U sklopu 9. sjednice ovog saziva Sabora, 26. listopada održala se ne baš sadržajna rasprava o prijedlozima odluka o sudjelovanju pripadnika oružanih snaga RH u različitim mirovnim/vojnim misijama (o čemu je već  izvještavao Obris.org). U raspravi je sudjelovao i zastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier, koji joj je doprinio netočnom informacijom. Naime, na početku svog zastupničkog govora istaknuo je sljedeće:

“Od onih koji se danas protive ovom prijedlogu, a protive se i našem članstvu u NATO-u, čuli smo jednu fantastičnua ali ujedno i strašnu inverziju teza. Teza da će Hrvatskoj biti bolje, da će Hrvatska biti sigurnija ako ostane bez saveznika, ako bude sama. Jako me to podsjeća kada je bila rasprava o našem ulasku u NATO, o tome, što je na primjer tada, Centar za mirovne studije, kao protivnik ulaska Hrvatske u NATO tražio. Imali su jedan dokument, zvao se Alternator, kao alternativa našem ulasku u NATO, gdje je tražio, ni više ni manje, nego razoružanje Hrvatske. K’o da mi to sve nismo prošli. Suočeni sa velikosrpskom agresijom gdje smo morali se naoružati, gdje smo bili sami i bez saveznika, to smo sve već prošli, (…)”.

Kako sam u vrijeme te javne rasprave radio u Centru za mirovne studije i sudjelovao, zajedno s drugima, u izradi i promociji AlterNATOra, osjećam se odgovornim ispraviti netočan navod kojeg iznosi zastupnik Stier, jer smatram da njegova netočna argumentacija može nanijeti štetu svima onima koji javno zagovaraju politike izgradnje mira u Hrvatskoj.

Kao što je vidljivo iz njegovog izlaganja, zastupnik Stier se referira na rijedak pokušaj prijedloga artikulirane, ne populističke, alternativne politike tada dominantnom i unisonom stavu ulaska RH u NATO, nazvane AlterNATOr. AlterNATOr ne samo da je propitivao ulazak RH u NATO, već je i ponudio vrlo konkretna alternativna rješenja temeljena na konceptu ljudske sigurnosti, novijem pojmu u međunarodnoj sigurnosnoj politici, kao cjelovitiji pristup suvremenim sigurnosnim izazovima u doba globalizacije, gdje se politički, ekonomski, ekološki i vojni rizici isprepliću, a njihovo sprječavanje ili odvraćanje nemoguće je usko shvaćenim vojno-obrambenim djelovanjem. Taj dokument, koji je izradio Centar za mirovne studije, temeljen je na ranijim širim konzultacijama s mirovnim i ljudsko-pravaškim organizacijama, s aktivistima i aktivisticama, te predstavnicima lokalnih vlasti u RH u razdoblju od  2003. do 2005. godine. Konzultacije su u prosincu 2005. godine rezultirale radnim dokumentom “Platforma za izgradnju mira u RH”, a koji je usvojen na konferenciji u Vukovaru od strane 60 pojedinaca i organizacija. Na ljeto 2006. Platforma za izgradnju mira postala je zajednička okosnica mrežnog djelovanja dvanaest udruga iz različitih poslijeratnih regija Hrvatske, a sam dokument korišten je kao temelj za izradu AlterNATOra. Zanimljivo je da su se i tadašnji glasnogovornici ulaska RH u NATO, poput aktualnog ministra unutarnjih poslova Božinovića, složili da je AlterNATOr kvalitetan dokument koji ima viziju razvoja RH, ali su naglasili kako ono što AlterNATOr zagovara (razvoj RH iz perspektive ljudske sigurnosti) nije u neskladu s ulaskom RH u NATO. Naime, u to doba, AlterNATOr je raspravljan na seriji javnih debata o ulasku RH u NATO u kojoj su sudjelovali i predstavnici  vlasti.

Nije traženo razoružanje!

No, krenimo redom. Nije točna Stierova tvrdnja da je AlterNATOr tražio razoružanje Hrvatske. AlterNATOr je govorio o potrebi odgađanja ulaska RH u NATO jer smo tada (a čini mi se da smo bili u pravu) prepoznali puno važnije sigurnosne prijetnje kojima se RH trebala baviti (vidi str. 5 AlterNATOra – korupcija, krhkost institucija, manjak kvalitetnog nadzora nad represivnim aparatom, zaostalost poslijeratnih područja u socio-ekonomskom razvoju, nedostatno osmišljena i aktivna politika regionalne sigurnosti i razvoja, nerazvijenost kulture različitosti i ljudskih prava te nenasilnog ophođenja sa sukobom, opterećenost hrvatskog društva ratnim traumama tijekom 1990-ih ali i onih iz Drugog svjetskog rata, itd.), čije zanemarivanje, ili neznanje bavljenja istima, osjećamo i danas. Tvrdili smo tada, a dokaz imamo i danas, da ulazak RH u NATO nije odgovorio niti na jedan od ovih izazova.

Uz sve ovo, AlterNATOr nije zagovarao razoružanje kako ga interpretira zastupnik Stier. AlterNATOr  je, dapače, isticao kako RH treba nastaviti put prema EU i pojačati aktivnosti unutar Partnerstva za mir, te putem Partnerstva za mir održavati kvalitetne kontakte s NATO-m i nastaviti na reformama demokratizacije, profesionalizacije i depolitizacije vojske. Dodatna preporuka AlterNATOra bila je da kroz Partnerstvo za mir RH nastavlja raditi na demilitarizaciji regije, te da nastavi pružati pomoć zemljama u regiji za što kvalitetniju reformu vojnog sektora. Zastupnik Stier je vjerojatno, namjerno ili ne, pobrkao pojam “demilitarizacije” s pojmom “razoružanja”, aludirajući da AlterNATOr želi u potpunosti razoružati RH. Da je to bio cilj tada bi vjerojatno jedna od preporuka AlterNATOra bila ukidanje Ministarstva obrane, a toga u navedenom dokumentu nema. Pod pojmom demilitarizacije se podrazumijeva realno i proporcionalno korištenje i razvijanje oružanih snaga, koje korespondiraju stvarnim potrebama a ne političkim mitovima, privatnim interesima i iracionalnim strahovima. Također se podrazumijeva ograničavanje vojnih djelatnosti unutar strogih zakonskih i društvenih okvira, kako bi ona institucija kojoj legitimno dajemo pravo na korištenje nasilja bila pod strogim nadzorom te ograničena u mogućnostima promocije nasilja kao vrijednosne odrednice. Demilitarizacija također podrazumijeva i depolitizaciju vojske.

Zadnjih 10 godina, od kada je RH punopravna članica NATO-a, RH nije imala direktnu vojnu prijetnju, ne zbog toga što je članica NATO-a, već zbog toga što nitko u njenom okruženju nema ni ambicija niti resursa da vojno prijeti. Ta činjenica je bila prepoznata i tada, ali se je ipak govorilo da nam NATO odbacuje potencijalne vojne prijetnje naših susjeda koji nisu u članstvu.

Nadalje, ovdje je važno primijetiti kako AlterNATOr mudro, a ne naivno kao što mu se voli imputirati, predlaže ne izoliranu demilitarizaciju Hrvatske, već demilitarizaciju čitave regije, upravo zbog iskustva nedavnog rata. Dakle, on zahtijeva puno složenije i kreativnije vanjskopolitičke poteze od onih koje  hrvatska diplomacija, a na čijem je čelu kratko vrijeme proveo i zastupnik Stier, provodila. Nažalost, RH ne samo da se nikada nije usudila niti imala viziju krenuti u tom smjeru, nego je u potpunosti ignorirala i veliku većinu ostalih preporuka koje se nalaze u AlterNATOru. Tako se u zadnjih 10 godina nisu dogodili nikakvi značajni pomaci vezani uz obrazovni sustav (upravo suprotno – obrazovni sustav je polarizirao zemlju i produbio unutrašnje političke sukobe), proces suočavanja s prošlošću – kojeg je AlterNATOr prepoznao kao ključnu polugu za jačanje sigurnosti zemlje – sveo se na zaključke Vladinog “Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima” koji su još više produbili podjele u zemlji, regionalni razvoj zemlje se sve više urušava odlaskom ljudi u inozemstvo, a umjesto koncepta ljudske – uveo se PR koncept domovinske sigurnosti. O napadima na ljudska prava, a posebno na rodnu ravnopravnost – čime je svojim političkim djelovanjem aktivno pokušao ali nije uspio doprinijeti i zastupnik Stier (glasao je protiv Istanbulske konvencije, a u mandatu ministra vanjskih poslova i potpredsjednika Vlade za ljudska prava pokušao je izbaciti iz Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije svako spominjanje reproduktivnih prava žena ili uvođenja građanskog odgoja u sve javne škole, kao i dio odredbi koje su trebale unaprijediti zaštitu od diskriminacije LGBT osoba) – da i ne govorimo.

Državni vrh na proslavu ulaska RH u NATO u travnju 2009. godine

Hrvatska se 2008. godine opredijelila za NATO, a ne za AlterNATOr. Površno je i podlo imputirati kako je cilj AlterNATOra bio „razoružati“ Hrvatsku kako bi je valjda netko ponovno mogao „rastrgati“. Uvjeren sam da je RH te 2008. godine krenula putem AlterNATOra, Hrvatska bi danas bila puno sretnija i uspješnija zemlja. To bi značilo da se sustavno ulaže u kapacitete upravljanja ekološkim katastrofama, poput poplava i požara ili balastnih voda na Jadranu, da se Hrvatska svjetski profilira kao centar izvrsnosti za rad na poslijeratnim procesima izgradnje mira na razini lokalnih zajednica nastavno na dobra iskustva iz Istočne Slavonije, demokratizaciji policije, organizaciji zdravstvene zaštite u konfliktnim uvjetima, suzbijanju organiziranog kriminala i ratnog profiterstva, rješavanju kompleksnih pitanja zbrinjavanja i integracije prognanika i izbjeglica, interkulturne suradnje i kvalitetnog suživota islama i kršćanstva, profiliranjem Hrvatske kao zemlje koja ima razvijene kompetencije u području ljudske sigurnosti i izgradnje mira, stečene na vlastitom iskustvu oporavka od rata.

AlterNATOr je jako dobro detektirao prijetnje našoj zemlji u suvremeno doba, no koje izlaze iz uskog okvira vojno-sigurnosne politike. I tvrdio je da nam kao društvu mora biti prioritet raditi na otklanjanju tih prijetnji, vodeći računa o specifičnim funkcijama i opsegu vojno-sigurnosnog aparata u odnosu na ukupni opseg sigurnosnih izazova. U njemu se već tada govorilo o pitanjima azila i migracija, reformi obrazovanja, regionalnom razvoju, smanjenju siromaštva, antikorupciji i jačanju pravosudnih institucija. Da smo se zadnjih deset godina fokusirano bavili ovim temama te u njih ulagali primjerena proračunska sredstva, ova zemlja bi izgledala drugačije. Ovako imamo zemlju iz koje ljudi iseljavaju, u EU smo na začelju po razvoju i potencijalu umrežavanja s drugim članicama i utjecaju na europske politike, te vodimo sarkastičnu i iskompleksiranu utrku u naoružanju sa susjednom Srbijom u kojoj se valjda natječemo tko će skuplje platiti američki ili ruski vojni otpad.

Bez obzira na sve, i dalje vjerujem kako će vrijeme za AlterNATOr doći, te da on čeka neke nove političare i političarke koji će politički razoružati zastupnika Stiera.

*gost autor: Gordan Bosanac, stručnjak za pitanja sigurnosti i ljudskih prava, jedan od koautora AlterNATOra, zaposlenik CMS-a u periodu do srpnja 2018. godine. Danas radi kao nezavisni konzultant u području ljudske sigurnosti, izgradnje mira i ljudskih prava.

Ovom je prilikom, u ulozi domaćina, na diskusiju najavljen dolazak general pukovnika Slavka Barića te predstavnika Ministarstva i Glavnoga stožera koji su sudjelovali u izradi ovoga dokumenta – vjerojatno i Dragana Lozančića, nadležnog pomoćnika ministra koji je poziv formalno i uputio. S druge će im se strane stola naći predstavnici tri fakulteta iz sastava zagrebačkoga Sveučilišta (Filozofski, Ekonomski i Fakultet političkih znanosti), dva instituta (Ivo Pilar i Institut za međunarodne odnose) i triju udruga građana (Transparency International Hrvatska, Centar za mirovne studije i Kuća ljudskih prava, te Atlantsko vijeće Hrvatske).

Iako se i povodom predstavljanja radnoga teksta SPO 2005. godine formalno održala javna rasprava (u vrlo ograničenoj formi i bez vidljivih rezultata ili utjecaja na konačni dokument), treba se nadati kako je ovaj poziv na diskusiju više na tragu procesa raspravljanja kakav je RH vidjela oko nacrta Strategije nacionalne sigurnosti. Po tom je dokumentu, predstavljenom javnosti u prosincu 2010. godine, bila provedena oveća javna rasprava – doduše više segmentirana, podijeljena na krugove pretpostavljeno zainteresirane stručne publike. Iako je nakon rasprave sam radni dokument Strategije svojevrsno ponovo potonuo u dubine birokratske procedure – iz kojih više nije izronio ni do današnjega dana – za nadati se da je iskustvo diskutiranja ipak ostavilo određenog pozitivnoga traga na nadležnim državnim strukturama.

Ispred dijela nevladinih udruga civilnoga društva će u raspravi sudjelovati i autori s portala www.obris.org, koji se već u više navrata osvrtao na pojedine detalje javnoga nacrta ovog novog strateškog dokumenta. Velike se nade polažu u donošenje što kvalitetnijeg novog Strateškog pregleda obrane, budući je to dokument na kojem će se temeljiti i novi, dugo iščekivani Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH – osnovni detaljniji putokaz za budućnost obrane u Lijepoj našoj.