U sklopu 9. sjednice ovog saziva Sabora, 26. listopada održala se ne baš sadržajna rasprava o prijedlozima odluka o sudjelovanju pripadnika oružanih snaga RH u različitim mirovnim/vojnim misijama (o čemu je već  izvještavao Obris.org). U raspravi je sudjelovao i zastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier, koji joj je doprinio netočnom informacijom. Naime, na početku svog zastupničkog govora istaknuo je sljedeće:

“Od onih koji se danas protive ovom prijedlogu, a protive se i našem članstvu u NATO-u, čuli smo jednu fantastičnua ali ujedno i strašnu inverziju teza. Teza da će Hrvatskoj biti bolje, da će Hrvatska biti sigurnija ako ostane bez saveznika, ako bude sama. Jako me to podsjeća kada je bila rasprava o našem ulasku u NATO, o tome, što je na primjer tada, Centar za mirovne studije, kao protivnik ulaska Hrvatske u NATO tražio. Imali su jedan dokument, zvao se Alternator, kao alternativa našem ulasku u NATO, gdje je tražio, ni više ni manje, nego razoružanje Hrvatske. K’o da mi to sve nismo prošli. Suočeni sa velikosrpskom agresijom gdje smo morali se naoružati, gdje smo bili sami i bez saveznika, to smo sve već prošli, (…)”.

Kako sam u vrijeme te javne rasprave radio u Centru za mirovne studije i sudjelovao, zajedno s drugima, u izradi i promociji AlterNATOra, osjećam se odgovornim ispraviti netočan navod kojeg iznosi zastupnik Stier, jer smatram da njegova netočna argumentacija može nanijeti štetu svima onima koji javno zagovaraju politike izgradnje mira u Hrvatskoj.

Kao što je vidljivo iz njegovog izlaganja, zastupnik Stier se referira na rijedak pokušaj prijedloga artikulirane, ne populističke, alternativne politike tada dominantnom i unisonom stavu ulaska RH u NATO, nazvane AlterNATOr. AlterNATOr ne samo da je propitivao ulazak RH u NATO, već je i ponudio vrlo konkretna alternativna rješenja temeljena na konceptu ljudske sigurnosti, novijem pojmu u međunarodnoj sigurnosnoj politici, kao cjelovitiji pristup suvremenim sigurnosnim izazovima u doba globalizacije, gdje se politički, ekonomski, ekološki i vojni rizici isprepliću, a njihovo sprječavanje ili odvraćanje nemoguće je usko shvaćenim vojno-obrambenim djelovanjem. Taj dokument, koji je izradio Centar za mirovne studije, temeljen je na ranijim širim konzultacijama s mirovnim i ljudsko-pravaškim organizacijama, s aktivistima i aktivisticama, te predstavnicima lokalnih vlasti u RH u razdoblju od  2003. do 2005. godine. Konzultacije su u prosincu 2005. godine rezultirale radnim dokumentom “Platforma za izgradnju mira u RH”, a koji je usvojen na konferenciji u Vukovaru od strane 60 pojedinaca i organizacija. Na ljeto 2006. Platforma za izgradnju mira postala je zajednička okosnica mrežnog djelovanja dvanaest udruga iz različitih poslijeratnih regija Hrvatske, a sam dokument korišten je kao temelj za izradu AlterNATOra. Zanimljivo je da su se i tadašnji glasnogovornici ulaska RH u NATO, poput aktualnog ministra unutarnjih poslova Božinovića, složili da je AlterNATOr kvalitetan dokument koji ima viziju razvoja RH, ali su naglasili kako ono što AlterNATOr zagovara (razvoj RH iz perspektive ljudske sigurnosti) nije u neskladu s ulaskom RH u NATO. Naime, u to doba, AlterNATOr je raspravljan na seriji javnih debata o ulasku RH u NATO u kojoj su sudjelovali i predstavnici  vlasti.

Nije traženo razoružanje!

No, krenimo redom. Nije točna Stierova tvrdnja da je AlterNATOr tražio razoružanje Hrvatske. AlterNATOr je govorio o potrebi odgađanja ulaska RH u NATO jer smo tada (a čini mi se da smo bili u pravu) prepoznali puno važnije sigurnosne prijetnje kojima se RH trebala baviti (vidi str. 5 AlterNATOra – korupcija, krhkost institucija, manjak kvalitetnog nadzora nad represivnim aparatom, zaostalost poslijeratnih područja u socio-ekonomskom razvoju, nedostatno osmišljena i aktivna politika regionalne sigurnosti i razvoja, nerazvijenost kulture različitosti i ljudskih prava te nenasilnog ophođenja sa sukobom, opterećenost hrvatskog društva ratnim traumama tijekom 1990-ih ali i onih iz Drugog svjetskog rata, itd.), čije zanemarivanje, ili neznanje bavljenja istima, osjećamo i danas. Tvrdili smo tada, a dokaz imamo i danas, da ulazak RH u NATO nije odgovorio niti na jedan od ovih izazova.

Uz sve ovo, AlterNATOr nije zagovarao razoružanje kako ga interpretira zastupnik Stier. AlterNATOr  je, dapače, isticao kako RH treba nastaviti put prema EU i pojačati aktivnosti unutar Partnerstva za mir, te putem Partnerstva za mir održavati kvalitetne kontakte s NATO-m i nastaviti na reformama demokratizacije, profesionalizacije i depolitizacije vojske. Dodatna preporuka AlterNATOra bila je da kroz Partnerstvo za mir RH nastavlja raditi na demilitarizaciji regije, te da nastavi pružati pomoć zemljama u regiji za što kvalitetniju reformu vojnog sektora. Zastupnik Stier je vjerojatno, namjerno ili ne, pobrkao pojam “demilitarizacije” s pojmom “razoružanja”, aludirajući da AlterNATOr želi u potpunosti razoružati RH. Da je to bio cilj tada bi vjerojatno jedna od preporuka AlterNATOra bila ukidanje Ministarstva obrane, a toga u navedenom dokumentu nema. Pod pojmom demilitarizacije se podrazumijeva realno i proporcionalno korištenje i razvijanje oružanih snaga, koje korespondiraju stvarnim potrebama a ne političkim mitovima, privatnim interesima i iracionalnim strahovima. Također se podrazumijeva ograničavanje vojnih djelatnosti unutar strogih zakonskih i društvenih okvira, kako bi ona institucija kojoj legitimno dajemo pravo na korištenje nasilja bila pod strogim nadzorom te ograničena u mogućnostima promocije nasilja kao vrijednosne odrednice. Demilitarizacija također podrazumijeva i depolitizaciju vojske.

Zadnjih 10 godina, od kada je RH punopravna članica NATO-a, RH nije imala direktnu vojnu prijetnju, ne zbog toga što je članica NATO-a, već zbog toga što nitko u njenom okruženju nema ni ambicija niti resursa da vojno prijeti. Ta činjenica je bila prepoznata i tada, ali se je ipak govorilo da nam NATO odbacuje potencijalne vojne prijetnje naših susjeda koji nisu u članstvu.

Nadalje, ovdje je važno primijetiti kako AlterNATOr mudro, a ne naivno kao što mu se voli imputirati, predlaže ne izoliranu demilitarizaciju Hrvatske, već demilitarizaciju čitave regije, upravo zbog iskustva nedavnog rata. Dakle, on zahtijeva puno složenije i kreativnije vanjskopolitičke poteze od onih koje  hrvatska diplomacija, a na čijem je čelu kratko vrijeme proveo i zastupnik Stier, provodila. Nažalost, RH ne samo da se nikada nije usudila niti imala viziju krenuti u tom smjeru, nego je u potpunosti ignorirala i veliku većinu ostalih preporuka koje se nalaze u AlterNATOru. Tako se u zadnjih 10 godina nisu dogodili nikakvi značajni pomaci vezani uz obrazovni sustav (upravo suprotno – obrazovni sustav je polarizirao zemlju i produbio unutrašnje političke sukobe), proces suočavanja s prošlošću – kojeg je AlterNATOr prepoznao kao ključnu polugu za jačanje sigurnosti zemlje – sveo se na zaključke Vladinog “Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima” koji su još više produbili podjele u zemlji, regionalni razvoj zemlje se sve više urušava odlaskom ljudi u inozemstvo, a umjesto koncepta ljudske – uveo se PR koncept domovinske sigurnosti. O napadima na ljudska prava, a posebno na rodnu ravnopravnost – čime je svojim političkim djelovanjem aktivno pokušao ali nije uspio doprinijeti i zastupnik Stier (glasao je protiv Istanbulske konvencije, a u mandatu ministra vanjskih poslova i potpredsjednika Vlade za ljudska prava pokušao je izbaciti iz Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije svako spominjanje reproduktivnih prava žena ili uvođenja građanskog odgoja u sve javne škole, kao i dio odredbi koje su trebale unaprijediti zaštitu od diskriminacije LGBT osoba) – da i ne govorimo.

Državni vrh na proslavu ulaska RH u NATO u travnju 2009. godine

Hrvatska se 2008. godine opredijelila za NATO, a ne za AlterNATOr. Površno je i podlo imputirati kako je cilj AlterNATOra bio „razoružati“ Hrvatsku kako bi je valjda netko ponovno mogao „rastrgati“. Uvjeren sam da je RH te 2008. godine krenula putem AlterNATOra, Hrvatska bi danas bila puno sretnija i uspješnija zemlja. To bi značilo da se sustavno ulaže u kapacitete upravljanja ekološkim katastrofama, poput poplava i požara ili balastnih voda na Jadranu, da se Hrvatska svjetski profilira kao centar izvrsnosti za rad na poslijeratnim procesima izgradnje mira na razini lokalnih zajednica nastavno na dobra iskustva iz Istočne Slavonije, demokratizaciji policije, organizaciji zdravstvene zaštite u konfliktnim uvjetima, suzbijanju organiziranog kriminala i ratnog profiterstva, rješavanju kompleksnih pitanja zbrinjavanja i integracije prognanika i izbjeglica, interkulturne suradnje i kvalitetnog suživota islama i kršćanstva, profiliranjem Hrvatske kao zemlje koja ima razvijene kompetencije u području ljudske sigurnosti i izgradnje mira, stečene na vlastitom iskustvu oporavka od rata.

AlterNATOr je jako dobro detektirao prijetnje našoj zemlji u suvremeno doba, no koje izlaze iz uskog okvira vojno-sigurnosne politike. I tvrdio je da nam kao društvu mora biti prioritet raditi na otklanjanju tih prijetnji, vodeći računa o specifičnim funkcijama i opsegu vojno-sigurnosnog aparata u odnosu na ukupni opseg sigurnosnih izazova. U njemu se već tada govorilo o pitanjima azila i migracija, reformi obrazovanja, regionalnom razvoju, smanjenju siromaštva, antikorupciji i jačanju pravosudnih institucija. Da smo se zadnjih deset godina fokusirano bavili ovim temama te u njih ulagali primjerena proračunska sredstva, ova zemlja bi izgledala drugačije. Ovako imamo zemlju iz koje ljudi iseljavaju, u EU smo na začelju po razvoju i potencijalu umrežavanja s drugim članicama i utjecaju na europske politike, te vodimo sarkastičnu i iskompleksiranu utrku u naoružanju sa susjednom Srbijom u kojoj se valjda natječemo tko će skuplje platiti američki ili ruski vojni otpad.

Bez obzira na sve, i dalje vjerujem kako će vrijeme za AlterNATOr doći, te da on čeka neke nove političare i političarke koji će politički razoružati zastupnika Stiera.

*gost autor: Gordan Bosanac, stručnjak za pitanja sigurnosti i ljudskih prava, jedan od koautora AlterNATOra, zaposlenik CMS-a u periodu do srpnja 2018. godine. Danas radi kao nezavisni konzultant u području ljudske sigurnosti, izgradnje mira i ljudskih prava.

Pred sam kraj ove po mnogo čemu izgubljene godine, nova Vlada RH pokušava nadoknaditi zaostatke nagomilane ne samo u proteklih 10 mjeseci, već tijekom posljednje gotovo 2 godine. Najbolji primjer za to je točka dnevnog reda prošlotjedne 2. sjednice Plenkovićeve Vlade, kojom je predloženo usvajanje (a onda i izglasano) Odluke o pružanju pomoći palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku putem Agencije UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama (UNRWA). Radi se o obvezi koju je Republika Hrvatska prihvatila još 2014. godine, a na koju je u međuvremenu „zaboravila“. Kako je kratko izvijestio na Vladinoj sjednici novopečeni potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Davor Ivo Stier…

„U Kairu je u listopadu 2014. godine održana donatorska konferencija za Gazu na kojoj je iskazana namjera RH za razvojnom suradnjom s Palestinskom upravom posredstvom Agencije UN-a za pomoć palestinskim izbjeglicama. Hrvatska je iskazala namjeru da u razdoblju od 2014. do 2017. godine uplati ukupno 200 tisuća dolara za pomoć palestinskim izbjeglicama. Vlada RH je na prijedlog Ministarstva vanjskih i europskih poslova 2014. godine donijela odluku o isplati 50.000 dolara. U cilju ispunjenja preostalog iznosa iskazane namjere, odnosno obaveze preuzete za 2016. godinu Ministarstvo vanjskih i europskih poslova predlaže Vladi donošenje odluke kojom bi se regulirala isplata u iznosu od 100.000 dolara u svrhu nabave računalne opreme za osnovne škole. Sredstva potrebna za provedbu ove odluke osigurana su u državnom proračunu.“

Da je prošla Vlada bila iole ažurnija, aktualni iznos od 100.000 dolara mogao se podijeliti na 50.000 prošle godine i 50.000 ove godine, te bi za isplatu u 2017. ostala posljednja rata u istome iznosu. No Milanovićeva je Vlada uplatila tek oko 50.000 dolara u listopadu 2014. godine, da bi potom „zaboravila“ na preuzetu obvezu, dok je Stierov prethodnik na mjestu ministra vanjskih poslova Miro Kovač to u potpunosti prekrižio, baš kao i dosta drugih projekata iz programa razvojne pomoći. U proračunu Ministarstva vanjskih poslova za ovu godinu razvojna suradnja je s 12,5 milijuna kuna smanjena na 1,5 milijun kuna, što je uglavnom potrošeno na plaću jednog zaposlenog, te za bilateralnu donaciju nekoj neimenovanoj međunarodnoj organizaciji.

Očito je na ovu dvogodišnju odgodu financijske pomoći Palestincima aludirao i premijer Andrej Plenković, komentarom na Stierovo obrazloženje:

„Napominjem kako je važno da smo ažurni u ispunjavanju preuzetih međunarodnih obveza, osobito kada je riječ o našem Zakonu o razvojnoj suradnji i humanitarnoj pomoći. Na takav način dajemo konkretan doprinos jednom od bitnih kriznih žarišta na međunarodnoj razini.“

U tom se svjetlu očekuje ponovno aktiviranje programa razvojnih suradnji, čiju bi važnost premijer trebao razumjeti s obzirom na iskustvo svog rada u Europskom parlamentu. No kakav je tu zapravo stav Plenkovićeve Vlade – vidjet će se već kroz par tjedana, kada prijedlog proračuna za 2017. ugleda svjetlo dana.

Prema Vladinom dokumentu, Hrvatska će 100.000 dolara utrošiti za nabavu računalne opreme u palestinskim osnovnim školama, a iznos će u kunskoj protuvrijednosti biti uplaćen na račun UN-ove agencije UNRWA za Gazu otvoren u Bank Austria, što je razlika u odnosu na iznos iz listopada 2014. godine, koji je uplaćen na račun u Bank of Palestine PLC u Ramallahu. Kao što smo već spominjali, po pitanju smanjivanja rizika od lokalne korupcije bolje su uplate izvedene preko agencija UN – što je razlika koja se već očitovala na primjeru hrvatske pomoći za sirijsku opoziciju (gdje je RH u siječnju 2013. novce uplaćivala direktno na račun jedne slabo poznate udruge, dok je istodobno Slovenija svoje uplate prema Siriji usmjeravala kroz UNHCR). No, s obzirom na strukturu ovogodišnjeg Kovačevog proračuna za MVEP, zanimljivo je da je nova postava hrvatske Vlade uopće pronašla novac za palestinske izbjeglice.

Prema podacima UN-a iz ožujka ove godine, od 5 milijuna palestinskih izbjeglica njih 2,1 milijuna nalazi se u Jordanu, 1,3 milijuna u Gazi, 914.000 ljudi na Zapadnoj obali, oko 500.000 u Siriji, te 447.000 u Libanonu. Jedna od najvećih ovogodišnjih donacija za palestinske izbjeglice bila je ona japanska. Japan je UNRWA donio čak 38 milijuna USD, od čega je 15 milijuna izdvojeno za hranu i higijenske potrepštine izbjeglica u Gazi, nešto manje od 21 milijun za palestinske izbjeglice na Zapadnoj obali, u Libanonu i Siriji, dok su preostala gotovo 2,5 milijuna namijenjena za izgradnju kanalizacije u izbjegličkom kampu Aqbat Jaber na Zapadnoj obali. Prema podacima UNRWA, oko 60% izbjeglica u Siriji preživljava isključivo zahvaljujući UN-ovoj humanitarnoj pomoći, baš kao i oko 200.000 Palestinaca u Gazi i Zapadnoj obali.

* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.