Nepunih godinu i pol dana nakon napada na Markovom trgu, pri čemu je ranjen jedan od policajaca iz osiguranja Vlade RH, ta je tema došla na red i na nadležnom saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Novi predsjednik tog Odbora, SDP-ov Siniša Hajdaš Dončić, za jutros je sazvao sjednicu s dvije točke dnevnog reda: (1) „Napad na Banske dvore 12. listopada 2020. – razmatranje izvješća Ministarstva unutarnjih poslova, Sigurnosno-obavještajne agencije i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske”, te (2) „Uhićenja građana zbog objava na društvenim mrežama – razmatranje izvješća Ministarstva unutarnjih poslova”. Iako je sjednica – prema najavi – trebala biti djelomično zatvorena za javnost, ispalo je da je bila cjelokupno zatvorena, pa je javnost trebala biti informirana tek putem izjava nakon njenog završetka. Ipak, na kraju je ispalo da se ponešto detalja čulo i tijekom same sjednice, kako bi pojedini njeni sudionici samostalno izlazili iz prostorije i selektivno se u hodu obraćali javnosti.

Posebno tu treba istaknuti izlazak pred novinare premijera Andreja Plenkovića, zbog kojeg je sjednica više-manje i sazvana. Naime, i nakon što je u srpnju prošle godine Županijsko državno odvjetništvo okončalo slučaj, zaključivši da je napadač Danijel Bezuk djelovao sam, a ne kao „dio neke nasilne mreže organiziranih političkih ekstremista“, premijer Plenković u više je navrata izražavao nezadovoljstvo tim zaključkom. Tako je na press-konferenciji od 23. prosinca prošle godine, sumirajući rad Vlade u 2021. godini, izjavio:

„Mi smo imali teroristički napad na Banske dvore, ne na Pantovčak, to je činjenica. To se nije dogodilo slučajno ni spontano, netko je mladića koji ima 21 ili 22 godine, koji je nažalost počinio samoubojstvo, nagnao da takvo nešto napravi. Da biste se odlučili na tako nešto, morate biti izloženi takvoj vrsti informacija, huškanja, difamiranja, koje nadilaze sve što bi bilo racionalno i normalno. To sigurno nije mogao taj mladić sam od sebe. Tu se zbiva nešto što nadležni trebaju do kraja razotkriti. Ja smatram da nije do kraja razotkriveno, nije napravljen dovoljan napor. Previše je sijanja mržnje i huškanja u hrvatskom društvu, previše je laganja, difamiranja, izmišljanja, etiketiranja pa su onda ljudi u stanju i ovakve korake napraviti. To je ozbiljan problem”.

Plenković je tada rekao da ni policija, ni DORH, ni SOA nisu napravili dovoljno:

„Nisam ja u pitanju, nego država. To sam im više puta rekao direktno, da nije napravljeno dovoljno. To je činjenica jasna kao dan. (…) Nebitno je što piše u izvješću, bitno je da ovakav slučaj kakav smo imali, a nismo ga imali nikada do sada, treba najozbiljnije istražiti i dobro razmisliti odakle to dolazi, priče o izoliranim pojedincima su priče za malu djecu. Očekujem da se taj posao ozbiljnije napravi, nije to nikakav pritisak, nego vrlo ozbiljna konstatacija gdje se treba napraviti puno ozbiljniji i veći napor od te tri institucije. Dugoročno radi sigurnosti u Republici Hrvatskoj. To nije personalna stvar”.

Kako je proteklih mjeseci premijer Plenković u više navrata izrazio sumnju u rad ovih institucija kada je u pitanju istraga napada na Markovom trgu, Siniša Hajdaš Dončić na jutrošnju je sjednicu saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost pozvao i premijera, ali i ravnatelja policije Nikolu Milinu, ravnatelja SOA-e Danijela Markića, te šeficu DORH-a Zlatu Hrvoj Šipek, kako bi predočili izvješća i raspravili neke eventualno sporne detalje. „Sazvao sam sjednicu Odbora za nacionalnu sigurnost, gdje sam htio da se raspravi o tome, da li zapravo institucije, koje su temelj demokracije u svakom društvu, pa tako i u Hrvatskoj, imaju generalno… reći ću… povjerenje gospodina Plenkovića, kao premijera Hrvatske”, objasnio je kasnije Siniša Hajdaš Dončić svoje razloge za sazivanje

Otprilike 3 sata od početka sjednice, pred novinare je izašao Andrej Plenković. „Svi se slažu da je riječ o terorističkom činu, da je riječ o neprihvatljivom činu, a ono što smo još razgovarali je kako kreirati ozračje u društvu koje će smanjiti govor mržnje koji kada evoluira, nažalost, može dovesti i do ovakvih slučajeva”, rekao je Plenković. No ubrzo potom se ispostavilo da premijer, pozicija i opozicija ne dišu baš tako unisono:

„Mi smo razgovarali o tome što je bit ove stvari, a bit ove stvari je da posao i Državnog odvjetništva i policije na tom konkretnom slučaju počinjenja terorističkoga čina traje i dalje. (…) Ja sam rekao i na Odboru sljedeće: dakle, trebalo je otprilike malo više od godinu i pol dana da DORH izađe s onim priopćenjem što je izašlo ovo ljeto, nakon toga… Dakle, do tog trenutka, što se mene tiče, niti smo pitali na koji način DORH, policija i SOA rade na tom slučaju, niti smo utjecali ili dali bilo kakav stav, pritisak ili ne-daj-bože smjer vođenja istražnih radnji. Nakon što su oni to objavili, ja sam zatražio izvješća da vidim o čemu se radi. Kad sam vidio ta izvješća, bilo je niz otvorenih pitanja koja iz čitanja tih dokumenata za mene nisu bila odgovorena i to sam rekao još ovoga ljeta i glavnoj državnoj odvjetnici i ravnatelju policije. Oni to znaju… I ministru unutarnjih poslova… I što se toga tiče, ono što su oni danas pojasnili da oni na tom slučaju rasvjetljavanja svih okolnosti rade i dalje. Što je dobro!”.

Ta neka konkretna pitanja Plenković je postavio i na današnjoj sjednici Odbora za unutarnju politiku, no odgovora, tvrdi, nema.

„To je slučaj bez presedana. Imate teroristički čin mladog čovjeka, 22 godine, ciljan… usmjeren… izaziva strah, užas, koristi nasilje i silu, i i ima politički karakter. To su vam elementi terorističkoga akta. On se dogodio… On zahtijeva da se fenomenom govora mržnje i onih koji indoktriniraju nekoga u tako mladoj dobi, sa tako malo životnoga iskustva, temeljito ispitaju i na tome svemu institucije rade,” kazao je Plenković, a na novinarsko pitanje tko je to indoktrinirao Bezuka, premijer je odgovorio: “Pa ima u izvješću jako puno toga. Vrlo korisno i indikativno. (…) Nema potrebe da ja vama sad prepričavam sastanak o tome, mislim das u stvari sasvim prepoznatljive”.

U nekoliko je navrata premijer tvrdio da je prava meta napada bio upravo on, a na današnje pitanje da li je o tome rađena neka analiza, te da li ju je radio njegov posebni savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert Kopal (u čijoj je pratnji premijer Plenković stigao na jutrošnju sjednicu saborskog Odbora), premijer je odgovorio negativno.

A ostali sudionici Odbora?

Nakon što je sjednica Odbora za unutarnju politiku u potpunosti završila, izjavu je dao i njegov predsjednik Siniša Hajdaš Dončić.

„Ja ću reć’ da sam ja zadovoljan sa izvješćem i SOA-e, prije svega, a isto tako i MUP-a i DORH-a… o cjelokupnoj… da tako kažemo, toj problematici napada na Banske dvore. I mislim da je zapravo pitanje političke sigurnosti krucijalno pitanje jednog normalnog društva. Iz toga proizlazi i ekonomska sigurnost, i socijalna sigurnost, i država koja nema političku stabilnost, i koja nema protočne institucije, zapravo nije dobro društvo”,

rekao je inicijator današnje sjednice, dodajući kako je njegov dojam da je napad na Markovom trgu bio „akt pojedinca. Točka!”. Međutim, policija ni dalje ne zna npr. gdje je i kako Bezuk nabavio oružje. Odgovor na to pitanje Hajdaš Dončić očekuje naći u izvješću o radu policije u 2020. godini, koje bi uskoro trebalo biti na saborskom dnevnom redu.

Napomenimo da je nakon prve točke dnevnoga reda sjednicu Odbora napustio Željko Sačić, član Odbora iz redova Hrvatskih suverenista. Kako je naknadno rekao novinarima, Sačić se nije složio s jednom točkom zaključka koji je pokušao progurati predsjednik Odbora Hajdaš Dončić bez prethodne konzultacije s ostatkom opozicije:

„Revoltiran i nezadovoljan napustio sam tu sjednicu po prvoj točci iz razloga što se jedan suludi teroristički… kriminalan čin kojim se ugrožavalo živote i sigurnost ljudi i imovine ovdje na Markovom trgu željelo, po Siniši Hajdašu Dončiću, predsjedniku Odbora, ogrnut u ruho nekakve desnice… desničarskog radikalizma. Nakon svega što imamo u Hrvatskoj, dakle, oni su našli da je to razlog, povod ili ne-daj-bože neka motivacija id a treba cijelu jednu političku scenu na taj način zagadit, ogadit, na taj način ju kod hrvatske javnosti stavit kvazi odgovornom za jedno takvo osuđujuće kriminalno djelo, i to je za mene neshvatljivo”.

To tumačenje, tvrdi Hajdaš Dončić, naprosto ne stoji:

„Ne. Dakle, to nije točno. Dakle, nije to čin nikakve radikalne desnice, nego smo mi govorili o desnom ekstremizmu. Dakle, što nema nikakve veze sa desnim političkim strankama jer, koliko je meni poznato, a vjerujem i vama… sve političke stranke, koje su čak i desnog spektra, a koje djeluju u Hrvatskom saboru, a isto tako i klubovi zastupnika… ja nisam kod ni jednih od tih klubova zastupnika, dakle, vidio… ne znam, poziv na oružane pobune ili na nekakav, da tako kažem, ekstremizam. Ali, u društvu postoji desni ekstremizam. Dakle, toga ljudi moraju biti svjesni. A, osobito u vidu činjenice da mi, na žalost svih nas… Dakle, ulazimo u ekonomsku krizu… da je 23,5 posto stanovništva Hrvatske zapravo izloženo riziku siromaštva, a povijest nas je dobro naučila da kada ste izloženi riziku siromaštva, da zapravo vam cvjetaju radikalizmi”.

I sam predsjednik Odbora, Hajdaš Dončić, najavio je da će on i njegov stranački kolega Mišel Jakšić imati izdvojeno mišljenje, jer se djelomično ne slažu sa zaključcima HDZ-ove većine u Odboru.

Jasno je, dakle, da je došlo do otvorenih razlika u stavu pozicije i opozicije, gdje je izgleda opozicija uglavnom zauzela stajalište „institucija”, odnosno DORH-a, MUP-a i SOA-e, dok je pozicija (na čelu s potpredsjednikom Odbora, HDZ-ovim Marijom Kapulicom) branila stav premijera. Upravo je Kapulica kasnije pročitao zaključke odborske većine – tako Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost poziva „saborske zastupnike, državna tijela i sve druge aktere društva na jasnu i bezuvjetnu osudu svakog oblika radikalizma, govora mržnje ili nasilja u hrvatskom društvu”. Također se – „uz poštivanje neovisnost nadležnih institucija – poziva MUP da u koordinaciji s nadležnim državnim odvjetništvom nastavi provoditi izvide i kriminalističko istraživanje u cilju razjašnjenja svih okolnosti počinjenja kaznenog djela, posebice utvrđivanja postojanja eventualnih poticatelja i pomagača Danijela Bezuka u počinjenju kaznenog djela ‘terorizam’ iz članka Kaznenog zakona i/ili kaznenih djela povezanih s terorističkim aktivnostima”. Poziva se i SOA da u svome radu posebno „obrati pozornost na potencijalne sigurnosne prijetnje i terorističke ugroze koje predstavljaju pojedinci samoradikalizirani propagandnim ekstremističkim objavama i govorom mržnje te na pojavu radikaliziranih grupa koje djeluju kao dodatni akcelerator radikalizacije”.

Od tada do danas…

Zbog slučaja Bezuk i njegovog napada na Markovom trgu, jedna od prvih uvedenih mjera je zatvaranje trga i to iz sigurnosnih razloga. Ta će mjera, sudeći po današnjoj premijerovoj izjavi, ostati do daljnjega jer, kako je rekao Plenković, „nigdje u Europi ne postoji tako ‘light’ pristup institucijama”.  Pogleda li se, međutim, pristup slovenskom ili austrijskom parlamentu, lako se može ustanoviti da to jednostavno ne stoji. Potom je Vlada zadužila potpredsjednika Tomu Medveda kao šefa Koordinacije domovinske sigurnosti da to tijelo predloži „mjere za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije”. Koje su to mjere, i što se uopće napravilo po tom pitanju – do danas nije jasno, osim povremenih policijskih posjeta osobama koje su na društvenim mrežama vrijeđale premijera (o čemu je valjda danas u svojoj drugoj točki dnevnog reda raspravljao i već spomenuti saborski Odbor za unutarnju politiku). No Vlada i premijer istovremeno su otklonili Milanovićev poziv za sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost kako bi se na najvišoj političkoj razini raspravljalo o utjecaju radikalizacije na hrvatsko društvo. U više navrata premijer se žalio kako je i ljevica i desnica umanjivala i relativizirala sam Bezukov napad, a dao je izrijekom naznačiti i da „mržnju, netrpeljivost i nesnošljivost” potiču pojedini akteri s desnog političkog spektra, poimence prozvavši Ivana Penavu te Karolinu Vidović Krišto. Penava je, naime, komentirao da je Bezukov napad „izraz bunta”, što su onda podržali i njegovi kolege iz Domovinskog pokreta.

Ipak, Plenkovićevo ustrajno inzistiranje, od tada pa sve do danas, na tezi kako je baš politička desnica inspirirala taj teroristički čin – unatoč izvješćima DORH-a, MUP-a i SOA-e – posebno je opasno, (1) jer predstavlja difamiranje političkih oponenata koji, prema takvom tumačenju, iako otvoreno te zakonito djeluju u Saboru ipak do ostvarenja svojih političkih ciljeva žele doći i nasilnim, oružanim te nadasve kriminalnim načinom. Tu je, dodatno, i (2) pritisak na „institucije” koje vidljivo „rade svoj posao” – nezadovoljstvo na najvišoj političkoj razini zbog očito sličnih zaključaka MUP-a, SOA-e i DORH-a nije ništa drugo nego politički pritisak na, kako to volimo reći, neovisna tijela. Već ubrzo nakon samog napada u listopadu 2020. godine, predsjednik RH Zoran Milanović prozvao je premijera Plenkovića za pokušaj utjecanja na DORH, zbog sastanka premijera s ministrom unutarnjih poslova, ravnateljem SOA-e, glavnim ravnateljem policije i županijskim državnim odvjetnikom samo koji dan nakon Bezukovog napada. Premijer je naknadno priznao da se taj sastanak zaista i dogodio, ali prvenstveno zbog dogovora treba li ili ne objaviti snimku nadzornih kamera Vlade, Sabora i Ustavnog suda kako bi se javnosti pokazao sam čin napada. Nema sumnje da je u ocjenama napada na Markov trg bilo i politikantskih izjava te politički motiviranih aktivnosti, no koristiti taj nemili čin u dnevno političke svrhe jednako je opasno kao i poticati na njega.

Jučer, 22. srpnja 2021. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu je nakon gotovo godinu dana izvida i dokaznih radnji utvrdilo sve relevantne okolnosti te donijelo rješenje o odbačaju kaznene prijave protiv pokojnog Danijela Bezuka, hrvatskog državljanina rođenog 1998. godine. Konkretno, riječ je o počinitelju napada na kompleks Vlade Repulike Hrvatske od 12. listopada 2020. – kada je na Trgu sv. Marka došlo do pucnjave iz vatrenog oružja u kojoj je ranjen policijski službenik, da bi počinitelj nedugo zatim u bijegu počinio samoubojstvo, Kako u svom priopćenju naglašava Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu:

U svjetlu događanja posljednjih tjedana, te ponovno vidljivog oživljavanja prijetnje domaćih desnih milicija u Sjedinjenim Američkim Državama, u fokusu javnosti je i masivna količina vatrenog oružja u privatnim rukama. No, dok jedna strana insistira na drugom amandmanu Ustava SAD, druga strana upozorava na neprimjerenost vojnog i automatskog oružja za tamošnji civilni kontekst. Pri tome se danas ta množina naoružanja uzima kao normalna za SAD, bez obzira na činjenicu da to nije uvijek bilo tako, i da se uvelike radi o novijem stanju stvari, koje je uvelike unutarnjopolitičke prirode. Baš smo na tu temu odlučili prenijeti zanimljivi tekst napisan prije više od dva desetljeća.

Richard Henry Lee, jedan od tvoraca američkog Ustava, je zapisao: „… Za očuvanje slobode je nužno da čitavo građanstvo uvijek posjeduje oružje, te bude poučavano još u ranoj dobi kako ga koristiti“. Danas je vatreno oružje gotovo nerazdvojni dio identiteta SAD-a kao nacije. Prema nekim istraživanjima danas u Sjedinjenim Američkim Državama postoji više komada vatrenog oružja nego ljudi. Nacionalni heroji su ondje naoružani ljudi s granice, cowboyi, Teddy Roosevelt (predsjednik SAD s početka 20. stoljeća, poznat po tome kako se nikad nije odvajao od svoga štapa za hodanje i lovačke puške). Pritom, bez obzira na stajalište puka, bez obzira je li netko osobno za slobodno posjedovanje oružja ili protiv, nitko zapravo ne preispituje činjeničnu podlogu takve slike svijeta. Pitanje je, dakle, je li vatreno oružje doista neodvojiv dio povijesti SAD-a već preko 400 godina?

Početak za vrijeme američke revolucije

Na prvi pogled, to je pitanje apsurdno. Ta već od prvih naselja na novom kontinentu vlasti engleskih kolonija zahtijevale su od svakoga slobodnog građanina posjedovanje vatrenog oružja za potrebe samoobrane. Više od stoljeća i pol kasnije, u Ustavu se spominje građanin-vojnik u drugom amandmanu koji glasi: „Budući kako je dobro uređena milicija i pravo građana da drže i nose oružje nužno za sigurnost slobodne države, ono ne će biti ograničavano“. Treba imati na umu kako ta odredba, iako nejasna i arhaična, čini osnovni zakonski oslonac pravu slobodnog držanja vatrenog oružja u SAD-u danas.

Napominjemo kako pojam milicije o kojem ona govori ne smijemo miješati s policijom. Pri spominjanju milicije radi se o vojnicima, postrojbama koje haaški Pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu od 18. listopada 1907. opisuje kao skupine građana koje stoje pod zapovjedništvom odgovorna zapovjednika, čiji su pripadnici vidljivo i jasno označeni, koje svoje oružje nose na jasno vidljiv način, te koje se u svojim djelovanjima pridržavaju odredbi međunarodnoga prava. Danas u SAD-u razlikujemo organizirane milicije (Nacionalna garda, Pomorska milicija) i neorganizirane milicije (čiji su pripadnici sve one sposobne osobe koje nisu u sklopu Nacionalne garde ili Pomorske milicije). Dok  pristaše ograničenja prava posjedovanja i nošenja vatrenog oružja smatraju da je pojam „dobro uređene milicije“ dovoljno pokriven postojanjem  institucija, kao što su Oružane snage SAD-a te Nacionalna garda, svi oni koji se takvim ograničenjima protive – ukazuju kako je vidljivo da tvorci Ustava SAD-a pod pojmom milicije misle ponajprije i gotovo isključivo na skupine naoružanih građana koji svojim djelovanje predstavljaju djelatnu branu tiraniji svake vrste. Danas je takvo slobodnije tumačenje te pravne norme postalo osnovom za organiziranje brojnih skupina radikalno desne političke orijentacije. No, vratimo se u prošlost, u doba nastajanja SAD-a i promotrimo na temelju dostupnih dokumenata kako su tada stvari zapravo izgledale.

Goloruka nacija

Britanci pucaju po američkoj miliciji, bitka kod Lexingtona, Massachusetts, 19. travnja 1775.

Jedan od dobrih izvora za promatranje ondašnjega života su oporuke, dokumenti kojima ljudi svojim nasljednicima prenose prava i imovinu. Njima se u svom radu bavio Michael Bellesiles, profesor iz Atlante, koji je pregledao više od tisuću oporuka iz razdoblja između 1765. i 1850. U svim tim dokumentima ljudi navode dugove, novčane iznose, zemljišne čestice, ali i besmislice poput svinutih žlica i razbijenih boca, koje trebaju pripasti njihovim nasljednicima. Ipak, u manje od 15 posto oporuka što potječu iz razdoblja 1765. do 1790. navodi se i vatreno oružje raznih vrsta kao predmet nasljeđivanja. Pritom je više od polovice navedenog oružja označeno kao neispravno. Veći dio svega toga oružja pripadao je ljudima u južnim krajevima SAD-a, što je vjerojatno posljedica uporabe robovske radne snage te potrebe njezinog nadgledanja.

Isto tako su nekad bila uobičajena i popisivanja vlasnika vatrenog oružja, praksa koju bi danas u SAD-u zasigurno smatrali zadiranjem vlasti u slobode pojedinaca. Primjerice, država Massachusetts izvela je nekoliko takvih popisivanja: do 1840. godine tek je oko 11 posto tamošnje populacije posjedovalo vatreno oružje. Radi se o saveznoj državi koja je predstavljala jedan od dva središta proizvodnje vatrenog oružja u SAD-u. Na početku rata godine 1812. ta je država u svojim zalihama imala više kopalja nego vatrenog oružja. Belesiles nadalje tvrdi kako je takvo stanje bilo i u ostalim saveznim državama. Dakle, u doba prije 1850. jedva deset posto pučanstva SAD-a posjedovao je vatreno oružje. Prema tome, suprotno od popularnih vjerovanja, te suprotno slovima zakonskih tekstova, u prvoj polovici povijesti SAD-a vatreno oružje je bilo rijetko. Posebno ga je malo bilo izvan gradova i uz granicu s divljinom, baš u onim područjima za koja se vjeruje kako je bilo najčešće. Amerika u stvarnosti nije stvorena privatnim posjedovanjem vatrenog oružja.

Milicija savezne državeTennessee u ratu 1812.

Nakon ovog uvida u odnos privatnih osoba prema vatrenom oružju, treba se osvrnuti i na stanje u postrojbama milicija, u kojima su trebali služiti svi sposobni i odrasli muškarci. Upravo toj skupini pripadaju brojne postrojbe što su se istaknule u ratu za neovisnost SAD-a od Velike Britanije. Tijekom prve polovice 19. stoljeća držalo se kako to trebaju biti postrojbe građana koji u trenucima potrebe za državu služe opću vojnu obvezu. No, za većinu tih postrojbi bi se prema povijesnim dokumentima moglo reći kako u najmanju ruku nisu bile ozbiljne. Možemo tako zapaziti novinske članke iz tog doba što okrutno opisuju natjecanje u gađanju vatrenim oružjem koje je priredila milicija države Pennsylvanije. Oni pišu: „Veličina mete je dobro poznata i precizno izmjerena. Točno je veličine i oblika prosječnih stajskih vrata“. Pošto nitko od sudionika nije pogodio metu, pobjednikom je proglašen onaj koji je najmanje promašio. Nakon toga ne čudi odluka milicije mjesta Oxford u saveznoj državi Massachusetts, koja je 1823. izglasala prestanak javnih vježbi gađanja vatrenim oružjem jer su one predstavljale izvor poniženja za njihove sudionike.

Osim tih podataka o neodgovarajućoj uvježbanosti pripadnika, mogu se vidjeti i zapisi o nedostatku vatrenog oružja za naoružavanje takvih jedinica. Tako satnik Charles Johnson 1775. iznosi pred skupštinu savezne države New Hampshire činjenicu kako manje od polovice ljudi u njegovoj postrojbi ima vatreno oružje, dok cijela postrojba na raspolaganju ima jedva pola kilograma crnog puščanog praha na svakih 20 ljudi. Isto se tako zapovjednik postrojbi milicije u saveznoj državi Massachusetts žalio 1834. kako se na pozive za službu odazivaju samo „… siromasi, lijenčine, stranci, pijanci i općenito otpad društva“. Savezna država Delaware je bila jedna od nekoliko onih koje su tom žalosnom stanju pokušale doskočiti uvođenjem posebnih novčanih kazni za ljude koji su izbjegavali odazvati se pozivima za službu u miliciji. Do 1816. su od te prakse odustali, a 1827. su ponovno zakonodavno regulirali pitanje milicije, što je zatim dovelo i do pada pokrajinske vlade. U ovom svjetlu treba promatrati i otkriće generala Winfielda Scotta 1830. kako je milicija savezne države Floride praktično nenaoružana – što je zanimljivo zbog pojedinosti kako su baš oni u tom trenutku bili usred rata s Indijancima plemena Seminole koji su uskoro nakon toga gotovo istrijebljeni.

Neuspjeh koncepta opće milicije

Američka Harpers Ferry musketa .kalibra .69 iz 1816. godine

Svi ti podaci navode nas na zaključak kako su u to vrijeme primjerci vatrenog oružja u SAD-u bili rijetki. Ta činjenica nas ne bi trebala čuditi ako znamo kako su se puščani mehanizmi uglavnom uvozili (isto kao i puščani prah), dok je jedan primjerak vatrenog oružja svojom cijenom odgovarao jednogodišnjem prihodu prosječne stočarske ili ratarske obitelji. Za usporedbu spomenimo samo kako je danas cijena pojedinog primjerka vatrenog oružja jednaka trodnevnoj prosječnoj zaradi u SAD-u. Oružje je tražilo i opsežnu stalnu brigu, što je bio utrošak vremena koji si mnogi nisu mogli priuštiti. Čak kad je građanin i skupio sredstva za nabavu vatrenog oružaj, to nije bilo jednostavno zbog malog broja primjeraka na tržištu. Naime, prije građanskog rata u SAD-u su postojala samo dva središta izrade vatrenog oružja, Harpers Ferry u saveznoj državi Virginija i Springfield u državi Massachusetts. Njihova ukupna proizvodnja nije bila dostatna za podmirenje ni osnovnih obrambenih potreba države. U pokušaju opremanja milicija Kongres je 1793. godine naložio kupovinu 7.000 musketa, ali je u slijedećih godinu dana uspio doista pribaviti samo 400 komada.

Za današnje pojmove začudna je pojava kako se nešto kasnije nije uspjelo naoružati ljudstvo milicija ni u situaciji kad je vatreno oružje bilo dostupno na zahtjev i bez naknade. Godine 1808. poduzeta je najveća akcija naoružavanja milicija, u kojoj su vlasti obećale kupiti vatreno oružje za sve bijele odrasle muškarce u zemlji. Od pojedinih se postrojbi samo tražilo neka prijave koliko pripadnika imaju, pa bi zatim dobile i toliko komada oružja. Do 1839. taj je postupak prijave u državi Massachusetts prošlo manje od pola postrojbi milicije. Diljem Sjedinjenih Država je zanemarivanje uništavalo samu ideju opće milicije u kojoj služe svi građani. Gotovo nije bilo postrojbe čiji veliki problem nije bila opća nebriga pripadnika prema oružju koje su zaduživali, kao i neodazivanje građana na pozive za službu u postrojbi. Velikim dijelom treba sve to pripisati i lošem glasu koji je pratio postrojbe milicije među građanstvom. Krajnji učinak nabrojenih činjenica bio je opći prestanak sazivanja milicija, čime je do 1840. okončana ideja milicije koja je vodila tvorce Ustava SAD u njihovu zakonodavnom radu. Postavlja se, dakle, pitanje o trenutku kad je građanstvo SAD počelo masovno nabavljati vatreno oružje? Razdoblje u kome je došlo do velikih promjena je ono od 1861. do 1865. godine, dok je pokretač promjene osim građanskoga rata bila i industrijalizacija koja se zahuktala.

Rat i naoružavanje nacije

The Hempstead Rifles, dragovoljačka milicija iz Arkadelphije, Arkansas,1861

Američki građanski rat bio je jedan od prvih sukoba u kojima veliku ulogu imaju moderna sredstva transporta i tehnologije masovne industrijske proizvodnje. Vojne postrojbe su vlakovima prebacivane na svoja odredišta i opremane najmodernijim onodobnim naoružanjem. Naravno, i količina proizvedenog naoružanja je znatno porasla, pri čemu se nudio niz konstrukcija, od vrlo djelotvornih i pouzdanih do, blago rečeno, bizarnih. Tako su državni pogoni u Springfieldu, savezna država Massachusetts, u godinu dana, od srpnja 1863. do srpnja 1864. proizveli preko 600.000 komada vatrenog oružja – što je više nego ukupna proizvodnja u prijašnjih 70 godina postojanja tih pogona. Sjeverna Unija, preko svog Odsjeka za opremanje naoružanjem (Ordnance Department) u razdoblju od 1861. do 1866. na oružje je potrošila oko 179 milijuna tadašnjih dolara, što odgovara današnjem redu veličine od oko 2,5 milijarde USD. Velik dio toga novca otišao je novim proizvođačima koji su se pojavili s porastom potražnje za vatrenim oružjem. Jedan od prvih je bio Samuel Colt, začetnik masovne proizvodnje oružja. Između 1836. (kad je otvorio svoju prvu tvornicu) i 1861. njegova se godišnja proizvodnja kretala oko nekoliko tisuća primjeraka na godinu; do 1865. Colt se pretvorio u najvećega privatnog opskrbljivača sjevernjačke vojske ručnim vatrenim oružjem. On je tijekom sukoba uspio prodati čak 386.417 komada raznog oružja. I cijena po primjerku osjetno je pala, pa tako revolver Colt Peacemaker na kraju rata stoji samo 17 dolara, što odgovara dvomjesečnim radničkim primanjima toga doba.

Tijekom tog ratnog sukoba se, osim proizvodnje oružja, u mnogome povećao i broj vlasnika vatrenog oružja. Na početku sukoba sjeverna je Unija posjedovala oko 300.000 glatkocijevnih musketa i oko 27.000 pušaka s izžljebljenim cijevima, dok je Konfederacija imala oko 150.000 komada raznovrsnog oružja. Tome treba pribrojiti još i nekoliko desetaka tisuća raznih komada vatrenog oružja u privatnim rukama. Tijekom rata Unija je kupila ili izradila daljnjih 3,5 milijuna komada raznovrsnog oružja, kao i preko milijardu komada naboja i perkusijskih kapica. Uz to je uvezla vatreno oružje iz Europe u vrijednosti od deset milijuna tadašnjih dolara. Tako je, kad se sve zbroji, samo Unija izdala svojim vojnicima preko četiri milijuna komada vatrenog oružja, što predstavlja osam puta veću količinu od ukupne količine vatrenog oružja u SAD-u prije tog sukoba. Važno je napomenuti kako je sve to oružje ostalo u rukama svojih korisnika i nakon kraja rata. Želeći započeti obnovu, pobjedničke sjevernjačke snage dopustile su kako svojim, tako i pobijeđenim vojnicima Konfederacije odlazak kući s oružjem. Valja naglasiti kako su pri vrhuncu rata oružane snage Unije brojale oko 1,5 milijuna ljudi, dok su snage Konfederacije imale oko milijun naoružanih ljudi. Pritom se (bar teorijski) željelo postići da svaki vojnik otkupi od države oružje koje je zadržao, no do ozbiljnijih pokušaja naplate tih sredstava nikad nije došlo.

Tako je građanski rat pretvorio SAD od zemlje s nekoliko stotina tisuća komada vatrenog oružja u zemlju s nekoliko milijuna komada. Taj je rat naoružao Sjedinjene Države, a ne neka urođena vjera u slobodu nošenja i posjedovanja vatrenog oružja. Osim toga, izazvao je i val kriminala koji se proširio zemljom. U nekoliko je godina nakon njegova završetka strelovito porastao broj ubojstava, pa se vatreno oružje pojavljuje kao najzastupljenije sredstvo pri ubojstvima. Taj val zločina je i glavni „krivac“ što nakon kraja rata nije opala proizvodnja i posjedovanje oružja.

Promjena pogleda na oružje

Reklama za oružje poduzeća Colt, oko 1850. godine

Drugi veliki razlog nastavka proizvodnje oružja i njegove popularnosti je i činjenica kako se gledanje na vatreno oružje promijenilo. Tako već tijekom tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća u SAD-u, po uzoru na Veliku Britaniju, lov postaje popularna razonoda bogatih. Pojavljuju se specijalizirani časopisi o oružju, njegovoj primjeni i održavanju, a 1836. započinje i prva velika reklamna kampanja Samuela Colta, usmjerena na povećanje prodaje vatrenog oružja u urbanim krajevima SAD-a. Tako on pokazuje prednost vatrenog oružja nad klasičnim hladnim oružjem u nizovima otvorenih demonstracija (dijelom vezanih i uz suđenje njegovu bratu zbog ubojstva sjekirom!). On je i vrlo uspješan u stvaranju političkog pritiska u korist svojih ideja (predsjednik Andrew Jackson dobiva revolver Colt na dar), gdje uvodi i novine kao što je plansko pozivanje članova Kongresa SAD na svečane gozbe.

Svoje napore Samuel Colt ponajprije usmjerava na novu srednju klasu koja je u nastajanju. Kako većina njegovih kupaca ne zna rabiti vatreno oružje, kratke ilustrirane upute otisnute su na tkanini za čišćenje što ju isporučuje sa svakim primjerkom oružja. Uspjeh te kampanje se vidi i u tome kako se u oporukama načinjenim između 1830. i 1850. podvostručio broj onih u kojima se u ostavini spominje i vatreno oružje.

Mit i politika

Uz sve te promjene, učestalost vatrenog oružja je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina 19. stoljeća ostala daleko od njegove univerzalne prisutnosti, čak i u krajevima tzv. Divljeg zapada. Popularna slika tih područja stavlja vatreno oružje u ruke svakome tko je ondje prebivao. Pritom je relativno jednostavno utvrditi kako se tu zapravo radi o mitu koji je svijetom proširen potkraj 19. i tijekom 20. stoljeća, prvo putujućim cirkusima – poput onoga kojeg je držao Buffalo Bill – a zatim kroz filmove i romane. U stvarnosti su industrijalizirani gradovi istoka SAD-a bili mnogo nasilnija mjesta od najozloglašenijih stočarskih gradova. Tako Robert Dykstra u svojoj studiji o gradu Dodge City u saveznoj državi Kansas, poznatom po obračunima vatrenim oružjem i djelovanju Whyata Erpa, govori kako je ondje u razdoblju od 1876. do 1885. od vatrenog oružja poginulo samo15 ljudi, što je u prosijeku 1,5 mrtvih po sezoni. Gradovi kao Tombstone u Arizoni ili spomenuti Dodge City, koje narodna predaja navodi kao klasične primjere opasnih mjesta Divljeg zapada, imali su prema ostatku tadašnjeg SAD-a vrlo nisku stopu ubojstava, među ostalim i zbog mjera privremene zapljene vatrenog oružja na ulazima u grad (koje bi se podiglo pri odlasku). New York se u tadašnjim novinama naziva „rajem za ubojice“, a tisak proziva državna tijela za opću nezainteresiranost, tražeći bar osnovnu sigurnost na ulicama.

Kad se svi ti elementi uzmu u razmatranje, vidi se kako potkraj 19. stoljeća u SAD-u postoje osnovni preduvjeti za gledanje koje je danas tako čvrsto ukorijenjeno. To su, naime, masovno privatno posjedovanje vatrenog oružja, kao i jaka industrija koja proizvodi jeftino oružje koje si svatko može priuštiti. Ono što je tada još nedostajalo bio je dojam kako nošenje oružja ima samo po sebi neki viši smisao.

Kult oružja kao jamstvo osobnih sloboda javlja se tek nedavno, kad dolazi do promjene u djelovanju Nacionalne udruge strijelaca (poznate pod nazivom „National Rifle Association“ – NRA). Radi se o organizaciji utemeljenoj u studenom 1871. godine, koja se sve do 2. svjetskog rata usko vezala uz Oružane snage SAD i njihove pripadnike, a uživala je i jaku državnu potporu. Ona je služila za okupljanje i izobrazbu ljubitelja vatrenog oružja, pri čemu je to oružje većinom bilo vojnoga podrijetla, a članovi su pretežito bili vojno osoblje. Nakon 2. svjetskog rata njezin se značaj mijenja i ona počinje sve više okupljati sportske ljubitelje oružja, počinje podupirati strijeljački šport i lov. U to se doba ta organizacija, iako utjecajna, nije mnogo miješala u pitanje zakonodavnog reguliranja prava na nošenje i posjedovanje vatrenog oružja. To se postupno mijenja potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća. Hanlon Carter, vođa jedne od frakcija unutar NRA, postupno organizaciju mijenja i politizira. NRA se početkom osamdesetih godina svrstava uz Republikansku stranku. Postupno svojom pojačanom aktivnošću sve više u javnosti učvršćuje i politički jača stav kako je ključ osobnih sloboda pojedinaca u SAD-u baš u slobodi posjedovanja i nošenja vatrenog oružja. Pritom ostaje otvoren problem vatrenog oružja koje dospije u krive ruke, i teških posljedica koje time nastaju. Baš je sučeljavanje načelnih sloboda s jedne, i teških ljudskih žrtava s druge strane, ona točka na kojoj će se i ubuduće lomiti koplja u SAD-u.

Wayne LaPierre u potpori politike

Ova politizacija udruge NRA nastavila se tijekom protekla dva desetljeća, da bi vrhunac dostigla u vrijeme američkih predsjedničkih izbora 2016. godine i godinama koje su uslijedile. Dok je NRA u tri prethodna izborna ciklusa pojedinačno ulagala oko milijun USD, i time poduprla pobjednika u 11 od 14 kampanja, u izborima za Senat 2014. godine investirala je 20,6 milijuna USD u pet ključnih izbornih utrka – te poduprla republikanske pobjednike u njih svih pet. Izborna trka Donalda Trumpa i još šest republikanskih kandidata NRA je koštala oko 50,2 milijuna USD (96 posto njihovih ukupnih vanjskih plaćanja) – a pobjedu su odnijeli i Trump i pet poduprtih kandidata (osim Nevade, koja je izabrala demokrata Harry Reida, usprkos NRA donaciji od oko 2,5 milijuna USD njegovom republikanskom protivniku). Ovo aktiviranje NRA u politici, zajedno s rekordnim trošenjem sredstava udruge u privatne svrhe predsjednika Wayne LaPierrea, doveli su početkom kolovoza 2020. do pokretanja poreznih istraga u saveznoj državi New York, gdje je NRA od svog osnivanja pravno registrirana. U tijeku pravne bitke koja je uslijedila temeljem optužbi o pronevjeri oko 63 milijuna USD tijekom zadnje tri godine, treba spomenuti i proglašenje bankrota te udruge 15. siječnja 2021. godine – što je vjerojatno dio strategije o njenoj ponovnoj registraciji u politički potencijalno prijateljskijoj atmosferi američke savezne države Texas.

*ovaj je tekst pod originalni naslovom “Naoružana nacija: bajka ili stvarnost?” autor Igor Tabak objavio u negdašnjem, davno ugašenom tjedniku Ministarstva obrane Republike Hrvatske “Velebit”. Članak je izašao u razlomljen u dva dijela, početkom listopada 1999. godine. 

Krajem 2019. godine Republika Hrvatska je predstavila svoj Program predsjedanja Vijećem EU, prigodno nazvan “Snažna Europa u svijetu punom izazova”. U njemu su identificirana četiri glavna prioritetna područja, među kojima je na trećem mjestu bila i “Europa koja štiti” – područje u koje bi uvelike spadala i borba protiv terorizma te zaštita građana od njegovih posljedica. No u ovom se dokumentu sam pojam terorizma spominje tek rubno – konkretno je naveden tek među prioritetima prema konfiguracijama vijeća, i to u dvije konfiguracije: Vijeća za vanjske poslove (FAC) i Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove (JHA).

Na području vanjskih poslova terorizam se navodi u dva konteksta – (1) onom europskog “južnog susjedstva”, kao zajednički izazov za čije suzbijanje se traži da “Naglasak treba biti i na suradnji u borbi protiv terorizma, suzbijanju radikalizacije i nasilnog ekstremizma i u odgovoru na izazov migracija“, te (2) u sklopu šire tematike partnerstva EU sa SAD i Kanadom. Na području pravosuđa i unutarnjih poslova, terorizam se spominje među glavnim aktivnostima u nadolazećem petogodišnjem razdoblju – uz pravosudne reforme, izmjene migrantske politike, zaštitu vanjskih granica i Schengen, zajedno upakirano s hibridnim prijetnjama te jačanjem sposobnosti civilne zaštite. U sklopu pravosudne suradnje unutar EU terorizam je spominjan tek kao faktor poticanja razmjene informacija među članicama, te usvajanja zasebne uredbe o sprječavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu. U vanjskim odnosima Unije terorizam se opet spominje samo kao područje suradnje sa SAD-om, primarno radi sklapanja sporazuma sa SAD-om o razmjeni e-dokaza, jačanju zajedničkih napora u borbi protiv terorizma (“kroz razmjenu informacija s područja sukoba“), te suzbijanju teškog međunarodnog organiziranog kriminala, Time se vidi da je naglasak čitave ove priče zapravo na vanjskim prijetnjama, prvenstveno islamističkog podrijetla, koje se suzbija paralelno s izvođenjem raznih vojnih djelovanja u suradnji sa SAD i NATO savezom. Nije bilo mnogo razlike ni odmah nakon kraja hrvatskog predsjedanja Vijećem EU, kada se terorizam krenulo spominjati bitno manje. Jasno se to vidi u predizbornom programu s kojim je HDZ dobio parlamentarne izbore 5. srpnja 2020. godine. U tom dokumentu, nazvanom “Sigurna Hrvatska”, HDZ terorizam spominje samo jednom – u poglavlju “Pravosuđe i borba protiv korupcije”. Ondje se pod točkom “Reforma kaznenog zakonodavstva i pravna sigurnost” (86. str.) kao prioritet za iduće razdoblje, ali bez ulaska u ikakve detalje, tek navodi: “Osnažit ćemo alate za borbu protiv terorizma i novih oblika kaznenih djela počinjenih modernim tehnologijama“.

No onda je došlo do promjena i zabilježeni su novi teroristički napadi. Prvo je u Hrvatskoj 12. listopada zabilježen do sada jedinstven napad na zgradu Vlade RH u Zagrebu, što je dovelo do ograničavanja pristupa Trgu svetoga Marka i višetjednom dobacivanju premijera Plenkovića s oporbom te predsjednikom RH Milanovićem. Nakon tog domaćeg primjera radikalno desnog terorizma, u javnosti su odjeknuli islamistički napadi u Francuskoj (pokolj oko crkve u centru Nice 29. listopada) i Austriji (pohod usamljenog islamiste centrom Beča 2. studenog 2020. godine) – i sve je to pokrenulo određene reakcije. Hrvatska reakcija se svela na novi sukob premijera i predsjednika oko sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, te ulogu Koordinacije za domovinsku sigurnost u nacionalnim naporima oko deradikalizacije nasilnih desničara (koji uz političku podršku HDZ-a već godinama periodično dominiraju društvenom scenom RH).

Taj novopronađeni problem političke deradikalizacije završio je i naglavačke ubačen u nacrt “Nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine” kojeg je Vlada RH hrvatskoj javnosti predstavila 12. studenog 2020. godine. Nakon što je godinama Sigurnosno-obavještajna agencija u svojim godišnjim izvješćima tvrdila kako u RH praktično pa nema domaćeg terorizma i radikalizma ni u tragovima, sada je u nacrt tog novog strateškog dokumenta najednom dodano čitavo poglavlje nazvano “Borba protiv radikalizma, ekstremizma i terorizma”. U njemu se pažljivo izbjegava detaljnije opisivati podlogu domaće radikalizacije – spominjući tek “pojavu i širenje radikalizma koji prihvaća primjenu nasilja za postizanje identitetskih ciljeva, te nasilnog ekstremizma i terorizma kao njegove najgore posljedice“. Borbu s ovom novom prijetnjom ne daje se u zadatak nikome specifično (“Nužni su zajednički napori svih relevantnih aktera u javnom i privatnom sektoru, posebno u sustavu Domovinske sigurnosti“), a zaziva se i suradnju s tijelima EU – kao da se tu radi o nekom vanjskom izazovu, a ne domaće uzgojenoj prijetnji. Jednako se spominje i “pitanje posjedovanja i lake dostupnosti nezakonitog vatrenog oružja” – tema s kojom se MUP RH desetljećima bavi neuspješno i preko volje, što bi također trebalo krenuti na bolje uz angažiranje EU i drugih organizacija, prvenstveno Interpola, radi jačanja “mjera za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“. Dio posla misli se uvaliti i “privatnom sektoru“, prvenstveno telekom sektoru i medijima, jer on “posjeduje važan dio digitalne i nedigitalne infrastrukture za učinkovitu borbu protiv govora mržnje, radikalizacije i potencijalnih terorističkih djelovanja” – bez spomena uloge domaće politike u nastanku i rastu ovog problema. Što se prostora za potencijalni terorizam tiče, on je prvenstveno fizički – gdje su problematizirani (1) otvoreni i pristupačni javni prostori, koje bi trebalo nadzirati i štititi uz suradnju lokalnih vlasti i “bez ugrožavanja slobode građana”, te (2) virtualni prostor. Tu se spominje internet općenito i “društveni mediji” (valjda društvene mreže, a ne mediji zajednice ili nešto takvo) – koje se opisuje kao “virtualne arene za radikalizaciju“, te poprište “neprihvatljivog ponašanja na štetu pojedinaca, posebno ranjivih skupina“. Iz nekog razloga se baš uvođenje mehanizama za borbu protiv govora mržnje na internetu navodi kao razvojni cilj države – prebacujući taj posao opet na “internetske platforme i ostale medijske dionike“, bez obzira na činjenicu kako je najozbiljniji dio takvih igrača baziran daleko izvan RH i time temeljito izvan dometa svake domaće prisile.

A što radi Europa?

Kurz i Macron na sastanku 10. studenog 2020. godine

Dok je u ovim primjerima vidljivo sve što su državna tijela Republike Hrvatske zadnjih mjeseci uspjela kompilirati na temu terorizma i radikalizacije (bez makar i spomena ozbiljnih koraka za postizanje političke deradikalizacije), ponešto je drugačije stanje u Europskoj uniji. Naime, u petak, 13. studenog EU je obilježila petu godišnjicu terorističkog napada oko kazališne dvorane Bataclan u Parizu. U tih pet godina mnogo se pričalo o novim, općim i široko prihvaćenim paneuropskim mjerama protiv terorizma, no bitno se manje i stvarno poduzelo. Sporni propisi bili su tema i videokonferencijskog sastanka europskih čelnika u utorak, 10. studenog, kojim su u Parizu zajedno predsjedali austrijski kancelar Sebastian Kurz i francuski predsjednik Emmanuel Macron – predstavnici nacija koje su bile žrtve posljednjih islamističkih napada u Europi. Iako je prošlo dvije godine od kada je Austrija kao geslo svog EU predsjedanja usvojila geslo “Europa koja štiti” i više od godinu dana od kada je Macron istim geslom poticao svoje pozive prema užoj europskoj integraciji – malo se tko tu sjetio istog tog gesla i među prioritetima ovogodišnjeg neuspješnog hrvatskog predsjedanja EU-om. Tek se skup političkih vođa kontinentalne razine – Kurz, Macron, njemačka kancelarka Angela Merkel, nizozemski premijer Mark Rutte, hrvatskoj dobro poznati predsjednik Vijeća Charles Michel te predsjednica Komisije Ursula von der Leyen – spomenuo želje za ubrzavanjem donošenja pojedinih antiterorističkih mjera što se po stolovima EU birokracije povlače još od 2015. i tadašnje faze aktivnosti nakon napada u Parizu.

Kao i obično, opet se kontekst terorizma u Europi, koji često ima korijene u samim EU državama i njihovom odnosu prema pojedinim kategorijama vlastitih građana, iz političkih razloga povezalo s temama kontrole EU granica te imigracija. Ta tema, posebno draga zemljama Višegradske skupine, bila je dovoljno sredstvo okupljanja da od svega što se raspravljalo nakon 2015. godine jedino donekle zaživi Europska agencija za nadzor granica i obala pod okriljem Frontexa (organizacije čiju se brojnost i proračun višestruko povećavalo tijekom proteklih godina). Na to se 10. studenog nadovezala i tema daljnjeg učvršćivanje kontrola na vanjskim granicama EU, s naglaskom na novi informatički sustav granične kontrole (Entry-Exit-system – EES) koji bi trebao zaživjeti 2022. godine. Za to vrijeme, tijekom prošlih pet godina vrlo malo je napravljeno na jačanju široke suradnje među nacionalnim policijama, uspostavi zajedničkih baza podataka i efikasnom dijeljenju obavještajnih podataka. I dok Europa neposredno nakon pojedinih napada provodi kriminalističke istrage pojedinih incidenata, a ponekad i kakve šire policijske akcije – kao 9. studenog širom Austrije provedena “Operacija Luxor”, koja je neposredno prethodila prošlotjednim EU video-dogovaranjima, i u kojoj je uhićeno 70 osoba (u širem smislu pripadnika ili Muslimanskog bratstva ili pretpostavljenih islamističkih organizacija) – Hrvatska se tu prvenstveno zadržava na verbalnoj razini, skrivajući se iza tajnosti istraga i zabavljajući javnost prepucavanjima premijera i predsjednika države na temu suzbijanja radikalizma i terorizma. Nažalost, vrlo je to slično i glavnini EU odgovora na ove izazove – odgovora u kojem se redovito ponavljaju jedne te iste mjere o kontroli legalnog i ilegalnog naoružanja (gdje je 13. studenog i RH opet “apelirala na dosljednu primjenu Akcijskog plana EU za suzbijanje krijumčarenja vatrenim oružjem“), te o integraciji imigranata i pooštravanju graničnih kontrola – ali sve beskrvno i s jako malo naznaka ozbiljne volje za rješavanjem uočenih problema.

U tom je svjetlu u petak, 13. studenog, održan i sastanak EU ministara pravosuđa te unutarnjih poslova. Prije oko mjesec dana u raspored ga je iznenada dodala Njemačka, ne bi li se na njemu radilo na političkom dogovoru oko novog “Pakta o migracijama i azilu”, kojeg je u rujnu predstavila Europska komisija. Na tu je temu RH, uz tri definirana “stupa solidarnosti” – (1) premještanje tražitelja međunarodne zaštite, (2) sponzorstvo u postupcima vraćanja, te (3) doprinose u izgradnji operativnih kapaciteta – kao četvrti predložila uvažavanje napora pojedinih država članica u zaštiti vanjske granice, uz detektiranje njenog BDP-a i broja stanovnika. No, aktualni događaji su tu na raspored stavili i dodatne novo-stare teme. Jedna od njih je bilo pitanje uloge interneta i raznih njegovih servisa u promociji islamizma. O tome EU do kraja godine misli zaključiti poseban Propis o online terorističkom sadržaju (Regulation on terrorist content online – TCO), gdje ne bi čudilo da dođemo do nečeg sličnog onome o čemu se u Hrvatskoj proteklih tjedana na glas razmišljalo, a što je potom konkretiziralo Ministarstvo kulture i medija kroz novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima, predlažući odgovornost medija i za objave čitatelja – bez da se zapravo makar i zagrebalo u društvene krugove kojima je posljednjih godina postalo normalno na internetu izjavljivati sve ono za što bi u svim drugim okolnostima bili osobno procesuirani.

Video-skupom 13. studenog predsjedao je njemački ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer

No, dok je u brojnim komentarima bila jasno naglašena unutarnjopolitička motivacija posljednjeg EU spominjanja terorizma i borbe protiv te pojave, ostaje činjenica da se tu Europska unija koncentrirala na radikalni islamizam (posebno napadima pogođene Austrija i Francuska). I dok je EU kroz pripreme zajedničke izjave objavljene u petak, 13. studenog tek postupno ipak došla do ponešto općenitijih formulacija o prijetnji, u RH se već tjednima govorilo namjerno mutno, spominjući tek “identitetski motivirani ekstremizam“. Pa ipak, da se točnije objasni o čemu je riječ pobrinuo se Charles Michel prijedlogom nekakve dodatne obuke europskih imama, ne bi li oni savladali “naše fundamentalne vrijednosti, posebno slobodu misli te jednakost spolova“. I dok čelnici kao Merkel ili Rutte osporavaju kontekst suprotstavljanja kršćanstva te islama, pa makar navodeći kao ponešto povoljniju dihotomiju civilizacije i barbarstva, ostaje činjenica da su glavni ton događanjima ipak davali Macron i Kurz – obojica politički vođe koji se stavovima postupno pomiču prema desnici (Macron u očekivanju idućih francuskih parlamentarnih izbora, a Kurz u nastojanju hvatanja jače pozicije u Europskoj pučkoj stranci u doba političkog zalaska Angele Merkel). Pa ipak, na sva ta EU razglabanja već godinama predlaganih europskih mjera bi, prema Ursuli Von der Leyen, sada trebale uslijediti i ponešto konkretnije mjere – prvo se 9. prosinca očekuje svojevrstan EU plan (agenda) borbe protiv terorizma, o kojem bi se raspravljalo na zadnjem ovogodišnjem sastanku čelnika EU zemalja 10. i 11. prosinca ove godine, uživo ili opet na daljinu. Nakon toga, u svibnju iduće godine očekuje se i strategija reformiranja Schengena, o kojoj će suglasje biti bitno lakše postići nego oko EU proračuna ili ujednačene vladavine prava za čitavu Uniju.

* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Petnaest dana nakon terorističkog napada na Markovom trgu, jučer je napokon održana i sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, koju je premijer Plenković pretpostavio kao uvjet za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, prva nakon svađe premijera i predsjednika (Photo: MORH/J. Kopi)

Kako je već ranije bilo najavljeno, jučerašnja sjednica Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti sazvana je povodom zaključka Vlade RH o sprečavanju radikalizacije u društvu, kako bi svi mjerodavni resori predočili analize postojećeg stanja i predložili mjere. Kako stoji u šturom priopćenju na web-stranicama Ministarstva branitelja i Ministarstva obrane,

„Usvojen je niz mjera za sveobuhvatan, sustavan i učinkovit pristup sprječavanju radikalizacije o kojima će Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti izvijestiti Vladu RH, te će s mjerama biti upoznato i Vijeće za nacionalnu sigurnost“.

I to je sve što se može saznati o sjednici tijela koje je bilo jedna od tema žestokih sukoba predsjednika Vlade i predsjednika države proteklih dana. Pri tome, zanimljivo je zamijetiti kako se ovdje problem domaće radikalizacije (načelno sličan onome s čime veliki dio svijeta desetljećima muku muči u islamističkoj varijanti) uspjelo analizirati u nepuna dva tjedna – da bi se onda temeljem tih analiza odmah uspjelo i sastaviti neke mjere, te ih usvojiti nakon raspravljanja. Stvarno, pa kad je to sve tako brzo i jednostavno – samo Bog zna zašto se na isti način, po hrvatskome modelu, ne riješe i svjetska pitanja radikalnog islamizma ili barem problem desnog političkog radikalizma koji je posljednjih desetljeća aktualan po Europi i SAD.

Dok je premijer Plenković smatrao da je ovakva sjednica, s analizama i usvojenim prijedlozima mjera, najnormalnija priprema za Vijeće za nacionalnu sigurnost, predsjednik Zoran Milanović oštro se protivio Vladinoj namjeri da se Koordinacija za domovinsku sigurnost pretpostavi spomenutom Vijeću. Kako je Milanović pojasnio na posljednjem u nizu istupa na tu temu, na press-konferenciji održanoj u petak, 23. listopada, nekoliko je problematičnih točaka u premijerovim istupima, kao i odgovoru Vlade na Predsjednikov poziv na sazivanje sjednice Vijeća za domovinsku sigurnost. Prvi Milanovićev prigovor je tehničke naravi:

„Dakle, jučer je premijer poslao pismo u kojem je odbio sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost i rekao da će me – kada svi uvjeti budu ispunjeni – obavijestiti o mogućem terminu. To je lijepo od njega, međutim o terminu ne obavještava on, nego se dogovaramo. Može me nazvati kao što sam ja nazvao njega kada je došlo do tog napada, jer ne može preko dopisa i preko medija govoriti koji će biti termin sastanka. Bit će kad se dogovorimo, kao i u mnogim drugim važnim stvarima za državu“.

A potom je Milanović nabrojao i zakonske okolnosti djelovanja Koordinacije za domovinsku sigurnost u odnosu na Vijeće za nacionalnu sigurnost:

„Druga stvar. Rečeno je u  tom pismu da se Vijeće za nacionalnu sigurnost neće i ne može održati zato što prije njega mora zasjedati Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti. To znate šta je. Dakle, to je jedno tijelo koje je osnovano prije nekoliko godina čiji zadatak je da razmatra, da provodi i ispunjuje u pravilu ili isključivo ono što mu kaže Vijeće za nacionalnu sigurnost. To je red, a ne obrnuto. Koordinacija je vrlo široko i šaroliko tijelo, recimo da ima nekog smisla, praksa još treba pokazati kakvog, u njemu sjede i rade predstavnici raznih tijela, pa tako i vatrogasci, planinari, dakle ljudi i službe koji s ovim što se dogodilo nemaju nikakve veze, koji ne samo da ne mogu i ne trebaju sudjelovati u donošenju bilo kakvih prijedloga, kada bi Koordinacija za to uopće bila ovlaštena po zakonu – a nije – nego čak nemaju ni pravo ni mogućnost pristupa nekim informacijama koje su ovdje ključne, a njima raspolažu hrvatske obavještajne i sigurnosne službe. Dakle, mislim da je potpuno jasno zašto je ovo upravo namjerno izokrenuto da bi se kupilo vrijeme i poslala poruka – kako ono: ja mogu sve. Ta poruka bi mogla biti analizirana i sa stajališta teorije ‘Freudove omaške’ – ja ne mogu sve, a posebno ne kao predsjednik države. Ali mogu dosta.

Dakle, Vlada u sustavu domovinske sigurnosti nije ovlaštena davati nalog Koordinaciji za sustav. Nije ovlaštena. Ovlašteno je jedino Vijeće za nacionalnu sigurnost sukladno čl. 8 koji ste nadamo se dobili. U točki 2 zaključka Vlade koji je jučer donesen (op. a. 22. listopada) Vlada u stvari nalaže Koordinaciji da je izvijesti. To Vlada u principu nema pravo. Dakle, prema zakonu Koordinacija izvješćuje predsjednika Republike, taksativno navedeno, predsjednika Vlade – predsjednika Vlade, i predsjednika Sabora. To je članak 13 st. 3. ‘Koordinacija’. Dakle, toliko o poznavanju elementarnih i u stvari vrlo prostih pravnih normi iz zakona koji ima 15-ak članaka. Ne više od toga. Dakle, ovim se nažalost kupuje vrijeme. Prema tome, ja mogu samo reći da je premijer koji je ovo osobno proglasio radikalizacijom i terorizmom, Hrvatskoj pokazao jezik. Ili srednji prst. On se ne želi naći. U redu, ne mora. Samo da javnost, dakle, dobro zna šta kaže zakon i šta tko smije“.

Na ovu press-konferenciju Zorana Milanovića, prozvani predsjednik Vlade Andrej Plenković brzinski je istog tog petka, 23. listopada, sazvao i vlastitu press-konferenciju, gdje se osvrnuo i na djelovanje Koordinacije za domovinsku sigurnost, odnosno Vijeća za nacionalnu sigurnost. Plenković je tako na novinarsko pitanje da li namjerno odugovlači sa sazivanjem VNS-a odgovorio:

„Ne. Ne. Tražim dobru, lijepu, kvalitetnu, normalnu pripremu. Dakle, da se mi nađemo odmah, i kažemo što? Što bismo mi rekli? Ajde, dajte da netko tko se u to razumije detaljno, vidi što je. Dajte mi zadaće. Jel? A mi ovako želimo doći na sastanak sa podlogom, koja je logična i normalna u ovoj situaciji. Ovo nije situacija koja će se riješiti na nekom Vijeću za nacionalnu sigurnost. Uostalom, što je to? To je tijelo… Evo, u našem mandatu, ne znam jel smo imali pet, šest sastanaka u zadnje četiri godine. Pa nije to neko stalno tijelo koje se sastaje kao Vijeće sigurnosti, otprilike. To je tijelo koje je imalo određene zadaće, donosi određene odluke, određene smjernice, ali ovakvu situaciju kakvu imamo danas – mi na tom tijelu nismo uopće imali. Imali smo raspravu o korona-virusu, na početku mandata Predsjednika, i ta je rasprava sasvim bila korisna. Nije to nikakav… Šta je to bio… nekakav klub HDZ-ovaca, ili ovako… Što je otprilike rekao… Uglavnom, koliko se ja sjećam, u Vijeću za nacionalnu sigurnost su: i Predsjednik, i premijer, i član Vlade nadležan za nacionalnu sigurnost, to je Tomo Medved, i ministar obrane, i ministar unutarnjih poslova, ministar vanjskih poslova, ministar pravosuđa, čini mi se…  Otprilike. Napamet sad govorim, ali to je podosta ljudi koji su tamo po Zakonu. A, slučajno je da su svi baš članovi HDZ-a, zbog rezultata izbora, onih istih koji očito svrb… malo muče neke“.

Bez obzira na Predsjednikove prigovore, sjednica Koordinacije za domovinsku sigurnost jučer je ipak održana. Prema Vladinom tumačenju, nakon što jučer prezentirane analize (i nekakve usvojene mjere) budu predočene Vladi RH, steći će se uvjeti za održavanje Vijeća za nacionalnu sigurnost. Ono se može sazvati dogovorom Predsjednika i premijera, pa je sada opet na potezu predsjednik Milanović, od kojeg se očekuje nekakav odgovor na Vladin potez. Hoće li to biti uvod u novu svađu između Pantovčaka i Markovog trga, ili će se ipak – barem privremeno, zakopati ratne sjekire – vidjet će se u narednim tjednima.

U danima koji su uslijedili nakon 12. listopada i napada vatrenim oružjem na zgradu Vlade RH na Markovom trgu, na prvotno zgražanje viđenim i onda potragu za tragovima počinitelja nadovezalo se i formiranje dva vezana narativa. Prvi narativ bio je vezan uz desnu stranu oporbenog političkog spektra, gdje je posebno odjeknula objava često kontroverzne saborske zastupnice Karoline Vidović Krišto koja je kasno popodne 13. listopada na društvenoj mreži Facebook u okviru duge objave napisala: „Kad zakažu redovne institucije tada nastaje društvena tjeskoba, preuzimanje pravde u svoje ruke od strane pojedinaca, opća društvena depresija, te kaos. Stoga Vladu od nezadovoljstva ne će spasiti ni postavljanje tenkova oko Trga Svetog Marka, već stvarni i korijeniti zaokret u politici“. Na to se nadovezala i izjava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, donedavno jedne od perjanica slavonskoga HDZ-a, a sada osobe bliske Domovinskome pokretu. On je veliku prašinu podigao izjavom u Dnevniku Nove TV, danom u utorak 13. listopada – koja je uvelike bila protumačena kao svojevrsno opravdavanje napada. Penava je tada posljedice napada opisao riječima:

„Nažalost, gubitak jednog mladog života ne možemo vratiti, i za mene je to tragedija. Gledati sada, i obrušavati se na tu mladu osobu, koja je jednako kao mi sve ovo vrijeme gledala ovu nepravdu. Za razliku od svojih vršnjaka nije pobjegao za Irsku, za Njemačku. Ostao je tu. Na ovaj način, na pogrešan način pokazao bunt. Međutim, sada svaljivati sve na tu mladu osobu, a oprostiti… i praviti se, ili pronaći alibi za sve ove ‘grijehe struktura’ – tako bih to nazvao, koji traju 30 godina… je po meni vrlo krivo. Vrlo krivo“.

Drugi narativ, koji se brzo kristalizirao nasuprot ovome, bio je onaj službeni. Kao njegov nositelj prethodnih se dana postavio sam premijer Vlade, Andrej Plenković. Njegov je niz kompleksnih izjašnjavanja započeo uvodom u 14. sjednicu Vlade, održanom u srijedu 14. listopada, na sada već za javnost zatvorenom Markovom trgu.

Tada je premijer Plenković uvodno izvijestio kako je ranjeni policajac Oskar Fiuri zbrinut u Vinogradskoj bolnici (odnosno bolnici Sestara Milosrdnica), gdje se dobro oporavlja, a podsjetio je i da su od ponedjeljka pojačane mjere sigurnosti na Markovom trgu. One su privremene, rekao je premijer, a svi daljnji modaliteti zaštite objekata i prostora definirat će se i mijenjati u skladu sa sigurnosnom procjenom. Potvrdom tog već aktualnog balansiranja mjera proglašen je i političko-molitveni skup održan večer ranije za kojeg je Plenković napomenuo: „Da ćemo balansirati u pogledu sigurnosti pokazalo je i jučerašnje javno okupljanje, koje je bilo ovdje sinoć, iza 19 i 30… koje je organizirano sukladno novim pravilima koja su ovdje etablirana, ali je okupljanje bilo. I mislim da je to, isto tako, vrlo važna i jasna poruka“. No, posebno treba napomenuti kako je već tu premijer Plenković po prvi puta iznio i ocjenu motivacije čitavog napada izvedenog u ponedjeljak, 12. listopada: „Policija i Državno odvjetništvo utvrđuju sve okolnosti ovoga zločina. No, ono što trebamo otvoriti kao temu – to su motivi i razlozi za ovaj čin, koji po informacijama kojima za sada raspolažemo ima i elemente terorističkog akta“, baš kako smo i pretpostavili večer ranije na portalu Obris.org.

Konferencija za medije

Na što je točno mislio Plenković je objasnio te bitno detaljnije opisao na press-konferenciji, koju je održao po završetku sjednice Vlade. Na početku ovog gotovo sat vremena dugog događanja, koje je uz obraćanje premijera obuhvatilo i niz novinarskih pitanja, premijer je rekao:

„Dakle, za hrvatsku javnost važno je znat da je bilo pucanja na tri policijska službenika. Dakle, ne jednog – nego na tri. Srećom, ranjen je samo policijski službenik Oskar Fiuri, kojeg smo… kao što sam rekao, sinoć posjetili i potpredsjednik Vlade, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i ravnatelj policije Nikola Milina i ja. On je dobro. Snažan je, mlad je, oporavlja se“.

Napadač je, ponovio je premijer, 22.godišnji Danijel Bezuk, koji je izvršio samoubojstvo. „Ovo što je on napravio jučer, prema našim procjenama, ne ulazimo u kvalifikacije koje će o ovome imati Državno odvjetništvo, ne samo da je pokušaj teškoga ubojstva… Dakle, službene osobe… Nego, nažalost, po nama ima i elemenata terorističkoga akta“, rekao je premijer Plenković i dodao:

„Zašto to govorim? Govorim zato što u našim kaznenim zakonima imate članak 97. koji govori o terorizmu, koji govori o ozbiljnom narušavanju, uništavanju temeljnih ustavnih, političkih i drugih društvenih struktura. Vlada RH je sigurno jedna od takvih političkih struktura. Dakle, tu nema nikakvih dilema. I bila je riječ o napadu na život osobe koji može… ili koji mogu prouzročiti smrt. Dakle, to je ono zbog čega sam ovako kvalificirao ovo što se jučer dogodilo ovdje ispred Vlade, na Trgu svetoga Marka 2“.

Ništa tu nije bilo slučajno, nastavio je Plenković: (1) niti je Bezuk slučajno došao iz Kutine u Zagreb, (2) niti je slučajno došao na Markov trg s početkom radnog vremena, kao što (3) nije slučajno ni ispucao rafale na trojicu hrvatskih policajaca.

„Ovo je ozbiljna situacija. Ozbiljna situacija koja zahtijeva da i institucije, ali i svi zajedno kao društvo, ispitamo koji su motivi i razlozi ovakvoga čina, koji se dogodio jučer pred Vladom. On odudara od svega na što smo u hrvatskoj demokraciji u proteklih 30 godina naučili. Ja sam još jednom kazao: pristupačnost, otvorenost institucija, dužnosnika, politike, je bila stalna politika svih koji su radili ovdje. Nakon što dobiju povjerenje na izborima, u hrvatskoj Vladi. Isto smo radili u prvom mandatu i mi. Dapače, vrlo otvoreni i vrlo pristupačni. I, s te strane, ovo je moment koji je prešao granicu. Prešao je granicu i doveo nas je u situaciju da na drukčiji način postavimo sigurnosne okvire rada i Vlade, pa u konačnici i boravka i vas… kao predstavnika medija… ovdje na Trgu sv. Marka, vodeći računa i o vašoj sigurnosti“,

referirao se Plenković i na prigovore kako će se s novim mjerama sigurnosti uvelike ograničiti i pristup novinara ministrima i drugim Vladinim dužnosnicima. Po njemu, da je napad izveden u vrijeme kada se održavaju sjednice Vlade, posljedice bi bile vjerojatno puno tragičnije, bez obzira što se radilo o „amaterskom pokušaju jednog akta s elementima terorističkog čina“, kako je to okarakterizirao Andrej Plenković. Ta je tvrdnja donekle dovedena u pitanje na konferenciji za medije koju su u subotu, 17. listopada  glavni ravnatelj policije Nikola Milina i Jurica Ilić, županijski državni odvjetnik Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, održali u Ravnateljstvu policije – kada je na snimci počinjenja bilo vidljivo da se napadač izričito nije bavio tamošnjim zaposlenikom Vlade koji je transportirao dokumente, već se kompletno koncentrirao na obračun s policijom. No, Plenković je 14. listopada najavio i glavni posao nadležnih državnih institucija – otkrivanje pravih razloga napada:

„(…) uvjeren sam da će policija kriminalističkom obradom, da će Državno odvjetništvo, ali i SOA ispitati do u najsitniji detalj, koji su razlozi da mlad čovjek od samo 22 godine, rođen 1998., dođe u poziciju da uopće odluči napraviti nešto ovako. To je naša temeljna zadaća sada. Dakle, moramo se zapitati kako je došlo do ovakve radikalizacije. Jer, ovo jeste radikalizacija. Ovo je radikalizacija. Ovo je ponašanje koje je sigurno uvjetovano informacijama pod kojima je taj mladić bio, nekome tko je na njega utjecao, izvorima iz kojih se napajao ovakvim porivom, da napravi ovaj pokušaj ubojstva, odnosno ovakav čin pred zgradom Vlade. Vidjet ćemo tko je za to odgovoran“,

izjavio je premijer, napominjući da u ovom trenutku ni u koga ne može uprijeti prstom. Pa ipak, našao je za shodno naznačiti ponešto o svojim dojmovima motivatora te nemile situacije, usmjerivši pažnju prema segmentima desne političke scene te s njima vezanih medija:

„Moramo se zapitati tko su akteri, pa i u političkom životu Republike Hrvatske koji potiču mržnju, netrpeljivost, nesnošljivost. Koji čak i nakon ovoga akta, poput Ivana Penave i gospođe Krišto – su u stanju davati izjave kakve su dali u zadnjih nekoliko sati… Koje su za svaku osudu, Neprihvatljive. Nevjerojatne, u biti, u političkom smislu… I sigurno ne pridonose kulturi tolerancije i normalnoga ponašanja u uljuđenom društvu članice Europske unije. To govorim sasvim jasno. Tu postoji i odgovornost različitih medijskih aktera. ne mislim na vas ovdje… nego brojnih drugih, koji u svojim emisijama potiču nesnošljivost i mržnju. Mržnju, prije svega, između Hrvata kao većinskog naroda i srpske manjine u Hrvatskoj. I to je činjenica“.

Spominjući Penavu i Vidović Krišto, kao i njihove izjave od dan ranije (koje su uvelike relativizirale napad na Vladu), premijer Andrej Plenković upro je prstom u dvoje od nekoliko čelnih ljudi Domovinskog pokreta, koji je na izborima u srpnju izborio svoj ulazak u parlament. Odgovarajući na novinarska pitanja, Plenković je najavio da ovakva radikalizacija zahtijeva i konkretan odgovor, koji neće ostati samo na političkim porukama, te da ne isključuje još sličnih incidenata:

„S obzirom na ‘zaista fantastične’  brojne objave na društvenim mrežama kojima smo mogli svjedočiti – sve je moguće. Ne isključujem to. Ja to ne isključujem. Dakle, ako smo imali toliko objava koje su de facto davale potporu ovome zločinu onda je to ozbiljan problem. Znači, Internet inače koji je fenomenalan, briljantan, slobodno znanje, brzo dolazimo do svega, u jednom svom segmentu izvukao je i najgore iz društava, ne samo našeg, i drugih. Izvukao je najgore – izvukao je mržnju, netrpeljivost, agresiju, prijetnje, pa u konačnici i odobravanje ovakvih akata. Ja mislim da je to zlo, da je to loše, da svatko tko to piše bi se trebao zapitati da je možda bio njegov tata, njegov brat, suprug, sin, meta rafala koji su ovdje ispucani u 8:06 u ponedjeljak. Da li bi i tada pisali ‘odlično’? To je pitanje. To je zlo. Ja to vidim kao zao element u hrvatskom društvu, nedopustiv, element s kojim se moramo pozabaviti“.

Po pitanju neuspješnih akcija prikupljanja ilegalnog oružja, koje MUP RH provodi već desetljećima i koje smo u kontekstu napada od 12. listopada posebno problematizirali i na portalu Obris.org, Plenković je na pitanje novinara naglasio: “Naša je zadaća da nastavimo taj posao. Ja mislim da je to jako loše, da to ne pridonosi sigurnosti, nego nesigurnosti. I, u konačnici, i ilegalno tržište oružja i mogućnost uopće da tako mladi ljudi, kao što je počinitelj ovoga teškog zločina, dođu u posjed dva vatrena oružja, izrazito je zabrinjavajuća. I ja očekujem, ne samo da apeliramo, nego da jednostavno temeljem saznanja koje policija ima tražimo ilegalno oružje kod onih koji ga ne smiju posjedovati“. Nažalost, nije tu ujedno najavljena nikakva promjena dosadašnjih metoda rada, koje su se već odavna pokazale temeljito promašenima.

Plenković u Bruxellesu – klapa 1. put

Plenković se ovom temom nastavio baviti i dan kasnije, u četvrtak 15. listopada, prije sjednice Europskog vijeća u Bruxellesu. Obraćanje medijima od gotovo pola sata tek se rubno dotaklo EU tema, dok je glavnina vremena bila posvećena Zagrebu, terorizmu i njegovim motivatorima. Tom je prilikom premijer ponovio kako se u ponedjeljak dogodio unaprijed planirani napad na zgradu Vlade, da je tom prilikom Danijel Bezuk pucao ne na jednog nego na tri policijska službenika, pri čemu se je dogodio niz pokušaja teških ubojstva, koja su – po njegovom dubokom uvjerenju – kaznena djela s elementima terorizma. U nastavku je Plenković, osim pojedinih već spomenutih političara, po prvi puta poimence prozvao i pojedine medije kao zagovornike i širitelje govora mržnje:

Plenković gostuje u “Bujici” 2016. godine (Screenshot YT)

„Vidim da su nakon moje konferencije za tisak jučer u javnom prostoru došle reakcije nekih političkih stranaka. Očito su se prepoznali u onome što sam govorio. Prepoznali su se upravo oni koji su huškači. Huškači. Dakle, oni koji zagovaraju govor mržnje. Tu konkretno mislim na Domovinski pokret i sve njegove frakcije. Budući da treba podsjetiti hrvatsku javnost – upravo su oni, ako se sjećate, u izbornoj kampanji izašli sa tezom… zajedno sa Mostom… suradnja sa HDZ-om da, ali sa Andrejem Plenkovićem kao predsjednikom Vlade i predsjednikom HDZ-a ne. Očito su te njihove huškačke poruke, koje oni puštaju u javnost kroz različite medije… različite emisije. Tu konkretno ću imenovat bez ikakvih ograda Bujicu, Hrvatski tjednik – kao dva eklatantna primjera širenja govora mržnje, koji su osobito usmjereni i prema meni osobno sve ove godine… su potaknuli, možda ovoga mladoga čovjeka, i ozračje u kojem je on bio okružen, da napravi ovakav napad. Dakle, pokušaj teškog ubojstva, po meni sa terorističkim elementima, na zgradu Vlade. Dakle, ovo je događaj bez presedana, i mislim da ga moramo sagledati van dosadašnjih okvira percepcije sigurnosne situacije u Hrvatskoj, pa i onoga čemu smo svjedočili zadnjih 30 godina. Dakle, moramo ovo pogledati sa novim naočalama“.

Na pitanje ima li on kao premijer, a onda i njegova čitava Vlada, neku širu strategiju za suprotstavljanje prijetnji terorizma, huškanja i govora mržnje, Plenković je konstatirao:

„Imamo. Najprije ćemo… Najprije ćemo vrlo jasno hrvatskoj javnosti prokazati tko… o kome je riječ. Dakle, to je broj jedan. A onda će se utvrdit kako i zašto je došlo do ovog konkretnog teškoga ubojstva, kaznenog djela sa elementima terorizma. Ali ćemo ih najprije politički prokazati. Jer očito im… ne paše im politika stabilnosti, ne paše im politika gospodarskog oporavka, ne paše im politika suradnje sa predstavnicima nacionalnih manjina. Tu treba tražiti ključ. Ako je nekome forte političkoga argumenta borba protiv, kako oni kažu, ‘hrvatsko-srpske trgovačke koalicije’ – onda to znači da imamo aktere u Hrvatskoj, političke, koji su apriori protiv toga. Koji su apriori protiv toga, a šutili su prije, recimo, 15 godina, ili 10. Nisam ih čuo, da su to tako jasno artikulirali. E, tome ćemo se usprotiviti“.

Tog prvog dana svog dvodnevnog boravka u Bruxellesu, hrvatski premijer postavio je i širi unutarnjopolitički okvir situacije. Temeljem nekakve interne analize Plenković je sebe osobno karakterizirao primarnom metom svog tog govora mržnje, ali i samoga oružanog napada, što je barem dijelom pripisao posljedicama svog vođenja stranke kojoj je na čelu:

„Analiza koju osobno imam ovdje je slijedeća… Dakle, ja sam, otprilike, protekle četiri godine, kao što sam i obećao u unutarstranačkoj kampanji, i u kampanji za izbore 2016., radio na transformaciji HDZ-a da bismo transformirali Hrvatsku. U tom procesu mnogi očito nisu pronašli sebe. Vidjeli su da su otpali, da nisu više aktualni, da njihove politike više ne nalaze mjesta u politici HDZ-a, niti u politici Vlade. Nastojali su osujetiti i spriječiti smjer koji smo dali Hrvatskoj – a to je jedna moderna, uljuđena, demokratska, tolerantna zemlja gdje forsiramo suradnju sa predstavnicima nacionalnih manjina, uključujući i predstavnike srpske nacionalne manjine. Podsjećam da to nije prvi put. Dakle, suradnja između vladajućih stranaka, političkih, u Hrvatskoj i predstavnika nacionalnih manjina je gotovo pa jedan standard na hrvatskoj političkoj sceni… uključivši i HDZ od prije otprilike dvadesetak godina. Jel? Dakle, petnaestak godina. I nikada to nije bio problem. Nikada to nije bio razlog za huškanje i govor mržnje, kakvog ja osobno svjedočim, kao meta tog govora mržnje posljednje četiri godine. To govorim jer sam svjesniji toga bolje nego itko drugi, o čemu je točno riječ. Dakle, od internetskih komentara, članaka, izjava, foruma, prijetnji na društvenim mrežama… Međutim, kao demokratski političar, čovjek koji razumije što je demokracija a što je sloboda govora, nije mi palo na pamet niti u jednom trenutku niti da to osobito komentiram, niti da tome dajem važnost, a kamoli… recimo, da tužim pojedine novinare, medije ili platforme koje omogućuju sijanje takvog govora mržnje. No, sada je granica prijeđena“.

Na izričito novinarsko pitanje ima li konkretnih informacija da je baš osobno mogao biti meta napadača Bezuka, Plenković je odgovorio vrlo jasno: „Imam. Imam dovoljno informacija, koje su mi čak i javno dostupne, da bih došao do ovog zaključka. Više nego dovoljno“. Dakle, uz jasno osobno fokusiranje cilja napada, Plenković je situaciju od ponedjeljka 12. listopada predstavio i kao prelazak svojevrsne „crvene crte“ – usmjerivši se na desnu opoziciju koja se u posljednjih godinu dana formirala kao samostalni politički izazov HDZ-u u Hrvatskoj.

Pa ipak, uz svo dotadašnje spominjanje političke desnice, premijer Plenković na kraju nije zaboravio ni Zorana Milanovića – osobu s kojom se posljednjih dana učestalo verbalno duelirao, postupno i sve nižom razinom diskursa. Za premijera je tog 15. listopada 2020. godine svoje posebno istaknuto mjesto Milanović zaslužio po pitanju uvreda koje mu osobno dolaze s raznih strana posljednjih godina:

„A, podsjetit ću vas da je sjeme mržnje i agresije prema meni, u eter 2016. – u političkoj utakmici HDZ-SDP – tada bacio Milanović. Da bude sasvim eksplicitno – da ne bih njega slučajno zaboravio u ovoj utakmici. On je taj. On je taj koji je krenuo sa etiketama, diskreditacijama, napadima. Dakle, on osobno, koje je kasnije preuzela krajnja desnica, i to doživjela kao neke činjenice. I svu tu mržnju i blato su bacali po meni 4 godine… Da bi to na kraju eskaliralo ovim pokušajem teškog ubojstva, a po meni – puno više od toga, u ponedjeljak. Moramo se zapitati, odakle korijeni mržnje?“.

Dakle, aktualni predsjednik Republike Hrvatske, koji je od 20. listopada 2014. kao premijer skupio većinu od ukupno 555 dana tadašnjih braniteljskih prosvjeda – čitavo vrijeme praćenih i žestokim pritiskom sebe osobno, pojedine ministre, a i Vladu RH u cjelini, prije nego li je „šatorovanje u Savskoj“ konačno završilo 27. travnja 2016. – postao je tu maltene pa „korijenom mržnje“ u RH. I sve to zbog izjava danih u kampanji za parlamentarne izbore u rujnu 2016. godine, kojih se navodno uhvatila hrvatska radikalna desnica. Pri tome, za aktualnog premijera nema nikakve veze što je to dio hrvatskog političkoga spektra kojeg se itekako živo i blagoglagoljivo na ulicama moglo vidjeti i godinama te mjesecima prije rujna 2016. godine, gdje je posebno spomena vrijedan i masivni skup održan 26. siječnja 2016. godine – tzv. „Marš na Vijeće za elektroničke medije“, događaj kojeg SOA uopće nije registrirala u svom izvješću za tu godinu.

Bruxelles – klapa 2. put

I dan kasnije, u petak 16. listopada 2020. godine, po završetku sjednice Europskog vijeća, Andrej Plenković nastavio je govoriti o događajima u Zagrebu. Tu se najprije osvrnuo na izjave Zorana Milanovića i novog šefa SDP-a Peđe Grbina:

„Što se tiče njegove teze da se ovaj napad mogao dogoditi bilo gdje… Dakle, za razliku od njih, koji misle da je to moglo biti bilo gdje… čujem da je i gospodin Grbin isto imao tezu da je to moglo bilo gdje… Ja sam, kao predsjednik Vlade, u zgradi u kojoj sam šef, dakle, otišao pogledati snimke toga napada. I jasno se vidi da to nije baš trebalo biti bilo gdje, nego je baš, s namjerom, s predumišljajem, bilo upravo na Trgu svetog Marka 2, gdje je zgrada Vlade. Dakle, ovaj počinitelj strašnog zločina nije otišao na Pantovčak, nije otišao u sjedište gospodina Grbina u Novu Gradišku, niti je otišao pred neku drugu zgradu. Došao je baš ispred zgrade Vlade, i zato vjerujem da će kriminalističko istraživanje koje traje utvrditi zašto je došao baš tamo. Dakle, to minimiziranje, relativiziranje je dosta zabrinjavajuće. U biti, u hrvatskoj javnosti imate dva trenda. Imate desnicu koja… krajnju desnicu, dakle, Škoro i sva ta ekipa. Oni gotovo da odobravaju. Nalaze razumijevanje za takav strašan čin pokušaja teškoga ubojstva. S druge strane imate ljevicu, koja to relativizira i minimizira“.

S te lijeve scene, prema Plenkoviću, djeluju i pojedini komentatori koji se boje da bi postojeća situacija mogla ugroziti slobodu medija. Nema straha, poručio je Plenković iz Bruxellesa:

„Ja ću još jedan put ponoviti da sam kao demokratski političar, političar koji vrijednosti slobode govora, koji je apsolutno za svu moguću slobodu u javnom, medijskom i internetskom prostoru – četiri godine imao vrlo jasnu, nepokolebljivu politiku vlastitoga stava da unatoč brojnim difamacijama, uvredama, govoru mržnje, svemu čemu sam bio izložen od ne znam kolikog broja autora iz najrazličitijih spektara… Znači, nije to samo krajnje desni, ima toga koliko hoćete i sa krajnje ljevice i ljevice… da nikad protiv nikoga ne bih ustao sa nekom tužbom pred sudom. To je bio moj principijelan stav. Istodobno, za razliku od ovih koji sada nastoje HDZ-u imputirati nekakav radikalizam, ponavljam vrlo odgovorno. Dakle, 2016. – otkad imam najveću odgovornost za HDZ, a ujedno i za Hrvatsku, jer se to poklopilo – moja je politika bila politika tolerancije, politika uključivosti, politika pozicioniranja HDZ-a na desnom centru. Pogledajte track-record svih mojih izjava… Ako netko nađe i jednu izjavu, ijednu izjavu koja bi mogla ići u tom smjeru, ja bi to volio vidjeti. Neće je naći. I zato još jednom govorim – dizati sigurnosne mjere, utvrditi iz kojih razloga jedan mlad čovjek, od 22 godine, je došao u poziciju da sa svojim životnim neiskustvom, sa svojom životnom nezrelošću krene u ovakav pohod, nije slučajan. Dakle, ne radi se to o slučaju. Evo, mi tu sad sjedimo, stojimo tu na Place Jourdan, ne vidim ovdje nekoga tko dolazi sa dva vatrena oružja, automatskim i pištoljem, i puca po nekome tko je na svom radnom mjestu. Dakle, ovo je događaj van svih okvira, i zato inzistiram da ga tako doživimo. Da ga ne minimiziramo, a još manje da ga odobravamo“.

A onda je premijer ponovno rekapitulirao odnos Most-Škoro-Plenković saževši i međustranačku razinu političke borbe na strogo osobnu razinu:

„Dakle, vi imate izbornu kampanju za Hrvatski sabor. Imate stranke koje sebe žele pozicionirati na desnom spektru. Dakle, MOST i Škoro. A njihova glavna teza je bila ‘Možemo sa HDZ-om. Dakle, nije nam problem HDZ, kakav god bio. Ali nam je problem Andrej Plenković’. Ja sam im problem. E, tu je ta bit. To je ta ‘diferentia specifica’ ovoga što se ovdje događa. Jel me dobro razumijete što hoću reći. Ako sam im ja problem, e onda su i oni meni problem. Onda je i meni problem njihova nesnošljivost, njihova netolerancija, njihov govor mržnje, njihovo zagađivanje javnoga prostora načinom kako to čine. I, ja im sad kažem da ću se boriti protiv njih POLITIČKI. Ne da bi ušutkavao, ne da bi im umanjivao prava, nego da bi hrvatskim građanima pojasnio što se zbiva. Mise moramo… moramo dobro otvoriti oči i shvatiti što se u biti ovdje zbiva. Ako mi nismo svjesni što se zbiva, onda ne možemo to adekvatno niti analizirati, niti razumjeti, niti percipirati. E, to je sad ta politička zadaća, koja je – bez da sam je htio – došla na dnevni red“.

Pa ipak, jedna se dodatna stepenica uvezivanja čitave prošlotjedne situacije postavila previsokom i za tako borbeno raspoloženog Andreja Plenkovića. Naime, na novinarsko pitanje vidi li u čitavom tom sklopu politike, radikalizma te terorizma još i nekih stranih utjecaja, s ruske ili koje druge strane (pri čemu se moguće aludira i na povezanost Domovinskog mosta s tzv. ruskim novcem), Plenković se ogradio: „Ne znam. Ne isključujem da može biti nekakav vanjski utjecaj. To nije na meni. to mora kriminalističko istraživanje utvrditi. U svakom slučaju, posljedice su jasne. Znači, nije se ovo dogodilo ničim izazvano, i nije se dogodilo slučajno, i nije se dogodilo bez namjere, i nije se dogodilo bez predumišljaja, i bez pripreme. Dogodilo se. I to baš tamo. Baš tamo – ponavljam. Ne na Pantovčaku. Ne u Novoj Gradišci, gdje je ured gospodina Grbina“.

Zaključno

Treba zamijetiti da je premijer Plenković u svojim javnim obraćanjima od 14. pa sve do 17. listopada 2020. godine vidljivo brusio jedan te isti službeni narativ po pitanju napada izvedenog na Trgu svetoga Marka u ponedjeljak 12. listopad. Taj je narativ od 14. do 16 listopada, prvo u Zagrebu a onda u Bruxellesu, postupno formom skraćivan i komprimiran, dok je njegov sadržaj ujedno dopunjavan pojedinim novim elementima i ključnim riječima – da bi se do subote, 17. listopada, on ustalio u postignutome obliku (što je i razlog zašto nismo posebno ni citirali izjave premijera Plenkovića dane pred hotelom Westin, nakon sastanka Zajednice branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“).

Od početnog spomena „elemenata terorističkoga akta“, spomena Penave i Krišto, te radikalizacije koja je „prešla granicu“, dan kasnije došlo se do „elemenata terorizma“, problem je uz „huškače iz Domovinskog pokreta“ identificiran i u pojedinim desnim medijima, koji svi imaju problema s transformacijom koju HDZ prolazi posljednjih godina. Pri tome, u istrazi ovog kaznenog djela ići će se prema „gnijezdima govora mržnje i nesnošljivosti“ – čiji je jedan od korijena prepoznat i u pojedinim izjavama Zorana Milanovića iz 2016. godine, vjerojatno s njenog kraja kolovoza i početka rujna. Na to su se postupno nadovezale i tvrdnje o tome kako je napad 12. listopad baš bio fokusiran na osobu premijera, koji se tog dana na Markovom trgu pojavio oko sat nakon napada, praćen osobnim osiguranjem, dok se političke reakcije na događaj svrstalo u dva glavna pristupa – (1) podržavanje s političke desnice, te (2) minoriziranje s političke ljevice. Sve to, uz niz registriranih dodatnih prijetnji upućenih premijeru Plenkoviću (u bespućima interneta, ali i na neke klasičnije načine) dovelo je do niza premijerovih uzvratnih političkih napada, kako na pojedina lica Domovinskog pokreta, tako i na Zorana Milanovića, Peđu Grbina – sve uz učestale osvrte i na „brojne medijske komentatore, naročito iz ovog lijevog spektra“.

Nažalost, jasno je kako se 12. listopada stvarno dogodilo nešto iznimno loše, događaj bez presedana u novijoj hrvatskoj povijesti, usporediv tek s napadom časnika Hrvatske vojske na predsjedničkog kandidata Vladu Gotovca početkom lipnja 1997. godine. No, fokusiranje čitavog prošlotjednog događaja događaja na jednu političku osobu (koje u vrijeme napada još nije ni bilo na Markovome trgu), zapravo diže razinu buduće opasnosti te izazova za samoga premijera. Uz to, dodavanje velike doze dnevne politike u čitavu priču tijekom posljednjih dana, poprilično jasno ukazuje da se uz sve ostalo tu itekako igra i unutarstranački. Naime, baš će ta „transformacija politike“ koju u svojoj stranci Plenković provodi posljednjih godina biti bitna na predstojećim unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Riječ je o izbornom procesu započetom u ožujku ove godine, koji je bio suspendiran zbog tadašnjeg izbijanja epidemije bolesti Covid-19, a čiji se nastavak očekuje početkom mjeseca studenog ove godine. I dok su u proljeće bili izabrani tek predsjednik, njegov zamjenik, te četiri potpredsjednika stranke – u studenom se očekuju izbori predsjednika i potpredsjednika HDZ-ovih lokalnih segmenata, pa onda u prosincu i delegatski izbori općinskih, gradskih i županijskih odbora HDZ-a, da bi se konačno krajem prosinca ili početkom siječnja 2021. na Općem saboru održali i izbori članova Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a. Sve su to razine na kojima bi se premijer Andrej Plenković lako mogao opet oči u oči sresti baš s političkim radikalizmom, netrpeljivošću, te govorom mržnje usmjerenim prema pojedinim nacionalnim manjinama (ali i prema samome pojmu Plenkovićeva „transformiranog HDZ-a“) – pa ne treba čuditi da je njegova trenutna preokupacija (koja je do sada godinama izostajala) usmjerena baš prema radikalizmu u vlastitoj stranci, ali i strankama i strančicama nastalima od HDZ-ovih odmetnika.