Pred pravosuđem njemačke pokrajine Schleswig-Holstein već godinama traje postupak protiv kolekcionara oružja, kojem je početkom srpnja 2015. izvršena službena zapljena blistavih vrhunaca njegove privatne zbirke iz podruma obiteljske kuće, o čemu smo već i tada pisali na portalu Obris.org. Ondje je nađen veliki broj uporabnih predmeta, propagandnih uradaka, stotinjak lutki s kompletnim odorama, kao i raznolike umjetnine iz perioda nacističke Njemačke, što nije samo po sebi kažnjivo, budući ih kolekcionar nije činio dostupnima široj javnosti, što  brane njemački propisi. No, problematična je zapravo bila ilegalna nadogradnja njegove legalne zbirke od oko 65 komada vatrenog oružja – koja je među ostalim obuhvaćala i tenk Panzerkampfwagen V Panther (Sd.Kfz. 171) Ausf. A, protuzračni top 8,8 cm FlaK 37, torpedo tipa G7A, mužar tipa “5 cm Granatwerfer 36”, i veliki broj ručnog naoružanja, uz što se nedopušteno našlo još i oko 1.500 komada raznoga streljiva.

Za čitavu ovu zbirku lokalne su vlasti općenito saznale temeljem prijave svojih kolega iz Berlina, koji su sve to vidjeli tijekom prethodnog pretresa doma ovog kolekcionara – gdje se kod njega tražilo neke ukradene umjetnine iz doba njemačkoga nacizma. Nakon što je 2. srpnja 2015. godine, uz svesrdnu pomoć oko 20 pripadnika njemačkih Oružanih snaga te niza vojnih vozila, u gradiću Heikendorf (desetak kilometara sjeveroistočno od centra Kiela) konačno izvedeno uklanjanje i spomenutog tenka – gdje je nedostatak gusjenica navodno bitno otežalo posao – započelo je pravno nadmetanje koje traje još i danas. Na glavnoj raspravi koja je konačno započela 28. svibnja ove godine pred pokrajinskim sudom u Kielu, tamošnje državno odvjetništvo tražilo je oštrije kazne, među kojima i novčanu u iznosu od oko 500.000 eura za kolekcionara, nekad davno uspješnog posrednika u financijskim uslugama.

Kolekcionar (u sredini) tijekom ljetošnjih sudskih ročišta

Suočena čak i s mogućom kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina, obrana je kroz više ročišta tijekom zadnja dva mjeseca pokušavala sve to svesti na neku normalniju i prihvatljiviju razinu. No, srž postupanja svela se na sučeljavanje stručnih vještačenja o tome je li zaplijenjena tehnika još u ikakvom uporabljivom stanju (pa time potpada pod specijalne propise o nadzoru vojnog naoružanja) ili ipak nije. Dok se optužba tu oslanjala na mišljenja saveznih vlasti nadležnih za izvoz naoružanja (Bundesamtes für Wirtschaft und Ausfuhrkontrolle – BAFA), kolekcionar je uspješno dokazao kako su njemu same njemačke Oružane snage potvrdile da tenk više nije vojno oružje, nakon što su mu – među ostalim – svojedobno naplatili i 28.000 eura za troškove demilitarizacije (varenja ploče na početku cijevi i uklanjanja zatvarača, te vađenja motora), dok je i njegovu mužaru iz istog razloga bila bušena cijev. No, kako izgleda, stvari možda stoje drugačije po pitanju drugog prominentnog eksponata njegove zbirke, budući se iz vještačenja čulo  da “samo kod zaplijenjenog protuzračnog topa bi se i dalje moglo raditi o vojnome oružju” – koje je 2003. stečeno zamjenom s jednim drugim kolekcionarom, također saslušanim pred ovim sudom, koji nije sumnjao u demilitarizirani status ovog eksponata, budući mu je u cijev navodno bio usađen onesposobljavajući klin. Doduše, tu bi problem moglo biti i streljivo, kojeg danas više baš i nema, dok bi se troškovi ikakvog organiziranje njegove nove proizvodnje prema iskazima vještaka mogli kretati i do 200.000 eura po komadu. Kako bilo da bilo, od vlasnika svih ovih stvari, kojeg njemački mediji navode tek kao Klaus-Dieter F. – koji je u trenutku zapljene bio u kasnim 70-tima, a sada broji 84 godine života – očekuje se i da ugovori neki novi te prikladniji smještaj za problematične stvari iz svoje zbirke. Kako navode njegovi odvjetnici, za njegova je Panthera zainteresiran jedna muzej iz Sjedinjenih Američkih Država, a brojni kolekcionari su se navodno javili i za brojne druge, manje stvari iz ove fascinantne privatne zbirke.

Na današnjem sudskom ročištu u Kielu, oko 60 kilometara sjeverno od Hamburga, odvjetnici obrane nastojali su dokazati da spomenuta zbirka svojim eksponatima ne krši njemački Zakon o kontroli vojnog naoružanja (Kriegswaffenkontrollgesetz), kojim se regulira proizvodnja, prodaja, posjedovanje i transport vojnog oružja. Pri tome, oni navodno nastoje i da se novčane sankcije svedu na iznos visine oko 50.000 eura, dokazujući da zapljenjeni predmeti više nisu vojno oružje – za spomenuti Panther-tenk tvrde kako više nije funkcionalan, a i da je ionako 1970-tih bio u Velikoj Britaniji kupljen pod otpad, pa onda mukotrpno restauriran. Za to vrijeme optužba, naravno, tvrdi kako je svo to naoružanje i dalje itekako uporabljivo. Iduće ročište ovog višegodišnjeg pravnog spora očekuje se u srijedu, 28. srpnja, a postoje naznake da bi čitav slučaj mogao biti i konačno riješen za koji tjedan, početkom ovoga kolovoza.

Nedaleko centra Kijeva, glavnoga grada Ukrajine, nalazi se Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine “Ivan Černjakovski” (Національний університет оборони України імені Івана Черняховського), koje smo nedavno posjetili. Riječ je o najvišem vojnom obrazovnom centru Oružanih snaga Ukrajine, podređenom tamošnjem Ministarstvu obrane, koji je u današnjoj formi osnovan 1992. godine (Akademija ukrajinskih Oružanih snaga) – da bi u travnju 1999. prerasla u Nacionalnu akademiju obrane Ukrajine, a u prosincu 2008. i u Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine. Konačno, u veljači 2013. godine i tadašnji predsjednik Ukrajine instituciji je dodijelio i počasno ime “Ivan Černjakovski”.

Tradicija ove institucije započinje 1914. godine, kada su u Kijevu osnovane Druga kijevska vojna škola pješaštva i Nikolajevska topnička škola kao dodatne institucije pri tamošnjem Vladimirskom kadetskome koru. Školovanje u glavnoj zgradi započelo je u ožujku 1917. godine, da bi nakon sloma carske vlasti u tim prostorima tijekom ožujka 1919. započelo i školovanje u okviru zapovjedništva Ukrajinske Sovjetske Crvene armije u Kijevu. Od 1922. ta institucija djeluje kao Kijevska škola topništva, koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila preseljena u Krasnojarsk i vraćena u Kijev u rujnu 1944. goine. Postupnim rastom, ona do 1974. godine postaje dio ustanova specijaliziranih za obuku protuzračnih snaga Sovjetske armije (kopnenih snaga SSSR). Od 1978. do 1992. ta institucija nosi počasno ime maršala A. M. Vasilijevskog – sve do kolovoza 1992. i svoga prelaska u današnje organizacijske oblike. Tijekom nedavne posjete Ukrajini, posebno su nas zainteresirali odabrani izlošci vojne tehnike koji krase pojedine dobro održavane zelene površine ove vojno-obrazovne institucije u Kijevu.

Oklopna tehnika i “Kaćuša”

Kao prvo, ondje su izložena četiri povijesna tenka, koji izgledaju izuzetno dobro očuvani. Tu su, prije svega, dva srednja tenka. Njemački PzKpfw IIIF je iz jedne od ranijih izvedbi, naoružan topom od 37 mm (KwK 36 L/45), kojeg se kasnije nadomještalo oružjem od 50mm. Drugi po redu je izložen američki M4A2 Sherman, koji je u Sovjetski savez dospio posredstvom ratnih “Lend-Lease” aranžmana. Preostala dva tenka su u klasi teških tenkova, i oba su sovjetskog podrijetla – IS-2 i njegov sljednik IS-3 – oba nazvana skraćeno po sovjetskome vođi Staljinu (Иосиф Сталин – ИС, odnosno IS).

Izložen teški tenk IS-2, odnosno Objekt 240, proizveden je u Skt. Peterburgu i naoružan topom D-25T (kalibra 122 milimetra). Ovdje je izložen u varijanti tijela tenka iz 1944. godine, koja na prvi pogled iznenađuje ratnom grubošću vanjske obrade. Uz to, tu je i kasniji Objekt 703, poznat kao IS-3, sovjetski teški tenk proizvođen u pogonima Uralvagonzavoda (UVZ) u Skt. Peterburgu i Nižnjem Tagilu, iz 1945. godine i također naoružan topom D-25T kalibra 122 mm. Riječ je o oružnom sustavu koji je zakasnio za uporabu u Drugom svjetskome ratu, a po prvi je puta javnosti bio predstavljen u rujnu 1945. godine, na skupnoj savezničkoj vojnoj paradi pobjede u Berlinu.

Uz to, od motoriziranog naoružanja još se mora spomenuti i legendarni raketni sustav BM-13 (poznata “Kaćuša”), u kalibru 132 mm i varijanti prilagođenoj za ispaljivanje po 16 projektila M13 (koji je ovdje također izložen). Pri tome, dok službeni podaci o čitavom sustavu govore kako je ovdje riječ o varijanti zasnovanoj na kamionu ZIS-6 (u proizvodnji od 1933. do 1941. godine), većina ovoga sklopa vizualno više odgovara kasnijim varijantama sustava – izrađenim nakon Drugog svjetskog rata, i zasnovanim na sovjetskome kamionu ZiL-157 (u proizvodnji od 1958. do 1966. godine). Pri tome, napomenimo kako je “Завод имени Сталина” (ZiS) postojao u Moskvi od 1931. do 1956. godine, da bi onda samo promijenio ime u “Завод имени Лихачёва” (ZiL) pod kojim je dalje radio do svog praktičnog kraja 2012. godine.

Protuzračno topništvo

U skladu sa činjenicom kako je prije 1992. ova vojno-obrazovna institucija bila posvećena obrazovanju protuzračnih snaga Sovjetske armije, ne čudi da među izloženim primjercima oružja ima i nekoliko zanimljivih komada automatskih protuzračnih topova. Predstavljena oružja ovog kalibra sežu od 37 pa sve do 100 milimetara, a sva četiri oružja su u tegljenoj varijanti, iako su neka od njih svojedobno doživjela i samohodne izvedbe.

Protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm

Ovdje je najmanji po kalibru sovjetski protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm. Riječ je o automatskom oružju razvijanom krajem 1930-tih, koje je u uporabi bilo od 1939. pa sve do sredine 1950-tih godina. Ovaj je automatski top razvijan u SSSR temeljem Boforsa 25 mm model 1933, a konačna verzija sustava težila je oko 2,1 tonu, bila je instalirana na podvozje ZU-7 sa četiri kotača i imala mogućnost djelovanja u punome krugu, uz elevaciju od -5 do 85 stupnjeva. Borbeni komplet je sačinjavalo 200 granata u kalibru 37*252SR, koje su korištene u okvirima po pet komada. Krajem Drugog svjetskog rata ovo je oružje dobilo i samohodnu varijantu nazvanu ZSU-37, zasnovanu na tijelu lovca tenkova SU-76.

Automatski protuzračni top AZP S-60 kalibra 57 mm

Ponešto većeg kalibra je sovjetski automatski protuzračni top AZP S-60 (Автоматическая зенитная пушка С-60), koji ima kalibar 57 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj počeo krajem 1940-tih, s idejom nadomještanja postojećih takvih oružja kalibra 37 mm – temeljeći se na iskustvima s njemačkim topom 5 cm Flak 41 i zarobljenim prototipovima njemačkog topa 5,5 cm Gerät 58 – završen je sredinom 1950-tih kada novo oružje i ulazi u službu, u kojoj ostaje sve do 1970-tih. Oružje je koristilo streljivo kalibra 57*348SR s horizontalnim sustavom hranjenja. Operativna masa čitavog sustava iznosi oko 4,66 tona, a oružje je postavljeno na podvozje s četiri kotača koje se obično transportiralo korištenjem teretnog vozila Ural-375GP (kojim su prevoženi i radari te računačka oprema). Ovaj je automatski protuzračni top postao temeljem samohodnog sustava ZSU-57-2, a imao i velikog izvoznog uspjeha – izvezen je u ukupno 37 država, dok su ga Poljska, Mađarska, te Kina i proizvodile po licenci.

Protuzračni top KS-12 M-1939 kalibra 85 milimetara

Iduće po redu je oružje kalibra 85 milimetara, ponešto stariji top KS-12 M-1939, kojeg je Sovjetski savez u osnovnoj varijanti proizvodio od 1939. do 1944. godine u Iževsku. Ovaj jednometni protuzračni top na podvozju sa četiri kotača imao je akcijski radijus od 360 stupnjeva, uz elevaciju između -3 i 82 stupnja. Masa samog oružja je oko 4,3 tone, a za njegov se transport koristilo kamione kakav je na primjer ZiL-157. Njegovih 7 ljudi posade osigurava efikasna djelovanja do 10.000 m vertikalno i 15.600 metara horizontalno. Nakon poduzetih modifikacija 1944. godine, velik broj ovih oružja ostao je u uporabi još desetljećima u nizu oružanih snaga saveznika SSSR.

Protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara

Konačno, tu je i teški protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj pokrenut sredinom 1940-tih, s idejom nadomještanja oružja u kalibru 85 mm. Tijekom 1949. prvi primjerci ovoga oružja ušli su u službu, a njegova je osnovna varijanta proizvođena do 1951. godine. Riječ je o jednometnom oružju kalibra 100*695R s 15 ljudi posade, koje može djelovati u punome krugu, s elevacijom između -3 i 85 stupnjeva. Sustav ima ukupnu masu od oko 9,55 tona i prevožen je srednjim (AT-S) ili teškim (AT-T) topničkim vozilima na gusjenicama. Treba napomenuti da se ovo oružje predviđalo koristiti i protiv kopnenih ciljeva – za što su bila razvijena i dva namjenska tipa potuoklopnog streljiva.

Zemaljsko topništvo

Protuoklopni top M1937 53-K u kalibru 45 mm

Na prostorima Nacionalnog sveučilišta obrane u Kijevu ukupno je izloženo šest primjeraka zemaljskog topničkog naoružanja – sve primjerci iz doba prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Kao prvo, tu treba spomenuti tri protuoklopna topa, i to dva u kalibru 45 mm (M1937 53-K, te kasniji M1942 M-42) i jedan u kasnijem kalibru od 57 mm (M1943 ZiS-2). Pri tome, zanimljivo je spomenuti i da najraniji od njih, M1937 53-K, nije kompletan budući mu nedostaju kotači i dijelovi oklopa. Riječ je tu o topu koji se proizvodio od 1937. do 1943. godine, kalibra 45 mm i dužine cijevi 46 kalibara (2.070 mm). Ovo oružje ukupne mase 560 kg koristilo je streljivo 45*310R i već početkom Drugog svjetskog rata smatralo se zastarjelim.

Protuoklopni top M1943 ZiS-2 kalibra 57 mm

Njegov nasljednik, protuoklopni top M1942 M-42 dobio je dužu cijev (66 kalibara), jače streljivo (45*386SR), deblji oklop za posadu i pune kotače. Ovo je oružje u proizvodnji bilo od 1942. do 1945. godine, kada ga je u službi uvelike zamijenio protuoklopni top kalibra 57 mm s oznakom M1943 ZiS-2. Proizvod Topničke tvornice br. 92, okićene i svečanim imenom Josifa Staljina, protuoklopni top ZiS-2 je u razvoj krenuo u svibnju 1940. godine, a u serijsku proizvodnju početkom lipnja 1941.godine – da bi nakon pauze njegova proizvodnja za ozbiljno krenula sredinom lipnja 1943. godine (kada su se postojeći protuoklopni topovi definitivno pokazali preslabima za novije njemačke tenkove) i trajala je do 1945. godine. Ovo je oružje imalo cijev dugu 73 kalibra (4,16 m) i koristilo je streljivo tipa 57*480R. Masa čitavog sustava iznosila je 1250 kg, a ovaj je top nakon svoje protuoklopne namjene još dugo korišten i kao lako topničko oružje za sovjetske zračno-pokretne postrojbe (uz ulogu oružja i u više varijanti lovaca na tenkove).

Divizijski top M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm

Odmah uz protuoklopni M1943 ZiS-2 izložena su i dva “divizijska” topa – stariji  kalibra 76 mm (M1942 ZiS-3) i njegov nasljednik u kalibru 85 mm (D-44). Pri tome, M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm u proizvodnji je bio od 1941. do 1945. godine, u već spomenutoj Topničkoj tvornici br. 92 u Gorkom (Завод №92 имени Сталина), dok je D-44 od 1944. do 1953. proizvodio Zavod br. 9 (danas u okviru “Uralmasha”) iz Sverdlovska, odnosno Jekaterinburga. Dok je sustav ZiS-3 kombinirao lako podvozje protuoklopnog topa ZiS-2 i modificirani sustav prijašnjeg ruskog divizijskog topa F-22USV, njegov je nasljednik D-44 nastao daljnjim razvojem topa D-5 prvotno dizajniranog za tenk T-34-85. Dok je ZiS-3 ima cijev duljine 42,1 kalibara (3,2 m), kod D-44 je to 55 kalibara (4,68 m) – slično im se kreću i težine, koja kod ZiS-3 u borbenom položaju iznosi 1.200 kg, a kod D-44 punih 1.725 kg (za čiji se transport mislilo koristiti kamione Ural-375D i ZIL-131, ili gusjeničara Ja-12).

Haubica M1938 M-30 kalibra 122 milimetra

Konačno, među izlošcima je i jedna haubica – M1938 M-30, kalibra 122 milimetra. Ovo je oružje razvijano tijekom 1938. godine u sklopu tadašnjeg natjecanja za novu sovjetsku haubicu u kalibru 122 mm, a njegova je proizvodnja započela 1939. i trajala sve do 1955. godine (pretežito u već spominjanim zavodima br. 92 i 9). Borbena masa ovog sustava iznosila je 2,45 tona, uz cijev duljine 23 kalibra (2,8 m) sposobnu za elevaciju između -3 i 63,5 stupnja. Njena posada od ukupno 8 ljudi mogla je u minuti ispaliti 5 do 6 granata teških oko 21,7 kg, na maksimalnu udaljenost do 11,8 kilometara. Cijev ovog oružja bila je korištena i pri konstrukciji jurišnih oružja SU-122, dok je kolijevka poslužila pri konstrukciji kasnijih haubica u kalibru 152 mm (M1943 D-1). Ujedno, radi se o oružju koje je izvezeno u više od 40 država (od kojih su ga neke i modificirale), a mnoge ga i danas operativno koriste.

Teški minobacači

Za kraj, izložena su i ukupno tri teška minobacača. Za razliku od minobacača kalibra 120 mm, kakvog je bilo u arsenalu SFRJ i kojeg se u raznim inačicama itekako viđalo tijekom Domovinskoga rata, preostala dva prikazana oružja su ponešto zanimljivija. Kao prvo, to je minobacač M-160 kalibra 160 mm, proizvođen od 1944. godine u Tuli i Iževsku. Iz cijevi dužne 3 metra ispaljivala se mina težine 41,2 kilograma, za što je već trebao i sustav stražnjeg punjenja te mehanizam za ublažavanje trzaja pri ispaljivanju. Masa ukupnog sustava je 1300 kilograma, a za njegov prijevoz na vlastita dva kotača korištena su teretna vozila, u novije vrijeme redovito kamion GAZ-66 (u proizvodnji od 1964. do 1999. godine).

Treći izloženi minobacač još je masivniji. Riječ je o minobacaču M-240, kalibra impresivnih 240 milimetara. Ovo oružje je u uporabi od 1965. godine, ima cijev dužine 5,34 m (22,25 kalibara) i ispaljuje minu težine oko 130 kilograma. Također se puni straga, nakon spuštanja cijevi u horizontalni položaj, što uvjetuje i relativno malu brzinu gađanja od maksimalno 1 mine u minuti. Sustav ima masu od oko 3,61 tone (4,150 kad je napunjen i opremljen), a pretežito se transportirao uz pomoć teretnog vozila Ural. Zanimljivo je spomenuti kako su za teški minobacač M-240, uz redovitu uporabu rasprskavajućih mina (domet do 9.700 metara), bile razvijene i dodatne varijante streljiva s raketnim motorima za produžavanje dometa, i to – (1) rasprskavajuće, (2) kasetne, (3) nuklearne, i (4) zapaljive.

Usporedni pogled na sva tri spomenuta minobacača

Policija je u srijedu, 1. srpnja, pretražila vilu u bogatom predgrađu Kiela (SR Njemačka), te ondje pronašla tenk iz Drugog svjetskog rata, torpedo i drugo naoružanje u podrumu. Dan kasnije, u četvrtak, nadležni su još radili na uklanjanju ondje pronađenog tenka Panzerkampfwagen V Panther (Sd.Kfz. 171) Ausf. A.

Intervencija se odigrala u gradiću Heikendorf (desetak kilometara sjeveroistočno od centra Kiela, oko 8000 stanovnika), a pod nadležnošću državnog odvjetništva iz Kiela, koje vlasnika vile sumnjiči za ilegalno držanje vojnoga oružja, suprotno zakonima što u Njemačkoj reguliraju posjedovanje vojne opreme i naoružanja (Kriegswaffenkontrollgesetz). Uz spomenuti tenk i torpedo, pronađeno je i više drugih komada naoružanja, od čega je u fokus javnosti tu posebno upao kultni protuzračni top 8,8 cm FlaK 37. Pa ipak, potpunija lista zaplijenjene vojne tehnike nije dostupna, budući da državno odvjetništvo iz Kiela nije medijima ni na poseban upit dalo ikakvih dodatnih podataka o pojedinostima ovog povijesnog arsenala.

Jedan od dopremljenih tenkova za izvlačenje iz sastava njemačkih Oružanih snaga

Ipak, glasnogovornik policije lokalne je medije izvijestio o tome da je torpedo uklonjen iz zgrade tijekom srijede. No, on istodobno nije mogao potvrditi radi li se tu o modelu iz vremena Drugog svjetskoga rata. Također je izvijestio da do četvrtka 2. srpnja popodne službeni organi još nisu uspjeli ukloniti antikni tenk Panther, navodno 1943. godište, usprkos činjenici da je Bundeswehr (njemačke Oružane snage) za to otposlao i dva vlastita tenka za izvlačenje, ne bi li i time pomogli spomenuto uklanjanje. Uzrok iznimno dugog trajanja operacije vađenja tenka iz podruma stambene vile navodno je bila okolnost da se tenk bez gusjenica nalazio u zasebnoj podrumskoj prostoriji iz koje je oko 45 tona teško vozilo prvo trebalo zaokrenuti oko ugla, ne bi li se tek onda došlo do strme kosine koja vodi u razinu zemlje – sve to, naravno, bez nanošenja ikakvih težih građevinskih oštećenja samoj zgradi.

Njemačka policija i vojska pripremaju 8,8 FlaK 37 za transport (Carsten Rehder/dpa)

Lokalno je državno odvjetništvo na postojanje ovog naoružanja bilo upozoreno od berlinskih državnih odvjetnika, koji su spomenutu vilu mjesec dana ranije pretražili u okviru istrage o ponovnoj pojavi niza umjetnina ukradenih od nacista tijekom Drugog svjetskog rata, izjavio je glasnogovornik državnog odvjetništva Kiel. Pri tome, odvjetnik vlasnika vile tvrdi da tenk više nije u stanju pucati iz svog naoružanja, te da njegov branjenik zato i ne krši nikakve zakonske propise, prenio je Süddeutsche Zeitung (SZ) tvrdnje o demilitariziranom stanju ukupne opreme iz pronađene zbirke.

Dok je susjedima ipak sve bilo odavna jasno, mediji su se jako čudili

Što se tiče Alexandera Ortha, gradonačelnika spomenutog gradića Heikendorfa u njemačkoj pokrajini Schleswig-Holstein, za njega ovaj nalaz nije bio nikakvo iznenađenje. “On se time naokolo vozao po Kitzebergu još tijekom snježne katastrofe 1978. godine“, izjavio je Orth o tenku i njegovu vlasniku za već spomenuti Süddeutsche Zeitung. Gradonačelnik ujedno nije bio spreman ni osuditi postupanje vlasnika vile, koji navodno živi povučeno u svojim kasnim 70-im godinama života. “On ima određenu slabost za određene stvari. O tome možemo imati različita mišljenja… Dok neki ljudi vole parne lokomotive, drugi vole tenkove“, istaknuo je gradonačelnik Orth.

Nedostatak gusjenica bitno je usporio odvoz pronađenog tenka Panzerkampfwagen V Panther Ausf. A

Pronađena vojna tehnika navodno je bila u iznimno dobrome stanju

————————–

————————–

*Tekst je sastavljen temeljem članka “Police confiscate WW2 tank hidden in cellar”, objavljenog 2. srpnja 2015. na internetskim stranicama dnevnika The Local – Germany (u originalu dostupan na: http://www.thelocal.de/20150702/police-find-wwii-tank-hidden-in-cellar), te članka “Polizei findet Weltkriegspanzer in Keller von Villa”, objavljenog 1. srpnja 2015. godine na internetskim stranicama dnevnika Süddeutsche Zeitung (SZ), u originalu dostupnog na: http://www.sueddeutsche.de/panorama/nobelviertel-bei-kiel-alter-mann-hortet-panzer-in-seiner-villa-1.2547493

Za danas zakazano predstavljanje svjetskog otkrića u podmorju Jadrana, talijanskog bombardera Junkers Ju 87 „Štuka“ (Sturzkampfflugzeug – Stuka), srušenog početkom Drugog svjetskog rata, spektakularno je propalo zahvaljujući strahu Hrvatske ratne mornarice od malo vjetra i ponekog vala. Predstavljanje iznimno dobro očuvane avionske olupine u organizaciji Hrvatskog restauratorskog zavoda, Ronilačkog kluba ZG-SUB i Ministarstva obrane trebalo se dogoditi danas na Žirju, kao i na samom lokalitetu na kojem se nalazi potopljeni zrakoplov. Po novinare je u Šibenik trebala doći barkasa HRM-a, prevesti ih do Žirja, odvesti do mjesta gdje leži „Štuka“, i kasno poslije podne vratiti u Šibenik. Za sedmu silu organizirano je bilo vađenje nekoliko zanimljivih manjih dijelova zrakoplova na samoj lokaciji, te press-konferencija na Žirju.

“Loši” uvjeti na moru

Naznake da ništa neće poći po planu pojavile su se već ujutro, kada je barkasa iz potpuno nejasnih razloga prekasno isplovila iz splitske luke Lora. To je značilo i da će kasniti s dolaskom u Šibenik. No malo iza 10:30 saznalo se da se barkasa okrenula na putu do Šibenika, i počela vraćati natrag u Loru, uz objašnjenje da se zbog uvjeta na otvorenom moru ne može garantirati sigurnost civilima na brodu. Time se 10-ak okupljenih novinara i nekoliko TV-ekipa suočilo s činjenicom da na Žirje mogu samo redovnim trajektom u 11:30, a da se s otoka mogu vratiti idućim redovnim trajektom u 20:00. U novinarskom svijetu to znači da će, makar i popratili događaj, propustiti sve moguće rokove za slanje teksta, fotografija i video-materijala u svoje novinske kuće, te da o senzacionalnom svjetskom otkriću u večerašnjim i sutrašnjim izdanjima novina neće biti ni slovca, a upitno je bi li televizije stigle emitirati te materijale u svojim kasnovečernjim informativnim emisijama. Uglavnom, nitko od novinara nije se odlučio provesti cijeli cjelcati dan na Žirju.

Sve bi to bilo razumljivo da vremenski uvjeti i uvjeti na moru nisu dobri, no za razliku od Zagreba, na šibenskom je području (uključujući i Žirje) gotovo ljetno i sunčano vrijeme, uz slab vjetar. Vjetar bi, istina je, mogao predstavljati problem ne samo za prastaru barkasu HRM-a, već i za još stariji trajekt Jadrolinije koji je, za razliku od dične Ratne mornarice, i po takvom, blago uzburkanom moru, krenuo iz Šibenika za Žirje. Prema današnjoj prognozi za pomorce, stanje mora na zadarsko-šibenskom području bit će jedan (1), odnosno na splitskom području do 3 (odnosno po legendi Državnog hidrometeorološkog zavoda – umjereno valovito). Službeno se ne može saznati koja barkasa HRM-a nije u mogućnosti ploviti u takvim uvjetima, no logična je pretpostavka da je riječ o motornoj roniteljskoj barkasi MRB-83, sagrađenoj 1981. godine. Međutim, ona je ionako tek upitno roniteljska, budući da na njoj od prije nekog vremena nema pripadajuće prijenosne barokomore.

Barkasa MRB-83 ili “žali Bože”

Tako smo, na žalost, od medijske prezentacije svjetskog otkrića došli do mornarice koja se boji mora, a otvorenim morem smatra pojas od Splita do Šibenika, odnosno od Šibenika do njegovih prvih otoka. Organizatori današnje neuspješne prezentacije tražili su od HRM-a veće plovilo, po mogućnosti desantni brod Krka ili Cetina – koji zbog svoje veličine bolje podnose loše more, imaju dovoljno prostora za primanje i većeg broja novinara, a raspolažu i dizalicama upotrebljivim za izvlačenje dijelova s potonulog zrakoplova. No iz HRM-a je zahtjev službeno odbijen, jer takvo plovilo „troši previše goriva za ovakvu aktivnost“, zbog čega su radije poslali manje plovilo koje ne može izvršiti zadatak. Sve je to na čast i slavu hrvatskog moreplovstva i pomorske tradicije, te Hrvatske ratne mornarice!

Zoran Delibašić, Ronilački klub ZG-SUB

Prije gotovo dva tjedna u šibenskom je podmorju pronađena prava senzacija – olupina vojnog zrakoplova, sunovratnog bombardera tipa Junkers Ju 87 „Štuka“ (Sturzkampfflugzeug – Stuka) iz Drugog svjetskog rata. Zrakoplov su pronašli ronioci Odjela za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda i Ronilačkog kluba SUB iz Zagreba tijekom vikenda 13. i 14. rujna 2014., na jednom od lokaliteta s južne strane otoka Žirja. Riječ je o rijetkom pronalasku zrakoplova tip Ju 87R-2 Ratnog zrakoplovstva Italije kojeg je, vjerojatno, topovskom paljbom oštetila protuzračna obrana torpednih čamaca Kraljevine Jugoslavije u neposrednoj okolici Šibenika, 11. ili 12. travnja 1941. godine.

Iako se u Jadranu nađe vrlo zanimljivih ostataka iz raznih povijesnih razdoblja, otkriće ovog talijanskog bombardera njemačke proizvodnje moglo bi biti jedno od najvrijednijih tijekom posljednjih desetljeća.

Igor Miholjek, Hrvatski restauratorski zavod

Sutra, u petak, 26. rujna, će Vojni muzej MORH-a u suradnji s Odjelom za podvodnu arheologiju Hrvatskog restauratorskog zavoda predstaviti na otoku Žirju novopronađeni zrakoplov. Radi se o izuzetno vrijednom otkriću budući su u cijelom svijetu ostala sačuvana tek njih 4 – dva se nalaze u muzejskim postavima u Londonu i Chicagu, dok su dva izvađena iz podmorja Norveške i Grčke u jako lošem stanju. Ostaci zrakoplova nađeni kod Žirja su, s obzirom na prilike, zapravo vrlo malo oštećeni, te su time jedan od ukupno dva vojna zrakoplova, nakon „Leteće tvrđave“ B-17, koji su gotovo cjelokupni pronađeni u podmorju RH.

Ovo nevjerojatno otkriće sutra će biti predstavljeno novinarima, a možda će nakon restauracije biti i uvršteno u budući stalni postav Vojnog muzeja. Iako vrijeme danas baš i nije poslužilo istraživače, Igor Miholjek iz Hrvatskog restauratorskog zavoda i Zoran Delibašić, predsjednik ronilačkog kluba ZG-SUB iz Zagreba, već dva dana s kolegama vrše zarone i pregledavaju te pretražuju pronađenu olupinu. I novinarska ekipa portala Obris.org nalazi se na licu mjesta, s nestrpljenjem očekujući sutrašnji veliki događaj.

U anglo-saskoj vojnoj terminologiji, Dan-D označava dan kad se planira započinjanje borbi, ili započinjanje pojedine operacije – koju se planira, ali čiji početak ili još nije nedvojbeno utvrđen, ili se tajnost tog točnog datuma želi dodatno zaštititi. Najpoznatiji primjer ovakvoga označavanja zasigurno je operacija amfibijskog iskrcavanja na plažama Normandije – započeta na današnji dan prije 70 godina, 6. lipnja 1944. godine. Ta operacija, kodno označavana i “Operacija Neptun”, predstavlja prvi dio šireg djelovanja – savezničkog otvaranja novog europskog bojišta u Francuskoj, poznatog kao operacija “Overlord” ili “Vrhovni gospodar”.

Pri tome, od ukupno oko 5000 plovila okupljenih za provođenje iskrcavanja na francuske plaže tog 6. lipnja 1944. godine, pripremnu paljbu za ovu operaciju prva je otvorila britanska laka krstarica “HMS Belfast”. Upravo je to plovilo, nakon svoje dugogodišnje vojne službe, završilo usidreno na rijeci Temzi u centru Londona – gdje je taj brod od srpnja 1971. otvoren za posjetitelje. Organizacijski gledano, “HMS Belfast” je 1978. godine organizacijski pridodan britanskom Imperijalnom vojnom muzeju u Londonu, u čijem je sastavu i danas.

Borbena služba HMS Belfast (C35)

Na službi pratnje konvoja prema sjevernim lukama Rusije

“HMS Belfast” deveto je po redu plovilo iz britanske klase “Grad” (Town), građeno u gradu Belfastu po kojem je i dobilo ime, u tamošnjem brodogradilištu Harland and Wolff. Riječ je o lakim krstaricama čiji je dizajn bio spregnut Londonskim ugovorom o nadzoru naoružanja (iz 1930. godine). Unutar ove klase brodova, “HMS Belfast” tu spada u treću i posljednju podskupinu, nazvanu klasa Edinburgh. Njegova je gradnja išla munjevito – nakon polaganja kobilice 10. prosinca 1936. godine, “HMS Belfast” je porinut 17. ožujka 1938. – na Dan sv. Patrika – a u službu primljen 5. kolovoza 1939. godine. Stavljena u službu na sjeveru Velike Britanije, krstarica “HMS Belfast” je samo tri mjeseca kasnije naišla na magnetnu minu pri isplovljavanju iz zaljeva Firth of Forth- brod je bio teško oštećen, a to je onda značilo i dugotrajne popravke, dovršene tek 3. studenog 1942. godine.

HMS Belfast’s bombardira njemačke položaje na Normandiji

Pri tome se dobrom pokazala činjenica kako je “HMS Belfast” uz popravak bila podvrgnuta i modernizaciji – njene oklopne zaštite, njenog primarnog, sekundarnog i tercijarnog naoružanja, instaliranih sustava upravljanja vatrom (instaliranje radarskog upravljanja naoružanjem), kao i radari za upozoravanje na opasnosti iz zraka. Time je “HMS Belfast” postao tehnički najnaprednija laka krstarica u britanskoj službi. Kao takva je pratila Arktičke konvoje s pomoći za SSSR, tijekom 1943. godine, da bi onda sredinom 1944. otvorila i iskrcavanje na Normandiji. Od lipnja 1945. “HMS” je bio raspoređen na Daleki istok, u sastav Britanske pacifičke flote – gdje je ovo plovilo djelovalo i u okviru Korejskoga rata (1950.-1952.). Prvo kao dio američkog flotnog sastava “Task Force 77”, a onda smostalno – “HMS Belfast” je bombardiranjima podržavao kopnene operacije, pri tome ispalivši oko 8000 granata, dok je u patrolama pređeno više od 130 tisuća kilometara. Nakon tog djelovanja, “HMS Belfast” je 4. studenog 1952. godine prebačen u rezervu – što zbog skupoće operativnog održavanja ovog tipa plovila, što zbog promišljanja nove modernizacije ovoga broda. O toj ponovnoj modernizaciji konačno je odlučeno u ožujku 1955. godine, da bi konkretni poslovi napokon i započeli 6. siječnja 1956. godine.
———————
HMS Belfast i kraj Drugog svjetskog rata u koloru

———————

HMS Belfast napušta luku Singapur, ožujak 1962.

Do 12. svibnja 1959. godine, unaprijeđeno je glavno naoružanje, a čitavo je plovilo prilagođeno za potrebe nuklearnog, biološkog i kemijskog ratovanja. Dodatno je zatvoren i zapovjedni most broda, poboljšan je smještaj za posadu, a izmijenjeni su i jarboli te paluba (gdje je većim dijelom umjesto drveta stavljen metal). U istom je navratu uklonjeno torpedno naoružanje, a dodan je i niz novih radara – za navođenje topničke vatre, te za izviđanje i uzbunjivanje. Sve je to obavljeno do sredine prosinca 1959. – kada je “HMS Belfast” opet na sjeveru Pacifika, u sklopu vježbovnih aktivnosti koje su prethodile ponovnom stavljanju ovoga broda u punu i aktivnu službu britanske Ratne mornarice, 31. siječnja 1961. godine. Tijekom iduće dvije godine, “HMS Belfast” je više puta stavljan i ponovo povlačen u rezervu, tijekom čega se plovilo po Dalekom istoku, prostoru oko Adenskoga zaljeva i po Mediteranu, sve do konačnog povratka u Veliku Britaniju 24. kolovoza 1963. godine.

Od 1966. pa sve do 1970. godine ovo plovilo služi za dodatan smještaj osoblja u sklopu ratne luke Portsmouth. Tijekom tog perioda se za pojedine elemente ovoga plovila zainteresirao i britanski Imperijalni vojni muzej (prvenstveno za njene topovske kupole kalibra 6 palaca), da bi se onda postupno krenulo razmišljati i o očuvanju ovoga broda u cijelosti. Iako je posebno međuresorno tijelo u lipnju 1968. zaključilo kako to ne bi bilo loše – mornarička se logistika tom očuvanju protivila, tako da je “HMS Belfast” 4. svibnja 1971. raspoređen u red za rezanje.

Od borbene jedinice do muzeja

Duboko nezadovoljstvo ovom vojnom odlukom dovelo je do formiranja zasebne građanske inicijative za očuvanje ovoga broda – koja je, uz članstvo velikog broja umirovljenih mornaričara, ubrzo prikupila i značajnu političku podršku svojim nastojanjima. Na tom je temelju pokrenuta i službena inicijativa za preuzimanje ovoga broda, te njegovo očuvanje – koja je u srpnju 1971. dovela i do službene predaje lake krstarice “HMS Belfast” u ruke za opstanak ovoga broda zainteresiranih građana. Tijekom kolovoza iste godine, brod je dotegljen u London, da bi za posjetioce bio po prvi put otvoren na dan britanske proslave bitke kod Trafalgara – 21. listopada 1971. godine. Dok je javnost od početka dobro prihvatila novu vojno-izložbenu senzaciju u gradu, tijekom idućih godina se postupno sređuje i za posjetitelje otvara sve veći broj segmenata ovoga plovila (1974. su otvorene strojarnice, a onda i operacijska soba, te pojedine kupole s naoružanjem, da bi 1976 bila uređena i brodska soba za radijsku komunikaciju). Samo u prve četiri godine svog muzejskog postojanja “HMS Belfast” posjetilo je preko 1,5 milijuna turista.

Nakon financijskih teškoća spomenute građanske inicijative, u održavanje “HMS Belfast” uključila se i država – time da je od 1. ožujka 1978. čitava ta inicijativa i samo plovilo integrirano u okvire Imperijalnog vojnog muzeja. Time je ova laka krstarica postala treći odjel ovoga muzeja, koji je 1976. obuhvatio i zrakoplovnu zbirku okupljenu na mjestu povijesne zrakolpovne baze u Duxfordu. U sklopu svog djelovanja u ovome okviru – 1998. godine osnovana je i zasebna “Udruga HMS Belfast”, a sustavno su prikupljena i svjedočanstva brojnog osoblja koje je tijekom vremena služilo na ovome plovilu . Od svog ulaska u muzejske vode, “HMS Belfast” je dva puta podvrgnut održavanju u suhom doku, prvi put 1982. i onda ponovo 1999. godine, čime je riješeno pitanje održavanja barem do 2020. godine. Pri posljednjoj turi održavanja brod je i obojan u maskirnu shemu Admiralty Disruptive Camouflage Type 25, koju je nosila tijekom Drugog svjetskoga rata, od studenog 1942. do srpnja 1944. godine – što nije prošlo bez prigovora, budući da time maskirna shema poprilično odudara od same opreme broda. koja je rezultat velikih modernizacija krajem 1950-tih godina.

HMS Belfast danas

Nakon što je 9. svibnja 2010. godine na palubi “HMS Belfasta” održana i proslava 65. godišnjice kraja Drugog svjetskog rata u Europi, pristupilo se posebnoj obnovi korozijom poprilično nagriženih jarbola. Novi su jarboli instalirani do 19. listopada 2010. godine – kada je i ta činjenica svečano obilježena. Na brodu, koji je s kopnom spojen zasebnim pristupnim mostom, od 2011. godine javnosti je dostupno ukupno 9 paluba. One su razdijeljene u tri glavna segmenta: (1) život na brodu, (2) unutarnje funkcioniranje plovila, i (3) borbene stanice. Od toga, sadržaj posljednja dva od ovih segmenata je reinterpretiran 2011. godine. Osim što je još od 2002. godine moguć ostanak školskih grupa na HMS Belfast i preko noći, iz njenog se operativnog topničkog naoružanja ponekad ispaljuju vježbovni plotuni u prigodnim situacijama.

Zaključno, spomenimo i da je u studenome 2011. godine, uslijed loše provođenih radova na održavanju, došlo do trganja pristupnoga mosta na brod. Iako se incident srećom dogodio van radnoga vremena muzeja, morala se provesti evakuaciju učenika koji su se tu zatekli na noćenju. Potom je privremeno bio i zatvoren pristup turista na HMS Belfast – što je okončano 18. svibnja 2012. godine, od kada je ovaj ploveći muzej ponovo u punoj funkciji!
———————

———————

Iako knjiga “Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe” već zbog svoje šire tematike itekako dotiče većinu popularnih tema vezanih uz njemačke snage u Drugom svjetskome ratu, postrojbe Oscara Dirlewangera ili Bronislava Vladislavovića Kaminskog nisu tema ovoga djela. Ono čime se Philip W. Blood bavi mnogo je šire i obuhvaća širu strukturu kojom se Hitlerova Njemačka obračunavala s pozadinskim otporom na Istoku, u Francuskoj, Italiji ili na Balkanu, kao i idejne zasade principa “Bandenbekämpfung” – njegova povijesnog nastanka, razvoja i operativnih implikacija. Sve to obuhvaćeno je kroz 306 stranica teksta, 34 crno-bijelih fotografija i niz shema, tablica te grafikona – ali, nažalost, praktično bez zemljopisnih karata, čija bi prisutnost u mnogo navrata olakšala praćenje kompleksne i detaljne materije.

Na pobunu naroda Herero odgovoreno je istrebljenjem

U svome djelu Philip Blood zaključuje da pojam “Bandenbekämpfung” u Njemačkoj nije izmišljotina iz doba Drugog svjetskog rata. On podrijetlo ovog operativnog principa nalazi u kaosu Njemačke u doba Tridesetogodišnjeg rata, njegovu primjenu u njemačkim kolonijama s kraja 19. stoljeća te iz kolonijalnog perioda prije Prvog svjetskog rata (“Deutsch-Südwestafrika“, pobuna naroda Herero između 1904. i 1907. godine), te ustanovljava prijenos tih kolonijalnih praksi u Europu tijekom, te nakon Prvog svjetskoga rata. Nadalje, poslijeratnim raspadom sustava etapa (pozadinskog logističkog ustroja tipičnog za Njemačku do kraja Prvog svjetskog rata) on opisuje kako su principi okrutnog obračunavanja s pobunjenicima, stranim infiltratorima i partizanima u praksi Drugog svjetskoga rata postupno izjednačeni s formom “Bandenbekämpfung” pristupa – za provođenje kojeg se širom pozadinskih linija svih bojišta Drugog svjetskog rata našla odgovorna ujedinjena struktura SS i njemačke policije (Ordnungspolizei), potpomognuta svim raspoloživim naoružanim strukturama svekolikih okupacijskih vlasti (njemačkih vojnih i civilnih, kao i lokalnih vlasti, raznih saveznika, satelita i okupacijskih tvorevina).

Pri tome, Philip Blood jasno povlači razliku između pojma “Bandenbekämpfung” – za razliku od pojma “Partisanenbekämpfung“, principa koji je od 1942. pa do kraja rata bio i formalno napušten. Dok se njemački autori (posebice bivši zapovjednici i dužnosnici, recimo, u sklopu programa Foreign Military Studies (provođenog od US Army Historical Division) i nakon rata upiru tvrditi da je u Njemačkoj čitavo vrijeme rata bila riječ o “suzbijanju partizana”, kao pristupu koji načelno razlikuje uniformiranu vojsku, partizane, pobunjenike, bandite i civile (gdje su onda pokolji kategorija ljudi zaštićenih međunarodnim humanitarnim ili ratnim pravom ekscesi pojedinaca) – činjenice jasno govore u prilog namjernog zamagljivanja stanja, prikrivanja punih razmjera uporabe principa “suzbijanja bandi”, te ispuštanja iz vida razmjera u kojima su, uz njemačku policiju, te razne postrojbe SS, i pripadnici njemačke vojske surađivali u provođenju principa “Bandenbekämpfung” – okrutnom razračunavanju okupacijskih vlasti sa svima koji bi se bunili ili jednostavno bili pripadnici nekih od grupa, naroda ili vjera s “liste problematičnih”.

Postrojba Dirlewanger ulazi u pobunjenu Varšavu

Time se “Bandenbekämpfung” stavlja na mjesto jednog od tri osnovna modela represivnoga odnosa prema stanovništvu nenjemačkih i okupiranih područja (uz genocid nad pojedinim skupinama, te masovno prikupljanje radne snage za robovski rad u okvirima Reicha), gdje se na temelju periodički obnavljanih procjena sigurnosne ugroženosti pojedinih područja, stvaraju karte ugroženosti, a pojedina područja proglašavaju za “Bandenkampfgebiet” – kategorija podijeljena u tri klase: (1) relativno čist (“bandenfreies Gebiet“), (2) lošiji (“bandenverdächtiges Gebiet“) i (3) najlošiji (“bandenverseuchtes Gebiet“), na kojem su provođene i u pravilu krvoločne akcije čišćenja (“Säuberungsaktionen”). Pri tome se na djelu vidi čitava lepeza organizacijskih struktura njemačkog sigurnosnog sustava – ujedinjeno obuhvaćena u okviru sustava SS, na čelu s osobom Heinricha Himmlera (“Reichfürer-SS“) i njegovim pripadajućim stožerom, kao i nižim strukturama – teritorijalnim (mreža ustanova “Hohere SS- und Polizeifürung” – HSSPF), te funkcionalnim (Erich von dem Bach-Zelewski kao “Chef der Bandenkampfverbände” i njegovi operativni stožeri te postrojbe). Na ovu se operativnu strukturu vezao i zaseban kontinentalni sustav veza (začudo, bežičnih i pogodnih za masovno britansko prisluškivanje), koji je koordinirao aktivnosti “suzbijanja bandi” na terenu provođenih kombinacijom svih dostupnih njemačkih snaga.

Erwin Rösener, Obergruppenführer SS, suđen i obješen u Jugosalviji 1946.

Djelovanje čitavog ovog sustava opisano je i primjerično – prvenstveno na temelju djelovanja na Istoku, u pozadini borbenih linija, gdje se opsežnije govori o politici naseljavanja životnog prostora (“Lebensraum“) putem mreže kolonističkih naselja (“Wehrdörfer“), ali i o obuci snaga za “suzbijanje bandi” u okvirima obučno-logističkog centra “SS-Waldlager Bobruisk” u današnjoj centralnoj Bjelorusiji. Uz to, detaljnije se razrađuje primjer djelovanja na prostoru Poljske (pokolj Židova u Lembergu, u Varšavi i Lublinu; obrana Kovela u siječnju 1944. i gušenje ustanka u Varšavi u kolovozu 1944. godine), te na zapadu Europe – na Balkanu i u Italiji (HSSPF Alpenland u Salzburgu i njegov “Bandenstab Rösener” u Ljubljani, HSSPF Kroatien u Zagrebu, HSSPF Adriatisches Küstenland u Trstu) i Francuskoj. U svemu tome, riječ je tu o nizu sigurnosnih operacija, od kojih su neke poznate više (Weiss, Schwartz, Rösselsprung s naših prostora), a neke manje (Cottbus, Nasses Dreieck, Frühlingsfest, Osterglocke, Braunschweig, Avanti, Koblentz i druge).

Erich von dem Bach-Zelewski, Obergruppenführer SS

Na kraju, Philip Blood opisuje i raspad sustava “suzbijanja bandi”, smrt i uhićenja njegovih protagonista, kao i suđenja koja su nekim od njih uslijedila. Pri tome, opet je posebno istaknut Erich von dem Bach-Zelewski, koji je ne samo uspio izbjeći vlastiti postupak pred sudištem u Nürnbergu – već se postupno premetnuo u glavnog ekspertnog svjedoka optužbe u nizu suđenja bivšim kolegama. Pri tome, Blood tvrdi kako je njegovo djelovanje, jednako kao i djelovanje generala Franza Haldera (te drugih bivših njemačkih časnika okupljenih pod okriljem već spomenute američke instucije US Army Historical Division) – postupno potisnulo pojam “Bandenbekämpfung“, te ga u prijevodima na engleski zamijenilo pojmom “Partisanenbekämpfung“, jednako kao što je zamaglilo postojanje čitavog složenog sustava obračunavanja s “bandama”, a odgovornost za pokolje i zločine prebacilo na pokojnike – Himmlera i niz visokih operativnih zapovjednika Općeg SS-a.

Autor knjige “Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe” svoje djelo izričito ograničava na studiju povijesti, ne ulazeći u recepciju njemačkih iskustava oko provođenja sigurnosnih operacija nakon kraja Drugog svjetskoga rata. Svojim opisivanjem sustavnog praćenja i kartografiranja sigurnosne situacije na područjima sukoba, opisima ustrojavanja više ili manje zasebnih lovačkih postrojbi (od velikih, kao SS-Sondereinheit Dirlewanger, pa do raznolikih malih i lokalnih Jagdkommando postrojbi), te opisima nepovoljnih posljedica koje je njemačka izuzetna grubost imala na sigurnosno stanje u područjima na kojima se “Bandenbekämpfung” prakticirao – ova studija itekako budi asocijacije na razvoje stanja na aktualnim bojištima tijekom posljednjih godina. Ipak, detaljnije proučavanje ovog fenomena ostaje za temu nekih drugih istraživačkih poduhvata, kojima je Philip W. Blood postavio tek dobre temelje.

Podaci o knjizi:

Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe, Philip W. Blood, ilustrirano, 401 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Potomac Books, Inc. SAD, Dulles, Virginia, 2006.

Prilično pitko djelce Rommelove vojske možemo preporučiti ponajprije hobistima koji se žele dublje upoznati s likom ovog proslavljenog vojskovođe. Autor George Forty inače broji priličan opus knjiga o II. svjetskom ratu, uključujući i niz monografskih radova. Neka od njegovih monografskih djela pokrivaju i ratište u Sjevernoj Africi, druga pak njemački oklop, pa mu vjerojatno nije bilo teško sačiniti kompilaciju koja prati oružane sastave koji su se tijekom vremena našli pod zapovjedništvom Erwina Rommela. Naime, radi se o tipičnom anglosaskom pristupu, u nas ponešto neuobičajenom: autor odabere vojskovođu, a zatim opisuje vojsku koja mu je bila pod zapovjedništvom. Primjerice, takav prikaz Wellingtonovih vojski već smo predstavili na našim stranicama.

Knjiga je podijeljena na deset dijelova, od Rommelovih aktivnosti u I. svjetskom ratu, kad se istaknuo zapovjednikom planinskih postrojbi, preko časnika u najbližoj pratnji Adolfa Hitlera, pohoda na zapad 1940. godine, Sjeverne Afrike te konačno zapovijedanja na Zapadu 1944. godine i smrti. Posve prirodno, većina knjige bavi se pohodnom u Sjevernoj Africi. Uopće, sjevernoafrička kampanja daje ton cijeloj knjizi. Ovo nije ništa čudno; pohod njemačkih snaga u Libiji i Egiptu, odnosno kasnije i u Tunisu, oduvijek je privlačio osobitu pozornost hobističkih proučavatelja. Puno je razloga za to: ograničenost bojišta, relativna malobrojnost snaga, briljantni taktički i operativni manevri, odsutnost masivnijih civilnih žrtava – sve to stvorilo je čvrst i jasan prostorni te vremenski okvir unutar kojega se može ići u beskrajne pojedinosti.

Što knjiga pruža? Kao i druga djela slične koncepcije, operacijama je posvećeno jako malo, pod radnom hipotezom da su čitatelju ionako poznate. No, zato je dosta prostora posvećeno ustroju, kako zapovjednog ešalona (tj. zapovjedništava i stožera), tako i samih postrojbi, odnosno naoružanju i opremi, uključujući i talijanske. Opisi opreme dosta su opsežni i uključuju stvari poput odora, sljedovanja hrane i cigareta i tome slično. Upravo u ovoj okolnosti leži i slabost knjige: nudi pomalo svega, a ništa zapravo jako detaljno.

Neke interesantnije momente moramo iščitavati tek uzgred, poput posvemašnje improviziranosti njemačkih postrojbi za Afriku, jako sumarnih zdravstvenih pregleda i navrat-nanos sačinjenih odora, kao i neadekvatnih sljedovanja hrane. Zanimljiva je suvremenička službena procjena da se od njemačkog vojnika očekivalo da bude najviše dvije godine izmješten u Sjevernu Afriku, a da mu zdravlje ne bude trajno narušeno. Je li se ovdje radilo o procjeni vezanoj uz zarazne bolesti, surovost klime ili o zbiru niza faktora, autor nam ne pojašnjava dublje. Jednako tako, samo je ovlaš skiciran enormni promidžbeni napor – često na inicijativu samog Rommela – koji je umnogome stvorio interes za sjevernoafričko bojište koji traje i dan-danas.

Završni dijelovi opisuju Rommelove djelatnosti pred invaziju Saveznika u Francuskoj 1944. godine, ali djeluju prilično zbrzanima. Vojske je daleko više, ali statične divizije trećepozivaca ukopane u Atlantski Bedem nemaju glamur Panzera pod palmama. Rommel u Francuskoj je pesimistični vojskovođa, iscrpljen i uistinu narušena zdravlja, a nekadašnji vatreni pristaša Adolfa Hitlera definitivno je razočaran u Vođu. Sam kraj obrađuje Rommelovu smrt, od vlastite ruke, budući je bio jednim od urotnika koji su pripremali prevrat nakon atentata na Hitlera.

Knjiga se jako ovlaš bavi logističkim problemima sjevernoafričke kampanje, kao i činjenicom da je Rommel de facto mrtav-hladan prekoračio dodijeljene mu ovlasti i zalijetao se u Egipat koliko su mu to krhke linije opskrbe dopuštale. No, kao što smo rekli, težište knjige i nije na ovim okolnostima. Jednom kad prihvatimo ograničenja ovog djelca, možemo ipak ustanoviti da knjiga obiluje korisnim podatcima, shemama ustroja i kvalitetnim ilustracijama. No, autor daje pomalo od svega, ali nigdje ne ide jako u dubinu. Kao što smo uvodno i naveli, knjiga se stoga može preporučiti uglavnom hobistima, posebice onima koje zanima ponešto o operacijama u Sjevernoj Africi tijekom Drugog svjetskog rata.

Podaci o knjizi:

The Armies of Rommel, George Forty, ilustrirano, 254 stranice s indeksom, izdanje Arms and Armour, UK, London 1997., (ebook 1999.)

Knjiga Antifašistička Hrvatska autora Nikole Anića čita se poput političkog trilera, što na momente ovo djelo takoreći i jest. Naime, autor je knjigu pisao kao umirovljenik koji se nakon duge službe u nekadašnjoj JNA vratio u Hrvatsku i mogao si je bez paske dati oduška. Nikola Anić se pridružio partizanima u vrlo mladoj dobi, završio je niz jugoslavenskih vojnih škola s najvišim ocjenama te je dugi niz godina bio načelnik Katedre vojne povijesti na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu. Gostovao je na nizu fakulteta, uključujući tu i vojnu školu švicarske vojske. Umirovljen je u činu pukovnika JNA godine 1984., vratio se u Hrvatsku 1992. i nastavio aktivno raditi na polju vojne povijesti, s težištem na partizanskom pokretu, doktoriravši 2002. i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Antifašistička Hrvatska, s podnaslovom Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., jedna je od kruna njegovog rada. Radi se o sintetičkom prikazu partizanskih djelovanja u Hrvatskoj koji uključuje i niz činjenica i podataka koji  – blago rečeno – nisu bili dijelom službene povijesti u doba Jugoslavije.

Ponajprije valja istaknuti osnovnu važnu okolnost Anićeve metodologije. Naime, djela koja prikazuju hrvatske postrojbe na strani sila Osovine u II. svjetskom ratu nužno pokrivaju područje cijele Nezavisne Države Hrvatske. S druge strane, Anić se vrlo svjesno ograničava na postrojbe Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda (NOV i PO) u nadležnosti Glavnog štaba Hrvatske. Naime, da podsjetimo, partizanski pokret ustrojio je devet glavnih štabova, po svoj prilici prema namjeravanim budućim federalnim jedinicama. To su bili glavni štabovi za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Boku, Sandžak, Srbiju, Vojvodinu, Kosovo i Makedoniju. Točne granice teritorijalnog djelokruga Glavnog štaba Hrvatske (nadalje ponekad GŠ Hrvatske) Anić ne daje, osim na jednom zemljovidu koji prikazuje stanje 1942. godine, u fazi formiranja operativnih zona u njegovom sastavu: nedostaju Baranja i Dubrovnik, ali su pokrivni cijeli Srijem do Zemuna, kotar Livno te Istra (ponešto optimistično, s obzirom da Italija tada još nije bila kapitulirala).

Sastav djela

Knjiga je podijeljena u uvodni dio i glave koje kronološki slijede partizanski pokret Hrvatske. Uvodni dio pokriva pripremno razdoblje – mjere i aktivnosti do početka ustanka. Ovdje autor dapače pažljivo pojmovno razgraničava pobunu – kao izolirani, odnosno nekoordinirani incident – od ustanka kao organiziranog širokog djelovanja. Prva glava prikazuje početak NOB-a u Hrvatskoj, tj. sam ustanak i osnivanje prvih partizanskih odreda u Hrvatskoj u razdoblju od lipnja do prosinca 1941. godine. Druga glava bavi se razdobljem od siječnja do studenog 1942., kad je partizanski pokret u Hrvatskoj ustrojen u operativne zone i kad su formirane prve brigade; ovaj period autor drži razdobljem optimalne usklađenosti ustroja i zbiljskih potreba borbe. Treća Glava pokriva period od studenog 1942. do rujna 1943. godine i bavi se ustrojavanjem prvih divizija i korpusa GŠ Hrvatske, uključujući i njihovo izmještanje izvan teritorija GŠ Hrvatske, ponajprije u Bosnu i Hercegovinu. U četvrtoj glavi Anić obrađuje posljednju etapu u stvaranju NOV Hrvatske, od rujna 1943. do prosinca 1944. godine, kad je došlo do velikog priljeva ljudstva i materijala nakon kapitulacije Italije. U petoj glavi autor daje prikaz završnog razdoblja u razvoju NOV Hrvatske, i to od 1. siječnja do 19. svibnja 1945. godine, kad postrojbe GŠ Hrvatske prerastaju u 4. armiju. Slijede dodatni sadržaji i zaključna razmatranja, ponajprije prikaz snaga Osovine koje su bile suprotstavljene postrojbama GŠ Hrvatske, odnosno savezničkih misija pri NOV i PO Hrvatske, kao i nacionalna, klasna i dobna analiza sastava hrvatskih partizana, uz sažetu komparativnu analizu djelovanja ostalih Glavnih štabova partizanske vojske.

Teze i pristup

Autor barata ogromnom količinom brojaka, imena i lokaliteta, a sam prikaz razvoja NOV i PO Hrvatske daje kao razvoj ustroja oružanih snaga. Pri tome ne bježi od niza kontroverzi, kao što su spektakularni neuspjesi ustanka u pojedinim krajevima, ili pak slanje posve nepripremljenih dalmatinskih postrojbi u bitku na Neretvu, što je rezultiralo posvemašnjim razbijanjem 9. Dalmatinske divizije (kao i mnogih drugih partizanskih postrojbi), za što je ova postrojba onda i egzemplarno kažnjena raspuštanjem. Anić spominje brojne trzavice u partizanskim vodstvima, a brojne takve anegdote okrunjene su incidentom kad je načelnik Vrhovnog štaba Arsa Jovanović došao na teren i kritizirao tobožnju nesposobnost hrvatskih divizija u završnim operacijama oko Rijeke i u Primorju. Na Jovanovića su potegnuti pištolji, situacija se jedva smirila, a nakon Rezolucije Informbiroa Arsa Jovanović ionako netragom nestaje iz službene jugoslavenske povijesti.

Autor je dosljedan u argumentaciji kojom dokazuje presudan utjecaj NOV i PO Hrvatske kao presudnog čimbenika u svekolikom partizanskom pokretu Jugoslavije. Na mnogo mjesta Anić polemizira sa svojim nekadašnjim kolegama jugoslavenskim vojnim povjesničarima, posebice onima koji su desetljećima po okončanju II. svjetskog rata željeli partizanskom pokretu u Hrvatskoj dati srpski nacionalni karakter. Autor je osobito kategoričan u tvrdnji da se tijekom II. svjetskog rata na području Hrvatske nije radilo o građanskom ratu, već o narodnooslobodilačkom ratu.

Zaključna razmatranja međutim odaju određenu gorčinu nad raspuštanjem GŠ Hrvatske i preustrojem partizanskih postrojbi u bezlične streljačke formacije prema sovjetskom uzoru. nema trijumfalizma ni u pregledu završnih operacija: Anić prikazuje kako su postrojbe 1., 2. i 3. armije, masovno unovačene na istoku Jugoslavije, iz političkih razloga dobile primat pri oslobođenju Hrvatske, dok realne operativne mogućnosti pretežito hrvatske 4. armije drži neiskorištenima, opet iz političkih razloga.

Oprema i prilozi

Knjiga se u velikoj mjeri oslanja na izvornu arhivsku građu, bogato je opremljena ilustracijama, faksimilima dokumenata, shemama i zemljovidima, kao i pregledima ustroja partizanskih postrojbi, a na kraju je i iznimno opsežan popis literature. Prema nepotvrđenim informacijama, Nikola Anić je namjeravao tematiku partizanske borbe u Hrvatskoj i dalje razrađivati, no vitalnog je autora snašla nenadana smrt nedugo nakon objavljivanja Antifašističke Hrvatske, pa smo ostali uskraćeni za možebitna daljnja djela ovog inače jako plodnog autora.

Ukoliko bi se knjizi imalo išta zamjeriti, to je ponajprije nedostatak indeksa, koji bi ovakvome djelu jako dobro došao. Što se tiče sadržaja, autor ne spominje ni ponekad vrlo krvave partizanske metode, o čemu možemo samo posredno zaključivati iz citiranja pojedinih zapovijedi protiv pljačke, mučenja zarobljenika i tome slično, odnosno opisivanja brutalne stege među partizanima, opravdavajući to slabom vojnom izobrazbom te uopće neukošću boraca. No, jednom kad se prijeđe preko ove okolnosti, Antifašistička Hrvatska je knjiga koju toplo preporučamo svima koje zanima potpunija slika Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj.

Podaci o knjizi:

Antifašistička Hrvatska, Narodnooslobodilačka vojska i partizanski odredi Hrvatske 1941.-1945., ilustrirano, 399 stranica, izdanje Multigraf marketing te Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Zagreb 2005. godine.

Britanski povjesničar i romanopisac Antony Beevor posvetio je pozornost bitki za Normandiju na nagovor kolega povjesničara, onda kad ga je još “držala opsesija za Istočnim bojištem“, kako sam autor ističe u zahvalama. Rezultat je djelo koje na sveobuhvatan način prikazuje događaje od samog iskrcavanja na plaže Normandije, 6. lipnja 1944. godine, pa do oslobođenja Pariza. Knjiga je podijeljena u trideset poglavlja u kojima Beevor – kao i u drugim svojim djelima – prikazuje rat iz perspektive u rasponu od najviših stožera, pa do doživljaja bitke iz perspektive časnika, dočasnika i vojnika.

Posve prirodno, težište prvog dijela knjige je na samome iskrcavanju. Beevor dobro uočava manjkavu topničku potporu s brodova, koja je dovela do pokolja invazionih trupa ondje gdje je otpor bio imalo čvršći, ali propušta utvrditi glavni uzrok ove manjkavosti. Naime, glavni planer mornaričkih topničkih vatri, američki admiral Morton L. Deyo, arbitrarno je prepolovio tablične utrške streljiva koje je sam razvijao tijekom pohoda na Pacifiku. Ovo se osvetilo Saveznicima u punoj mjeri.

Bocage – specifičnost krajolika Normandije

Slijede opisi borbi u tzv. bocageu, gusto ispresijecanom normandijskom krajobrazu, gdje su borbe vođene na maloj udaljenosti, praktički prsa o prsa. Mnogi viši američki časnici, koji su imali iskustva s Pacifika, uspoređivali su konfiguraciju bocagea s džunglom. Žestini borbi i visokim gubicima na obje strane pridonijelo je i neiskustvo vojnika ubačenih u borbu, i to s obje strane. Većina američkih i britanskih postrojbi bila je posve svježa, što je opet vodilo velikom broju psihotraumatiziranih žrtava, poglavito među pješaštvom. Beevor nesmiljeno kritizira fragmentiranost britanskih postrojbi koje – čini se – nisu nikako uspijevale postići koheziju iznad razine bojne, uspoređujući je sa sirovim entuzijazmom Amerikanaca. Kanađani su pak bili neke vrsti hibrida svojih brojnijih suboraca: iako fragmentirani poput Britanaca, odlikovali su se velikim elanom.

Lipanj 1944. godine, maskirani njemački tenk kod gradića Villers-Bocage

S njemačke strane, kvaliteta postrojbi jako je varirala. Njemačka zapovjedništva krpala su obranu kako su znala i umjela – od posadnih divizija jedino sposobnih za statičnu obranu do fanatičnih SS oklopnih i mehaniziranih divizija. Jasno, sveobuhvatna saveznička zračna prevlast ozbiljno je hendikepirala bilo kakve njemačke ofanzivne planove. No Beevor detaljno analizira učinak savezničkih lovaca-bombardera na njemačke pokrete i dolazi do zaključka kako je zapravo vrlo malo tenkova uništeno iz zraka, iako je broj ostalih uništenih vozila bio golem.

Beevor analizira i zbivanja na najvišoj razini: rivalstva britanskih i savezničkih zapovjednika, ali i posvemašnju svojeglavost Francuza, jednom kad su se konačno našli u prilici oslobađati svoju domovinu. Slobodni Francuzi generala de Gaullea našli su se u situaciji da moraju surađivati sa svim snagama u zemlji, uključujući tu i čvrsto organizirani te ideološki beskompromisni komunistički pokret otpora; doduše, s ovima potonjima uz priličnu nelagodu. Na njemačkoj strani dosta je pažnje posvećeno uroti i atentatu na Hitlera, tim više što su neki od glavnih protagonista (ili barem podupiratelja) urote držali najviša zapovjedna mjesta u Francuskoj, poglavito feldmaršali Rommel i von Kluge, koji su u Francuskoj i skončali, obojica od vlastite ruke.

Francuske snage tijekom parade na Champs-Élysées, 26. kolovoza 1944. godine

Oslobođenje Pariza autor je očito odabrao kao svojevrsnu logičnu konkluziju operacija u Francuskoj tijekom ljeta 1944. godine, i njime knjiga okončava – autor je negdje morao podvući crtu. Prilično kaotični ustanak Parižana, osobito potpaljivan od komunističkog pokreta otpora, nikako nije imao mjesta u savezničkim planovima. Srećom po Pariz, bitka je završila promptnom njemačkom predajom, uz relativno malo uličnih borbi, a zatim je uslijedila ekstatična orgija radosti: alkohol je tekao potocima, a ljubav se vodila na svakom uglu. Uzgred, Pariz u to doba je inače također predmetom posebnog Beevorovog interesa: jedna od njegovih faktografskih knjiga bavi se upravo Parizom nakon oslobođenja, pa je to očiti dodatni razlog zašto Dan D, Bitka za Normandiju, završava upravo ondje gdje završava.

Knjiga je vrlo sveobuhvatna i dobro opremljena zemljovidima. Ako bi se imalo što zamjeriti, to je jako usputno spominjanje savezničkog iskrcavanja u južnoj Francuskoj, tek onoliko koliko je nužno da se dopuni slika sveopćeg njemačkog kolapsa u Francuskoj. No, Beevor ne propušta istaknuti učinke sovjetske operacije Bagration, koja otpočinje dvadeset dana nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji. Cvijet njemačke regularne vojske (odnosno, ono što je u tom času od njega još ostalo) izgorio je u Bjelorusiji, a bocage je progutao usporedivu količinu preostale vojske, osobito SS postrojbi. Krajem lipnja 1944. godine, nameće se zaključak, rat je za Njemačku bio de facto gotov. Jednom riječju, Dan D, Bitka za Normandiju, djelo je koje možemo toplo preporučiti svim proučavateljima povijesti II. svjetskog rata.

Podaci o knjizi:

D-Day, Battle for Normandy, Antony Beevor, ilustrirano, 592 stranica s indeksom, izdanje Penguin Books Ltd, London, UK 2009.