračuna, gdje bi morali (kao što je to cijeli svijet napravio) dignuti ručnu kočnicu. Mjere koje su predviđene solidnim su dijelom selektivne i predmet neke administrativne odluke, što za veliku većinu poslovnih subjekata nije neka velika sreća jer nemaju niti novca niti vremena. Problem kriterija je, između ostalog, i to što one tvrtke koje imaju loše rezultate (neovisno o tome jesu li pogođeni krizom) na papiru izgledaju kao bolji kandidati od tvrtki koje dobro posluju, a koje su stožerni stupovi ekonomije u ovome trenutku.

Mjere, koje god one bile, moraju biti strašno jednostavne, dostupne doslovno svima pod jednakim uvjetima i provedive u nekoliko dana bez sakupljanja dokumentacije i hodanja po šalterima. Ne možemo niti imamo vremena u ovome času raditi procjene da li je netko zloupotrijebio neku mjeru ili ne, za to postoje institucije koje se time trebaju baviti kasnije, no u ovome trenutku je kriterij – napraviti sve što se napraviti može da se postojeća situacija ublaži, a ponašanje svih institucija mora biti takvo da mogu na najjednostavniji mogući način omogućiti bilo kome da pridonese i pomogne.

Neki mogući prijedlozi, a koji se odnose na rashodnu stranu proračuna su:

• Zaustavljanje svih natječaja za nabavke roba i usluga koji su u tijeku ili onih koji su provedeni, a nisu donešene odluke o pobjedniku natječaja (osim onih koji se odnose na ovu situaciju)
• Zaustavljanje, odgoda ili usporavanje svih natječaja za nabavke roba i usluga koji su ugovoreni (osim onih koji se odnose na ovu situaciju)
• Zaustavljanje svih natječaja za zapošljavanje koji su u tijeku ili onih koji su provedeni, a nisu donešene odluke o pobjedniku natječaja (osim onih koji se odnose na ovu situaciju)
• Zaustavljanje svih okvirnih ugovora (osim onih koji se odnose na ovu situaciju)
• Zaustavljanje isplata SVIH subvencija koje nisu usmjerene u proizvodnju (a osobito one koje su usmjerene na stimuliranje potrošnje poput natječaja APN-a i tome sličnih programa na svim razinama)
• Hitna korekcija dužnosničkih plaća (npr. 15%, simbolike radi, ne zato jer će se uštediti puno novaca)
• Hitna korekcija povlaštenih mirovina
• Korekcija plaća u državnom i javnom sektoru (nelinearna)

Neki mogući prijedlozi, a koji se odnose na prihodnu stranu proračuna (i drugih parafiskalnih nameta) su:

• Beskamatna odgoda plaćanja poreza i prireza na dohodak, doprinosa – odmah, bianco i svima, na ukupno vrijeme trajanje krize, otplata na dvije godine nakon što problem prestane
• Ukidanje plaćanja akontacije poreza na dobit (za 2020 godinu) – odmah, bianco i svima. Ekonomija će ionako biti u minusu
• Ukidanje ili drastično rezanje komunalnih naknada za cjelokupno vrijeme trajanje krize – odmah, bianco i svima. Postepeno podizanje na stare razine u periodu od dvije godine
• Ukidanje plaćanja za HGK, HTZ, HOK, HRT i slične namete za cjelokupno vrijeme trajanje krize – odmah, bianco i svima

Za državu ne trebamo previše brinuti, ona će se uvijek snaći (vidi gore pod „helicopter money“) jer su njoj dostupni resursi koji drugima nisu. Također, država mora napraviti SVE (a i puno više od toga) da u ovom času maksimalno fleksibilizira i olakša poslovanje, što znači liberalizacija poslovanja kako ono ne bi stalo (da se ne desi da vam uleti neki Mikulićev inspektor i mjeri da li je „home office“ radni stol na 78 cm, da li je istekla kutija prve pomoći, imate li 400 luxa osvjetljenja na radnoj površini ili posjedujete li jasno označeni put evakuacije iz dnevne sobe). To ne znači amnestija ili dozvola za zaobilaženje propisa ili plaćanja poreza, nego maksimalno olakšavanje gospodarstvu da se brzo prilagodi krizi u kojoj smo se našli. Treba nam cijeli niz brzih, jasnih, poštenih i svima dostupnih državničkih poteza.

Također, po mom mišljenju i neposrednom iskustvu, treba dobro paziti da birokracija ne iskoristi ovu totalnu dramu i kaos da progura tko zna što sve ne ispod radara dok nemamo vremena gledati. Takve situacije kada se pojave (uočite da sam napisao „kada“, a ne „ako“) treba bez odgode i nemilosrdno kažnjavati.

* Ovaj članak napisao je Marko Rakar, savjetnik iz Zagreba. Objavio ga je 19. ožujka 2020. godine na internetskom blogu “Mračni blog” (https://mrak.org/). Prenesen je s dozvolom autora, a njegov original dostupan je na internetskoj adresi: https://mrak.org/2020/03/19/business-i-politika-u-doba-koronavirusa/

Nakon više godina izgladnjivanja i zanemarivanja, posljednjih se mjeseci obrambeni sektor u Republici Austriji opet našao zahvaćen promjenama. Pri tome, u drugoj po redu vladi kancelara Wernera Faymanna na vlasti u državi je i dalje tzv. velika koalicija Socijaldemokratske stranke Austrije (Sozialdemokratische Partei Österreichs – SPÖ) s Austrijskom narodnom strankom (Österreichische Volkspartei – ÖVP), a na tamošnjem je novom ministru obrane Hansu Peteru Doskozilu (stranka SPÖ) teret izlaska na kraj s velikim očekivanjima javnosti, ali i s obrambenim proračunom koji tek donekle korespondira s obvezama i zadacima postavljenim pred obrambeni sustav Austrije. No, koji su to razlozi Austriju doveli u tako teško stanje?

Kako izgleda, barem su tri razloga za to, jedan vanjskopolitički, i dva unutarnja. Kao prvo, Austrija se proteklih mjeseci našla suočena s istom onom izbjegličkom krizom koja je tutnjila i Hrvatskom. Jedino, za razliku od Hrvatske, odgovor na krizu u Austriji je ispao prilično neorganiziran – čemu je dodatno odmogla i činjenica da je ta država ujedno i prva u lancu prolaznih točaka ljudskoga vala na putu prema Njemačkoj, u kojoj se jedan veći dio prolaznika ujedno odlučio i trajnije zaustaviti. Kao drugo, suočavanje s ovim činjenicama u Austriji je dovelo do unutarnjepolitičkih prijepora, ali i do bacanja novog te ozbiljnijeg pogleda i na tamošnji nacionalni sektor obrane – područje kojeg se dugi niz godina vidljivo zanemarivalo (pa je sada najednom postalo teško ispuniti nerealna očekivanja javnosti). Dok se početkom 2013. godine većina razgovora oko ukidanja obveznog služenja vojnoga roka u Austriji zapravo vrtjela oko pomoći koju Oružane snage pružaju civilnome sektoru – aktualna je kriza pred vojsku postavila sasvim nove zahtjeve, za koje ova organizacija bjelodano nije bila spremna. Kao treće, nedavni tok razvoja krize i potrebe koje je on otvorio pogledu javnosti na površinu je donio i neke nove političke poglede. Tako je početkom siječnja ove godine, u preslagivanju Vlade Republike Austrije koje se očekivalo pred predsjedničke izbore zakazane za nedjelju, 24. travnja, i na čelo obrambenoga resora došao novi čovjek. Dapače, u svjetlu krize, novi austrijski ministar obrane je po prvi put u dugo vremena osoba koja tim postavljenjem nije kažnjena ili odložena na stranu, već netko tko je na glasu kao političar u usponu, ujedno i specijalista za izlazak na kraj s problematičnim i kriznim situacijama – što će mu u susretu sa stanjem u austrijskome resoru obrane itekako trebati.

Austrija i migrantska kriza

Kretanje broja zahtjeva za azilom u Austriji

Za razliku od Hrvatske, Austrija je za dio migrantskoga vala koje se valjao tzv. balkanskom rutom postala i konačno odredište – zemlja u kojoj je dio ljudi azil zatražio s namjerom da se to pravo i stvarno konzumira u toj državi. Time je 2015. postala daleko rekordna godina po pitanju u Austriji podnesenih zahtjeva za azilom, gdje je brojka od oko 90 tisuća takvih registriranih osoba čak tri puta iznad usporedivih brojki za 2014. godinu (koje su nekad bile smatrane rekordnima), ili oko šest puta više od prosjeka za period 2006.-2013. – koji iznosi 14.284,5 zahtjeva na godinu. Činjenica da je Republika Austrija ocijenila kako za neko vrijeme ne može primati ljude ovim ili većim ritmom, itekako je doprinijela odluci o zatvaranju granice – koja je prvo dogovorena u Bruxellesu, provedena na schengenskoj granici Slovenije i Hrvatske, da bi se onda u domino-stilu prelila dalje niz zemlje na “balkanskoj ruti” kretanja migranata u smjeru jugoistoka.

Konkretno, do te ključne promjene je došlo nakon što je u kasne noćne sate s ponedjeljka, 7. ožujka na utorak, 8. ožujka u Bruxellesu postignut sporazum vođa Europske unije o zatvaranju tzv. “balkanske rute” i otvaranju dodatnih pregovora s Turskom oko obuzdavanja ljudskoga vala koji iz te zemlje zapljuskuje Europu. Iako je i po postizanju nekakvog suglasja i dalje ostalo stajati protivljenje Mađarske, Slovačke i Poljske ikakvom primanju ljudi u EU, posljedice ovoga sporazuma vrlo su brzo postale jasno vidljive i u Hrvatskoj. Naime, Slovenija je u ponoć s 8. na srijedu 9. ožujka zatvorila svoju državnu granicu za sve osobe koje ne zadovoljavaju barem jedan od 3 uvjeta: (1) da su stranci koji zadovoljavaju uobičajene uvjete za ulazak u državu, (2) da su osobe koje traže međunarodnu zaštitu baš u toj državi, ili (3) da su pojedinci kojima se po obradi dozvoli ulaz iz humanitarnih razloga, predviđenih u propisima o schengenskom graničnom režimu. Time je Slovenija praktično pa odlučila zaustaviti masovan protok ljudi koji smo gledali proteklih mjeseci. Poštujući prethodne najave, u skladu i s dogovorima u EU, u brzom su ritmu slično postupile i Hrvatska, Srbija i Makedonija – čime je kompletna migrantska kriza odmaknuta od glavnine EU i preseljena na ionako problematičnu granicu Grčke i Makedonije. Time je i Austrija ostala “iza zida”, što je samo privremeno dalo daha migrantskoj politici te zemlje.

Naime, za razliku od većeg broja zemalja koje su samo tranzitne na migrantskoj ruti, ali i Hrvatske koja je privremeni smještaj migranata rješavala centralizirano – Austrija pristigle migrante i one koji u zemlji ostanu tražeći azil smješta decentralizirano, u pojedinim zajednicama, a počesto i pri obiteljima stanovnika koji se izjasne spremnima takve ljude privremeno primiti. Za 2016. godinu vlasti u Beču postavile su maksimalnu granicu prijema na 37.500 tražitelja azila, a u posljednje se vrijeme bilježi oko 100 zahtjeva na dan. Ti bi se planovi mogli održati samo održanjem i čitavog lančanog sustava kontrole dolaska daljnjih migranata – o čemu su određene sumnje već izrazili i aktualni predsjednik Austrije Heinz Fischer (SPÖ), kao i ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner (ÖVP).

Kriza i obrambeni sustav Austrije

Polaganje prisege u Beču

Iako je prije desetak godina bio sastavljen plan reformi, koje su Oružane snage Austrije trebale prilagoditi novome dobu, po tom se pitanju iznimno malo konkretno poduzelo. Dok je Günter Platter, ministar obrane Austrije od veljače 2003. do siječnja 2007. godine, najavljivao brojne reformske zahvate, osnova poduzetih promjena svodila se tek na linearno smanjivanje negdašnje hladnoratovske obrambene vojske, a u samoj se Austriji moglo čuti i da su provođeni tek oni jeftini i popularni zahvati. Pri tome, odlučujući je utjecaj na čitav obrambeni resor imalo kontinuirano financijsko izgladnjivanje. Ne samo da nije bilo ništa od dostizanja proklamiranog cilja, godišnjeg izdvajanja od 1 posto BDP za obranu, već su tijekom godina nastavljani i daljnji rezovi. Potrebne su investicije odlagane, u situaciji u kojoj je Michael Spindeleger (do 2014. ministar financija, ali i vicekancelar, te čelnik velike stranke ÖVP) istodobno i rezao sredstva i poručivao kolegi da “ne izgladnjuje austrijski Bundesheer“.

Dok se ovim proračunskim pritiscima 2013. željelo doskočiti prelaskom Austrije na profesionalnu vojsku (što bi sa sobom nužno nosilo i radikalne promjene) – odluka o zadržavanju postojećeg sustava odgodila je reforme, bez da je u isto vrijeme zaustavljen i daljnji pad raspoloživih novčanih sredstava za obranu. Stranka desnoga centra ÖVP je tu slavila pobjedu nad političkim rivalima, da bi baš ministar Gerald Klug (iz referendumom poražene SPÖ) u okviru velike koalicije nastavio masivan projekt smanjivanja resursa – koji je sredstva za obranu u 2016. godini doveo na oko 0,55 posto BDP-a (uz Irsku, Luksemburg i Maltu najmanje u EU). Po referendumu iz 2013. godine ubrzano se krenulo dijeliti nekretnine, konzervirati višak teže opreme i otkazivati vježbe (gdje su zabilježeni i slučajevi da za odlazak na neke od njih jednostavno nije bilo goriva). U proteklih 10 godina je tako broj stalno zaposlenih u obrani s oko 33.000 ljudi pao na 21.300, da bi u zadnje vrijeme i za njih praktično pa nestalo novca, a sustav se našao pred realnom prijetnjom financijskog i operativnog bankrota.

Pripreme za KFOR obuhvaćaju i danas traženu obuku za suzbijanje urbanih nemira

Sve ove okolnosti je tijekom prošle godine na vidjelo donijela migrantska kriza, za čije rješavanje se ondje poseglo za potpuno istim političkim sredstvima koja posljednje vrijeme vidimo i u Hrvatskoj. Vojska je u javnosti predstavljena kao dio rješenja za izbjeglički val, bez obzira na stvarno stanje njihove opreme, obuke i realne spremnosti za suočavanja s takvim prijetnjama. Političkom scenom Austrije proširio se pogled da tu samo treba proglasiti “gornju granicu” dopuštenog ulaska migranata u državu, s bitno manje javnoga govora o mogućnosti da bi se takvo ograničenje možda moralo i silom provoditi prema državama susjedima – sve to u situaciji kada je raspoređivanje oko 1.500 austrijskih vojnika na teren praktično pokazalo granice djelovanja uz postojeća novčana sredstva. Umjesto sustavnog odgovora na sve to, Austrija je krajem 2015. godine u proračun za 2016. godinu tek uvrstila ratu privremenog povećanja sredstava za obranu, gdje je oko 90 milijuna dodatnih eura (prema 2015. godini) tamošnji obrambeni proračun trebalo dići na prividno respektabilnih 2,07 milijardi eura. Pri tome, paralelno zahtjevima za prijeko potrebnom novom opremom, povećanjem opsega djelovanja, te produljenjem trajanja služenja vojne obveze (što bi sve lako moglo koštati i milijardu eura više od aktualnog izdvajanja), čuli su se i zahtjevi za daljnjim uštedama – od onih malih (prebacivanjem vojnih orkestara na trošak resora kulture), pa sve do onih velikih (gašenje ratnog zrakoplovstva, te odustajanje od borbenih zrakoplova Eurofighter).

Novi ministar za novo vrijeme

Policijski načelnik Hans Peter Doskozil uz austrijsku ministricu unutarnjih poslova Johannu Mikl-Leitner 2015. godine

Ove diskusije su kulminirale početkom tekuće godine, kada je postalo jasno da će obrana, ovoga puta za promjenu od standarda, biti tema i predstojeće kampanje za biranje predsjednika Austrije, na izborima zakazanima za nedjelju, 24. travnja. U kadrovskome preslagivanju Vlade Austrije, koje je stranka SPÖ objavila 13. siječnja ove godine – tri su resora promijenila svoje dosadašnje čelnike, ne bi li se obveza oslobodio Rudolf Hundstorfer, dotadašnji ministar rada, socijale i zaštite potrošača, a od 15. siječnja 2016. i predsjednički kandidat stranke SPÖ. Pri tome, dosadašnji ministar obrane Gerald Klug prešao je u resor infrastrukture i prometa, da bi na njegovom mjestu u Ministarstvu obrane i sporta 26. siječnja i službeno osvanuo Hans Peter Doskozil iz pokrajine Burgenland. Ovaj lokalni političar i policajac je i u Austriji bio prilično nepoznat sve do početka prošle godine, kada je kao čelnik pokrajinske policije kompetentno vodio istragu o 71 mrtvom migrantu pronađenom u kamionu kod Parndorfa, nedaleko Beča – jednako kao i austrijski odgovor na migrantski val koji je državu lani pogodio iz smjera susjedne im Mađarske. I dok se tako neki hvataju osobe novog ministra kao eksperta za sigurnost i migrantsku krizu, ujedno i vještog u postupanju tijekom teških situacija, drugima jednostavno ne odgovara činjenica da je policajac tu došao na čelo obrambenoga resora.

Polaganje prisege pri predsjedniku Austrije Heinzu Fischeru, 26. siječnja 2016. godine

Karijera Hansa Petera Doskozila je stvarno suštinski vezana uz policiju. Rođen 1970. godine, on je 1989. odslužio šest mjeseci vojnoga roka i onda se zaposlio kao policajac u Beču. Tijekom idućih 15 godina uspinjao se razinama te državne službe i školovao uz rad, da bi 2004. godine u resoru unutarnjih poslova preuzeo i vodeće funkcije – prvo u Ministarstvu u Beču, a onda i u pokrajini Burgenland. Od 2008. godine djelovanje u lokalnoj politici pokrajine Burgenland kombinirao je sa službom u pokrajinskome poglavarstvu (gdje je 0d 2010. do 2012. bio i voditelj ureda Hansa Niessla, pokrajinskog poglavara iz redova SPÖ), da bi od 2012. do siječnja 2016. spojio to svoje političko i profesionalno djelovanja – mjestom policijskog načelnika pokrajine Burgenland. Čitavo se to vrijeme iz upućenih izvora moglo čuti kako Hansa Petera Doskozila čeka karijera – jedino nije bilo do kraja jasno da li na pokrajinskoj ili saveznoj razini. No, ta dilema se riješila sredinom siječnja ove godine, kada je Doskozil osvanuo na čelu resora obrane Republike Austrije.

Kuda ide obrambeni sustav Austrije?

Načelnik Glavnog stožera OS Austrije Othmar Commenda i ministar obrane Doskozil

Kao dio postupka sastavljanja novog državnog proračuna Austrije, novi je ministar obrane predstavio svoje prijedloge za jačanje strukture, kapaciteta i opreme Oružanih snaga Austrije – što je tema koja trenutno, barem na načelnoj razini, uživa i široku političku podršku u Austriji. Iako je primjetni dio sadržaja mjera predloženih u okviru novog “strateškog dokumenta” zapravo već duže prisutan u tematskim raspravama, sada se izgleda ipak krenulo zaustavljati paket štednje usvojen od prošlog ministra obrane Geralda Kluga. Pri tome, nove se investicije izgleda misli opravdavati kako širim prijetnjama (Ukrajina, Bliski istok, Sjeverna Afrika), tako i migrantskom krizom koja je vidljivo napregla austrijske obrambene kapacitete, te prijetnjom terorizma – novom i aktualnom etiketom na omotu resora sigurnosti. No, dok je nekad podjela poslova u državi bila jasna – vojska je čuvala granice, a policija sigurnost u državi – danas su tu potencijalne zadaće vojske bitno nejasnije. U slučaju djelovanja terorista u Austriji, jedino je nedvojbeno da se od Oružanih snaga očekuje zaštita kritične nacionalne infrastrukture, elektrana, brana i drugih sličnih objekata.

Hans Jörg Schelling, ministar financija Austrije

Reformski proces koji je navodno pokrenut posljednjih tjedana trebao bi u svojim osnovnim crtama biti dogotovljen do 10. lipnja ove godine – ne bi li njegove usuglašene novine na snagu stupile 1. siječnja 2017. godine. Iako je jasno kako sve zamislive promjene trebaju novaca, o financijskim gabaritima traženih reformi se novi ministar Doskozil do sada izjašnjavao tek načelno, govoreći o “jasnome signalu” za ministra financija Hansa Jörga Schellinga (stranka ÖVP), od kojeg se pak moglo čuti kako je i ovako obrana nešto dobila – tijekom prošle godine je ionako odlučeno da se za obranu doda 350 milijuna eura u periodu između 2016. i 2019. godine, što je onda bilo ugrađeno i u aktualni proračun. No, prema iskazanim potrebama, ta će sredstva vjerojatno biti temeljito nedostatna.

Postrojba “Jagdkommando” (JaKdo) ima bazu u mjestu Wiener Neustadt

Među te potrebe spadaju strukturne promjene ustroja samog Ministarstva obrane i Oružanih snaga Austrije. Uz općenite mjere uklanjanja strukturnih dupliranja, u Ministarstvu bi tako od dosadašnjih pet sekcija trebale ostati njih samo četiri (“Pravni i kadrovski poslovi” (1), “Sport” (2), “Osiguravanje spremnosti” (3), i “Djelovanja” (4) kao zadnje), dok bi se dosadašnja peta po redu sekcija “Planiranje” prebacila u okvir Glavnog stožera. U Oružanim snagama bi trebalo prepoloviti broj dosadašnjih velikih strukturnih cjelina, od 16 na njih 8, uz podjelu dosadašnjeg Zapovjedništva za vođenje Oružanih snaga na “Zapovjedništvo Kopno” (uključujući u njega i Snage za odgovor na krize), te “Zapovjedništvo Zrak”. Uz to bi postojeća vojna zapovjedništva širom Austrije trebala u svoj sastav čvršće obuhvatiti postrojbe milicije (pričuve organizirane u 10 lovačkih bojni, jednu logističku bojnu, jednu pionirsku satniju, te jednu postrojbu za odgovor na katastrofe), kao i sustav obuke ročnika – čiji bi broj trebalo povećati (ili barem stabilizirati) odvraćanjem mladih od civilnog služenja vojne obveze, kao i ukupnim dizanjem privlačnosti vojnoga sustav za žene. Za sve to trebaju i prostori – tako da se odustalo od zatvaranja i prodaje čitavog niza vojarni (Horn, Freistadt, Lienz, Bleiburg, Tamsweg) – barem do lipnja ove godine i ishoda tekućih reformskih diskusija.

Austrijski S-70A-42 Black Hawk

Što se kadrova tiče, predviđeno je bitno jačanje vojne specijalne postrojbe “Jagdkommando”. Vjerojatno je to dio općenitog povećanja broja neposredno borbeno spremnih snaga, koje bi od sadašnjih 2.200 ljudi trebalo ubrzano povećati na 2.500 ljudi, uz dugoročnu želju dostizanja snage visoke spremnosti od ukupno 6.000 ljudi. Uz sve probleme s pribavljanjem kadra, ovdje bi trebala pomoći i činjenica da se od takvog ljudstva očekuje i služba u inozemstvu – gdje osobna primanja bitno unapređuje postojanje posebnog “Dodatka za inozemstvo”, kojeg se u iznosu od 50 posto dobiva i tijekom priprema za odlazak, kao i jedno vrijeme po povratku iz takve inozemne misije. Uz to se planira pribavljanje dodatnih liječnika i stručnjaka za hitnu medicinu, kojima bi trebalo dobaviti i module zračno-pokretnog saniteta, kao i oklopljena sanitetska vozila. Bilo je izričitog govora i o općenitoj potrebi za dodatnim oklopljenim vozilima (prvenstveno tipovi – Pandur, Dingo), o dodatnoj zaštitnoj opremi za djelatno ljudstvo (kacige, pancirni prsluci, uređaji za noćno djelovanje, osobna NBK oprema), kao i za postrojbe milicije – gdje navodno od ukupno 10 bojni, njih devet zapravo nema modernu opremu. Uz to, ministar Doskozil je spomenuo i pribavljanje bespilotnih letjelica, te sustava za zaštitu od protivničkih bespilotnih letjelica, a na repertoaru je ponovo osvanula i ideja nabave dodatna tri helikoptera tipa Sikorsky Black Hawk, čime bi se njihov ukupan broj u Austriji popeo na 12. Riječ je o letjelicama o čijoj se kupovini govori još od 1999. godine (od tragične lavine koja je 23. veljače te godine pogodila alpsko mjesto Galtür u Tirolu), da bi oni opet bili izričitim ciljem obrambenog resora i 2014. godine – što je i tada, kao i više puta prije toga, bilo odgađano zbog štednje, budući se ni za postojećih 9 letjelica nisu uvijek mogla pronaći potrebna sredstva za održavanje iz redovitog obrambenog proračuna. Imajući sve to u vidu, zapravo je iznimno teško reći što će se od svih tih ideja i planova u Austriji zapravo i ostvariti.

Nakon što je 15. srpnja zaključena 8. plenarna sjednica sedmog saziva Hrvatskog sabora, a koja je trajala od 10. travnja do 15. srpnja 2013. godine, u toj je hrvatskoj instituciji nastupila takozvana “ljetna stanka”. Formalno gledano, radi se tu o periodu između dva načelna redovita godišnja zasjedanja regulirana Ustavom RH (članak 78. regulira prvo, između 15. siječnja i 15. srpnja, i drugo – između 15. rujna i 15. prosinca) i detaljnije Poslovnikom Hrvatskog sabora (članak 217.), tijekom kojeg bi se, doduše, mogle sazivati i izvanredne sjednice. No, istini za volju, kako  je ta čitava regulativa zapravo zaostatak iz nekog pred-informatičkog doba – kad su informacije kolale sporo, a papir je bio jedini zamislivi nositelj podataka – tako zapravo možda ni ne bi bio problem da Sabor stvarno i radi tijekom čitavih tih redovitih zasjedanja. No on tijekom tih načelno radnih perioda zapravo i ne radi poprilično vremena – što dobro ilustrira pogled na ovogodišnje podatke.

U prvoj polovici 2013. godine, dakle tijekom trajanja prvog godišnjeg perioda zasijedanja, Sabor je formalno održao dvije rastegnute sjednice – 7. (od 23. siječnja do 22. ožujka) i onda 8. sjednicu (koja je trajala od 10. travnja do 15. srpnja). Dok je čitavo to redovito zasjedanje započelo nakon redovite zimske stanke (koja se od Božića i Nove godine produžila sve do 23. siječnja), tijekom navodno radnoga perioda koji je uslijedio, ova je državna institucija imala još ponešto stanki koje se nisu opravdavale Ustavom RH i Poslovnikom – od 22. ožujka napravljena su dva i pol tjedna pauze zbog uskrsnih blagdana sve do nove sjednice koja je počela 10. travnja. No, ona je bila prekinuta već 26. travnja, na puna četiri tjedna, formalno zbog održavanja lokalnih izbora. Potom je rad nastavljen 22. svibnja, sa spajanjem svih mogućih blagdana i vikenda tijekom preostatka svibnja, lipnja i prve polovice srpnja ove godine. Nakon toga, Sabor je krenuo na 9 tjedana spomenute “ljetne stanke”.

Tako je tijekom 7. sjednice odrađeno ukupno 25 dana zasijedanja, dok je u kasnijoj, 8. sjednici, bilo ukupno 39 dana zasijedanja – ukupno 64 dana zasjedanja u prvoj polovici godine, od ukupno 196 dana 2013. godine do 15. srpnja (računajući tu sve – i blagdane, i vikende). Računajući samo radne dane, do sredine rujna i početka jesenskog zasjedanja, Sabor će skupiti ukupno gotovo četiri i pol mjeseca slobodnih dana – tijekom kojih svima idu normalne plaće, zastupnički paušali, naknade za odvojen život (tvrde mediji, čak ako zastupnik i nema obitelj), te pravo na besplatan prijevoz unutar RH.

U ta 64 dana zasjedanja Sabor je ukupno raspravio 296 točaka dnevnog reda. Doneseno je 205 zakona, od kojih je 134 usklađeno sa zakonodavstvom Europske unije (65,37 posto), 171 zakon donesen je po hitnom postupku (83,41 posto), 113 zakona doneseno je jednoglasno (55,12 posto), a 3 su prijedloga zakona odbijena. Doneseno je i prihvaćeno 88 odluka, 22 izvješća, 2 plana, 1 poslovnik, 2 programa, 1 izmjena i dopuna državnog proračuna, 4 strategije, 2 vjerodostojna tumačenja, 1 zaključak i 2 mišljenja. Pri tome, uz neumjereno inzistiranje na hitnome postupanju, stavljanje naglaska na propise i dokumente vezane uz Europsku uniju, imao je i dodatnu posljedicu – odlaganje niza točaka dnevnoga reda sadržajno nevezanih uz EU za jesensko zasijedanje. Tako se, po prvi put otkad taj dokument uopće dolazi pred Sabor, za jesen našla odgođenom i rasprava o “Godišnjem izvješću o spremnosti obrambenog sustava, provođenju kadrovske politike i ukupnom stanju u OS RH za 2012. godinu, s izvješćem o stanju obrambenih priprema u RH za 2012. godinu“ – kako po pitanju rasprave na Odboru za obranu (gdje se još prije koji tjedan moglo čuti da će to biti odrađeno prije “ljetne stanke”), tako i po pitanju plenarne rasprave. Jednaka je tu sudbina snašla i “Polugodišnji izvještaj o izvršenju državnog proračuna za 2013. godinu”, kojeg se prije nekoliko dana i izrijekom najavilo tek za jesen.

Zastupnici su se tijekom ovih posljednjih sjednica javili za riječ gotovo 5000 puta, a najviše za repliku i odgovore na repliku. Tijekom Aktualnog prijepodneva postavljeno je 78 zastupničkih pitanja, a 217 pitanja upućeno je u pisanom obliku. Najaktivniji među zastupnicima bio je Zoran Vinković iz HDSSB-a, koji se za riječ javio 768 puta, a slijede ga laburist Branko Vukšić (711 javljanja), HDZ-ov Ivan Šuker (541 javljanje), HDSSB-ovac Boro Grubišić (510 javljanja) i HDZ-ov Josip Borić (390 javljanja). Dok su se po 4 puta za riječ javili SDP-ov Ivan Račan, HDZ-ovac Tomislav Karamarko, SDP-ov Tonino Picula, po tri puta govorili su neovisni Jakša Baloević i HNS-ov Dragutin Glavina, a po dva puta HDZ-ov Perica Jelečević i dvije zamjenice, SDP-ova Vesna Želježnjak (za Mariju Lugarić i Borisa Šprema), te HDZ-ova Marija Rapo (zamjena Milijana Brkića). Pa ipak, uz gomilu političara koji su u Sabor došli tek nedavno (nakon lokalnih izbora ili kao zamjenici hrvaskih euro-parlamentaraca) tek su dvojica starih saborskih zastupnika (iz prosinca 2011.) ostala u potpunosti nijema u Saboru – Željko Kerum (HGS) i Josip Vuković (SDP).

Novčane teme

Ako pogledamo novčana pitanja, Hrvatski je sabor za 2013. godinu u rebalansiranome državnom proračunu ukupno dobio 256.028.120,oo planiranih kuna. Od tog povelikog iznosa, planirano je da sam Sabor za svoje svekoliko funkcioniranje potroši 146.669.120,00 kuna, dok bi se ostatak razdijelio na Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, Ured Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, te Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske. Koliko je od toga i ukupno potrošeno tijekom prvih 6 mjeseci ove godine saznat ćemo tek početkom jeseni, za kada je ministar financija Slavko Linić nedavno naznačio podnošenje Polugodišnjeg izvješća o izvršenju državnoga proračuna za 2013. godinu.

No, dio je troškova aktualnog saziva Sabora ipak već predstavljen javnosti. Kao prvo, Izaslanstvo Hrvatskog sabora pri Parlamentarnoj skupštini NATO saveza 12. srpnja održalo je konferenciju za tisak po pitanju svoga rada i troškova u prvoj polovici 2013. gdoine, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. Uz to, četiri dana kasnije, 16. srpnja, i Josip Leko, predsjednik Hrvatskoga sabora, uz objavu kraja zasjedanja objavio je i ponešto financijskih podataka podijeljenih u dva dokumenta – (1) pregled troškova zastupnika Hrvatskoga sabora (siječanj – lipanj 2013.) i (2) pojedinačni pregled troškova zastupnika Hrvatskoga sabora (1. siječnja – 30. lipnja 2013.).

Od ukupnih 4.451.070,44 kuna troškova zastupnika (mimo plaća) – jasno se razlikuju tri načelne grupacije troškova: putovanja zastupnika po RH (upotreba osobnog automobila u službene svrhe, cestarine – ukupno 1.400.533,01 kuna ili 31.47 posto), putovanja van RH (zrakoplovne karte, hotelski smještaj, javni prijevoz i dnevnice – 938.540,66 kuna ili 21,09 posto), te stanovanje povodom sjednica (Najam stana, Režijski troškovi i Odvojeni život – 2.108.622,77 kuna ili 47,37 posto). Naravno, ovo nije jednoznačna podjela, budući da se i poslove u široj regiji načelno može obavljati automobilom, dio zastupnika i avionom putuje na sjednice u Zagreb, a naknadu za odvojeni život mediji su zapazili i u zastupnika koji nemaju obitelj, ili s istom žive u Zagrebu, ali neslužbeno. Pa ipak, i ovako gledano jasne su neke devijacije.

Dok se od pretežite glavnine stanovnika ove države očekuje da si stanovanje plate iz svog osobnog dohodka (koji je u saborskih zastupnika jedan od najviših u sustavu), njima se za tu potrebu odvaja dodatna sredstva mimo plaća. Razlozi za ovo su, najblaže rečeno, upitni u cijelosti. Jednako tako, troškovi putovanja unutar Hrvatske pokazuju jasnu tendenciju dijela zastupnika da osobna vozila deklariraju za “službena putovanja”, obično kao sredstvo prijevoza u Zagreb na sjednice, gdje su mediji posebnu pažnju posvetili zastupniku Frani Matušiću iz Dubrovnika, koji je na takva putovanja u 2013. potrošio praktično 60 tisuća kuna (50.880,00 kuna za automobil i još 9.089,84 kuna cestarina), dok je njegova kolegica Tatjana Šimac Bonačić, također iz Dubrovnika – to isto platila tek trećinu (16.463,86 kuna), dolazeći u Zagreb avionom.

Racionalizacijama na području ovakvih prava mogao bi se smanjiti bitan udio od ukupno 3.509.155,78 kuna, koliko ukupno dodatno košta stanovanje i cestovno putovanje saborskih zastupnika. Jasno, prostora vjerojatno ima i u 919.367,59 kuna troškova povezanih s pretpostavljenim putovanjima van RH, no tu je, ukupno gledano, jasnije riječ o radnim putovanjima, koje se plaća po pojedinačnim računima (koje bi trebalo i objaviti), pa bi tu možda bilo i jednostavnije razlučiti potrebne troškove od luksuza ili jednostavnog iskorištavanja sustava za vlastiti dobitak (u što se već tradicionalno ubraja barem dio spomenutog korištenja vlastitih automobila u službene svrhe).

Osobna potrošnja zastupnika

Jednaka je stvar i s pojedinačnim troškovima zastupnika, gdje se jasno razlikuju tri načelne skupine potrošača. U prvoj su skupini osobe koje mnogo putuju u inozemstvo, što je u konačnici vidljivo i objašnjivo. Tu su svi zapazili Borisa Blažekovića, rekordera u polugodišnjoj potrošnji 2013. godine, koji je svojih 81.882 kune (54.768,75 kuna zrakoplovnih karata i 18.681,21 kuna hotelskih troškova) medijima opravdao vođenjem saborskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, i koji ima jednaku strukturu troškova kao i dvojica donedavnih promatrača u Europskome parlamentu, SDP-ov Tonino Picula (četvrti po potrošnji – 72.534 kune, od čega 53.395,75 za zrakoplovne karte i 13.232,14 kuna za hotele) ili HDZ-ov Davor Božinović (24.160,50 kuna za zrakoplovne karte i 16.228,24 kuna hotelskih troškova).

U drugu skupinu, koju se bitno manje propitivalo, spadaju brojevi dva i tri na rang listi potrošača – zastupnici koji su stanovanjem izvan Zagreba, koji putuju na sjednice Sabora i koji u Zagrebu unajmljuju smještaj. To može biti i jako skupo, kao što se vidi na primjerima HNS-ovog Srđana Gjurkovića (77.650 kuna, član Odbora za financije i državni proračun, inače iz Splita) – ili pak HDZ-ovog Ante Babića (74.500 kuna, član niza saborskih tijela, nekih i vezanih uz poslove s inozemstvom, također iz Splita), koji je ipak na korištenje automobila potrošio praktično pa duplo više nego na troškove zrakoplova i hotela zajedno.

I time dolazimo do treće skupine zastupnika – “putnike automobilom”. Tu zanimljivu kategoriju definitivno predvodi već spomenuti zastupnik Frano Matušić (50.880,00 kuna za automobil i još 9.089,84 kuna cestarina), ali i njegov stranački kolega Branko Bačić (40.920,00 kuna troška za korištenje vlastitog automobila u službene svrhe, te još 6.740 kuna cestarina) – koji su tu izgleda otkrili nešto što je ostalo nevidljivo većini preostalih zastupnika u hrvatskom parlamentu. Jednako bi tako izvorom zavisti moglo biti odsjedanje u hotelu koje su na račun Sabora ostvarili Jasen Mesić i Zvonko Milas, u rangu troška ispod 30 kuna ukupno.

Pri tome, treba zamijetiti da postoji i skupina zastupnika Hrvatskoga sabora koja tijekom ove godine nije na račun parlamenta prijavila ni kune troška. U ovoj je grupi ukupno 15 zastupnika, i to: Martina Banić, Milorad Batinić, Davor Bernardić, Dubravko Bilić, Višnja Fortuna, Mirela Holy, Tomislav Karamarko, Željko Kerum, Jadranka Kosor, Boris Kovačić, Ivan Domagoj Milošević, Vladimir Šeks, pokojni Branko Vukelić te već spomenuti šutljivi Josip Vuković. Od svih njih u oči upadaju upravo Željko Kerum i Josip Vuković – obojica gotovo pa šutljivi i štedljivi duhovi, na čast svojih stranaka i birača koji su ih izabrali.

No kada se pogleda ostale zastupnike koji se nisu iskazali osobitom rječitošću za saborskom govornicom, čovjek bi poželio da barem troše kao Kerum i Vuković, budući su njihovi troškovi slijedeći: od zastupnika koji su se ukupno tri puta javili za riječ – Jakša Baloević 54.047,48 kn (28.494 kuna za auto i cestarinu, pa još 25.553,48 za stan, režije i odvojeni život), HNS-ov Dragutin Glavina 32.322,18 kuna (7.257 kuna za automobil i cestarine, ali još 25.065,18 kuna za stan, režije i odvojeni život); od zastupnika koji su se dva puta javili za riječ, HDZ-ov Perica Jelečević 45.065,21 kuna (21.272 za troškove automobila i cestarina, i još 23.793,21 kuna za smještaj, režije i odvojeni život), SDP-ova Vesna Želježnjak 25.035,56 kuna (od toga 22.375,56 kuna za stan i odvojeni život) te HDZ-ova Marija Rapo sa 32.599,75 kuna (11.966 kuna za troškove automobila i cestarina, 4.080,26 kuna hotelskih troškova i još 16.553,49 kuna troškova za stan, režije i odvojeni život).

Ukupno je to 189.070,18 kuna za tek 12 javljanja u Saboru, ili 15.755,85 kuna po javljanju. Za usporedbu, Vladimir Šeks je svojih 13 javljanja odradio uz 0,00 kuna troška, dok je javljanje najaktivnijega zastupnika Zorana Vinkovića mimo redovitih plaća koštalo tek 29,4 kune (768 javljanja, a 22.573,08 kune troškova – samo za stan i odvojeni život).

Izaslanstvo Hrvatskog sabora pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a na jutros održanoj presici prezentiralo je svoj rad u prvih 6 mjeseci ove godine, kao i tijek priprema za veliki međunarodni skup koji će se na jesen održati u Dubrovniku. Iako samo Izaslanstvo nema obvezu podnositi Saboru izvještaj o svome radu, predsjednik tog tijela HNS-ovac Boris Blažeković smatra da ima moralnu obvezu javno prezentirati kako troši novac hrvatskih poreznih obveznika, te je uveo i praksu redovitog polugodišnjeg izvještavanja o radu ovog saborskog tijela. Tako se moglo čuti da su predstavnici Izaslanstva, koje broji ukupno 5 članova, u prvih 6 mjeseci ove godine bili na ukupno 10 raznih inozemnih događanja, od samih sastanaka izaslanstava pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a pa do posjeta vojnim bazama zemalja-članica NATO-a.

Novi NATO kompleks gradi se već godinama

Za razliku od dosadašnje prakse, koju je karakteriziralo i više novaca iz proračunskog razdjela za Hrvatski sabor, aktualno saborsko izaslanstvo pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a ne prakticira kolektivne odlaske na inozemna putovanja, pa su i njegovi troškovi ponešto manji. U prvih 6 mjeseci za potrebe sudjelovanja na događajima u okviru Parlamentarne skupštine NATO-a Izaslanstvo Hrvatskog sabora potrošilo je ukupno 274.939,00 kuna. U tu cifru je ubrojena i članarina koju Hrvatska plaća za sudjelovanje u Parlamentarnoj skupštini NATO-a, koja iznosi 87.912,00 kuna. No, Parlamentarnu skupštinu ne treba brkati sa samim NATO-savezom, gdje godišnje članstvo Hrvatsku stoji oko 3,5 milijuna eura, odnosno trenutno 4,5 milijuna eura. Dodatnim milijunom, naime, Hrvatska sufinancira izgradnju novog sjedišta NATO-a u Bruxellesu.

Parlamentarna skupština NATO-a u Dubrovniku

Po prvi put Hrvatska će biti domaćin godišnjeg zasjedanja Parlamentarne skupštine NATO-a. To godišnje zasjedanje, koje bi po brojnosti sudionika lako moglo biti najveći politički skup ikada održan u Lijepoj našoj, održat će se u Dubrovniku od 11. do 14. listopada ove godine. Već sada je prijavljeno 608 sudionika iz 31 zemlje, a ukupno se očekuje da bi se ondje moglo okupiti između 800 pa čak do 1000 ljudi iz 50 zemalja. Radi se parlamentarnim izaslanstvima i popratnom stručnom osoblju iz parlamenata zemalja-članica NATO-saveza, te o 6 delegacija iznimno pozvanih za ovu priliku, među kojima su i izaslanstva iz Libije, Malija i Kosova. Glavna tema skupa bit će sigurnost u regiji jugoistočne Europe, ali i uobičajene teme za ovakve NATO –skupove: „otvorena vrata“ (tj. priključenje novih članica u NATO), Afganistan post-2014., te druge misije u kojima sudjeluju zemlje-članice Saveza. Raspravljat će se i o geopolitičko-sigurnosnoj situaciji u svijetu, s naglaskom na Kinu i Indiju, i njihove vojne i gospodarske potencijale.

Uz dužnosnike NATO-a, predvođene glavnim tajnikom Andersom Foghom Rasmussenom, na skupu će govoriti i najviši državni vrh RH, na čelu s Predsjednikom RH i Predsjednikom Sabora, dok će se među stručnim govornicima naći i ministrica vanjskih poslova Pusić (o sigurnosti u regiji), ministar gospodarstva Vrdoljak (o gospodarstvu i sigurnosti), te ministar obrane Kotromanović. On će s kolegom iz Slovenije, Romanom Jakičem, održati zajedničko izlaganje na temu „smart defence“. Hrvatska je, kao zemlja domaćin, mogla birati i jednu specijalnu temu i specijalnog govornika, te je izabrala predstavnika hrvatske znanstvene zajednice, koji će izlagati na Odboru za znanost i tehnologiju (jednom od 5 specijaliziranih odbora Parlamentarne skupštine NATO-a) o znanstvenim istraživanjima i primjeni novih tehnologija u vojnoj industriji.

Zanimljivo će biti i na marginama glavnoga skupa, koje su zamišljene kao mjesto za popularizaciju hrvatske vojne industrije (kroz malu prigodnu izložbu) i NATO-saveza uopće (kroz kviz koji za studente i srednjoškolce južnih hrvatskih županija zajednički organiziraju Odjel za javnu diplomaciju NATO-a i hrvatska udruga OPSA). Pa ipak, glavna tema seminara na margini bit će transfer iskustva policije u programu sigurnosti na moru, gdje će predstavnici domaće i inozemnih policija govoriti o iskustvima te praksi u čuvanju sigurnosti na moru.