Od svih proizvodnih pogona vojne industrije Republike Srbije, posljednjih se godina po ozbiljnim zaradama prvenstveno spominje “Prvi partizan” iz Užica. Riječ je o poduzeću za proizvodnju streljiva, koje uz obnovu izvoza svojih proizvoda posljednjih godina uspijeva i investirati u modernizaciju ondje raspoloživih proizvodnih kapaciteta. Usprkos nedostatku novca, nedavnoj industrijskoj nesreći i političkim miješanjima u upravu tvrtke – “Prvi partizan” posljednjih godina postupno obnavlja svoje proizvodne kapacitete, izlazeći iz negdašnje podzemne i utvrđene lokacije na svjetlo dana, te približavajući svoje pogone gradu Užicu (otkuda ima dolazi i većina uposlene radne snage). Takvi zahvati polagano snižavaju i njihove troškove tzv. hladnog pogona, što onda otvara prostor i za cjenovno konkurentniju proizvodnju – što nipošto nije prošlo nezapaženo. No, krenimo po redu…

Ovo poduzeće, osnovano još 1. svibnja 1928. godine kao FOMU (Fabrika oružja i municije Užice), od 5. rujna 1947. posluje pod današnjim nazivom. Riječ je o kolektivu s oko 600 stalno zaposlenih, koji proizvodi sportsko, lovačko te vojno streljivo raznih kalibara. Od 1998. tu je na mjestu generalnog direktora Dobrosav Andrić, koji je za svog mandata doživio gotovo sve – od gubitka većine izvoznih tržišta 1999. godine, pa do ponovnog uzleta ovog poduzeća, koji počinje 2003. godine (kada se “Prvi partizan” vraća na tržište SAD), da bi tvrtka ozbiljnije zaživjela nakon unutarnjih reformi i dodatnog otvaranja inozemnih tržišta tijekom 2005. godine.

Što se prometa “Prvog partizana” tiče, i on je posljednjih godina u ozbiljnom uzletu – kojeg se tek okvirno dade pratiti iz otvorenih izvora. Naime, dok se za 2008. moglo čuti o poslovima od 40 milijuna USD i 150 milijuna komada proizvedenog streljiva, godinu dana kasnije se spominje preko 37 milijuna USD (25 milijuna USD + 12 milijuna eura), da bi onda 2010. čuli o planiranome izvozu vrijednom 30 milijuna USD, s posebnom napomenom da je tu riječ o čak 5 milijuna USD više nego godinu ranije. Kako bilo da bilo, radi se o poduzeću koje je posljednjih godina smoglo snage i za ozbiljnije investicije u vlastito poslovanje. Dok je 2009. godine bilo riječi o dizanju kredita za osiguravanje tekućeg poslovanja (2 milijuna eura), te o pripremi kupovine opreme vrijedne 5 milijuna eura (po mogućnosti na kredit otplativ u robi), navodni rast proizvodnje i iznesene planove modernizacije grubo je prekinula industrijska nesreća do koje je u “Prvom partizanu” došlo početkom jeseni 2009. godine.

Eksplozija u “Prvom partizanu”

U kasnim večernjim satima 3. rujna 2009. godine, oko 21.30 sati, došlo je do četiri eksplozije u tunelima podzemnog pogona “Prvog partizana”. Kako se moglo čuti u medijima, riječ je bila o nesreći u pogonu tzv. “tempernirnice”, gdje je došlo i do ozbiljnog požara praćenog s mnogo dima. Ukupne su žrtve ove nesreće iznosile 7 mrtvih radnika (od 24 do 52 godine starosti), koji su se ugušili ugljičnim monoksidom, te još 14 ranjenih zaposlenika. Pri tome, značajan je dio nastradalih u poduzeću bio zaposlen preko “Studentske zadruge” (što je kao praksa nastavljeno i nakon nesreće), uz sklapanje tek osnovne police osiguranja pri “Dunav osiguranju” – što je dovelo do gotovo pa simboličkih naknada, te uskakanje države i grada Užica u zbrinjavanje bliske rodbine poginulih.

Eksplozija je kompletno zaustavila proizvodnju “Prvom partizanu”, koju se ponovo pokretalo postupno, u fazama – prvo alatnica, pa tvornička centrala, a tek nakon višemjesečne rekonstrukcije i tzv. “rupa”, odnosno tamošnji pogon elaboracije koji je bio pogođen nesrećom. Ujedno, eksplozija u tvornici je za posljedicu imala i istragu – koju je po prvi put u ovom dugogodišnjem vojnom pogonu izvodilo Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije, dakle civilna policija i njen novoprošireni Sektor za zaštitu i spašavanje MUP-a. Pri tome se MUP Srbije koncentrirao na (1) moguće narušavanje procedure u proizvodnome pogonu, ili na (2) moguće nedostatke u samim tim procedurama. Unutar nekoliko dana od nesreće moglo se čuti da je privedeno i za “teško djelo protiv opće sigurnosti” osumnjičeno ukupno 5 zaposlenika tvornice (od 43 do 56 godina starosti), kojima je do 6. rujna izrečena i mjera pritvora od 30 dana. Temeljem te istrage do sredine ožujka 2010. godine državno odvjetništvo u Užicu podiglo je i optužnicu, da bi se protiv 5 osumnjičenih za nesreću počeo voditi postupak pred Osnovnim sudom u Užicu. To je suđenje dovršeno 12. prosinca 2013., da bi onda samo nekoliko dana kasnije, u ponedjeljak 16. prosinca 2013. godine, bila donesena i presuda.

Treba spomenuti kako su se u tom postupku konfrontirale dvije odvojene priče o nesreći – (1) tužiteljstvo je uzrokom smatralo ljudsku grešku, i to dokazivalo vještačenjem “Nacionalnog kriminalističkog centra MUP-a Srbije” (koje je uzrok našlo u manipuliranju barutom u prostoriji gdje je to zabranjeno, gdje je došlo do kontakta baruta s podom koji nema zaštitu od nakupljanja elektrostatskog elektriciteta), a (2) obrana se oslanjala na vještačenje “Instituta za preventivu zaštite na radu i razvoj” iz Novog Sada, koje je uzrok vidjelo u “nestabilnom barutu koji se u kritičnom trenutku nalazio u fabričkim pogonima“. Suočen s ovom suprotnošću, Osnovni sud u Užicu naložio je i nadvještačenje – koje se onda poklopilo s navodima vještačenja obrane o “nepostojanom barutu koji je korišten u procesu proizvodnje“. Tim je temeljem onda donesena i oslobađajuća presuda, kojom je oslobođeno 5 optuženih radnika “Prvog partizana” – uz navode da je uzrok nesreće bio “nepostojan barut koji se sam od sebe zapalio kobne noći“. Imajući u vidu navodna ozbiljna povećanja proizvodnje u tvornici tijekom godina prije nesreće, izgleda da je pritisak za dodatnom zaradom utjecao na tvornicu – ako već nisu bili umanjeni praktični uvjeti sigurnosti na radu, a ono se barem pribjeglo korištenju manje kvalitetne ili jeftinije sirovine.

Novi uzlet poduzeća

Nakon zastoja uzrokovanog eksplozijama, već 2010. godine nastavljen je intenzivni rad u “Prvom partizanu”. Pri tome, sada uz državnu pomoć, započete su pripreme za ozbiljan četverogodišnji investicijski ciklus, prema prvim procjenama vrijedan oko 20 milijuna USD. Njime se planiralo “Prvi partizan” iseliti s poprišta nesreće, iz podzemnog pogona podignutog u doba Jugoslavije (lokacija “Krčagovo”), te proizvodnju preseliti bliže gradu. Osim što bi proizvodnja bliža Užicu zaposlenima osigurala bolje radne uvjete, ona bi samome poduzeću omogućila i poslovanje s bitno manjim troškovima održavanja proizvodnog procesa od dosadašnjih. No, do početka te najavljene modernizacije nastavljen je rad u dotadašnjim uvjetima – gdje se od tadašnjeg ministra obrane RS Dragana Šutanovca moglo čuti o izvozu od 41 milijun USD (2011. godine) i planovima od 60 milijuna USD izvoza za 2012. godinu.

Krajem travnja 2012. godine konačno je kucnuo čas za početak konkretnog provođenja duže najavljivane modernizacije poduzeća “Prvi partizan”. Tijekom svoje posjete poduzeću, ministar Šutanovac je 27. travnja 2012. položio kamen temeljac za prvi od planiranih novih pogona – za “fabriku za proizvodnju zrna”, s ukupno 3.500 kvadratnih metara korisnoga prostora. To je bio i početak prve faze projekta modernizacije, kojeg se tada planiralo dovršiti do kraja 2015. godine, uz ulaganje oko 25 milijuna eura (već 5 milijuna više od prvih najava). Pri tome, Šutanovac je bio i optimističan – spominjući tu i planirani skori ulazak Srbije u Europsku obrambenu agenciju (EDA), gdje bi se onda krenulo i aplicirati za sredstva iz razvojnih fondova, ne bi li se njima financirao “razvoj nove municije koja je neophodna na svjetskim tržištima“.

Spomenuta “fabrika za proizvodnju zrna” bila je dovršena unutar idućih 18 mjeseci, uz spominjanje troškova modernizacije u iznosu od preko 8 milijuna eura (većina iz tekućeg poslovanja poduzeća, a oko 2,5 milijuna eura i iz kredita Fonda za razvoj). Taj je pogon svečano pušten u rad 22. studenog 2013. godine – istoga dana kada je uz službeno prisustvo načelnika GŠ VS Ljubiše Dikovića i Zorana Đorđevića, državnog sekretara u Ministarstvu obrane – postavljen i kamen temeljac za idući dio modernizacije “Prvog partizana”, za novu “halu za proizvodnju čaura“. Tom se prilikom čulo i da “Prvi partizan” u 2014. godini ima ponešto potpisanih ugovora (150 milijuna eura kroz 5 godina u SAD i još 15 milijuna eura kroz dvije godine u Belgiji), a ponovo je spomenut i predstojeći veliki modernizacijski zahvat: gradnja “fabrike za kompletiranje municije na Trešnjici, čime će se proizvodnja municije izmjestiti iz podzemnog objekta“, najavljena za predstojeću 2014. godinu.

Kadrovske zavrzlame omele modernizaciju

Umjesto da se nastavi započeti ozbiljan ritam modernizacije poduzeća, početak 2014. godine su u “Prvom partizanu” obilježila kadrovska sukobljavanja – između dotadašnjeg generalnog direktora tvrtke Dobrisava Andrića i novog vrha obrambenog resora Republike Srbije, formiranog nakon parlamentarnih izbora od 16. ožujka 2014. godine (kad je na čelu Srbije Vladu dotadašnjeg premijera Ivice Dačića zamijenila i danas aktualna Vlada Aleksandra Vučića, dotadašnjeg ministra obrane RS). Sve to se do kraja travnja 2014. očitovalo u raspisu natječaja za novog generalnog direktora, gdje su se uz dotadašnjeg direktora Andrića pojavila i još dva protukandidata – protiv čijeg su se neiskustva u vojnoj proizvodnji izrijekom postavila i dva u poduzeću aktivna sindikata (Samostalni i Industrijski sindikat fabrike municije “Prvi partizan” iz Užica).

Iako je odluku o novom generalnome direktoru trebalo donijeti 23. travnja 2014. godine, na sjednici Nadzornog odbora kojoj je odabir novog generalnog direktora bio jedina točka dnevnog reda – pokazalo se da smjena Dobrosava Andrića (u tom trenutku već 16 godina na toj čelnoj funkciji) nije lagan posao, te je spomenuto sijelo Nadzornog odbora otkazano bez obrazloženja. Na to su odreagirali sindikati – održano je izjašnjavanje radnika, na kojem je čak 95,4 posto glasova radnika dobio dotadašnji generalni direktor Andrić, da bi se iz sindikalnih redova čule i prijetnje štrajkom ako na mjesto generalnog direktora “zahvaljujući zakulisnim radnjama pojedinih političkih funkcionera, bude izabran kandidat koji je bio na čelu pojedinih propalih institucija“. U korist dotadašnjeg direktora navodilo se da “Prvi partizan” posluje pozitivno (što uopće nije tipično za obrambenu industriju Srbije), te da je od 2011. do početka 2014. to poduzeće investiralo oko 28,9 milijuna eura vlastitih sredstava u modernizaciju svoje proizvodnje. Dotadašnjem generalnom direktoru u čitavoj ovoj igri vjerojatno nije odmogla ni činjenica da je prosječna neto plaća zaposlenika u “Prvom partizanu” početkom 2014. iznosila oko 62.000 dinara (505,83 eura po tečaju 122,57 RSD za euro) – što je oko 30 posto više od tadašnjeg nacionalnog prosjeka Srbije.

Ova se kadrovska situacija tijekom nadolazećih mjeseci 2014. godine nastavila komplicirati – 7. svibnja je Andrića podržao i upravni odbor Regionalne privredne komore Užice, a ništa nije promijenila ni posjeta ministra obrane Bratislava Gašića poduzeću upriličena 17. lipnja 2014. godine. Tom je prilikom Gašić iznio podatke da “Prvi partizan” u 2014. godini ima planiran izvoz od 80 milijuna USD godišnje, od čega u SAD ukupno 43 milijuna USD i da je zadovoljan viđenim, iako “… to ne znači da ne može da bude bolje. Govorim u interesu onoga što je premijer rekao u svom ekspozeu – novog zapošljavanja i većeg prometa“. Uz ovakve teorijske prijetnje, on se i neposredno osvrnuo na spomenuti kadrovski prijepor, komentiravši zahtjeve sindikata o ostanku dotadašnjeg generalnog direktora Andrića riječima: “Svako ko može da garantuje moralnim i drugim kvalitetima, naravno i imovinom, da će radnici imati stabilna primanja, moći će da konkuriše. Koga će Nazdorni odbor izabrati – to je njihova stvar“. Posebno je to zanimljivo kad znamo da do čitave ove situacije dolazi u trenutku kada je glavnina vojne industrije u prilično teškim financijskim problemima, a “Prvi partizan” je praktično pa jedino proizvodno poduzeće kojeg se spominje u kontekstu stabilno pozitivnog poslovanja.

Modernizacija ipak ide dalje

Da bi se riješila sva spomenuta kadrovska natezanja, Republici Srbiji trebalo je još čistih pola godine, tijekom kojih su ipak nastavljeni i radovi na dovršavanju “pogona za proizvodnju čahura” započetog krajem studenog 2013. godine. Nakon potvrđivanja starog/novog generalnog direktora Dobrosava Andrića krajem godine, ministar obrane RS Bratislav Gašić to novo postrojenje konačno je i otvorio 22. prosinca 2014. godine, napominjući kako je u ovaj pogon od ukupno oko 10.000 kvadratnih metara korisne površine bilo uloženo oko 3,7 milijuna eura. Pri tome, novo je postrojenje niklo blizu grada Užica, na mestu gdje se nalazila zgrada propalog “Prvog partizana Gama” (PPGM) – poduzeća osnovanog 1958. godine u okviru tadašnjeg Prvog partizana, koje je radilo za tekstilnu industriju i nakon duže poslovne agonije propalo prije koju godinu.

Spomenuti novi pogon “Prvog partizana” ima mogućnost izrade čahura do kalibra od 12,7 mm, čemu bi trebao dodatno doprinijeti i nespecificirani stroj kojeg se tijekom prvog kvartala 2015. godine planira dobaviti iz Švicarske, navodno za oko daljnjih 4,5 milijuna eura. Ujedno, priopćeno je kako su po prvi put u duže vremena ukupni rezultati poduzeća za 2014. godinu bili za oko 10 posto niži od prethodne godine – radi investicija provođenih u postupku modernizacije proizvodnje. Dovršenjem ovog proizvodnog objekta postalo je moguće izmještanje još dijela opreme iz podzemnog objekta, čime su troškovi hladnog pogona za “Prvi partizan” navodno trebali biti manji za 7 milijuna RSD mjesečno (oko 685.315,29 eura, prema tečaju od 122,57 RSD za euro), a trebalo bi biti zaposleno i oko 300 novih radnika. Dovršenje višekratno najavljivanog pogona za kompletiranje streljiva u Trešnjici Gašić je pomaknuo do kraja 2016. godine, spominjući da će time biti dovršen prije 4 godine započet investicijski ciklus, sada vrijedan 30 milijuna eura.

Napomenimo i da je upravo ovo pitanje statusa zaposlenika u “Prvom partizanu” tu već duže predmetom dvojbi. Naime, nakon industrijske nesreće u rujnu 2009. godine došlo je na vidjelo kako oko 500 ljudi u tom poduzeću radi putem tzv. omladinskih ili studentskih zadruga (na ugovore produžavane unedogled), dok je ondje bilo još i oko 615 stalno zaposlenih. Uprava je takvo stanje pravdala posljedicama restrukturiranje iz 2005. godine – kada su nakon više godina suše ponovo počeli pristizati poslovi, a država je postala većinski vlasnik poduzeća u obrambenoj industriji. Tada je iz “Prvog partizana” u dva kruga racionalizacije uz otpremnine otišlo 438 radnika, koji su počeli nedostajati čim su krenuli pristizati novi ugovori. Kako je država davala novac za otpremnine, ona nije ujedno odobravala i nova zapošljavanja – dok su potrebe za radnom snagom krenule rasti i mimo želja ili odluka državne birokracije. Ovaj je praktični problem riješen pravim bumom formalno privremenog zapošljavanja, tako da se do 2009. godine stiglo do spomenutih 615 stalno zaposlenih i još 550 zaposlenih na neke druge načine, od kojih su neki ukupno uspjeli nakupiti i po 15 godina neprekinutog rada na razne oblike privremenih ugovora. Naravno, kako je to već uobičajeno, takvo stanje sindikatima u poduzeću nije bilo ni najmanje čudno – kao što u sindikalnim redovima nije bilo odgovora na pitanje prava na godišnji odmor takvih “honoraraca”, na pitanje ikakvih regresa za te ljude ili na činjenicu da su uz normalan rad u tri smjene oni zarađivali od 15 do 30 tisuća RSD (dakle, više nego upola manje od stalno zaposlenih).

Upravo se pitanjem tih “nevidljivih” ugovornih zaposlenika pozabavio i ministar Gašić tijekom svoje posjete “Prvom partizanu”, krajem prosinca prošle godine. On je najavio da će “Prvi partizan” početkom 2015. godine imati 1100 zaposlenih u stalnom radnom odnosu – što znači i prekid spomenute dugogodišnje prakse manipuliranjem radnim pravima nestalno zaposlenih osoba. No, tu je došla na vidjelo jedna nova neugodna činjenica – da “Prvi partizan”, za razliku od 2009. godine, sada zapravo ima bitno više ljudi koji rade, od kojih je samo oko 1/3 stalno zaposlenih, još 1/3 je zaposlena na ugovor o djelu, a zadnja 1/3 radi po ugovoru o privremenim i povremenim poslovima. Naime, prema izjavi generalnog direktora Andrića, sada u “Prvom partizanu” ukupno radi oko 1500 zaposlenih, od čega njih 500 u stalnom radnom odnosu, 500 na određeno vrijeme, i još 500 na “ugovor u povremenim i privremenim poslovima”. Time inicijativa ministra obrane o ukupno 1100 stalno zaposlenih ljudi, koja bi 2009. godine riješila čitavo pitanje privremene radne snage, sada znači tek da bi “gotovo polovica” privremeno zaposlenih mogla biti uzeta na stalno – što ministra Gašića nije zaustavilo da ustvrdi “Početkom slijedeće godine ‘Prvi partizan’ će imati 1.100 stalno zaposlenih. Ovdje više neće važiti praksa, dogovorili smo se na sastanku da jednu trećinu radnika čine stalno zaposleni, drugu angažirani po ugovoru o djelu, treći po ugovoru u privremenim i povremenim poslovima. Svi će biti primljeni u radni odnos, ‘Prvi partizan’ ima tu snagu“. No, matematika ionako nikad nije imale veze s političkim optimizmom, te populističkim obećanjima – pa stizala ona i s vrha obrambenoga resora Srbije.

Stanje u 2015. godini

Tijekom protekla dva tjedna u javnost su dospjeli i detalji programa kojim Vlada Republike Srbije tijekom 2015. godine planira poticati razvoj – pa i na području obrambene industrije. Ministar Gašić medijima je potvrdio kako je za tu svrhu u tekućoj godini planirano oko 70 milijuna eura, koje će se u sklopu Projekta za investicije Vlade Srbije dijeliti temeljem poziva na podnošenje konkretnih i razrađenih razvojnih projekata koji je bio otvoren do zaključno 15 sati u ponedjeljak, 12. siječnja. Iako se kao prvenstvene primatelje sredstava tu navodno planiralo šest vojno-proizvodnih poduzeća (Zastava oružje iz Kragujevca, Prvi partizan iz Užica, Krušik iz Valjeva, Sloboda iz Čačka, Milan Blagojević Namenska iz Lučana, Prva iskra iz Bariča), a možda i u Namjensku proizvodnju Prve petoletke iz Trstenika, “14. oktobar” iz Kruševca, te Fabriku za proizvodnju složenih borbenih sistema “Morava” (tvornica vojnih vozila i sustava) u Velikoj Plani – jasno je da se na ovaj poziv prijavio i “Prvi partizan” iz Užica.

Njegov generalni direktor istaknuo je kako ovaj veliki proizvođač streljiva tu ide s već pripremljenim projektom gradnje još jednog pogona, koji bi Srbiju koštao oko 8 milijuna eura, i dio je aktualnog modernizacijskog ciklusa ovog poduzeća. Riječ je o već višestruko spominjanom “pogonu za kompletiranje streljiva” na Trešnjici nedaleko Užica – čijom bi izgradnjom izvoz ovog poduzeća skočio od sadašnjih oko 75 milijuna USD na oko 120 milijuna USD, uz istovremeni rast profita, od sadašnjih 7 milijuna USD na budućih oko 10 do 12 milijuna USD. Andrić je naglasio i da je “Prvi partizan” od oko 30 milijuna eura vrijednosti započetog investicijskog ciklusa do sada stvarno potrošio oko 18 milijuna eura, i to najviše vlastitog novca. Spomenuti dodatni pogon na Trešnjici zapravo bi predstavljao drugu fazu modernizacije ovoga poduzeća – za čiji ukupni završetak treba uložiti još oko 12 milijuna eura (oko 8 milijuna eura koje se sada tražilo od Vlade RS, vjerojatno u obliku kredita Fonda za razvoj, dok bi preostalih 4 milijuna eura tu bilo odvojeno od vlastitih sredstava).

Ovi modernizacijski zahvati pažljivo se prate i u ostatku regije, a posebice u zemljama koje makar i okvirno razmišljaju o pokretanju vlastite proizvodnje streljiva (za vlastite potrebe i barem djelomično komercijalno). Pri tome, “Prvi partizan” je velik, uhodan i star proizvođač streljiva – koji je i svoju proizvodnju dugo održavao u starim pogonima, te na stari način (uz velik utrošak ljudske radne snage, pa time i uz visoke fiksne troškove proizvodnje). Dok je od početka jasno da se s takvom konkurencijom tržišnu borbu ne može voditi prilikom na polju širine proizvodne lepeze kalibara (gdje je “Prvi partizan” iznimno širok i jak), preostajalo je upravo promišljanje instalacije novih, robotiziranih proizvodnih linija – koje bi onda na uskom rasponu odabranih kalibara mogle niskim troškovima proizvodnje dobiti tržišnu bitku s već etabliranim konkurentima – što je manje ili više ideja koju se i u Hrvatskoj moglo višekratno čuti tijekom proteklih godina. Opisana modernizacija “Prvog partizana” polagano takav poduhvat čini višestruko težim, budući da uvelike smanjuje tržišne mogućnosti ratovanja cijenama – što onda nacionalnu proizvodnju streljiva vraća u potpunosti na područje promišljanja nacionalne sigurnosti, uklanjajući ili radikalno smanjujući povoljni utjecaj “komercijalnog padobrana” pri uskakanju u takav veliki, nacionalni vojno-industrijski poduhvat.

Dok se za nedjeljni tradicionalni vojni mimohod u Parizu moglo čuti da je u njemu sudjelovalo ukupno 4800 vojnika, 241 konja, 265 vozila i 58 zrakoplova, sve to ne govori ništa o diplomatskoj drami koju je ova priredba navodno izazvala u Beogradu. Naime, sve bi ondje prošlo u miru da na počasnoj tribini nije bila postava koja je bila – uz domaćina, francuskog predsjednika Francois Hollandea, ondje je bio i glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon, hrvatski predsjednik Ivo Josipović, predsjednik Malija Dioncounda Traore, te Abdou Diouf, bivši predsjednik Senegala te glavni tajnik organizacije La Francophonie. A kako su gosti ipak oni koje si domaćin pozove – nezadovoljstvo listom uzvanika s jutarnjeg vojnog mimohoda u Parizu prelilo se izgleda u Beograd, na popodnevno svečano primanje koje je povodom nacionalnoga praznika u svojoj rezidenciji organizirao François-Xavier Deniau, veleposlanik Francuske u Srbiji.

Potpredsjednica Vlade RS Grubješić i veleposlanik Deniau sa suprugom

Ondje se, naime, nisu pojavili glavni političari Republike Srbije – predsjednik države Tomislav Nikolić, premijer Ivica Dačić, a ni prvi potpredsjednik Vlade i ministar obrane Aleksandar Vučić. Umjesto njih, među oko 1000 uzvanika prisutni su bili tek predsjednik Skupštine Srbije, mladi Nebojša Stefanović, potpredsjednica Vlade RS za europske integracije Suzana Grubješić, te opozicijski veterani Vuk Drašković i Vojislav Koštunica.

Francusko izaslanstvo pred Spomenikom zahvalnosti Francuskoj na beogradskome Kalemegdanu

Iako je veleposlanik Deniau na sva usta hvalio odnose Francuske i Srbije, otvaranje pregovora Srbije i EU, te dugogodišnju “solidarnost i bratstvo po oružju Srbije i Francuske” – čemu je svjedočilo i njegovo polaganje vijenca na Spomenik zahvalnosti Francuskoj, na beogradskome Kalemegdanu – sve to navodno nije moglo isprati gorak okus ostavljen slikom hrvatskog ešalona u mimohodu avenijom Champs-Élysées.

Prema navodima beogradskih medija, srpski su političari odlučili bojkotirati francusku proslavu jer je „Srbiji sto puta pre mesto na toj paradi nego Hrvatskoj“, a razmišljalo se i da Ministarstvo odbrane Republike Srbije objavi priopćenje u kojem bi izrazilo svoj protest – od čega se onda ipak odustalo u hodu. Ipak, mediji navode i da se iz izvora bliskih Vladi RS moglo čuti da “Srbija je krvarila u Prvom i Drugom svetskom ratu i bila saveznik Francuske, a gde je tada bila Hrvatska“, dok se na pitanje kako bi formalno neutralna Srbija uopće spadala na vojni mimohod NATO članice Francuske – iz sličnih krugova čulo da “NATO s tim nema veze, nije ga ni bilo za vreme Prvog i Drugog svetskog rata“.

Oni racionalniji čitavu tu stvar komentirali su na primjereniji način. Tako se od Dragana Šutanovca, bivšeg ministra obrane Republike Srbije, moglo čuti kako je on u više navrata pokušavao dogovoriti sudjelovanje i Vojske Srbije na spomenutome mimohodu, ali da mu to ipak nije pošlo za rukom. “Nije skandal što nismo pozvani, ali bila bi čast da nas pozovu“, izjavio je tako Šutanovac za beogradske dnevne novine – a nama ostaje tek spomenuti da se hrvatski ministar obrane za ovu čast u nedjelju i posebno zahvalio svom francuskom kolegi Jean-Yvesu Le Drianu.

Bojan B. Dimitrijević je u Ministarstvu obrane Srbije bio u vrijeme općeg političkog poleta

Iako se u posljednje vrijeme dr. Bojana B. Dimitrijevića i iz Hrvatske vidi kao jednog od rijetkih specijaliziranih vojnih povjesničara mlađe generacije na ovim širim prostorima, manje je poznato da je on svojedobno bio savjetnik za obranu sada već bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, kao i to da je u dva mandata obavljao dužnost pomoćnika ministra obrane Srbije. U tim je svojstvima dr. Dimitrijević bio jedan od autora glavnih obrambenih strateških dokumenata Republike Srbije – od Bijele knjige do strategija obrane i nacionalne sigurnosti. Kao jedan od čelnih ljudi tamošnjeg sektora obrane, zamislio je i počeo provoditi reformu obrambenog sustava, kao i usmjerenje Srbije prema članstvu u NATO-savezu. Dimitrijević je Ministarstvo obrane RS napustio krajem 2008. godine, kada i general Zdravko Ponoš čelno mjesto u Generalštabu Vojske Srbije – obojica zbog neslaganja s tada novim ministrom obrane Draganom Šutanovcem i njegovim viđenjem reformi u tamošnjem obrambenom sektoru. Sve je to dobar povod za razgovor, u kojem dr. Dimitrijević, osim svog nekadašnjeg rada u Ministarstvu obrane Srbije, analizira i neke aktualne teme u nama susjednoj državi.

Posljednjih godina obrambeni sustav Republike Srbije prilično se mijenjao, barem je takav dojam izvana. Koje su to bile glavne promjene?

Obrambeni sustav RS je negdje tijekom ovog proteklog desetljeća, znači poslije demokratskih promjena, imao nekoliko faza. Prva faza bila je odmah poslije tih demokratskih promjena, kada je to Miloševićevo nasljeđe ostalo u vojsci –  i to se tek počelo mijenjati sa stvaranjem državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno nekako baš poslije ubojstva premijera Zorana Đinđića. Tada je došlo do formiranja nove Vlade na nivou Srbije i CG, i tada je ministar obrane postao Boris Tadić. Mi smo u tom razdoblju krenuli s nekakvim sistemskim reformskim potezima jednostavno zato da Vojsku Srbije i CG (kako se ona tada zvala) na neki način redefiniramo, da je približimo suvremenim europskim vojskama, da trasiramo jasnu politiku obrane – koja je bila u tom trenutku određenje prema približavanju Partnerstvu za mir i članstvu u NATO-u, da (koliko je god moguće), pratimo i kontroliramo, ali i da smirimo eventualne tenzije na jugu Srbije, te da s našim susjedima u regiji razvijemo normalne susjedske odnose. I naravno, jedan od ciljeva bio je smanjenje vojske, odnosno Ministarstva obrane, njegovo restrukturiranje, ali to je tek došlo u fazi kada je ministar obrane bio Stanković i kada je načelnik Generalštaba posao general Ponoš. To je u periodu između 2006. i 2007. godine pod utjecajem generala Ponoša i predsjednika Tadića – koji je tada bio vrlo zainteresiran za pitanja obrane – došlo je do reorganizacije vojske i do drastičnog smanjenja.

Tijekom 2004. i 2005. godine smanjeno je Ministarstvo obrane, ali je, po meni ključna reforma – smanjenje oružanih efektiva Vojske Srbije – izvedena 2006-2007. godine, te se nekako slučajno poklopila s odlaskom Crne Gore iz državne zajednice. To je dodatno pomoglo jer je onda proračun jasno definiran za potrebe Vojske samo na teritoriju Srbije. Poslije te reorganizacije Vojska Srbije zadržala ovu strukturu koju ima i danas. To je smanjena struktura u odnosu na onu koju je vojska imala tijekom ’90-tih godina, koja je u stvari bila ostatak od JNA. Čini mi se da je zapravo odlazak generala Ponoša dosta utjecao na promjenu smjera, prije svega u vojsci, zato što je sljedeća faza koja je trebala uslijediti (u periodu od 2009. do 2010/2011. godine) – trebala biti faza obuke, uigravanje tih novih cjelina i novih postrojbi, odnosno jedinica koje smo napravili i, čini mi se, definicija da li Srbija ide prema NATO-u ili ne. Tu je poseban negativan impuls dalo  proglašenje, odnosno priznanje nezavisnosti Republike Kosovo od strane mnogih europskih država, što je onda dovelo do radikalizacije nekih odnosa prema NATO-u u srpskom javnom kontekstu i čini mi se da je tada taj put prema NATO-u, koji smo mi trasirali od 2003. godine, sklonjen u neku drugu stranu i danas to više nitko ne spominje. S druge strane, ekonomska kriza utjecala je da se fiksiranih 2,4 posto državnog proračuna ili BDP-a, koja smo mi 2006. dogovorili s Vladom, u 2009. godini izmijeni – da se promijeni struktura proračuna i da ponovno prevladaju troškovi za plaće, mirovine, osobna i socijalna davanja, zdravstvo, itd. – a da se za istraživanje, planiranje i opremanje odvoje daleko manja sredstva.

U tom razdoblju unutar vojnog proračuna bile su i mirovine umirovljenih vojnih lica, kao i vojno zdravstvo. Recimo, to u Hrvatskoj nije slučaj. Je li to zaostatak iz prošlog režima, ili se to mijenjalo?

Kada je ministar bio predsjednik Tadić, odnosno tada ministar obrane Tadić, mi smo u proračunu imali otprilike oko 70 posto sredstava za socijalna davanja – znači za plaće, mirovine i zdravstvo. Mirovinski fond je ostao u okviru vojnog proračuna do nedavno. Dok sam bio pomoćnik ministra za obranu, imao sam u sastavu svog sektora Fond za socijalno osiguranje umirovljenih vojnih lica (Fond SOVO, op. a.) – to je negdje oko 49,5 tisuća ljudi, plus još oko 2 tisuće ljudi u Republici Srpskoj. Ne znam po kojoj je to bilo osnovi, više se ne sjećam, ali to znači oko 51 tisuća ljudi koje ste morali zbrinjavati mirovinski itd., plus aktivan sastav negdje oko 35 tisuća ljudi – to je jedna mala armija socijalnih davanja koja je jednostavno opterećivala proračun. Međutim, u razdoblju između 2004. i 2008. godine došlo je do sistemskog smanjivanja tog dijela u odnosu na ovaj dio proračuna koji se počeo orijentirati na razvoj efektiva, istraživanje itd., kao i za neke druge troškove koje vojska ima (za letenje, za gorivo, itd.). Čini mi se da je opet negdje od 2009. godine, s dolaskom tzv. svjetske krize, došlo do promjene tog konteksta i, naročito, da je profesionalizacija vojske utjecala da se sad taj veliki broj profesionalaca opet stavlja na proračun i da su to opet ta socijalna davanja, a ne davanja usmjerena za modernizaciju vojske. To je kao jedna amplituda koja ide gore-dolje. U ovom trenutku, mirovinski fond je van proračuna, ali su ta sredstva, koja su odvojena za potrebe vojske i Ministarstva obrane, opet takva da socijalna davanja prevladavaju.

Shvatih da je Jugoslavija to mirovinsko  budžetiranje držala temeljito odvojeno od civilnog ostatka države. Zašto je uklanjanje te podjele toliko dugo trajalo?

"Šutanovac ga nije volio" - Bojan B. Dimitrijević

To je sistem koji smo mi naslijedili iz stare vojske i, otprilike, nitko se to nije usuđivao razdvojiti zato što se pretpostavljalo da ta velika vojska umirovljenika predstavlja značajno glasačko tijelo, i da će taj tko to napravi izgubiti 50 do 100 tisuća glasača. Ključni problem je bio da su se vojni umirovljenici žalili zato što su vojne penzije usklađivane s plaćama u vojsci, i onda su to bile jednostavno adekvatnije mirovine nego u civilstvu. Sada su oni, dakle, prepušteni brizi civilnog ministarstva i one se usklađuju prema civilnim propisima. To je ono što vojni umirovljenici nisu željeli, a s obzirom da u tom korpusu vojnih umirovljenika imate… Mi smo imali oko 700 generala, veliki broj ovih ili onih istaknutih pojedinaca, i svi su koristili svoj utjecaj da to na ovaj ili onaj način blokiraju.

Primijetio sam u jednoj od biografija da se spominje da ste radili nacrt strategije sigurnosti RS…

Ja, kao tadašnji pomoćnik ministra Tadića 2003. godine dobio sam zadatak od ministra da rukovodim timom koji je izradio prvu strategiju obrane Srbije i CG, i u tom timu smo imali relevantne ljude iz Ministarstva obrane, vojske (Generalštaba), ali smo pozvali i ljude iz MUP-a, državne sigurnosti, crnogorskog MUP-a, nevladinih organizacija. Ja sam rukovodio nekakvim timom, koji je bio otprilike oko 15-ak ljudi, i mi smo 2004. godine napravili taj dokument “Strategija odbrane državne zajednice Srbija i Crna Gora“. Što se tiče strategije nacionalne sigurnosti, mi nikada sa Crnogorcima nismo uspjeli dogovoriti modalitete i zajedničke sigurnosne interese, i onda je to jednostavno ostalo nedefinirano. Onog trenutka kada se Crna Gora odvojila od Srbije – odnosno, 4 dana poslije – ja sam od tadašnjeg predsjednika Tadića dobio zadatak da, na bazi svojih iskustava iz tog rada i na bazi činjenica da sam završio nekakav visoki tečaj u Velikoj Britaniji, napravim nešto što bi se zvalo Strategija nacionalne sigurnosti, temeljem čega bi se pokrenula javna rasprava. Ja sam to napravio – trebalo mi je, sjećam se, tjedan dana – 7 dana za taj rad.

S druge strane, tada je to također bila jedna od mjera gdje smo mi NATO-u i međunarodnoj zajednici pokazivali da Srbija prepoznaje alate modernog sustava sigurnosti – znači: Bijela knjiga, Strategija obrane, Strateški pregled obrane, itd. Sve smo to tada napravili upravo da bi naši sugovornici iz NATO-a vidjeli da mi korespondiramo s onime što su rješenja i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, Slovačkoj, Bugarskoj, itd. No, s ove vremenske točke moje je iskustvo da su mnoga od tih opredjeljenja u tim doktrinarnim dokumentima u stvari bila samo opredjeljenja, zato što je splet dnevnih političkih događaja utjecao da se mnoge od tih orijentacija promijene, da danas zbog tih odluka iz 2008. i 2009. godine više nitko ne spominje članstvo u NATO-u, da su sigurnosni izazovi skoro nepredvidljivi. Mi smo npr. predviđali određeni kontekst izazova za Republiku Srbiju. Onda imate situaciju da se u Beogradu događaju navijački nemiri, da navijačke grupe uđu u američko veleposlanstvo, spale ga i izazovu problem u odnosima Srbije i Sjedinjenih država. Dnevni događaji koji su uslijedili u protekle 4 godine pokazali su da su često ta opredjeljenja u stvari samo slovo na papiru, a da životni kontekst događaja i tokovi zapravo utječu da se taj okvir, bar na ovom prostoru, daleko drastičnije mijenja.

Vratio bih se na ovaj dio oko generala Ponoša – sve se zapravo dogodilo jako brzo. Je li to problem koji se dulje skupljao, i u čemu je zapravo bio problem?

Šutanovac i Ponoš su se razišli relativno brzo ali iznimno temeljito

Problem koji je tu trajao skoro godinu i pol dana je ta jedna orijentacija ministrova (Dragana Šutanovca, op. a.) da politiku vodi na jedan način, a da je on sam došao u sistem koji je već bio kreiran da ide na jednu drugu stranu – i onda je to, uz osobno nesnalaženje svih nas, eskaliralo do sukoba. Najranije nesuglasice počele su oko Zakona o obrani, definiranja što radi ministar, što predsjednik, što tko već u tom sistemu sigurnosti, pa do pitanja koja je postavio general Ponoš: pitanje vojnih nekretnina, pitanje odnosa na nivou Ministarstva obrane i Generalštaba, itd. To je onda ekscesno eskaliralo u prosincu 2008. godine – Predsjednik (Boris Tadić, op.a.) je jednostavno odlučio da generala (i mene) ukloni s tih mjesta. Ali ono što je general Ponoš izgovorio pred skupštinskim Odborom za sigurnost do dan danas nitko nije porekao, niti je itko odgovorio na ta pitanja. Znači, ta pitanja koja je on spomenuo (ja ih se više niti ne sjećam) – to su pitanja ključna za funkcioniranje sustava sigurnosti – od financija, infrastrukture, tehnologije, odnosa između Ministarstva i Generalštaba, i ona su jednostavno ostala neodgovorena.

Prije nešto više od mjesec dana jedan beogradski medij uspio je temeljem Zakona o pravu na .pristup informacija dobiti rezultat te istrage. Pokazalo se praktički crno na bijelo da stvari idu na ovo što je general Ponoš tada pričao….

Upravo tako. Znam da je ta komisija, ili kako god se zvalo to državno revizorsko tijelo, došla u Ministarstvo obrane negdje u proljeće 2009. godine, ali ti rezultati nikada nisu izašli na svjetlo javnosti do sada, kada je došlo do promjene Vlade. Očekivao sam da rezultati budu takvi kakvi jesu, ali i to na neki način potvrđuje da je general bio u pravu. Međutim, ja imam jedan osobni odnos prema svemu tome, zato što je između 2003. godine i početka 2009. godine reforma obrambenog sustava u Srbiji bila u usponu. No ta je amplituda uključivala jasno političko određenje – u kojem će Srbija dobiti i jasnu definiciju proračuna, jasnu politiku vođenja ljudskih resursa, jasnu politiku vođenja materijalnih resursa, pitanje obuke, i pitanje opće orijentacije Srbije u današnjem međunarodnom kontekstu. Mi smo se, naime, vodili motom koji je definirao predsjednik Tadić – da su vojska i sustav obrane resurs vanjske politike Srbije, upravo kao i u zemljama u okruženju RS – kao što je to u Hrvatskoj, Rumunjskoj, itd. Nakon toga, čini mi se da se i dan-danas vojska i Ministarstvo obrane u principu promatraju kao dio Vlade gdje vi raspoređujete vaše ljude, i koristite resurse obrane da bi jednostavno napredovali u političkom životu, a ne koriste se za promociju države, za jačanje položaja države, kao što je to napravljeno u nekim drugim sistemima u regiji. Mislim da u ovom trenutku država Srbija nema jasnu strategiju čemu služi vojska. Ako smo išli na profesionalizaciju vojske, što će taj profesionalni vojnik raditi!? Da li on čuva vojarnu koja je prazna i služi na granici prema Kosovu? Pa to je onda mogla raditi i ona vojska koja je bila do 2010. godine. Znači, ova je vojska samo skuplja, jer kad imate čovjeka koji je profesionalac morate stostruko više brinuti o njemu, a radi isti posao koji je radio i onaj regrut s puškom. Tako da, čini mi se, definicija tog problema – gdje se nalaze vojska i sustav obrane u ukupnom političkom životu Srbije – još uvijek čeka odgovor.

Mislite li da je članstvo u NATO-u za Srbiju definitivno stavljeno ad acta?

Mislim da je, i to dok god je na čelu ova Vlada, a možda i neke sljedeće.

A istraživanja javnoga mnijenja?

Mi smo istraživali to javno mnijenje poslije ubojstva premijera Đinđića, dok je Boris Tadić još imao tu energiju, taj zamah od Đinđića… Tada smo imali čak 40 % javnog mnijenja da Srbija bude u NATO-u, što je bilo fenomenalno. Međutim, to je onda počelo padati. Razlog, prije svega, treba tražiti u tome da se predsjednik Tadić počeo okruživati ljudima koji su bili na čelu medijskih agencija – njegovi prijatelji su ustvari samo u medijima – i oni su počeli preobličavati njegove želje, ukazujući mu da nije dobro otvarati nove teme, jer time gubi javnu podršku. Onda je on prestao otvarati nove teme, u smislu NATO-a i nekakvih drugih pitanja, upravo zato da ne bi izgubio popularnost u javnome mnijenju. U taj prostor je onda, nakon formiranja Koštuničine Vlade, ušao taj neki negativni, anti-NATO sentiment, što me najviše čudi. Dakle, s jedne strane, Srbija i NATO su bili u ratu ’99. godine, a vi ste već 2000. (promjenom vlasti), imali odjednom normalan kontekst u kojem vojska radi s tim istim NATO-om na jugu Srbije, ne znam što sve se tamo ne radi – od zajedničkih patrola, preuzimanja dijelova ove ili one teritorije… To se pozitivno opredjeljenje javilo upravo zato što je s vrha države kanalizirana politika da trebamo ići prema NATO-u, odnosno u sljedeći korak – prema EU. Ali onog trenutka kada se pojavila Koštuničina Vlada s tim mrzovoljnim stavom i anti-NATO propagandom, tada je i Predsjednikova želja za tim počela kopniti, upravo na bazi dnevnih procjena javnoga mnijenja. Ta “ziheraška” politika počela je zapravo urušavati svaku Tadićevu želju za reformom, što je na kraju dovelo do njegovog pada s vlasti. Moj prijatelj (mi smo valjda ostali prijatelji i sada) Boris Tadić je u stvari uvijek imao tu želju da se svima dopada. A to je nemoguće. Čak i ako to misli, izborni rezultati pokazuju drugačije: „Čovječe, makar 50 posto ljudi ne dijeli tvoja stajališta.“ On je žrtvovao tu jednu odlučnost koju je Đinđić nosio sa sobom, što je Zoran definirao kao – „ja nisam tu da me ljudi vole, nego da odradimo posao za državu“. Međutim, Tadić je to radio drugačije, u smislu „ajmo polako“, „daj da vidimo“, „trebamo što širi front“, itd. Na kraju je bilo previše novih iskušenja, na koja on nije imao valjan odgovor. Rasplinuo se i ostavljao je rješenja za kasnije.

Nakon gubitka vlasti, Demokratska stranka podijelila se barem na dva tabora (na slici: Boris Tadić i Dragan Šutanovac na nedavnoj sjednici Glavnog odbora DS)

Koliko Srbiji može biti dobro ovo povezivanje s Rusijom? Moj je dojam da se aktualna vlast povezuje više, ili barem deklarativno više nego što je to radila bivša vlast, ne samo što se tiče vojne suradnje, nego i na području zaštite i spašavanja, i još nekih civilnih stvari.

Čini mi se da je energetska situacija utjecala na gledanje da je, uz tradicionalne ruske sentimente koje dio srpske politike ima, Rusija jedan od bitnijih partnera Srbije. S druge strane, te izvanredne situacije utjecale su na to da se i Srbija počne okretati prema ruskim sredstvima za reagiranjem u kriznim situacijama, s obzirom da ih Srbija nema (od aviona za gašenje požara pa nadalje). Čini mi se da određena doza tih odnosa zaista treba postojati, s obzirom na sveukupne odnose u Europi. Međutim, u srpskom javnom mnijenju ili dijelu tog mnijenja taj ruski sentiment je često toliko jak da prevazilazi normalne odnose Srbije i Rusije kao dva partnera, ili države koje trebaju surađivati, i skreće u svojevrsnu mitologiju, što je nekakav korak do zablude. Ja s vrlo velikim oprezom, pa i sa zebnjom, gledam narastanje tog sentimenta u Srbiji kao na nešto što, čini mi se, može u budućnosti ugroziti neka od jasnih proeuropskih opredjeljenja koja su ranije Vlade i raniji političari na našoj sceni proklamirali kao opredjeljenje države Srbije.

Kada je nedavno, odgovarajući na pitanja novinara portala Obris.org, srbijanski ministar obrane i prvi potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić izjavio da Srbija sve zemlje regije – pa tako i Hrvatsku – vidi kao potencijalno tržište, nije ni sanjao da će ga samo 3 tjedna kasnije demantirati izvješće o postupanjima Vlade Srbije u 2010. godini. Put vojno-obrambenoj suradnji Srbije i Hrvatske trebao je utrti „Sporazum o suradnji na području obrane“, potpisan 8. lipnja 2010. godine prilikom posjete Dragana Šutanovca, Vučićevog prethodnika na čelu obrambenog resora Srbije, zagrebačkome kolegi Branku Vukeliću.

U lipnju 2010. sve se topilo u svjetlu suradnje, povjerenja i zajedničke sretne budućnosti

Sporazum je potpisan uz mnogo priče o jačanju međudržavne suradnje i povjerenja, u vojnoj industriji ali i na nizu drugih područja, uz spekulacije o zajedničkim projektima za treća tržišta, i tako bliže, i tako dalje. No kako je te, 2010. godine, suradnja između ove dvije zemlje zapravo izgledala, jasno je i iz nedavno objavljenog „Godišnjeg izveštaja o realizaciji spoljnotrgovinskog prometa kontrolisane robe za 2010. godinu“.

Riječ je o dokumentu sastavljenom s, već za Beograd pomalo uobičajenim, gotovo dvogodišnjim zakašnjenjem, od sada već nepostojećeg Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja (transformiranog u 2 odvojena ministarstva u aktualnoj Vladi Ivice Dačića). Iz njega se jasno vidi da je trgovina naoružanjem i vojnom opremom između  Srbije i Hrvatske više nego simbolična. Tijekom 2010. godine, Srbija je u Hrvatsku izvezla najviše streljiva – izdane su 4 dozvole za izvoz te robe, u vrijednosti od 276,166 USD, a uvezla – 1 lovačku pušku (porijeklom iz SR Njemačke), vrijednosti 300 USD. Od roba dvostruke namjene, Srbija je iz Hrvatske uvezla aluminijske šipke (hrvatske proizvodnje), vrijedne 36 516 USD.

U prvome redu NJ-21, ispred čitavog jata Jastreba jednosjeda na Surčinu

Međutim, najzanimljiviji podatak je onaj iz Odjeljka 10 – „odbijeni zahtjevi za izvoz naoružanja i vojne opreme“ (sve u 2010. godini, naravno). U Srbiji je odbijen JEDAN zahtjev za izvoz u Hrvatsku, u vrijednosti od 70 tisuća USD, a u opisu robe piše: „Nastavni avion NJ-21 Jastreb“. Tip krajnjeg korisnika – vojni! Uz to odbijena su i dva izvozna posla za Švedsku i Jordan. U objašnjenu se kaže tek da su sva 3 zahtjeva (uključujući i ovaj za Hrvatsku) odbijena „zbog nepotpune dokumentacije podnosioca zahtjeva“. Osim toga, iz istog su razloga u Srbiji odbijena i dva zahtjeva za uvozom iz Hrvatske – 5 pištolja (XDM-9 HS 4,5) vrijednosti 1.862 USD, kao i niskoenergetskih impulsnih cjevčica vrijednih 133 tisuće dolara – oba za civilne korisnike.

Odbijene izvozne dozvole

Što će Hrvatskoj Jastreb?

Navodno hrvatsko zanimanje za nastavni avion NJ-21 Jastreb u susjednoj je Srbiji izazvalo veliku pažnju medija, popraćenu naslovima tipa „Srbija ne da Jastreba Hrvatima“. Doduše, što će Hrvatima Jastreb, star dobrih 40 i kusur godina, nije bilo jasno nikome ni u Srbiji ni u Hrvatskoj.

Zrakoplove Jastreb Oružane snage Srbije rashodovale su još 1996. godine

U nedavno ponovo objavljenoj knjizi Bojana Dimitrijevića „Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo 1942-1992“ stoji da je tijekom ispitivanja prototipa aviona Galeb, krajem 1961. godine, započela izrada pretprojekta lakog borbenog jednosjeda Jastreb u Vazduhoplovno-tehničkom institutu u Žarkovu. Jastreb je zamišljen u dvije verzije – jurišnoj i izviđačkoj. Četiri godine kasnije, točnije 19. lipnja 1965. u zrak se vinuo prvi prototip lakog jurišnog aviona, da bi on 23. lipnja bio primljen u Vazduhoplovno-opitni centar na ispitivanje (VOC). Prva serija Jastreba (J-1) završila je tek 1970. u sastavu 172. puka (stacioniranom na aerodromu Golubovci kod Titograda), a ideja je bila da se s tim avionom postepeno zamijene F-84G Thunderjet. Sljedeće, 1971. godine, druga serija isporučena je 98. avio-brigadi u eskadrile na aerodromima Petrovac i Lađevci, dok je ’72. s određenim zakašnjenjem prenaoružana i 82. avio-brigada u slovenskom Cerklju. Izviđačka verzija Jastreba 2 (IJ-21)  tijekom 1973. usrećila je 3 izviđačke eskadrile. U razdoblju od 1975. do 1977. napravljena je, a onda isporučena i dvosjedna verzija (NJ-21), za popunu 172. školskog lovačko-bombarderskog avijacijskog puka. Sve u svemu, u upotrebi JRV-a bio je 121 SOKO J-1 Jastreb (J-21), 38 SOKO J-2 Jastreba (IJ-21), te 18 dvosjeda SOKO NJ-21 Jastreba.

Jastrebovi su, kao borbeni avioni, sudjelovali u većini ratova na prostorima bivše SFRJ (osim na Kosovu), a 1996. otpisani su iz tadašnjeg Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Dio ih je smješten na aerodromu u Banjaluci, dok smo nekoliko Jastreba-dvosjeda prije godinu dana zamijetili u prilično jadnome stanju u dvorištu Muzeja vazduhoplovstva u Surčinu kod Beograda. Srpski mediji nagađali su da Hrvatskoj jedan takav NJ-21 Jastreb treba za obuku pilota, prije prelaska na letenje na MIG-21.

Tko to kupuje Jastreba?

Budući je u „Godišnjem izveštaju o realizaciji spoljnotrgovinskog prometa kontrolisane robe za 2010. godinu“ krajnji korisnik Jastreba NJ-21 opisan kao „vojni“, tamošnji su mediji logično zaključili da ga nabavlja „Hrvatska vojska“, odnosno nadležno hrvatsko Ministarstvo obrane preko Vlade RH. Jučer popodne MORH je takve spekulacije demantirao: „Vlada RH, MORH, ili OS RH nikada nisu imali u planu nabavu takvog zrakoplova, niti su ikad Vladi Republike Srbije poslali zahtjev za kupnju istog“.

Zrakoplov Jastreb obilježava i ulaz u "Muzej jugoslovenskog vazduhoplovstva" u Surčinu kod Beograda

Slično pitanje postavljeno je i u Srbiji – tko prodaje Jastreba!? Današnje izdanje Kurira tvrdi da je nastavnog dvosjeda pokušao bez natječaja prodati upravo prije spomenuti surčinski Muzej vazduhoplovstva, bez znanja i odobrenja Ministarstva obrane Republike Srbije, koje je u posljednji čas spriječilo ovaj posao.

Zanimljivo je da se iz paralelnog hrvatskog „Godišnjeg izvješća o izvozu i uvozu robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava za 2010. godinu“ vidi kako je Ministarstvo gospodarstva RH te godine odobrilo uvoz iz Srbije 1 zrakoplova, neidentificiranog tipa, procijenjene vrijednosti od baš 70 tisuća USD, te da je ta uvozna dozvola ostala – neiskorištena. Ostalih podataka u hrvatskom Izvješću nema, no i ova šturost dovoljna je za povezivanje s podacima iz usporedivog srpskog Izveštaja.

I srpski i hrvatski mediji potencijalnog kupca Jastreba NJ-21 pronašli su u Borisu Smrečkom, bivšem pomoćniku ministra prometa i veza u vrijeme Vlade Ivice Račana. Smrečki je tada u Vladu ušao kao kadar Hrvatske narodne stranke (HNS), a ime mu se vezalo uz aferu obnove osječke zračne luke Klisa, gdje je svojevremeno bio i predsjednik Nadzornoga odbora. Posljednje što se o njemu čulo datira još iz 2007. godine, kada se Smrečki kandidirao za člana Vijeća novoformirane Agencije za civilno zrakoplovstvo, zamišljene kao nadzornog tijela za kontrolu zračnog prometa.

Smrečki u Hrvatskoj i Sloveniji ima registrirana dva poduzeća –u Zagrebu ZPZ d.o.o. (Zagrebački prometni zavod) i u Sloveniji ZPZ Tehnika d.o.o., sa sjedištem na ljubljanskom aerodromu Brnik). U Registru slovenskih izvoznika piše da je ZPZ Tehnika osnovana 2006. godine, bavi se servisiranjem, obnovom i prodajom zrakoplova, te posluje, kako piše, na području Ruske Federacije i Europske unije, s naglaskom na Dansku, Francusku i Italiju. Među uslugama koje ZPZ Tehnika nudi, navodi se i servis vojne opreme, među kojom posebno izdvajaju remont zrakoplova Galeb. Osim s G-2, ZPZ Tehnika se ovog proljeća posebno pohvalila i obnovom 2 zrakoplova tipa G-4, s namjerom njegove daljnje prodaje – vjerojatno zrakoplovcima-amaterima ili na “warbirds” scenu.

Zanimljivo bi bilo vidjeti i gdje je i kako ZPZ Tehnika nabavila 2 G-4

U Galebovu obitelj, kao mlađi brat, ubrajaju se i nekadašnji JNA-zrakoplovi tipa Jastreb, i eto nas opet na početku priče. Prema hrvatskom „Godišnjem izvješću o izvozu i uvozu robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava za 2010. godinu“ zagrebačka tvrtka ZPZ d.o.o. upisana je u Očevidnik izvoznika i uvoznika robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava, pa je time ovlaštena za npr. uvoz Jastreba iz Srbije i izvoz u Sloveniju, te preko svoje slovenske sestre ZPZ Tehnike dalje na tržište EU. 

Tko zarađuje na Jastrebu?

Kupoprodaja naprijed, sukcesija stoj!

Ostavi li se po strani identitet i namjena potencijalnog kupca Jastreba NJ-21, ostaje neodgovoreno puno bitnije pitanje – smije li se samo tako rasprodavati (a u mnogim slučajevima i poklanjati) nekadašnja zajednička, jugoslavenska imovina?! Zdrav razum kaže da ne, budući je riječ o materijalu obuhvaćenom u proces sukcesije imovine bivše SFRJ, koji je na nekim poljima – prije svega na polju podjele imovine bivše JNA – tek mrtvo slovo na papiru.

Posljednjih se mjeseci pokrenula podjela nekretnina nekadašnjih jugo-diplomatskih predstavništava, podijelila se čak i otplata nekadašnjih jugoslavenskih kredita, no podjela vojne imovine svojevrsna je tabula rasa. U Hrvatskoj je to posebno izraženo nakon smrti Bože Marendića, šefa posebnog Vladinog Ureda za sukcesiju imovine bivše države. Nakon Marendićeve smrti ukinut je i spomenuti Ured, a pitanje sukcesije prebačeno je na Ministarstvo vanjskih poslova, kojemu je to jedna od posljednjih rupa na svirali. Dobro se to vidi i na primjeru nedavnog službenog puta hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić u Crnu Goru. Uoči njene posjete Podgorici u lipnju ove godine, zanimalo nas je hoće li se tom prilikom povesti i razgovori o crnogorskoj prodaji rashodovane jugo-tehnike, kao i o poklanjanju iste. Iz Službe za odnose s javnošću MVPEI-a nam je odgovoreno da je:

„putem Veleposlanstva Republike Hrvatske u Podgorici i u razgovoru s veleposlanikom Crne Gore u Zagrebu crnogorska strana višekratno upozorena da se radi o imovini koja je predmet sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i kao takva ne bi smjela biti otuđivana do kraja procesa u sukcesije i dogovora o raspodijeli vojne imovine. Republika Hrvatska će u tom smislu i nadalje ostati pri stajalištu kako je spomenuta vojna imovina predmet sukcesije. Republika Hrvatska je zainteresirana da proces sukcesije vojne imovine bivše JNA započne što prije i s tim u vezi Ministarstvo obrane Republike Hrvatske i nadležna služba za sukcesiju vojne imovine vode detaljnu dokumentaciju i prate proces neovlaštenog otuđivanja vojne imovine bivše JNA“.

I dok nadležna tijela RH „vode detaljnu dokumentaciju“, „prate proces neovlaštenog otuđivanja vojne imovine bivše JNA“ i 2012. godine još uvijek čekaju da „što prije započne proces sukcesije vojne imovine“,  drugi bez pardona prodaju, kupuju i preprodaju istu tu imovinu. I zarađuju, Hrvatskoj pred nosom, ili dapače – čak i s amenom njenih nadležnih tijela. Dok nitko ni ne pita tko je u Hrvatskoj taj blagoslov dao, čitava tema više nije čak ni tužna. Jednostavno je smiješna!  

Eksplozija vojnog skladišta kod Pađena skrenula je i pažnju javnosti na probleme viškova streljiva

Nedvojbeno je da Hrvatska ima problema s viškovima streljiva, jednako kao i sa skladištima u kojima bi se i “perspektivno” streljivo i ti viškovi sigurno držali. Iako je široj hrvatskoj javnosti ovo pitanje ozbiljnije upalo u fokus tek po prošlogodišnjoj eksploziji skladišta u Pađenima, višak streljiva i njegovo zbrinjavanje velik je posao koji se odrađuje tek vrlo polagano.

Do danas se tu malo promijenilo od listopada prošle godine, kad je tadašnji ministar obrane Davor Božinović tvrdio da u vojnim skladištima ima oko 17.000 tona zastarjelih i u najvećem dijelu neispravnih ubojitih sredstava (UbS). Dok hrvatska Vlada već godinama nastoji raditi na rješavanju tog problema, samo 2011. je, prema Božinoviću, za uništavanje stare municije te gradnju i modernizaciju vojnih skladišta utrošeno gotovo 35 milijuna kuna. Koji je, ipak, više simbolički učinak ta investicija imala, vidi se i u posljednjem javnom sumiranju ovoga posla. Njega je hrvatskoj javnosti prije nekoliko dana (23. kolovoza) dala Višnja Tafra, zamjenica ministra obrane RH:

“…nažalost, mi u proračunu Ministarstva obrane za prošlu godinu, i u proračunu za ovu godinu, smo osigurali određena sredstva – koja bi služila samo za uništavanje. Znači, ne za skladištenje, nego za uništavanje UbS-a. U prošloj godini smo uspjeli po tome uništiti samo 70 tona, a ove godine će po natječaju – znači, imamo novaca za uništavanje negdje oko 300 tona“.

U listopadu 2011. SAD su donirale još milijun USD za zbrinjavanje viškova UbS-a

Videći u 2011. godini uništavanje tek 0,41 posto od ukupne problematične količine UbS-a u RH, a imajući u vidu da novaca nedostaje i za mnoge dnevne potrebe, ne čudi da se, uz vlastite napore pri zbrinjavanju viškova streljiva, počelo posezati za donacijama – koje u nas pretežito dolaze iz Sjedinjenih američkih država. Na tom je polju vidljiv i razvoj odnosa – od prvotnog koncentriranja na uništavanje samo viška lakih protuzračnih sustava (Man-Portable Air Defence Systems – MANPADS), regulirano posebnim Sporazumom o uništavanju i zbrinjavanju viškova protuzračnih sustava i provođeno novčanom donacijom SAD (tijekom 2008. godine – milijun USD), prema ponešto širem zahvatu problema (opet milijun USD u listopadu 2011. godine, na ime Sporazuma o donaciji SAD-a za zbrinjavanje neperspektivnog UbS-a). No, već 2011. bilo je jasno da SAD kao donator za neku opsežniju suradnju po ovome pitanju želi i nešto razrađeniju strukturu koja bi pratila (a vjerojatno i nadzirala) hrvatsko djelovanje te trošenje tih namjenski dobivenih sredstava.

Na tom mjestu u priču upada ITF (International Trust Fund) – međunarodna organizacija ustanovljena u rujnu 1998. godine od Republike Slovenije, koja se prvo počela baviti humanitarnim razminiranjem u BiH i Hrvatskoj, da bi od toga postupno širila svoje djelovanje. S njima je već prošloga srpnja po pitanju viškova UbS-a razgovarao tadašnji ministar obrane RH Božinović, da bi onda (samo tjedan dana nakon Pađena) RH i ITF o zbrinjavanju viškova UbS razmijenili i pisma namjere o uključivanju ITF-a u financijske projekte toga tipa na prostoru Hrvatske. Radi se o suradnji na djelatnostima uništavanja viškova streljiva, pomoći pri nadzoru uništavanja streljiva, unapređenju uvjeta održavanja streljiva, te edukaciji osoblja na području rada s eksplozivnim sredstvima. Ova je suradnja dalje konkretizirana 23. kolovoza ove godine, potpisivanjem Memoranduma o suradnji RH i ITF.

Memorandum o suradnji krajem kolovoza ove godine otvorio je nove puteve rješavanju pitanja starog streljiva u RH

Time je formiran kanal kojim će izgleda ubuduće i SAD dalje pomagati zbrinjavanje viška UbS-a u Hrvatskoj – za sada novoobjavljenom donacijom u iznosu od 1,5 milijuna USD, koja bi mogla biti početak jednog novog oblika šire te dugotrajnije suradnje. O detaljima ovog novog smjera suradnje na zbrinjavanju viškova UbS-a u Hrvatskoj čulo se ponešto i od Dorijana Maršiča, direktora slovenskog International Trust Funda (ITF):

“…već nekoliko godina ITF se na području Jugoistočne Europe bavi i financiranjem projekata na području uništavanja zaliha streljiva i starog, opsolitnog oružja. To je moguće uz suradnju koju imamo već dugo godina sa Sjedinjenim američkim državama, koje u ovom primjeru – kao i u ostalim državama gdje mi radimo – naš najveći donator. Kao što je zamjenica ministra rekla – za ovaj program, koji će trajati negdje oko godinu dana, obezbeđenih je 1,5 milijuna USD – koje će biti financirane preko ITF-a baš za rješavanje problema starih zaliha streljiva u Hrvatskoj, koje će biti obezbeđene, naravno, poslije tendera, kad ćemo odabrati najboljeg izvođača. Ti programi će biti kroz demilitarizaciju ili delaboraciju, ili čišćenje i odstranjivanje tih sredstava, ali mislim da ćemo se baviti i oko financiranja i razmišljanja oko poboljšavanja menagementa, i, recimo isto, situacija u kojima se nalaze sama skladišta“.

Dakle, Hrvatsku i tu očekuje međunarodni tender – javni natječaj, za izbor tvrtke koja će u praksi uklanjati opasan i star UbS, po mogućnosti na industrijski način većega opsega. O tome je svoje rekla i Višnja Tafra:

“Prvi projekt za koji se nadamo i vjerujemo da će se temeljiti na ovom Memorandumu, bit će raspisivanje međunarodnog natječaja za odabir tvrtke koja će dobiti posao zbrinjavanja UBS-a i to na temelju donacije Vlade SAD, u iznosu od 1,5 milijuna USD. Predviđamo da ćemo za taj iznos uspjeti zbrinuti oko – možda, nešto manje od 4000 tona viška UBS-a“.

Tu sad ostaje otvoren i niz zanimljivosti. S jedne strane, dok Hrvatska planira za oko 1,5 milijuna USD ukloniti oko 4000 tona UbS-a (oko 24 posto ukupnog tog problema u RH), Crna Gora za praktično istu količinu smatra da joj treba između 4 i 6 milijuna USD (prema izjavi Rifeta Kosovca, pomoćnika ministra obrane CG, iz travnja ove godine) – gdje za sada baš i nisu jasni korijeni tog prilično radikalnog razmimoilaženja u procjenama. S druge strane, bit će zanimljivo vidjeti i  odaziv raznih specijaliziranih tvrtki, inozemnih i domaćih, na tom predstojećem javnome natječaju u Hrvatskoj.

Srbija je usluge Tehničkog remontnog zavoda (TRZ) u Kragujevcu regiji ponudila načelno, neposredno pred izbore

Naime, krajem travnja ove godine – a prigodom održavanja sastanka ministara obrane Procesa suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP – South East European Cooperation Process) u Beogradu – tadašnji je ministar obrane Srbije Dragan Šutanovac zemljama regije ponudio usluge Tehničkog remontnog zavoda (TRZ) Kragujevac – inače, državnog poduzeća duge tradicije, dijela kompleksa namjenske industrije Republike Srbije – po pitanju zbrinjavanja viškova UbS-a. Dok su službeni izvori u Beogradu odmah ocijenili da je ponuda bila dobro dočekana od zemalja učesnica konferencije, tek će i predstojeći javni natječaj u Hrvatskoj biti jedan od pravih testova ove inicijative sada već bivšega šefa obrambenog resora Srbije.

Na verbalnoj razini svi nadležni do sada rekli su baš sve što se od njih očekivalo. Višnja Tafra, zamjenica hrvatskog ministra obrane još je 23. kolovoza, a na pitanje novinara portala obris.org, istakla: “Nema razloga ni da se ta tvrtka ne javi na natječaj, kao i sve druge iz, eventualno, regije ili dalje – jer, sporazumom nije uvjetovano iz koje zemlje, da je znači uvjetovano da to može… To može biti bilo tko, tko se na natječaj javi – tko ispunjava uvjete tenderskog natječaja“. Jednako tako, novi ministar obrane i prvi potpredsjednik Vlade RS Aleksandar Vučić, također na direktno pitanje novinara portala obris.org (na Batajnici, 2. rujna ove godine), o Hrvatskoj kao tržištu za vojnu industriju Srbije – odgovorio je “To više zavisi od Hrvatske! Mi sve u regiji vidimo i kao potencijalno tržište i kao ljude s kojima možemo surađivati“. Time je, među ostalim, načelno postavljena i regionalna scena za ovo međunarodno natjecanje.

Novi ministar obrane Srbije još je kompletno u fazi općenitih odgovora na konkretna pitanja

Dok se za nadati da će Hrvatska biti u stanju provesti ozbiljan i javan međunarodni tender za zbrinjavanje problematičnih viškova UbS, s “onu stranu Drine” će biti zanimljive tri stvari – kao prvo, je li ponuda oko TRZ Kragujevac uopće bila mišljena van reklamnog predizbornog konteksta? Zatim, je li vojno-industrijski kompleks Srbije (na koji je ta država izrazito ponosna!) uopće voljan za nove poslove izlaziti na natječaje (ili se za dobivanje poslova i dalje više oslanja na politiku te konferencijsko dogovaranje ispod stola i iza zavjesa)? Te konačno, je li TRZ Kragujevac uopće sposoban na natječaju ispuniti ozbiljne zahtjeve, koje bi Hrvatska trebala tražiti od svih koji razmišljaju o ovome poslu u Lijepoj našoj?!

Viškovi topničkog streljiva u BiH

Višak streljiva i eksploziva zaista predstavlja jedan od ozbiljnijih regionalnih problema. No, dok tradicionalno države baš i nisu bile otvorene za razgovore o takvim temama, posljednjih se godina to ponešto promijenilo. Posebice je tu doprinijelo razoružavanje, smanjivanje vojnih sustava i postkonfliktna uspostava suradnje i povjerenja, na kojem naša čitava regija aktivno radi u sklopu približavanja Europskoj uniji.

Usporedno s takvim smanjivanjem pojedinih nacionalnih obrambenih sustava, pojavljuju se viškovi oružja, municije te eksploziva. Dok se oružje relativno jednostavno prodaje (a često i poklanja – recimo, Afganistanu), municija i eksplozivi vrlo lako postanu ozbiljniji problem – posebice ako su stari, dugo skladišteni na otvorenom i generalno loše održavani. Takvo staro, loše održavano i neprikladno skladišteno streljivo predstavlja i popriličnu opasnost za sama društva u kojima se nalazi, budući da često postaje kemijski te fizički nestabilno i sklono nekontroliranom eksplodiranju.

Sastanak u Beogradu

Na dvodnevnome sastanku ministara obrana zemalja SEECP u Beogradu 11. travnja, tema je bila "Unapređenje stupnja zajedničke suradnje u regionu za rješavanje pitanja viška naoružanja"

Upravo zato je organizirano uklanjanje viškova streljiva i eksploziva bila i jedna od bitnih tema sastanka ministara obrane zemalja sudionica Procesa suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP), održanog u Beogradu sredinom travnja ove godine. Ondje je tadašnji srbijanski ministar obrane Dragan Šutanovac spomenuo da u našoj regiji ima blizu 160 tisuća tona suvišnog streljiva raznih kalibara i eksploziva. No, ova naizgled ogromna brojka, zapravo je usporediva s količinama tih sredstava koja pojedine države i dalje smatraju potrebnima i perspektivnima za vojnu uporabu te daljnje skladištenje, „zlu ne trebalo“.

Dok neke države i u ovoj regiji ne objavljuju podatke za stanje svojih zaliha i viškova – recimo, Slovenija i Rumunjska – države u intenzivnijim reformama i s većim problemom ovakvih viškova te podatke daju u javnost, ne bi li time i apelirale za pomoć u uništavanju ili pak reklamirale svoju uspješnost. Naravno, teško je skrivati takve podatke ako, naprimjer, u javnost krenu stizati slike nehotičnih eksplozija u pogonima za proizvodnju ili zbrinjavanje takve robe iz loših i zastarjelih skladišta. A upravo je takvih eksplozija posljednjih godina sve više u ovoj regiji – od manje u Srbiji 2006. godine do najveće takve eksplozije u Albaniji sredinom ožujka 2008. godine. Učestale su i tvorničke nesreće te vrste u pogonima koji rade, a slabo su održavani i modernizirani posljednjih godina – kao u Srbiji 2009. ili u Bosni i Hercegovini u jesen 2011. godine.

Od spomenutih blizu 160 tisuća tona municije i eksploziva viška, gotovo se polovica nalazi u Albaniji, koja s njihovim uništavanjem ima i najviše problema. Kako se uvelike radi o uvoznoj robi, koja stoji tako dugo da je postala opasna i za bilo kakvo premještanje, uklanjanje treba organizirati na licu mjesta – pokraj pojedinih skladišta – što je iznimno skupo. Bosna i Hercegovina bori se s približno 18,5 tisuća tona takvih sredstava, dok Hrvatska ima otprilike 17 tisuća tona ovakvih viškova – koje obje nastoje ukloniti na što više industrijaliziran način, uz korištenje strane financijske pomoći (pretežito američke). Crna Gora ima blizu 4,5 tisuća tona viška – što uništava kombinacijom domaćeg rada i savezničke pomoći, dok Srbija spominje 8 tisuća tona viška (uz relativno brzo industrijsko uklanjanje), što je vjerojatno poprilično manje od procjena makedonskih “problema”. Bugarska navodno muku muči s približno 20 tisuća tona viškova, koje pretežito uklanja u vlastitoj režiji.

Ponuda Srbije

Sada bivši ministar obrane Srbije Dragan Šutanovac ponudio je zemljama regije korištenje industrijskih kapaciteta u Kragujevcu

 Treba spomenuti kako ne čudi ponuda Srbije da se industrijski pogoni Tehničko-remontnog zavoda u Kragujevcu počnu koristiti za zbrinjavanje i uništavanje ovakvih viškova u široj regiji – budući da je riječ o državi koja aktivno proizvodi streljivo raznih kalibara, a ondje posjeduje i prilično kvalitetne pogone za remont streljiva i rastavljanje sredstava kojima je uporabni rok pri kraju. Dok je donekle slično postrojenje 2007. godine otvorila i Slovenija u Borovnici, ostaje činjenica da se tu radi o relativno rijetkom pogonu – kakav, uz sve vezane troškove, ni Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini ne bi bio potpuno suvišan.

————————————

Ovaj je tekst pisan za medijsku kuću Al Jazeera Balkans – na čijem je web-portalu i objavljen 19. travnja 2012. godine. Tekst je ondje dostupan u redakcijskoj opremi, na adresi: http://balkans.aljazeera.net/makale/balkanu-prijeti-visak-municije.

————————————

Istraga o nesreći na vojnom poligonu Pasuljanske livade (nedaleko Ćuprije, Republika Srbija), u kojoj su smrtno stradala dva kadeta 4. godine Vojne akademije, privodi se kraju. Komisija, koju je oformio još uvijek aktualni ministar obrane Dragan Šutanovac, završila je rad na utvrđivanju svih okolnosti, a izvještaj je predan ministru obrane. Pri kraju je i izvještaj Inspektorata obrane, koje istražuje je li na Pasuljanskim livadama bilo određenih organizacijskih ili normativnih propusta. Rezultati, međutim, neće biti javno objavljeni sve dok se ne okonča i civilna istraga. Tužilaštvo u Jagodini, koje provodi civilni dio istrage, također najavljuje da će svoj dio posla uskoro završiti, nakon čega će pokrenuti postupak protiv svih odgovornih osoba. Tužilaštvo za sada raspolaže nalazima obdukcije poginulih i vještačenjima ostataka projektila.

Do smrti dvoje i ranjavanja 7 kadeta na poligonu Pasuljanske livade došlo je 18. lipnja, kada je jedan od kadeta pronašao projektil iz automatskog bacača granata. Za sada prevladava mišljenje kako su kadeti smatrali da se radi o školskom projektilu, ali nije jasno kako se on našao baš na mjestu na kojem su se odvijale pripreme za završnu vježbu „Diplomac 2012“.

Prijevoz ranjenih kadeta s vojnog poligona Pasuljanske livade

Ni nešto više od 24 sata nakon nesreće na vojnom poligonu “Pasuljanske livade” kod Ćuprije (Republika Srbija), u kojoj su smrtno stradala 2 kadeta 4. godine Vojne akademije, nije potpuno jasno što se zapravo dogodilo. Istražitelji se nadaju da će „za par dana“ izaći u javnost s nekim konkretnijim informacijama o eksploziji na poligonu, a do tada je na snazi službeno priopćenje dano jučer odmah nakon nesreće. U njemu se kaže da su dva kadeta Vojne akademije poginula, a 7 ih je ranjeno u eksploziji zaostalog projektila 30 mm, koji se koristi za automatski bacač granata. Kadeti završne godine 133. klase, smjer Pješaštva, na poligonu „Pasuljanske livade“ održavali su redovitu nastavu na temu „Četa na maršu s prelaskom u napad“ (kao pripremu za završnu vježbu „Diplomac 2012“), koja nije predviđala upotrebu naoružanja i municije. Budući da su na ostacima eksplodiranog projektila nađeni ostaci korozije, Ministarstvo obrane Srbije uvjereno je da se radi o projektilu zaostalom iz nekih drugih, ranije održavanih vježbi – za sada je nesporno, tvrdi MORS, da su i u svibnju i u lipnju na „Pasuljanskim livadama“ održane vježbe gađanja upravo iz takve vrste naoružanja, ali je, isto tako, kobni projektil nađen na lokaciji potpuno suprotnoj od one na kojoj se vršilo bojevo gađanje.

Do okončanja istrage, suspendirani su svi časnici u zapovjednom lancu koji su sudjelovali u planiranju, pripremi i realizaciji vježbe „Diplomac 2012“, u kojoj sudjeluje ukupno 600 kadeta. S dužnosti je udaljeno pet do sedam časnika i dočasnika, a iz Ministarstva obrane RS poručuju da će biti kažnjeni svi za koje se ustanovi da su skrivili propuste koji su doveli do tragedije. Ministar obrane Srbije, Dragan Šutanovac, formirao je istražno povjerenstvo, koje u suradnji s Inspektoratom obrane i Vojnom policijom utvrđuje okolnosti nesreće.

Dragan Šutanovac (sredina) na nosaču USS Enterprise (CVN-65) 2011.

Sam kraj ožujka, Dragan Šutanovac, jedan od čelnih ljudi vladajuće Demokratske stranke, ujedno i ministar obrane Republike Srbije, proveo je na Međunarodnom salonu privrednih vozila i prateće opreme „Beotruck 2012“. Posebno se zadržao na štandovima pribojske tvornice FAP i kragujevačkih „Zastava kamiona“, gdje se pohvalio da je MORS u dosadašnjem razdoblju nabavljao prijevozna sredstva isključivo iz domaće proizvodnje. Od FAP-a je Ministarstvo obrane kupilo 82 kamiona (da bi ministar predaju prvih 30 od toga broja i zornije najavio posjetom tvornici, točno mjesec dana kasnije), a ozbiljno računa i na „Zastava kamione“, koji u suradnji s Vojnotehničkim institutom trenutno razvijaju novo višenamjensko vozilo. „Srbija je“, pohvalio se Šutanovac, „samo u prošloj godini izvezla naoružanje i vojnu opremu u vrijednosti od 250 milijuna dolara, i ne postoji nikakva logika da uvozimo ono što imamo kvalitetno i dobro u vlastitoj zemlji“.

Tjedan dana nakon „Beotrucka“, 6. travnja, eto Šutanovca u tvornici „Milan Blagojević – namjenska“ u Lučanima (u srcu Šumadije), gdje opet iznosi brojke, ovoga puta po principu „prije“ i „poslije“. Dakle, 2007., na čijoj je polovici postao ministar obrane, srpska je obrambena industrija na međunarodno tržište izvezla robe u vrijednosti oko 60 milijuna dolara. Za ovu godinu, u čijoj će mu prvoj polovici prestati ministarski mandat (osim ako njegova stranka ne ponovi izborni uspjeh), već su dogovorene isporuke međunarodnim kupcima vrijedne oko 275 milijuna dolara, dok su u narednom periodu (koji god to bio) izgledni izvozni poslovi vrjedniji od 600 milijuna dolara. „Posljednje 4 godine domaća namjenska industrija se obnovila, modernizirala i stabilizirala“, pojasnio je Šutanovac, dodajući da je interes inozemnih kupaca posebno porastao nakon što je Srbija dobila status zemlje-kandidatkinje za članstvo u EU, kao i nakon što je uspostavljena suradnja s Europskom obrambenom agencijom (EDA). Šutanovcu je ovo bio drugi posjet „Namjenskoj“ u samo pet mjeseci – u studenom prošle godine, nakon tamošnje eksplozije i požara, i sada, mjesec dana prije izbora. Ta je tvornica barutnih punjenja i eksploziva teško stradala u bombardiranju NATO-a 1999., ali je nakon toga temeljito obnovljena, pa trenutno surađuje i sa zemljama NATO-saveza, poput SAD-a, Francuske i Italije.

S NATO-om uspješno surađuje i tvornica „Jumko“ iz Vranja, koja je do kraja ožujka 2011. za Vojsku Srbije sašila 8 tisuća kompleta novih uniformi, a trenutno pokušava ispuniti ugovor s Vojskom vrijedan 650 milijuna dinara – po tečaju od 84,59 srpskih dinara za 1 USD, 7.684.177,81 USD (uz mogućnost potpisivanja dodatnog ugovora na još 200 milijuna dinara – 2.364.362,40 USD). Riječ je o isporuci novih maskirnih uniformi tipa „M-10“ svim jedinicama Vojske RS do kraja godine, a njihovo premijerno pojavljivanje bilo je prije nepunih godinu dana, kada je to bilo popraćeno kao prvorazredni događaj budući se tu radi o prvoj novoj vojničkoj uniformi VRS u posljednjih 18 godina. Do „Jumka“ je Šutanovac skočio 9. travnja, posjetivši pritom i vojnu bazu „Jug“ kod Bujanovca, za koju kaže kako je „najveća i najmodernija u regiji“, a za koju je planirano i prerastanje u regionalni obučni centar jedinica za sudjelovanje u mirovnim operacijama (iako faktično već dva takva centra djeluju nedaleko – NATO Centar za obuku za mirovne operacije na Butmiru i Obučno središte za međunarodne vojne operacije u Rakitju kod Zagreba).

Ministar Šutanovac i načelnik Generalštaba Diković u bazi Mrče

Pravoslavni Uskrs Šutanovac je, simbolički, proveo s vojnicima u bazi „Mrče“, iz koje se nadzire dio administrativne linije prema Kosovu, na 35 kilometara od Kuršumlije, a Dan Vojske Srbije, 23. travnja, u Leskovcu, gdje je hvalio profesionalizaciju vojske, kao i njeno sudjelovanje u multinacionalnim operacijama UN-a i EU. Trenutno 67 pripadnika Vojske Srbije sudjeluje u 5 mirovnih operacija (u Obali slonovače, Liberiji, Kongu, Libanonu i na Cipru).

Dva dana kasnije, 25. travnja, ministar je skoknuo do Čačka, i tamošnjeg Tehničkog remontnog zavoda (TRZ), gdje je opet prozborio o „važnom resursu naše obrane“, ali i o „mogućnosti da Zavod svoje kapacitete i stručno znanje iskoristi za pružanje usluga vojskama drugih zemalja“. Posebno je istaknuo pregovore s „partnerima u Kuvajtu o remontu i modernizaciji tenkova M-84“, koje je s početkom rata ’90-ih jugo-vojska „prodala“ toj arapskoj zemlji. Šutanovac je u Čačku posjetio i tvornicu „Sloboda“ – da, to je ona ista Sloboda Čačak nekada poznata po kućanskim aparatima, a sada proizvodi i raznu pirotehniku i municiju (u sklopu Tvornice specijalnih proizvoda, kojoj su u prosincu 2010. eksplozije i požari do temelja uništile pogon pirotehnike). U „Slobodi“ su, nakon nesreće 2010., otvorene dvije nove linije za kompletiranje topničkog streljiva, sklopljeni su novi izvozni poslovi (po riječima generalnog direktora Zorana Stefanovića, čak najveći u povijesti poduzeća). Dio tih poslova odnosi se i na Ministarstvo obrane Srbije, s kojim je za 2012. sklopljen ugovor vrijedan 360 milijuna dinara (po tečaju od 84,59 dinara za USD – 4.255.852,33 USD), no većina poslova otpada na strance, kojima bi tijekom 2012. „Sloboda“ trebala isporučiti proizvode vrijedne 46 milijuna dolara.

Samo dan kasnije, 26. travnja, eto ministra u Valjevu, u posjeti tamošnjoj tvrtki „Krušik“, gdje hvali laki protuoklopni sustav „bumbar“ kao novi izvozni adut, koji bi trebao ovoga ljeta, nakon završetka konačnih ispitivanja, ući u uporabu u Vojsci Srbije. Oko ovih rokova treba ipak imati i ponešto rezervi, budući da se ovaj raketni sustav zamišljen za djelovanja iz blizine, ali  i iz zatvorenih prostora – razvija već punih 18 godina (od 1994.), gdje su prije tri godine radovi i počeli iznova. Šutanovac ističe da se slično oružje već se proizvodi u Francuskoj, uz cijenu od 90 tisuća eura, dok računa da će srpski „bumbar“ biti znatno povoljniji – oko 35 tisuća eura po komadu.

Šutanovac u "Prvom partizanu"

Već sljedećeg dana, 27. travnja, Dragan Šutanovac bavi se tipičnom izbornom aktivnošću – polaže kamen-temeljac za novu tvornicu pješačkog i podkalibarnog streljiva pri već postojećem poduzeću „Prvi partizan“ u Užicu. To je još jedna tvornica u nizu onih koje su djelomično uništene u eksplozijama vlastitog materijala – pri eksploziji u „Prvom partizanu“ u rujnu 2009. poginulo je 7 ljudi, što se smatra najtežom takvom nesrećom u novije vrijeme u Srbiji. Nerazoreni dio tvornice nastavio je s proizvodnjom koja se, prema Šutanovcu, u čak 93% izvozi na zapadno tržište, prošle godine u vrijednosti od 41 milijun dolara, a ove – više od 60 milijuna dolara.

U Užicu se Šutanovac vratio na početak ove jednomjesečne turneje – na navođenje brojki o izvozu obrambene industrije, koje su od Lučana do Užica doduše narasle za ponešto milijuna. Tako je izvoz vojne industrije RS iz 2007. sa 60 milijuna dolara iz Lučana narastao na 65 milijuna, a za ovu godinu je sa 275 milijuna dolara skočio na 286 milijuna. Sam Šutanovac, doduše, u Užicu nije naglasio o kojoj se valuti radi (tonska snimka), dok pak pisano priopćenje Ministarstva obrane RS spomenute cifre navodi u EURIMA – razlika između spomenutih brojki u dolarima i eurima je „sitnih“ i zaokruženih 26 milijuna USD za 2007., odnosno 103 milijuna USD za ovu godinu. Ako je i spin, e stvarno je pretjeran!

Kamere PR službe Vijeća EU "uhvatile" su i hrvatskog ministra obrane

Prvi obrambenjaci EU-zemalja raspravljali su o trenutnom stanju u okviru operacija uz Rog Afrike (misije EU NAVFOR Somalia – ATALANTA i EUTM Somalija), kao i o operacijama EU-a na području jugoistočne Europe (EUFOR ALTHEA u BiH i EULEX na Kosovu).

Malo o Somaliji…..

Što se tiče operacije ATALANTA, uočen je smanjen opseg napada i uspješnosti piratskog djelovanja, kao i napredak u obuci somalijskih snaga sigurnosti, te uspješna integracija polaznika obuke za tamošnje snage reda i sigurnosti. Kako bi borba protiv pirata, ali i suradnja s nejakom somalijskom federalnom vladom bila još učinkovitija, Vijeće za vanjske poslove EU potvrdilo je namjeru produljenja mandata misije u Somaliji do prosinca 2014., te izmjene OPLAN-a i Pravila angažmana kojima se predviđa širenje područja operacija na obalnu teritoriju i unutrašnje vode Somalije. Iz ATALANTE se početkom mjeseca povukla Grčka, koja zbog vlastite mega-krize i kresanja budžeta više ne može snositi troškove sudjelovanja u operaciji. Povlačenjem fregate imenom HS Hydra, Grčka je uštedjela 7 i pol milijuna eura.

Poručnik bojnog broda Vjekoslav Periša 12. je časnik HRM-a u operaciji ATALANTA

U operaciji na Rogu Afrike zato i dalje aktivno sudjeluje Hrvatska, točnije – Hrvatska ratna mornarica, koja za potrebe operacije daje do 5 mornaričkih časnika. U okviru 11. rotacije mirovne operacije EU NAVFOR Somalija – Operacija Atalanta, časnik HRM-a, poručnik bojnog broda Vjekoslav Periša preuzeo je 23. ožujka stožernu dužnost u francuskom zapovjedništvu snaga na terenu, na francuskom zapovjednom brodu A630 MARNE. Prije samo mjesec i pol, kapetan korvete Ivica Pavić preuzeo je dužnost analitičara u Zapovjedništvu pomorske operacije ATALANTA u Nortwoodu u Velikoj Britaniji.

…pa malo o regiji…..

EU ministri obrane pozdravili su napredak u okviru pregovora između Beograda i Prištine, nadajući se da će on doći do punog izražaja i na terenu. Također su raspravljali i o ukupnim postignućima operacije ALTHEA u BiH, koja sada broji već 8. godinu postojanja. Slovenija, koja u operaciji ALTHEA sudjeluje s 18 pripadnika, obvezala se na dodatni doprinos toj operaciji, i to tako što će do kraja godine osposobiti rezervnu motoriziranu jedinicu od 120 pripadnika, izjavio je novi slovenski ministar obrane Aleš Hojs. Ta će jedinica ostati u Sloveniji, pripravna za djelovanje u slučaju potrebe, a takav raspored, tvrdi Hojs, neće povećati troškove slovenskog sudjelovanja u misijama.

…i na kraju: Hrvatska u EDA-i, Srbija počinje pregovore

Središnji događaj u Bruxellesu bila je ipak sjednica Upravljačkog odbora Europske obrambene agencije (European Defence Agency – EDA), na kojoj se raspravljalo o projektima udruživanja i dijeljenja, i koja je zaključena izjavom ministara o udruživanju i dijeljenju/razvoju vojnih sposobnosti i generiranju snaga za operacije. Budući da Hrvatska još uvijek nije članica EU, nije ni članica EDA-e, zbog čega ministar Kotromanović nije mogao prisustvovati sastanku Upravljačkog odbora. No kako sada više nema nikakve sumnje da će RH od 01. srpnja 2013. biti punopravna članica EU, odobreno joj je da sudjeluje na predstojećim sastancima upravnog tijela Europske obrambene agencije.

EDA-i se približava i Srbija – ministri obrane EU u četvrtak su opunomoćili Visoku povjerenicu za vanjsku politiku i sigurnost Catherine Ashton da bez odgađanja započne pregovore sa Srbijom o suradnji s EDA-om. Administrativni aranžmani s trećim zemljama, kao što je u ovom slučaju Srbija, odnose se na podupiranje rada Agencije  i uspostavljanje praktične suradnje, uključujući sudjelovanje u EDA-inim projektima i programima. Srpsko Ministarstvo obrane već je potpisalo dva ugovora s Europskom unijom, o razmjeni klasificiranim podataka i sudjelovanju u EU-misijama, da bi Republika Srbija onda sredinom prošle godine bilo i službeno zamolila za uspostavu suradnje s EDA-om. Komentirajući vjerojatni početak pregovora s EDA-om, srpski ministar obrane Dragan Šutanovac izjavio je kako je Srbiji takav aranžman važan iz dva razloga: „Prvi zato što ćemo kroz tu agenciju imati mogućnost pristupa fondovima koji omogućavaju istraživanje i razvoj u okviru namjenske, odnosno obrambene industrije, a s druge strane, Srbija će kroz tu Agenciju imati mogućnost povećanja kapaciteta naoružanja i vojne opreme, odnosno kompletnog sistema obrane.“ Na tragu ovoga stava je onda bilo i Ministarstvo obrane RS, koje je  u priopćenju od 22. ožujka, smatralo potrebnim napomenuti da u odnosima službenog Beograda s EDA-om „primarni interes nije politički – pristupanje Srbije EU, već praktični – otvaranje novih tržišta za srpsku vojnu industriju“.

I Pusić u Bruxellesu

Prvi susret hrvatske ministrice vanjskih poslova i glavnog tajnika NATO-a

Vraćajući se iz SAD-a, do Bruxellesa je istoga dana navratila i vanjskoposlovna ministrica Vesna Pusić. Ona se, pak, susrela s glavnim tajnikom NATO-a Andersom Foghom Rasmussenom i popričala o perspektivi euroatlantskih integracija za sve zemlje jugoistočne Europe, napominjući kako zemljama regije Hrvatska može i želi pomoći pri prenošenju iskustava u reformskim procesima, kao i u izgradnji moderne države i institucija. Naime, čak 3 republike s područja bivše Jugoslavije očekuju veliki pomak na predstojećem NATO-summitu u Chicagu – Makedonija i Crna Gora očekuju raspravu o svom prijemu u NATO, dok BiH priželjkuje dobivanje zelenog svjetla za početak primjene Akcijskog plana za članstvo u tom savezu. Pale su i pohvale Hrvatskoj za njen doprinos operaciji ISAF u Afganistanu, a ministrica Pusić naglasila je kako će se Hrvatska u bližoj budućnosti sve više fokusirati na doprinos u treningu i obuci afganistanskih snaga sigurnosti.