Aktualnim satom počela je jučer nova, 10. redu sjednica Hrvatskog sabora u ovom sazivu. Među ostalim pitanjima za članove Vlade, ministar obrane Ivan Anušić i premijer Plenković dobili su 3 pitanja – o programu temeljnog vojnog osposobljavanja, o spremnosti sustava obrane i aktualnoj sigurnosnoj situaciji, te o kineskim raketama CM-400 koje su se nedavno vidjele na borbenom zrakoplovu MiG-29 srpskog Ratnog zrakoplovstva. Ovo potonje je posebno zanimalo zastupnika Nina Raspudića, koji je od premijera tražio odgovor na pitanje je li već i ranije znao za te rakete i ako je znao – zašto nije odmah razgovarao i upozorio našim partnerima?! Premijer Andrej Plenković je u podužem odgovoru bez puno sadržaja rekao:

“Što se tiče informiranosti, ona je bila u potpunosti istovjetna svih ljudi u vrhu hrvatske države svih ljudi koji se bave sigurnošću, uključujući i Predsjednika Republike. O tome kad je to bilo – to Vam neću govoriti. Ali je sigurno bilo prije nego što su bile objavljene na Tango Sixu. Što se tiče naše komunikacije s partnerima, ona ima dvije razine: jedna je ona formalna, službena, kada je ta raketa snimljena na MiG-u 29, i nakon toga smo krenuli u službenu, formalnu komunikaciju sa partnerima u okviru NATO-a, i to kroz Sjevernoatlantsko vijeće putem naših diplomatskih predstavnika. Što se tiče neformalnih kontakata, oni su postojali i ranije, ali to u ovom trenutku nit’ je bitno hrvatskoj javnosti, a niti Vama. Ono što je važno – važno je da te igre tko je kad što rekao, koliko je bilo mjeseci je potpuno nebitno … Sve što o ovakvim stvarima znam ja – a vezano je za obranu – zna i ministar obrane. Sve što znam ja kao predsjednik Vlade zna i Predsjednik Republike. Prema tome, te sitne igrice tko je što znao – to je zabava za javnost i nekakvo politiziranje kojem u biti nema mjesta. Da je to neki problem onda bi ta tema bila otvorena na Vijeću za obranu ili Vijeću za nacionalnu sigurnost – a nije! – jer jako dobro znamo na koji način saznajemo te informacije i kada.”

Potom se i on dotaknuo sigurnosti, ali i svoje omiljene teme – kreditnog rejtinga Hrvatske:

“Što se tiče naše sigurnosti, Hrvatska ulaže u svoje obrambene sposobnosti više nego ikada. Naš je obrambeni proračun u mandatima moje 3 vlade povećan 3 puta. On je danas dosegnuo 2,1 % BDP-a – to vam je točno ono što (to sigurno zna gospodin Lalovac) … ako vam je kreditni rejting na razini investicijskog, i to na razini A ili A- onda su sredstva koja plaćate za međunarodna zaduženja, tj. kamate na njih, 1,5% BDP-a, a ne 3,5% BDP-a. Zemlja kojoj ostane 2% BDP-a zato što odgovorno upravlja javnim financijama ostvaruje gospodarski rast i ima snage financirati obranu sa puno više sredstava nego ranije. Zato jesmo raspravljali i o ulaganjima u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, protuzračnu obranu, snaženje naše Kopnene vojske, jednako tako snaženje Hrvatske ratne mornarice, povećanje materijalnih prava hrvatskih vojnika, prisutnost Hrvatske vojske u dijelovima Hrvatske iz kojih je bila povučena, i ono što je najbitnije – sa ovim sjajnim projektom temeljnog vojnog osposobljavanja – čestitam ministru Anušiću i svim kolegama u MORH-u koji su to proveli, kao i ministru Božinoviću za onaj dio koji se odnosi na služenje u Civilnoj zaštiti ili pak oni koji to žele uraditi kao civilni rok – mislim da stvaramo pretpostavke za jačanje, i to kadrovsko jačanje, dugoročno, Hrvatske vojske u bitno izmijenjenim sigurnosnim okolnostima. 2008., kada je Hrvatski sabor suspendirao tadašnji vojni rok, mi smo taman u Bukureštu dobili pozitivnu odluku za članstvo u NATO-u – to je vjerojatno bio signal, uz enorman broj priziva savjesti, da se takva odluka donese.

Danas su okolnosti drukčije, i hrvatska Vlada, i Ministarstvo obrane, a i svi drugi koji su involvirani,  ponašaju se sukladno okolnostima u kojima smo danas. Mislim da vodimo odgovornu politiku i zajedno s partnerima čuvamo hrvatsku sigurnost. Naoružanje koje mi nabavljamo ima obrambeni karakter. Hrvatska nema ambicije prema bilo čijem teritoriju, ali ima zadaću i odgovornost za njene obrambene sposobnosti i snagu Hrvatske vojske, policije i svih drugih sastavnica domovinske sigurnosti, bude takva da zna odgovoriti na sve eventualne ugroze.”

Ministar obrane Ivan Anušić odgovarao je na pitanja zastupnica Marijane Petir i Sanje Bježančević. Na pitanje o temeljnom vojnom osposobljavanju istaknuo je snažan interes mladih čime je izuzetno zadovoljan: “Mladi razumiju, hoće i žele služiti svojoj Domovini”. Dodao je da se druge države suočavaju s političkim i općim poteškoćama u privlačenju mladih na ovakav oblik osposobljavanja, dok je u Hrvatskoj situacija bitno drukčija. Projekt je pripremljen u vrlo kratkom roku, uz uspostavu svih potrebnih zakonskih i organizacijskih okvira, te se Hrvatska po tome ističe među državama članicama NATO-a i Europske unije, moguće čak i kao jedinstven primjer, zadovoljno je zaključio Anušić.

Što se pak drugog pitanja tiče, Anušić je istaknuo da se pitanja nacionalne sigurnosti razmatraju sustavno i institucionalno, kroz nadležne državne institucije, u suradnji s Hrvatskim saborom te u okviru sustava domovinske sigurnosti.

“Ono što je ključno jest da je Hrvatska započela povijesni proces modernizacije Oružanih snaga Republike Hrvatske – prvi takve vrste i takvog razmjera. Taj proces bit će dovršen do 2030. godine, kada će Oružane snage biti potpuno suvremeno opremljene i spremne za sve izazove”,

poručio je Anušić, dodavši da su OS RH već danas visoko spremne i osposobljene za izvršavanje svih svojih zadaća: “Hrvatska je sigurna i hrvatski narod je siguran, a tako će ostati i u budućnosti”.

Dva recentna primjera pokazuju kako sve više jača svijest o konkretnim upotrebama dronova u kriznim situacijama, u prevenciji i nadzoru, kao i  u okolnostima koje bi mogle biti pogibeljne za ljude.

Vjesnik iz drona (Izvor: BSKS)

Prilikom nedavnog požara Vjesnikove zgrade (u noći 17. na 18. studenog 2025.), zagrebački vatrogasci koristili su dronove za nadzor mjesta intervencije u slučaju da se požar nakon cjelonoćne intervencije ponovno pojavi.  I zaista, požar je ponovno nakratko izbio 18. prijepodne, no vatrogasci su ga ubrzo ugasili. Kako zbog visoke temperature vatrogasci nisu uspijevali ući u izgoreni Vjesnikov neboder, ponovno su u akciji bili dronovi – oni su prvi dali sliku unutrašnjosti zgrade. I u narednim danima dronovi su zujali u i oko Vjesnika, ovoga puta zahvaljujući volonterskoj udruzi “Bespilotni sustavi u kriznim situacijama” (BSKS), koja okuplja osposobljene pilote dronova i pruža tehničku te operativnu podršku hitnim službama. Ovoga puta su članovi  BSKS pomogli Hrvatskom centru za potresno inženjerstvo tijekom procjene oštećenja zgrade Vjesnika, skenirajući prostor pomoću dronova, bez fizičkog ulaska u  zgradu.

Dio HGSS-ove lepeze dronova

Jedan od razloga zašto je BSKS hvale vrijedna inicijativa je nedovoljan broj dronova kojim raspolaže Hrvatska vatrogasna  zajednica. Naime, u RH postoji 75 javnih vatrogasnih postrojbi, 1.768 dobrovoljnih vatrogasnih društava, 24 profesionalne vatrogasne postrojbi u gospodarstvu te 33 dobrovoljna vatrogasna društva u gospodarstvu. U njima djeluje 38.547 operativnih vatrogasaca. U VATROnet-u, središnjoj bazi podataka Hrvatske vatrogasne zajednice, evidentirana su samo 33 drona u vatrogasnim postrojbama na području Republike Hrvatske, no u HVZ-u kažu da je realan broj ipak veći od navedenog. Prema evidenciji najzastupljenije marke dronova su DJI MAVIC i Phantom, a pojedine vatrogasne postrojbe koriste ih u svom svakodnevnom djelovanju (požari, poplave, potresi, tehničke i tehnološke nesreće, izviđanje, preventivne aktivnosti, itd). Također, Hrvatska vatrogasna zajednica imenovala je državnog koordinatora sustava bespilotnih zrakoplova (UAS) u sustavu vatrogastva te 5 regionalnih koordinatora sustava bespilotnih zrakoplova (UAS) u sustavu vatrogastva, dok su vatrogasne zajednice županija za svaku županiju u RH imenovale županijskog koordinatora sustava bespilotnih zrakoplova (UAS) u sustavu vatrogastva. Osim toga, Hrvatska vatrogasna zajednica vodi UAS registar koji sadrži podatke o osposobljenosti pilota dronova i koordinatora UAS operacija u sustavu vatrogastva. U HVZ-u ne krije da bi voljeli imati više dronova, pogotovo onih s novim i specijaliziranim mogućnostima snimanja, što je ipak lakše dohvativo javnim vatrogasnim postrojbama, a bitno manje dobrovoljnim. Zato i ne  čudi da se drastično povećao broj zahtjeva raznih DVD-ova za sufinanciranje nabave dronova za praktički svakodnevne poslove.

Sličnu, a opet puno širu upotrebu dronova prakticira “Hrvatska gorska služba spašavanja” (HGSS) i njen “Odjel bespilotnih sustava”, osnovan sada već daleke 2018., koji ne obuhvaća samo bespilotne letjelice nego i besposadna plovila. HGSS je svoje dronove u početku nabavio za traganje, no u međuvremenu se primjena proširila i na brojne napredne zadaće, a uspostavljeni su i programi obuke novih operatera.

MUP-ov pionirski poduhvat – kontola prometa dronom (Izvor: MUP RH)

U posljednjih mjesec dana i MUP RH napravio je iskorak u upotrebi bespilotnih letjelica. U  ponedjeljak, 29. listopada, policija je provela preventivno – represivna akcija nadzora prometa u  kojoj se kontrola brzine, upotreba mobitela u vožnji ili prolazak kroz crveno svjetlo na semaforu pratilo pomoću dronova. To je bilo prvi put ikad da je policija posegnula za bespilotnim sredstvima pri nadzoru gradskog prometa, uz najavu da će toga biti još. I zaista, 10-ak dana kasnije Policijska uprava varaždinska provela je uoči Martinja kontrolu prometa pomoću dronova. Zahvaljujući bespilotnim letjelicama u jednom danu evidentirano je čak 40 prekršaja – od korištenja mobilnog telefona do prolaska kroz crveno svjetlo. Varaždinska je policija bilo iznimno zadovoljna rezultatima, očekujući istovremeno i da će se sudionici u prometu početi pridržavati prometnih pravila svjesni da ih u bilo kojem trenutku mogu gledati policijski dronovi.

Policijski Planet IX na mimohodu, srpanj 2025.

Policija i Ravnateljstvo civilne zaštite nisu odgovorili na opetovane upite portala Obris.org o tome kakve sve dronove i u koje svrhe koriste. Na mimohodu povodom 30. obljetnice VRO Oluja u srpnju ove godine MUP RH pokazao je kontroverzan dron Planet IX, nabavljen za nadzor državne granice. Dva takva drona nabavljena su 2019. godine, da bi se jedan srušio godinu dana kasnije prilikom, kako tvrdi MUP, testnog leta. Početkom ove godine MUP RH objavio je natječaj za nabavu dvije nove bespilotne letjelice u vrijednosti 3,2 milijuna eura bez PDV-a. I ovoga puta MUP je odlučio eksperimentirati, kupujući za nadzor granice tzv. VPAS – bespilotne letjelice s vertikalnim uzlijetanjem i slijetanjem.

Proizvodnja besposadnih sustava, uključujući i bespilotne letjelice, trenutno je jedna od najbrže rastućih. Iako ta industrija nije od jučer, rat u Ukrajini pokazao je do tada nezamislive načine na koje se bespilotne letjelice, besposadna plovila i kopneni robotski sustavi mogu borbeno i logistički koristiti. Iako je u fokusu javnosti napadačka i izvidnička uporaba bespilotnih letjelica na prvoj crti bojišta, vojnicima s obje zaraćene strane dronovi su donosili spas ispuštajući im u rovove hranu i vodu, lijekove, pa čak i bicikle za evakuaciju s ratišta. Prije borbene upotrebe, bespilotne letjelice koristile su se u brojne civilne svrhe, počevši kao zanimacija zaljubljenika u igračke i  letenje, a završivši (trenutno) kao sredstvo za spašavanje života u teškim ili neprohodnim  uvjetima. Proizvođači dronova upozoravaju da se na njih nužno treba gledati kao na proizvode dvojne (dual-use) namjene – jednom kada završe ratove, bespilotne letjelice ponovno će preuzeti primat u svojoj civilnoj  ulozi.

*ovaj tekst je dio projekta “Bespilotne letjelice nisko lete” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Posljednjih tjedan dana u vojarni “Pukovnik Marko Živković” na Plesu više od 2000 pripadnika OS RH intenzivno se pripremaju za mimohod povodom 30. obljetnice VRO “Oluja”.  Svakoga dana po 5 puta dnevno pješački postroji OS RH, ali i MUP-a, Civilne zaštite, vatrogasaca i drugih službi unutar sustava domovinske sigurnosti prolaze trasu od 2,4 kilometra, kolika će biti dužina trase mimohoda u Ulici grada Vukovara od Avenije Marina Držića do Savske ulice.

“Na Plesu se trenutačno nalazi 20 pješačkih postroja, što ukupno čini oko 2200 pripadnika Oružanih snaga. Integracijsko uvježbavanje započelo je 14. srpnja, nakon što su se postroji prethodno samostalno uvježbavali na svojim matičnim lokacijama. Na jednom mjestu sada su okupljeni predstavnici svih grana i postrojbi Hrvatske vojske, što ovom mimohodu daje posebno značenje. U mimohodu će biti nošeno čak 188 zastava, koje simboliziraju sve ratne postrojbe iz Domovinskog rata, kao i postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova koje su sudjelovale u obrani Hrvatske”,

pojasnio je bojnik Dragan Košćak, operativni časnik Središta za obuku pješaštva i oklopništva Hrvatske kopnene vojske, koji je na Plesu u ulozi člana koordinacijskog Stožera za uvježbavanje pješačkog postroja.

Trenutno se u vojarni uvježbava 2246 pripadnika postroja, od čega je 170 žena, a ukupan broj pripadnika pješačkog postroja na mimohodu bi trebao biti 2808, navodi bojnik Dragan Košćak. Na uvježbavanju pješačkih postroja koje se svakodnevno provode na Plesu sudjeluju pripadnici različitih postrojbi OS RH vojske koji u savršenoj formaciji uvježbavaju hodanje u postroju, držanje razmaka, sinkronizaciju pokreta, kao i svečani vojni korak. Pješački postroj brojat će ukupno 24 postroja. Na čelu će biti 200 zastava ratnih postrojbi, iza njih slijede pripadnici povijesnih postrojbi, kadeta, ročnika i pričuve. U mimohodu uz Oružane snage sudjeluju i pet postrojbi MUP-a, pripadnici Policijske akademije, Civilne zaštite, Hrvatske vatrogasne zajednice te, po prvi put, Pravosudne policije. Istodobno, na Udbini se za mimohod uvježbavaju mehanizirani postroji s više od 500 borbenih i neborbenih vozila.

Osim hrvatskih vojnika i drugih sudionika sustava domovinske sigurnosti, na mimohodu će sudjelovati i pripadnici savezničkih i prijateljskih vojski. Za sada je potvrđen dolazak oko 50 pripadnika stranih oružanih snaga iz devet država, među kojima su SAD, Velika Britanija, Mađarska, Poljska, Portugal, Slovačka i Litva.

Vojni mimohod povodom 30 godina od uspješno provedene vojno-redarstvene operacije “Oluja” bit će u četvrtak, 31. srpnja, u zagrebačkoj Vukovarskoj ulici. Početak mimohoda je u 17 sati, predviđeno trajanje je do otprilike 19 sati, a MORH poziva građane Zagreba i njihove goste da svojim dolaskom “podrže Oružane snage Republike Hrvatske i budu dio ovog jedinstvenog događaja koji simbolizira snagu, profesionalnost i zajedništvo”.

*Photo: MORH/T.Brandt

Nikad više ljudi na Jarunu, i tako od jutra otkako je u četvrtak, 30. svibnja, započela za građane otvorena proslava Dana OS RH  na području ovog Zagrepčanima omiljenog rekreacijskog centra. Čak je i vrijeme poslužilo – iako su prvotne prognoze govorile o kiši koja bi trebala početi padati baš nekako u vrijeme dolaska visokih državnih dužnosnika i početka letačkog programa, teški oblaci ipak su ispustili tek kap-dvije, što je omogućilo da dan prođe u više-manje slavljeničkom tonu. Po prvi puta su se u jednom danu slavila čak 3 državna blagdana – Dan OS RH, Dan državnosti i Tijelovo. Iako bi u nekim normalnijim okolnostima to mirisalo na solidan politički skandal – spajanje Dana državnosti s danom vojske, koji se inače slavi i obilježava 28. svibnja – ovakva političko-vojna simbioza je, čini se, zasmetala samo predsjedniku Republike i Vrhovnom zapovjedniku OS RH Zoranu Milanoviću koji nije došao na Jarun proslaviti Dan OS HR/Dan državnosti. Zato je Vladina delegacija na Jarun došla u solidnom sastavu – premijer Andrej Plenković došao je s najmlađim sinom, a pratnju su im činili potpredsjednici Vlade – Ivan Anušić, Tomo Medved, Davor Božinović i Josip Dabro, ministri Šime Erlić i Tonči Glavina, dok se negdje u gužvi stvorio i Ivan Malenica, dojučerašnji ministar pravosuđa, srdačno se pozdravivši sa bivšim šefom.

Dron AeroVironment RQ-20 Puma

Većinu programa iznijelo je Ministarstvo obrane – a sve je započelo u revijalnom tonu sa Zagrebačkim mažoretkinjama, nastavilo se s tzv. Kravat-pukovnijom i policijskom klapom „Sveti Mihovil“, dok su padobranci ZSS-a i MUP-a, noseći tri zastave (hrvatsku, EU i NATO-a), otvorili vježbovni dio. U izuzetno dinamičnom prikazu sudjelovali su pripadnici ZSS-a i HRZ-a – vidjele su se nedavno od SAD-a nabavljene RIB-brodice, kao i HRZ-ove helikopterske perjanice UH-58D Kiowa Warrior i UH-60M Black Hawk. Po prvi puta  u vježbi je izvidničku ulogu imao dron AeroVironment RQ-20 Puma, kojeg se do sada nije vidjelo u opremi OS RH. Štoviše, o tom se dronu u hrvatskom medijskom prostoru dosta pisalo početkom 2022., kada su Kosovske snage sigurnosti odlučile kupiti 40 takvih letjelica po cijeni od 215.000 USD po komadu, kao i početkom 2023. kada je postao dio jednog od paketa američke vojne pomoći Ukrajini. No o nabavi za OS RH do sada nije bilo ni riječi, pa je prikaz ovog drona u vježbi na Jarunu svakako bio iznenađenje. Helikopter UH-60M imao je ulogu kakvu je ranije imao MI-171Sh, s vrlo atraktivnim niskim letenjem iznad Jarunskog jezera i izvlačenjem ljudi tzv. “grozdom”. Koliko publika voli taj manevar pokazao je i pljesak publike koji je ispratio odlazak Black Hawka.

“Krila Oluje” nisu uspjela završiti svoj nastup prema planu

Pljesak je dočekao i našu jedinu akro-grupu Krila Oluje, predvođenju bojnikom Darkom Belančićem. Puni program od 20-ak minuta Krila su izvela prije 15-ak dana na AIRVG-u, i ponovno dokazala zašto su ponos hrvatskih Oružanih snaga. Nažalost, u četvrtak na Jarunu skupina je naprasno prekinula svoj letački program, uz kratko opasku službenog komentatora poručnika Buluma kako su u pitanju tehnički razlozi. Zapovjednik HRZ-a general Michael Križanec momentalno se dohvatio mobitela, dok je načelnik GS general Kundid po informaciju što se dogodilo otišao do drugog visokog časnika HRZ-a. Publika je ovu “nezgodu” jedva primijetila, budući je već sljedila zvijezda letačkog programa, a slobodno bi se moglo  reći i zvijezda cijele proslave na Jarunu – prelet novih borbenih aviona Rafale. Ovoga puta nad Jarunskim jezerom preletjela su 4 Rafalea (2+2) i to dva puta, završivši nastup pojačanom bukom, na oduševljenje prisutnih gledatelja. “Ponosni smo i danas na ove mlade ljude, na ove pilote koji su danas preletjeli Jarun u Rafaleima, i pozivam ih da i nadalje nastave ulagati u svoje sposobnosti, a sve one mlade djevojke i cure koje promišljaju o svom budućem zanimanju da dođu u jednu od naših sastavnica sustava domovinske sigurnosti, bila to Hrvatska vojska, policija, Hrvatska vatrogasna zajednica, hrvatska Civilna zaštita… Ali u svakom slučaju, kroz taj sustav da daju svoj doprinos u očuvanju  sposobnosti da Hrvatska ostane to što jest – sigurna zemlja”, poručio je potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved, istaknuvši kako ne treba zaboraviti i sudjelovanje specijalnih jedinica MUP-a na jarunskom TT-zboru. Medved je očito bio pod dojmom vježbe Antiterorističke jedinice Lučko, koja je prikazala napad i izvlačenje štićene osobe, nakratko se spustivši helikopterom AB 212ASW tik ispred pozornice s državnim dužnosnicima.

FN-ov Minimi

U tzv. statičkom prikazu razne opreme najviše pažnje privlačili su tenkovi i PZH-2000, kao i primjerci raznih pušaka i snajpera. Među njima se našla i puškostrojnica FN Minimi, koju je HS Produkt, u partnerstvu s belgijskim FN-om, prvi puta prezentirao na vojnom sajmu ASDA 2019. godine. Minimi je također odnedavno u sastavu hrvatskih Oružanih snaga. Među ostalom opremom našao se tu i novi hrvatski protuzračni sustav vrlo kratkog dometa Mistral 3. Kao i uvijek do sada, pripadnici OS RH pokazali su se kao izuzetno strpljivi i ljubazni prema svoj sili znatiželjnika, posebno roditelja koji su svoju djecu poželjeli uslikati na svakom pojedinačnom komadu vojne opreme.

No ono što je posebno upalo u oči je izostanak dronova – oružja koje trenutno doživljava apsolutni vrhunac u primjeni na vrlo teškom bojištu u Ukrajini. Nedostatak dronova u OS RH je zabrinjavajući, i to je nešto što ne može popraviti pokoji Orbiter, Puma ili vječni Skylark.

Kao ni prošle godine, tako ni ove na Jarunu nije bilo niti jednog izloška iz, čini se, potpuno zaboravljenog Vojnog muzeja. Zato je konačno “Pleter” naučio lekciju i postavio štand na kojem se moglo kupiti razne memorabilije – majice s oznakama gardijskih brigada iz Domovinskog rata, kape i šešire, privjeske, zastavice, šalice, itd. – sve po pristojnim cijenama. Pred kraj događanja, negdje oko 18 sati, malo je toga još ostalo za kupiti, što pokazuje da je konačno i “Pleter” uslišio brojne dosadašnje želje posjetitelja.

U samo 6 dana dva velika požara na dva različita dijela obale, izgorjele kuće, maslinici i automobili, na sreću bez ljudskih žrtava. Zadnjih dana u zraku jedva 50% protupožarne eskadrile, angažirana tek 2 voda Hrvatske kopnene vojske, a ministar obrane si je baš u to vrijeme organizirao boravak u rodnim Vinkovcima (prvo je bio vikend, pa onda Dan grada Otoka, a treći put i posjet Gardijskoj oklopno-mehaniziranoj brigadi). Pritom ga je inkomodirao tek šef mu, premijer Andrej Plenković, koji se u srijedu predvečer odlučio pojaviti na šibenskom požarnom području pa mu je Banožić pravio društvo. No zato je danas na požarištu bio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović dok je Banožić bio, pogađate, u svojim rodnim Vinkovcima. Ovakvo nešto bilo je nezamislivo  u vrijeme njegovog prethodnika Damira Krstičevića, koji je bio čak i pomalo komičan dok je s vodenim crijevom trčkarao od vatre do vatre, no istinski se trudio biti na terenu, razgovarati s vatrogascima i vojnicima, te – ako treba – i pomoći u nekim birokratskim zavrzlamama. Nekako je nakon splitskih izbora nestao i glavni koordinator za sustav domovinske sigurnosti, štoviše potpredsjednik Vlade baš za te stvari, Tomo Medved – ni njega ovih dana nije bilo nigdje za vidjeti, osim ako nije u pitanju novo preslagivanje u vladajućoj koaliciji nakon odlaska Čačićevih „reformista“. No društvo u Banskim dvorima, ono koje ipak stane pred kamere i mikrofone, unisono ponavlja – nije istina da smo nespremni dočekali protupožarnu sezonu!

Istina je ipak upravo vidljiva na terenu – tako se danas od vatrogasaca sa šibenskog požarišta moglo čuti kako su kanaderi (CL-415) došli prekasno jer su bili na nekom drugom požarištu, te kako ih definitivno ima premalo, što se vidjelo i jučer tijekom zastoja koji je potrajao zbog nadopune gorivom, a zamjene nije bilo. Trenutno su u najboljem slučaju operativna 4 protupožarna aviona tipa CL-415 i 3 aviona Air Tractor. Na jedan Canadair ne može se računati čak do kraja ove ili početka sljedeće godine (ako i tada), dok će drugi biti operativan negdje sredinom kolovoza. S Air Tractorima je situacija tek nešto bolja – 2 aviona su na radu u ZTC-u, dok jedan – onaj koji je krajem svibnja pri spuštanju oštetio plovke – čeka da HRZ za njega uopće zatraži popravak.

ZTC na sto muka

Zašto je tome tako, pokušali su prije 2 tjedna objasniti čelni ljudi Zrakoplovno-tehničkog centra, glavnog održavatelja hrvatskih protupožarnih aviona. Uzme li se u obzir da hrvatska protupožarna flota nije baš mlada – prosjek starosti joj je oko 20-ak godina – kao i to da su se pogotovo posljednjih godina „raubali“ nemilice, ne čudi da je pod oblake skočio i broj sati potrebnih za njihovo održavanje. Samo tijekom proteklih 5 godina broj korektivnih sati na avionima CL-415 porastao je u prosjeku do 50%, dok je za  jedan od aviona (oznake 844) umjesto planiranih 7.000 norma sati realizirani 11,315 norma sati. Roman Babić, direktor servisa u ZTC, ustvrdio je da je to zato što je „obujam tehničkih nedostataka, nađenih na tim avionima, bio veći od onoga koji se mogao predvidjeti“. Procjene za narednu sezonu su još i gore, što je Babić dočarao grafom: „Tu vidite da je u sezoni 2016./2017., znači prije samo 6 godina, taj iznos tih korektivnih norma sati bio 8.000, a naše je očekivanje da 2023./2024. će biti 20.000 norma sati. Znači, to je povećanje od 2,5 puta u manje od 10 godina“.

Već spomenuti Canadair 844 s gotovo godinu dana remonta trenutno je i rekorder po dužini boravka u ZTC-u – za to je, tvrde, djelomično odgovoran sam vlasnik prava na proizvodnju i održavanje Canadaira, kanadska tvrtka Viking Air i njeno poigravanje sa servisnim biltenom izdanim krajem rujna prošle godine. Taj tzv. „Alert Service Bulletin“ zahtijevao je pregled 196 tvorničkih veza mjesta spoja krilo-trup određenom metodom, sa čijom se provedbom suglasilo i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, pa je i avion 844, čiji je dotadašnji remont bio već gotovo završen, vraćen na pregled spomenutih spojeva koji je u koordinaciji s HRZ-om definiran na trajanje od 550 norma sati. No već u prvom mjesecu pregleda ZTC je ustanovio da je servis bilten neprovediv na način kako ga je proizvođač propisao – počevši od nepristupačnost određenog broja svornjaka, preko izrazito teškog demontiranja jednog njihovog dijela i  mogućnosti oštećenja konstrukcije zrakoplova prilikom demontaže svornjaka, pa sve do loše definiranog ispitnog materijala u dokumentaciji. Iz istog razloga provedba servis biltena nije započela ni u Italiji (Babcock) ni u Francuskoj (Sabena), no Viking isprva ne pristaje na promjenu metode ispitivanja koju je predložio ZTC. Tek početkom siječnja ove godine Viking šalje dopunu biltena koja kaže da je pregled moguće napraviti upravo kako je 3 mjeseca ranije predložio naš ZTC. Već tada je bilo jasno da će zbog tog pregleda kasniti isporuka remontiranih i pregledanih vatrogasnih aviona, što Canadair što Air Tractor, pa je ZTC još 17. siječnja izvijestio MORH, GS OS RH i HRZ da će „u mjesecu lipnju na raspolaganju imati 3 do 4 aviona Canadair i 3 do 4 aviona Air Tractor“. Dakle, o skromnome broju ljetos raspoloživih vatrogasnih letjelica svi nadležni čuli su još prije pola godine.

Kanibalizacija i sve više posla!

No zbog nedostatka rezervnih dijelova, jedan CL-415 trenutno je u postupku kanibalizacije ili, kako kažu u ZTC-u, „premještanja ispravnih dijelova“. Radovi na njemu trebali bi početi tijekom srpnja, i potrajat će – bude li sve po planu – do studenog, iako samo Ministarstvo obrane na njega ne računa sve do sljedeće godine. Naime, za razliku od Bombardiera nekada, Viking ima više problema  pri nabavi dijelova pa su i rokovi isporuke dulji. „Za neke vitalne dijelove, koji su traženi, ti rokovi se produljuju po tri, četiri ili pet puta. I onda je apsolutno normalna stvar da se bavite premještanjem dijelova. Tako svi rade, ne samo mi. Tako radi i Babcock u Italiji, i Sabena u Francuskoj“, rekao je Babić. Pri tome ZTC nema neku veću rezervu ključnih dijelova za CL-415 ili za Air Tractor, pa se zato periodično snalazi izmjenjujući rezervne dijelove s drugim korisnicima tih aviona, ili pak čeka dijelove od proizvođača.

No ni kod Air Tractora stvari ne stoje sjajno, štoviše, njihov graf održavanja još je strmiji od onog za CL-415, ili kako je rekao Roman Babić: „Od prije 6 godina, sa otprilike nekih 1.000 norma-sati utrošenih za korektivne aktivnosti, trenutno, sada smo na gotovo 8 puta većoj vrijednosti“. I s njihovim održaavanjem bilo je sličnih problema kao i s avionima Canadair: 10. studenog proizvođač je izdao tehnički nedorađenu uputu (tzv. Service Letter) za popravke na spoju krila i trupa koja je zahtijevala skidanje krila s aviona, što je do sada, tvrdi Babić, nezabilježeno u svijetu. Nakon niza administrativnih radnji, procedura popravka je bila korigirana i dorađena, no već su tu izgubljena 2 mjeseca. Sreća u nesreći je ta da kod CL-415 nisu nađena oštećenja zbog kojeg je rađen dodatni pregled (koji su prošla 4 Canadaira, dok 2 to tek čeka). Međutim, kod Air Tractora je na svih 6 uočeno napuknuće na spoju krila i trupa, na koje je upozoravao proizvođač – što je serviserima otkrila fleka lanenog ulja iz same strukture aviona.

Krajem lipnja, odnosno početkom srpnja, na radu u ZTC-u bila su još i 2 Air Tractora, dok su 4 formalno bila predana Protupožarnoj eskadrili od čega jedan, kako rekosmo, nije bio u ispravnom stanju nakon što mu se pri slijetanju nije izvukao stajni trap. Od 2 „Tractora“ u ZTC-u, jedan je već bio u postupku primopredaje HRZ-u, kada  mu je u prijeletnom pregledu uočeno oštećenje primarne strukture, što je zahtijevalo dodatni pregled i dodatne radove. Međutim, nisu svi problemi proizašli od proizvođača – za neke se pričalo kako su bili stvoreni u samom ZTC-u. Primjerice, kada se u kuloarima širila priča da su nakon završenog remonta na jednom od motora Air Tractora probni letovi navodno napravljeni bez ulja u motoru. Rudolf Španić, voditelj službe kvalitete u ZTC-u, ustvrdio je kako je to potpuno netočno, iako je prilično sigurno znao o kojem je slučaju riječ, kao i da odgovorni djelatnik ZTC-a više ne radi u firmi. Dok se pričalo da taj navodni let bez ulja u konačnici nije prouzročio kvar, a iz samog ZTC-a se potvrdilo da je o tome svoje mišljenje dalo više komisija, neslužbeno se spominjao i dolazak stručnjaka iz Francuske koji je o svemu tome dao svoj konačni sud.

Stanje „not great, not terrible“

Prema ZTC-u, Ministarstvo obrane, Glavni stožer i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo još od siječnja znaju da protupožarnu sezonu ne mogu započeti sa svih 12 Canadaira i air Tractora (6+6). Pa ipak, na sjednici Vlade održanoj 20. siječnja ove godine, usvojen je bio „Program aktivnosti u provedbi posebnih mjera zaštite od požara od interesa za Republiku Hrvatsku u 2022. godini“, a ministar obrane Mario Banožić tada je istaknuo da će za provedbu Programa ove godine osigurati do 6 zrakoplova Canadair, do 6 zrakoplova Air Tractor i jedan transportni helikopter. Početkom lipnja ove godine, u dokumentu „Program aktivnosti u provedbi posebnih mjera zaštite od požara od interesa za RH – Spremnost vatrogasnog sustava i priprema požarne sezone 2022. godine“, koji potpisuje glavni vaatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković, brojevi su donekle korigirani, pa ondje stoji da Zračne protupožarne snage sudjeluju sa DO 5 komada Canadair CL-415¸te još „3 komada AT 802A FireBosss, 1 AT 802F FireBoss, 1 AT 802A, 1 AT 802F“, kao i 1 primjerkom helikoptera Mi-8 MTV-1 – gdje su avioni AT 802 itekako podbacili stvarnom raspoloživošću.

Pred sam ulazak u protupožarnu sezonu već tradicionalno je provedena vježba „Sigurnost 22“ na kojoj su svi visoki uzvanici bili puni riječi hvale o spremnosti svih faktora koji sudjeluju u protupožarnim aktivnostima. Tako je ministar obrane Mario Banožić istaknuo da je „Hrvatska vojska dokazala svoju punu spremnbost zaa protupožarnu sezonu, te kako je ovo potvrda njihove vrhunske spremnosti i za one najzahtjevnije zadaće“. Glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucakovićje naglasio: „Sve je za spremno za protupožarnu sezonu, sve snage su na svoj način spremne što je pokazala i vježba ‘SIGURNOST 22’. Jako sam zadovoljan prikazanom vježbom, želim nam svima što sigurniju i mirniju protupožarnu sezonu“, i dodao kako mu je drago što se sustav vatrogastva povećava te kako za budućnost vatrogastva nije upitna. Premijer Plenković je bio jednako ekstatičan: „Napravili smo ogromni iskorak za hrvatsko vatrogastvo, donesen je novi zakon, a izdvojena su znatno veća sredstva. Nabavljaju se nova kvalitetna vozila. Svoje resurse ulaže i Ministarstvo obrane. Na razini smo ne samo da kvalitetno preveniramo požar, nego i kada se požar dogodi, sve ove službe koordinirano reagiraju jedinstveno, brzo i učinkovito. Imamo snage kada zatreba da pomognemo i drugim zemljama“. Naravno, i ove godine Hrvatska sudjeluje u europskom sustavu zaštite od požara RescEU, za što je, kao i do sada, deklarirala svoja 2 (od trenutno raspoloživa 4) protupožarna aviona CL-415. Istoga tog 10. lipnja bila je održana i sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti na čelu s Tomom Medvedom koji je zaključio da je spremnost za protupožarnu sezonu vrlo visoka, sustav zapovijedanja, koordinacije, praćenja i analize jako dobro postavljen, koordinacija i suradnja svih sudionika odlična, a nova protupožarna sredstva, sustavi veza i nove tehnologije, uz usvajanje i provedbu novih standardnih operativnih postupaka, jamče da će se svakom požaru pristupiti brzo i odlučno, uz najveću moguću pažnju za sigurnost ljudi i sredstava. Velike riječi!

A stvarnost?

Požar na šibenskom području najteži od 2017.

Točno mjesec dana kasnije, druga priča. Kao i obično, najspremniji su se pokazali ljudi – od vatrogasaca do zaista herojski požrtvovnih pilota protupožarnih aviona. A neki  od aktera i nedavnih hvalitelja izvrsne razine priprema jednostavno su nestali – primjerice već spomenuti ministar Banožić koji nije želio davati zjave jer je „u protokolu s premijerom“, ili pak potpredsjednik Vlade Tomo Medved. Glavni vatrogasni zapovjednik Slavko Tucaković jutros je zato izjavio: „Mi smo imali u pripravnosti četiri kanadera i tri Air Tractora. Imali smo još jedan veliki požar u Visočanima pokraj Zadra. Tamo su obranjene kuće. Tamo su požar gasila tri Air Tractora i jedan kanader, a na području Zatona i Rasline su bila dva do tri kanadera. (…) U tom trenutku smo imali dva velika požara i bio je treći na Boraji. S čime smo raspolagali, tako smo i postupili. Nepovoljne vremenske prognoze su bile od početka ove sezone. Koliko je kanadera bilo na raspolaganju, toliko smo i koristili. Što možemo dalje?“. Danas je pak na terenu bio ministar unutarnjih poslova Davor Božinović koji je jutros za televiziju N1 ostao pri stavu da Hrvatska nije nespremna dočekala ovu protupožarnu sezonu:

„Vidite, mi imamo to što imamo. Moramo znati da se kanader pokazao i na razini Europe kao apsolutno najbolje sredstvo za rješavanje požara raslinja, pogotovo u početku. Ove godine imamo 71 posto više opožarene površine raslinja nego prošle godine. Hrvatska je ušla u program zajedničke nabave i planiramo i dobit ćemo i kroz europska sredstva dva nova kanadera, međutim, taj proces proizvodnje neće ići tako brzo, ne prije 2025. ili 2026“.

Božinović tako sve svoje nade polaže na zajedničku europsku nabavu novih CL-515, od čega bi 2 komada trebala kupiti i Hrvatska. No s problemima koje Viking Air ima već godinama, koji su u konačnici i doveli do toga da je u ožujku ove godine ta tvrtka završila objedinjena u portfelj mnogo veće kompanije De Havilland Aircraft of Canada (kojoj je osnovni zadatak među ostalim i ponovno pokrenuti razvoj te proizvodnju protupožarnih aviona na temeljima CL-serije, tzv. verzije CL-515), teško da će kroz samo 2 do 3 godine Hrvatska doći do 2 nova CL-515. Za razliku od hrvatskog ministra Božinovića, inozemni stručnjaci procjenjuju da novi takvi avioni teško da će izaći ispod čekića prije 2030. godine, ako uopće ikada budu proizvedeni.

Iako Tucaković očekuje 5. Canadair negdje oko 15. kolovoza, Božinović ga je najavio i ranije: „Od 1. 8. bi trebali imati na raspolaganju 5 kanadera i 5 air tractora. Još jedan kanader, obzirom na prirodu servisa, bit će gotov do kraja godine“. Što se Air Tractora tiče, četvrti će biti na rapolaganju do 23. srpnja, a peti – do 30. srpnja. Što je sa šestim „Tractorom“, za sada je nejasno.

I tako… dok ljudima gore kuće, u državnom vrhu nitko nije kriv. Dokumenti se donose više forme radi, nego u skladu sa trenutnom situacijom. Ozbiljnog promišljanja nabave protupožarnih aviona nema – posljednji takav avion nabavljen je u vrijeme ministra obrane Ante Kotromanovića kako bi nadomjestio pali Air Tractor na Braču 2011. godine. Američki partneri MUP-u RH nude vatrogasnu varijantu helikoptera Black Hawk zvanu FireHawk, no Hrvatska trenutno više gleda prema Bruxellesu nego prema Washingtonu. Jednako je okrenula pogled i od svojih transportnih An-ova, još u vrijeme kada su Ukrajinci nudili preinaku transportnih u protupožarne avione. I nakon svega ostaje Božinovićev zaključak – „Imamo to što imamo!“. Nazdravlje!

Na dan kad je Općinski prekršajni sud u Zagrebu oslobodio od optužbi Zagrebački holding za masovno okupljanje na sprovodu Milana Bandića 3. ožujka, iz proceduralnih razloga (činjenični opis ocijenjen nepodvedivim pod kažnjive odredbe Zakona o sustavu civilne zaštite), donosimo treći dio analize djelovanja i problema hrvatskog sustava upravljanja krizama. Dok se u prvom dijelu autor osvrnuo na ustroj i podrijetlo tog sustava, a u drugom dijelu razmotrio detalje odgovora RH na konkretnu i aktualnu pandemijsku krizu – u trećem je dijelu razmotreno zašto nikakva poboljšanja aktualnog sustava u Hrvatskoj nisu izvedena tijekom zatišja među valovima pandemijske krize.

Post-krizno razdoblje

Glavne zadaće u ovoj fazi su evaluacija organizacije djelovanja u krizi, i pripreme koje se izvode na temelju uočenih nedostataka i nužnih promjena organizacije i načina njezinog kriznog djelovanja. Na operativnoj razini sustava upravljanja krizama – isti se vraća u rutinski način djelovanja. Na strateškoj razini djelovanja – provodi se analiza njegovog djelovanja u završenoj krizi i na temelju tih lekcija napraviti potrebne promjene u strukturi i organizaciji sustava, te eventualno razviti nove sposobnosti sustava. Iako kronološki ova faza još nije nastupila, u stvarnosti ona se djelomično trebala provesti tijekom ljeta prošle godine. Zatišje između prvog i drugog vala pandemije trebalo se iskoristiti za analizu problema nastalih tijekom proljeća u prvoj fazi djelovanja improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama. Cilj je trebao biti otklanjanje barem dijela uočenih problema (svi problemi nisu se mogli ukloniti zbog nedostatka ljudskih i materijalnih resursa). To nije urađeno, a negativne posljedice ovog previda postale su vidljive u listopadu prošle godine.

S obzirom na probleme navedene u prva dva dijela ove analize, kako se može objasniti pogoršanje djelovanja hrvatskog sustava upravljanja u krizama nakon uspješne početne faze na početku pandemije? Zemlja koja se našla u sličnoj situaciji je Češka, i njezino iskustvo može se primijeniti na situaciju u Hrvatskoj. Na početku pandemije Češka je poduzela niz brzih i učinkovitih mjera (zatvaranje granica, uvođenje karantene, stroge epidemiološke mjere, uspješna krizna komunikacija) koje su imale potporu stanovništva. Međutim, kada je početkom ljeta pokrenut proces popuštanja mjera pokazalo se da je isti bio prebrz i s raširenim uvjerenjem da je virus oslabio i da više ne predstavlja opasnost. Zaštitne mjere su ukinute (umjesto poticanja nastavka nošenja zaštitnih maski proširila se priča o njihovoj štetnosti), a premijer Andrej Babiš proglasio je pobjedu nad virusom. Svaki prijedlog o ponovnom uvođenju epidemioloških mjera bio je zaustavljen. Kada je u kolovozu započeo rast broja zaraženih osoba mjere su ponovno uvođene, ali nevoljko. U listopadu su održani lokalni izbori, a do tada se oklijevalo s uvođenjem oštrijih mjera koje bi odgodile izbore a vjerojatno i utjecale na njihov ishod (što bi se vjerojatno negativno odrazilo na rezultat vladajuće stranke). Kulminacija pogrešnih poteza i ponašanja na svim razinama društva omogućila je razmahivanje epidemije u rujnu i listopadu prošle godine, nakon čega je uvođenje oštrog zatvaranja postalo neizbježno.

Hrvatska 2020. – rast broja zaraženih nakon ljetnog popuštanja mjera

Ista stvar dogodila se i u Hrvatskoj. Nakon uspješnog obuzdavanja epidemije u proljeće objavljena je pobjeda nad virusom, a kombinacija dva činioca (parlamentarni izbori u srpnju, te potreba brzog otvaranja kako bi se donekle spasila turistička sezona i spriječio gospodarski kolaps) došlo je do naglog popuštanja mjera. Rezultat je bio isti kao i u češkom slučaju – veliki rast oboljelih i umrlih osoba nakon ljeta, koji je na kraju prisilio hrvatske vlasti na ponovno uvođenje oštrih epidemioloških mjera. No, i to je urađeno sa zakašnjenjem. U oba slučaja postoji još jedan činilac koji se mora uzeti u obzir pri analizi djelovanja sustava upravljanja u kriznim situacijama. To je utjecaj politizacije na odluke i mjere poduzete u kriznoj situaciji. Problem politizacije već je spomenut na nekoliko mjesta u ovoj analizi, te je potrebno jasno definirati značenje ovog pojma.

Opasnosti politizacije

Kada se govori o činiocu politizacije, misli se na politizaciju javne uprave što uključuje i njezinu komponentu za djelovanje u kriznim situacijama. Ova tema je u središtu brojnih rasprava u okviru zapadnih demokracija vođenih tijekom zadnja dva stoljeća.

Premijer Plenković u razgovoru za CNBC: “Pobijedili smo virus u prvom poluvremenu”

Što je politizacija javne uprave? Postoje mnoge definicije no za ovu analizu uzeta je opća definicija koju su 2004. godine dali politolozi Guy Peters i Jon Pierre: to je zamjena kriterija zasnovanih na sposobnosti sa političkim kriterijima u odabiru, zadržavanju, promicanju, nagrađivanju i discipliniranju članova javne uprave. Politički kriteriji su ili (1) ideološki (lojalnost stranačkom programu, ideologiji stranke ili vođi stranke) ili (2) zasnovani na patronaži koja može biti izborna (nagrađivanje lojalnih članova stranke i političkih donatora) i organizacijska (postavljenja koja imaju za cilj jačanje utjecaja političke stranke u državnim institucijama), a najčešće je kombinacija oba ova činioca. U oba slučaja karijera pripadnika javne uprave više ovisi o političkim normama umjesto profesionalnim normama definiranim zakonskim okvirom. U opisanim okolnostima u radu javne uprave prednost se ne daje ostvarivanju javnih interesa, već ostvarivanju stranačkih interesa, te ciljeva pojedinih interesnih skupina i pojedinaca povezanih sa vladajućom političkom strankom.

Američki senator iz 19. stoljeća u omiljenoj igri bira stranačkog kandidata za predsjednika SAD – tipičan primjer političke patronaže

Postoji niz oblika politizacije javne uprave, a jedan od najpoznatijih je sustav političke patronaže poznatiji i pod nazivom sustav plijena (spoils system). Ključno obilježje sustava plijena je da pobjednik na izborima (politička stranka) nagrađuje svoje članove položajima u javnoj upravi. Sustav političke patronaže dovodi u pitanje podjelu između političara kao donositelja odluka (vlada) i profesionalne birokracije kao izvršitelja tih odluka (javna uprava). Ova podjela predstavlja glavni organizacijski princip zapadnih političkih sustava. Javna uprava je uvijek izložena političkom utjecaju, ali ona ne smije biti politizirana već zadržati autonomiju, profesionalizam i integritet u djelovanju. To znači da se ne smije nekritički prihvatiti svaki prijedlog (posebno ako je upitna njegova stručnost i/ili zakonitost), već se argumentirano mora odbiti i s time upoznati javnost. U slučaju politizacije javne uprave sve prednosti ovakvog sustava se gube. Kao primjer nastojanja zadržavanja autonomije i profesionalnosti institucija javne uprave može se navesti recentni slučaj u SAD. Nakon izbijanja epidemije virusa COVID-19 u Sjedinjenim Američkim Državama, Trumpova administracija nastojala je političkim pritiscima prisiliti federalne zdravstvene institucije da nekritički prihvate stavove predsjednika Donalda Trumpa (u početku negiranje pandemije, zatim odbijanje provođenja mjera za suzbijanje pandemije zbog njihovog negativnog učinka na američku ekonomiju, nuđenje raznih neprovjerenih tretmana, negiranje ozbiljnosti situacije, a na kraju i nepripremljenost za distribuciju cjepiva). Ovim nastojanjima od početka su se suprotstavili dr. Anthony Fauci (ravnatelj Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti), kao i niz predstavnika drugih federalnih zdravstvenih institucija koji su se odbili politizirati i zadržali profesionalizam u djelovanju. U djelovanju ovako politizirane javne uprave ključno je kontrolirati postavljenje i karijeru djelatnika iste.

Posljedice politizacije javne uprave najčešće su negativne: (1) izmjenjivost položaja u stranačkoj hijerarhiji i javnoj upravi koja vodi uspostavi političke kontrole nad javnom upravom; (2) traženje od pripadnika javne uprave da se angažiraju u političkoj stranci (često je to uvjet za dalje napredovanje); (3) zamjena napredovanja na temelju sposobnosti sa napredovanjem na temelju političke podobnosti; (4) poticanje korupcije. Krajnji negativni rezultat su loše javne politike.

Politizacija javne uprave dovodi do dvije vrste negativnih posljedica na sustave upravljanja u kriznim situacijama. Prva negativna posljedica je degradacija sposobnosti sustava, što je vidljivo na primjeru SAD. Kada je 2014. godine izbila epidemija ebole u Zapadnoj Africi, predsjednik Obama napravio je kompletno restrukturiranje sposobnosti SAD za borbu protiv pandemije. Organizirane su dvije skupine za nadzor epidemije i zapovijedanje u krizi (jedna u Ministarstvu domovinske sigurnosti i druga u Bijeloj kući, kao dio Vijeća za nacionalnu sigurnost) zadužene za koordiniranje i upravljanje svim državnim institucijama i sposobnostima na ovom području. Potporu ovim skupinama davali su Nacionalni instituti za zdravlje (NIH – 27 instituta organiziranih u okviru ove federalne institucije), te Centri za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC). Također je pripremljen detaljni plan i procedure postupanja u slučaju epidemije. Tako je na federalnoj razini stvoren sustav za pružanje potpore vlastima na razini saveznih država i niže (koje ne mogu biti djelotvorne bez vođenja i materijalne potpore sa federalne razine).

Cjelokupni taj mehanizam demontirala je Trumpova administracija između 2017. i 2019. godine kroz ukidanje novih upravljačkih struktura i smanjivanje financiranja ostalim komponentama sustava (uključujući i potpuno ukidanje nekih programa zdravstvene sigurnosti). Strategije i planovi djelovanja Obamine administracije za slučaj pandemije potpuno su zanemareni (na primjer, tijekom prva dva mjeseca izbijanja pandemije nisu provedeni planovi za stvaranje zaliha potrebne medicinske opreme na federalnoj razini, a kada se konačno počelo sa kupovinom opreme bilo je prekasno a odobrena sredstva bila su premala – broj zaraženih osoba povećavao se toliko brzo da medicinske ustanove na razini saveznih država nisu mogle pravodobno reagirati na pogoršavanje situacije). To je bilo praćeno i intenzivnom politizacijom američkog zdravstvenog sustava povezanom sa pokušajima ukidanja tzv. programa “Obamacare”. Rezultat je bio kolosalni neuspjeh američke javne uprave u pružanju odgovora na pandemiju izazvanu virusom COVID-19.

Druga negativna posljedica je gubljenje povjerenja populacije u sposobnosti političkog vodstva za uspješnim djelovanjem u krizi, što se vidi na primjeru švedske strategije borbe protiv pandemije. Održavanje visokog političkog povjerenja građana u odluke vlade (koje američki politolog Marc J. Hetherington definira kao “temeljnu orijentaciju evaluacije vlade, zasnovanu na procjeni uspješnosti djelovanja vlade na temelju normativnih očekivanja stanovništva”), te vladajućih struktura u stručnu ekspertizu specifično je obilježje švedskog političkog sustava. Na početku izbijanja pandemije švedska javnost iskazala je visoku potporu djelovanju vlade te strategiji glavnog državnog epidemiologa Andersa Tegnella usmjerenoj na izbjegavanje zatvaranja. Ali, kako su rasle dvojbe o ispravnosti švedske strategije tako se počela smanjivati i potpora javnosti poduzetim mjerama. Dana 23. lipnja 2020. švedski dnevni list Dagens Nyheter donio je istraživanje agencije Ipsos koje je pokazalo značajan pad povjerenja u odnosu na istraživanje napravljeno u travnju – snažno povjerenje u sposobnost vlasti da se nose sa zdravstvenom krizom pokazalo je 45 % ispitanih (56 % u travnju), slabo povjerenje u sposobnosti vlasti 29 % (prije 21 %), snažno povjerenje u nacionalnu zdravstvenu agenciju 57 % (prije 69 %), te potporu u djelovanje epidemiologa Andersa Tegnella 60 % (prije 69 %). Potporu vladi lijevog centra dalo je 38 % ispitanih (prije 50 %), a premijeru Stefanu Loftvenu 39 % (prije 49 %). Iduće istraživanje agencije Ipsos objavljeno je u Dagens Nyheteru 2. rujna. Prema nalazima istraživanja pokazano je povjerenje u nacionalnu zdravstvenu agenciju od 58 %, potporu djelovanje epidemiologa Andersa Tegnella 63 %, a potporu premijeru Loftvenu 34 posto.

Glavni švedski državni epidemiolog (Photo: Mattias Ahlm/Sveriges Radio)

U istraživanju agencije Ipsos objavljenom 26. studenog 82 % ispitanih izjavilo je kako je zabrinuto ili vrlo zabrinuto sposobnošću djelovanja švedskog zdravstvenog sustava u pandemiji, samo 42 % pokazalo je povjerenje u sposobnost vlade da se nosi sa krizom, a 44 % izrazilo mišljenje da švedske vlasti ne poduzimaju sve potrebne akcije u borbi protiv virusa. Formalno priznanje o neuspješnoj švedskoj strategiji borbe protiv virusa CORONA-19 dao je u javnom obraćanju švedski kralj Carl XVI Gustaf 17. prosinca prošle godine, te švedska Vlada nešto ranije donošenjem mjera o zatvaranju zemlje. O tome na koji će se način ovaj neuspjeh odraziti na spremnost švedske populacije u davanje povjerenja i potpore djelovanju vlasti u budućim krizama tek će se vidjeti.

RH i politizacija

Kakva je situacija po pitanju politizacije javne uprave u Hrvatskoj? Ponovno se vratimo na analizu Europske komisije o stanju javne uprave u Hrvatskoj (Public administration characteristics and performance in EU28: Croatia). Po pitanju politizacije u ovom dokumentu se konstatira sljedeće:

1. Politizacija je stalno obilježje i jedan od glavnih problema javne uprave u Hrvatskoj. Pokušaji depolitizacije javne uprave svode se samo na dimenziju reduciranja pozicija političkih postavljenja kroz uvođenje prakse raspisivanja javnih natječaja. Ali, s obzirom da vlada zadržava potpunu kontrolu nad procedurom izbora, konačni rezultat je zanemarivanje profesionalnih i obrazovnih standarda i stavljanje naglaska na vođenje interviewa (zanemaruje se element sposobnosti kandidata). To je omogućilo da se veliki broj politički postavljenih pripadnika javne uprave ponovno imenuje koristeći nove procedure, što ukazuje na neuspjeh mjera depolitizacije bez obzira na izmjene zakonske regulative između 2009. i 2016. godine. Na lokalnim razinama vlasti politizacija je intenzivirana nakon donošenja zakona o izravnom izboru gradonačelnika 2009. godine, a stalni problem ostaje i imenovanje politički postavljenih osoba na upravljačke pozicije (str. 123).
2. Navođenje razloga smanjivanja profesionalizma u hrvatskoj javnoj upravi. Kao razlozi se navode: jačanje političkog utjecaja u novačenju javnih djelatnika; širenje političkih pozicija u javnoj administraciji; osnivanje novih agencija bez primjene standarda profesionalnosti i sposobnosti; uvođenje velikog broja političkih savjetnika; nepostojanje napretka po pitanju administrativne edukacije visokih dužnosnika u javnoj upravi; jedva vidljivi rezultati školovanja osoblja tijekom njihove službe; nepromoviranje standarda u odnosu javnih djelatnika prema građanima. Tu je i nepostojanje motivacije djelatnika za usavršavanjem i inoviranjem (str. 133).

Kako premijer Plenković vidi Stožer civilne zaštite? (Photo: Vlada RH)

Navedene osobine politizacije javne uprave u Hrvatskoj konzistentne su s patronažnim modelom politizacije u kome politička stranka na vlasti ne pravi razliku između vlade i javne uprave te ih percipira kao jedinstvenu cjelinu s kojom može raspolagati prema vlastitoj volji i interesima (od nagrađivanja članova stranke do pogodovanja interesnim skupinama povezanima sa strankom). Ovakvo shvaćanje javne uprave u Hrvatskoj potvrđuje izjava premijera Andreja Plenkovića dana 12. rujna 2020. godine (povodom očekivane odluke Ustavnog suda o mjerama koje je donio nacionalni Stožer), kojom se priznaje i prihvaća politizacija nacionalnog Stožera civilne zaštite: ”Taj stožer je osnovan od strane Vlade RH, nije neki stožer koji ima apolitičan karakter, neovisno tijelo… Ustrojeno je temeljem hrvatskih zakona i ti ljudi su nominirani od strane Vlade RH“.

Ispraćaj HDZ-ovog saborskog zastupnika Miroslava Tuđmana – “u skladu s epidemiološkim mjerama” (Photo: HDZ)

Kako se politizacija javne uprave u Hrvatskoj odražava na rad sustava za upravljanje u kriznim situacijama? Vladajući HDZ nastojao je iskoristiti djelovanje sustava u tekućoj krizi radi ostvarivanja političkih ciljeva stranke. Mogu se navesti dva glavna poticaja za takvo ponašanje. Prvi je značaj parlamentarnih izbora za konsolidaciju vlasti HDZ-a (postizanje uvjerljive pobjede na izborima i sprječavanje situacije da ostvareni rezultati budu ugroženi u post-izbornom razdoblju) nakon što je Andrej Plenković na unutarstranačkim izborima nanio težak poraz desnoj struji unutar stranke. Drugi je nastojanje što je moguće bržeg ukidanja epidemioloških mjera uvedenih u proljeće prošle godine kako bi se barem djelomično spasila nadolazeća turistička sezona i smanjio očekivani veliki proračunski deficit. Problem je u činjenici da se kroz način njihove realizacije (pogodovanje određenim subjektima radi održavanja političke potpore HDZ-u prije i nakon izbora, te prebrzo ukidanje epidemioloških mjera i kasnije ponovno sporo uvođenje istih) stvorila situacija koja je rezultirala velikim porastom broja oboljelih u razdoblju od kraja kolovoza do prosinca prošle godine.

Da je u ostvarivanju ovih ciljeva prisutna politizacija sustava za upravljanje u kriznim situacijama formiranog izbijanjem pandemije ukazuju sljedeći primjeri:

1. Pogodovanje određenim društvenim skupinama koje daju političku potporu HDZ-u. Među najveće kritike upućene Vladinim mjerama je pogodovanje društvenim skupinama od kojih dobiva političku potporu. To su Katolička Crkva i braniteljske udruge.

Još prije donošenja odluke o popuštanju epidemioloških mjera dopuštena je crkvena procesija na Hvaru održana 10. travnja 2020. godine pri čemu su se nakon početnog pridržavanja kršile epidemiološke mjere (što pokazuju snimke procesije) usprkos tvrdnjama Krešimira Capaka da su one poštovane. Navedeni obrazac nastavio se i u idućim mjesecima, pri čemu je od strane dijela svećenika zabilježen snažan otpor epidemiološkim mjerama, a od strane vlasti nekažnjavanje kršenja mjera. Sociolog religije Ivica Maštruko istaknuo je kako je dopuštanjem otvaranja vjerskih institucija Stožer donio političku odluku čime je, prema Maštruku, “pokazao da je podložan konformizmu i jednoj grupaciji građana“. Posve suprotan primjer je poštivanje donesenih odluka od strane Katoličke Crkve u Njemačkoj, Italiji, Poljskoj i Nizozemskoj. U ovim zemljama nije se pokušalo izbjeći uvedena ograničenja (a u nekim slučajevima i potpune zabrane) u izvođenju vjerskih obreda.

Popuštanja braniteljskim udrugama bilo je vidljivo u obilježavanju Dana sjećanja na Vukovar. Ova komemoracija vjerojatno je održana radi sprečavanja desničarskih reakcija u slučaju neodržavanja iste unutar i izvan HDZ-a. Kako bi se dopustilo obilježavanje ovog dana i organizacija vukovarske Kolone sjećanja došlo je do ublažavanja zakonskih odredbi o okupljanju (ukidanje ograničenja od 50 ljudi na javnim okupljanjima). Doneseno ublažavanje mjera odmah je osudila Hrvatska udruga bolničkih liječnika, a snimke Kolone sjećanja napravljene 18. studenog 2020. pokazale su da se mnogi od nekoliko tisuća okupljenih  (procjene se kreću od 5.000 do 10.000 osoba) nisu pridržavali epidemioloških mjera (nošenje zaštitnih maski, održavanje udaljenosti). Za usporedbu, u drugim zemljama bez obzira na značenje ovakvih događaja nije došlo do velikih okupljanja. Na primjer, u Francuskoj je predsjednik Macron otkazao vojnu paradu i okupljanje u Parizu na Dan pobjede 8. svibnja, a na Dan Bastillie (14. srpnja) održana je samo mala vojna parada na drugoj lokaciji i uz minimalni broj okupljenih.

“Adria Tour” – jedno od rijetkih događanja prekinuto zbog nepridržavanja epidemioloških mjera (Photo: Vlada RH)

2. Nekonzistentnost i selektivnost u primjeni epidemioloških mjera. Usprkos konstantno ponavljanim prijetnjama kaznama u slučaju nepoštivanja epidemioloških mjera vidljivo je stalno dopuštanje kršenja istih bez ikakvih sankcija. U lipnju prošle godine u Zadru je održan teniski turnir Adria Tour u organizaciji Novaka Đokovića kao promidžbeni potez radi privlačenja stranih turista na početku turističke sezone. Iako je dozvola za održavanje dana uz uvjet pridržavanja epidemioloških mjera zbog njihovog nepridržavanja turnir je prekinut, ali usprkos niza slučajeva zaraze nisu poduzete nikakve sankcije. Isto se dogodilo pri slavlju navijača Torcide u Splitu, 29. listopada 2020. godine, pri obilježavanju 70-godišnjice ove navijačke skupine.

Ovo nisu jedini slučajevi. Tu je sada već zaboravljeno nekažnjavanje odgovornih za 18 smrtnih slučajeva zbog zaraze virusom COVID 19 u travnju prošle godine u splitskom Domu za starije i nemoćne (u medijima je iznesena ocjena da je time štićen splitski član HDZ-a Ivan Škaričić), a u studenom prošle godine u istom domu ponovno je došlo do zaraze štićenika. Mogu se navesti i drugi slučajevi. Na primjer, u trenutku pisanja ove analize postao je aktualan slučaj šibensko-kninskog župana i načelnika županijskog Stožera civilne zaštite Nikole Blaževića koji je uhvaćen u kršenju epidemioloških mjera (organiziranje privatne zabave u zatvorenom hotelu), ali odbija podnijeti ostavku i ovaj vrući kesten stavlja u ruke nacionalnog Stožera i njegove stranke. Tu su i drugi recentni primjeri – “korona svadbe” u Lici ili kršenje epidemioloških mjera na sprovodima Miroslava Tuđmana i Milana Bandića.

Navedeni primjeri upućuju na djelovanje u čijem korijenu leže i političke kalkulacije, čime se sprečava brzo i odlučno kažnjavanje kršitelja mjera. Krajnja konzekvenca je gubljenje povjerenja javnosti u djelovanje Vlade i rastuće odupiranje donesenim mjerama, što je bilo vidljivo tijekom okupljanja studenata u Zagrebu početkom veljače.

3. Raspisivanje parlamentarnih izbora 7. srpnja prošle godine usprkos u tom trenutku ne previše povoljnoj epidemiološkoj situaciji. U hrvatskim medijima je prisutna ocjena kako je vladajući HDZ raspisao izbore usprkos upozorenjima medicinske struke o potrebi njihovog odgađanja kako bi iskoristio uspjeh u početnoj fazi suzbijanja epidemije. Kao drugi razlog navodi se tada prisutna nesigurnost o ekonomskim rezultatima turističke sezone što je utjecalo da se izbori organiziraju prije nego što bi se osjetile ekonomske posljedice u slučaju neuspjeha sezone.
4. Tretiranje svake kritike usmjerene prema radu nacionalnog Stožera kao napada na Vladu i hrvatsku državu. Ovaj činilac već je istaknut u dijelu analize o kriznom komuniciranju. Kao dodatni argument za ovu tezu može se navesti reakcija Vlade na apel 26 hrvatskih znanstvenika na čelu s Ivanom Đikićem objavljen u listopadu prošle godine. U apelu je naglašena potreba hitnog poduzimanja oštrijih epidemioloških mjera kako bi se spriječio veliki porast oboljelih. Reakcija Vlade bila je neuspjeli pokušaj odstranjivanja pet potpisnika apela iz rada Znanstvenog vijeća (koje daje Vladi stručne savjete u suzbijanju pandemije) kako bi se spriječili disonantni tonovi u radu ovog tijela i osigurala potpora vijeća budućim političkim potrebama Vlade.

Kao primjer drugačijeg postupanja može se navesti otvaranje parlamentarne istrage u Kanadi u listopadu prošle godine. Cilj istrage je procjena epidemioloških mjera kanadske vlade za vrijeme prvog vala pandemije, a protiv pokretanja bili su vlada i poslovni krugovi (njihovo protivljenje nije uključivalo i pokušaje sprječavanja pokretanja istrage). U Švedskoj je u prosincu predstavljen prvi izvještaj posebnog državnog odbora  osnovanog 30. lipnja 2020. godine koji analizira djelovanje švedskih vlasti u suzbijanju pandemije. Prvi izvještaj istaknuo je ozbiljne nedostatke (zaštita starije populacije nije bila adekvatna) a konačni izvještaj biti će objavljen 2022. godine.

5. Spremnost članova Nacionalnog stožera za davanje potpore dvojbenim odlukama Vlade. Uz raniji primjer naveden u analizi kriznog komuniciranja mogu se navesti i drugi. To je potpora Krunoslava Capaka i Alemke Markotić promjeni epidemioloških pravila prije Vukovara, kao i labavljenju epidemioloških mjera za vrijeme Božića, opravdavanje nepoduzimanja mjera protiv okupljanja navijača Torcide u Splitu od stane Davora Božinovića, ili odbijanje davanja odgovora Božinovića i Capaka na pitanje o usporedbi mjera ograničenja prema ugostiteljskim objektima i crkvenim zgradama.

Rezultat ovakvog ponašanja članova nacionalnog Stožera (u kombinaciji s drugim indikatorima politizacije) vidljiv je u smanjivanju potpore javnosti radu nacionalnog Stožera. Krajem prosinca televizija N1 objavila je rezultate istraživanja prema kome je 46 % ispitanih iskazalo nepovjerenje u rad Stožera. Slično istraživanje Nove TV pokazalo je da 68 % ispitanih daje potporu radu Stožera, ali da je ta brojka u odnosu na studeni u padu (tada je iznosila 76 %). U istom razdoblju postotak nezadovoljnih radom Stožera je porastao s 19 % na 27 %. Istraživanje RTL televizije u lipnju je pokazalo da 62 % ispitanih ima puno ili potpuno povjerenje u rad Stožera, a 25,2 % dosta povjerenja. U ispitivanju napravljenom početkom prosinca 30,5 % ispitanih potpuno je vjerovalo radu Stožera, 29,8 % dosta povjerenja, a 37,9 % nikakvo ili minimalno povjerenje. Navedena ispitivanja ukazuju na trend gubljenja potpore radu Stožera.

6. Korištenje epidemioloških mjera u pokušaju opravdavanja zabrane rada trgovina nedjeljom. U okviru epidemioloških mjera HDZ je preko Stožera krajem travnja prošle godine pokušao ponovno ostvariti dugogodišnju želju zabrane rada nedjeljom s obrazloženjem da se time želi dati dan odmora zaposlenima u trgovini te smanjiti mobilnost građana koja pogoduje širenju virusa. Nakon protesta dijela javnosti i medija zabrana je prekinuta u okviru popuštanja epidemioloških mjera, a Ustavni sud ju je u rujnu ukinuo.
7. Nepostojanje mehanizma nadzora primjene mjera nacionalnog Stožera civilne zaštite. Potreba uspostave mehanizma nadzora, od strane parlamenta ili nekog drugog tijela, objašnjena je u travanjskoj analizi. Prisutno je konstantno odbijanje Vlade za uspostavom ovakvog mehanizma. Vlada se u prosincu prošle godine samo obavezala kako će tri puta godišnje Saboru dostaviti izvješće o provedbi mjera iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, ali ovo rješenje ne obuhvaća detaljnu analizu djelovanja cjelokupnog sustava upravljanja u krizama, kao ni pitanje odgovornosti izvršne vlasti za provedbu donesenih mjera.

Kako dalje?

Kako objasniti kršenje i ignoriranje vlastitih pravila?

Tekuća pandemija (pojava trećeg pandemijskog vala) te potresi u Zagrebu i na području Banije ukazuju na ozbiljne probleme koji postoje u Hrvatskoj u organiziranju djelotvornog sustava za upravljanje u kriznim situacijama. Izbijanje pandemije pokazalo je kako je toliko slavljen sustav domovinske sigurnosti zapravo papirnati tigar i da u stvarnosti ne postoji. Ta činjenica je pokrenula hitno improviziranje zamjenskog sustava. Pri tome radilo se bez jasnog koncepta i razrađenog plana, a rezultat je vidljiv sada – nakon početnih uspjeha improvizirani sustav konstantno se suočava sa problemima nastalim iz ovog ad hoc pristupa, dodatno pogoršanim dugoročnim posljedicama politizacije hrvatske javne uprave.

Bez obzira na optimističke izjave vlasti, ovako dizajniran sustav nije sposoban dati tražene rezultate. Najbolji primjer je činjenica da ni dva mjeseca nakon potresa na Baniji nije obnovljeno djelovanje komunalnih službi, a ni osigurano sustavno zbrinjavanje svih stanovnika pogođenih posljedicama potresa. Sve to ukazuje na neuspjeh sustava civilne zaštite (ovaj neuspjeh traži i detaljno evaluaciju razloga takvog ishoda, što će biti tema posebne analize u budućnosti) i to u odgovoru na tradicionalnu vrstu prijetnje za koju je sustav morao biti spreman.

Svaka kritička analiza ne zaustavlja se samo na opisivanju razloga disfunkcionalnosti pojave koju raščlanjuje, već nastoji i ponuditi perspektivu rješavanja uočenih problema. U slučaju nesposobnosti hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama činilac koji je značajno utjecao na donesena rješenja bilo je nastojanje za izbjegavanjem tvrdog zatvaranja zbog teških posljedica za hrvatsko gospodarstvo. U analizi je rečeno da je ovaj činilac bio presudan u odlaganju ponovnog uvođenja strožih epidemioloških mjera usprkos drugačijem mišljenju medicinske struke. Stoga se logično postavlja pitanje: postoje li primjeri uspješnog djelovanja sustava upravljanja u kriznim situacijama koji su omogućili izbjegavanje ili minimiziranje tvrdog zatvaranja i time ne samo prekidanje ekonomskih aktivnosti već i odvijanje normalnih socijalnih interakcija? Naravno da postoje.

Primjeri uspješnog djelovanja

Za ove primjere mogu se navesti zemlje s demokratskim poretkom koje su u tekućoj pandemiji postignule kontrolu širenja virusa COVID-19 bez potpunog zaustavljanja gospodarske aktivnosti. To su na azijsko-pacifičkom području Australija, Novi Zeland, Južna Koreja, Singapur i Tajvan. U Europi to su Danska, Norveška i Finska.

Kada se govori o prvoj skupini zemalja, mogu se navesti idući razlozi koji su doveli do ovog rezultata:

1. Pravovremeno sveobuhvatno pripremanje za moguću pandemiju na temelju pristupa “whole of the society approach“. Za nabrojane zemlje epidemija SARS virusa 2003. godine bila je poziv na uzbunu, nakon čega je započelo sustavno planiranje i razvijanje sposobnosti za borbu protiv pandemije koje nije obuhvatilo samo državne institucije već cjelokupnu društvenu zajednicu.
2. Razvijanje i jačanje sustava javnog zdravstva. Za razliku od većine europskih zemalja gdje su sustavi javnog zdravstva bili oslabljeni politikom štednje uvedenom nakon početka financijske krize 2008. godine, kod ovih pet dalekih zemalja nastavljeno je ulaganje u javni zdravstveni sektor.
3. Brzo donošenje i primjena odluka nužnih za ograničavanje širenja zaraze. Ovdje je posebno važno istaknuti brzo uvođenje kontrole granica radi sprečavanja dolaska zaraženih osoba. Na taj način u Australiji je u drugom valu pandemije značajno smanjena stopa smrtnosti u odnosu na početak pandemije. Za pravovremeno odlučivanje od izuzetne važnosti je bilo brzo prikupljanje i analiza podataka o širenju zaraze na globalnoj razini i u samoj zemlji.
4. Djelotvorno praćenje širenja zaraze i poduzimanje mjera karantene. Zahvaljujući brzom odlučivanju i dostupnim sredstvima sve nabrojane zemlje su na početku krize započele ekstenzivno testiranje, praćenje i izoliranje zaraženih osoba. Pri izolaciji umjesto samoizolacije kod kuće u najvećem broju slučajeva primjenjivala se institucionalna izolacija za koju su pravodobno razvijene odgovarajuće sposobnosti smještaja. Upravo zavaljujući kombinaciji brzog testiranja i transparentnosti podataka o širenju zaraze, uspješne izolacije zaraženih, zaštite medicinskog osoblja i strogog kažnjavanja kršenja mjera izolacije Južna Koreja usprkos ozbiljnoj situaciji na početku prvog vala pandemije nije uvela ekonomsko zatvaranje zemlje, te je do kolovoza prošle godine po broju potvrđenih slučajeva zaraze pala s 4. na 76. mjesto globalne ljestvice.
5. Dobro provedena krizna komunikacija. Sve analize ukazuju na strateški značaj kriznog komuniciranja u dobivanju potpore stanovništva poduzetim mjerama i pridržavanju uvedenih ograničenja.

Australska Vlada je shvatila značaj kriznog komuniciranja

Primjenom navedenih mjera pet azijsko-pacifičkih zemalja je gotovo u potpunosti izbjeglo veliko zaključavanje. Južna Koreja, Singapur i Tajvan nisu uveli zaključavanje. U slučaju Australije potpuno zaključavanje je provedeno u gradu Melbourne, te je time spriječeno intenziviranje zaraze u cijeloj zemlji. U slučaju Novog Zelanda na početku pandemije proglašeno je zaključavanje cijele zemlje. Napravljene analize pokazuju da je glavni razlog za ovu mjeru (koja se na kraju pokazala uspješnom jer je broj žrtava značajno pao) bio nepostojanje središnje institucije za upravljanje mjerama u slučaju pandemije, koja nije bila predviđena planom odgovora na ove krizne situacije.

U Europi Danska, Norveška i Finska su u razdoblju od početka rujna do završetka studenog prošle godine uz umjerena ograničenja i bez zatvaranja (koje je postojalo na početku epidemije) postigle veliko smanjivanje broja smrtnih slučajeva. To je postignuto jasnim definiranjem ciljeva donesenih mjera i uspješnim kriznim komuniciranjem kojim je stanovništvo prihvatilo iste, te kroz povećavanje i ubrzavanje broja testiranja. Usprkos tom uspjehu mogućnost zatvaranja nije zanemarena. To se dogodilo u Danskoj nakon velikog povećanja broja zaraženih i smrtnih slučajeva u studenom prošle godine. Ova odluka nije odgađana i hitno je donesena

Ovi i drugi slučajevi su naglasili važnost kriterija za smanjivanje i ukidanje restriktivnih mjera, pošto prebrzo ukidanje može ponovno izazvati povratak infekcije i dugoročno nanijeti veće ekonomske štete od šteta nastalih zaključavanjem. Britanski medicinski časopis The Lancet je nedavno na temelju analize strategije djelovanja odabranih azijsko-pacifičkih (Hong Kong, Japan, Novi Zeland, Singapur, Južna Koreja) te nekoliko europskih zemalja (Njemačka, Norveška, Španjolska, Ujedinjeno Kraljevstvo) objavio sljedeće preporuke:

Jako jednostavno. Ali samo na prvi pogled…

1. Donošenje jasnog plana ukidanja restrikcija te postojanje transparentnog procesa odlučivanja je ključno za postizanje uspjeha. Za svaku fazu olakšavanja uvedenih ograničenja moraju se definirati precizni kriteriji i epidemiološke mjere.
2. Vlade moraju uspostaviti robusne sustave za detaljni nadzor epidemiološke situacije prije ukidanja ograničenja. Podaci se moraju prikupljati i analizirati u realnom vremenu a u njihovom tumačenju moraju biti ključni epidemiološki kriteriji.
3. I nakon olakšavanja ili ukidanja mjera još određeno vremensko razdoblje mora se nastaviti sa primjenom kontrolnih mjera za smanjivanje mogućnosti širenja zaraze (socijalna udaljenost, nošenje zaštitnih maski). Da bi kontrolne mjere bile uspješne vlade moraju educirati i aktivno komunicirati sa javnošću.
4. Prije olakšavanja ili ukidanja mjera svaka zemlja mora imati uspostavljen djelotvorni sustav za pronalaženje, testiranje, praćenje, izoliranje i potporu zaraženim osobama. Kao primjer velikih problema po ovom pitanju navodi se iskustvo Španjolske i Velike Britanije. Da bi se navedeno uspješno provelo studija ističe potrebu održavanja kontinuiranog ulaganja u sposobnosti sustava javnog zdravstva (uključujući odgovarajuće objekte, zalihe medicinskog materijala i potrebnu brojnost djelatnika u sustavu).

U ovom trenutku navedena iskustva zemalja nije moguće iskoristiti u Hrvatskoj. To je posljedica neprovođenja osmišljenih reformi na ovom području tijekom zadnjih četvrt stoljeća. Kao što je rečeno u travanjskoj analizi, u Hrvatskoj nije proveden proces postepene tranzicije iz sustava civilne obrane u integrirani sustav upravljanja krizama kao što je to bio slučaj u mnogim zemljama nakon 1991. godine. Umjesto toga, “reforme” koje su se radile devastirale su kadrovsku i organizacijsku infrastrukturu naslijeđenu iz prošle države te stvorile sadašnju situaciju čije se posljedice vide u tekućim krizama.

Bez temeljite reforme nema ni efikasnog sustava

Radi rješavanja ovakvog stanja potrebno je istovremeno pokrenuti reorganizaciju na tri područja. (1) Prvo područje je revitalizacija sustava civilne zaštite (uspostava organizacije sustava zasnovanog na funkcijama – novi ustroj stožera civilne zaštite na svim razinama). (2) Drugo područje je ponovna izgradnja sposobnosti civilne obrane u okviru Ministarstva obrane. Ovo područje je konstantno zanemarivano od sredine 2000-ih i danas je skoro potpuno nestalo (to se vidi u nesposobnosti donošenja Plana obrane RH). (3) Treće područje je stvaranje sposobnosti djelovanja u krizama u cjelokupnoj javnoj upravi (strateško planiranje i provedba donesenih rješenja).

Tek kada se napravi kakav-takav red na ta tri nabrojana područja moći će se razmišljati o idućem koraku – o stvaranju integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama. I uz sve to treba stvoriti novi opći koncept nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u koji će biti uključeno i područje upravljanja u kriznim situacijama (to je revitalizacija koncepta totalne obrane, navedena u travanjskoj analizi). Ovo je ogroman izazov. Čak i uz najpovoljnije uvjete trebat će godine za sanaciju sadašnjeg stanja i stvaranje integriranog sustava upravljanja u kriznim situacijama u Republici Hrvatskoj. Međutim, postoji li drugačiji izbor?

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 29. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (3/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-3-3/

Dosadašnje djelovanje sustava za upravljanje u kriznim situacijama u Hrvatskoj potvrđuje prethodno danu ocjenu o njegovoj ad hoc improvizaciji u tekućoj krizi. Premda je ovako improvizirani sustav ispunio ulogu po izbijanju krize izazvane pandemijom virusa COVID 19,  problemi koji su se pokazali tijekom pojave drugog pandemijskog vala pokazuju sva ograničenja i negativne posljedice konstantnog improviziranja. U prvom od tri dijela ove analize razmatra se problem nepostojanja koncepta razvoja sustava upravljanja u kriznim situacijama, problem ograničenih sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi Republike Hrvatske, te pravni problemi koji su proizašli iz improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Kriza, upravljanje i izazovi

Nakon godinu dana uspostave i djelovanja hrvatskog sustava za upravljanje u kriznim situacijama može se konstatirati kako je potvrđena prethodno iznesena tvrdnja o improvizaciji u njegovom organiziranju i djelovanju dana u ranijoj analizi objavljenoj na ovom portalu (Hrvatski paradoks: improvizacija umjesto organiziranog sustava, 17. travnja 2020.). Iako su problemi već bili vidljivi u fazi improviziranja odgovora na krizu u razdoblju od početka veljače do sredine travnja 2020. godine, pokušaj normalizacije koji je uslijedio s popuštanjem uvedenih mjera, a zatim i pojava drugog pandemijskog vala, pokazali su sve nedostatke ovakvog pristupa i probleme koji proizlaze iz njega. Istovremeno su postali vidljivi i izazovi koji proizlaze iz politizacije prisutne u djelovanju ovako organiziranog sustava za upravljanje u kriznim situacijama.

Ograničenja improvizacije

Uočeni problemi mogu se analizirati kroz osvrt na faze procesa upravljanja u kriznim situacijama. Djelovanje u krizi se obično dijeli u četiri faze: ublažavanje, pripravnost, odgovor i oporavak (u novijim podjelama uvode se i dodatne faze djelovanja). Za potrebu ove analize cjelokupni ciklus je podijeljen u tri faze: (1) pred-krizno razdoblje (faza priprema i prevencije), (2) odgovor na nastalu krizu, i (3) post-krizno razdoblje (evaluacija djelovanja u krizi, te pripreme koje se izvode na temelju uočenih nedostataka i nužnih promjena organizacije i djelovanja u krizi). Ova pojednostavljena metodologija odabrana je zbog improvizacijskog karaktera hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama. S obzirom na neizgrađen sustav jednostavnije je grupirati navedene faze u tri skupine umjesto pokušaja analiziranja njegovog djelovanja po svakoj fazi (dvojbeno je da li se za pojedine faze osim općih konstatacija može nešto navesti). Također, treba uzeti u obzir da u tekućoj pandemijskoj krizi krizni ciklus nije završen. Mi smo trenutno u drugoj fazi ciklusa (kratkotrajno smanjenje intenziteta pandemije tijekom ljetnih mjeseci nije značilo i završetak ove faze), te će se u analizi dopuniti ranije dan prikaz djelovanja hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama u prve dvije faze.

(1) Pred-krizno razdoblje

Ova prva faza kriznog ciklusa je ključna za uspjeh svakog sustava upravljanja u kriznim situacijama. Ključ uspjeha je stvaranje okvira za djelovanje u krizi, ne samo tijela javne uprave (whole-of-goverment approach) već cjelokupne društvene zajednice (whole-of-society approach). U ovoj fazi državna tijela trebaju stvoriti okvir za krizno djelovanje koji će izbijanjem krize omogućiti preuzimanje vodstva i legitimiranje njihovog autoriteta u poduzimanju potrebnih mjera odgovora. U postizanju ovog cilja ključno je jasno razumijevanje uloge i odgovornosti svih subjekata sustava za upravljanje u kriznim situacijama. To se postiže kroz:

1. Jasno definiranje uloga tijela državne uprave i nedržavnih organizacija (privatni poslovni subjekti, udruge građana, akademske institucije i druge) u odgovoru na krizu.
2. Povezano planiranje odgovora na krizu na državnoj i lokalnoj razini.
3. Identificiranje i uklanjanje prepreka te nedostataka koordinacije djelovanja svih subjekata sustava.

Da bi se navedeno moglo ispuniti u ovoj fazi treba ispuniti dva preduvjeta. (1) Prvi je oblikovanje i usvajanje sveobuhvatnog koncepta sustava upravljanja u kriznim situacijama, te nakon toga stvaranje pravnog i institucionalnog okvira za provedbu donesenog koncepta. (2) Drugi preduvjet je razvoj sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi.

Kako ocijeniti dosadašnje iskustvo po pitanju prve faze kriznog ciklusa u Hrvatskoj? Po pitanju sveobuhvatnog hrvatskog koncepta sustava upravljanja u kriznim situacijama može se konstatirati (1) kako navedeni koncept u ovom trenutku ne postoji. Po pitanju (2) sposobnosti strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi ove su sposobnosti vrlo ograničene te kao takve ne pružaju zadovoljavajući temelj za djelovanje sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Premda se već četiri godine priča o hrvatskom sustavu domovinske sigurnosti kao sveobuhvatnom okviru za odgovor na široki spektar prijetnji i ugroza, do danas nije predstavljen nikakav koncept na kojem se on zasniva. Ova činjenica će se ilustrirati analizom koncepta sustava domovinske sigurnosti u Sjedinjenim Američkim Državama i njegove operacionalizacije, te s hrvatskom praksom na ovom području. Ipak, prije ove usporedbe potrebno je objasniti značenje koncepta za izgradnju sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Generalno, koncept (lat. “conceptum” – nešto što je smišljeno, planirano) opisuje metode, tehnike i planove upotrebe određene vrste sposobnosti za ostvarivanje postavljenih ciljeva organizacije. Koncept predstavlja opću ideju o tome kako određena organizacija u budućnosti namjerava ispunjavati (definira zadaću i komponente organizacije, način njihovog djelovanja, vremenski okvir i operativno okruženje), te opisuje sposobnosti koje su potrebne za ostvarivanje tih ciljeva. Koncept daje načela organizacije i njezina djelovanja za srednjoročno (5-10 godina) i/ili dugoročno (do 20 godina) razdoblje. Uz institucionalni i pravni okvir koncepti definiraju i sposobnosti potrebne za ostvarivanje definiranih ciljeva, prioritete djelovanja, te služe kao temelj za organiziranje procesa evaluacije postignutih rezultata. Ali koncepti nisu detaljne instrukcije i metode djelovanja (koncept se ne bavi tekućim operativnim djelovanjem) – to je opći strateški okvir koji daje smjernice na temelju kojih se organizira institucionalni i pravni okvir djelovanja određene organizacije.

SAD i Homeland Security

Sustav domovinske sigurnosti (Homeland Security), organiziran u SAD nakon 2001. godine, prvobitno je bio fokusiran na terorističku prijetnju, iako je novostvoreni sustav trebao pokrivati i klasično područje upravljanja u kriznim situacijama (prirodne i tehnološke nesreće). Problem usredotočenosti na protuterorističko djelovanje postao je vidljiv u nesposobnosti sustava za učinkovito djelovanje u slučaju prirodne katastrofe velikih razmjera, kao što je uragan Katrina koji je pogodio područje New Orleansa 2005. godine. Zbog toga je koncept sustava proširen, te je uz protuterorističku borbu (i druge unutarnje prijetnje sigurnosti) konačno praktično obuhvatio i velike prirodne te tehnološke nesreće/katastrofe, masovna ugrožavanja javnog zdravstva, kao i sve druge velike poremećaje koji imaju potencijal ugrožavanja života građana, djelovanja ekonomskog sustava, djelovanja pravnog sustava, te generalno funkcioniranja vladinih institucija i društva u cjelini.

To je vidljivo u revidiranom konceptu domovinske sigurnosti usvojenom za vrijeme administracije predsjednika Baracka Obame – Koncept zajedničkog upravljanja u kriznim situacijama (Homeland Security Enterprise) – koji se definira kao kolektivni napor i dijeljena odgovornost federalnih, državnih, lokalnih, plemenskih, teritorijalnih, nevladinih i poslovnih (privatni sektor) partnera – kao i pojedinaca, obitelji i zajednica koji dijele zajednički interes postizanja sigurnosti te zaštite Amerike i američkog stanovništva. U skladu s navedenim, domovinska sigurnost je definirana kao “sjecište evoluirajućih prijetnji i opasnosti s tradicionalnom odgovornosti vlade i građana za civilnu obranu, odgovor u kriznim situacijama, provođenje zakona, carinskog nadzora, kontrole granica i imigracije”. Kroz kombiniranje navedenih odgovornosti u jedan cjeloviti koncept sustav domovinske sigurnosti naglašava se potreba za zajedničkom akcijom i naporima prethodno odvojenih elemenata vlade i društva.

Tri podupiruća koncepta sveobuhvatnog pristupa domovinskoj sigurnosti su: (1) sigurnost (zaštita SAD, njezina stanovništva, vitalnih interesa i načina života), (2) otpornost i održivost (resillience – poticanje robusnosti, prilagodljivosti i sposobnosti za brzi oporavak na individualnoj razini, razini zajednice i sustava), te (3) naglašavanje carinske službe i trgovačke razmjene (ubrzavanje i provođenje zakonite trgovine, putovanja i imigracije). Na ovom temelju definirano je pet ključnih misija i njima pripadajućih zadaća sustava domovinske sigurnosti:

1. Sprečavanje terorizma i jačanje sigurnosti (sprečavanje terorističkih napada; sprečavanje neautorizirane upotrebe kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog materijala i sposobnosti; upravljanje rizicima usmjerenim prema kritičnoj infrastrukturi, zaštita vodstva, zaštita događaja),
2. Osiguravanje i upravljanje granicama (djelotvorna kontrola nad zračnim, kopnenim i pomorskim granicama SAD; zaštita zakonite trgovine i putovanja; ometanje i neutralizacija transnacionalnih kriminalnih organizacija),
3. Provođenje zakona o imigraciji (ojačavanje i djelotvorno upravljanje imigracijskim sustavom; sprečavanje nezakonite imigracije),
4. Osiguravanje kibernetičkog prostora (stvaranje sigurnog, zaštićenog i otpornog kibernetičkog prostora; promoviranje znanja i inovacije povezanih s kibernetičkim prostorom),
5. Osiguravanje otpornosti na prirodne i tehnološke nesreće (ublažavanje opasnosti; jačanje pripremljenosti; osiguravanje djelotvornog odgovora u kriznoj situaciji; brzi oporavak nakon krize).

Svi ovi koncepti i ciljevi koji su proizašli iz njih detaljno su analizirani i obrazloženi. Pravni okvir u kome su konkretizirana navedena konceptualna načela predstavlja Zakon o Domovinskoj sigurnosti (Homeland Security Act), koji na 178 stranica daje odredbe kojima se formira Ministarstvo domovinske sigurnosti kao institucionalni okvir djelovanja, detaljno razrađuje struktura i zadaće nove organizacije, te njezin odnos s ostalim državnim tijelima (integriranje dijela postojećih institucija na području upravljanja u kriznim situacijama s novim ministarstvom, te koordinacija s ostalim državnim institucijama). Ovaj zakon dopunjen je s deset predsjedničkih smjernica (Homeland Security Presidential Directives), izdanih za vrijeme administracije predsjednika Georga Busha mlađeg (između 2001. i 2004. godine), kojima se definiraju politike sustava na različitim područjima koje su kasnije dopunjene dodatnim smjernicama. Navedeni dokumenti predstavljaju pravni okvir za donošenje drugih zakonskih rješenja kojima se precizno reguliraju pojedina područja sustava (donesen je veliki broj zakona i podzakonskih akata). Ovaj opis sustava domovinske sigurnosti SAD dan je da bi se vidjelo kako izgleda uređen i jasno definiran sustav upravljanja u kriznim situacijama.

A Hrvatska?

Kakva je situacija u Hrvatskoj po ovom pitanju? Hrvatskim sustavom domovinske sigurnosti bave se samo dva dokumenta. Prvi je Strategija nacionalne sigurnosti iz 2017. godine, koja u poglavlju IV. kao jedan od strateških ciljeva koje treba ostvariti navodi razvoj sustava domovinske sigurnosti. Umjesto naznake koncepta na kome bi se sustav domovinske sigurnosti trebao zasnivati, tekst je isključivo deskriptivan (opisuje se potreba, ali ne i način na koji bi sustav trebao funkcionirati, generalno se navode tijela javne uprave koja bi bila obuhvaćena sustavom, upravljačko i koordinacijsko tijelo, potreba školovanja za potrebe sustava) i ne daje nikakvu naznaku ciljeva djelovanja sustava.

Drugi dokument je Zakon o sustavu domovinske sigurnosti iz 2017. godine. Ovo je vrlo kratak dokument (samo šest stranica i 22 članka) koji nije riješio ni jedno ključno pitanje potrebno za uspostavljanje i razvoj sustava domovinske sigurnosti. Kao i Strategija nacionalne sigurnosti, Zakon ne donosi nikakvu naznaku koncepta sustava i ciljeva koji se žele ostvariti. Jedino što se može iščitati iz zakona je da će se primijeniti načelo koordinacije, a ne integracije komponenti sustava nacionalne sigurnosti angažiranih za ove zadaće. Iako čl. 1 Zakona navodi da se “uređuje koordinirano djelovanje tijela sustava domovinske sigurnosti te provedba aktivnosti i zadaća iz nadležnosti tijela sustava domovinske sigurnosti koje proizlaze iz ovoga Zakona, a odnose se na upravljanje sigurnosnim rizicima i djelovanje u krizama“, već idući članak navodi da se zakonom ne mijenjanju nadležnosti tijela obuhvaćenih sustavom, već ona i dalje djeluju na temelju njihove nadležnosti regulirane drugim zakonskim i podzakonskim aktima. Kao koordinirajuće tijelo osnovana je Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti koja čak nema ni svoje tajništvo (administrativnu potporu pruža Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost), a ostatak zakonskih članaka bavi se sastavom i administrativnim načinom rada koordinacije.

Iz oba dokumenta vidljivi su veliki nedostaci hrvatskog sustava domovinske sigurnosti:

1. Nepostojanje koncepta organizacije i djelovanja sustava te jasno određenih zadaća sustava domovinske sigurnosti,
2. Nepostojanje središnje institucije sustava koja upravlja sustavom i razvija ga. To može biti zasebna institucija poput američkog Ministarstva domovinske sigurnosti, ili se ova uloga može dodijeliti nekom od postojećih ministarstava (najčešće Ministarstvo unutarnjih poslova ili Ministarstvo obrane),
3. Svođenje koordinacije na organiziranje sastanaka bez jasne naznake što to tijelo točno treba raditi. U sustavima javnih uprava drugih država koordinacijska tijela ne služe samo za administrativnu potporu. Na područjima za koja su osnovana ova tijela koordiniraju pripremu i odobravanje strateških odluka vlade, definiraju prioritete i radni program realizacije donesenih odluka, te obavljaju nadzor provođenja odluka. To znači da koordinacijska tijela u javnoj upravi uz njihovu temeljnu zadaću imaju i snažnu regulatornu ulogu. Ništa od toga nije vidljivo u zakonskim odredbama i radu Koordinacije za domovinsku sigurnost.

U praksi ovo je značilo da nikada nije uspostavljen jedinstveni okvir i definiran način djelovanja sustava domovinske sigurnosti. Glavni pokretač ove ideje, bivši ministar obrane Damir Krstičević, percipirao je domovinsku sigurnost kao dio aktivnosti Oružanih snaga RH, dakle sastavnicu obrambenog sustava a ne sveobuhvatni okvir upravljanja u kriznim situacijama kojemu je vojna organizacija podređena (što je slučaj u SAD, gdje Oružane snage imaju jasno definiranu potpornu, a ne vodeću ulogu). Ova je činjenica vidljiva na vježbama sustava domovinske sigurnosti. Godine 2018. održana je vježba “Sigurnost 18” koja se bavila uvježbavanjem protupožarnog djelovanja, a godinu dana kasnije na vježbi “Sigurnost 19” opet se uvježbavalo međuresorno organiziranje protupožarnog djelovanja. Vježba “Kibernetički štit 2018” održana kao prva vježba sustava domovinske sigurnosti u ožujku 2018. godine predstavljala je samo kopiranje vježbe “EU CYBRID 17” održane u rujnu 2017. godine u Estoniji, a s obzirom da u Hrvatskoj ne postoji sveobuhvatni koncept kibernetičke sigurnosti kao ni njegova razrada na pojedinim područjima (barem do danas ovi dokumenti nisu predstavljeni) – ni ova vježba nije ni moga ići dalje od proklamiranog jačanja svijesti o ovoj vrsti opasnosti. Slično se može ocijeniti i vježba “Kibernetički štit 2019” koja je, kao i prethodna, bila samo tzv. table-top exercise (stožerna vježba). Ovakve vježbe izvode se radi definiranja područja odgovornosti i zadaća uključenih subjekata te radi dopune ili izmjene planova djelovanja u kriznim situacijama, a ne zbog sveobuhvatne provjere djelovanja svih komponenti sustava nacionalne sigurnosti na određenom području.

Tako je u razdoblju od 2017. godine do danas stvorena situacija da, usprkos deklarativnom proglašavanju uspostave i djelovanja sustava domovinske sigurnosti kao integriranog odgovora na široki spektar sigurnosnih prijetnji i rizika, zapravo djeluju dva slabo povezana sustava. U okviru obrambenog sustava nastavljena regularna zadaća pružanja potpore vojne organizacije civilnim vlastima u slučaju prirodnih nesreća (požari i poplave), dok je u okviru Ministarstva unutarnjih poslova (kroz DUZS, a zatim Ravnateljstvo civilne zaštite kao tijelo koje ga je naslijedilo) nastavljeno djelovanje ograničeno na zadaće traženja i spašavanja (na primjer vježba “MODUL 2019” na području grada Zagreba i Zagrebačke županije), te pripreme za tradicionalne zadaće civilne zaštite (reakcija u slučaju potresa, provođenje evakuacije i slično). Obje organizacije zajedno su sudjelovale na nekim vježbama, ali generalno svaka je bila fokusirana na svoje usko područje aktivnosti – što pokazuje da od integracije djelovanja nema ništa.

Drugi veliki problem je u izvođenju priprema za poznate prijetnje i rizike bez razmatranja drugačijih scenarija kao što se dogodilo u hrvatskom slučaju. To je generalno jedan od najvećih problema u djelovanju sustava za upravljanje u kriznim situacijama. Pripreme i planiranje za drugačije scenarije od svake organizacije traže velika financijska i materijalna ulaganja te promjenu strukture organizacije, a često izazivaju sukobe s drugim državnim tijelima po pitanju nadležnosti djelovanja. U takvim okolnostima jednostavnije je nastaviti pripremati se za znane i vjerojatne prijetnje. To dovodi do situacije da u slučaju nepredviđene prijetnje cijeli sustav ne može efikasno odgovoriti, te ga je u hrvatskom slučaju trebalo hitno zamijeniti improviziranim sustavom.

Kome treba strateško planiranje?

Drugi problem u Hrvatskoj predstavlja zanemaren razvoj sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi. Sustav za upravljanje u kriznim situacijama ne postoji sam za sebe. Njegovo stvaranje je rezultat procesa strateškog planiranja u javnoj upravi čime se definira potreba za razvojem i zadaćama takvog sustava. Na ovoj osnovi se u procesu strateškog upravljanja oblikuje navedeni sustav. Strateško planiranje (strategic planning) u javnom sektoru započelo se razvijati u SAD u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Američki politolog John Bryson je strateško planiranje definirao kao “disciplinirani napor za stvaranjem fundamentalnih odluka i akcija koje oblikuju i vode se po pitanjima što je organizacija (ili drugi entitet), što radi i zašto to radi”. Strateško planiranje stoga usmjerava djelovanje organizacije u konkretne ciljeve (kroz stvaranje strategija, definiranje načina njihove primjene i provođenje naučenih lekcija iz primjene ovih strategija), te time predstavlja osnovu za strateško upravljanje.

To znači da nije moguće imati djelotvoran sustav upravljanja u kriznim situacijama ukoliko se kroz strateško planiranje u javnom sektoru ne odredi koncept koji definira njegove ciljeve, zadaće i sredstva za realizaciju istih.

U hrvatskom slučaju strateško planiranje u javnoj upravi je daleko od zadovoljavajućeg. Analiza Europske komisije o javnoj upravi u Hrvatskoj objavljena u travnju 2018. godine kao dio izvještaja o javnim upravama 28 članica Unije (Public administration characteristics and performance in EU28: Croatia) između ostalog navodi sljedeće činjenice:

1. Općenito razvoj koordinirajućih instrumenata u Hrvatskoj je obilježen neefikasnošću i pod utjecajem politički motiviranih razmatranja. Posljedica ovakvog pristupa su intenzivni i često neformalni politički utjecaj; nedostatak strateškog planiranja u djelovanju vlade; zanemarena sadržajna profesionalna analiza politika i njihovih utjecaja zasnovana na dokazima; izolacija, slaba komunikacija; nekoherentnost; fragmentacija; negativna koordinacija među ministarstvima; financijska, tehnička i pravna ograničavanja pristupu informacijama; još uvijek relativno slab utjecaj zainteresiranih društvenih subjekata na javne politike, regulacije i odluke. Središnja državna vlast nema dostatnu ekspertizu i sposobnost za detaljnu analizu politika (str. 113).
2. Kao veliki problem navodi se “paradoks papirnatih strategija”. Postoje mnogi strateški dokumenti, ali u njihovoj provedbi nedostaje politička potpora i sposobnosti za primjenu. Po dva indikatora – (1) sposobnosti provedbe i (2) međuministarska koordinacija – prema mišljenju Europske komisije Hrvatska je najgora zemlja u EU (str. 136).

Ovako oštra ocjena Europske komisije o sposobnostima strateškog planiranja u okviru javne uprave u Hrvatskoj ukazuje na dva međusobno povezana problema – (1) nepostojanje jedne institucije isključivo zadužene za strateško planiranje u javnoj upravi i (2) fokusiranje razvoja strateškog planiranja na usko područje umjesto razvoja sveobuhvatnog planiranja.

Od ukidanja Republičkog zavoda za društveno planiranje 1991. godine, u Republici Hrvatskoj ne postoji institucija koja se bavi svim aspektima strateškog planiranja. Ukinuta institucija nije bila zadužena za centralizirano ekonomsko planiranje, već strateško planiranje svih komponenti srednjoročne i dugoročne razvojne politike – ekonomskih, infrastrukturnih, demografskih, obrambenih. To je uključivalo i prostorno planiranje, te planiranje regionalnog razvoja. Kada je u listopadu 1991. godine taj zavod bio prebačen u tada osnovano Ministarstvo gospodarskog razvitka i sveden samo na ulogu ekonomske analitike (kao Državni zavod za makroekonomske analize i prognoze, koji je i sam ukinut 1996. godine) nestale su i sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi Hrvatske. To je bio rezultat percepcije strateškog planiranja kao relikta bivšeg socijalističkog sustava te time neadekvatnog u ulozi instrumenta daljeg razvoja Hrvatske.

Posljedice ovih koraka bile su sljedeće:

1. Nestanak institucionalnog okvira sveobuhvatnog strateškog planiranja u javnoj upravi Republike Hrvatske. Nestanak zavoda nije značio samo gubitak institucionalnog okvira, već i razvoja stručnih kadrova za ovu namjenu jer su nakon ovog koraka hrvatske visokoškolske institucije ukinule kolegije povezane s procesom strateškog planiranja. Time ne samo da je prestalo školovanje kadrova, već se i prekida istraživanja, a time dolazi i do gubljenja znanja i iskustva povezanog sa strateškim planiranjem u javnoj upravi.
2. Zanemarivanje do tada pripremljenih planova i studija razvoja Hrvatske za razdoblje 90-ih godina prošlog stoljeća (24 razvojne studije koje su naručili tadašnja Samoupravna interesna zajednica znanosti SR Hrvatske i Republički fond za društveno planiranje SR Hrvatske, koje su se bavile društveno-ekonomskim razvojem Hrvatske do 1995. godine) koje su mogle poslužiti kao temelj strateškog planiranja u javnoj upravi novostvorene države.
3. Odljev preostalih stručnjaka za strateško planiranje iz javne uprave u financijske institucije, druge institute, te privatni sektor (banke i privatna poduzeća).

Nedostatak sveobuhvatnog strateškog planiranja bio je vidljiv u vrsti strategija i dugoročnih planova donošenih u Republici Hrvatskoj između 1991. i 2000. godine. Usprkos korištenju naziva dokumenata koji su upućivali na sveobuhvatno strateško planiranje (razvojne strategije, planovi dugoročnog razvoja, nacionalni planovi i programi), radilo se samo o dokumentima koji su bili sektorske strategije namijenjene razvoju pojedinih ekonomskih i drugih područja, a ne o povezanim strategijama koje bi nudile sveobuhvatni model daljeg razvoja Republike Hrvatske. Urušavanje sustava strateškog planiranja u javnoj upravi bilo je vidljivo i u neuspjehu projekta izrade strategije razvitka Hrvatske “Hrvatska u 21. stoljeću” za vrijeme vlade Ivice Račana (2000.-2003.). Radi izrade sveobuhvatnog strateškog dokumenta razvoja Hrvatske pokrenuta je izrada 19 parcijalnih strategija koje je po njihovom završetku trebalo objediniti u konačnu strategiju, osnovan je institucionalni okvir za izradu (posebna stručna služba), te angažirani brojni instituti i eksperti.  Na kraju projekt nije dao željene rezultate. Veliki broj sudionika, kašnjenje u izradi parcijalnih strategija, nerazvijena koordinacija i komunikacija među sudionicima i ministarstvima, te posebno nedostatak kadrova educiranih za strateško planiranje, kao i problem provedbe strateških dokumenata (nedostatak sveobuhvatne sustavne provedbene strategije i mehanizama njezine primjene) bili su razlozi neuspjeha.

Učinci ulaska u Europsku uniju

Tek će početak priprema za hrvatsko članstvo u EU nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u listopadu 2001., te dobivanja statusa zemlje kandidata za članstvo 2003. godine, dovesti do djelomične revitalizacije strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi. Radi ispunjavanja preuzetih iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju te radi dobivanja sredstava iz strukturnih i kohezijskih fondova EU u predpristupnom razdoblju (izrada programskih dokumenata za ovu namjenu, izvješćivanje o njihovoj provedbi) razvijen je institucionalni i pravni okvir – ali samo za zadaće povezane s pristupnim programima, a ne za sveobuhvatno nacionalno strateško planiranje.

Što se tiče institucionalnog okvira, preuzet je Središnji državni ured za razvojnu strategiju osnovan 2001. godine za potrebe projekta “Hrvatska u 21. stoljeću” i 2006. godine preimenovan u naziv Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije s primarnom zadaćom pripreme strateških dokumenata za ovu svrhu (izrada strateškog dokumenta Okvir za usklađenost strategija 2007.-2013. na temelju kojeg je Europska komisija odobravala korištenje sredstava predpristupnog programa IPA). Nacionalna strategija regionalnog razvoja (2010.) i Zakon o regionalnom razvoju (2009.) predstavljali su pravni okvir za dobivanje sredstava od EU. Konačno 2011. godine osnovano je Ministarstvo regionalnog razvoja koje je preuzelo sve ove aktivnosti (godinu dana kasnije ukinut je Središnji državni ured za razvojnu strategiju i fondove EU), a zadaća novog ministarstva bila je provođenje regionalnog razvoja i priprema strateških dokumenata potrebnih za korištenje fondova EU. Dopune zakona o strateškom planiranju u javnoj upravi iz 2017. godine nisu bile usmjerene prema mijenjanju ove paradigme strateškog planiranja već samo prema poboljšavanju koordinacije pripreme i donošenja strategija. Tako sada imamo situaciju da su sve aktivnosti i sposobnosti strateškog planiranja usmjerene prema dobivanju sredstava iz EU fondova, a ne prema sveobuhvatnom planiranju za definiranje i ostvarivanje nacionalnih ciljeva razvoja Republike Hrvatske na osnovu kojih bi se (između ostalog) donosili prioriteti i planski dokumenti za korištenje sredstava EU.

Ovakav pristup je vidljiv i u nedavno usvojenom dokumentu “Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine“. Ovaj prijedlog sveobuhvatne razvojne strategije očito je napravljen s primarnim ciljem da posluži kao podloga za dobivanje sredstava iz EU fondova (mada je upitno da će Europska komisija uopće razmatrati sadržaj ovakvog općenitog dokzumenta), dok je precizno definiranje ne samo nacionalnih razvojnih ciljeva već i načina njihova postizanja u drugom planu. Na ovo ukazuje činjenica da strategija nije napravljena na temelju metodologije “ends-ways-means” (ciljevi-načini-sredstva). Svaka strategija – osim definiranja nacionalnih ciljeva koji se žele postići – mora odrediti i načine na koji će se ti ciljevi postići, te sredstva  koja se moraju primijeniti. Pogleda li se ova “razvojna” strategija, ona samo opisuje krajnje željeno stanje i to na vrlo optimističan način (postavlja se pitanje da li su autori ovog dokumenta uzeli u obzir posljedice tekuće pandemije) bez preciziranja druge dvije kategorije. To se može ilustrirati primjerom pitanja budućeg industrijskog razvoja Hrvatske. U dokumentu se na nekoliko mjesta općenito navodi potreba industrijske tranzicije, ali bez naznake kakva bi ona trebala biti i kako bi se trebala ostvariti. Ovako usko fokusiranje strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi na jedno područje dovelo je i do zanemarivanja drugih područja planiranja, uključujući i planiranje za slučaj pandemije. Kao primjer sveobuhvatnog planiranja za pandemiju može se uzeti primjer Njemačke.

A kako to radi Njemačka?

Strateško planiranje za slučaj pandemije u Njemačkoj započinje 2000. godine, a pet godina kasnije usvojen je detaljni nacionalni plan za borbu protiv pandemije na temelju kojeg su doneseni provedbeni planovi. Plan je prilagođen teritorijalnoj organizaciji zemlje, pri čemu ključnu ulogu imaju zdravstvene vlasti na razini saveznih država (16) i okruga (oko 400, tzv. lokalne zdravstvene vlasti, Gesundheitsämter, koje u tekućoj krizi imaju glavnu ulogu u praćenju širenja zaraze što je ključno za poduzimanje mjera suzbijanja iste), dok središnje vlasti definiraju zdravstvene standarde i pripremaju nacionalne smjernice i procedure djelovanja. Središnja zdravstvena institucija zadužena za organiziranje djelovanja u slučaju pandemije je Institut Robert Koch. Zakonski okvir djelovanja pruža Zakon o zaštiti od zaraze (Infektionsschutzgesetz) donesen 2000. godine (zakon daje ključnu ulogu u organiziranju djelovanja saveznim državama, ali promjenama napravljenim u studenom prošle godine dana je veća uloga saveznim vlastima jer je praksa pokazala probleme u koordinaciji i brzini djelovanja između Berlina i saveznih država). Ključna odluka za održavanje sposobnosti u slučaju pandemije bilo je kontinuirano razvijanje sustava javnog zdravstva. Godišnja njemačka izdvajanja za zdravstvo kreću se između 11 i 12 posto BDP, a navedena sredstva se racionalno troše što je vidljivo u razvoju mreže bolnica na razini saveznih država i općina. Na opisani način u okviru njemačke javne uprave stvoren je okvir koji omogućava u slučaju pandemije brzo aktiviranje unaprijed pripremljenih planova djelovanja sustava za upravljanje u kriznim situacijama. U Republici Hrvatskoj ne postoji ekvivalent ovako sveobuhvatnog planiranja za krizne situacije.

U zaključku, u Hrvatskoj nije uspostavljen funkcionalan sustav upravljanja u kriznim situacijama. Kombinacija nepostojanja koncepta razvoja takvog sustava, te postojanja sustava strateškog planiranja u javnoj upravi fokusiranog samo na jedno područje dovela je do toga da nije stvoren integrirani sustav upravljanja u kriznim situacijama. Usprkos deklarativnom proglašavanju sustava domovinske sigurnosti, u stvarnosti su Oružane snage nastavile s tradicionalnom potporom civilnim vlastima u slučajevima prirodnih nepogoda (poplave, požari), dok su se u okviru MUP-a aktivnosti fokusirale na usko područje traženja i spašavanja. Pri tome obje strane su napravile klasičnu grešku na području upravljanja krizama – pripremanje za poznate prijetnje i rizike umjesto stvaranja sposobnosti za neočekivane prijetnje poput pandemije, ili istovremeno djelovanje dviju prijetnji (pandemija i potres, prvo u ožujku prošle godine u Zagrebu, a zatim krajem godine na Baniji).

*Nakon ovog općenitog sagledavanja stanja i problema sustava upravljanja krizama u RH, u idućem nastavku autor se pobliže pozabavio hrvatskim odgovorom na aktualnu epidemijsku krizu

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 22. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (1/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-1-3/

Nakon “zagrebačkog” potresa u ožujku 2020. bilo je kristalno jasno da postoje ozbiljni problemi u sustavu upravljanja tzv. “civilnim krizama” – onima kojima u uređenim zemljama primarno upravlja sustav civilne zaštite. Marginaliziranost i neuređenost sustava civilne zaštite poznata je užem krugu ljudi koji bliže prati sigurnosne politike RH, ali je uistinu rijetko tko dizao glas i upozoravao kako je RH godinama uspjela uništiti sustav civilne zaštite – servirajući pri tome kao zamjenu PR-ovski koncept domovinske sigurnosti koji nije učinio potreban pomak u jačanju koordinacije sigurnosnog sustava RH. Podsjećam još jednom da Zakon o sustavu domovinske sigurnosti nije aktiviran niti prilikom potresa u Zagrebu, niti zbog epidemije, niti zbog potresa na Baniji. Štoviše – u ovom zadnjem slučaju sam premijer Plenković je rekao da Vlada neće koristiti Zakon o domovinskoj sigurnosti – jer nije ugrožena nacionalna sigurnost?! Dakle, u 3 mega-krize – taj Zakon se pokazao neuporabljivim. I zato ga treba ukinuti.

Ali već mjesec ili dva nakon „zagrebačkog“ potresa splasnuo je interes javnosti vezan uz reakcije na prvotni odgovor u vrijeme potresa i fokus je logično prebačen na obnovu. Paralelno, odvija se i pandemija COVID-a 19 u čijem suzbijanju ključnu ulogu vodi Stožer civilne zaštite čije se odluke propituju i pravno (ima li uistinu ovlasti ograničavati ljudska prava) i politički (je li neobjektivan jer su njegovi članovi – članovi HDZ-a, podilazi li se crkvi). Šira javnost ne primjećuje da „iza“ Stožera nema ničega. Praznina. Ne postoje „postrojbe“ civilne zaštite koje bi se operativno mogle uključiti u ublažavanje posljedica pandemije (izgradnja šatora pred bolnicama, prilagodba sportskih dvorana u bolnice, i sl). Jedan od logičnih zadataka postrojbi civilne zaštite mogao je biti i praćenje kontakata zaraženih – metoda od koje se moralo odustati jer je epidemija prerasla kapacitete epidemiologa u zemlji. I prilikom potresa i prilikom epidemije – tu i tamo smo mogli vidjeti pokoju uniformu same civilne zaštite. Tih uniformi – odnosno tih snaga – očigledno nema u adekvatnom broju.

S vremenom, priča o neučinkovitosti sustava civilne zaštite pala je u deseti plan. Tek se tu i tamo upozoravalo na potrebe jačanje tog sustava. Tako je u proračunu za 2021. godinu Klub zastupnika zeleno-lijevog bloka uložio amandmane koji su financijski trebali ojačati civilnu zaštitu – ali te je amandmane Vlada glatko odbila.

Petrinja nakon prvog čišćenja ruševina (Photo: Damir Skok)

I onda ponovni potres. Ovoga puta na Baniji. Razorniji od onog „zagrebačkog“. Ovaj odnosi sedam života. I ponovno „blame game“ počinje. I ponovno iste boljke izlaze na vidjelo (baš kao i u slučaju Gunje 2014.) od kojih se većina svodi na manjak koordinacije za vrijeme kriznog upravljanja i daljnje nepovjerenje građana u institucije. Ponovno pojedini dijelovi sustava reagiraju kvalitetno – HGSS, vatrogasci, prva pomoć i vojska – ali kao cjelina ostavlja se dojam da se stvari događaju stihijski. Uniformi civilne zaštite i dalje nema – tek tu i tamo pokoja. Situaciju dodatno zaoštrava masovan samoorganizirani odlazak volontera iz cijele Hrvatske na Baniju i masovan priljev humanitarne pomoći. Počinju prozivke na račun civilne zaštite, Crvenog križa. Pojedina svjedočanstva govore o pomoći koja ne stiže do onih potrebitih. U prvih par sati nakon potresa mobilizirane su snage HGSS-a za spašavanje ljudi zaglavljenih ispod ruševina – što je najvažnije, te su operacije uspješno odrađene. Nažalost, osobe koje su preminule – većinom su preminule odmah od posljedica urušavanja. U tom smislu – najžurnija pomoć (psi tragači i spasioci) je bila na terenu iznimno brzo. Ali sveukupno, ostaje dojam jedne ogromne improvizacije koja nekako uspijeva u prvih par dana zadovoljiti koliko toliko elementarne egzistencijalne potrebe ugroženih. Nije za očekivati da će unutar 24 sata svi moći dobiti sve, te da će svi problemi nestati, ali nakon tri dana – temeljne egzistencijalne potrebe svih stradalih (krov nad glavom, hrana, voda) trebale bi biti sanirane. A nisu bile.

Pokušaj i neuspjeh osamostaljenja sustava civilne zaštite

Civilna zaštita u samostalnoj Republici Hrvatskoj uvijek je bila gurnuta na marginu, u odnosu na vojno-policijsko-obavještajne snage. Razloga tome vjerojatno je više. Mislim da je sam sustav civilne zaštite u glavama pojedinaca bio opterećen naslijeđem jugoslavenskog koncepta općenarodne obrane i društvene samozaštite, iako se sličan propagandni koncept pokušao nametnuti kroz priču o domovinskoj sigurnosti. Drugi razlog je ratno naslijeđe Hrvatske koja je nakon završetka rata uvelike stavljala naglasak na slavljenje oružanih i policijskih snaga u odnosu na druge elemente sustava sigurnosti. Sjetimo se samo kako se obilježava Oluja, a kako Mirna reintegracija. Vojne pobjede su ljudima naprosto emotivnije i važnije.

Civilna zaštita bila je neželjeno dijete, prvo u sklopu Oružanih snaga do 1995., kada je predana u ruke MUP-a, da bi se tek 2004. pokušala osamostaliti kroz osnivanje Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS). Pokušaj osamostaljivanja propast će 2019. godine kada se tu djelatnost ponovno vraća u okrilje MUP-a. Nema puno javnih informacija o tome zašto je ideja DUZS-a neslavno propala, te zašto se u 15 godina nije uspjela razviti u respektabilnu instituciju. Znale su kolati priče o tome kako je DUZS (tj. osoba koja ga je vodila) bio također opterećen korupcijskim aferama (iako nikada nije podignuta niti jedna optužnica). Ali možda su važnije spekulacije o tome kako je bilo teško upravljati DUZS-om zbog stalnih sukobljavanja pojedinih grana DUZS-a – vatrogastva, prve pomoći, Crvenog križa i HGSS-a. O tome kakve su se igre moći igrale unutar DUZS-a i zašto nitko nije uspio tome stati na kraj – trebat će dodatno istraživati. Trebalo je 11 godina rada DUZS-a da se odlučnije krene u smjeru jačanja koordinacije komponenata sustava civilne zaštite. To se i učinilo 2015. godine, kroz solidan Zakon o sustavu civilne zaštite, ali se operativno propustilo jačati samu civilnu zaštitu. Komponente sustava (vatrogasci, HGSS, Crveni križ, itd.) kroz svoje redovne aktivnosti funkcioniraju, ali „kičma“ sustava – postrojbe civilne zaštite – jedva da postoje.

Osim internih problema, puno veći problem je da civilna zaštita, a onda i DUZS, nikada nije bio politički prioritet niti jedne Vlade. Baš u trenutku kada se izglasao Zakon o sustavu civilne zaštite i kada se napokon moglo krenuti jačati postrojbe civilne zaštite, HDZ je počeo u svojoj kampanji govoriti o reaktivaciji obaveze služenja vojnog roka?! Dakle – još jednom potpuno pogrešan i poguban smjer koji nam ponovno dolazi na naplatu. Srećom, od toga se odustalo iz financijskih razloga.

O niskom političkom prioritetu DUZS-a najbolje se uvjeriti uvidom o proračun – jedinim dokumentom koji jasno daje do znanja koliko je pojedina javna politika prioritet ili nije.

Slika 1: Proračun DUZS-a u razdoblju 2005. – 2018. godina

Iz slike 1 vidljivo je kako se proračun DUZS-a kretao u pravilu u iznosima od 150-200 milijuna kuna, s trendom rasta do 2009. godine i onda s trendom pada. Naglo povećanje 2017. godine nije posljedica neke strateške odluke o jačanju DUZS-a već samo računovodstvena činjenica, budući da je država preuzela dio troškova za vatrogastvo na lokalnoj razini. Treba priznati da navedeni iznosi nisu svi iznosi koji su se trošili na sustav civilne zaštite. Pojedine dijelovi tog sustava kao što su vatrogastvo, prva pomoć ili HGSS nalaze se i u drugim proračunskim stavkama – ali ukupni iznosi utrošeni na sustav civilne zaštite možda su veći za nekih 10-tak posto (bez troškova koje preuzimaju jedinice lokalne samouprave). Važno je primijetiti da niti prilikom uvođenja novog Zakona o sustavu civilne zaštite 2015. godine – tu reformu nije pratio proračun. I čemu se onda čuditi? Nakon ukidanja DUZS-a, u proračunu za 2019. godinu još je veći nered u smislu da je nemoguće jednostavno i pregledno izvući stavke vezane za sustav civilne zaštite. Taj proračunski nered refleksija je nereda u sustavu.

Stvari postaju još jasnije kada se brojke stave u odnos s proračunima MUP-a ili MORH-a (Slika 2.) Iz slike je jasno vidljivo da je proračun DUZS-a u pravilu bio 30-tak puta manji od proračuna MUP-a i MORH-a.

Slika 2: Proračunski planovi DUZS-a, MORH-a i MUP-a u razdoblje 2006.-2018.

Slika proračunskih planova kroz vrijeme jasno govori i o naivnosti političkih donositelja odluka. Nije trebala velika mudrost da se shvati da će u mirnodopskom periodu krize koje će nastati većinom biti civilne, te da je zbog toga potrebno jače ulaganje u  upravljanje tim krizama, i da upravo na lošem upravljanju tim krizama politika može dobiti oštre kritike. Ali ne, ulaganja nije bilo. Naravno da je sve korisnike proračuna pogodila opća financijska kriza 2008. godine, ali dok se 2015.  kreće s većim ulaganjem u MUP i donekle u MORH – ulaganja u DUZS se smanjuju.

Osim neulaganja u sustav, HDZ je doprinio zanemarivanju sustava civilne zaštite uvođenjem koncepta domovinske sigurnosti. Moguće da je i to jedan od razloga zatvaranja DUZS-a jer se rodila ideja da nešto što se zove Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti bude središnje koordinacijsko tijelo sigurnosnog sustava u RH. U tom konceptu DUZS postaje smetnja – a počinje se graditi neprirodno glomazan sustav koordiniranja svega i svačega, koji treba odgovoriti na sve i svašta.

Konačno, zanimljivo je pogledati kako je i sam Zakon o sustavu civilne zaštite zamislio decentralizirati civilnu zaštitu – što je dobar prijedlog. Naime, Zakon se veže uz najmanje jedinice lokalne samouprave i time se gradi sustav „odozdo prema gore“. Ali dva su tu ključna problema. Prvi je da je decentralizacija lokalne samouprave u Hrvatskoj politička, a ne geografska. Ona odgovara političkim, a ne ljudskim potrebama. Ona je odraz političkog krojenja, a ne ičeg geografsko-povijesno-sociološkog. Kada na takav sustav „nalijepite“ decentralizirani sustav civilne zaštite – jasno da on ne može funkcionirati kako je zamišljeno. Lokalni šerifi imenuju ili amenuju tzv. lokalne načelnike civilne zaštite (koji rade nekakve planove rada) – potpuno nedorasle tom poslu koji je vjerojatno po prioritetima lokalne općine negdje na dnu. Zato i ne čudi kada se dogodi katastrofa koja pogodi manje lokalne zajednice (Gunja, Glina, ali ni Zagreb se nije proslavio nakon potresa) – civilna zaštita na njih ne može odgovoriti – jer kompetentnih ljudi tamo nema. Nedostaje ljudi s iskustvom nošenja s kriznim situacijama. Civilna zaštita tamo je folklor, a ne operativa. Drugi problem je što čak kada se i imenuju ljudi zaduženi za razvoj sustava na lokalnoj razini – njima se nitko ne bavi. U pravilu, prepušteni su sami sebi. Sve to onda rezultira situacijama manjka operative i koordinacije na terenu kada bukne kriza.

Kako je moguće drugačije?

Od 29. prosinca 2020. sve službe su na terenu pogođenom potresom (Photo: HGSS)

Ništa se neće moći promijeniti preko noći. Nakon ovakve devastacije sustava – potrebno je vrijeme da se isti oporavi i stavi na noge. Dobra vijest je da pojedine komponente sustava kao što je HGSS jako dobro funkcioniraju. I vatrogastvo je do neke razine prilično uigrano i operativno. I u Crvenom križu ima izuzetnih ljudi. Ali postoje najmanje tri izazova koja su pred sustavom. Prvi izazov je da se javne politike vezane uz sigurnost počnu graditi primarno na činjenicama, znanstvenim podacima i realnim pokazateljima. Dvadeset i pet godina nakon rata, potrebno je, zbog sigurnosti zemlje, odmaknuti se od sigurnosnih mitova. Potrebno je prepoznati klimatsku krizu kao vjerojatno najdominantniji izvor opasnosti za živote ljudi u narednim godinama. Ona će za sobom vući i jačanje društvenih nejednakosti koje će rezultirati većim siromaštvom. Te su opasnosti pogubne za našu zemlju, ali i za druge ljude na planeti. Nemojmo zaboraviti da smo u zadnjih 20 godina izgubili preko 100.000 ljudi koji su napustili našu zemlju. Dakle, mi kao društvo smo konstantno izloženi depopulaciji – a odgovore na nju ne nalazimo. A za zajednicu nema veće opasnosti od te da gubi ljude (dok novima koji žele doći živjeti s nama to brani). Kada prijetnje počnemo razumijevati kao manjak brige jednih za druge, a odgovor na njih kao jačanje društvenog tkiva, građenje pravednijeg društva i solidarnosti – tada ćemo moći postaviti sigurnosni sustav da se s tim prijetnjama bavi. To moraju biti temelji sigurnosne politike Hrvatske. To nikako ne znači u potpunosti odustati od izgradnje otpornosti sustava i na klasične sigurnosne prijetnje (tzv. „vanjski neprijatelj“), ali znači redefiniciju sigurnosnih prioriteta. Konkretno, to onda znači donijeti i hrabre državničke odluke. Ovo su samo neke: odgoditi nabavu vojnih borbenih aviona, pojačati proračun civilne zaštite (na uštrb proračuna MUP-a i MORH-a), napokon uložiti u hitnu medicinsku helikoptersku službu i prestati politički kadrovirati po tom sustavu.

Mobilne kućice za stradalnike potresa – donacija zaklade Solidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnost

Drugi izazov je naći model kako uključiti i kanalizirati ovaj silan društveni kapital volje za pomoći drugima u krizi koji smo vidjeli među ljudima. Taj kapital je godinama tu među nama, a nitko nije osmislio kako ga usmjeriti u razvoj zemlje. On je bio tu za vrijeme rata, za vrijeme poplava u Gunji, potresa, izbjegličke krize. Ta instinktivna potreba i odlučnost ljudi da pomognu bez pogovora drugom čovjeku u trenutku katastrofe je iznimna društvena vrijednost. U ovoj zadnjoj krizi ta potreba je preplavila potresom pogođeno područje. Pojedinci su predlagali da je na tu potrebu trebalo odgovoriti zabranom ulaska samoorganiziranih volontera u ranjeno područje, da ne unose kaos. To je upravo krivi smjer. U solidarnom i odgovornom sustavu civilne zaštite svi ti pojedinci već bi ranije bili uključeni u sustav civilne zaštite kroz lokalne organizacije. Tada bi i BBB i Torcida i Zelena akcija i inicijativa Ljudi za ljude i brojni drugi koji su odjurili na teren bili od ranije dio sustava koji radi na pomaganju slabijima ne samo u slučaju katastrofe, već u svakodnevnom životu. Dobar sustav civilne zaštite značio bi i organizirano kanaliziranje solidarnosti. Jer civilna zaštita nam nije potrebna samo kada se dogode civilne nesreće. Ona može raditi i na uklanjanju siromaštva, skrbi o starijima i bespomoćnima. Ona u konačnici može raditi i na izgradnji društva bez diskriminacije i mržnje. U njoj, a ne u domovinskoj sigurnosti, krije se rješenje za deradikalizaciju mladih. Sustav se mora otvoriti prema građanskim inicijativama, a ne ih prozivati ili braniti im pristup. Itekako je moguć suživot „profesionalnih snaga“ i volonterskog angažmana. Štoviše – on je ključan za kvalitetan sustav civilne zaštite.

Treći izazov je profesionalizacija i jačanje koordinacije sustava. Već sam objasnio kako je ideja domovinske sigurnosti – usmjerena prema koordinaciji svega i svačega – promašila smisao – jer je išla koordinirati previše različitih čimbenika koji odgovaraju na bitno različite prijetnje. Išla je uvezivati nejednako razvijene mehanizme. Jačala je indirektnu diskriminaciju unutar sustava. U tom smislu priču treba vratiti na uvezivanje i jačanje resursa civilne zaštite kojima vojska i policija mogu biti tek nužna pripomoć. Prema potrebi. Okrenuti piramidu naopako.  A za to su potrebni lideri profesionalci koji će uživati povjerenje javnosti. Oni koji znaju ljudski komunicirati, a ne činiti niz komunikacijskih grešaka vidljivih i u ovoj krizi (objava brojeva mobitela na koje se nitko ne javlja, automatski odgovori na e-mail poruke, PR objave samopromocije bez imalo samokritike, i sl). To znači  da na lokalnoj razini prednost i čast rada u civilnoj zaštiti treba pripasti onima najangažiranijima. Njima je potrebno kroz sustav davati profesionalnu podršku. Oni moraju uživati povjerenje u svojoj lokalnoj zajednici. To su kriteriji za koordinatore. Kada sustav da prednost onim najsposobnijima – bit će lako posložiti ga u zapovjedni model. Bez ljudi nema sustava.

Ali nakon svega, i dalje ostaje skepsa. Skepsa da će sve vrlo brzo pasti u zaborav. Ove godine prodrmala su nas 3 razorna potresa i epidemija. Reakcije na krizu razotkrile su sve. Ništa se više ne može sakriti. Svi smo vidjeli sve. Ako nam to neće biti dovoljno da krenemo u 2021. godini u razvoj sustava civilne zaštite, onda isti nismo ni zaslužili. Improvizirajmo dalje i pokušavajmo preživjeti.

*tekst autora Gordana Bosanca, aktivista za ljudska prava i sigurnost i člana Možemo!, objavljen je 8. siječnja 2021. godine na portalu platforme CROSOL, a u originalnom obliku može ga se naći na adresi https://crosol.hr/hr/kako-je-zanemarivana-civilna-zastita-u-hrvatskoj/

Petnaest dana nakon terorističkog napada na Markovom trgu, jučer je napokon održana i sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, koju je premijer Plenković pretpostavio kao uvjet za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, prva nakon svađe premijera i predsjednika (Photo: MORH/J. Kopi)

Kako je već ranije bilo najavljeno, jučerašnja sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti sazvana je povodom zaključka Vlade RH o sprečavanju radikalizacije u društvu, kako bi svi mjerodavni resori predočili analize postojećeg stanja i predložili mjere. Kako stoji u šturom priopćenju na web-stranicama Ministarstva branitelja i Ministarstva obrane,

„Usvojen je niz mjera za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije o kojima će Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti izvijestiti Vladu RH, te će s mjerama biti upoznato i Vijeće za nacionalnu sigurnost“.

I to je sve što se može saznati o sjednici tijela koje je bilo jedna od tema žestokih sukoba predsjednika Vlade i predsjednika države proteklih dana. Pri tome, zanimljivo je zamijetiti kako se ovdje problem domaće radikalizacije (načelno sličan onome s čime veliki dio svijeta desetljećima muku muči u islamističkoj varijanti) uspjelo analizirati u nepuna dva tjedna – da bi se onda temeljem tih analiza odmah uspjelo i sastaviti neke mjere, te ih usvojiti nakon raspravljanja. Stvarno, pa kad je to sve tako brzo i jednostavno – samo Bog zna zašto se na isti način, po hrvatskome modelu, ne riješe i svjetska pitanja radikalnog islamizma ili barem problem desnog političkog radikalizma koji je posljednjih desetljeća aktualan po Europi i SAD.

Dok je premijer Plenković smatrao da je ovakva sjednica, s analizama i usvojenim prijedlozima mjera, najnormalnija priprema za Vijeće za nacionalnu sigurnost, predsjednik Zoran Milanović oštro se protivio Vladinoj namjeri da se Koordinacija za domovinsku sigurnost pretpostavi spomenutom Vijeću. Kako je Milanović pojasnio na posljednjem u nizu istupa na tu temu, na press-konferenciji održanoj u petak, 23. listopada, nekoliko je problematičnih točaka u premijerovim istupima, kao i odgovoru Vlade na Predsjednikov poziv na sazivanje sjednice Vijeća za domovinsku sigurnost. Prvi Milanovićev prigovor je tehničke naravi:

„Dakle, jučer je premijer poslao pismo u kojem je odbio sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost i rekao da će me – kada svi uvjeti budu ispunjeni – obavijestiti o mogućem terminu. To je lijepo od njega, međutim o terminu ne obavještava on, nego se dogovaramo. Može me nazvati kao što sam ja nazvao njega kada je došlo do tog napada, jer ne može preko dopisa i preko medija govoriti koji će biti termin sastanka. Bit će kad se dogovorimo, kao i u mnogim drugim važnim stvarima za državu“.

A potom je Milanović nabrojao i zakonske okolnosti djelovanja Koordinacije za domovinsku sigurnost u odnosu na Vijeće za nacionalnu sigurnost:

„Druga stvar. Rečeno je u  tom pismu da se Vijeće za nacionalnu sigurnost neće i ne može održati zato što prije njega mora zasjedati Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti. To znate šta je. Dakle, to je jedno tijelo koje je osnovano prije nekoliko godina čiji zadatak je da razmatra, da provodi i ispunjuje u pravilu ili isključivo ono što mu kaže Vijeće za nacionalnu sigurnost. To je red, a ne obrnuto. Koordinacija je vrlo široko i šaroliko tijelo, recimo da ima nekog smisla, praksa još treba pokazati kakvog, u njemu sjede i rade predstavnici raznih tijela, pa tako i vatrogasci, planinari, dakle ljudi i službe koji s ovim što se dogodilo nemaju nikakve veze, koji ne samo da ne mogu i ne trebaju sudjelovati u donošenju bilo kakvih prijedloga, kada bi Koordinacija za to uopće bila ovlaštena po zakonu – a nije – nego čak nemaju ni pravo ni mogućnost pristupa nekim informacijama koje su ovdje ključne, a njima raspolažu hrvatske obavještajne i sigurnosne službe. Dakle, mislim da je potpuno jasno zašto je ovo upravo namjerno izokrenuto da bi se kupilo vrijeme i poslala poruka – kako ono: ja mogu sve. Ta poruka bi mogla biti analizirana i sa stajališta teorije ‘Freudove omaške’ – ja ne mogu sve, a posebno ne kao predsjednik države. Ali mogu dosta.

Dakle, Vlada u sustavu domovinske sigurnosti nije ovlaštena davati nalog Koordinaciji za sustav. Nije ovlaštena. Ovlašteno je jedino Vijeće za nacionalnu sigurnost sukladno čl. 8 koji ste nadamo se dobili. U točki 2 zaključka Vlade koji je jučer donesen (op. a. 22. listopada) Vlada u stvari nalaže Koordinaciji da je izvijesti. To Vlada u principu nema pravo. Dakle, prema zakonu Koordinacija izvješćuje predsjednika Republike, taksativno navedeno, predsjednika Vlade – predsjednika Vlade, i predsjednika Sabora. To je članak 13 st. 3. ‘Koordinacija’. Dakle, toliko o poznavanju elementarnih i u stvari vrlo prostih pravnih normi iz zakona koji ima 15-ak članaka. Ne više od toga. Dakle, ovim se nažalost kupuje vrijeme. Prema tome, ja mogu samo reći da je premijer koji je ovo osobno proglasio radikalizacijom i terorizmom, Hrvatskoj pokazao jezik. Ili srednji prst. On se ne želi naći. U redu, ne mora. Samo da javnost, dakle, dobro zna šta kaže zakon i šta tko smije“.

Na ovu press-konferenciju Zorana Milanovića, prozvani predsjednik Vlade Andrej Plenković brzinski je istog tog petka, 23. listopada, sazvao i vlastitu press-konferenciju, gdje se osvrnuo i na djelovanje Koordinacije za domovinsku sigurnost, odnosno Vijeća za nacionalnu sigurnost. Plenković je tako na novinarsko pitanje da li namjerno odugovlači sa sazivanjem VNS-a odgovorio:

„Ne. Ne. Tražim dobru, lijepu, kvalitetnu, normalnu pripremu. Dakle, da se mi nađemo odmah, i kažemo što? Što bismo mi rekli? Ajde, dajte da netko tko se u to razumije detaljno, vidi što je. Dajte mi zadaće. Jel? A mi ovako želimo doći na sastanak sa podlogom, koja je logična i normalna u ovoj situaciji. Ovo nije situacija koja će se riješiti na nekom Vijeću za nacionalnu sigurnost. Uostalom, što je to? To je tijelo… Evo, u našem mandatu, ne znam jel smo imali pet, šest sastanaka u zadnje četiri godine. Pa nije to neko stalno tijelo koje se sastaje kao Vijeće sigurnosti, otprilike. To je tijelo koje je imalo određene zadaće, donosi određene odluke, određene smjernice, ali ovakvu situaciju kakvu imamo danas – mi na tom tijelu nismo uopće imali. Imali smo raspravu o korona-virusu, na početku mandata Predsjednika, i ta je rasprava sasvim bila korisna. Nije to nikakav… Šta je to bio… nekakav klub HDZ-ovaca, ili ovako… Što je otprilike rekao… Uglavnom, koliko se ja sjećam, u Vijeću za nacionalnu sigurnost su: i Predsjednik, i premijer, i član Vlade nadležan za nacionalnu sigurnost, to je Tomo Medved, i ministar obrane, i ministar unutarnjih poslova, ministar vanjskih poslova, ministar pravosuđa, čini mi se…  Otprilike. Napamet sad govorim, ali to je podosta ljudi koji su tamo po Zakonu. A, slučajno je da su svi baš članovi HDZ-a, zbog rezultata izbora, onih istih koji očito svrb… malo muče neke“.

Bez obzira na Predsjednikove prigovore, sjednica Koordinacije za domovinsku sigurnost jučer je ipak održana. Prema Vladinom tumačenju, nakon što jučer prezentirane analize (i nekakve usvojene mjere) budu predočene Vladi RH, steći će se uvjeti za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ono se može sazvati dogovorom Predsjednika i premijera, pa je sada opet na potezu predsjednik Milanović, od kojeg se očekuje nekakav odgovor na Vladin potez. Hoće li to biti uvod u novu svađu između Pantovčaka i Markovog trga, ili će se ipak – barem privremeno, zakopati ratne sjekire – vidjet će se u narednim tjednima.

Svrha i ustroj državnog savjetodavnog tijela nazvanog „Vijeće za nacionalnu sigurnost“ (VNS) definirani su u Zakonu o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske iz 2006. godine. Ondje je to tijelo definirano kao poveznica koja jamči suradnju Predsjednika Republike Hrvatske i Vlade RH pri usmjeravanju rada nacionalnih sigurnosno-obavještajnih agencija – SOA-e i VSOA-e. Članak 3. ovog zakona ponešto detaljnije definira opseg posla Vijeća za nacionalnu sigurnost kroz ukupno 6 točaka. Vijeće tako (1) razmatra i procjenjuje obavještajne i sigurnosne prijetnje i rizike, te donosi smjernice i zaključke o načinima zaštite i ostvarivanja nacionalne sigurnosti, (2) razmatra pitanja iz nadležnosti agencija, suradnje Predsjednika Republike i Vlade u usmjeravanju njihova rada te međunarodne obavještajne suradnje, (3) utvrđuje Godišnje smjernice za rad sigurnosno-obavještajnih agencija i druge koordinacije dokumente, (4) utvrđuje mjere koje Predsjednik RH i Vlada donose temeljem nadzora rada agencija, (5) utvrđuje opseg sredstava iz državnog proračuna za ove namjene, te (6) razmatra i druga pitanja vezana uz rad i upravljanje tijelima sigurnosno-obavještajnog sustava Republike Hrvatske. I tu je sve prilično jasno. No, nažalost, tijekom posljednjih desetak dana ponešto se tu zakompliciralo u kontekstu napada vatrenim oružjem na kompleks Vlade RH koji se dogodio 12. listopada 2020. godine.

Prva sjednica VNS u mandatu predsjednika Milanovića, 5. ožujka 2020. godine

O sazivanju sjednica vijeća Zakon govori u stavku 3 svog članka 4 i ondje definira: „Sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost zajednički sazivaju i pitanja o kojima će se raspravljati i odlučivati zajednički utvrđuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade. Sjednicom Vijeća za nacionalnu sigurnost predsjeda Predsjednik Republike, a odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost supotpisuju Predsjednik Republike i predsjednik Vlade“. Doduše, kako izgleda, sredinom prošloga tjedna, nakon napada na Markovom trgu a prije odlaska premijera Plenkovića u Bruxelles na dvodnevni sastanak zakazan za 15. i 16. listopada, predsjednik Milanović i premijer Plenković zaključili su da im namjenska sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost na aktualne teme i nije potrebna. O tome su mediji samog 12. listopada prenijeli da je Milanović oko 11 sati nazvao premijera, a onda – „nakon telefonskog razgovora zaključeno je da se Vijeće za nacionalnu sigurnost neće sastajati“. Nanovo se o tome čulo u ponedjeljak 19. listopada, u okviru Milanovićevih izjava danih nakon obilaska Centra znanja Međimurske županije u Čakovcu, doduše umiješano u osobna i politička prepucavanja koja posljednjih dana obilježavaju komunikaciju Banskih dvora i Pantovčaka.

Prvo terorizam, pa politički rat

Tom je prilikom Milanović izjavio: „Na dan napada na zgradu hrvatske Vlade nazvao sam premijera, ponudio suradnju i javno rekao što mislim. Složio sam se s njim da nam ne treba sjednica VNS-a, da bi me on sljedeći dan u Bruxellesu optužio da sijem mržnju“. Na optužbe premijera kako baš on relativizira napad na zgradu Vlade Milanović je upitao: „Tko je javno rekao da zgradu vlade treba štititi, je li to relativizacija napada“, dodavši kako je i njegova supruga „prošla tamo dvije minute prije napada. To nisam rekao prije par dana“. I tu je onda došlo i do promjene gledanja prema potrebi sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te je Milanović istaknuo – „Hoću sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali kako zakon kaže, a ne kao komunikacijsku paradu na kojoj je pola HDZ-ovaca“.

Samo dan kasnije, 20. listopada, Milanović je ovu svoju želju pretočio  i u službenu formu, objavivši tog dana i tekst pisma upućenog Vladi RH i premijeru Plenkoviću, u kojem je napisao:

„Poštovani gospodine predsjedniče Vlade, uvjeren sam da ćete se složiti da je prošlotjedni napad na policajce i Vladu Republike Hrvatske zločin s mogućim elementima terorizma koji je, prema do sada dostupnim informacijama, potaknut radikalizacijom u našem društvu koja dovodi do nasilnog ekstremizma. Uvjeren sam da su nadležne službe sposobne zajamčiti sigurnost državnog vrha i stoga to ne vidim kao problem o kojem bi trebalo posebno razgovarati. Međutim, moramo voditi računa o našim sugrađanima koji su u okolnostima radikalizacije i krize koja se osjeća, ne samo u Hrvatskoj, izloženi nasilju koje u bilo kojem trenutku može eskalirati u ovakve ili slične napade.

Poštovani gospodine Plenkoviću, radikalizacija u društvu koja dovodi do ovakvih zločina predstavlja, po mom mišljenju, ugrozu nacionalne sigurnosti. U takvoj situaciji, ne samo Ustav nego i povjerenje koje su nam građani iskazali na izborima, obvezuje nas da pokušamo pronaći odgovarajuća rješenja. Postoje teme oko kojih se naši stavovi razlikuju, ali kada je u pitanju moguća ugroza nacionalne sigurnosti i dobrobit naših građana, moramo razgovarati i zajednički djelovati. Stoga Vam, i ovim putem, predlažem sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj bismo razmotrili utjecaj radikalizacije na stanje sigurnosti i donijeli odgovarajuće odluke u okviru nadležnosti Vijeća. S obzirom na važnost teme spreman sam u najkraćem roku izdvojiti koliko god treba vremena. Smatram da se kod našeg razgovora ne trebamo baviti samo onim što se već dogodilo već se prvenstveno trebamo usmjeriti na zajedničko djelovanje kojim bi se smanjio rizik pojave nasilnog ekstremizma“.

Verbalni rat premijera Andreja Plenkovića i Predsjednika RH Zorana Milanovića tog se dana odvijao i u okvirima konferencije za medije koju su premijer Plenković i ministar rada Aladrović održali o novim gospodarskim mjerama za savladavanje krize. Tom prilikom je premijer doduše opovrgnuo glasine kako se HDZ sprema pokrenuti službeni opoziv predsjednika Milanovića s najviše državne dužnosti, ali je javnosti i otkrio jednu novost. Naime, objasnio je o pristizanju pitanja Vladi RH o sastanku koji se održao u subotu 17. listopada u Banskim dvorima – skupu na kojem je odlučeno o javnoj objavi snimke samoga napada, što je onda bilo i učinjeno na popodnevnoj konferenciji za medije Ravnateljstva policije. O spomenutom sastanku Vlade RH s DORH-om, Plenković je tada napomenuo:

„Aludira se na sastanak s DORH-om. Dakle, on je u svom… u svom međimurskom izdanju, epizodi u Međimurju, govorio i o sastanku s DORH-om. Pa budući da neki, već iz medija, slučajno imaju tu informaciju, pa pitaju gospodina Milića – a ja znam kako Predsjednik zna za tu informaciju – ja ću ju sada reći svima, pa da ovi koji ekskluzivno imaju saznanje da postave pitanje, izgube ekskluzivu odgovora, pa ću ja reći svima. Dakle, to je vrlo važna poruka, i to je za vas dobro, ostale iz medija. Jel tako? Jel to pošteno? Jer ne znate vi svi to – jel tako? Niste čak to ni registrirali – e, pa ja ću vam reći. Dakle, bio je sastanak u 9 i 30, u subotu ujutro, ovdje u Vladi, na moju inicijativu. Na sastanku je bio ministar unutarnjih poslova, na sastanku je bio šef SOA-e, bio je glavni ravnatelj policije, i bio je županijski državni odvjetnik, gospodin Ilić. Zašto? Zato što je gospodin glasnogovornik, a i predstavnici policije, od dana od kada je počinjeno teško… pokušaj teškoga ubojstva, ovdje pred Banskim dvorima, dobio nebrojen broj upita ‘Što ćemo sa snimkom?’. Da li snimku možemo objaviti, dati je u javnost?! Budući da takvu odluku nitko ovdje, od ljudi koji rade, pa niti mi kao Vlada, a niti MUP, ne možemo donijeti bez da se konzultiramo sa onima koji vode postupak – a postupak vode policija i državno odvjetništvo. Ja sam osobno htio vidjeti da li će se objavljivanjem te snimke, na bilo koji način dovesti u pitanje snimka kao dokaz u postupku. Budući da je do tada policija obavila sve što treba obaviti – i kroz očevid, i kroz analizu te snimke – i zaokružila taj dio istraživanja, i dostavila te informacije DORH-u… U tom trenutku, sa pravnog aspekta, procesnoga, moglo se pristupiti odluci da se snimka prikaže medijima. Evo, to je odgovor za ono ekskluzivno pitanje – sada u odgovoru prema svima“.

Doduše, kako se saznalo samo dan kasnije, u čitavoj ovoj situaciji problem za predsjednika Milanovića nije bila sama snimka, kao ni sazivanje takvog nekog sastanka u Banskim dvorima – već prisustvo ondje i ravnatelja SOA-e, te njegov status u odnosu prema Vladi RH, što je još jedan do sada rijetko pokretan aspekt u lepezi pitanja na temu nacionalne sigurnosti.

Dan kasnije, srijeda 21. listopada

Dakle, samo dan nakon formalnog traženja sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, o tome su mediji pitali premijera Plenkovića, nakon što je sudjelovao u obilježavanju 29. godišnjice pokolja civila u Baćinu i otvaranja prigodne spomen-sobe. Upitan o pismu kojim predsjednik Milanović sada traži sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost, Plenković je odgovorio:

„Što se tiče pisma koje je stiglo jučer, dakle, ja sam ga vidio prije u medijima nego što su mi ga donijeli u ured. Dakle, to je prvo. Drugo. Mi smo, naravno, na razini Vlade… s obzirom da sam prošloga tjedna vrlo jasno kazao da postoje tri načina kako ćemo se boriti protiv radikalizacije u društvu – krenuli sa tri aktivnosti. (1) Prva je aktivnost konkretna, vezana za ovaj slučaj, koji… čije je razmjere javnost do kraja tek vidjela nakon što je policija, u dogovoru s državnim odvjetništvom, objavila snimku napada na Banske dvore. To je jedan dio. (2) Drugi dio, institucionalan dio bavljenja borbom protiv radikalizma, i mi ćemo nakon konzultacija koje traju proteklih dana, zadužiti na Vladi jednim zaključkom… u četvrtak, Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti, koja upravo… između ostaloga se treba baviti ovakvim temama… da prije svega analizira stanje po ovom pitanju. Drugo – da pojača međuresornu koordinaciju svih nadležnih tijela koja se trebaju baviti ovom temom. I, treće, da izađe sa prijedlogom mjera. Kada budemo imali takvu podlogu… Dakle, konkretnu, sadržajnu, i sa pogledom na svojevrsni akcijski plan, u budućnosti – onda možemo razmišljati i o tome da razgovaramo i u okviru Vijeća za nacionalnu sigurnost. Dakle, ne nikakav ad hoc, nepripremljeni sastanak, koji bi trebao sad trajati koliko god sati treba – nego onda kada mi ocijenimo da je za to pravi trenutak, i kada je sadržaj rasprave temeljito pripremljen. Dakle, to je odgovor… To znači upravo ovo što sam vam rekao… (3) Treća točka, još jednom ponavljam, je politička borba protiv radikalizma u društvu, protiv onih stranaka koje odobravaju ili nalaze razumijevanje za akte, po meni, terorizma, koje smo vidjeli u ponedjeljak pred zgradom Vlade. Dakle, politička borba, i podcrtat ću tezu o ‘sanitarnom kordonu’ onih koji za ovakve akte nalaze razumijevanje ili odobravanje. Dakle, to su tri piste kojima ćemo se baviti.

A što se tiče samoga Predsjednika Republike, smatram da, nakon što je on relativizirao u biti taj napad, jer je rekao da je to moglo biti na bilo kojoj drugoj pozornici – to meni izgleda kao da se piroman nastoji prerušiti u vatrogasca. Dakle, ja tako čitam tu njegovu poruku, i kada dođe vrijeme onda ćemo o tome temeljito raspraviti na što mislim“.

Na spomen poziva predsjednika Milanovića, i tvrdnji kako se ovaj solidarizirao s Vladom na sam dan napada, Plenković je kratko odmahnuo: „Ma, mi smo se vrlo kratko čuli. To je trajalo tri minute, i to je sve“. Što se tiče njihove daljnje komunikacije na temu VNS-a, Plenković je objasnio da ova izjava nije bila sve: „Ne, to je… Ja ću mu odgovorit pismeno. Prvo, vidjet ćete i vi i ostali zaključak Vlade sutra. I, kada takav sastanak bude kvalitetno pripremljen, s obzirom na institucije, i na političku odgovornost koju imamo kao institucije, onda ćemo odlučiti kada ćemo takvu sjednicu održati“. Na to su novinari postavili logično pitanje – dovodi li takva tvrda kohabitacija zapravo u pitanje onu nužnu suradnju po pitanju nacionalne sigurnosti – na što je Plenković odvratio:

„Možete vi izvući koje god hoćete zaključke. Vi jako dobro pratite… Evo, imate primjerice danas, rekord od 1.400 i nešto novozaraženih. Dakle, imate Vladu, koja ima povjerenje ne samo u početku epidemije nego i sada, nakon ovih drugih izbora – povjerenje hrvatskih građana… I koja se bori protiv te epidemije u Hrvatskoj, globalne pandemije. Vidite Sloveniju, ima policijski sat od jučer, od 9 navečer pa do 6 ujutro. Imate Vladu koja se bori za radna mjesta, koja će do kraja godine dati milijardu eura… dakle, 7 i pol milijardi kuna, praktički kada se sve zbroji, za očuvanje radnih mjesta u privatnom sektoru. Dakle, ne relativiziramo ‘koronu’ proglašavajući je nekakvim ‘kariesom’.., to je isto pitanje zdravlja. Jel to sigurnost građana? Nema većeg pitanja od zdravstvenog, sigurnosti građana. Ovih 11, koji je noćas umrlo, od jučer, sigurno nisu umrli od kariesa – da budem vrlo precizan. Ista je stvar naše borbe za građane, i za njihove plaće. Prema tome, ima tema oko kojih ćemo razgovarati, ali razgovarat ćemo u okolnostima, u trenutku, u vremenu kada sadržajno sva druga tijela – koja najvišim dužnosnicima hrvatske države trebaju pripremiti informacije, koje su pouzdane, koje su kredibilne, kojima možemo vjerovati, na temelju kojih možemo eventualno se dogovarati o nekim smjerovima djelovanja – tada ćemo sjesti za stol“.

 A na pitanje – kada bi to onda moglo biti, Plenković je odgovorio: „Vidjet ćemo. Mislim da će idući tjedan potpredsjednik Vlade… potpredsjednik Vlade, ministar Medved… idući tjedan… koji je i prva osoba Koordinacije sustava domovinske sigurnosti… sazvati tu Koordinaciju, i nakon toga, kad se pripreme, i steknu preduvjeti – možemo razgovarati o terminu susreta“. Priprema tih preduvjeta ne obuhvaća konkretnu zaštitu Markovog trga, što je po Plenkoviću policija riješila, nego:

„Mi govorimo o borbi protiv radikalizma. Dakle… Pogledajte – ako samo malo otvorimo oči, proširimo vidike i horizonte… Pogledajte primjer Francuske, praktično u isto vrijeme se dogodio ovaj stravičan zločin, gdje je jedan radikalni islamist odrubio glavu učitelju zbog prikazivanja jedne karikature. Dakle, podsjećam hrvatsku javnost – pogledajte reakciju javnosti tamo, pogledajte reakciju stranaka, pogledajte reakciju građana. Dakle, to je reakcija Republike, društva koje zna što je demokracija, što je ugroza institucija, i kako na to treba reagirati. Vi ste na hrvatskoj političkoj sceni, od drugih aktera – sad ću bit vrlo precizan – krajnje desnih aktera, imali ili razumijevanje ili odobravanje, imali ste na lijevom političkom spektru minimiziranje i relativiziranje. E, vidite, to nije zrela demokracija. Zrela demokracija je kad vidimo točno o čemu se radi. I, meni je drago da u ovom pismu koje sam jučer pročitao sad najedanput vidimo da tu ima i terorizma, vidimo da to nije moglo biti na nekoj drugoj pozornici… to su sve citati… Dakle, vi koji pratite detalje, kad govorimo o citatima sada… i vidimo da bi trebali razgovarati o tome kako rješavati taj problem u budućnosti. Dakle, ta vrsta transformacije je dobrodošla, a sastanak će bit kad mi procijenimo da je vrijeme zrelo“.

Na odgovore nije trebalo dugo čekati. Tijekom sudjelovanja na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Grada Iloka, predsjednik Milanović se opet osvrnuo na Plenkovića – ponovo po pitanju njegovih izjava kako je 2016. posijao mržnju i agresiju, ali i o sazivanju Vijeća za nacionalnu sigurnost koje je zatražio samo dan ranije. Tu se čulo da je Milanoviću iz Banskih dvora bilo promptno odgovoreno kako će „prijedlog o sastanku dobiti kada se steknu uvjeti“, što po njemu „pokazuje da premijer Plenković izbjegava sastanak VNS-a, koje je ključno nacionalno tijelo za sigurnost“. Konkretno:

„On je odbio Hrvatsku, a ne mene. To je bio isplažen jezik Hrvatskoj, beljenje, gdje je rekao da će napraviti svašta-nešto, dakle ništa, da će sazvati nekakva tijela, da će se boriti protiv radikalizacije, vjerojatno dimnim signalima ili metlama, i da će formirati sanitarni kordon“, rekao je predsjednik Milanović, ponovno osudivši premijerove izjave o uspostavi nekakvog „sanitarnog kordona“ protiv radikalizma i ekstremizma. No, Milanović je podsjetio i da sazivanje VNS-a mora biti zajednička odluka. „To nije moguće, to mora biti zajednički. Kao što se niti ravnatelja SOA-e ne može kao zadnje tele vodati okolo bez mog znanja, pozivati na sastanke, i nuditi mu da bude na tiskovnoj konferenciji. To se zove zlouporaba položaja“, poručio je predsjednik Milanović vraćajući se opet na subotnji sastanak u Banskim dvorima o objavi snimke pucnjave na Markovu trgu. Dapače, Zoran Milanović je o tome nastavio u Iloku: „Jučer je premijer zaprijetio da on zna odakle to dolazi. Od mene dolazi. Odakle novinarima informacije da se sastao s državnim odvjetnikom? Od mene, od mojih ljudi. Znate zašto? Zato što mi je to morao po službenoj dužnosti reći ravnatelj SOA-e koji je lojalan i premijeru i meni, ali premijer to ne razumije“, dodavši kako mu se ne može raditi iza leđa.

Tom smo prilikom čuli i da je premijer Plenković na tu temu radikalizacije i ekstremizma najavio tematsko sazivanje Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti – tijela koje je 21. listopada u Iloku predsjednik Milanović nazvao „paratijelom koje je smišljeno prije par godina“. Tom je prilikom Milanović zaključio i „kako bi i on mogao sazivati generale, šefove tajnih službi na prigodne sastanke, formirati tijela“, te „donositi blesave zaključke koje u biti nikoga ne obvezuju i doprinijeti još većem kaosu u Hrvatskoj“ – umjesto da se sastanu kao odgovorni ljudi i da razgovaraju o nečemu što je Plenković nazvao „bujanjem terorizma i radikalizacije i pričao o sanitarnim kordonima prema ljudima“.

Nakon svega toga, dan je završio još i zaključkom „stručnjaka za sigurnost“ Gordana Akrapa u HRT emisiji „Otvoreno“ kako su metama napada zapravo bili premijer Plenković, koji u vrijeme napada nije bio na Trgu svetoga Marka i koji se prošloga tjedna prepoznao glavnom metom, ali još i potpredsjednik Vlade Tomo Medved, koji je ondje pristigao ubrzo nakon napada – te je na licu mjesta bio snimljen u društvu sa šefom premijerova ureda Frkom Petešićem te Damirom Krstičevićem, sada savjetnikom Vlade zaduženim za obranu – dvojcem kojeg Akrap doduše tom prilikom nije prepoznao kao mete zanimljive napadaču.

Još dan kasnije, četvrtak 22. listopada

Na 15. sjednici Vlade RH, kao druga točka dnevnoga reda, usvojen je „Prijedlog zaključka o sprječavanju radikalizacije u društvu“ koji je potvrdio navode predsjednika Zorana Milanovića o miješanju Koordinacije domovinske sigurnosti u rad Vijeća za nacionalnu sigurnost. Naime, taj je prijedlog Vlade RH glasio:

„(1) Širenje i jačanje radikalizacije u društvu dovodi do nasilnog ekstremizma i/ili terorizma te predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti države, ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda građana te vladavini prava.

(2) Zbog događaja koji ukazuju na pojačanu radikalizaciju hrvatskoga društva zadužuje se Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti da na osnovi analize postojećeg stanja predloži mjere za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije temeljen na usklađenom i koordiniranom djelovanju svih nadležnih tijela.

(3) S mjerama čiji je cilj podizanje svijesti društva o posljedicama radikalizacije, kao i bolje upravljanje sigurnosnim rizicima, Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti će izvijestiti Vladu Republike Hrvatske, a u skladu s člankom 9. stavkom 3. točkom 10. Zakona o sustavu domovinske sigurnosti (Narodne novine, broj 108/17), upoznati Vijeće za nacionalnu sigurnost“.

Ovaj kratki dokument je na Vladi RH obrazložio Tomo Medved, ministar branitelja ali i potpredsjednik Vlade RH zadužen za nacionalnu sigurnost. On je tom prilikom rekao:

„Pokušaj trostrukog ubojstva s elementima kaznenog djela terorizma, koji se 12. listopada dogodio ovdje na Trgu svetog Marka, ukazuje da je u dijelu hrvatskog društva došlo do radikalizacije. Svaka vrsta radikalizacije u pravilu dovodi do nasilnog ekstremizma i/ili terorizma, i predstavlja ozbiljnu prijetnju sigurnosti građana i države, u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, odnosno, ustavnih vrednota Republike Hrvatske. Prepoznavanje znakova radikalizacije, njihovo razumijevanje, te usklađen i učinkovit odgovor nadležnih institucija na događaje koji su posljedica radikalizacije predstavljaju ključ sprečavanja jednog od sigurnosnih rizika za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. S ciljem pronalaženja pravodobnih i djelotvornih odgovora na ovaj sigurnosni rizik, ovim zaključkom Vlade zadužuje se Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti da na osnovu analize postojećeg stanja predloži mjere za sveobuhvatan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije, koji treba biti utemeljen na usklađenom i koordiniranom djelovanju svih nadležnih tijela. Koordinacija će o predloženim mjerama izvijestiti Vladu Republike Hrvatske, te o istome upoznati Vijeće za nacionalnu sigurnost“.

Tim temeljem je onda sastavljen i pisani odgovor za predsjednika Milanovića. Sadržaj ovog dopisa, kojim je 22. listopada odgovoreno na Milanovićevo traženje sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost od 20. listopada, Ured predsjednika promptno je objavio u izvornom obliku – „u cilju informiranja javnosti“ – prekinuvši time dosadašnju praksu da se postupak ugovaranja sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost odvija mimo očiju javnosti. Vlada RH je tu Predsjednika RH obavijestila:

„Poštovani predsjedniče Republike Hrvatske, nastavno na Vaš dopis od 20. listopada 2020. godine, obavještavam Vas da je Vlada Republike Hrvatske na 15. sjednici donijela Zaključak o sprečavanju radikalizacije u društvu (u prilogu).

Zaključkom se obvezuje Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti da na osnovi analize postojećeg stanja predloži mjere za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije temeljen na usklađenom i koordiniranom djelovanju svih nadležnih tijela. Kada Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti, na osnovi analize postojećeg stanja, predloži odgovarajuće mjere obavijestit ću Vas o mogućem terminu sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost“.

Medved o radikalizmu i terorizmu

No, na tu se temu dva puta oglasio ministar Tomo Medved, osoba zadužena da na čelu Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti proučava radikalizaciju. Prvo je Medved pred Banskim dvorima izjavio: „Jučer smo mogli čuti kako se ovo tijelo, odnosno Koordinacija za sustav domovinske sigurnost, naziva ‘paratijelom’. Još jednom konstatiram da je ovo tijelo, kao i sva druga tijela, jasno i precizno utemeljeno u zakonu“, dodavši – „Zakon o sustavu domovinske sigurnosti stupio je na snagu 2017. godine. Želim jasno naglasiti da je član savjeta za Koordinaciju sigurnosno-obavještajnih službi i Koordinacije sustava domovinske sigurnosti savjetnik Predsjednika Republike. Prošli tjedan smo imali konstituirajuću sjednicu Koordinacije sustava domovinske sigurnost na kojoj je nazočio savjetnik predsjednika“. Uz to, Medved se osvrnuo i na ritam obavljanja predstojećeg posla: „Govorimo o aktivnostima i mjerama koje zahtijevaju određeno vrijeme, stoga je nezahvalno govoriti o danima. U najkraćem mogućem roku“ – kao da se tu radi o jednostavnom i rutinskom poslu, a ne o poduhvatu bez presedana u novijoj Hrvatskoj.

Na iste ili barem vrlo slične teme Medved je vrlo teško i umjetno govorio i kasnije, za Dnevnik televizije NOVA TV. Osim što je od riječi do riječi citirao pojedine formulacije premijera Plenkovića i službenog odgovora Vlade RH predsjedniku Milanoviću, on je objasnio što se misli raditi: „Dakle, ovdje, kad govorimo o ovom fenomenu radikalizacije u hrvatskome društvu, moramo uzet u obzir čitav spektar utjecaja, uslijed kojih je došlo do ovog čina, koji je uzrok širenja i jačanja radikalizacije“. O konkretnom izgledu mogućih mjera nije htio konkretnije, napomenuvši tek: „O tome ćemo nakon što Koordinacija sustava domovinske sigurnosti provede sa svim sudionicima, i sa svim sastavnicama…“ dok je na pitanje o postojanju ikakve vizije o tome što se radi kazao „Dakako da imamo, ali ćemo sačekati da se sve sastavnice sustava domovinske sigurnosti očituju, na osnovu zaključka Vlade, i u skladu sa time dostave preporuku Vladi RH i Vijeću za nacionalnu sigurnost, koje će donijeti konačno zaključke i odluke, koje će biti primijenjene u praksi“. O ocjeni što je to „radikalno“ i kako će se to mjeriti – Medved je zaključio: „Obzirom na složenost tematike, obzirom na sve uzroke uslijed kojih danas u društvu imamo taj fenomen radikalizacije hrvatskoga društva, upravo i jest zadaća cjelokupnog sustava domovinske sigurnosti provesti cjelovitu analizu, uključujući čitav spektar osoba iz različitih segmenata i nadležnosti, i preporučiti mjere, kako bi se sustavno mogli kao društvo pozabaviti sa sprječavanjem radikalizacije“. Dakle, time će se baviti MUP, obrana vanjski poslovi, civilna zaštita, zaštita okoliša, zdravstvo, financije i pravosuđe te obavještajne službe, ali i Hrvatska vatrogasna zajednica, Hrvatski crveni križ, HGSS, udruge proizašle iz Domovinskoga rata, te razne druge udruge građana – koje sa svim tim ili nemaju veze, ili su možda i same sudjelovale u radikalizaciji RH tijekom proteklih desetljeća. Na pitanje kako se misli ušutkati pojedine političare – koje je premijer višekratno bio voljan nabrajati – Medved se koprcavo ogradio: „Dakle, ovdje ni u kom slučaju ne možemo govoriti o nekakvoj zabrani govora u javnosti, slobodi govora. Ovdje govorimo o fenomenu koji se može okarakterizirati kao radikalizacija društva i govor mržnje… i u skladu s tim, upravo i jesmo, kao Koordinacijs sustava domovinske sigurnosti dobili, na osnovu ovog zaključka zadaću – da provedemo cjelovitu analizu stanja“, odbivši ujedno odgovoriti na višestruko ponovljeno pitanje je li  radikala ima i u redovima HDZ-a.

Scene s braniteljskog mimohoda i prosvjeda nazvanog “Jedan KRIŽ za jedan ŽIVOT”, 10. prosinca 2014. godine

No, Medved je uspio opovrgnuti da je i sam širio radikalizam u šatoru u Savskoj: „Ne. Upravo suprotno. Svo vrijeme sam bio zagovornik odgovarajućeg dijaloga i iznalaženja rješenja za tada goruća pitanja i goruće probleme, koji su dugo vremena bili nametani prema hrvatskim braniteljima, bilo kroz retoriku koje nije nedostajalo u javnom prostoru, koja je bila ponižavajuća prema hrvatskim braniteljima, bilo kroz mjere koje je tadašnja Vlada donosila protivno interesima hrvatskih branitelja“. Budući da se Medved tog jutra pred Banskim dvorima već obrecnuo na generala Miljavca za kojeg je braniteljsko iznošenje plinskih boca na Savsku 2015. bilo djelo terorizma zaključivši: „Plinske boce su vrlo brzo uklonjene. Taj čin, kao i prosvjed branitelja, bio je posljedica apsolutno neprihvatljivog i neodgovarajućeg odnosa tadašnje Vlade prema braniteljima. Što se tiče retorike generala Miljavca, ovo nije prvi puta da on na svoj način i svojom optikom vidi stvari koje nisu baš takve. Ne mogu prihvatiti njegovu konstataciju. Taj čin prosvjeda ni na koji način ne može se povezivati s onim što danas imamo“ – u večernjem razgovoru za NOVA TV je dodao: „Svi hrvatski branitelji, već tada, tog trenutka su osudili taj čin. I danas, dakako, da taj čin je bio bespotreban. (…) Ono što moramo, uz osudu samog čina, plinskih boca, moramo se osvrnuti na uzroke prosvjeda hrvatskih branitelja, koji su bili motivirani činjenicom da su tražili dijalog sa svojim resornim ministarstvom, a nisu ga dobili. To je bio uzrok“.

Umirovljeni general Medved kao koordinator kampanje pokreta “HRAST – Hrvatski rast” na parlamentarnim izborima 2011.

Doduše, tom verbalnom akrobacijom ministar Medved je završio objašnjavajući situaciju u Savskoj 28. svibnja 2015. godine točno na isti način kako je Ivan Penava opravdavao napad na Markovom trgu 12. listopada 2020. – samo što je Penava naišao na kompletnu osudu Vlade RH i premijera Andreja Plenkovića. No, kad je baš o takvom istom opravdavanju bio upitan tog jutra pred Banskim dvorima, Medved je zaključio: „Ne mogu se složiti s time. Govorimo o potpuno različitim stvarima. Prosvjed branitelja nije imao za cilj nikoga ugrožavati, branitelji su tražili dijalog, i participiranje u partnerstvu u cilju rješavanja nagomilanih problema. Molim da prosvjed branitelja ne dovodimo u kontekst nečega što smo mogli vidjet ovdje 12. listopada na Markovu trgu. To su potpuno različite stvari“. Isto, ali potpuno različito.

Problemi, problemi…

Detalji s komemoracije Slobodanu Praljku u koncertnoj dvorani Lisinski, 11. prosinca 2017. godine

Iako sam tekst Vladinog obrazloženja zvuči jasno i nesporno, njegovih je minutu i pol iznošenja pred Vladom RH (a onda i kasnije tematske izjave Tome Medveda) – usprkos ozbiljnome tonu – ostavljaju dojam dubinskog političkog cinizma i sarkazma. Naime, kao prvo je tu pitanje osobe izlagača – ministra koji je sam u fokus javnosti upao sudjelovanjem u braniteljskim protestima od 2014. do 2016 godine, koji su uvelike radikalizirali političku scenu novije Hrvatske, na što se nadovezalo i njegovo prominentno pojavljivanje u dvorani Vatroslav Lisinski, kada se komemoriralo samoubojstvo Slobodana Praljka nakon njegove osude za ratne zločine pred međunarodnim sudom u Haagu. Kao drugo, tu su nekakvi poslovi dani Koordinaciji za domovinsku sigurnost, iako je u tom trenutku već itekako bilo jasno da se Predsjednik Republike suštinski protivi ikakvoj suradnji s tim tijelom. Dapače, sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost je direktno povezano s radom tog tijela, iako Zakon o sigurnosno-obavještajnome sustavu iz 2006. itekako implicira radnu samostalnost VNS-a, jednako kao i Zakon o sustavu domovinske sigurnosti, usvojen u Saboru 27. listopada 2017. godine (NN 108/17 od 8. studenog 2017. godine) iz 2017. godine. Uz to, čitav izbor termina za sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost time je izrijekom uvjetovan ishodom rada Koordinacije za domovinsku sigurnost – očekujući valjda da službeni Pantovčak to jednostavno mora prihvatiti kao nešto dano i nezaobilazno. Imajući u vidu ionako dubinski narušene odnose Banskih dvora i Pantovčaka, tim je potezom nažalost vrlo vjerojatno i do daljnjega osigurano da Vijeća za nacionalnu sigurnost neće biti. Dapače, imajući u vidu žestinu i učestalost verbalnih dvoboja Vlade i Predsjednika, ovo bi lako mogao biti i uvod u dublja sukobljavanja te širi zastoj niza formalnih radnih postupaka, posebno na polju zakonodavstva, obrane, nacionalne sigurnosti i vanjskih poslova.

Konstituiranje jedne od “Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti”, NSK, 9. listopada 2020. godine

Uz sve to, posve je otvoreno ostalo i pitanje na koju to točno „Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti“ misli Andrej Plenković kada zadaje poslove i zadatke posljednjih dana. Naime, sve ovo o tome tijelu, što je proteklih dana premijer govorio, bilo je sasvim razumno do prije nekoliko mjeseci. Tada je odlukom s kraja listopada 2016. postojala vladina „Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti i hrvatske branitelje“, koju je do svog podnošenja ostavke na dužnosti vodio Damir Krstičević, kao ministar obrane i potpredsjednik Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost. To je tijelo obuhvaćalo i predstavnike resora unutarnjih poslova i bilo je dovoljno široko za pripremu materijala koje si je premijer Plenković zaželio ovih dana – a ono je dodatno formalizirano i uvrštanjem u Zakon o sustavu domovinske sigurnosti iz 2017. godine. No, na 2. sjednici aktualne Vlade RH održanoj 30. srpnja ove godine, pristupilo se promjeni ovog sklopa – te je izmijenjen djelokrug tog vladinog tijela zvanog „Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti i hrvatske branitelje“, tako da je iz njega izuzet resor unutarnjih poslova i dodan u sada prošireno tijelo koje se nekad bavilo samo vanjskom i europskom politikom, a sada je zaduženo za unutarnju i vanjsku politiku. Naravno, pri tome nije ujedno mijenjan i spomenuti Zakon o sustavu domovinske sigurnosti – u kojem je ostala ta prijašnja „Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti“. Iako je na čelu oba ta slično nazvana tijela potpredsjednik Vlade RH zadužen za nacionalnu sigurnost – što je sada ministra branitelja Tomo Medved – ostalo je nejasno koje je od ta dva tijela zapravo imalo svoju konstituirajuću sjednicu 9. listopada ove godine, kao što je ostalo nejasno i od koje od tih dviju koordinacija Plenković zapravo očekuje da krenu nešto raditi po pitanju problema radikalizacije. No, koja god da je „Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti“ u pitanju, ostaje na stolu jedan te isti, već spomenuti problem – da je riječ o tijelu koje je po statusu definitivno ispod Vijeća za nacionalnu sigurnost. Zato je teško razumljivo nastojanje Vlade da svojim nižim, tehničkim tijelom, uvjetuje rad i termine sazivanja višeg tijela sustava nacionalne sigurnosti – koje je po svemu samostalno u radu i ovisi primarno o sada tako deficitarnome skladu između Predsjednika RH i Vlade RH.