Nakon nekoliko dana učestalih izjava predsjednika Milanovića na temu sudjelovanja Republike Hrvatske u europskim planovima za obuku ukrajinskih vojnika, a onda i javnim razvojem priče o doniranju preko pola raspoložive flote transportnih helikoptera Hrvatskog ratnog zrakoplovstva na ukrajinska ratišta – o svemu tome se oglasio i premijer Andrej Plenković, kojega su novinari krenuli ispitivati nakon jučerašnje sjednice stranačkoga vrha na Trgu žrtva fašizma u Zagrebu.

Budući da, zapravo, sudjelovanje Oružanih snaga Republike Hrvatske u obuci ukrajinskih vojnika nije sporno praktično nikome osim Zorana Milanovića – ne čudi tu ni odlučnost iz središnjice Hrvatske demokratske zajednice:

“Pa, naravno da hoćemo. Tu su dvije stvari. Prva je, pomoći ćemo Ukrajini i dalje, vojno. Mi smo donijeli niz odluka kojim smo im pomogli. Za razliku od mnogih, o tome ne govorimo previše, ali smo pomogli. I pomoći ćemo dodatno. Pomoći ćemo sa helikopterima, da i tu nema nekakvih dilema. A, što se tiče sudjelovanja u takozvanom ‘EUMAM-u’, Europska unija, vojna pomoć, misija… Dakle, misija vojne pomoći Ukrajini – Vlada će usvojiti prijedlog i uputit će ga u Hrvatski sabor, pa nek… Da čujemo. Tko su ti koji su protiv toga? Dakle, ako neko pomaže Ukrajinu, a mi je pomažemo već skoro sada devet mjeseci, na sve moguće načine uključivši vojno… Ako netko vidi nešto sporno da naši instruktori… ne znam, odu u Poljsku i Njemačku, pa budu oni koji će obučavati ukrajinsku vojsku… Ili da nam mali broj ukrajinskih vojnika dođe, za vrlo specifične aktivnosti, koje su… „by the way“ nisu ih predložili političari, nisu ih predložili nekakvi ljudi koji nemaju veze sa tom temom, nego su prijedlozi iz sustava Hrvatske vojske. Dakle, prijedlozi Glavnog stožera Oružanih snaga… i da oni dođu ovdje na trening. Ja u tome ne vidim problem. Mislim da je to konzistentno sa svime što radimo. Mi ćemo tu ustrajati, pa ako ima ljudi u Saboru koji će bit protiv toga – opet ćemo znat tko je gdje i tko je ko… Meni je… Dapače, meni je drago da imamo tu raspravu“.

Dakle, što god da bude – riječ je samo o nastavku već profilirane politike koja otprilike glasi: “Mi smo zapad, a tko je protiv – voli Putina!”.

Dilema – helikopteri

No, ponešto je kompleksnije pitanje navodne donacije 14 helikoptera Mi-8 u Ukrajinu, koje se potiho dogovara već duže vrijeme, i koje je predsjedniku Milanoviću također sporno – doduše, ovoga puta iz bitno konkretnijih razloga. Naime, nije tajna da RH ima flotu od ukupno oko 24 srednja transportna helikoptera sovjetskog i ruskog podrijetla. Većina tih letjelica je starija, nabavljana neznano otkud u doba sankcija, i duga desetljeća žestoko korištena. Na njima je više puta rađen remont, a navodno bi i sam Zrakoplovno tehnički centar u Velikoj Gorici s njima trebao znati sve što treba da ih održi u letnome stanju do njihova konačnog kraja. Da ne bi bilo zabune – taj kraj je blizu, a još prije koju godinu se čulo planove da stari Mi-8 raznih varijanti po isteku resursa ne idu u nekakve daljnje remonte, već da ih se proda u inozemstvo. Slična sudbina izgleda da čeka i mnogo novije ruske srednje transportne helikoptere Mi-171Sh, za koje se Vlada pod premijerskim štapićem istog Andreja Plenkovića prije nekoliko godina izborila da odu u Rusku Federaciju na problematični remont – koji im je navodno ukinuo oružne sposobnosti, velikogorički ZTC od nosioca remonta sveo na ulogu pomoćnog radnika, a Republiku Hrvatsku u mnogome vratio pod okrilje raznih ruskih trgovaca i posrednika – za koje sada nastane čudo neviđeno kad navrate i nude mutne poslove preko divljih veza. No, ti i takvi Mi-171Sh lako bi mogli do daljnjeg ostati glavnim osloncem svega onoga za što Hrvatska uopće i koristi svoje vojne helikoptere posljednjih godina.

A za što se sve te letjelice, svi ti sovjetski/ruski transportni helikopteri iz redova HRZ-a koriste? Pa, one načelno oni imaju svoju civilnu i vojnu svrhu – pri čemu je ta civilna svrha hrvatskoj javnosti itekako vidljivija od one vojne. Dakle, u svojoj civilnoj roli ti helikopteri na više lokacija dežuraju za medicinski transport, ponekad rade na poslovima traganja i spašavanja (bilo kao podrška reklamno bitno vidljivijoj Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja, ili samostalno), a sudjeluju i u  vatrogasnim djelatnostima – posebno kad flote hrvatskih vatrogasnih aviona zadese njihovi sve teži problemi po pitanju spremnosti. Sve te djelatnosti su povremene, neredovite, a ako se i ne ispune – nitko na kraju ne sazna zašto, niti itko za to odgovara. Ipak, riječ je o poslovima koji tijekom godine angažiraju veći broj letjelica tipa Mi-8 ili Mi-171Sh, zahtijevaju spremnost – a kako se redovito čuje, dobar dio tih raznih aktivnosti se unutar HRZ ponekad knjiži na račun “obuke”.

No ta obuka je zapravo važnija za vojne svhe i namjene ove flote letjelica. A to nije samo posao transporta ljudi i opreme – koji je najvidljiviji po pitanju sudjelovanja Republike Hrvatske u misiji KFOR na Kosovu, gdje se već godinama održava prisutnost hrvatskih transportnih helikoptera, inače jedne od najdeficitarnijih sposobnosti u međunarodnim ekspedicijskim djelovanjima. U okvire vojne namjene ovih letjelica spadalo je i njihovo sudjelovanje u aktivnostima međunarodne obuke helikopterskih posada u Hrvatskoj – te njihove integracije sa specijalnim snagama, što je upravo temelj na kojem se krenulo oformiti i centar MSAP u Zadru. Iako se ondje ponekad itekako koristilo sovjetske/ruske transportne helikoptere, upravo je to valjda i jedina uporaba gdje će te letjelice uspjeti nadomjestiti malobrojni donirani i dokupljeni zapadni helikopteri UH-60M.

Vojne sposobnosti i donacija

Vježba “SERRATED EDGE” na Udbini 2020. – padobrantski desant pripadnika američke 103. brigade (Foto: MORH/ M. Čobanović)

Pa ipak, ima jedna sposobnost Hrvatskog ratnog zrakoplovstva kod koje zapadni transportni helikopteri ne mogu nadomjestiti svoje starije (i bitno jeftinije) takmace istočnog podrijetla – sposobnost provedbe masovnog helikopterskog desanta, koliko god taj tip manevra bio rijedak. Naime, kada pogledamo ukupnu flotu transportnih helikoptera kojima RH trenutno raspolaže, ukupno 24 letjelice sovjetskog/ruskog podrijetal u jednome valu na teren mogu isporučiti oko 24 vojnika svaka – dakle, teorijski, 576 vojnika u valu – odnosno s terena mogu evakuirati do 12 nosila s ranjenicima svaka, odnosno 288 ranjenika u valu. Iako se takva djelovanja u Domovinskom ratu prakticiralo samo dva puta s hrvatske strane, na Maslenici i u operaciji “Skok” – temeljem izričitog zahtjeva predsjednika Tuđmana na Brijunima (“Prema tome, više se služiti s manjim jedinicama, diverzantskim djelovanjem i s iznenadnošću, udarom manjih snaga, pješačkih, pa i ovim helikopterskim, odnosno vrtoletnim desantima tamo gdje se ne očekuje, ali se može postići daleko veći učinak“). Za razliku od toga, u planiranju same VRO Oluja ustanovilo se kako za “vrtoletni desant” na kninsku tvrđavu zapravo nedostaje helikoptera, a takve se manevre navodno ni kasnije nije uvježbavalo. Pa ipak, čisto teorijski, hrvatska aktualno dva helikoptera UH-60M mogu pojedinačno isporučiti tek do 11 ljudi (22 u valu) ili evakuirati do 6 ranjenika na nosilima (12 ukupno) – što će se doduše udvostručiti skorim dolaskom dva dokupljena primjerka helikoptera UH-60M.

Dakle, kad i ako stvarno dođe do donacije kompletne hrvatske flote helikoptera Mi-8, ostaje prilično jasno da će se civilni poslovi uspijevati obavljati, kao i ona jezgra vojnih aktivnosti u kojima je HRZ angažiran zadnjih godina. To će djelovanje vjerojatno biti na samome rubu raspoloživosti preostale flote letjelica Mi-171Sh, a obuku će se čak i mnogo češće nego do sada knjižiti u okviru raznih drugih radnih zadataka. No, ono gdje će razlika biti najbolje vidljiva – predstavlja posao kojeg HRZ već duže ionako ne radi, ili barem ne radi masovno – dakle, djelovanje na polju sposobnosti za iole masovniji istodobni helikopterski prijevoz trupa. Ondje je već na prvi pogled jasno da će ta sposobnost s teorijskog kapaciteta od oko 600 ljudi momentalno pasti na oko 240 desantirajućih vojnika. No i takve će kapacitete postati nemoguće uvježbavati u iole masovnijoj konfiguraciji vježbe – budući će postojeće za to pogodne letjelice nužno biti kompletno rastegnute na obavljanje postojećih prominentnih vojnih i civilnih poslova, za koje je preuzeta obveza i za koje više neće biti mnogo rezervnih kapaciteta. Uz to, ako je istinita tvrdnja kako su “ruskim remontom” hrvatski helikopteri Mi-171Sh izgubili mogućnost borbenog korištenja podvjesnih lansera nevođenih raketa – onda je i to još jedna vojna sposobnost koju bi HRZ izgubio u svojoj floti najbrojnijih preostalih transportnih letjelica, dok se jedine za to sposobne letjelice šalje u Ukrajinu, gdje se baš taj tip borbe zapravo najčešće i vidi na raznim video snimkama helikopterskih djelovanja s bojišta.

Plenković i helikopteri

Upravo ta razlika u vojnim spsobnostima, prije i nakon donacije, vjerojatno čini srž svega onoga što muči predsjednika Milanovića po pitanju poklanjanja hrvatskih helikoptera u Ukrajinu, budući da se tu radi o vojnim sposobnostima za čiji gubitak nije do kraja jasno kako bi se nakon takve donacije u praksi nadoknadilo – a baš Predsjenik RH tu kao vrhovni zapovjednik odgovara za očuvanje spremnosti OS RH po pitanju vojnih sposobnosti. Nažalost, desantne sposobnosti su ionako deficitarne u današnjim OS RH. Dok se sposobnost forsiranja rijeka još ponekad i vidi (iznimno rijetko), u tišini je svojedobno bila izgubljena sposobnost ikakvog ozbiljnog mornaričkog desanta – da bi je se onda nedavno tek formalno probalo nadoknaditi obukom malobrojnog ljudstava na prastarim sredstvima (bez ikakvih bitnijih modernizacija ili materijalnih investicija). Sada su izgleda na red došli makar i teorijski kapaciteti za masovniji helikopterski desant. Dapače, prema onome što vidi hrvatska javnost, to sam HRZ dira otprilike kao i gubitak sposobnosti avionskog transporta (a barem u teoriji i ikakvog ozbiljnijeg padobranskog desanta uz padobrane sa sustavima kočenja) nastao prije nekoliko godina izbacivanjem iz službe transportnih aviona An-32. No, zanimljivo je čuti što na tu bolnu vojnu temu aktualno ima za reći premijer Vlade Plenković.

Na današnje pitanje ima li Hrvatska dovoljno helikoptera da nakon doniranja preko 58 posto svoje flote nastavi obavljati sve redovite poslove takvih letjelica, Plenković je bez razlikovanja njihovih civilnih i vojnih namjena zaključio:

“Imamo mi dovoljno helikoptera. Dapače… Što se tiče potreba, što možemo dat, a što nam je bitno za naše funkcioniranje- nisu ni te procjene nastale iz prsta. Dolaze od onih koji se bave time… Dakle, iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. I to su njihove procjene“.

Na dodatno pitanje – može li Hrvatska poslati svoje helikoptere Ukrajini, očekujući da će dobiti u zamjenu helikoptere zapadne proizvodnje (uz one koje i sama planira kupiti) – Plenković je odgovorio načelno potvrdno, sakrivši se po pitanju detalja iza popularnog vela vojnih tajni koji zadnje vrijeme sve temeljitije poklapa ukupnost djelovanja hrvatskog obrambenog sustava:

“Pa, naravno da vodimo o svemu tome računa, ali ne moramo baš to sve sada… ‘urbi et orbi’ objašnjavati“,

gdje njegov skromni izraz “urbi et orbi” ili “gradu i svijetu” u prenesenom smislu označava nešto razglasiti čitavome svijetu, ali se i tradicionalno veže uz obraćanja javnosti Pape i njegov apostolski blagoslov namijenjen Rimu i cijelome ostatku svijeta. A, na dodatno pitanje optimističnih novinara – o ukupnoj zamjeni sve opreme sovjetskog podrijetla iz arsenala OS RH, iz odgovora premijera Plenkovića bi se zaključilo da se tu radi o poslu koji samo što nije:

“Pa, ide… Pa, ide to. Ide to postupno, cijela transformacija na zapadnu tehnologiju. Ako imamo Rafale ovdje… Ako ćemo imati… Ako imamo Kiowa-e… Ako imamo Black Hawk-e. Ako će doći Bradley-i… Ako je čitav niz drugog naoružanja već kroz protekle godine išao ka prilagodbi na zapadnu tehnologiju – tako ide i ovo sve. Dakle, ništa ne radimo na način da sada Hrvatska vojska bude praznih ruku, nego dajemo ono što možemo dati, što je u ovim okolnostima sasvim primjereno“.

Svašta stoji zaboravljeno na livadi, a sigurno se moglo i pametnije iskoristiti

I dok se novinari srećom nisu sjetili pitati koliko bi koštala zamjena flote tenkova, PZO i protuoklopnih sustava, glavnine cijevnog te cjeline raketnog topništva, ili tehnike u inženjeriji – koliko se tu radi o “mačku u vreći” otkrio je već i odgovor na pitanje brzine kojom bi RH mogla dobiti ikakvu potencijalnu zamjenu za svoju poklonjenu staru tehniku, bez da se ijednu riječ reklo o kapacitetima ili sposobnostima takvih poklona. Naime, Plenković je tu objasnio još jedan od ključnih problema riječima:

“Nije to nešto instantno, ali će u okvirima biti sasvim dovoljno za sve ono što je nama potrebno“.

Pa kad nam malo treba, nema problema – i kad nešto dođe, dobro je došlo – kako za ratom pogođenu Ukrajinu, tako i za desetljetnom nebrigom pogođene OS RH, koje se zadnje vrijeme obnavlja prema principima koji imaju veza s mnogo drugih stvari, ali ne i primarno s dugoročnim i održivim jačanjem vojnih sposobnosti domaćeg obrambenog sustava.

Petak, 13. svibnja, obilježava 79. dan intenzivne faze rata u Ukrajini – proteklih jedanaest tjedana intenzivnih borbi sve su samo ne uspješne za Rusku Federaciju. Osim što je udahnuo novi život NATO savezu, sada postaje i sasvim jasno da je Vladimir Putin agresijom na Ukrajinu temeljito izmijenio i geopolitičku kartu sjevera Europe. Naime, agresivno ponašanje prema susjedima, praćeno prijetnjama nuklearnim oružjem potaknulo je jučer predsjednika i premijerku Finske da i službeno objave kako u idućih nekoliko dana misle formalno zatražiti prijem u NATO.

Osim ove europske države koja ima izuzetno dugu kopnenu granicu s Ruskom Federacijom, te više desetljeća tradicije stroge neutralnosti – uz istodobno održavanje ozbiljne vojske opremane tehnikom koja je uvelike kompatibilna NATO savezu – sličan se potez idućih dana očekuje i od Švedske, države čija neutralnost potiče od 1814. a tek je zadnjih petnaestak godina bila modificirana suradnjom u okviru Europske unije. Iako je ‘širenje NATO saveza’ u nizu navrata bilo parolom kojom je Rusija opravdavala svoju agresiju prema zemljama susjedstva – svima koji su iole podrobnije gledali stvari zadnjih desetljeća, pa tako i iz hrvatske pozicije, jasno je da se NATO ne širi tek tako.

Dapače, zemlje mole da ih se primi, a onda često moraju provoditi i niz reformi ne bi li bile sposobne funkcionirati unutar Saveza, što će za Finsku i Švedsku tek donekle biti olakšano dosadašnjim intenzivnim iskustvima iz Europske unije. Dakle, da bi ušle pod okrilje NATO saveza, pojedine države – često preplašene izazovima iz susjedstva – mole za ulazak, plaćajući cijenu reformi i kasnijeg koordiniranog savezničkog djelovanja. Time je onda jasno da je glavnim poticatelj predstojećeg, prilično neočekivanog širenja Saveza, zapravo sama Ruska Federacija, koja si je time zabila ‘autogol’ i potakla formiranje situacije na Baltiku koja joj suštinski ne odgovara.

Za to vrijeme strana vojna pomoć i dalje intenzivno teče prema Ukrajini. Dok su Sjedinjene Države 9. svibnja proglasile sustav ‘zajma i najma’ za pomoć Ukrajini, njihovi aktualni novci za vojnu pomoć trebali bi izdržati do kraja svibnja – dok kroz zakonodavnu proceduru Kongresa polagano plovi masivno izdvajanje koje je započelo na oko 30 milijardi dolara, da bi sada bilo definirano na oko 40 milijardi dolara. Od toga barem polovica bi trebala biti namijenjena za financiranje vojne pomoći, trećina za stabilizacijsku pomoć Vladi, a ostatak valjda za humanitarne svrhe. Za to vrijeme i Europska unija govori o dodatnih 2 milijarde eura vojne pomoći te oko 500 milijuna eura za održavanje ukrajinske države.

Zahvaljujući Starlinku, ukrajinski vojnici i u rovovima imaju internet

Naravno, na sve to se dodaje i pomoć niza pojedinih država, koja često nije zanemariva. No, to je tek jedno od bojišta ovoga rata – gdje se posljednjih dana opet u niz navrata čulo i o ruskim ometanjima GPS te Starlink sustava, kao i o korištenju bespilotnih letjelica za ometanje GSM signala mobilne telefonije na prostorima bojišta. Uz sve to, posljednjih nekoliko dana donijeli su i konkretne slike s ukrajinskih bojišta – gdje su se u rukama domaćih posada počele pojavljivati prve američke haubice M777, prva oklopna vozila M113, kao i zanimljivi kopneni lanseri britanskih protuoklopnih projektila Brimstone, navodno namjenski konstruirani za Oružane snage Ukrajine. Sva ta tehnika izgleda ubrzano kreće na prve borbene crte, dok se za njeno korištenje obučeno ljudstvo dijeli – dio za frontu i dio za instruktore daljnjih domaćih korisnika.

Dodatno jačanje strateških rezervi

Postupna redukcija ruskih borbenih ciljeva u prostoru Donbasa

Iako nije jasno gdje Ukrajina točno primjenjuje ta nova oružja, izgleda da barem dio tako stečene tehnike ide i za dodatno jačanje postrojbi strateške rezerve, koje bi na sada ukupno oko milijun ljudi pod oružjem trebale postati osnova nekih budućih ofenzivnih operacija. No, do toga će još ipak trebati pričekati, jer sada Ukrajina izgleda da tek ograničeno izvodi napade oko grada Harkiva, dok na većini bojišta tek nastoji izdržati ruske udare koji su zadnjih dana bili prilično žestoki. Posebno je tome tako zbog daljnjeg vidljivog sužavanja fokusa ruskih napadajnih djelovanja – koja se više ne izvode odjednom na svim odsjecima istoka i jugoistoka Ukrajine, nego koncentrirano na Donbas, i to više ne na neko šire odsijecanje čitavih prostora Donjecke i Luhanske oblasti o kakvom se pričalo krajem ožujka, nego sve uže i uže.

Dapače, izgleda da se posljednjih tjedana smanjilo nastojanja i za prodor iz prostora Izjuma prema Kramatorsku, odnosno nešto uže prema Slovjansku – da bi sada na repertoaru ostale opcije usmjerene prvo i osnovno na minijaturni dio Luhanske oblasti koji je još u ukrajinskim rukama. Riječ je tu o seriji nastojanja da se između Limana i Severodonjecka sa sjevera izvede desant preko rijeke Sjeverni Donjeck, koji bi ruske snage doveo u zaleđe ukrajinskih utvrđenih prvih crta, i da se takav prodor onda spoji – bilo s napredovanjem sjeverno iz osvojene Popasne, ili frontalnim prodorom sjeverno od mjesta Girske (u nastavku napredovanja kroz Nižnje i Toškivku). To su oboje poduhvati koji obuhvaćaju poteze u ukupnoj dužini od oko 25 kilometara, i daju agresoru priliku da spoji dva vrlo jaka smjera napredovanja – što je oblik koordinacije koji, doduše, zadnjih mjeseci Rusima u Ukrajini redovito nije polazio za rukom.

Pogledajmo kako sada stvari stoje na pojedinim odsjecima bojišta u Ukrajini. Kako smo spomenuli, ukrajinske snage su i dalje u ofenzivi oko Harkiva. Pravac napredovanja uz stare ceste na sjeverozapadu dospio je oko 30 kilometara od Harkiva, nadomak mjesta Kozača Lopan gdje su se Rusi ukopali na oko 5 kilometara od državne granice. Sjeverni potez uz cestu E105, koji je nedavno oslobođen do naselja Ruska Lozova, oslobođen je za dodatna 3 km do mjesta Pitomnik, oko 20 km sjeverno od Harkiva. Drugi sjeverni potez koji obuhvaća mjesta Čerkaski i Ruski Tiški izgleda da je stao oko mjesta Lipci na oko 25 km sjeverno od Harkiva. Dobro je napredovalo oslobađanje i sjeveroistočno od Harkiva, gdje se nakon nedavnog prodora do sela Rubižne, zadnjih dana u prostoru Ternove uspjelo izbiti i na granicu s Rusijom. Iako je taj prodor ocjenjivan značajnim budući je oslobodio velik dio sjevernog toka rijeke Sjeverni Donjeck u Ukrajini, kao i činjenica da se time došlo u domet topništva za okupirano mjesto Vovčansk, bitno za rusku vojnu logistiku na jugu – ipak ostaje činjenica da je na tom potezu od Ternove na istoku i mjesta Lipci na zapadu ruskim snagama uspjelo konsolidirati obranu, tako da su Ukrajincima jučer propali pokušaji napada na mjesto Vesele posred ove linije. Pa ipak, ova su napredovanja nešto čime se Ukrajina zadnjih dana jako ponosi, i što im daje priliku prešutjeti detalje događanja ponešto južnije.

Dim od borbi i požara oko Limana došli su i do Kramatorska

Oko 110 kilometara jugoistočno, u široj okolici Izjuma, počinje onaj ključni odsjek fronte koncentriran uz rijeku Sjeverni Donjeck, koja tu teče na istok i gdje su je Rusi prešli kod Izjuma te napreduju južno u smjeru mjesta Barvinkovo i tamošnje strateški važne pruge za opskrbu utvrđenih uporišta ukrajinskog Donbasa. Iako su teškom mukom zauzeli selo Veliku Komišuvahu i u njoj smješteno raskršće, ostaje nejasno da li će Rusi iz nje dalje krenuti na zapad u smjeru Lozove, ili na jug – sada dostupnim još jednim cestovnim pravcem za Barvinkovo, mjesto do kojeg već tjednima prilično neuspješno pokušavaju stići ponešto istočnije, po seoskim putevima kroz sela Dibrovne i Kurulka. No, dok je ova borbena zona bila jako aktivna prije koji tjedan, kao što rekosmo, sada je naglasak ruskih operacija stavljen dalje na istok, u prostor između sve manjih ukrajinskih enklava na sjevernoj obali rijeke Sjeverni Donjeck, oko mjesta Liman i šezdesetak kilometara dalje na istok oko Severodonjecka.

Prilikom povlačenja, ukrajinska vojska minirala je most Borova između mjesta Rubižne i Severodonjeck

Dok se ruske snage već danima primiču Limanu i sa sjeverozapada, osvajajući po redu otporne točke u selima uz priobalne šume, ovoga tjedna se radikalno smanjila ukrajinska enklava oko Severodonjecka – gdje je u ruske ruke nakon višetjednih borbi sada pao i zadnji dio obližnjeg grada Rubižne (kemijska tvornica Zarya), a onda i prigradsko selo Vojvodivka, čime su Rusi sada Severodonjeck opkolili s tri strane – ostavljajući samo izlaz na rijeku Sjeverni Donjeck na jugozapadu, prema ukrajinskom uporištu Lisičansk. Upravo taj nanovo osvojeni potez između Limana i Severodonjecka postao je poprište i barem tri, ako ne i četiri pokušaja ruskog inženjerijskog forsiranja rijeke pontonskim mostovima. Riječ je o pothvatima u kojima je tijekom zadnjih tjedan dana braniteljima uspjelo uništiti preko 100 raznih ruskih vozila, a borbe s osvajačima su se vodile prvo na prilazima Siversku, pa u mjestima Bilogorivka i Šipiljivka, a sada izgleda i u selima Privilja i Novodružesk nasuprot osvojenom gradu Rubižne. Uspjeh svakog pojedinog od ovih barem tri ili četiri pokušaja forsiranja rijeke Sjeverni Donjec bio bi jako loš za branitelje budući bi itekako otežao obranu Sjeverodonjecka i Lisičanska. Upravo prostoru Lisičanska prijete i ruska napredovanja na jugoistoku, oko Toškivke, i dalje južno, od osvojene Popasne – gdje su nakon kraće pauze uočena ruska kretanja na sjever (osvajanje sela Oleksandropilia i pokret oko 7 km sjeverno dosela Komišuvaha) te na zapad cestom T0504 prema Bahmutu.

Ruski prodori

I dok se stanje na prostoru tih nekoliko postotaka Luhanske oblasti koja je još pod ukrajinskom kontrolom vidljivo mijenja i pogoršava, bitno su manji pomaci bilježeni na bojištima jugoistoka i juga Ukrajine. Oko Donjecka agresori i dalje jako nastoje napredovati – pa tako i ukrajinski izvori redovito bilježe njihove najveće gubitke za čitavo bojište baš oko Avdiivke i Kurahova, s navodnim manjim ruskim prodorima oko Novobahmutivke i Marinke. Kako izgleda, to ipak nisu neki pravi proboji fronte koji bi vodili preokretu situacije. Jednako je statično stanje i u Mariupolju, gdje se nakon izvlačenja većine civila iz prostora čeličane Azovstal ondje nastavilo bjesomučne napade iz zraka po objektima tvornice. Ipak, kako izgleda, branitelji ondje još izdržavaju, a nadalje imaju i vezu prema svijetu kojom šalju sve drastičnije apele za pomoć i slike brojnih ranjenika koje ne čeka ništa dobro u slučaju uspjeha ruskoga osvajanja.

Dok bojišta oblasti Zaporižje, od grada Donjecka do rijeke Dnjepar, također karakterizira balans snaga i nizovi neuspješnih ruskih izviđanja i zračnih napada, jednako kao i prostor bojišta između Hersona i Mikolajeva – treba napomenuti stanje na Zmijskom otoku. Ondje i dalje ruska strana spominje nekakve ukrajinske pokušaje desanta, dok ujedno opet ojačava svoju posadu otoka dovoženjem protuzračnih sustava i dodatnog ljudstva. Naravno, to je ondje zapravo baš pri ruci za ukrajinske napade iz zraka, koji su do sada Ruse koštali i tehnike i ljudi i brodova, pa će se takva situacija vjerojatno ondje i nastaviti – da Rusi nastoje zadržati izoliranu izvidničku kotu blizu neprijateljima, što Ukrajincima daje priliku da je periodično čiste djelovanjima iz zraka, a uskoro i s kopna.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 13. svibnja 2022. pod nazivom “Rusi su promijenili taktiku u Donbasu: Ovo su sada glavni pravci njihovih napada, evo što žele” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/rusi-su-promijenili-taktiku-u-donbasu-ovo-su-sada-glavni-pravci-njihovih-napada-evo-sto-zele-15197118

Pripadnici Središta za obuku Hrvatske ratne mornarice (HRM) od 17. veljače do 24. srpnja 2020. proveli su obuku osposobljavanja 25 pripadnika Satnije mornaričko-desantnog pješaštva (MDP) koja se nalazi u sastavu Flote Hrvatske ratne mornarice. Obuka je, uz prekide, provedena kroz dva modula sukladno odobrenom Programu obuke i uz poštivanje svim sigurnosnih te preventivnih epidemioloških mjera u borbi protiv širenja pandemije bolesti COVID-19. Osim posebnih okolnosti pod kojima se provodila ovogodišnja obuka, treba zamijetiti kako je ove godine i broj polaznika bio otprilike duplo manji nego lani, kada se slična obuka provodila između 4. veljače i 12. srpnja 2019. godine.

Cilj obuke trećeg naraštaja mornaričko-desantnog pješaštva bio je stjecanje znanja, vještina i osposobljavanje pojedinaca i timova za obnašanje zadaća u svim uvjetima djelovanja. Prvi modul obuke obuhvaćao je opće vojne sadržaje, temeljne i specijalističke vojne vještine, uključujući i obuku iz urbanog ratovanja te instinktivno gađanje iz osobnog naoružanja na vojnom vježbalištu „Lisičići“. Drugi modul obuke provodio se isključivo na moru, a sastojao se od savladavanja vodenih prepreka, plivanja, veslanja te uvježbavanja tehnika, taktika i procedura ukrcaja, iskrcaja i prevoženja desantnim jurišnim brodom i helikopterom Mi8 MTV1.

U provedbi obuke, osim instruktora Središta za obuku Hrvatske ratne mornarice, sudjelovala su i tri ovlaštena instruktora Obavještajne pukovnije, posada helikoptera Mi8 MTV1 iz sastava 91. krila Hrvatskog ratnog zrakoplovstva iz Divulja i pripadnici Flote HRM.

Polaznici obuke su sva stečena znanja i vještine prezentirali tijekom završne situacijske vježbe „SITEX 2“ koja je uspješno provedena u akvatoriju Kaštelanskog zaljeva i u vojarni „Admiral flote Sveto Letica – Barba“. Na završnoj svečanosti koja je održana 24. srpnja 2020. u Središtu za obuku Hrvatske ratne mornarice polaznicima su dodijeljena uvjerenja o završetku obuke, a najboljem polazniku trećeg naraštaja vojniku Petru Šušcu i pohvala za ostvarene rezultate i zalaganje.

Foto: HRM / Hidajet Čobo

Noćas su pripadnici 63. padobranske brigade Vojske Srbije iz Niša uvježbavali grupni noćni skok u sklopu više padobranske obuke koja se provodi na Vojnom aerodromu „Narednik-pilot Mihajlo Petrović“ u Nišu. Radi se o najsloženijem dijelu obuke, koji uključuje noćni skok padobranom s velike visine, te prelet s osobnim naoružanjem i opremom.

Satnik Mladen Stamenković, zapovjednik satnije za obuku padobranaca u 63. padobranskoj brigadi, rukovodio je ovim padobranskim skokovima:

„Maloprije smo izveli skok tehnikom visokog iskakanja i visokog otvaranja. Iskočili smo s visine od 4,5 tisuće metara, iznad Prokuplja, tridesetak kilometara od desantne prostorije. Vozili smo se otvorenim padobranima i prizemljili na desantnu prostoriju na aerodromu“.

Postrojbu je posjetio i ministar obrane Aleksandar Vulin, koji se trenutno nalazi u žestokoj predizbornoj kampanji, te je pohvalio niške padobrance:

„Ono što je večeras napravljeno iznad grada Niša ne može napraviti svaki padobranac, a onaj koji može – on može za sebe reći da je dostigao maksimum u svom razvoju i poslu. Noćni skok u otežanim uvjetima, pod vjetrom i teškim vremenskim prilikama, dokaz je da su ovi ljudi prošli najsloženiju obuku, i da su u stanju izvesti baš sve što jedan padobranac može postići“.

Inače, u prosincu prošle godine najavljeno je da će ova postrojba – 63. padobranska, kao i 72. za specijalne operacije, ponovno postati brigadom. Kako je u ožujku ove godine objavio portal Balkanska bezbedonosna mreža, prema tablici formacijskih mjesta objavljenoj u Službenom vojnom listu, osnovnu strukturu 63. padobranske brigade čine 4 padobranske satnije i jedna padobranska satnija za borbeno traganje i spašavanje, što predstavlja svojevrsni povratak na ustroj koji je bio na snazi do 2006. godine. Naime, od prosinca 1967. godine, kada je formirana 63. padobranska brigada, pa sve do njenog preustroja u bojnu 2006. godine, ta je postrojba u svom sastavu imala 4 do 5 satnija. U obuci i na zadaćama 63. padobranska brigada usko je povezana sa 119. eskadrilom, također baziranom na aerodromu u Nišu. Za početnu padobransku obuku koristi se jedini dvokrilni Antonov An-2, a za druge zadaće helikopteri Mi-8. U budućnosti se može očekivati da će se obuka padobranaca izvoditi na helikopterima Mi-17V-5, najavila je Balkanska bezbedonosna mreža.

Kako je objavio ugledni zrakoplovni portal Tango Six, noćašnji padobranski skokovi izvedeni su iz trenutno jedinog operativnog Antonova An-26. On je naknadno ponovno vraćen u službu, a prije dvije godine najavljena ruska donacija još 2 transportna aviona tipa An-26 u međuvremenu je propala.

Photo i video: MORS

Kada te na put isprati Mi-8, a pred odredištem dočeka Bell-206 – dan ne može biti loš. A još kad te kao glavni razlog puta dočekaju neuobičajene ptice poput helikoptera Tiger, Wildcat, Apache te Chinook, i vrelina zemuničkog aerodroma postaje podnošljiva. Tako su i službena 33 stupnja izmjerena u srijedu, 12. lipnja, na vojnom dijelu aerodroma u Zemuniku, s neizmjerno višim osjećajem topline na otvorenom, postala izdrživa za malu novinarsku ekipu koja se okupila u 93. ZB ne bi li razgledala helikopterske uzdanice ondje prisutnih britanskih i francuskih zračnih snaga.

“Girl power” i AH-64 Apache iz sastava UK Army

Kako smo već pisali, 07. lipnja započela je multinacionalna vojna vježba „Swift Response 19“ (SR19), u kojoj Hrvatska savezničkim snagama pruža potporu zemlje-domaćina (Host Nation Support). Tako je na području 93. ZB u Zemuniku uspostavljena privremena baza (Intermediate Staging Base) združenog francusko-britanskog zapovjedništva (Airborne Combined Joint Expeditionary Force – ACJEF), u kojoj su smješteni vojnici, helikopteri, vozila i druga oprema koju će savezničke snage koristiti u vježbi SR19. Kako je pojasnio bojnik Vlado Pavlinec, časnik za vježbe pri GS OS RH, dolazak britanskih snaga započeo je već 3. lipnja, nakon višednevnog puta uzduž i poprijeko Europe, dok je zrakoplovna komponenta počela pristizati 10. lipnja. Novinari koji su u srijedu pristigli u 93. ZB u Zemuniku, osim raznih vozila britanskih i francuskih oružanih snaga, mogli su ondje razgledati britanske helikoptere CH-47 Chinook (3 komada), AH-64 Apache (također 3 komada), te 3 AW-159 Wildcat. Francuske zračne snage predstavile su se s 2 helikoptera EC-665 Tiger, dok je najavljeni NH-90 Caiman nažalost izostao. Posljednjih dana svi oni pretežito provode raznolike izvidničke letove, dok će se većina predstojećih vježbovnih aktivnosti provoditi noću.

Britanski vojnici pripremaju helikopter AW-159 Wildcat za let

Transportni CH-47 Chinook sve je češći gost na hrvatskome nebu

Unutrašnjost britanskog CH-47 Chinook

Satnik Jurjević, pukovnik Robinson i bojnik Pavlinec

No to nisu sve letjelice koje očekuju u Zemuniku – satnik Josip Jurjević iz 91. ZB HRZ-a najavio je dolazak transportnih zrakoplova C-130 Hercules, C-160 Transall i CN-235 Casa, za čiji se dolazak (planiran u razdoblju od 15. do 21. lipnja) i prihvat već danima pripremaju u Zemuniku. Dolazak ovih transportnih letjelica trebao bi označiti kraj prve faze vježbe (prikupljanje snaga na lokaciji 93. ZB), nakon čega će uslijediti padobranski desant na vojnom poligonu Udbina i zauzimanje vojnog poligona Udbina. Po „zauzimanju“, snage trenutno stacionirane u Zemuniku kompletno će se preseliti na VP Udbina. Posljednja faza vježbe „Swift Response 19“ podrazumijeva provedbu zračnog desanta helikopterskim snagama s Udbine na vojne poligone Slunj i Crvena zemlja kod Knina, što će ujedno biti i završetak zadnje u nizu vježbi (Immediate Response, Astral Knight i Swift Response) koje se provode na teritoriju RH u sklopu tzv. „ Južne kampanje“.

Francuski helikopter Airbus EC665 Tiger

Dio naoružanja na helikopteru Tiger

Britanski AW-159 Wildcat

U vježbi „Swift Response 19“, na prostoru od Hrvatske i Slovenije, preko Balkana, pa sve do Crnoga mora, sudjeluje 25 nacija, s ukupno oko 7.000 vojnika (od čega je oko 1.000 padobranaca), 300 vozila i 40 raznih letjelica. Što se savezničkih snaga u Hrvatskoj tiče, kako je pojasnio pukovnik Jeremy Robinson iz 16. zračno-desantne brigade britanskih Zračnih snaga, „važno je znati da, kao dio svega ovoga, baš u Hrvatskoj, mi tu imamo Kombinirane i združene padobranske ekspedicijske snage, koje sastavljaju Ujedinjena Kraljevina i Francuska. S Francuzima to radimo već dosta godina, i time stvaramo interoperabilnost između naših nacija, ne bi li pokazali da se prijetnjama možemo suprotstaviti na takav način. Konačno, cilj je svega ovoga da uvježbavamo našu integraciju, da zajedno vježbamo interoperabilnost, ali i da jačamo izdržljivost lokalnih nacionalnih snaga. Dakle, radujemo se širem radu s Oružanim snagama Hrvatske, i u budućim vježbama – budući da nastavljamo širiti opseg vježbovnih aktivnosti koje radimo u ovoj regiji“. Hrvatske Oružane snage sudjeluju kao potpora u prihvatu, te simbolično s ojačanom mehaniziranom satnijom koja će glumiti snage suprotne strane (Opposing Force). „Trenutno nikakvih poteškoća nema, suradnja je na obostrano zadovoljstvo vrlo uspješna, i trenutno operacija ide po svome planu“, zadovoljno je zaključio bojnik Pavlinec.

Britanska vojska došla je s nizom vozila za potporu

Vozila Renault i Iveco iz francuskog voznog parka

Vježba ovakvoga tipa i ovakvog opsega po prvi se puta održava u Hrvatskoj, ali je i po prvi puta 93. Zrakoplovna baza u Zemuniku postala privremeni dom za nešto više od 500 pripadnika britanskih i francuskih oružanih snaga. Iako su oni postavili svoju bazu unutar baze, za 93. ZB to je ozbiljan organizacijski i logistički posao – trebalo je organizirati adekvatan prihvat snaga, ali i neometano obavljanje svakodnevnih zadaća pripadnika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. To je, kako se činilo u srijedu, uspješno ostvareno – dok su britanski i francuski vojnici provodili dnevne zadaće u svom privremenom kampu, pripadnici HRZ-a vježbali su na protupožarnim avionima CL-415 Canadair i helikopterima Bell-206, kao i na OH-58D Kiowa Warrior. Ranije ujutro, HRZ-ova akro-skupina „Krila Oluje“ obilježila je 15 godina od svog prvog okupljanja, zajedničkim letom aktualne i prve postave grupe.

I baš ta živost u zraku, kao i prisutnost međunarodnih snaga, 93. Zrakoplovnu bazu čine onom istinskom, pravom bazom kakvu bi Oružane snage trebale imati. U cijeloj toj priči, neku korist od „Swift Responsa“ imat će i hrvatsko gospodarstvo, budući da savezničke snage bazirane u 93. ZB opskrbu namirnicama, gorivom i drugim potrepštinama rade upravo kod lokalnih proizvođača i opskrbljivača.

Od petka, 7. lipnja do subote 29. lipnja traje na tlu i u zračnom prostoru Slovenije, Bugarske, Hrvatske in Rumunjske multinacionalna vojna vježba Brzi odgovor 2019 (Swift Response 2019 – SR19). Vježbu Zapovjedništva američke vojske za Europu (US Army Europe – USAEUR) vode Globalne snage za odgovor SAD-a (US Global Response Force – GRF), u čijem su sastavu postrojbe iz Francuske, Italije, Kanade, Nizozemske, Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Španjolske, Velike Britanije vježbaju izvođenje operacija zračnog desanta te pružanja potpore iz zraka. Glavni dijelovi vježbe SR19 u Hrvatskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj obuhvatit će oko 7.000 vojnika, od čega će njih oko 1.000 skakati padobranima. Uz to, bit će angažirano oko 300 vozila i 40 raznolikih zrakoplova. Ukupno gledano, 25 država sudjeluje na ovoj vježbi, ili joj pruža neke oblike potpore – od čega se posebno moglo čuti o dolasku Britanaca, čijih je oko 600 ljudi (pripadnika 16. zračno-desantne brigade i 11. pješačke brigade) u Hrvatsku stiglo nakon putovanja kroz Nizozemsku, Njemačku, Austriju i Mađarsku.

U Hrvatskoj je ova vježba započela 10 lipnja, dolaskom helikopterskih snaga Ujedinjene Kraljevine (četiri teška transportna helikoptera CH-47 Chinook, šest borbenih helikoptera AH-64 Apache i još četiri helikoptera AW-159 Wildcat) i Francuske (NH 90 Caiman te EC-665 Tiger) u vojarnu “Pukovnik Mirko Vukušić” na Zemuniku. Vježbovne aktivnosti u Republici Hrvatskoj provodit će se prvenstveno na Zemuniku, u vojarni “Josip Jović” na Udbini, te na vojnim poligonima “Eugen Kvaternik” u Slunju i “Crvena zemlja” kod Knina. Oružane snage RH tu sudjeluju s jednom ojačanom mehaniziranom satnijom Hrvatske kopnene vojske s BOV Patria, u ulozi snaga suprotne strane (Opposing force – OPFOR), dok Hrvatska saveznicima pruža i potporu zemlje domaćina (Host Nation Support – HNS). Za razliku od glavnih područja uvježbavanja, u Sloveniji će aktivnosti između 7. i 22. lipnja pretežito obuhvaćati prostor zračne luke Cerklje ob Krki, koje će pružati logističku potporu te općenito potporu zemlje domaćina savezničkim snagama. Većina aktivnosti će obuhvaćati slijetanja i polijetanja savezničkih transportnih letjelica, kao i boravak te odlazak savezničkih postrojbi prema vježbovnoj “kriznoj zoni”, gdje će one s partnerskim snagama raditi na uspostavi mira.

Vježba Swift Response 2019 obuhvaća zračno-desantne postrojbe Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjene Kraljevine i Francuske Republike. Njome će se demonstrirati strateško raspoređivanje američkih Globalnih snaga za odgovor, te će se u praksi provjeriti i sposobnost zapovijedanja te nadzora kompleksnih zračno-desantnih operacija američkog Zapovjedništva za Europu. Ujedno, budući da države sudionice svojim snagama doprinose formiranju kombinirane multinacionalne postrojbe, bit će to dobra prigoda za promicanje stabilnosti te sigurnosti jugoistoka Europe, ali i za grupno usavršavanje interoperabilnosti među NATO saveznicima pri izvođenju većih zračno-desantnih operacija.

Photo: Slovenska vojska, HRZ/M.Karačić