Deset dana nakon što su Pantovčak i Banski dvori razmijenili novu salvu optužbi oko vođenja vanjske politike, danas je uslijedio obrat – Zoran Milanović i Andrej Plenković u telefonskom su razgovoru razmijenili stavove uoči sutrašnjeg izvanrednog summita EUu Bruxellesu. Šefovima europskih vlada šefica Europske komisije Ursula von der Leyen predstavit će plan “Rearm Europe” koji će, bude li usvojen, donijeti niz velikih promjena kako bi se europske države ubrzano počele naoružavati. Ta je tema, čini se, bila dovoljno važna da nakon par godina premijer Plenković podigne slušalicu i nazove na Pantovčak.

“Tijekom razgovora razmijenili su mišljenja o aktualnim političkim i diplomatskim inicijativama za postizanje mira u Ukrajini. Predsjednik Vlade Plenković informirao je predsjednika Republike o prijedlogu stajališta Vlade u vezi s nacrtom Zaključaka Europskog vijeća. Stav hrvatske Vlade jest da Ukrajina i Europska unija svakako trebaju biti sudionici mirovnih pregovora, uz blisku koordinaciju i suradnju sa Sjedinjenim Američkim Državama. K tome, stav je Vlade da mir ne može biti istinski pravedan i održiv ako ne jamči suverenost i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, jer su upravo ti elementi preduvjet stabilnosti i sigurnosti u Europi te poštivanja temeljnih načela međunarodnog prava. U sigurnosnom i ekonomskom interesu Hrvatske je postizanje pravednog mira. Predsjednik Vlade govorio je o stajalištima Vlade o jačanju europskih obrambenih sposobnosti, naglasivši da je Vlada povećanjem izdvajanja za obranu i ulaganjem u modernizaciju Oružanih snaga već učinila ključne iskorake te da će i u budućnosti nastaviti snažno podupirati Hrvatsku vojsku,”

priopćila je Vlada RH danas u večernjim satima. Priopćenjem se oglasio i Ured predsjednika:

“Predsjednik Milanović smatra kako je razgovor s predsjednikom Vlade tek početak ispunjavanja ustavne obveze o zajedničkom oblikovanju i provođenju vanjske politike Republike Hrvatske te je pozvao predsjednika Vlade na nastavak razgovora o stavovima Republike Hrvatske o vanjskopolitičkim temama. Isto tako, predsjednik Milanović podsjetio je predsjednika Vlade na potrebu žurnog sazivanja Vijeća za obranu te predložio i sazivanje Vijeća za nacionalnu sigurnost upravo na temu rata u Ukrajini i promijenjene sigurnosne i geopolitičke situacije u Europi i svijetu.”

Što se tiče stavova RH koje bi premijer Plenković trebao iznijeti na sutrašnjem sastanku Europskog vijeća, predsjednik Milanović je istaknuo nekoliko ključnih točaka

1. Postizanje mira u Ukrajini je u interesu Republike Hrvatske i stoga treba prihvatiti svaku inicijativu koja tome pridonosi.
2. Hrvatski vojnici neće sudjelovati ni u kakvim aktivnostima na teritoriju Ukrajine.
3. Pomoć Ukrajini ne smije biti na štetu održavanja i razvoja sposobnosti Hrvatske vojske.
4. Niti jedna financijska odluka ne smije štetiti standardu građana Republike Hrvatske, što se odnosi i na odluke o sankcijama.
5. Kod bilo kakve rasprave o jačanju europske vojne industrije i povećanju vojnog proračuna treba se osigurati da u tome sudjeluje i hrvatska industrija.

U Vladinom priopćenju tome nema ni spomena, ali se napominje da je premijer od Predsjednika zatražio očitovanje o otvaranju novih diplomatskih misija:

“Predsjednik Vlade danas je uputio dopis predsjedniku Republike radi usuglašavanja oko prijedloga Ministarstva vanjskih i europskih poslova o osnivanju novih diplomatskih misija i konzularnih ureda, u skladu s člankom 17. Zakona o vanjskim poslovima. S obzirom na sve složeniju geopolitičku situaciju, nameće se potreba za otvaranjem novih diplomatskih predstavništava u državama u kojima Hrvatska nije zastupljena, kao i za jačanjem postojeće diplomatske mreže ondje gdje je broj predstavništava nedostatan. Usto, ustavna obveza zaštite prava i interesa Hrvata izvan domovine te skrb o njihovoj dobrobiti dodatni su razlozi za proširenje diplomatsko-konzularne mreže, posebice u susjednim državama.

Stoga je predsjednik Vlade pozvao predsjednika Republike da se očituje o prijedlogu otvaranja novih diplomatskih misija i konzularnih ureda kako bi se dodatno osnažila hrvatska diplomatska prisutnost i povećala njezina učinkovitost na međunarodnoj razini.”

Priopćenje iz Ureda predsjednika uopće se nije osvrnulo na ovaj zahtjev Banskih dvora, pa ostaje nejasno kako je zapravo protekao ovaj nesvakidašnji telefonski razgovor – s nastavkom optužbi i uvreda, ili protokolarno s naznakom konačno nekih pozitivnih pomaka u odnosima dvojice čelnih ljudi hrvatske države.

Govor predsjednika Emmanuela Macrona u veljači 2020. na francuskoj École Militaire, naizgled o francuskoj nuklearnoj politici, ujedno je predstavljao bitnu stratešku izjavu o ulozi Francuske u Europi i svijetu. Njegova primarna poruka, posebno usmjerena prema Berlinu, zalaže se za „buđenje“ Europe kao autonomnog aktera u obrani, a možda i na nuklearne teme.

Francuski predsjednik Emmanuel Macron je 7. veljače 2020. u Parizu održao bitan govor na vanjskopolitičke i obrambene teme. Iako mu je glavna svrha bila usredotočena na pitanja nuklearnog odvraćanja, također mu je omogućila da razjasni svoju viziju svijeta nakon višemjesečnih provokativnih izjava i inicijativa. Ovom govoru je cilj bio pomiriti Macronovu u suštini golističku viziju svijeta s njegovim snažnim europskim opredjeljenjem – nudeći dijalog i suradnju sa zainteresiranim stranama – te ujedno nanovo potvrditi i njegovu transatlantsku solidarnost. Bio je to još jedan skromni Macronov korak u dugogodišnjem francuskom flertu s idejom transformacije francuskog nacionalnog sustava nuklearnog odvraćanja u šire europsko nuklearno odvraćanje. Ova je poruka svojom glavninom bila usmjerena prema Berlinu, gdje su je dužnosnici tamošnje vlade obazrivo pozdravili, uz važnu napomenu da se njome ne smije dovoditi u pitanje središnji značaj nuklearnog jamstva Sjedinjenih Američkih Država.

Geostrateški govor

Posjedovanje nuklearnog oružja pomoglo je oblikovanju institucija francuske Pete republike. Neposredni izbor predsjednika ustanovljen je 1962., četiri godine nakon nastanka novog režima i dvije godine nakon prvog francuskog nuklearnog pokusa. Charles de Gaulle, prvi tako izabrani predsjednik, vjerovao je da samo izbor od strane naroda može pružiti nacionalnom vođi nuklearne sile domaći legitimitet i međunarodnu vjerodostojnost potrebnu kako bi se prijetilo upotrebom nuklearnog oružja. Nakon perioda Hladnoga rata postala je tradicija Francuske da svaki predsjednik održi barem jedan veliki govor posvećen nuklearnom odvraćanju. Ciljevi takvih govora su (1) da podsjete biračko tijelo na svrhu francuskog nuklearnog oružja, (2) da potaknu one koji rade u francuskom industrijskom kompleksu vezanom uz nuklearno oružje, (3) da o francuskoj nuklearnoj politici informiraju protivnike i saveznike, te (4) da predstave Francusku kao model transparentnosti u nuklearnoj domeni.

Macronov govor bio je mnogo šireg opsega od posljednjeg velikog predsjedničkog nuklearnog govora kojeg je održao njegov prethodnik, François Hollande, 2015. godine. Samo je otprilike trećina prezentacije, koja je na engleskom jeziku bila dugačka gotovo 8.500 riječi, i stvarno raspravljala o nuklearnim temama. Ostatak je bio usredotočen na Macronovu stratešku viziju svijeta u kojem se razvija francuska nuklearna politika. Ovaj je govor dodatno razrađivao i neke teze izrečene u okviru njegovog intervjua za časopis The Economist iz listopada 2019. Macron je rivalstvo velikih sila predstavio kao istaknuto strateško obilježje suvremenog svijeta i upozorio na opasnosti „nesputane globalne strateške konkurencije, koja bi mogla uzrokovati incidente i rizike nekontroliranih vojnih eskalacija“. Primijetio je novu sposobnost regionalnih aktera – na primjer, Irana i Sjeverne Koreje – da raketama dosegnu europski teritorij, kao i činjenicu da je „višestruko razbijen tabu upotrebe kemijskog oružja u Siriji, Maleziji, pa čak i u Europi“. Primijetio je dvije dodatne „promjene paradigme“: (1) slabljenje multilateralizma i međunarodnih normi, te (2) poremećaj uzrokovan znanstvenim i tehnološkim napretkom.

Macron je pozvao na „buđenje“ Europe, zastupajući stajalište da bi Europa trebala biti autonomni akter u nekoliko ključnih područja međunarodne sigurnosti, uključujući „digitalni suverenitet“, infrastrukturu, obranu, kontrolu naoružanja, a možda i nuklearno naoružanje. Implicitni strateški kontekst ove preporuke je povlačenje SAD-a pod predsjednikom Donaldom Trumpom iz njihove tradicionalne uloge predvodnika međunarodnih institucija poput NATO-a. Prema nekoliko vjerodostojnih izvješća, Trump se među svojim savjetnicima zalagao za potpuni izlazak SAD-a iz NATO-a, potkopavajući i vjerodostojnost garancije sigurnosti Saveza. Kao što je rekao Macron: „Naše norme ne mogu kontrolirati Sjedinjene Države, naša infrastruktura, naše luke i zračne luke ne mogu biti u vlasništvu kineskog kapitala, a naše računalne mreže pod ruskim pritiskom… Mi moramo na europskoj razini  kontrolirati našu pomorsku, energetsku i digitalnu infrastrukturu“. Njegovo novo inzistiranje na digitalnom suverenitetu i „tehnološkoj neovisnosti“ možda je podcijenjen aspekt ovog govora. Također, on je promicao i nadzor naoružanja, ali s oprezno realističkim naglaskom: „Predugo su Europljani smatrali da je dovoljno voditi primjerom i da će, ako se oni razoružaju, to učiniti i drugi. To nije tako!“. Upozorio je Moskvu i Washington da ne pregovaraju o novim sporazumima bez uzimanja u obzir i europskih interesa.

Macron nastoji promicati „postupnu obnovu povjerenja s Rusijom“. Istodobno, nastojao je uvjeriti saveznike da je Francuska ostala privržena NATO-u, kojeg je u listopadu za The Economist okarakterizirao „moždano mrtvim“ (brain-dead). No, izrazio je zabrinutost oko šireg pitanja čvrstoće Atlantskog saveza, za koju smatra da je bila testirana u Libiji i Siriji. Ponovio je da snažniji europski obrambeni napori predstavljaju praktičan odgovor na američke pozive na većim europskim doprinosom, budući da su „NATO i europska obrana dva stupa europske kolektivne sigurnosti“.

Natrag na osnove

Iako je Macron bio izričit, pa čak i provokativan u mnogim svojim izjavama o politici, njegov je februarski govor pokazao da su njegovi stavovi u nuklearnoj domeni jednako konzervativni kao i oni njegovih prethodnika.

On se želi predstaviti nasljednikom de Gaullea, odabravši održati svoj govor u École Militaire, mjestu de Gaulle-ova sada poznatog obraćanja iz 1959. godine, kojim je objavio neovisan obrambeni postav Francuske. Prema Macronu, francusko odvraćanje i dalje se temelji na sposobnosti nanošenja „neprihvatljive štete“ državnim „centrima moći: njihovim političkim, ekonomskim i vojnim operativnim središtima“. Pariz i dalje zauzima stajalište da bude li Francuska napadnuta konvencionalnim ili nuklearnim oružjem na način koji bi ugrozio njezine vitalne interese, ona može odgovoriti ograničenim nuklearnim napadom kako bi ponovno ostvarila odvraćanje. Macron je precizirao ono što njegovi prethodnici, bivši predsjednici Hollande i Nicolas Sarkozy nisu – da će se ograničeni napad „upozorenja“ dogoditi samo jednom, a ne više puta, prije nego što bi Francuska nanijela neprihvatljivu štetu na teritoriju protivnika. On je očigledno podržao i tradicionalno shvaćanje eskalacije, naglašavajući da se „konvencionalne i nuklearne snage stalno međusobno podržavaju“. Francuska je oduvijek nastojala podsjetiti promatrače da, kada god se značajnije zalaže za pojedinu vojnu opremu – posebno onu s dvostrukom sposobnošću, poput specijaliziranih zrakoplova svojih Strateških zračnih snaga – ona djeluje kao nuklearna sila.

Informiran duljom raspravom u francuskoj strateškoj zajednici, Macron je zauzeo promišljeno stajalište o etičkom protivljenju nuklearnom odvraćanju, koje je sadržano u Ugovoru o zabrani nuklearnog naoružanja (Treaty on the Prohibition of Nuclear Weapons) i u čvrstom  stavu Vatikana protiv nuklearnog oružja. Kako bi zaštitio francuske tvrtke, posebno one koje su uključene u industriju nuklearnog naoružanja, inzistirao je da ovaj takozvani Ugovor o zabrani „neće stvarati ikakve nove obaveze za Francusku, jednako ne za državu kao ni za javne ili privatne aktere na njezinom teritoriju“. Uz to, naglasio je i suzdržanu prirodu francuskog nuklearnog odvraćanja, te pozvao i ostale da zauzmu jednako stajalište: „Ključno je ograničiti ulogu odvraćanja na ekstremne okolnosti samoobrane. Nuklearno oružje ne smije biti osmišljeno kao sredstvo zastrašivanja, prisile ili destabilizacije. Ono mora ostati instrumentom odvraćanja s ciljem sprečavanja rata“. Macron je s očiglednom oštricom usmjerenom prema Pekingu i Moskvi uputio i „poziv čelnicima ostalih nuklearnih sila da pokažu jednaku transparentnost u svojim doktrinama odvraćanja, i da zaustave sve pokušaje iskorištavanja ove strategije u svrhu prisile ili zastrašivanja“.

Konačno, Macronovo stajalište o razoružanju odražava tradicionalno francusko gledište: „ono ne može biti ciljem samo po sebi“, a strane bi „prvo trebale poboljšati međunarodne sigurnosne uvjete“. Veličina francuskog arsenala ostaje „ispod 300“ oružja. Macron je naglasio važnost nastavljanja aktualnog rada svoje zemlje na verifikaciji i na mjerama izgradnje povjerenja u razoružavanje, stavljajući ih uz bok ostalim dugogodišnjim francuskim prioritetima kao što su podržavanje Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons), pokretanje pregovora oko Ugovora o prekidanju proizvodnje fisibilnog materijala (Fissile Material Cut-off Treaty – FMCT) i postizanje skoro univerzalne ratifikacije Ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (Comprehensive Nuclear Test Ban Treaty – CNTBT).

Francuska, Europa i nuklearno oružje

Macronov strateški pogled je i golistički i europski. Jezik koji se koristio u njegovom govoru bio je manje revolucionaran nego što su to neki francuski i njemački komentatori očekivali, ali po francuskim standardima nije bio trivijalan. Govor je imao tri izražene komponente. Kao prvo, potvrdio je da je europska dimenzija francuskog odvraćanja sada jača nego ikad, podrazumijevajući tu i predanost obrani te sigurnosti europskih saveznika, koja je „prirodni izraz naše sve čvršće solidarnosti“. Kao drugo, i što je najvažnije, govor je ponudio dijalog s europskim partnerima o pitanjima vezanim za odvraćanje i ulogu koju francuske snage igraju u sigurnosti kontinenta. Ta je ponuda bila pomno sastavljena, s uključenih nekoliko opcija koje su bile razmatrane sve do nekoliko dana prije održavanja govora. Dužnosnici u Parizu primijetili su da je Francuska sada jedina nuklearna sila Europske unije, s obzirom na odlazak Ujedinjene Kraljevine; međutim, Macron nije spomenuo Veliku Britaniju, osim što je potvrdio uobičajeno gledište da te dvije zemlje dijele neke vitalne interese. Kao treće, Macron je spomenuo i mogućnost sudjelovanja europskih partnera u nekim francuskim nuklearnim vježbama.

Primjer tijeka francuske kvartalne zrakoplovne vježbe “Poker”

Macronov glavni cilj je razviti „istinsku stratešku kulturu među Europljanima“. S obzirom da se Pariz ponekad sumnjiči kako nastoji oslabiti NATO – a Macron je ponovno potvrdio da Francuska i dalje neće sudjelovati u njegovoj radnoj Skupini za nuklearno planiranje – značajna je za spomenuti njegova izjava kako „naše nuklearne snage također značajno doprinose“ u „jačanju cjelokupnog odvraćanja Atlantskoga saveza“, jer je riječ „značajno“ dodala izričaju Deklaracije o atlantskim odnosima iz 1974. (tzv. Ottawskoj deklaraciji) kojeg se obično koristi u NATO izjavama. Uz to, Macron je izjavio da će Pariz „nastaviti pridonositi raspravama na političkoj razini s ciljem jačanja nuklearne kulture Saveza“.

Izgledi za budućnost

Macron je u svom govoru pokušao pomiriti nacionalne, europske i transatlantske interese u strateškoj domeni, uključujući tu i nuklearno odvraćanje. Neke zemlje pristalice razoružanja, poput Austrije, i postojani „atlantisti“ poput Norveške, odbili su njegovu europsku nuklearnu ponudu. Na zaprepaštenje francuske vlade, glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg izrazio je suzdržanost u vezi s francuskim nuklearnim doprinosom Savezu, vjerojatno zasnovanu na njegovoj želji da izbjegne transatlantski sukob ili na uvjerenju da su francuske tvrdnje preuveličane. Stoltenberg je napomenuo da „već imamo europsku sposobnost nuklearnog odvraćanja, sa svojom doktrinom, i ona je aktivna. Institucionalizirana je i postoji već desetljećima. To je krajnje jamstvo sigurnosti za Europljane i ne smijemo učiniti ništa što bi ga moglo oslabiti ili ugroziti“. I neki europski komentatori također su izrazili sumnje u motive Francuske, sugerirajući da je to u biti tek način za povećanje francuskog prestiža i moći na kontinentu, umjesto za dijeljenje sposobnosti s partnerima.

Ipak, Pariz bi se mogao zadovoljiti otvorenim interesom izraženim u Njemačkoj, Poljskoj i baltičkim državama. Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier i ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer javno su izjavili svoju podršku strateškom nuklearnom dijalogu s Francuskom, pod uvjetom da bilo koja francuska inicijativa neće biti usmjerena prema nadomještanju američkog nuklearnog kišobrana. Njemačko prihvaćanje, koliko god ograničeno, bilo je važno za Macrona. Na konferenciji o sigurnosti u Münchenu, nekoliko dana nakon njegova govora, on je jasno naznačio da je ponuda prvenstveno bila usmjerena prema Berlinu, sugerirajući kako njemačko tradicionalno stajalište „da se može govoriti o američkom nuklearnom odvraćanju, ali ne i o europskom ili francuskom nuklearnom odvraćanju“ nije u skladu sa suvremenom idejom „suverene Europe, Europe koja se stavlja u situaciju da zaštiti vlastite građane“.

U tu svrhu, možda će Pariz pokušati sa zainteresiranim zemljama stvoriti neko neformalno grupiranje pod francuskim vodstvom, kao što je Europska intervencijska inicijativa – koja je također usmjerena na poticanje nastanka zajedničke strateške kulture. Alternativa bi mogla biti i u oponašanju bilateralnih dijaloga o nuklearnom odvraćanju, kakve su SAD uspostavile sa svojim saveznicima Japanom i Južnom Korejom. Ključno je pitanje hoće li Pariz kroz multilateralne konzultacije pokušati u sve to uključiti i post-BREXIT Veliku Britaniju, koja nastavlja imati važnu ulogu u europskoj sigurnosti, ili će radije održavati strogo bilateralni nuklearni kanal. Anglo-francuska bilateralna suradnja bit će ponovno potvrđena – a možda i poboljšana – kad Pariz i London u studenom 2020. godine obilježe desetu obljetnicu tzv. „Lancaster House ugovora“.

Malo je vjerojatno da bi europski saveznici odmah prihvatili  ponudu za sudjelovanjem u francuskim nuklearnim vježbama. Vjerojatno je da će zrakoplovi iz ne-nuklearnih zemalja – posebno onih koje već doprinose NATO programu Podrške nuklearnim operacijama pomoću konvencionalnih zračnih taktika (Support of Nuclear Operations with Conventional Air Tactics – SNOWCAT) – na kraju možda sudjelovati u kvartalnoj vježbi nuklearnih udara francuskog Ratnog zrakoplovstva (poznatoj kao „Poker“). To bi, naravno, bio mali korak. Zapravo, ništa od toga što je do sada predložio Macron ne nagovještava stvaranje odvojenog sustava europskog nuklearnog odvraćanja.

* Ovaj je tekst objavljen u travnju 2020. godine pod naslovom „Macron’s strategic vision for Europe“, u sklopu serije Strategic Comments Međunarodnog instituta za strateške studije IISS iz Londona (https://www.iiss.org/). Njegov original dostupan je na internetskoj adresi: https://www.iiss.org/publications/strategic-comments/2020/macrons-strategic-vision-for-europe

Nakon višemjesečnog čekanja i iščekivanja, Zoran Piličić, pomoćnik ministra obrane za ljudske resurse, premostio je i posljednju stepenicu u promjeni posla. Od 1. rujna ove godine Piličić prelazi u diplomaciju kao generalni konzul RH u BiH, sa sjedištem u Banja Luci. Odluku o ovom postavljenju donijela je predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović još 18. srpnja, uz prethodni supotpis predsjednika Vlade Andreja Plenkovića od 16. srpnja, i uz objavu u Narodnim novinama od 31. srpnja (NN 72/2019).

Prema toj odluci, Zoran Piličić će kao generalni hrvatski konzul sa sjedištem u Banja Luci imati konzularne ovlasti i u općinama Bihać, Kozarska Dubica, Gradiška, Krupa, Brod, Novi Grad, Bosanski Petrovac, Bužim, Cazin, Čelinac, Derventa, Doboj, Ključ, Kotor Varoš, Laktaši (inače rodno mjesto Milorada Dodika), Mrkonjić Grad, Prijedor, Prnjavor, Sanski Most, Kneževo, Srbac, Šipovo, Teslić i Velika Kladuša. Dosadašnji konzul u glavnom gradu Republike Srpske, Zlatko Kramarić, tu dužnost obavlja do kraja kolovoza, nakon čega prelazi na novu diplomatsku destinaciju – kao veleposlanik RH u Albaniju.

Iako nema diplomatskog iskustva, Zoran Piličić rođen je upravo u Banja Luci (1962. godine), pa u tome možda i leži tajna njegovog povratka u taj grad. Odlaskom iz Ministarstva obrane u diplomaciju, pomoćnik ministra obrane za ljudske resurse Zoran Piličić pridružuje se još dvojici svojih kolega, koji su Krešimirov trg zamijenili za Zrinjevac – bivši ministar obrane Josip Buljević završio je kao veleposlanik RH u Finskoj, a bivši načelnik GS OS RH general Drago Lovrić kao hrvatski veleposlanik u Kataru.

Vlada RH je od 6. kolovoza na kolektivnom godišnjem odmoru, pa nije stigla razriješiti u javnosti prilično nevidljivog Piličića s dužnosti pomoćnika ministra, ali će to nesumnjivo napraviti odmah po završetku dvotjednog odmora. Tada će najvjerojatnije imenovati i njegovog nasljednika – već neko vrijeme neslužbeno se govori da će novi pomoćnik ministra obrane za ljudske resurse biti brigadir Anto Zelić, bivši vojni izaslanik u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske. Naravno, sve je to samo uvod u izbornu 2020. godinu, čiju će prvu polovicu obilježiti i izbor novog načelnika Glavnog stožera OS RH.

„SAD već više od dvije godine konzistentno govore – ‘Ovo su naši tehnički zahtjevi’. I tako… Svi su već trebali znati da su to zahtjevi, i zato je meni donekle iznenađenje da je sada nastupilo ovo usporavanje“, izjavio je sredinom prosinca američki veleposlanik u RH Robert Kohorst, komentirajući izraelska medijska izvješća o američkoj blokadi izraelske prodaje aviona F-16 Barak Hrvatskoj. Do tada su se čelnici Ministarstva obrane, pa i Vlade RH, pravili kao da je sve u redu, a potpisivanje ugovora s Izraelom ne kasni, nego se detalji iz ugovora dovode do savršenstva. Od tada pa do danas, svakoga dana otkriva se poneki novi detalj, koji itekako dovodi u pitanje vjerodostojnost hrvatskih dužnosnika, a njihove tvrdnje o tome da nitko ništa nije znao, niti imao naznaka problema, sve češće padaju u vodu.

Jučer je portal Index.hr objavio mail koji je još 6. prosinca 2017. poslan na adresu Petra Mihatova, pomoćnika ministra obrane za obrambenu politiku. Email je navodno poslan iz američkog veleposlanstva, i upozorava Mihatova da Izrael vjerojatno nema odobrenje za prodaju nadograđenih aviona F-16 Barak Hrvatskoj, i moguće je da tu dozvolu nikada neće ni dobiti.

„Pozdrav Petre,

Želio sam proslijediti najnovije informacije iz Pentagona vezane uz predloženi TPT (Third Party Transfer, prijenos trećoj strani, op.a.) izraelskih borbenih aviona: Predlažemo da hrvatsko Ministarstvo obrane zatraži dokaz da je Izrael dobio dozvolu Lockheed-Martina za kupnju i naknadnu prodaju kompleta za nadogradnju pojedinih zrakoplova. Temeljeno na diskusijama između Pentagona i Lockheed-Martina, čini se da ta dozvola nije dana i moguće je da uopće ne bude dana. Bez odobrenja Lockheed-Martina za prodaju, Hrvatska bi mogla kupiti avione kojima nikad neće biti omogućeni dodatni sati leta. Bit će nam drago prenijeti bilo kakve poruke ili uspostaviti drugu komunikaciju na ovu temu“,

stoji u mailu poslanom 6. prosinca 2017. pomoćniku ministra obrane Petru Mihatovu, a objavljenom jučer, 14. siječnja 2019., na portalu Index.hr. Danas je portal Index.hr objavio još jedan mail, također adresiran na pomoćnika Mihatova, te datumiran na 18. siječnja 2018. godine. Sadržaj je vrlo sličan mailu poslanom mjesec dana ranije:

„Dobro jutro Petre,

U neprekidnim naporima da vam pružimo sve informacije koje možemo, a koje vam mogu pomoći s nabavom borbenih aviona, šaljem vam dva dokumenta. Prvi je non-paper koji opisuje vremenski tijek, okolnosti i, što je najvažnije, pitanja koja treba postaviti prilikom donošenja odluke o novim, odnosno rabljenim avionima F-16.

Ove informacije kompilirane su u suradnji sa SAF-IA (Odjel za međunarodne poslove Američkog ratnog zrakoplovstva, op.a.) i Lockheed Martinom (proizvođačem F-16 aviona, op.a.). Drugi dokument je simplificirani vremenski tijek koji koristi podatke iz non-papera i predstavlja ih u pojednostavljenoj, grafičkoj formi. Kao što ćete vidjeti, još uvijek postoji nekoliko tehničkih pitanja na koja je potrebno odgovoriti kako bi se zadovoljili uvjeti TPT-a (Third Party Transfer, dozvola za prijenos tehnologije trećoj strani, op.a.). Nadam se da će vam ove informacije biti korisne dok donosite ovu važnu odluku. Kao i uvijek, stojimo vam na raspolaganju kako bismo vam pomogli i odgovorili na pitanja po potrebi“.

O „non-paperu“ koji se spominje u ovome mailu portal Obris.org pisao je prošloga tjedna, i iz njega je vidljivo da SAD predlažu Hrvatskoj da se temeljito informira o svim elementima izraelske, grčke i američke ponude F-16, a posebno kada je u pitanju stanje aviona, kao i da konačnu odluku o izboru aviona RH ne bi trebala donijeti prije ishođivanja dozvole za TPT. Nakon jučerašnje sjednice Vlade na kojoj je poništena odluka o izboru novog borbenog aviona, ministar obrane Damir Krstičević je o američkim savjetima rekao:

„Pa, što nam to nije direktno kazano, nego čak naprotiv… Ja sam imao jako puno sastanaka. Vi znate da je ministar Mattis, nakon NATO summita, mene pozvao da sa njegovim zrakoplovom dođemo ovdje u Zagreb. I taj trenutak, kad sam bio u njegovom zrakoplovu… pitao sam ga… Kad je došao tu, svi smo ga pitali… Apsolutno nikad nije bilo sporno – taj transfer. Ne samo da… da su podržavali. To je sigurno. Ja vam to tvrdim…“

No, nakon jučer i danas objavljenih emailova na portalu Index.hr, Ministarstvo obrane ovu korespodenciju nije demantiralo, već je, štoviše, ministar obrane Damir Krstičević za Dnevnik Nove TV potvrdio:

„Tijekom postupka vođena je intenzivna komunikacija i bilo je puno elemenata i pitanja koja smo rješavali u dogovoru s našim partnerima jer se radi o izrazito kompleksnom projektu. Zbog odgovornosti prema projektu odradili smo niz dodatnih konzultacija i s američkom i izraelskom stranom. Stoga ne bih komentirao samo neke dijelove te komunikacije jer je pitanje bilo puno složenije“.

Pored toga,

„U ovako složenom procesu izmijenjeno je više od tisuću mailova, vođena je iznimno zahtjevna korespondencija na nekoliko razina, održan je niz konzultacija sa svim stranama. Naravno da je i problematika izdavanja TPT-a između ostaloga bila u fokusu. Ali ono što je bitno ponavljam: ni jednim službenim dokumentom američka strana nije zabranila prodaju izraelskih zrakoplova Hrvatskoj, nego im je izdala i službeno predodobrenje koje je bilo nužno za valjanost izraelske ponude”,

dodao je Krstičević. Potom je Ministarstvo obrane izdalo i priopćenje – na Hinin upit MORH je potvrdio da je bilo međusobne komunikacije na službenoj i neslužbenoj razini.

„Tijekom postupka bilo je puno međusobne komunikacije na službenoj i neslužbenoj razini, kao i puno elemenata i pitanja koja smo rješavali u dogovoru s našim partnerima jer se radi o izrazito kompleksnom projektu. U ovako složenom procesu izmijenjeno je preko tisuću mailova, vođena je iznimno zahtjevna korespondencija na nekoliko razina. Zbog odgovornosti odradili smo niz dodatnih konzultacija i sa američkom i izraelskom stranom“,

navodi se u odgovoru MORH-a. No, MORH ističe da je jedino važno ono što kažu i svi službeni dokumenti – da je Država Izrael kao odabrani ponuditelj bila obvezna ishoditi odobrenje SAD-a i na to se službeno obvezala prilikom prihvaćanja ponude kada je priložila i prethodno odobrenje. Također, iz MORH-a poručuju kako je jedino bitno da američka strana nijednim službenim dokumentom nije zabranila prodaju izraelskih zrakoplova Hrvatskoj, nego je izdala i službeno predodobrenje koje je bilo nužno za valjanost izraelske ponude. „Kao što vam je poznato, Izrael nas je službeno izvijestio da suprotno preuzetoj odgovornosti, nažalost, ne može ishoditi odgovarajuće odobrenje SAD-a za isporuku izraelskih aviona F-16 Barak Hrvatskoj. Predstavnici Izraela su u Zagrebu jasno napomenuli da ne postoji odgovornost Hrvatske. Nikakva materijalna i nematerijalna šteta za Hrvatsku ne postoji“, navodi MORH.

Večeras je, nakon sastanka Kluba zastupnika HRZ-a u Hrvatskom saboru, aferu „mailovi“ komentirao i premijer Andrej Plenković:

„Ja sam rekao jučer i nakon sjednice Vijeća za obranu i nakon sjednice Vlade da ćemo napraviti detaljnu analizu, vidjet ćemo kako je nešto što je djelovalo sasvim u redu u siječnju prošle godine, prilikom posjete ministra Mattisa, prilikom posjete izraelskog predsjednika Rivlina… nekoliko mjeseci kasnije postalo pitanje oko kojega nije došlo do suglasnosti američke administracije oko davanja odobrenja za transfer tih moderniziranih zrakoplova… Gledajte, oni su nam poslali tri baš takva aviona na prelet tijekom svečane proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, a nekoliko mjeseci kasnije oni su postali pitanje oko kojeg nema suglasnosti.

Neovisno o tome što nisam imao saznanja o mailovima, mailovi su na razini stručnog tima MORH-a i ljudi koji su bili uključeni, bili brojni. Meni je kao predsjedniku Vlade ključna bila cjelina ocjene stručnoga tima MORH-a i prijedlog koja je ponuda najbolja. Mi govorimo o mailovima prije konačne odluke… Bez tih saznanja smo na temelju moje inicijative zadužili predstavnike MORH-a da još jednom odu u Izrael i Washington ne bi li još jednom pouzdano mogli čuti da će jedna strana preuzeti odgovornost za ishođenje dozvola, a to je Izrael, tamo su išli načelnik Glavnog stožera OS-a Šundov, pomoćnik ministra Nikolić (op. a. Mikulić) i drugi, a u Washington je otišao pomoćnik ministra Mihatov.

Iz razgovora koji su vođeni, prema onome što je nama prezentirano, bilo je jasno da neće biti problema da Izrael preuzme odgovornost niti da će SAD raditi probleme oko dobivanja dozvola. Mi smo još nakon toga dva mjeseca pustili da se ohladi ta vruća tema i zatim donijeli odluku. Problemi su tek nastupili u kasnu jesen ove godine. I ono što sam rekao u Rijeci, ako mi kao država ne budemo u stanju dobiti ono što smo izabrali kao najbolju ponudu, da ćemo staviti van snage cijeli proces, što smo i učinili“.

Jedino je važno…

Donedavni ministar obrane SAD James Mattis i pomoćnik ministra obrane RH Petar Mihatov (u pozadini)

Za početak, važno je to da je Mihatov ove mailove dobivao na svoju službenu adresu, kao što je i za pretpostaviti da je druga strana – dakle, izgledno netko iz američkog Veleposlanstva – vjerojatno koristila službenu adresu, te da to nije tamo neki John pisao Peri o ugodnom popodnevu na baseball utakmici. Bilo bi prilično nevjerojatno, pa i porazno (kako za Mihatova, tako i za Krstičevića), da pomoćnik ministra ovakav upozoravajući dopis ne proslijedi svome šefu.

Važno je i to da Ministarstvo obrane, ministar obrane i stručno povjerenstvo objasne zašto su imali puno manje povjerenja u SAD kao višegodišnje strateške partnere Republike Hrvatske (a ne samo resora obrane), nego u Izrael kao tek potencijalnog budućeg „strateškog partnera“.

Važno je i to da šef Stručnoga tima, brigadir Davor Tretinjak, objasni zašto je na prezentaciji u MORH-u 28. ožujka 2018. tvrdio pred medijima i hrvatskom javnosti da Izrael ima dozvolu za prodaju F-16 Barak: „Država Izrael nikada nikome nije prodala avion F-16 Barak. Nudila je svoje avione – ne Barak – nikada nije dobila odobrenje SAD-a da proda Barak, osim nama danas“. I to samo dva, odnosno tri mjeseca nakon što je SAD upozorio da dozvole nema, a možda je neće ni biti.

Posljednja 3 dana formulacija „non-paper“ postala je jedna od najčešće izgovaranih u hrvatskom državnom vrhu. Sama formulacija označava dokument, odnosno papir, koji izričito nema snagu službenog dokumenta, ali je neka vrsta zabilješke, informacije, koju bi se trebalo uzeti na znanje iako se njegov tvorac tu namjerno odvojio od ikakve čvrste službene forme. Priča o američkom „non-paperu“, vezanom uz hrvatsku nabavu borbenih aviona, razvila se ovoga vikenda, kada je Jutarnji list iz pera Krešimira Žabeca i Jurice Körblera ukratko sažeo: „Državni i vojni vrh najmanje je godinu dana bio upoznat sa stajalištima i uvjetima SAD-a o prodaji izraelskih borbenih aviona F-16 Barak. Još u siječnju 2018. američka je strana hrvatskom državnom vrhu uputila tzv. ‘non-paper’ dokument u kojem je vrlo jasno naznačila koje sve prepreke stoje za kupnju izraelskih aviona“. Jutarnjem listu potvrđeno je da je taj ne-dokument stigao na Pantovčak u siječnju prošle godine, te da je trebao doći i u Ured premijera, kao i u Ministarstvo obrane.

Nitko ništa ne zna

Prvi demantij došao je istoga dana kada je u Jutarnjem listu objavljen spomenuti tekst – 06. siječnja, na prijemu SNV-a povodom pravoslavnog Božića, premijer Andrej Plenković je, kako je prenijela HINA, „opovrgnuo pisanje medija o postojanju dokumenta koji je američka strana navodno poslala Hrvatskoj o tomu da nije moguća prodaja njihovih zrakoplova, kazavši da on taj dokument nije vidio i ne zna o čemu se radi“. Već u ponedjeljak, 07. siječnja, krenula je lavina. Najprije je u ranojutarnjoj emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“ član MORH-ovog Stručnog povjerenstva za odabir aviona, brigadir Željko Ninić, izjavio da on osobno nije vidio taj papir, a upitan vjeruje li da on postoji, odgovara: „Ja vjerujem u Boga. U papire ne vjerujem.“ No na sljedeće pitanje voditeljice Marije Njavro – „Što ako se pokaže da je postojao taj papir? Zašto bi se taj papir izignorirao?“, Ninić odgovara: „Točno pitajte one koji su taj papir imali i što su s njim radili, i zašto taj papir nije vidjelo stručno povjerenstvo“.

Nešto kasnije, očito pritisnuto medijskim upitima i napisima, priopćenjem se kratko oglasilo i Ministarstvo obrane. „U Ministarstvu obrane ne postoji nikakav ‘non paper’ dokument u kojem se upozorava Republiku Hrvatsku da se ne odobrava prodaja izraelskih aviona Republici Hrvatskoj. Ministarstvo obrane arhivira zaprimljene akte, tako i akte i korespondenciju sa zemljama ponuđačima u postupku nabave višenamjenskog borbenog aviona“, priopćio je MORH. Nakon Ninića i MORH-a, kratku izjavu za HINU dala je i glasnogovornica Ureda predsjednice RH Ivana Crnić. „Predsjednica Republike Hrvatske nikada nije zaprimila nikakav dokument, kako ga u vašem upitu nazivate ‘non-paper’, iz kojeg proizlazi da postoje problemi u proceduri nabavke borbenih zrakoplova. Za sve tehničke pojedinosti postupka nabave zrakoplova molimo vas da se obratite nositelju postupka, Ministarstvu obrane RH“, izjavila je Crnić.

Na sajmu ASDA 2017 Lockheed Martin je “pokazao” F-16 s hrvatskim oznakama (Photo: Mario Marin)

Ovoj je medijskoj lavini na svoj način doprinio i Večernji list, koji je u posljednje vrijeme na sebe preuzeo ulogu neslužbenog PR-a Ministarstva obrane. U izdanju od 7. siječnja, u tekstu pod naslovom „SAD za F-16 kani ponuditi alternativno rješenje“, autora Davora Ivankovića i Sandre Veljković, piše: „Hrvatskoj je javnosti u međuvremenu prezentirana i priča o postojanju američkog ‘non-papera’, dokumenta u kojemu navodno stoje upozorenja SAD-a da neće ‘propustiti’ Barake, a koji je, navodno još u siječnju prošle godine predstavljen i predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, premijeru Plenkoviću i ministru Krstičeviću, a u MORH-u kažu da je to još jedan od spinova“. Štoviše, to u izjavi za Večernji list tvrdi sam ministar obrane: „Ne mogu vjerovati da bismo netko povjerovao da bi predsjednica, premijer i ja nakon takvih saznanja nastavili cijeli posao oko Baraka i da bismo bili toliko neodgovorni. Pričekajmo očitovanja SAD-a i Izraela, pa će biti jasno kakvi su spinovi posijani oko ovog posla – kaže Krstičević i poziva one koji imaju navodni ‘non-paper’ da ga objave, kao i navodno pismo Lockheed Martina upućeno njemu u kojem ga, navodno, i oni upozoravaju“, piše Večernji.

Sve tri strane – premijer, MORH i ministar obrane, te  Ured predsjednice – potpuno su u pravu. Iako već sam pojam „non-paper“ govori o ne-dokumentu, koji izričito nije služben i formalan, ovdje je i konkretno riječ o tome da spomenuti „non-paper“ sadržajno nije bio nešto čime bi SAD bilo upozoravale Hrvatsku kako nije bila moguća prodaja izraelskih aviona, ili da je ta prodaja bila zabranjena. U pitanju je ili krivo postavljeno novinarsko pitanje, ili namjerno izvrdavanje formulacije o sadržaju tog američkog diplomatskog ne-dokumenta.

Preporuke, koraci i satnica

Naime, s više nam je strana potvrđeno postojanje papira iliti „non-papera“, datumiranog na 17. siječnja 2018. godine, i adresiranog na Ured predsjednice RH, Vladu RH i Ministarstvo obrane RH. Riječ je, ponovimo, o namjerno neslužbenom dokumentu, zabilješci pomoću koje „Vlada SAD želi da Hrvatska ima potpunu sliku o svim elementima programa F-16, kako bi Hrvatska mogla doći do informirane odluke/izbora“, baš u vrijeme kada se i u hrvatskoj javnosti govorilo o provođenju dodatnih izvida ovog velikog obrambenog posla. Bez da išta nalaže, brani ili diktira, taj tzv. „non-paper“, prema našim izvorima, na dvije stranice kroz 5 odvojenih dijelova ukratko je samo upozorio na: (1) preporučenu satnicu i korake za dobivanje kvalitetnog uvida u tehničko stanje konkretno ponuđenih izraelskih i grčkih rabljenih aviona F-16, (2) niz pitanja koja bi Hrvatska trebala postaviti Izraelu i Grčkoj, a tiču se strukture samih ponuđenih aviona, njihove avionike, kao i stanja motora, zemaljske opreme, te rezervnih dijelova i obuke, (3) mogući „timeline“ cijelog hrvatskog posla dobave izraelskih ili grčkih rabljenih F-16, (4) preporučenu satnicu i korake potrebne za kvalitetan uvid u ponudu novih aviona F-16V Blok 70/72, te (5) mogući „timeline“ cijelog posla pribavljanja novih američkih F-16V za Hrvatsku.

Zanimljivo je pritom da su SAD smatrale kako bi se detaljan uvid u tehničko stanje konkretno ponuđenih (pojedinačnih) rabljenih letjelica trebao steći PRIJE nego Hrvatska donese konačno odluku o izboru nekog od ponuđača. Jednako tako SAD su smatrale i da bi se za rabljene F-16 ishođenje potrebnih TPT dozvola (posebno za same avione, a posebno za podsisteme), te izbor izvođača svih potrebnih radova – što je sve potrebno za točno utvrđivanje ukupne cijene konkretno potrebnih zahvata na avionima – trebalo obaviti prije hrvatskog donošenja konačne odluke o izboru jednog od ponuđača borbenih aviona F-16. Osim toga, prema američkoj procjeni, u slučaju da je slijedila preporučene korake, predviđalo se da Hrvatska takvu „informiranu odluku“ o odabiru rabljenih izraelskih ili grčkih aviona ne bi mogla donijeti prije ljeta 2018. (pretpostavljeno razdoblje je između lipnja i rujna prošle godine, a potpisivanje ugovora u rujnu te godine), a za američke nove avione uoči jeseni (predviđeno razdoblje za potpisivanje ugovora – rujan 2018.). U tom slučaju, isporuka izraelskih, odnosno grčkih rabljenih aviona bila bi u siječnju 2021. godine, a američkih novih letjelica – od prosinca 2021. do srpnja 2022. godine.

Ovaj američki dokument vidjelo je zasigurno više ljudi od samog premijera, predsjednice i ministra obrane, pa je prilično neshvatljivo negiranje njegovog postojanja i istodobno antagoniziranje SAD-a kao strane koja je navodno zbog vlastite gramzivosti mijenjala stavove te namjerno uništila hrvatsko-izraelski posao stoljeća. Istodobno se javno poziva SAD da nam izađe u susret kao „drugu u nevolji“ i povoljno ponudi Hrvatskoj nešto iz vlastitog zrakoplovnog arsenala, implicirajući pritom da će nam dati neku zadovoljavajuću ponudu. Ovakvo djetinjasto ponašanje moglo bi u konačnici dovesti samo do jednog – a to je da se SAD ozbiljno naljute i zatvore dio pipa iz kojih je Hrvatska do sada pila.

Jučer je u Maleziji okončan 16. po redu međunarodni sajam vojne i policijske opreme DSA 2018 (Defence Services Asia 2018), kao i po prvi puta održan NATSEC 2018 (National Security Asia 2018). Domaćini i suorganizatori – Malezijsko Ministarstvo obrane, Malezijske oružane snage i Kraljevska policija Malezije – izuzetno su zadovoljni odazivom na ova dva sajma, te su već najavili održavanje sljedećeg DSA i NATSEC-a za travanj 2020. (konkretno, od 20. do 23. travnja 2020. u Kuala Lumpuru). Sklop DSA i NATSEC Asia peti je svjetski sajam naoružanja i opreme – prve 4 pozicije na toj neformalnoj ljestvici drže pariški Eurosatory (International Land and Airland Defence and Security Exhibition), IDEX (International Defence Exhibition & Conference) iz Abu Dabija, turski IDEF (International Defence Industry Fair) i DSEI (Defence and Security Equipment International) iz Velike Britanije.

Dok još traje prebrojavanje posjetitelja – a očekuje se da će on dostići planirani broj od 50.000 – nedvojbeno je da je na sajmu sudjelovalo 1.500 izlagača, od čega je njih 75 posto bilo iz inozemstva (ukupno 45 država). Turska, Ujedinjeni Arapski Emirati i Italija imali su najveće izložbene prostore, a među onima koji su prvi puta izlagali na DSA su Oman, Tajland i već spomenuti Ujedinjeni Arapski Emirati, te naravno Hrvatska, čije su dvije predstavnice obrambene industrije – DOK-ING i HS Produkt – dobile posebni poziv organizatora na ovogodišnji sajam.

Na 4-dnevnom azijskom sajmu malezijska Vlada je kroz Ministarstvo unutarnjih poslova i Ministarstvo obrane potpisala poslove u vrijednosti od 17,8 milijardi RM (malezijski ringgit, 1RM, iznosi 0,26 USD), odnosno 4,628 milijarde američkih dolara, što je enormno povećanje u odnosu na DSA 2016, kada je vrijednost potpisanih ugovora iznosila 2,9 milijardi RM. Ovih 17,8 milijardi RM raspodijeljeno je kroz 8 potpisanih ugovora, 3 memoranduma o razumijevanju, 11 pisama o prihvaćanju (Letters of Acceptance – LoA) i 1 sporazum. Ministar obrane Malezije Datuk Seri Hishammuddin Tun Hussein najavio je da je dogovoreno i 6 offset-programa, u vrijednosti od oko 14,4 milijardi RM. Offseti su, smatra Hishammuddin, najbolja alternativa za jačanje obrambenih sposobnosti zemlje u smislu usvajanja najnovijih vojnih tehnologija od nekoliko vodećih obrambenih zemalja, uključujući tu prijenos tehnologije i „know-how“ lokalnim industrijama kako bi se smanjila ovisnost o stranim tvrtkama.

Tvrtka DOK-ING uspješno surađuje s Malezijom (Photo: Facebook/DOK-ING)

Hrvatskim tvrtkama DOK-ING i HS Produkt ovo je bilo prvo sudjelovanje na DSA 2018. Kako smo već pisali na Obris.org, DOK-ING već ima iskustvo poslovanja s Kraljevskom policijom Malezije, i moguće je da se ona i dodatno proširi. HS Produkt tek otvara tu mogućnost – malezijska Policija itekako je još prošle godine pokazala interes za pištolje HS Produkta, pa ni ne čudi da je upravo ova karlovačka firma dobila poseban poziv za sudjelovanje na DSA 2018. Da Malezijci ozbiljno računaju na HS Produkt pokazalo se već drugog dana sajma, kada je malezijski princ i prijestolonasljednik Tengku Abdullah ibni Sultan Ahmad Shah došao na izložbeni prostor HS Produkta i prisustvovao kratkoj prezentaciji karlovačke opreme.

Malezijski princ s demonstratorima HS Produkta Franjom Nađem i Dubravkom Gvozdanovićem, te s veleposlanikom RH u Maleziji Krešom Glavačem Jonesom (Photo: Twitter/Krešo Glavač Jones)

Veliki interes za proizvode HS Produkta (Photo: Facebook/Veleposlanstvo RH u Maleziji)

Veleposlanstvo RH u Maleziji uspješno predstavlja Hrvatsku (Photo: Facebook/Veleposlanstvo RH u Maleziji)

Zanimanje za DOK-ING i HS Produkt tijekom 4 dana sajma bilo je iznad očekivanja, i to ne samo od strane malezijskih domaćina, već i od delegacija iz većine južnoazijskih zemalja. Da taj dio svijeta ima veliki gospodarski potencijal na vrijeme su prepoznale nama bliska Mađarska, Češka, Poljska i Srbija, koje su tijekom posljednjih godinu i pol na najvišim državnim razinama (od Orbana, Zemana i Dude, pa sve do Ivice Dačića) posjetile pojedine zemlje ove azijske regije. Što se Hrvatske tiče, veleposlanstvo RH u Maleziji i hrvatski veleposlanik Krešo Glavač Jones zaista razumiju ulogu gospodarske diplomacije i način na koji se RH treba predstavljati u tom dijelu svijeta, pa je i njihov napor doveo do toga da predstavnici hrvatske obrambene industrije sjednu za stol s predstavnicima malezijske vlade. No tom trudu treba i dodatni vjetar na leđa – ozbiljna Vladina delegacija na turneji po jugoistočnoj Aziji itekako bi otvorila još neka vrata. Zato treba pozdraviti i napor, makar simboličan, koji je uoči održavanja sajma DSA 2018 uložilo Ministarstvo obrane RH i sam ministar Damir Krstičević, pisanim pozivom ministru obrane Vijetnama da posjeti hrvatske izlagače.

Unutarnjepolitička prepucavanja o raznim temama i temicama često skreću pozornost s onoga što je bitno. Za gospodarski boljitak zemlje izvoz i inozemni tenderi svakako su jedan od tih bitnih u medijima često zanemarenih područja. Zanimalo nas je kako funkcionira hrvatska gospodarska diplomacija, dio državnog aparata od kojeg se ne čuje i ne vidi mnogo. Provjerili smo znači li to što šute da vrijedno rade.

“Gospodarska diplomacija znači nam jako puno i izrazito sam zadovoljan s hrvatskim veleposlanicima koji nam otvaraju vrata u brojnim zemljama“, kaže Alojzije Šestan, direktor i vlasnik tvornice Šestan-Busch iz Preloga, čije kacige štite vojnike i policajce u 70 zemalja diljem svijeta. Budući da njegova tvrtka izvozi gotovo 98 posto sveukupne proizvodnje, komunikacija s hrvatskim veleposlanstvima u svijetu često im otvara put do novog posla jer Hrvatska nema sa svim zemljama sporazum o vojno-gospodarskoj suradnji koji bi omogućio direktne narudžbe bez javnih natječaja. Unatoč tome što se suradnja uvelike poboljšala od vremena kada, kako kaže, gospodarstvenici nisu smjeli ni razgovarati s Ministarstvom gospodarstva, postoji prostor za poboljšanja.

Tihom ratu u gospodarskoj diplomaciji, odnosno navodnoj težnji Ministarstva gospodarstva da preuzme Upravu za gospodarske poslove i razvojnu suradnju koja je trenutno u resoru Ministarstva vanjskih poslova, Šestan ne nalazi zamjerku. “Zadovoljan sam i ako to preuzme Ministarstvo gospodarstva, a bit će još i bolje ako se toga uhvati Hrvatska gospodarska komora, a čuo sam da i oni to žele. Teško je procijeniti kakav će ta promjena imati utjecaj na gospodarstvenike, ali neću imati ništa protiv da oni to preuzmu. Naprotiv, veleposlanicima je potrebno stručno pojačanje na terenu“, kaže Šestan.

Naši veleposlanici pokrivaju i po nekoliko zemalja i unatoč tome što se trude – nemoguće je da ostvare puni potencijal koji im boravak u nekoj zemlji pruža. Šestan je istaknuo nekoliko veleposlanika s kojima puno surađuje te ćemo na njihovu primjeru pokazati u kojim sve državama djeluju, što vrlo očito ukazuje na problem. Veleposlanica u Čileu Nives Malenica pokriva Boliviju, Ekvador i Peru, veleposlanik Dražen Margeta u Indoneziji pod svojim okriljem ima Filipine, Singapur i Tajland, dok nas u Egiptu predstavlja Tomislav Bošnjak koji pokriva Bahrein, Džibuti, Eritreja, Etiopiju, Irak, Jemen, Jordan, Libanon, Saudijsku Arabiju, Siriju, Sudan i UAE.

“Veleposlanici su neprestano u komunikaciji s našim potencijalnim klijentima, prvi saznaju za tendere i od velike su nam pomoći, no uzmimo veleposlanicu u Čileu, ona se jako trudi sve obići, ali ona je tamo sama. Kada bi s njom bio stručnjak za gospodarstvo, neovisno je li u pitanju čovjek iz Ministarstva gospodarstva ili HGK, bilo bi puno drugačije. Ne može jedna osoba sve sama. Također, bilo bi dobro kada bi ti stručnjaci za gospodarstvo prije misije obišli sve tvrtke u Hrvatskoj i upoznali se što sve ima za ponuditi“,

kaže vlasnik Šestan-Buscha. Međutim, navodi još jedan veliki propust hrvatske gospodarske diplomacije koji će se tek dogoditi i još nije kasno da se ispravi. Naime, kao i mnogi veleposlanici, Ivan Jurić u Iraku je sam, a upravo to je mjesto gdje sada treba biti.

“Irak je novi eldorado. Ta zemlja bila je sravnjena sa zemljom i sada se tamo mora izgraditi kompletna infrastruktura. Govorimo o autocestama, školama, bolnicama. Dok je Italija to prepoznala i tamo ima gospodarsku diplomaciju koja broji 97 ljudi, mi imamo samo jednog čovjeka. Kad se mi sjetimo da bi tamo gradili, bit će prekasno“,

zaključio je Šestan.

* tekst autorice Nikoline Oršulić pod nazivom “Šestan upozorava na propust: Irak je novi eldorado, mi tamo imamo jednog čovjeka, Talijani 97 ljudi” objavljen je 18.4.2018. godine na portalu Lider (https://lider.media/), a u svom originalnom obliku može se naći na adresi: https://lider.media/aktualno/tvrtke-i-trzista/poslovna-scena/sestan-upozorava-na-propust-irak-je-novi-eldorado-mi-tamo-imamo-jednog-covjeka-talijani-97-ljudi/

**Photo: Lider

Nakon prošlotjednih razmimoilaženja pojedinih dijelova državne vlasti Republike Hrvatske po pitanju odnosa s Ruskom Federacijom, nakratko je izgledalo da je tu većina dilema riješena, a unutarnjepolitičke ratne sjekire pokopane. Premijer Andrej Plenković je tada, u razgovoru za Dnevnik HTV 23. ožujka 2018. godine, mirno pojasnio:

“Sinoć na večeri skoro tri sata razgovarali smo o onome o čemu nas je izvijestila britanska premijerka May… Prije svega o tom napadu. Dakle, korištenjem vrlo neuobičajenoga sredstva… dakle, nervnoga otrova, i to na jedan način koji se dogodio u jednoj članici Unije, članici NATO-a, stalnoj članici Vijeća sigurnosti. Prema onome što je analiza Vlade Ujedinjene Kraljevine… riječ je o napadu za koji se sa visokom vjerojatnošću, prema njihovoj procjeni, tvrdi da je došao s područja Ruske Federacije. Stoga su i vrlo jedinstveni bili svi čelnici država članica Europske unije, da se taj napad maksimalno osudi, i da se povuče na konzultacije veleposlanik EU-a u Moskvi“.

Hrvatska je reakcija na prvu loptu bila suzdržana. Plenković je odnose s Kolindom Grabar Kitarović po pitanju Ruske Federacije kratko opisao:

“Mi smo se, prije svega, vidjeli nakon njenog posjeta Južnoj Americi. Čuli smo se danas, nakon mog povratka iz Bruxellesa… dogovorili konzultacije na ovu temu – jer ovo je pitanje koje je i sigurnosnog, i političkog, i vanjskopolitičkog karaktera… I želimo usuglasiti stavove. Ono što je bitno, pokazati solidarnost prema Ujedinjenoj Kraljevini, kao našoj saveznici u NATO-u i državi koja je još uvijek partner u okviru Europske unije, a isto tako voditi računa o realnim vanjskopolitičkim odnosima koje u ovom trenutku imamo. Mi smo dogovorili za početak idućeg tjedna ne samo sastanak na ovu temu, nego će se… evo, mogu sad vama ekskluzivno najaviti, u utorak u šest sati održati Vijeće za obranu, na kojem ćemo raspraviti pitanja koja se odnose na nabavu borbenih zrakoplova“.

Nije tu bilo najave daljnjih kaznenih mjera, a premijer Plenković se ogradio i od mogućnosti povlačenja hrvatskog veleposlanika iz Moskve, slično već spomenutom potezu po pitanju zajedničkog veleposlanika EU: “Pa, u ovom trenutku ne. Mislim da je to bio zajednički stav i poruka svih članica – da je to… ja bih rekao, signal jedinstva u ovom trenutku, i s te strane Hrvatska takav potez… u ovom trenutku, ne vidimo razloga da učinimo. Već smo pokazali solidarnost, noćas, s Ujedinjenom Kraljevinom“. No, sve ovo nije baš potrajalo dugo – točnije, taj suzdržani stav nije preživio vikend i spomenute konzultacije u jutarnjim satima ponedjeljka, 26. ožujka 2018. godine.

Ponedjeljak i novi pristup Rusiji

Predsjednica RH ulazi u Banske dvore (Photo: Hrvoje Krešić/N1)

Malo iza 8:30 ujutro, po dogovoru, u Banske dvore pristigla je Kolinda Grabar Kitarović, ne bi li se ondje srela s ostatkom državnog vrha pojačanog britanskim veleposlanikom u RH državnim Andrewom Dalgleishem. O rezultatima nešto preko sat vremena dugih razgovora u javnosti se saznalo malo, o čemu je svjedočila i izjava predsjednika Sabora Jandrokovića (koji je oko 10 ujutro napustio zgradu Vlade RH): “Ovo je bio neformalni sastanak o nekoliko tema i ne mogu vam reći ništa. Imali smo zatvoreni sastanak i konzultacije. Budući da konzultacije još traju, ne mogu vam govoriti o pojedinostima“. No, uskoro se tu čulo i više – kada je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković tijekom popodneva sazvao posebnu konferenciju za medije.

Iza 16 sati u ponedjeljak, 26. ožujka je tako premijer Plenković objavio i novine po pitanju odnosa Republike Hrvatske i Ruske Federacije:

“Kao nastavak sastanka Europskoga vijeća, koje je održano u četvrtak i u petak u Bruxellesu, na kojima smo uz uobičajene gospodarske teme proljetnoga sastanka raspravljali i o nekoliko ključnih, političkih, vanjskopolitičkih tema koje su bile na dnevnom redu. Jedna od njih bila je, kao što sam i kazao u izjavi za medije, u četvrtak navečer, i informacija o napadu u Salisburyju, u Ujedinjenoj Kraljevini… gdje je korišten jedan nervni otrov, koji je doveo do teškoga stanja za nekoliko ljudi, i gdje nas je britanska premijerka May temeljito izvijestila o tijeku istrage, i utvrđivanja činjeničnoga stanja u vezi ovoga napada. Čelnici država i vlada Europske unije su u svojim zaključcima vrlo snažno osudili taj napad. Kazali smo kako dijelimo procjenu Vlade UK, da postoji vrlo velika vjerojatnost da je taj napad došao od strane Ruske Federacije, te smo poslali jasne poruke, u petak, u našim zaključcima. Taj stav i ocjene Europskoga vijeća dijeli i Republika Hrvatska.

Što se tiče poruka koje smo tada poslali, one su se sastojale od tri aspekta: jedan je – vrlo jasni i čvrsti zaključci, uz izražavanje solidarnosti s UK, kao… podsjećam, i naša zemlja partner u okviru Europske unije, i naša saveznica u okviru Sjevernoatlantskoga saveza… druga je da je donesena odluka o povlačenju na konzultacije veleposlanika EU u Moskvi. To je jedna od uobičajenih mjera koje se u ovakvim okolnostima može i inače poduzimati… i treći aspekt je bio da sve države članice na razini svojih državnih vrhova rasprave što se još može učiniti u pogledu slanja snažne političke poruke o neprihvatljivosti ovakvoga napada. Nakon održanih konzultacija, koje smo imali u Vladi RH, gdje su bili i svi nadležni ministri, svi predstavnici nadležnih službi, i naravno i Predsjednica republike i predsjednik Hrvatskoga sabora – donijeli smo zajedničku odluku da se solidariziramo s Ujedinjenom Kraljevinom… i Hrvatska je jedna od 14 država koja će danas tijekom dana proglasiti jednog akreditiranog diplomata u RH kao ‘persona non grata’. S te strane pokazujemo i konkretno, da ne prihvaćamo ovakvu vrstu napada, s kakvim je bila suočena Ujedinjena Kraljevina“.

Protjerivanje ruskog diplomata

Razlog protjerivanja premijer Plenković i dodatno je pojasnio na pitanje novinara: “Otkad se taj događaj nažalost zbio, postojao je niz kontakata sa predstavnicima vlasti UK, kojima su oni ne samo nama, nego svim partnerima, podrobno predstavili o čemu se radi… vrlo temeljito izvješće. Ova tema trajala je više od tri sata u četvrtak, u Bruxellesu… podnijela je i sama premijerka May. Prema tome, broj informacija koje smo dobili je popriličan“. Doduše, kako je naglasio Plenković:

“Informacije koje je hrvatska država dobila o ovoj temi ostaju između UK i Hrvatske. Sastanci Europskog vijeća, kao što je vama poznato, su prigoda da još temeljitije šefovi država i vlada objasne svojim kolegama pojedina ključna pitanja od zajedničkoga interesa… Tu vrstu pojašnjenja smo dobili, i u ovakvim okolnostima… s obzirom što se dogodilo na teritoriju jedne, između ostaloga i stalne članice Vijeća sigurnosti, države koja je s nama u EU, države s kojom smo u Sjevernoatlantskom savezu… korištenje takvog tipa, možemo reći oružja, riječ je o nervnom otrovu – je događaj koji ne može ostati bez jasne političke poruke. I ovo što rade države članice EU danas… ne radi to samo Hrvatska, radi veliki broj članica – rade iz tog kuta, i iz te logike“.

Na pitanje o kojem se to točno diplomatu Ruske Federacije radi, koji je u Hrvatskoj tog ponedjeljka postao nepoželjan, premijer Plenković se nije želio izjašnjavati, izbjegavši ulaziti i u pitanje potencijalnog ruskog odgovora na najavljeno protjerivanje diplomate – o čemu je Plenković tek izjavio “Što se tiče eventualnih protumjera, to nije na meni… niti da komentiram, niti da spekuliram“. O svemu tome nije bila mnogo rječitija ni Kolinda Grabar Kitarović, koja je nakon jutarnjih vanjskopolitičkih konzultacija produžila u Karlovac. Ondje su mnogi novinari tijekom dana pokušavali doznati više o stavu Presjednice RH po pitanju predstojećeg protjerivanja ruskog diplomata, no kako se čulo od Ivane Crnić, glasnogovornice Ureda predsjednice – radi se tu o zajedničkom stavu državnog vrha, kojem se nema što dodati.

Do kasnih večernjih sati u ponedjeljak, 26. ožujka, bilo je ukupno riječ o dvadesetak država koje su odlučile protjerati ruske diplomate. Osim Ujedinjene Kraljevine koja je najavila protjerivanje 23 ruska diplomata, SAD ih je protjerao 60 (od toga 48 iz Washingtona i 12 iz New Yorka, zatvorivši i konzulat Ruske Federacije u Seattleu, smješten nedaleko tamošnje američke podmorničke baze i proizvodnih postrojenja poduzeća Boeing), članice Europske unije ukupno su protjerale njih 33 (i to Francuska 4, Njemačka 4, Poljska 4, Češka 3, Litva 3, Danska 2, Nizozemska 2, Italija 2, Španjolska 2, Estonija 1, Hrvatska 1, Finska 1, Mađarska 1, Latvija 1, Rumunjska 1 i Švedska 1), Ukrajina je protjerala njih 13, Kanada njih 4 (uz još odbijanje akreditiranja za nova 3 diplomata), Albanija 2, Australija 2, Makedonija 1 i Norveška 1. Za razliku od toga, Austrija, Bugarska, Cipar, Grčka, Luxembourg, Malta, Portugal, Slovačka i Slovenija su tijekom ponedjeljka, 26. ožujka objasnile kako ne namjeravaju protjerivati ruske diplomate, iako formalno podržavaju UK i osuđuju spomenuti napad bojnim otrovom. Belgija i Irska se nisu izjasnile, uz naznaku da o svemu tome još trebaju raspravljati. Prema neslužbenim najavama i pisanjima medija u utorak, 27. ožujka, odmah nakon sastanka hrvatskog državnog vrha, u MVEP je pozvan ruski veleposlanik Anvar Azimov i obaviješten da u Hrvatskoj više nije poželjan 3. tajnik Veleposlanstva RF.

Protumjere u najkraćem roku…

Reakcije Ruske Federacije na ove poteze nije trebalo dugo čekati. Već tijekom kasnog popodneva u ponedjeljak, 26. ožujka, iz Ureda za odnose s javnošću ruskog veleposlanstva u Zagrebu medijima je stiglo tematsko priopćenje. U njemu je stajalo: “Izražavamo duboko žaljenje što je hrvatska strana, slijedeći u kolosijeku blokovske solidarnosti pojedinačne zemlje EU-a i NATO-a, donijela žurnu i loše smišljenu odluku, čije će posljedice negativno odjeknuti za daljnji razvoj naših bilateralnih odnosa, uključujući njihov trgovinsko-gospodarski dio“. Naglašeno je i da je to “pogotovo žalosno jer se događa u trenutku kada razvoj naše višesmjerne bilateralne suradnje zaprima odgovarajuću dinamiku i progresivan karakter“.

Rusko veleposlanstvo nadalje tvrdi: “Mi smatramo ovaj korak kao neprijateljski i neodgovarajući zadaćama i interesima rusko-hrvatskih odnosa, da ne govorimo o uspostavljenju razloga i potrazi krivih u incidentu koji se dogodio 4. ožujka u Salisburyju, a kojega istraga nosi pristran i neobjektivan karakter” – najavljujući da Rusija, naravno, neće ostati bez odgovora, te da će protumjere biti poduzete u najkraćem roku.

Ovo je posebno zanimljivo kada se sjetimo okolnosti koja mnogima izgleda da baš i nije prva na pameti – da je baš Ruska Federacija nedavno izabrana kao strateški partner pri remontu hrvatskih helikoptera Mi-171Sh. Riječ je o poslu čije su zaključenje pratila brojna pitanja – među ostalim i ona o ulozi Ruske Federacije, te problemima koje Hrvatska može imati ako se odnosi EU i NATO s tom državom zakompliciraju u vremenu od početka do završetka ovog zrakoplovnog remonta. I evo, tek što su podaci o poslu dospjeli u javnost, a dijelovi helikoptera Mi-171Sh zapakirani za put u Rusiju, odnosi Hrvatske i Ruske Federacije krenuli su se kvariti. Sve je to, doduše, još uvijek ne do kraja usporedivo s nedaćama zabilježenim tijekom remonta helikoptera Mi-8 u Ukrajini 2014. godine.

U Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske u četvrtak, 11. travnja, potpisan je Ugovor o državi domaćinu (Host Nation Agreement – HNA) između Vlade Republike Hrvatske i institucije “RACVIAC – Centar za sigurnosnu suradnju”. Radi se o dokumentu čiji je postupak za sklapanje Vlada RH pokrenula na svojoj 83. sjednici (održanoj 28. ožujka ove godine), da bi uglavljeni sporazum onda potpisali Joško Klisović, zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova, ispred Republike Hrvatske, i veleposlanik Branimir Mandić, direktor centra RACVIAC, ispred ove specijalizirane diplomatske institucije.

Zamjenik direktora RACVIAC tradicionalno je iz zemlje domaćina

Spomenutome događaju nazočila je i Vesna Batistić Kos, pomoćnica ministrice vanjskih i europskih poslova za multilateralne poslove i globalna pitanja, te ujedno u ime Hrvatske i predsjedavajuća osoba MAG-a (Multinational Advisory Group, upravljačko tijelo centra RACVIAC) – koja je na tu poziciju izabrana na razdoblje od  godine dana, od studenog 2012. do listopada 2013. godine – kao i Zoran Drča, pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku i planiranje, te hrvatski brigadni general Zdravko Jakop, zamjenik direktora centra RACVIAC. 

Spomenuti Ugovor o državi domaćinu zasnovan je na članku 19. Ugovora o RACVIAC-u – Centru za sigurnosnu suradnju, dokumentu sklopljenom u Budvi 14. travnja 2010. godine. Tada su ga potpisale Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Helenska Republika, Crna Gora, Srbija i Turska, kojima se 18. veljače 2011. godine u Zagrebu pridružila i Rumunjska. Sporazum o državi domaćinu određuje pravnu osobnost, znakovlje, ovlasti te diplomatske privilegije i imunitete koje RACVIAC kao međunarodna organizacija ima u Hrvatskoj, svojoj zemlji sjedišta, kao što određuje i prava te diplomatske imunitete koje u Hrvatskoj uživa njegovo diplomatsko osoblje.

Potpisivanjem novog Ugovora o državi domaćinu, RACVIAC se iz međunarodne inicijative preoblikovao u punu međunarodnu organizaciju regionalnoga karaktera. Ujedno, kako je istaknuo i Joško Klisović, RACVIAC se potvrdio kao važan faktor u poticanju regionalnog sigurnosnog dijaloga i zajedničkih vrijednosti, što je i jedan od glavnih hrvatskih vanjskopolitičkih prioriteta. Ovo svojevrsno daljnje sređivanje statusa centra RACVIAC vjerojatno će biti i dodatan poticaj zemljama članicama ove međunarodne organizacije da u Rakitje kod Zagreba šalju svoje osoblje, ne bi li se njihovim djelovanjem te kvalitetnim obrazovnim programom zaista i nastavilo raditi na intenziviranju sigurnosnoga dijaloga na jugoistoku Europe.

Pri tome, financiranje domaćinstva te jedine međunarodne organizacije sa sjedištem u Hrvatskoj riješeno je na klasično hrvatski način. “Izvršavanje Ugovora o državi domaćinu neće zahtijevati dodatna financijska sredstva iz državnog proračuna Republike Hrvatske, već će se ista osigurati u okviru planiranih proračunskih financijskih sredstava na poziciji Ministarstva obrane, i to u okviru redovite djelatnosti“. Dakle – diplomatska institucija, ugovor potpisuje MVEP, ali proračun je vojni. Iako se ova situacija može opravdavati povijesnim razlozima, riječ je o zanimljivome signalu da sređivanje statusa centra RECVIAC ipak ide brže u međunarodnome okolišu nego u samoj Hrvatskoj.

Spomenimo i da je od donošenja “Odluke o pokretanju postupka za sklapanje Ugovora o državi domaćinu između Vlade Republike Hrvatske i RACVIAC-a – Centra za sigurnosnu suradnju” na Vladi RH, pa do svečanoga potpisivanja Ugovora o državi domaćin – prošlo punih 14 dana. U tom je periodu valjda dovršeno i diplomatsko pregovaranje – postupak kojem su posvećena 2 od ukupno 9 odjeljaka Vladine odluke – prije negoli je Ugovor o državi domaćinu stupio na snagu danom potpisivanja.

Programski sadržaji centra RACVIAC

Visoki gosti u Rakitju kraj Zagreba

Značaj i važnost djelovanja centra RACVIAC za Hrvatsku, ali i zemlje regije, najbolje se vidi kroz program obrazovnih aktivnosti koje ova međunarodna institucija provodi. Riječ je tu o jedinstvenom mjestu na kojem se iz usta stručnjaka može čuti aktualnih stvari na teme toliko različite kao: konvencije o kemijskom ili kasetnom oružju te regionalnog razoružanja, cyber-sigurnosti, problematike privatnih vojnih kompanija, upravljanja granicama i izazova Schengena, zaštite i spašavanja, demokratskog i parlamentarnog nadzora na oružanim snagama ili energetske sigurnosti – nabrojivši tek neke od više desetaka predstojećih godišnjih aktivnosti. Ujedno, rijetko je to mjesto gdje se može čuti i hrvatskoga predsjednika da izlaže na temu Hrvatske te njene regionalne sigurnosti i suradnje – kao 18. ožujka ove godine, pred okupljenim zborom veleposlanika akreditiranih u Hrvatskoj. Druga je tu stvar, da ni dobro okružje, kao niti pažljiva publika, zapravo ne mogu neke hrvatske dužnosnike natjerati da barem ponekad budu jasni, konkretni i relevantni.

Da niste špijun, što biste bili? Diplomat!

Ovako su posljednjih tjedana odgovarali obavještajci širom regije. Jednom se želja ostvarila, drugi visi o koncu, dok treći ipak nije uspio pobjeći od obavještajne službe.

Balkanski špijun: “Njega su za sve spremali, izuzev za mene!”

Slučaj prvi:

Krajem listopada Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija Crne Gore (MVPEI) i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) potpisali su sporazum prema kojem će se jedan službenik ANB-a uputiti u diplomatsku službu. Dotičnog sretnika čeka posao u crnogorskom diplomatskom predstavništvu pri NATO-u u Bruxellesu, otvorenom još 2007. godine. Postavljanjem obavještajca na diplomatsko mjesto, crnogorska Vlada navodno namjerava „intenzivirati suradnju s NATO-savezom na sigurnosnom planu“. Za sada još uvijek neimenovani ANB-ovac u Bruxellesu uživa od prvoga dana studenog.

Slučaj drugi:

Vidjevši kako to radi nekadašnje „drugo oko u glavi“, i Srbija je odlučila poći istim putem. Oni, doduše, imaju čovjeka s imenom i prezimenom – Radu Bulatovića, bivšeg direktora BIA-e („Bezbedonosno-informativna agencija“), koji je odnedavno zaposlen u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije. Štoviše, Bulatović je ondje dobio mjesto šefa Odsjeka za Pokret nesvrstanih u Sektoru za multilateralnu suradnju. No to je samo privremeno, zapravo tek kako bi mogao postati veleposlanikom u nekoj od istočnoeuropskih zemalja, pretpostavlja se u nekoj od republika bivšeg SSSR-a, ali sigurno ne u Rusiji. Ne baš mlađahnome Bulatoviću diplomacija nije posve strana – do raspada SFRJ radio je u Saveznom sekretarijatu vanjskih poslova, i bio na privremenom radu u konzulatima u Istanbulu i Rimu.

“Orao pao, orao pao!” Mogu li SAD ovo oprostiti?

Bulatovićeve planove navodno ometaju Amerikanci, budući ga službeni Washington smatra jednom od osoba najodgovornijih za neometano paljenje američkog veleposlanstva u Beogradu u veljači 2008. Kao tadašnji šef BIA-e, Bulatović je, smatraju u SAD-u, imao informacije o pripremanju napada na veleposlanstvo, ali nije učinio ama baš ništa da to spriječi. Osim toga, SAD već godinama navodno sumnjaju da je Rade Bulatović sudjelovao u skrivanju jednog od najtraženijih haaških optuženika, ratnog zločinca Radovana Karadžića. U prilog takvim tvrdnjama ide i činjenica da je Karadžić (iliti doktor Dabić) uhićen odmah nakon Bulatovićevog odlaska s čelnog mjesta BIA-e. Amerima je to navodno više nego dovoljno da oštro prosvjeduju protiv namjere da se Bulatovića – em zaposli u MVP-u, em u diplomatskoj službi. Na potezu je sada Dačićeva Vlada, na kojoj je konačna odluka o Bulatovićevom (ne)imenovanju.

Slučaj treći:

“…E, pa ‘oće centrala da pogreši jednom, ali ne sto puta. Slušajte, druže, možda ste dobili pogrešan broj, al’ ste dobili onoga kog’ ste tražili…” Josipu Buljeviću jedan mandat više je nego dovoljan.

Jednom od rijetkih koji su odradili puni mandat u nekoj od hrvatskih obavještajnih službi, donedavnom šefu Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) Josipu Buljeviću, navodno je obećana „utješna nagrada“ – mjesto u diplomaciji. Tvrdi se da su mu kao posebna preporuka trebali poslužiti njegovi navodno odlični odnosi s pojedinim obavještajnim čelnicima na Bliskom istoku, zbog čega je Buljevića i čekalo niže rangirano diplomatsko mjesto u nekoj od tamošnjih zemalja. No, zbog afere „Nadzor“ u kojoj on, doduše, nije ispao negativac, ali koja je podsjetila na sve propuste SOA-e u vrijeme njegovog mandata, Buljević je, izgleda, izvisio. I predsjednik države i premijer suglasili su se da je za Josipa Buljevića najbolje da ostane negdje u bespućima obavještajnog sustava u Hrvata.