Vjerovali ili ne, Hrvatska još uvijek ima aktivan sporazum o obrambenoj suradnji sa Srbijom. To je na upit portala Obris.org potvrdilo i Ministarstvo obrane RH: „predmetni sporazum i dalje je na snazi“. To i ne bi bilo ništa čudno da odnosi Hrvatske i Srbije nisu posljednjih godina sve lošiji, a u zadnje vrijeme su kulminirali do toga da aktualni predsjednik Srbije Aleksandar Vučić optužuje Hrvatsku za pokušaj rušenja njega osobno i njegove stranke s vlasti, dok se pojedinim hrvatskim građanima zabranjuje ulazak ili boravak u Srbiji.

Bilateralni spor o obrambenoj suradnji potpisali su 8. lipnja 2010. u Zagrebu hrvatski i srpski ministri obrane Branko Vukelić i Dragan Šutanovac, ocijenivši pritom kako je to „korak naprijed u normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije, i stabilizaciji cijele regije“. Da bi potpisao sporazum, Šutanovac (kojeg je nedavno predsjednik Vučić imenovao za veleposlanika Srbije u SAD) potegnuo je do Zagreba na čak 2 dana, a nakon potpisivanja je rekao: „Hrvatska i Srbija imaju otvorenih pitanja, ali ovaj i slični sporazumi pomoći će da se ona riješe”. S druge strane, ministar Vukelić je istaknuo da se radi o uobičajenom sporazumu kakve je Hrvatska potpisala sa svim susjednim zemljama: „Ne očekujem nikakve kritike, jer je to korak više u normalizaciji odnosa i stabilizaciji regije“. U MORH-ovom priopćenju, koje se i danas može naći na MORH-ovoj web-stranici, piše da je „potpisanim Sporazumom definirana zajednička suradnja na području sigurnosne politike i planiranja obrane, vojno-znanstvenom području, području vojne izobrazbe, vojne medicine, vojne policije, operacije u potpori miru, atomsko-biološko-kemijske zaštite, te na području vojno-tehničke suradnje. (…) Osobito bitnima označene su mogućnosti suradnje koje se odnose na sudjelovanje u međunarodnim mirovnim misijama, vojno školovanje, te obrambene industrije dviju zemalja“. Hrvatska je tu trebala biti potpora Srbiji u europskim integracijama na području obrane. Hrvatski sabor je 5. studenog iste te 2010. izglasao Zakon o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Srbije o suradnji na području obrane.

Temeljem ovog Sporazuma je u početku zaista i ojačala obrambena suradnja ove dvije zemlje – kako navodi Ministarstvo obrane RH, „tijekom godina provodile su se aktivnosti na razini ministara obrane i načelnika Glavnih stožera u vidu sastanaka te na razini pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske i Oružanih snaga Republike Srbije“. Na ovom temelju zabilježeni su i prvi službeni posjet načelnika Generalštaba Vojske Srbije generala Ljubiše Dikovića Zagrebu 2012. godine, kao i službeni posjet hrvatskog  ministra obrane Ante Kotromanovića Beogradu 2013. godine, te uzvratni posjet tadašnjeg srbijanskog ministra obrane Nebojše Rodića Zagrebu 2014. godine. Na razini Oružanih snaga, došlo je do razmjene polaznika na najvišoj razini školovanja časnika, ali i do zajedničke vojne vježbe „Zajednički odgovor 14“. U MORH-ovim priopćenjima iz tog razdoblja spominju se i razgovori o određenim modalitetima suradnje specijalnih snaga (do čega ipak nije došlo), ali i o vojnim nekretninama na području RH koje su nekad spadale pod nadležnost JNA. Dogovoren je tada i način predaje dokumentacije koja se prije svega  odnosi na objekte ratnog zrakoplovstva i mornarice bivše JNA (zračna i pomorske luke). I upravo to je, prema odgovoru koji je MORH poslao na upit portala Obris.org, postao jedan od problema koji su počeli kočiti spomenuti Sporazum o obrambenoj suradnji. „Hrvatska strana vjerovala je da će se otvoriti put za dogovor oko povrata imovinsko-pravne i tehničke dokumentacije vojnih nekretnina bivše JNA na teritoriju RH, što bi bio napredak u općim odnosima dviju država. S obzirom da je izostala ozbiljna namjera srbijanske strane za implementaciju navedenog dogovora, problematika povrata imovinsko-pravne i tehničke dokumentacije nekretnina bivše JNA i dalje je otvoreno pitanje u odnosima s Republikom Srbijom“, naglašava Ministarstvo obrane RH.

Aleksandar Vulin u nekim mlađim danima

Doduše, tu još treba pribrojiti i izjave koje se gotovo svakodnevno mogu čuti od najviših srbijanskih dužnosnika o karakteru VRO „Oluja“ te Domovinskog rata u cjelini, posebno uoči svečnog mimohod povodom 30. obljetnice „Oluje“. Tako je ministar obrane Ante Kotromanović oštro reagirao na izjave tadašnjeg premijera Srbije Aleksandra Vučića da je „hrvatska proslava Oluje uvreda za Srbiju“. Incidenti su se nizali prilično redovito, da bi došlo do nove kulminacije 2018. s Aleksandrom Vulinom kao ministrom obrane Srbije. Naime, Vulin je imao niz nepriličnih komentara o hrvatskim dužnosnicima, a onda je početkom travnja 2018.  najavio dolazak na molitveni skup i posvećenje hrama Svetog Ilije u Mlaki nedaleko Jasenovca. Hrvatska mu je suptilno poručila da njegov dolazak ne  bi bio najbolje primljen, no kako je Vulin nastavio s neprimjerenim i uvredljivim izjavama, Ministarstvo vanjskih poslova RH proglasilo je da „Aleksandar Vulin do daljnjega nije dobrodošao u Republiku Hrvatsku“. Srbija je odgovorila reciprocitetom prema tadašnjem ministru obrane Damiru Krstičeviću, što je praktički zapečatilo provedbu bilo kakve obrambene suradnje između Hrvatske i Srbije. „Modalitet i razina suradnje dodatno su se promijenili i u kontekstu proglašavanja bivšeg potpredsjednika Vlade RH i ministra obrane Damira Krstičevića personom non grata u Srbiji u travnju 2018. godine“, potvrdilo je Ministarstvo obrane RH za portal Obris.org, dodajući:

„U skladu sa svim navedenim, ističemo kako je do stagnacije u provedbi aktivnosti iz područja navedenih u Sporazumu došlo zbog toga što nijedna strana nije pokazala interes za njihovu daljnju organizaciju i provođenje“.

Treba napomenuti i da je Sporazum o obrambenoj suradnji iz 2010. godine sklopljen na „neodređeno vrijeme“, ali i da se može otkazati. „Svaka od stranaka može otkazati ovaj Sporazum pisanom obaviješću drugoj stranci diplomatskim putem. Otkaz Sporazuma stupa na snagu šest mjeseci od datuma primitka takve obavijesti“, piše u završnim odredbama ovog Sporazuma. No otkazivanje Sporazuma do sada niti jednoj strani nije palo na pamet, iako se on već godinama ne provodi.

Izvlačenje ovog hrvatsko-srpskog Sporazuma o obrambenoj suradnji na vidjelo bitno je u kontekstu nedavno potpisane trilateralne Deklaracije o suradnji na području obrane i sigurnosti između Hrvatske, Albanije i Kosova. Srbija je na ovaj dokument reagirala vrlo burno tvrdeći da šteti ravnoteži u regiji (posebno onoj utemeljenoj na Sporazumu o subregionalnoj kontroli naoružanja) i time potiče utrku u naoružanju, te u svakom smislu šteti Srbiji. Pa ipak, predsjednik Aleksandar Vučić je (više retorički) pitao zašto Srbiju nitko nije zvao da potpiše ovu Deklaraciju?! Teško je zamisliti da ova regionalna suradnja (ako se ona zaista i materijalizira  u nekom od predviđenih oblika) Srbiju uopće zanima van njenog odnosa s Kosovom, ali je itekako zamisliva sabotaža bilo kakvih zajedničkih aktivnosti. Najbolji primjer za to je upravo hrvatsko-srpski „Sporazum o obrambenoj suradnji“, koji je nakon početnog uzleta stagnirao, da bi danas bio tek mrtvo slovo na papiru.

Baš kako je u jučerašnjem HTV-ovom Dnevniku najavio, potpredsjednik Vlade RH i ministar obrane Ivan Anušić, u ime Ministarstva obrane (MORH), i Tomislav Debeljak, u ime graditelja – Brodogradilišta specijalnih objekata d.o.o., potpisali su danas Ugovor o izmjeni i dopuni ugovora o gradnji obalnih ophodnih brodova kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok od devet mjeseci za isporuku prvog od ukupno četiri preostala Obalna ophodna broda (OOB). Radi se o brodu (NOV 541) koji je 80 posto izgrađen i zato se prvo pristupa dovršetku njegove gradnje, ističe MORH u svom priopćenju.

Ugovorne strane usuglasile su se da se ukupna vrijednost osnovnog ugovora ne mijenja ovim dodatkom. Troškovi za završetak prvog broda serije (NOV 541), uključujući i troškove za vezanu opremu, iznose 5.675.614,59 eura s PDV-om. Također, usuglašeno je i da će se novim aneksom o izmjeni i dopuni ugovora o gradnji obalnih ophodnih brodova naknadno regulirati uvjeti gradnje i isporuke preostala tri broda (NOV 542, NOV 543 i NOV 544).

„Jedan od mojih prvih poteza kada sam postao ministar obrane bio je odlazak u Brodosplit i ponovno pokretanje dogovora o dovršetku i isporuci obalnih ophodnih brodova. Zadovoljan sam što smo danas potpisali ovaj ugovor i što ćemo za devet mjeseci imati prvi brod. Tijekom dovršetka tog prvog broda, dogovorit ćemo završetak gradnje i dinamiku isporuke preostala tri broda“,

rekao je ministar Anušić. Tomislav Debeljak, u ime Brodogradilišta specijalnih objekata d.o.o., poručio je kako se nada da će se ovako kvalitetno rješenje dogovoriti i za drugi, treći te četvrti brod:

„Ponosan sam na Ministarstvo obrane, nas i hrvatsku državu što smo postigli kvalitetan dogovor za prvi brod“.

Danas potpisanim Ugovorom trebale bi biti riješene sve kontroverze koje su potaknule i razne pravosudne sporove oko gradnje obalnih ophodnih brodova koji su naručeni još za mandata ministra Kotromanovića 2014. godine. Prema tom planu, izgradnja u fazama, kao i fazno  plaćanje naručenih brodova, trebalo je biti završeno 2018. godine isporukom ukupno 5 brodova. No projektiranje, izgradnja, opremanje i testiranje prototipa trajalo je godinama, da bi tek u prosincu 2018. prvi u nizu od 5 brodova bio zaprimljen u HRM. Potom je stvar pokušao ubrzati tadašnji ministar obrane Damir Krstičević, potpisavši u veljači 2020. aneks originalnog ugovora kojim se definirala ubrzana izgradnja naredna 4 broda s isporukom izmađu rujna 2021. i rujna 2023. godine. Problemi koji su tijekom pandemije COVID-a 19 doveli Brodosplit do samog ruba opstanka, poskupljenje materijala za brodove i nesuglasice na relaciji Brodosplit – MORH, odnosno Debeljak-Banožić, doveli su u pitanje samu gradnju tih brodova. Banožićev nasljednik, Ivan Anušić, u samo par mjeseci pronašao je, čini se, rješenje za probleme koji su se Banožiću činili nerješivim.

Još uvijek nisu poznati detalji danas sklopljenog aneksa za izgradnju drugog u nizu od 5 obalnih ophodnih brodova, krajem siječnja ove godine ministar Anušić je izjavio kako se naveliko dogovaraju ključne smjernice za finaliziranje ugovora, koje uključuju i to da će se razlika u cijeni financirati putem Hrvatske banke za obnovu i razvitak. HBOR je tom prilikom za Slobodnu Dalmaciju potvrdio da su u tijeku intenzivni razgovori o mogućem dodatnom financiranju dovršetka izgradnje ophodnih brodova, ali da trenutno „nisu poznati detalji financijske konstrukcije“.

*Photo: MORH/J.Kopi

Zagrebačka tvrtka Utilis razvila je simulator za pripremu osoblja za borbu protiv hakera pod nazivom Cyber Conflict Simulator (CCS) – radi se o prototipu interaktivnog sustava koji će obuku i testove znatno pojednostaviti i pojeftiniti, a simulacije kibernetičkih napada učiniti dostupnima svima zainteresiranima. Naime, Cyber Conflict Simulator (CCS) je softverski sustav namijenjen osobama zaduženima za upravljanje kibernetičkim incidentima u gospodarstvu, javnom i vojnom sektoru. Nastao je kao odgovor na potrebe pripremanja za obranu od kibernetičkih napada tvrtki i organizacija, te za postizanje usklađenosti sa zakonima i regulativama (uključivo sa Zakonom o kibernetičkoj sigurnosti operatora ključnih usluga i davatelja digitalnih usluga, te EU NIS i NIS2 direktivama).

Sustav omogućava definiranje virtualnog kibernetičkog okruženja sastavljenog od različitih objekata, dok okruženje predstavlja tvrtke i institucije, njihovu infrastrukturu (mrežnu opremu, servere, računala, softver…), poslovne servise i proizvodne kapacitete te ljude koji rade u njima. Prijetnju predstavljaju različiti napadači – države, kriminalne skupine ili pojedinci – svaki s različitim resursima na raspolaganju, što utječe na samu simulaciju napada. Nastalu štetu moguće je izraziti financijskim pokazateljima, nedostupnošću resursa, nemogućnošću pružanja usluga, gubitkom povjerenja i drugim parametrima.

Radom na CCS-u vježbenici stječu korisna iskustva u realističnom okruženju, pri čemu njihove tehničke vještine nisu presudne. Moguća je suradnja više skupina vježbenika koje sudjeluju u različitim ulogama (primjerice, ICT skupina i menadžerska skupina). Sve potrebno za provođenje vježbe može pripremiti tim stručnjaka Utilisa i FER-a, a organizacija koja će vježbu provoditi može definirati razinu vlastitog angažmana. „Kao primarne korisnike vidimo tvrtke i institucije koje se najčešće mete napada, primjerice banke i druge financijske institucije, tvrtke koje u poslovanju koriste IT sustave, operatere ključnih usluga na kritičnoj infrastrukturi poput energetike, prometa i zdravstva, državna upravu i vojsku“, rekao je Zdenko Ćorić, voditelj projekta.

CCS je djelo domaćih stručnjaka i rezultat uspješne Utilisove suradnje sa zagrebačkim Fakultetom elektrotehnike i računarstva (FER). U istraživanju i razvoju su sudjelovali doc. dr. Stjepan Groš, doc.dr. Ante Đerek i tim znanstvenih novaka.

Sustav je trenutno u fazi funkcionalnog prototipa s kojim je već proveden niz vježbi i demonstracija. Do kraja 2022. godine CCS će biti dodatno testiran u suradnji s partnerima.

Prezentacija u MORH-u 2017. godine

Dosadašnje ulaganje u ovaj istraživačko-razvojni projekt je 4.121.758,70 kuna. Oko 80 posto tog iznosa pristiglo je iz europskih strukturnih i investicijskih fondova (ESIF), dok je Utilis uložio znanje i 20 posto sredstava. CCS je kao projekt započeo u formi prijave na EDA natječaj za projekte dualne namjene koji bi mogli aplicirati za ESIF fondove. U natječaju se odabranim projektima nudila tehnička podrška za izradu dokumentacije potrebne za prijavu na ESIF natječaje. Taj natječaj je objavljen na nivou EU, i MORH je bio koordinator u izboru projekata koji su bili poslani iz Hrvatske – radna skupina MORH-a je na poziv Europske obrambene agencije 2015. godine provela natječaj na kojem je izabrano 8 projektnih prijedloga hrvatskih tvrtki, među kojima je bila i tvrtka Utilis.d.o.o.

Dvije godine kasnije, na EDA natječaju, projekt CCS je bio izabran među prvih 10 – tadašnji predsjednik Europske obrambene agencije Jorge Domecq istaknuo je kako je ovaj projekt od velikog značaja za europsku obranu i obrambenu industriju općenito, jer je po prvi put odobreno izravno ulaganje u EU projekt čiste obrambene namjene. Za razvoj projekta predviđeni troškovi iznosili su tada 600 tisuća eura, a kao primaran cilj projekta navodila se cyber-zaštita MORH-a, te simulacije prilikom provedbe međunarodni vojnih vježbi. Na poziv tadašnjeg ministra obrane i potpredsjednika Vlade RH Damira Krstičevića prezentacija projekta Cyber Conflict Simulator održana je 16. studenog 2017. godine u MORH-u. Kako je tom prilikom naglašeno – radi se o prvom projektu koji se odnosi na pružanje podrške obrambeno-sigurnosnom sektoru, a s odobrenim sufinanciranjem sredstvima Europske unije – iz ESI Fondova. To je financiranje bilo omogućeno putem Javnog poziva Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta – IRI (Poticanje ulaganja poslovnog sektora u aktivnosti istraživanja i razvoja a u cilju razvoja novih proizvoda i usluga). Tijekom razvoja CCS-a Utilis je bio uključen u pripremu vježbe „Kibernetički štit 2020“ koju je koordiniralo Ministarstvo obrane. CCS je bio uključen u vježbu kao alat za simulaciju i prezentaciju predviđenih scenarija. Održane su sve probe i testiranja za održavanje vježbe, no nažalost u zadnjem tjednu vježba je otkazana zbog korona krize u ožujku 2020. godine.

Po završetku projekta, u Ministarstvu obrane je bila održana demonstracija rada i sposobnosti CCS-a, nakon koje je brigadni general Ante Tolić, načelnik Uprave za komunikacijsko informacijske sustave GS OS RH, imao samo riječi pohvale: „Cyber Conflict Simulator je odličan alat koji može pridonijeti obuci osoblja Oružanih snaga RH. Glavna prednost CCS-a je što popunjava prazan prostor koji postoji u razvoju kibernetičkih sposobnosti između tehničke i upravne razine. Funkcionalnosti CCS-a omogućuju jedinstven pristup istodobnoj obuci širokog spektra osoblja svih razina. Veselimo se daljnjoj suradnji“.

Civilne uporabe sustava

Cyber Conflict Simulatorom jednako su zadovoljni i civilni korisnici, ponajprije oni iz bankarskog sektora koji je posljednjih godina, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, pod učestalim cyber-napadima. I oni su u svojim vježbama koristili CCS: „Provođenje vježbe bilo je izuzetno korisno. Sve funkcionalnosti su iznenađujuće dobro koncipirane. Imamo interes za periodičko provođenje vježbi različitih scenarija dinamikom jednom do dva puta godišnje. Kao najveće koristi od provođenja vježbe naveo bih stjecanje iskustva u upravljanju odgovorom na kibernetički incident, poput Flight simulatora. Ponovljenim vježbama postigli bi efikasan i optimalan odgovor za pojedine vrste cyber događaja“,  istaknuo je Srećko Bartol, voditelj sigurnosti informacijskog sustava Kentbank d.d. „Provedba vježbi ovog tipa znatno unapređuje sposobnosti tima za odgovor na kibernetičke incidente organizacije. Više puta sam sudjelovao u raznim tipovima vježbi odgovora na kibernetičke incidente. Nakon vježbe s CCS-om došlo je do unaprjeđenja komunikacije, potrebe izrade tehničkog popisa za provjeru u slučaju incidenta, potrebe daljnjeg vježbanja tima, važnost uloge uprave u rješavanju incidenta…“, naglasio je Dalibor Uremović, konzultant za informacijsku sigurnost u tvrtci Alterinfo d.o.o.

Utilisovi stručnjaci razvili su novi alat za cyber-defence

U Utilisu aktivno rade na unaprjeđivanju CCS-a, te planiraju sljedeću fazu razvoja iz prototipa u komercijalni proizvod namijenjen međunarodnom tržištu, što zahtijeva i zapošljavanje novih stručnjaka.

U Utilisu vjeruju kako će implementacija CCS-a dovesti do povećanja broja zaposlenih u konzultantskim tvrtkama koje će sudjelovati u implementaciji ili koristiti sustav za provedbu vježbi, kao i razvoj vlastitih usluga temeljem CCS-ovih značajki i mogućnosti.

„Za Hrvatsku je ovaj projekt dodatno značajan jer stvara temelj za daljnji razvoj i zapošljavanje stručnjaka u industriji s visokom dodanom vrijednošću“, rekao je Goran Polonji, tehnički direktor projekta, koji ujedno poziva i sve tvrtke te organizacije zainteresirane za testiranje CCS-om da se jave u Utilis.

*Photo: Utilis d.o.o. i OSRH/ Stjepan Brigljević

Ima li novaca za nabavu borbenih vozila Bradley ili se od toga odustalo? Posljednjih se tjedana i mjeseci učestalo postavlja ovo pitanje, a prošloga tjedna postavio ga je i predsjednik Zoran Milanović kao još jedan u nizu argumenata kako aktualni ministar obrane loše radi svoj posao. Na press-konferenciji nakon sjednica Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost Milanović je konstatirao da je američka ponuda za Bradleye važeća još vrlo kratko vrijeme, a kako se vidi iz netom objavljenih proračunskih planova za naredne tri godine – aktualna je Vlada taj rashod nakon 2021. izbacila iz državne i obrambene kasice. Istoga dana Milanoviću je odgovorio premijer Plenković, tvrdeći da će se novac za Bradleye naći:

„(…) u trenutku kada se preuzme pravna, čvrsta obveza da se ta vozila nabavljaju, u tom trenutku će Vlada RH bez nekih većih poteškoća iznaći sredstva i za ta vozila. Ono što želimo je vrlo jasna komparativna analiza usporedbe troškova nabave i modernizacije tog vozila, odnosno druga vozila koja, slična, postoje od strane proizvođača drugih zemalja“.

Dan ranije, u ponedjeljak 8. studenog, Bradleye je nakratko spomenuo i ministar obrane Mario Banožić na press-konferenciji održanoj povodom HDZ-ovog sastanka s vojnim vrhom. Banožić se požalio na to da mora rješavati projekte koje je naslijedio iz nekih ranijih razdoblja, koji nisu bili predviđeni u DPR-u, pa tako ni u obrambenom proračunu, ali ipak predstavljaju određene prioritete za OS RH:

„Otprilike slična situacija u toj prioritizaciji je istaknuta i u Kopnenoj vojsci. Upravo se odnosi na višenamjenska borbena vozila. Na taj način ćemo iskomunicirati, dodatno, priču koja je u javnosti već dugi niz godina poznata kao ‘Bradley vozila’i pokušati jednostavno, s obzirom na postojeće komponente koje imamo kroz Hrvatsko ratno zrakoplovstvo… vidjeti uopće kompatibilnost, u ovom trenutku, tih projekata, s obzirom na daljnji razvoj Kopnene vojske. Na tako konkretnim primjerima, mi smo u biti napravili, jednostavno jednu simulaciju, od Dugoročnog plana razvoja, što… na koji način će on biti oblikovan. I, ono što sam rekao, kroz jedno Godišnje izvješće, jednostavno će se pokazati da – ako smo se ove godine odlučili da su višenamjenska borbena vozila… borbena oklopna vozila, ako su prioritet – OK, oni započinju sa 2022. – do kada će taj projekat imati konačnu realizaciju? To mora pratit proračun…“.

Grebenar ispred vozila Bradley na vojnom sajmu ASDA 2021

Da su Bradleyi još uvijek na stolu, potvrdio je za RTL u petak, 12. studenog, Ivica Grebenar, ravnatelj MORH-ove Uprave za materijalne resurse. On je najavio da će uskoro od SAD-a doći konkretna ponuda koja će se potom razmotriti:

„Mi očekujemo da nam oni (SAD, op.a.) u idućem vrlo kratkom periodu pošalju ‘Letter of Offer and Acceptance’. Ta ponuda će se analizirati, analizirat će se rizici, ona će se raščlaniti – da tako kažem, i temeljem svega toga donijet će se odluka“.

Nije tajna da je nabava vozila Bradley neželjeno dijete hrvatskog Ministarstva obrane, i to iz vremena ministarskog mandata Damira Krstičevića. Sjedinjene Američke Države su 2017. godine su kroz inicijativu ERIP („European Recapitalization Incentive Program“) nastojale pomoći Albaniji, BiH, Hrvatskoj, Grčkoj, Sjevernoj Makedoniji i Slovačkoj da svoju zastarjelu sovjetsku vojnu opremu zamijene zapadnom. Dok se nekima planiralo pomoći po pitanju pribavljanja helikoptera, plan za Hrvatsku spominjao je zamjenu borbenih oklopnih vozila kako bi RH lakše dostigla deklarirani NATO Cilj sposobnosti. Krstičević je prije točno dvije godine najavio da će Hrvatska od SAD-a uzeti 60 vozila za popunu teške pješačke bojne, te još dodatna 24 vozila za dijelova. Štoviše, rekao je Krstičević da je tim Ministarstva obrane bio u SAD-u i izabrao konkretna vozila, koja će u Hrvatsku pristići tijekom 2020. i 2021. godine. Prema Krstičevićevom planu, SAD bi – osim vozila – donirale i 25 milijuna dolara za početak modernizacije Bradleya koja se trebala raditi u tvornici „Đuro Đaković Specijalna vozila“ u suradnji s BAE Systems, i to narednih 10 godina. U nekoliko navrata su američki stručnjaci obilazili slavonsko-brodsku tvornicu kako bi se uvjerili u njene mogućnosti modernizacijskog posla, dok se iz same tvornice nije čulo mnogo optimizma na tu tehnološku temu.

No na samom kraju te 2019. godine saznalo se  da je Hrvatska početkom ljeta te godine pokušala 25 milijuna američkih dolara iz ERIP programa umjesto na Bradleye prebaciti na helikoptere UH-60M Black Hawk, kako bi se smanjio novčani iznos koji RH treba platiti za dva kupljena helikoptera. Taj je zahtjev bio odbijen, između ostalog i zato što je američki Kongres već odobrio donaciju i prodaju američkih helikoptera Black Hawk Hrvatskoj. Krstičević je nekoliko mjeseci kasnije dao ostavku na mjesto ministra obrane, a priče o nabavi Bradleya ostale su kako u programima Ministarstva obrane, tako i same Vlade RH. Ni danas, kada je po Krstičevićevom planu većina Bradleya već trebala biti u Hrvatskoj, ta se nabava nije bitno pomaknula od razine kakva je bila prije dvije godine. Glavnina problema leži u troškovima ili kako je to naznačio ministar obrane Mario Banožić na sjednici saborskog Odbora za obranu u rujnu ove godine:

„Ja sam iz tog razloga i bio u Americi i obilazio sam, znači, dio koji je bio vezan za Bradley vozila, i određene varijante koje su bile predložene u prvim prijašnjim pregovorima da bi bile isporučene kroz donaciju Republici Hrvatskoj, odnosno kako bi se Bradley kao materijalni resurs ponašao unutar američke vojske u idućem razdoblju i kako bi se to odrazilo s obzirom da je to investicija otprilike nešto manja nego što su višenamjenski borbeni avioni. Mi ćemo uistinu – ako uđemo u taj projekat – na takav način to morati i plaćati godinama. Znači, ja ne želim doć’ do situacije da Bradley vozila za nas budu proizvod koji ćemo za 10 godina reć’ – ‘gle, to je materijalni resurs koji je istekao u drugim vozilima pa se on više neće koristiti’“.

Baš zato u MORH-u razmatraju i neke druge opcije, ne bi li se našlo i neko bolje i povoljnije rješenje.

Osim cijene vozila Bradley i njihove modernizacije, kao i relativno brze zastarjelosti, tu je i treći problem Ministarstva obrane – kako Sjedinjenim Američkim Državama reći ‘NE’ nakon što im je isti odgovor stigao i pri odluci o nabavi višenamjenskog borbenog aviona. Nije nimalo slučajno da je američka želja za donacijama Ministarstvu obrane splasnula već nakon proljeća 2018. godine – kada je „Stručno povjerenstvo“ Ministarstva obrane ocijenilo da je Izrael veći i jači strateški partner Hrvatskoj od SAD-a, pa je time i bolje uzeti izraelski F-16 nego američki F-16 – a ako MORH ponovi nešto slično i s Bradley vozilima, lako bi se moglo dogoditi da donacije američke vojne opreme i druge pomoći presahnu na neko duže vrijeme. To je, kako se čini, i cijeli smisao Milanovićevog prošlotjednog upozorenja o „škartiranju“ SAD-a i još kratkom trajanju ponude za Bradley vozila.

Od nedjelje do utorka, odnosno od 22. do 24. kolovoza, u Ukrajini je boravila hrvatska delegacija predvođena premijerom Andrejem Plenkovićem. Delegaciju – koja je prije svega došla na inauguracijski summit Krimske platforme – činili su još i ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, te ministar obrane Mario Banožić. Ministarstvo obrane RH danas je objavilo što je Banožić još radio u Kijevu, dok se MVEP nije oglasio o aktivnostima svog čelnog čovjeka.

MORH: Banožić i Taran na kijevskom Trgu neovisnosti

Tako se ministar Banožić sastao sa svojim ukrajinskim kolegom Andrijem Taranom, i to – kako navodi ukrajinsko Ministarstvo obrane – na margini inauguracijskog summita Krimske platforme.

„Hrvatska će nastaviti pružati pomoć i podršku europskom putu Ukrajine, pomagat ćemo i u procesu europskih reformi i provedbi Sporazuma o pridruživanju. Također, Republika Hrvatska kao članica Europske unije podržava suradnju između Ukrajine i EU-a na području obrane i sigurnosti”,

rekao je ministar Banožić i dodao kako je Republika Hrvatska spremna pomoći Ukrajini svojim iskustvima, a posebice kada je riječ o ratnim veteranima, priopćilo je hrvatsko Ministarstvo obrane. Ukrajinsko Ministarstvo obrane bilo je ipak malo konkretnije oko tema o kojima su – prema MORH-ovim fotografijama na kijevskom Trgu neovisnosti, a prema ukrajinskim fotografijama ipak u nekom uredu – razgovarala dvojica ministara obrane. Prema ukrajinskom priopćenju, Taran je Banožiću zahvalio na čvrstoj i dosljednoj potpori suverenitetu i teritorijalnom integritetu Ukrajine, te je naglasio važnost nastavka vojno-političkog dijeloga na najvišoj razini.

„Radujemo se jačanju suradnje s Republikom Hrvatskom u okviru puta Ukrajine prema punopravnom članstvu u EU i NATO -u. Na dnevnom redu nam je i razmjena iskustava u korištenju snaga specijalnih operacija naših država i između pomorskih snaga u obrani obale. Vjerujem da će objema stranama biti korisno ojačati suradnju na području razminiranja, kibernetičke sigurnosti i suprotstavljanja informacijskim operacijama”,

rekao je Andrij Taran u priopćenju ukrajinskog Ministarstva obrane, dodajući kako i liječenje te rehabilitacija ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj imaju važnu ulogu u bilateralnoj suradnji. Banožić je, napominju ukrajinski domaćini, pozvao ministra obrane Ukrajine na 6. izložbu vojne opreme ASDA 2021, dok je Taran – tvrdi MORH – „podržao nastojanja i planove Ministarstva obrane Republike Hrvatske kada je u pitanju daljnja modernizacija i opremanje Hrvatske vojske“.

A MiG-ovi?

Ministarstvo obrane Ukrajine: Banožić i Taran na margini inauguracijskog summita – ni slova o spornim pitanjima

Protekla 3 dana iz službenih se izvora jako puno čulo o prijateljstvu između Hrvatske i Ukrajine, nizu mogućnosti za suradnju, te hrvatskoj podršci ukrajinskoj borbi za povratak Krima. No niti jednom riječju nije spomenut jedan od glavnih projekata bivšeg hrvatskog ministra obrane Krstičevića – difamacija remonta hrvatskih MiG-ova u Ukrajini, kao i zahtjev da Ukrajina izvoli Hrvatskoj vratiti ispravne borbene avione. Još početkom 2018. godine tadašnji ministar Krstičević pisao je tadašnjem ukrajinskom kolegu Portolaku predlažući da Ukrajina 4 navodno neispravna MiG-a 21 zamijeni s MiG-ovima koji imaju državno jamstvo i koji su ispravni. O tome je u siječnju te godine Krstičević i uživo razgovarao s Portolakom prilikom njegovog posjeta Hrvatskoj, koji je hrvatskim novinarima rekao da ukrajinsko Ministarstvo obrane nije bilo uključeno u taj posao, te da bi svakako trebalo izvršavati ugovorne obveze. S tim je Krstičevićevim zahtjevom bilo upoznato i ukrajinsko Vijeće za nacionalnu sigurnost, no 2 godine kasnije – u veljači 2020. – on je otkrio i da od Ukrajine nikada nije dobio odgovor na svoj zahtjev. „To je sramota ukrajinske države. To je njihova sramota“, ustvrdio je Krstičević, usput priznajući kako se s „neispravnih“ i više godine u RH prizemljenih dokupljenih MiG-ova skidaju dijelovi kako bi se ostatak flote borbenih aviona održavao u letnom stanju. Za uzvrat, Krstičević je posao remonta helikoptera Mi-171h dodijelio Rusima (a ne Ukrajincima koji su se također javili na kontroverzan MORH-ov natječaj), a o uspjehu tog remonta i dan-danas svjedočimo gotovo na tjednoj razini.

Sudeći prema priopćenjima hrvatskog i ukrajinskog Ministarstva obrane, Banožić i Taran uopće se nisu zamarali već odavno završenim remontom hrvatskih MiG-ova u Ukrajini, kao ni Krstičevićevim zahtjevima za obeštećenjem. Bit će ili da je taj zahtjev bio još jedan u nizu Krstičevićevih Potemkinovih sela ili da je Hrvatska konačno odlučila zatvoriti politiziranu priču o ukrajinskom remontu.

Inače, danas je u Kijevu održana i vojna parada povodom 30. obljetnice Dana neovisnosti Ukrajine, čemu je također prisustvovao hrvatski ministar obrane Banožić.

Dosadašnje djelovanje sustava za upravljanje u kriznim situacijama u Hrvatskoj potvrđuje prethodno danu ocjenu o njegovoj ad hoc improvizaciji u tekućoj krizi. Premda je ovako improvizirani sustav ispunio ulogu po izbijanju krize izazvane pandemijom virusa COVID 19,  problemi koji su se pokazali tijekom pojave drugog pandemijskog vala pokazuju sva ograničenja i negativne posljedice konstantnog improviziranja. U prvom od tri dijela ove analize razmatra se problem nepostojanja koncepta razvoja sustava upravljanja u kriznim situacijama, problem ograničenih sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi Republike Hrvatske, te pravni problemi koji su proizašli iz improviziranog sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Kriza, upravljanje i izazovi

Nakon godinu dana uspostave i djelovanja hrvatskog sustava za upravljanje u kriznim situacijama može se konstatirati kako je potvrđena prethodno iznesena tvrdnja o improvizaciji u njegovom organiziranju i djelovanju dana u ranijoj analizi objavljenoj na ovom portalu (Hrvatski paradoks: improvizacija umjesto organiziranog sustava, 17. travnja 2020.). Iako su problemi već bili vidljivi u fazi improviziranja odgovora na krizu u razdoblju od početka veljače do sredine travnja 2020. godine, pokušaj normalizacije koji je uslijedio s popuštanjem uvedenih mjera, a zatim i pojava drugog pandemijskog vala, pokazali su sve nedostatke ovakvog pristupa i probleme koji proizlaze iz njega. Istovremeno su postali vidljivi i izazovi koji proizlaze iz politizacije prisutne u djelovanju ovako organiziranog sustava za upravljanje u kriznim situacijama.

Ograničenja improvizacije

Uočeni problemi mogu se analizirati kroz osvrt na faze procesa upravljanja u kriznim situacijama. Djelovanje u krizi se obično dijeli u četiri faze: ublažavanje, pripravnost, odgovor i oporavak (u novijim podjelama uvode se i dodatne faze djelovanja). Za potrebu ove analize cjelokupni ciklus je podijeljen u tri faze: (1) pred-krizno razdoblje (faza priprema i prevencije), (2) odgovor na nastalu krizu, i (3) post-krizno razdoblje (evaluacija djelovanja u krizi, te pripreme koje se izvode na temelju uočenih nedostataka i nužnih promjena organizacije i djelovanja u krizi). Ova pojednostavljena metodologija odabrana je zbog improvizacijskog karaktera hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama. S obzirom na neizgrađen sustav jednostavnije je grupirati navedene faze u tri skupine umjesto pokušaja analiziranja njegovog djelovanja po svakoj fazi (dvojbeno je da li se za pojedine faze osim općih konstatacija može nešto navesti). Također, treba uzeti u obzir da u tekućoj pandemijskoj krizi krizni ciklus nije završen. Mi smo trenutno u drugoj fazi ciklusa (kratkotrajno smanjenje intenziteta pandemije tijekom ljetnih mjeseci nije značilo i završetak ove faze), te će se u analizi dopuniti ranije dan prikaz djelovanja hrvatskog sustava upravljanja u kriznim situacijama u prve dvije faze.

(1) Pred-krizno razdoblje

Ova prva faza kriznog ciklusa je ključna za uspjeh svakog sustava upravljanja u kriznim situacijama. Ključ uspjeha je stvaranje okvira za djelovanje u krizi, ne samo tijela javne uprave (whole-of-goverment approach) već cjelokupne društvene zajednice (whole-of-society approach). U ovoj fazi državna tijela trebaju stvoriti okvir za krizno djelovanje koji će izbijanjem krize omogućiti preuzimanje vodstva i legitimiranje njihovog autoriteta u poduzimanju potrebnih mjera odgovora. U postizanju ovog cilja ključno je jasno razumijevanje uloge i odgovornosti svih subjekata sustava za upravljanje u kriznim situacijama. To se postiže kroz:

1. Jasno definiranje uloga tijela državne uprave i nedržavnih organizacija (privatni poslovni subjekti, udruge građana, akademske institucije i druge) u odgovoru na krizu.
2. Povezano planiranje odgovora na krizu na državnoj i lokalnoj razini.
3. Identificiranje i uklanjanje prepreka te nedostataka koordinacije djelovanja svih subjekata sustava.

Da bi se navedeno moglo ispuniti u ovoj fazi treba ispuniti dva preduvjeta. (1) Prvi je oblikovanje i usvajanje sveobuhvatnog koncepta sustava upravljanja u kriznim situacijama, te nakon toga stvaranje pravnog i institucionalnog okvira za provedbu donesenog koncepta. (2) Drugi preduvjet je razvoj sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi.

Kako ocijeniti dosadašnje iskustvo po pitanju prve faze kriznog ciklusa u Hrvatskoj? Po pitanju sveobuhvatnog hrvatskog koncepta sustava upravljanja u kriznim situacijama može se konstatirati (1) kako navedeni koncept u ovom trenutku ne postoji. Po pitanju (2) sposobnosti strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi ove su sposobnosti vrlo ograničene te kao takve ne pružaju zadovoljavajući temelj za djelovanje sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Premda se već četiri godine priča o hrvatskom sustavu domovinske sigurnosti kao sveobuhvatnom okviru za odgovor na široki spektar prijetnji i ugroza, do danas nije predstavljen nikakav koncept na kojem se on zasniva. Ova činjenica će se ilustrirati analizom koncepta sustava domovinske sigurnosti u Sjedinjenim Američkim Državama i njegove operacionalizacije, te s hrvatskom praksom na ovom području. Ipak, prije ove usporedbe potrebno je objasniti značenje koncepta za izgradnju sustava upravljanja u kriznim situacijama.

Generalno, koncept (lat. “conceptum” – nešto što je smišljeno, planirano) opisuje metode, tehnike i planove upotrebe određene vrste sposobnosti za ostvarivanje postavljenih ciljeva organizacije. Koncept predstavlja opću ideju o tome kako određena organizacija u budućnosti namjerava ispunjavati (definira zadaću i komponente organizacije, način njihovog djelovanja, vremenski okvir i operativno okruženje), te opisuje sposobnosti koje su potrebne za ostvarivanje tih ciljeva. Koncept daje načela organizacije i njezina djelovanja za srednjoročno (5-10 godina) i/ili dugoročno (do 20 godina) razdoblje. Uz institucionalni i pravni okvir koncepti definiraju i sposobnosti potrebne za ostvarivanje definiranih ciljeva, prioritete djelovanja, te služe kao temelj za organiziranje procesa evaluacije postignutih rezultata. Ali koncepti nisu detaljne instrukcije i metode djelovanja (koncept se ne bavi tekućim operativnim djelovanjem) – to je opći strateški okvir koji daje smjernice na temelju kojih se organizira institucionalni i pravni okvir djelovanja određene organizacije.

SAD i Homeland Security

Sustav domovinske sigurnosti (Homeland Security), organiziran u SAD nakon 2001. godine, prvobitno je bio fokusiran na terorističku prijetnju, iako je novostvoreni sustav trebao pokrivati i klasično područje upravljanja u kriznim situacijama (prirodne i tehnološke nesreće). Problem usredotočenosti na protuterorističko djelovanje postao je vidljiv u nesposobnosti sustava za učinkovito djelovanje u slučaju prirodne katastrofe velikih razmjera, kao što je uragan Katrina koji je pogodio područje New Orleansa 2005. godine. Zbog toga je koncept sustava proširen, te je uz protuterorističku borbu (i druge unutarnje prijetnje sigurnosti) konačno praktično obuhvatio i velike prirodne te tehnološke nesreće/katastrofe, masovna ugrožavanja javnog zdravstva, kao i sve druge velike poremećaje koji imaju potencijal ugrožavanja života građana, djelovanja ekonomskog sustava, djelovanja pravnog sustava, te generalno funkcioniranja vladinih institucija i društva u cjelini.

To je vidljivo u revidiranom konceptu domovinske sigurnosti usvojenom za vrijeme administracije predsjednika Baracka Obame – Koncept zajedničkog upravljanja u kriznim situacijama (Homeland Security Enterprise) – koji se definira kao kolektivni napor i dijeljena odgovornost federalnih, državnih, lokalnih, plemenskih, teritorijalnih, nevladinih i poslovnih (privatni sektor) partnera – kao i pojedinaca, obitelji i zajednica koji dijele zajednički interes postizanja sigurnosti te zaštite Amerike i američkog stanovništva. U skladu s navedenim, domovinska sigurnost je definirana kao “sjecište evoluirajućih prijetnji i opasnosti s tradicionalnom odgovornosti vlade i građana za civilnu obranu, odgovor u kriznim situacijama, provođenje zakona, carinskog nadzora, kontrole granica i imigracije”. Kroz kombiniranje navedenih odgovornosti u jedan cjeloviti koncept sustav domovinske sigurnosti naglašava se potreba za zajedničkom akcijom i naporima prethodno odvojenih elemenata vlade i društva.

Tri podupiruća koncepta sveobuhvatnog pristupa domovinskoj sigurnosti su: (1) sigurnost (zaštita SAD, njezina stanovništva, vitalnih interesa i načina života), (2) otpornost i održivost (resillience – poticanje robusnosti, prilagodljivosti i sposobnosti za brzi oporavak na individualnoj razini, razini zajednice i sustava), te (3) naglašavanje carinske službe i trgovačke razmjene (ubrzavanje i provođenje zakonite trgovine, putovanja i imigracije). Na ovom temelju definirano je pet ključnih misija i njima pripadajućih zadaća sustava domovinske sigurnosti:

1. Sprečavanje terorizma i jačanje sigurnosti (sprečavanje terorističkih napada; sprečavanje neautorizirane upotrebe kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog materijala i sposobnosti; upravljanje rizicima usmjerenim prema kritičnoj infrastrukturi, zaštita vodstva, zaštita događaja),
2. Osiguravanje i upravljanje granicama (djelotvorna kontrola nad zračnim, kopnenim i pomorskim granicama SAD; zaštita zakonite trgovine i putovanja; ometanje i neutralizacija transnacionalnih kriminalnih organizacija),
3. Provođenje zakona o imigraciji (ojačavanje i djelotvorno upravljanje imigracijskim sustavom; sprečavanje nezakonite imigracije),
4. Osiguravanje kibernetičkog prostora (stvaranje sigurnog, zaštićenog i otpornog kibernetičkog prostora; promoviranje znanja i inovacije povezanih s kibernetičkim prostorom),
5. Osiguravanje otpornosti na prirodne i tehnološke nesreće (ublažavanje opasnosti; jačanje pripremljenosti; osiguravanje djelotvornog odgovora u kriznoj situaciji; brzi oporavak nakon krize).

Svi ovi koncepti i ciljevi koji su proizašli iz njih detaljno su analizirani i obrazloženi. Pravni okvir u kome su konkretizirana navedena konceptualna načela predstavlja Zakon o Domovinskoj sigurnosti (Homeland Security Act), koji na 178 stranica daje odredbe kojima se formira Ministarstvo domovinske sigurnosti kao institucionalni okvir djelovanja, detaljno razrađuje struktura i zadaće nove organizacije, te njezin odnos s ostalim državnim tijelima (integriranje dijela postojećih institucija na području upravljanja u kriznim situacijama s novim ministarstvom, te koordinacija s ostalim državnim institucijama). Ovaj zakon dopunjen je s deset predsjedničkih smjernica (Homeland Security Presidential Directives), izdanih za vrijeme administracije predsjednika Georga Busha mlađeg (između 2001. i 2004. godine), kojima se definiraju politike sustava na različitim područjima koje su kasnije dopunjene dodatnim smjernicama. Navedeni dokumenti predstavljaju pravni okvir za donošenje drugih zakonskih rješenja kojima se precizno reguliraju pojedina područja sustava (donesen je veliki broj zakona i podzakonskih akata). Ovaj opis sustava domovinske sigurnosti SAD dan je da bi se vidjelo kako izgleda uređen i jasno definiran sustav upravljanja u kriznim situacijama.

A Hrvatska?

Kakva je situacija u Hrvatskoj po ovom pitanju? Hrvatskim sustavom domovinske sigurnosti bave se samo dva dokumenta. Prvi je Strategija nacionalne sigurnosti iz 2017. godine, koja u poglavlju IV. kao jedan od strateških ciljeva koje treba ostvariti navodi razvoj sustava domovinske sigurnosti. Umjesto naznake koncepta na kome bi se sustav domovinske sigurnosti trebao zasnivati, tekst je isključivo deskriptivan (opisuje se potreba, ali ne i način na koji bi sustav trebao funkcionirati, generalno se navode tijela javne uprave koja bi bila obuhvaćena sustavom, upravljačko i koordinacijsko tijelo, potreba školovanja za potrebe sustava) i ne daje nikakvu naznaku ciljeva djelovanja sustava.

Drugi dokument je Zakon o sustavu domovinske sigurnosti iz 2017. godine. Ovo je vrlo kratak dokument (samo šest stranica i 22 članka) koji nije riješio ni jedno ključno pitanje potrebno za uspostavljanje i razvoj sustava domovinske sigurnosti. Kao i Strategija nacionalne sigurnosti, Zakon ne donosi nikakvu naznaku koncepta sustava i ciljeva koji se žele ostvariti. Jedino što se može iščitati iz zakona je da će se primijeniti načelo koordinacije, a ne integracije komponenti sustava nacionalne sigurnosti angažiranih za ove zadaće. Iako čl. 1 Zakona navodi da se “uređuje koordinirano djelovanje tijela sustava domovinske sigurnosti te provedba aktivnosti i zadaća iz nadležnosti tijela sustava domovinske sigurnosti koje proizlaze iz ovoga Zakona, a odnose se na upravljanje sigurnosnim rizicima i djelovanje u krizama“, već idući članak navodi da se zakonom ne mijenjanju nadležnosti tijela obuhvaćenih sustavom, već ona i dalje djeluju na temelju njihove nadležnosti regulirane drugim zakonskim i podzakonskim aktima. Kao koordinirajuće tijelo osnovana je Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti koja čak nema ni svoje tajništvo (administrativnu potporu pruža Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost), a ostatak zakonskih članaka bavi se sastavom i administrativnim načinom rada koordinacije.

Iz oba dokumenta vidljivi su veliki nedostaci hrvatskog sustava domovinske sigurnosti:

1. Nepostojanje koncepta organizacije i djelovanja sustava te jasno određenih zadaća sustava domovinske sigurnosti,
2. Nepostojanje središnje institucije sustava koja upravlja sustavom i razvija ga. To može biti zasebna institucija poput američkog Ministarstva domovinske sigurnosti, ili se ova uloga može dodijeliti nekom od postojećih ministarstava (najčešće Ministarstvo unutarnjih poslova ili Ministarstvo obrane),
3. Svođenje koordinacije na organiziranje sastanaka bez jasne naznake što to tijelo točno treba raditi. U sustavima javnih uprava drugih država koordinacijska tijela ne služe samo za administrativnu potporu. Na područjima za koja su osnovana ova tijela koordiniraju pripremu i odobravanje strateških odluka vlade, definiraju prioritete i radni program realizacije donesenih odluka, te obavljaju nadzor provođenja odluka. To znači da koordinacijska tijela u javnoj upravi uz njihovu temeljnu zadaću imaju i snažnu regulatornu ulogu. Ništa od toga nije vidljivo u zakonskim odredbama i radu Koordinacije za domovinsku sigurnost.

U praksi ovo je značilo da nikada nije uspostavljen jedinstveni okvir i definiran način djelovanja sustava domovinske sigurnosti. Glavni pokretač ove ideje, bivši ministar obrane Damir Krstičević, percipirao je domovinsku sigurnost kao dio aktivnosti Oružanih snaga RH, dakle sastavnicu obrambenog sustava a ne sveobuhvatni okvir upravljanja u kriznim situacijama kojemu je vojna organizacija podređena (što je slučaj u SAD, gdje Oružane snage imaju jasno definiranu potpornu, a ne vodeću ulogu). Ova je činjenica vidljiva na vježbama sustava domovinske sigurnosti. Godine 2018. održana je vježba “Sigurnost 18” koja se bavila uvježbavanjem protupožarnog djelovanja, a godinu dana kasnije na vježbi “Sigurnost 19” opet se uvježbavalo međuresorno organiziranje protupožarnog djelovanja. Vježba “Kibernetički štit 2018” održana kao prva vježba sustava domovinske sigurnosti u ožujku 2018. godine predstavljala je samo kopiranje vježbe “EU CYBRID 17” održane u rujnu 2017. godine u Estoniji, a s obzirom da u Hrvatskoj ne postoji sveobuhvatni koncept kibernetičke sigurnosti kao ni njegova razrada na pojedinim područjima (barem do danas ovi dokumenti nisu predstavljeni) – ni ova vježba nije ni moga ići dalje od proklamiranog jačanja svijesti o ovoj vrsti opasnosti. Slično se može ocijeniti i vježba “Kibernetički štit 2019” koja je, kao i prethodna, bila samo tzv. table-top exercise (stožerna vježba). Ovakve vježbe izvode se radi definiranja područja odgovornosti i zadaća uključenih subjekata te radi dopune ili izmjene planova djelovanja u kriznim situacijama, a ne zbog sveobuhvatne provjere djelovanja svih komponenti sustava nacionalne sigurnosti na određenom području.

Tako je u razdoblju od 2017. godine do danas stvorena situacija da, usprkos deklarativnom proglašavanju uspostave i djelovanja sustava domovinske sigurnosti kao integriranog odgovora na široki spektar sigurnosnih prijetnji i rizika, zapravo djeluju dva slabo povezana sustava. U okviru obrambenog sustava nastavljena regularna zadaća pružanja potpore vojne organizacije civilnim vlastima u slučaju prirodnih nesreća (požari i poplave), dok je u okviru Ministarstva unutarnjih poslova (kroz DUZS, a zatim Ravnateljstvo civilne zaštite kao tijelo koje ga je naslijedilo) nastavljeno djelovanje ograničeno na zadaće traženja i spašavanja (na primjer vježba “MODUL 2019” na području grada Zagreba i Zagrebačke županije), te pripreme za tradicionalne zadaće civilne zaštite (reakcija u slučaju potresa, provođenje evakuacije i slično). Obje organizacije zajedno su sudjelovale na nekim vježbama, ali generalno svaka je bila fokusirana na svoje usko područje aktivnosti – što pokazuje da od integracije djelovanja nema ništa.

Drugi veliki problem je u izvođenju priprema za poznate prijetnje i rizike bez razmatranja drugačijih scenarija kao što se dogodilo u hrvatskom slučaju. To je generalno jedan od najvećih problema u djelovanju sustava za upravljanje u kriznim situacijama. Pripreme i planiranje za drugačije scenarije od svake organizacije traže velika financijska i materijalna ulaganja te promjenu strukture organizacije, a često izazivaju sukobe s drugim državnim tijelima po pitanju nadležnosti djelovanja. U takvim okolnostima jednostavnije je nastaviti pripremati se za znane i vjerojatne prijetnje. To dovodi do situacije da u slučaju nepredviđene prijetnje cijeli sustav ne može efikasno odgovoriti, te ga je u hrvatskom slučaju trebalo hitno zamijeniti improviziranim sustavom.

Kome treba strateško planiranje?

Drugi problem u Hrvatskoj predstavlja zanemaren razvoj sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi. Sustav za upravljanje u kriznim situacijama ne postoji sam za sebe. Njegovo stvaranje je rezultat procesa strateškog planiranja u javnoj upravi čime se definira potreba za razvojem i zadaćama takvog sustava. Na ovoj osnovi se u procesu strateškog upravljanja oblikuje navedeni sustav. Strateško planiranje (strategic planning) u javnom sektoru započelo se razvijati u SAD u 50-im i 60-im godinama prošlog stoljeća. Američki politolog John Bryson je strateško planiranje definirao kao “disciplinirani napor za stvaranjem fundamentalnih odluka i akcija koje oblikuju i vode se po pitanjima što je organizacija (ili drugi entitet), što radi i zašto to radi”. Strateško planiranje stoga usmjerava djelovanje organizacije u konkretne ciljeve (kroz stvaranje strategija, definiranje načina njihove primjene i provođenje naučenih lekcija iz primjene ovih strategija), te time predstavlja osnovu za strateško upravljanje.

To znači da nije moguće imati djelotvoran sustav upravljanja u kriznim situacijama ukoliko se kroz strateško planiranje u javnom sektoru ne odredi koncept koji definira njegove ciljeve, zadaće i sredstva za realizaciju istih.

U hrvatskom slučaju strateško planiranje u javnoj upravi je daleko od zadovoljavajućeg. Analiza Europske komisije o javnoj upravi u Hrvatskoj objavljena u travnju 2018. godine kao dio izvještaja o javnim upravama 28 članica Unije (Public administration characteristics and performance in EU28: Croatia) između ostalog navodi sljedeće činjenice:

1. Općenito razvoj koordinirajućih instrumenata u Hrvatskoj je obilježen neefikasnošću i pod utjecajem politički motiviranih razmatranja. Posljedica ovakvog pristupa su intenzivni i često neformalni politički utjecaj; nedostatak strateškog planiranja u djelovanju vlade; zanemarena sadržajna profesionalna analiza politika i njihovih utjecaja zasnovana na dokazima; izolacija, slaba komunikacija; nekoherentnost; fragmentacija; negativna koordinacija među ministarstvima; financijska, tehnička i pravna ograničavanja pristupu informacijama; još uvijek relativno slab utjecaj zainteresiranih društvenih subjekata na javne politike, regulacije i odluke. Središnja državna vlast nema dostatnu ekspertizu i sposobnost za detaljnu analizu politika (str. 113).
2. Kao veliki problem navodi se “paradoks papirnatih strategija”. Postoje mnogi strateški dokumenti, ali u njihovoj provedbi nedostaje politička potpora i sposobnosti za primjenu. Po dva indikatora – (1) sposobnosti provedbe i (2) međuministarska koordinacija – prema mišljenju Europske komisije Hrvatska je najgora zemlja u EU (str. 136).

Ovako oštra ocjena Europske komisije o sposobnostima strateškog planiranja u okviru javne uprave u Hrvatskoj ukazuje na dva međusobno povezana problema – (1) nepostojanje jedne institucije isključivo zadužene za strateško planiranje u javnoj upravi i (2) fokusiranje razvoja strateškog planiranja na usko područje umjesto razvoja sveobuhvatnog planiranja.

Od ukidanja Republičkog zavoda za društveno planiranje 1991. godine, u Republici Hrvatskoj ne postoji institucija koja se bavi svim aspektima strateškog planiranja. Ukinuta institucija nije bila zadužena za centralizirano ekonomsko planiranje, već strateško planiranje svih komponenti srednjoročne i dugoročne razvojne politike – ekonomskih, infrastrukturnih, demografskih, obrambenih. To je uključivalo i prostorno planiranje, te planiranje regionalnog razvoja. Kada je u listopadu 1991. godine taj zavod bio prebačen u tada osnovano Ministarstvo gospodarskog razvitka i sveden samo na ulogu ekonomske analitike (kao Državni zavod za makroekonomske analize i prognoze, koji je i sam ukinut 1996. godine) nestale su i sposobnosti strateškog planiranja u javnoj upravi Hrvatske. To je bio rezultat percepcije strateškog planiranja kao relikta bivšeg socijalističkog sustava te time neadekvatnog u ulozi instrumenta daljeg razvoja Hrvatske.

Posljedice ovih koraka bile su sljedeće:

1. Nestanak institucionalnog okvira sveobuhvatnog strateškog planiranja u javnoj upravi Republike Hrvatske. Nestanak zavoda nije značio samo gubitak institucionalnog okvira, već i razvoja stručnih kadrova za ovu namjenu jer su nakon ovog koraka hrvatske visokoškolske institucije ukinule kolegije povezane s procesom strateškog planiranja. Time ne samo da je prestalo školovanje kadrova, već se i prekida istraživanja, a time dolazi i do gubljenja znanja i iskustva povezanog sa strateškim planiranjem u javnoj upravi.
2. Zanemarivanje do tada pripremljenih planova i studija razvoja Hrvatske za razdoblje 90-ih godina prošlog stoljeća (24 razvojne studije koje su naručili tadašnja Samoupravna interesna zajednica znanosti SR Hrvatske i Republički fond za društveno planiranje SR Hrvatske, koje su se bavile društveno-ekonomskim razvojem Hrvatske do 1995. godine) koje su mogle poslužiti kao temelj strateškog planiranja u javnoj upravi novostvorene države.
3. Odljev preostalih stručnjaka za strateško planiranje iz javne uprave u financijske institucije, druge institute, te privatni sektor (banke i privatna poduzeća).

Nedostatak sveobuhvatnog strateškog planiranja bio je vidljiv u vrsti strategija i dugoročnih planova donošenih u Republici Hrvatskoj između 1991. i 2000. godine. Usprkos korištenju naziva dokumenata koji su upućivali na sveobuhvatno strateško planiranje (razvojne strategije, planovi dugoročnog razvoja, nacionalni planovi i programi), radilo se samo o dokumentima koji su bili sektorske strategije namijenjene razvoju pojedinih ekonomskih i drugih područja, a ne o povezanim strategijama koje bi nudile sveobuhvatni model daljeg razvoja Republike Hrvatske. Urušavanje sustava strateškog planiranja u javnoj upravi bilo je vidljivo i u neuspjehu projekta izrade strategije razvitka Hrvatske “Hrvatska u 21. stoljeću” za vrijeme vlade Ivice Račana (2000.-2003.). Radi izrade sveobuhvatnog strateškog dokumenta razvoja Hrvatske pokrenuta je izrada 19 parcijalnih strategija koje je po njihovom završetku trebalo objediniti u konačnu strategiju, osnovan je institucionalni okvir za izradu (posebna stručna služba), te angažirani brojni instituti i eksperti.  Na kraju projekt nije dao željene rezultate. Veliki broj sudionika, kašnjenje u izradi parcijalnih strategija, nerazvijena koordinacija i komunikacija među sudionicima i ministarstvima, te posebno nedostatak kadrova educiranih za strateško planiranje, kao i problem provedbe strateških dokumenata (nedostatak sveobuhvatne sustavne provedbene strategije i mehanizama njezine primjene) bili su razlozi neuspjeha.

Učinci ulaska u Europsku uniju

Tek će početak priprema za hrvatsko članstvo u EU nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u listopadu 2001., te dobivanja statusa zemlje kandidata za članstvo 2003. godine, dovesti do djelomične revitalizacije strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi. Radi ispunjavanja preuzetih iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju te radi dobivanja sredstava iz strukturnih i kohezijskih fondova EU u predpristupnom razdoblju (izrada programskih dokumenata za ovu namjenu, izvješćivanje o njihovoj provedbi) razvijen je institucionalni i pravni okvir – ali samo za zadaće povezane s pristupnim programima, a ne za sveobuhvatno nacionalno strateško planiranje.

Što se tiče institucionalnog okvira, preuzet je Središnji državni ured za razvojnu strategiju osnovan 2001. godine za potrebe projekta “Hrvatska u 21. stoljeću” i 2006. godine preimenovan u naziv Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova Europske unije s primarnom zadaćom pripreme strateških dokumenata za ovu svrhu (izrada strateškog dokumenta Okvir za usklađenost strategija 2007.-2013. na temelju kojeg je Europska komisija odobravala korištenje sredstava predpristupnog programa IPA). Nacionalna strategija regionalnog razvoja (2010.) i Zakon o regionalnom razvoju (2009.) predstavljali su pravni okvir za dobivanje sredstava od EU. Konačno 2011. godine osnovano je Ministarstvo regionalnog razvoja koje je preuzelo sve ove aktivnosti (godinu dana kasnije ukinut je Središnji državni ured za razvojnu strategiju i fondove EU), a zadaća novog ministarstva bila je provođenje regionalnog razvoja i priprema strateških dokumenata potrebnih za korištenje fondova EU. Dopune zakona o strateškom planiranju u javnoj upravi iz 2017. godine nisu bile usmjerene prema mijenjanju ove paradigme strateškog planiranja već samo prema poboljšavanju koordinacije pripreme i donošenja strategija. Tako sada imamo situaciju da su sve aktivnosti i sposobnosti strateškog planiranja usmjerene prema dobivanju sredstava iz EU fondova, a ne prema sveobuhvatnom planiranju za definiranje i ostvarivanje nacionalnih ciljeva razvoja Republike Hrvatske na osnovu kojih bi se (između ostalog) donosili prioriteti i planski dokumenti za korištenje sredstava EU.

Ovakav pristup je vidljiv i u nedavno usvojenom dokumentu “Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine“. Ovaj prijedlog sveobuhvatne razvojne strategije očito je napravljen s primarnim ciljem da posluži kao podloga za dobivanje sredstava iz EU fondova (mada je upitno da će Europska komisija uopće razmatrati sadržaj ovakvog općenitog dokzumenta), dok je precizno definiranje ne samo nacionalnih razvojnih ciljeva već i načina njihova postizanja u drugom planu. Na ovo ukazuje činjenica da strategija nije napravljena na temelju metodologije “ends-ways-means” (ciljevi-načini-sredstva). Svaka strategija – osim definiranja nacionalnih ciljeva koji se žele postići – mora odrediti i načine na koji će se ti ciljevi postići, te sredstva  koja se moraju primijeniti. Pogleda li se ova “razvojna” strategija, ona samo opisuje krajnje željeno stanje i to na vrlo optimističan način (postavlja se pitanje da li su autori ovog dokumenta uzeli u obzir posljedice tekuće pandemije) bez preciziranja druge dvije kategorije. To se može ilustrirati primjerom pitanja budućeg industrijskog razvoja Hrvatske. U dokumentu se na nekoliko mjesta općenito navodi potreba industrijske tranzicije, ali bez naznake kakva bi ona trebala biti i kako bi se trebala ostvariti. Ovako usko fokusiranje strateškog planiranja u hrvatskoj javnoj upravi na jedno područje dovelo je i do zanemarivanja drugih područja planiranja, uključujući i planiranje za slučaj pandemije. Kao primjer sveobuhvatnog planiranja za pandemiju može se uzeti primjer Njemačke.

A kako to radi Njemačka?

Strateško planiranje za slučaj pandemije u Njemačkoj započinje 2000. godine, a pet godina kasnije usvojen je detaljni nacionalni plan za borbu protiv pandemije na temelju kojeg su doneseni provedbeni planovi. Plan je prilagođen teritorijalnoj organizaciji zemlje, pri čemu ključnu ulogu imaju zdravstvene vlasti na razini saveznih država (16) i okruga (oko 400, tzv. lokalne zdravstvene vlasti, Gesundheitsämter, koje u tekućoj krizi imaju glavnu ulogu u praćenju širenja zaraze što je ključno za poduzimanje mjera suzbijanja iste), dok središnje vlasti definiraju zdravstvene standarde i pripremaju nacionalne smjernice i procedure djelovanja. Središnja zdravstvena institucija zadužena za organiziranje djelovanja u slučaju pandemije je Institut Robert Koch. Zakonski okvir djelovanja pruža Zakon o zaštiti od zaraze (Infektionsschutzgesetz) donesen 2000. godine (zakon daje ključnu ulogu u organiziranju djelovanja saveznim državama, ali promjenama napravljenim u studenom prošle godine dana je veća uloga saveznim vlastima jer je praksa pokazala probleme u koordinaciji i brzini djelovanja između Berlina i saveznih država). Ključna odluka za održavanje sposobnosti u slučaju pandemije bilo je kontinuirano razvijanje sustava javnog zdravstva. Godišnja njemačka izdvajanja za zdravstvo kreću se između 11 i 12 posto BDP, a navedena sredstva se racionalno troše što je vidljivo u razvoju mreže bolnica na razini saveznih država i općina. Na opisani način u okviru njemačke javne uprave stvoren je okvir koji omogućava u slučaju pandemije brzo aktiviranje unaprijed pripremljenih planova djelovanja sustava za upravljanje u kriznim situacijama. U Republici Hrvatskoj ne postoji ekvivalent ovako sveobuhvatnog planiranja za krizne situacije.

U zaključku, u Hrvatskoj nije uspostavljen funkcionalan sustav upravljanja u kriznim situacijama. Kombinacija nepostojanja koncepta razvoja takvog sustava, te postojanja sustava strateškog planiranja u javnoj upravi fokusiranog samo na jedno područje dovela je do toga da nije stvoren integrirani sustav upravljanja u kriznim situacijama. Usprkos deklarativnom proglašavanju sustava domovinske sigurnosti, u stvarnosti su Oružane snage nastavile s tradicionalnom potporom civilnim vlastima u slučajevima prirodnih nepogoda (poplave, požari), dok su se u okviru MUP-a aktivnosti fokusirale na usko područje traženja i spašavanja. Pri tome obje strane su napravile klasičnu grešku na području upravljanja krizama – pripremanje za poznate prijetnje i rizike umjesto stvaranja sposobnosti za neočekivane prijetnje poput pandemije, ili istovremeno djelovanje dviju prijetnji (pandemija i potres, prvo u ožujku prošle godine u Zagrebu, a zatim krajem godine na Baniji).

*Nakon ovog općenitog sagledavanja stanja i problema sustava upravljanja krizama u RH, u idućem nastavku autor se pobliže pozabavio hrvatskim odgovorom na aktualnu epidemijsku krizu

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 22. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (1/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-1-3/

Za razliku od 2019. godine, kada je Vlada RH svoj prijedlog godišnjeg izvještaja o izvršenju Državnog proračuna za 2018. godinu usvojila još 16. svibnja na svojoj 157. sjednici – pa je taj dokument mogao biti raspravljen u Hrvatskome saboru tijekom jeseni (na radnim tijelima krajem rujna, na plenarnoj sjednici 2. listopada), te izglasan 18. listopada – ove je godine sve drugačije. Naime, dokument nazvan “Nacrt prijedloga godišnjeg izvještaja o izvršenju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2019. godinu i Prijedlog izvještaja o primjeni fiskalnih pravila za 2019. godinu” našao se na dnevnom redu Vlade tek 29. listopada, debelo u sjeni rebalansa aktualnog proračuna i nacrta državnog proračuna za iduću godinu. Od 17. sjednice Vlade RH održane 29. listopada, izvršenje lanjskog proračuna je do Sabora došlo istoga dana, i o njemu su se početkom studenog očitovala pojedina saborska radna tijela. No, do kraja tog zasjedanja (15. prosinca), a niti u izvanrednom 5. sazivu (od 16. do 18. prosinca), tema izvršenja državnog proračuna u 2019. nije došla na red plenarne sjednice – što je sve samo ne standardno ili normalno.

Obrana u proračunskom kontekstu

Na sjednici Vlade RH 29. listopada 2020. godine od tridesetak minuta obrazlaganja ukupno objedinjenog predstavljanja svih proračunskih tema (16 radnih  točaka sa ukupno 34 dokumenta), ministar financija Zdravko Marić nije točki dnevnoga reda broj 6, i izvršenju lanjskog državnog proračuna, posvetio praktično ni riječ. No, ako sami pogledamo čitavu tu temu, može se reći kako je državni proračun za 2019. godinu izglasan u Saboru 3. prosinca 2018. godine (NN 113/18 od 17. prosinca 2018. godine), a tome je slijedila prvo jedna preraspodjela (između sredine rujna i kraja listopada 2019.), pa rebalans kojeg je Vlada predstavila 31. listopada (a Sabor raspravio do 6. studenog i usvojio 14. studenog), i onda još jedna preraspodjela na samome kraju 2019. godine. Baš je ta zadnja promjena ponešto specifična, budući da nije bila pred Saborom (kao što preraspodjele ni ne dolaze), ali je sitno promijenila ukupni iznos sredstava za obranu (što je karakteristika rebalansa, koji dolaze pred Sabor), kao i financiranje niza pojedinih stavki unutar tako izmijenjene obrambene kvote državnog proračuna Republike Hrvatske.

Propala nabava Baraka – točka na I

Što se tiče kvote Ministarstva obrane u čitavom državnom proračunu tijekom 2019. godine – prvo i osnovno treba napomenuti kako je taj resor u novu 2019. ušao na krilima propalog posla javne nabave borbenih aviona iz Izraela. Dok se još krajem 2018. možda moglo diskutirati o problemima tog posla i sve manjoj vjerojatnosti njegova uspjeha – odmah početkom 2019. tu je sve postalo jasno. No, baš kao i 2009. godine, kada je nalet gospodarske krize slomio obrambeni proračun i ukupno obrambeno planiranje na nekoliko godina, tako je i katastrofalan ishod ovoga posla u prvome momentu izgleda izazvao smrzavanje u mjestu i lanjskih obrambenih planera i obrambenih financijaša. Dok su svi normalni nastojali vidjeti učinak ovog neuspjeha na hrvatski resor obrane – službenu se paralizu najbolje vidjelo tijekom ljeta 2019. godine, kada si je tadašnji ministar Krstičević dopustio faktično lagati pred Vladom i Saborom o financijskom ishodu 2018. godine, dok su sve time uzrokovane faktičke korekcije u tada tekućoj 2019. postale vidljive tek u rebalansu državnog proračuna krajem lanjskoga listopada i onda u NATO podacima o financiranju obrane z zemljama članicama, objavljenima početkom prosinca 2019. godine.

Istini za volju, treba priznati posebno napomenuti manevre koje je Ministarstvo obrane RH tijekom 2019. izvodilo po pitanju modernizacije kao obrambenog prioriteta koji je i pod posebnim povećalom NATO saveza i Sjedinjenih Američkih Država kao najveće članice Saveza. Dok su tijekom čitave te godine zainteresirani promatrači upozoravali na drastičan podbačaj modernizacijskih izdvajanja, koja su većinu godine formalno računala na već jasno nepostojeću kupovinu izraelskih borbenih aviona – do kraja 2019. godine postalo je jasno da se u spašavanju financijskog parametra “Udio modernizacije u ukupnim obrambenim izdvajanjima” MORH još jednom odlučio za putovanje prečacima – umjesto pravim putem. Naime, umjesto da se prizna probleme (i činjenicu kako smo 2018. i 2019 tu završili kao najlošiji u NATO savezu), Hrvatska je stanje krenula šminkati brzim prihvaćanjem američkih donacija borbenih vozila Bradley (bez provođenja domaćeg zakonskog postupka, ali s ulaskom u kongresnu proceduru u SAD), te prihvaćanjem donacije transportnih helikoptera UH-60 Black Hawk – ali praćene i hirovitim dokupom još takvih letjelica iz domaćih novaca. Posebno ovoj kupovini američkih helikoptera, čija je prva rata ekspresno progurana kroz domaću proceduru na samome kraju 2019. godine, vjerojatno treba zahvaliti što je lanjska NATO kvota za modernizaciju s 3,37 posto obrambenih rashoda na kraju ipak skočila na 6,73 posto – vrijednost za 2019. koja je onda ove godine završila korigirana naniže, na aktualno procijenjenih 6,55 posto u NATO registrima za 2019. godinu. Dakle, umjesto rasta prema deklariranih 20 posto od ukupnih obrambenih izdvajanja, Hrvatska posljednjih godina tu pokazuje pad na začelje NATO saveza s postupnim dodatno umanjujućim korekcijama ionako loših brojki. Pa ipak, sve ovo treba staviti u kontekst općeg obrambenog proračuna i njegove raspodjele po segmentima.

Detaljnije o obrambenom proračunu u 2019. godini

Hrvatski obrambeni proračun je krajem katastrofalne 2018. godine umjesto na planiranih oko 4,8 milijardi kuna završio na 4,35 milijardi (čime je prekinut rast iz 2017. iako se tu činjenicu ni do danas nije jasno te izričito priznalo iz Vlade i obrambenoga resora). No, unatoč očiglednim problemima, većinu 2019. ustrajalo se u prikazivanju financijskoga plana za tu godinu na razini od optimističnih 5.075.302.937 kuna, da bi tek u zadnja dva mjeseca lanjske godine onda došlo i do javnog prikazivanja stvarnog stanja stvari. Time da su planski okviri obrambenog proračuna prvo krajem listopada smanjeni na ukupno očekivanih 4.815.302.937 kuna (smanjenje od 5,12 posto), da bi do kraja 2019. godine račun bio sveden na 4.767.119.001,99 kuna. Dakle, obrambeni je proračun u zadnja dva mjeseca 2019. pao za dodatni 1 posto, odnosno za ukupnih 6,07 posto od prvog lanjskog plana do zadnjeg svođenja godišnjih računa.

Pa ipak, i takav je rezultat zapravo bolji od očekivanja, budući su ukupna vojna izdvajanja time ipak završila najviša od 2014. godine, iako se jasno podbacilo sve vlastite planove, koje se prethodno objavljivalo za tu godinu. O razini tog podbačaja ponešto govori i činjenica kako Ministarstvo financija u dokumentu o proračunskome izvršenju za 2019. kao planske cifre (s kojima se godišnji učinak mjeri) – koristi korigirane planove sa samoga kraja godine (ne čak ni rebalansiranih 4.815.302.937 kuna, nego 4.810.843.210 HRK iz one zadnje/čudne preraspodjele), a ne sav onaj neosnovani optimizam (5.075.302.937 kuna)koji su od kraja 2018. do kraja listopada 2019. ustrajno držali pred očima javnosti, iako bi to bilo bitno realističnije mjerilo stanja.

Što se kretanja pojedinih segmenata lanjskog obrambenog proračuna tiče, brojni su se dijelovi tu jako kolebali od kraja 2018 do kraja 2019. godine, a njihovi su se planovi do konačnoga izvršenja često mijenjali i u dvoznamenkastim i troznamenkastim postocima. I dok bi to još bilo razumljivo u slučaju proračunskih stavki koje su jasno bile ovisne o nekom sklopu objektivnih okolnosti koje se ne može predvidjeti tijekom godine (kao u slučaju troškova protupožarne sezone), često se radikalno kolebanje bilježilo i u stavkama za koje je iole podrobnijem promatraču bilo jasno da tijekom 2019. ili neće ispuniti pretjerano ambiciozne planove (odvojena 2. rata novaca za nepostojeću nabavu aviona) ili da su u pitanju ozbiljno podcijenjeni troškovi koji će nužno ozbiljno rasti (stavka sudskih troškova). Među svim tim segmentima, nekoliko je vidljivih grupa po trendovima kretanja za njih odvojenih novaca i to ćemo sad pogledati detaljnije. Napomenimo samo da je u službenim dokumentima izvršenja državnog proračuna za 2019. godinu i kod promatranja pojedinih proračunskih segmenata naglasak usporedbi namjerno stavljen na zadnje planske cifre s kraja godine, ne bi li promatračima manje upadala u oči kolebanja većine tih stavki tijekom same 2019. godine. No, za volju ozbiljnijeg razmatranja, mi ćemo to gledati ponešto sveobuhvatnije.

Segmenti, segmenti…

Kao prvo, tu su tri segmenta za koja je tijekom 2019. bilo planirano da rastu i stvarno su rasli, više ili manje prema planiranoj dinamici – “Obuka i logistička potpora OS (2507)”, “Međunarodna suradnja (2508)” te “Komunikacijsko-informacijski sustavi i potpora (2506)”. I dok su unutar (1) segmenta obuke i potpore bolje od planova rasle stavke “Obuka i vježbe (A545060)” (umjesto 3,73 posto od kraja 2018. do kraja 2019 došlo je do porasta od 19,63 posto, na konačnih 11,85 milijuna HRK) i “Održavanje materijalnih sredstava i sustava (A545061)” (umjesto prvotno planiranih 1,69 posto od kraja 2018. do kraja 2019. došlo je do porasta za 15,73 posto, na konačnih 359,22 milijuna HRK) – gdje se plaćalo dijelove za američke helikoptere OH-58D, kao i remont helikoptera Mi-171Sh, raznih oklopnih sredstava, topništva, inženjerijske opreme i brodova. Čak je tu i stavka “Održavanje građevina i infrastrukture (A545062)” tijekom 2019. umjesto pada za 11,96 posto na kraju zabilježila rast od 6,09 posto (na oko 74,96 milijuna HRK). (2) U poslovima iz segmenta međunarodne suradnje, koja je s oko 60,8 milijuna u 2018. trebala skakati prema 66,6 milijuna (a zapravo dostigla 64,36 milijuna, odnosno rast od 5,79 posto) to se kretanje odnosi na dobro planirani rast “Bilateralne i multilateralne suradnje (A545063)”, koja je ponešto podbacila u izvršenju planiranih aktivnosti, i ponešto slabiji od plana rast “Aktivnosti u okviru NATO i EU (A545064)”, gdje nikako da se konačno ozbiljno ojačaju hrvatske misije pri NATO i EU. Sasvim je drugačija situacija (3) u segmentu KIS i potpore. Naime, iako je ondje na razini čitavog segmenta u 2019. ostvaren porast sredstava za 17,43 posto prema 2018. godini (od 238,77 milijuna krajem 2018. na 280,38 milijuna krajem 2019.) uz relativno pridržavanje planova o porastu – tu je zapravo došlo do ružnoga loma u planiranju. Naime, umjesto da u ovom segmentu po planu raste većina stavki, njih je pretežiti dio stagnirao ili izrazito padao – dok su strelovito narasla (s prvotno planiranih 49 na 151,66 milijuna kuna) samo izdvajanja za stavku “Sudske presude i ovrhe (A545071)” – trošak kojeg MORH iz samo njima poznatih razloga ustrajno podcjenjuje. Posebno tu treba spomenuti pad izdvajanja za stavku “Opremanje i modernizacija KIS (A545054)” koja je umjesto oko prvotno planiranih 94, 06 milijuna HRK konačno završila na mizernih 33,2 milijuna (podbačaj od 64,68 posto prema prvotnim planovima za 2019., odnosno 26,17 posto prema takvim izdvajanjima 2018. godine) – gdje se nadmašilo planove po pitanju nabave civilnih, korisničkih računala (za 10,98 posto), ali se podbacilo u pribavljanju vojnih komunikacijskih sustava (38,24 posto). Posebno je tužna priča tu i stavka “Razvoj cyber sposobnosti (K545056)”, verbalna perjanica vodstva MORH tijekom prethodnih godina. Ona je umjesto na prvotno planiranih 34,8 milijuna HRK krajem 2019. konačno završila na oko 13,2 milijuna (62,08 posto lošije od planova, ali ipak i 4,88 posto bolje nego prethodne 2018. godine). Sadržajno, tu se obuhvatilo “izgradnju I. faze mrežne okosnice koja je ugovorena u 2018. godini, nabavu računalne opreme (hiper-konvergirano rješenje za virtualizaciju, diskovni sustavi, serveri-poslužitelji, mrežna oprema, sigurnosni uređaji i dr.) za potrebe opremanja novog podatkovnog središta” – još jednog u nizu državnih podatkovnih središta u RH koje se pokušava graditi.

Kao drugo, posebna su priča (4) kadrovski troškovi, čiji porast u posljednjim godinama postaje poseban problem u svjetlu NATO kriterija. Kad imamo u vidu da je segment “Upravljanje i potpora osoblju (2505)” krajem 2019. iznosio 57,16 posto u cjelini hrvatskih obrambenih izdvajanja u državnom proračunu, dok NATO pregledi za 2019. govore o udjelu kadrova od 73,71 posto u ukupnim deklariranim obrambenim izdvajanjima RH – ne čudi kako se prvotno planiralo da ova stavka ostane u razini proračuna i izvršenja iz 2018. godine, da bi tek kasnije i ta javna perjanica ministra Krstičevića ipak krenula strmo uzlazno. Dakle, iako se većinu 2019. ostalo pri navodu od 2.602.654.634 kuna za troškove osoblja, ovaj je stavka u rebalansu krajem listopada 2019. povećana na 2.726.159.971 kuna (4,75 posto), da bi s krajem 2019. završila na “tek” 2.725.103.253,27 kuna (umjesto prvotno planiranog porasta za samo 0,004 posto od kraja 2018. do kraja 2019. zapravo je u tom periodu došlo do porasta od 4,71 posto). Naravno, ta kretanja – koliko god bila mila zaposlenima u MORH i OS RH – predstavljaju važan dio teškog problema po pitanju osiguravanja dugoročne stabilnosti sektora obrane u RH.

Kao treće, tu su dva segmenta za koje se planiralo da postupno padaju tijekom 2019. godine, pa su oni i stvarno polagano padali – “Mirovne misije (2509)” i “Korištenje OS za pomoć civilnim institucijama i stanovništvu (2606)”. Od toga je segment (5) “Mirovne misije” od kraja 2018. do kraja 2019. smanjen za 19,09 posto (od 166,14 na 134,42 milijuna) – s tim da je za početak godine prvo bilo uplanirano smanjenje od 13,77 posto, pa onda još 1,4 posto do prve preraspodjele, te još minus od 4,85 do rebalansa – da bi se onda na samom kraju godine ipak krenulo dodavati sredstva u ovu svrhu (plus od 1,67 posto, od kojeg se uspjelo realizirati tek 1,19 posto – dodatnih oko 31 tisuću HRK, umjesto željenog dodatka u iznosu od  5.032.775 kuna). Pri tome, jače su smanjivane stavke “EU misije i operacije (A545067)”, s padom od 50,23 posto u 2019. godini (od 4,75 milijuna HRK krajem 2018. na 2,366 milijuna na kraju 2019. godine), gdje su OS RH bile u operacijama “EU NAVFOR SOMALIJA – ATALANTA” i “EUNAVFOR MED SOPHIA”. Stavka “UN misije (A545065)” s padom od 35,11 posto tijekom 2019. (od 15,034 milijuna HRK krajem 2018. na 9,756 milijuna na kraju 2019. godine) obuhvatila je 3 misije (UNMOGIP, UNIFIL i MINURSO), od kojih je posebno značajno djelovanje u Libanonu, započeto u svibnju 2018. godine i dovršenu u svibnju 2019. godine. Ponešto je manje tu smanjivana stavka “NATO operacije (A545066)”, koja je tijekom 2019. pala za 16,43 posto (od 146,35 milijuna krajem 2018. na 122,3 milijuna na kraju 2019. godine). RH je tu djelovala u ukupno 6 aktivnosti – (1) u NATO misiji “Resolute Support ” u Afganistanu, (2) operaciji KFOR na Kosovu, (3) u misiji  (NATO Mission Iraq – NMI) u Iraku, (4) u operaciji “SEA GUARDIAN” na Mediteranu, (5) u aktivnosti ojačane Prednje prisutnosti (eFP) u Poljskoj, te (6) u operaciji koalicijskih snaga “INHERENT RESOLVE” u Kuvajtu. No, o svemu tome se čulo jako malo, a čak ni žrtve u Afganistanu nisu na kraju bile povodom za ozbiljnije javno izvještavanje iz takvih aktivnosti.

Damir Krstičević u obilasku Operativnog vatrogasnog zapovjedništva (Photo: M. Čobanović)

Bitno se umjerenije smanjivao (6) segment “Korištenje OS za pomoć civilnim institucijama i stanovništvu (2606)”, čijim se aktivnostima tadašnji ministar obrane Krstičević najčešće bavio i hvalio u javnosti. Rashodi za ovdje sadržane aktivnosti bili su tijekom 2019. financijski umanjeni za 1,17 posto (ukupno 1.436.581,82 smanjenja) – no nisu se tu baš sve stavke kretale jednako. Naime, kako je normalno, za stavku “Protupožarna zaštita (A545035)” se većinu godine držalo u pripravnosti dodatna sredstva (rezervnih 24,43 milijuna kuna, ili 30,26 posto ukupnog iznosa iz 2018. godine), da bi se onda krajem godine to sve vratilo na razinu sličnu onoj od godinu ranije (s porastom od tek 1,84 posto na kraju 2019. godine). Stavka “Pomoć lokalnoj zajednici i ustanovama (A545070)” završila je smanjena za 1.408.769,39 kuna ili 44,12 posto od 2018 do 2019. godine (na oko 1,77 milijuna juna) – iako je bitno porastao broj građevinskih intervencija u pomoć lokalnoj samoupravi (106,25 posto više nego godinu ranije), kao i broj veteranskih sprovoda na kojima su OS RH učestvovale (15,67 posto više takvih počasnih djelovanja nego 2018. godine). Stavka “Obalna straža (A545039)” je na kraju 2019. završila 2.834.451,07 kuna ili 11,66 posto kraća nego 2018. (smanjena na oko 21,47 milijuna) i sa 18,2 posto manje angažiranja ljudstva od plana, dok se stavku “Potraga i spašavanje (A545069)” u istom periodu povećalo za 78,5 posto (od 1,07 milijuna krajem 2018. na oko 1,91 milijun krajem 2019. godine). Jedino je tu stavka “Hitni medicinski prijevoz  (A545068)” ispala dobro planirana, krećući se u to čitavo vrijeme od 13,4 do 13,89 milijuna kuna (uz rast od 3,58 posto na godišnjoj razini). Odnosi se to na troškove 2 transportna helikoptera s posadama i medicinskim timovima smješteni u vojarni „Knez Trpimir“ u Divuljama i u Zračnoj luci Rijeka na otoku Krku koji su tijekom 2019. bili u stalnoj 24-satnoj spremnosti.

Modernizacija kao posebno bolna točka

Kao četvrto, posebna je priča (7) “Opremanje, modernizacija i izgradnja (2504)” – segment od kojeg se očekivalo ozbiljan rast (do kojeg 2019. nije došlo), što je tek donekle i na prvi pogled ublaženo kupovinom transportnih helikoptera iz SAD. Konkretno, segment koji je na kraju 2018. trošio 687,78 milijuna kuna, trebao je porasti skoro dvostruko (na 1,37 milijardi), ali nije – nego se do kraja 2019. jedva dovukao do 897,56 milijuna kuna (umjesto 99 posto, porast od tek 30 posto prema katastrofalnoj 2018. godini). No, i taj je rezultat uvelike postignut svojevrsnim upitnim pogotkom u zadnjim minutama utakmice.

Naime, od ukupno  osam stavki u ovom segmentu, tijekom 2019. raslo je samo njih tri – “Borbeno oklopno vozilo (K545043)”, “Opremanje materijalno tehničkim sredstvima (A545042)” i “Izgradnja, rekonstrukcija i adaptacija objekata i infrastrukture (A545076)”. Kao prvo, tu je pitanje dovršetka opremanja borbenih oklopnih vozila Patria oružnim stanicama s oružjem kalibra 30 mm – posao koji je dugo kasnio, i izgleda da je tek tijekom 2019. ipak zakotrljan iznimnim trudom državnog tajnika Jakopa. Na ovu je stavku tijekom 2018. bilo potrošeno samo 69,7 tisuća kuna, a onda se za 2019. uplaniralo 106,65 milijuna kuna (porast od 152.825,16 posto) – da bi do jeseni postalo jasno kako je to ipak bilo previše optimistično, pa je u rebalansu smanjeno na 36,254 milijuna – iako posao na kraju nije dovršen te godine, te je stavka završila na potrošnji od 36,27 milijuna HRK (još uvijek fantastičnih 51.910 posto, skoro PEDESETDVIJE TISUĆE POSTO više nego godinu ranije). Kao drugo, opremanje materijalno tehničkim sredstvima je kraj 2018. dočekalo na 101,29 milijuna kuna i planom porasta od 112,79 posto (na 215.539.871 kuna). Iako se ovdje navode i pribavljanja brojnih vozila na leasing, opremanje cisterni i ekspedicijskoga kampa, predujam za 10 brodica Zodiac FC530 te ronilačka, padobranska, NBK,sportska i vojna oprema (samo 1,040 komada pješačkog oružja od planiranih 1,500) – do kraja godine su tu bili udomljeni i novci za plaćanje lanjske rate američkih transportnih helikoptera UH-60 Black Hawk (ukupno 262.274.114,02 kuna), tako da je ovaj segment krajem godine povećavan na maksimalnih 383,58 milijuna u rebalansu. Od toga je do kraja godine stvarno potrošeno 367.954.085,44 kuna – skoro isto kao godinu ranije, mimo ondje naglavačke uglavljenog plaćanja helikoptera (za koje je hrvatska javnost ionako prvi glas o kupovini dobila tek 31. listopada 2019. godine baš na portalu Obris.org). I onda, kao treće, još ostaje izgradnja, rekonstrukcija i adaptacija objekata i infrastrukture – stavka kojom se MORH u mandatu ministra Krstičevića pasionirano bavio – što smo prepoznali i kao jedno od rijetkih aktivnih polja javne nabave u njegovu mandatu. Pa ipak, iako se za pripremne poslove te konkretne radove u Petrinji, Puli, Kninu, Varaždinu i Splitu, u Pločama i Zemuniku Donjem, te na Udbini i slunjskome poligonu tijekom 2018. utrošilo 96,94 milijuna kuna – plan je bio tijekom 2019. te rashode dići za 77,68 posto (na 172,245 milijuna kuna). To tijekom godine nije uspjelo, pa su ovi rashodi prvo smanjivani na 169,35 milijuna, pa rebalansirani na 124,33 milijuna – da bi kraj 2019. dočekali s potrošnih 118,96 milijuna HRK. Pri tome u oči upada ozbiljan podbačaj planirane izgradnje novih objekata, dok je navodno bolje od planova išlo obnavljane starih objekata te priprema radnih dokumentacija za neke buduće građevinarske poduhvate.

Preostalih 5 stavki u ovom segmentu je tijekom 2019. godine padalo, kako prema modernizacijski lošoj 2018. tako i prema optimističnim planovima iz prve dvije trećine 2019. godine. Najbolje je tu još prošla stavka “Opskrba materijalnim sredstvima (A545049)”, koja je tijekom 2019. pala za samo 11,37 posto (od 399,74 milijuna – umjesto rasta na 408,445 milijuna ona je do kraja 2019. stala na potrošenih 354,31 milijun kuna) i gdje se pribavljalo UbS, gorivo, odore (radikalno više od planova) i sportsku odjeću. Od toga sve dalje je sve lošije. Stavka “NATO integrirani sustav PZO (K545046)” je od potrošenih 7,051 milijuna kuna u 2018. trebala rasti na 16,46 milijuna u 2019. godini, ali je na kraju završila smanjena za 33,51 posto (na 4,69 milijuna, što je podbačaj od 71,52 posto od prvotnih planova za lanjsku godinu). Novci su tu potrošeni na izgradnju objekta za prihvat sustava ASBE, rekonstrukciju postojećeg objekta za potporu sustavu ASBE, na nabavu komunikacijske opreme te na usluge potpore od NCIA (NATO Communications and Information Agency) u provedbi projekta uvezivanje hrvatskog sustava za nadzor i zaštitu zračnog prostora u NATO integrirani sustav protuzračne obrane (NATINADS) i NATO integrirani zrakoplovni sustav zapovijedanja i nadzora (Air Command & Control System Software-based Element – ASBE). Na stavku “Opremanje dalekometnim topničkim sustavom (K545074)” je u 2018. bilo potrošeno 78,79 milijuna kuna, i kako se taj projekt primiče kraju – tu se do kraja godine očekivalo utrošiti 19 milijuna u 2019. godini, da bi na kraju ipak bilo potrošeno tek 14,36 milijuna (podbačaj od 24,42 posto prema prvotnim planovima za 2019. godinu). Pa ipak, samohodne haubice PzH2000 su u hrvatskoj službi imale problema za koje nije jasno jesu li ovim investicijama i stvarno bili otklonjeni,

Stavka “Obalni ophodni brod (K545044) je u 2018. godini koštala 3.895.247,55 kuna i proizvela prototip prvog iz planirane klase brodova. No, kako u 2019. na kraju nije bilo planiranog nastavka gradnje ostatka klase, do pred kraj godine planiranih 70,4 milijuna kuna ostalo je nepotrošeno – te je ovdje do kraja 2019. zapravo utrošeno tek 18.917 kuna (što je podbačaj od 99,97 posto prema planovima s početka godine). No, i ovo je još i dobro u usporedbi s bolnom točkom hrvatske vojne modernizacije – stavkom “Opremanje višenamjenskim borbenim  avionom (K545045)”. Za nju se do kraja 2018. držalo rezerviranih 350 milijuna kuna, koji nisu potrošeni. Onda se do pred kraj 2019. uporno na stavci držalo iznos od 360 milijuna za sad već jasno nepostojeću kupovinu, da bi to bilo uklonjeno s računa tek u rebalansu državnoga proračuna 31. listopada 2019 – no ne svođenjem stavke na 0,00 kuna (što bi izgledalo loše u računu) već kompletnim uklanjanjem te stavke iz dokumenta “Nacrt prijedloga godišnjeg izvještaja o izvršenju Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2019. godinu i Prijedlog izvještaja o primjeni fiskalnih pravila za 2019. godinu”, kako pred Vladom, tako i iz njegove kasnije varijante zaprimljene na postupanje u Hrvatskome saboru. Pri tome je ostalo kompletno nejasno od kuda su zapravo na kraju plaćeni pojedini troškovi propalog posla javne nabave borbenih aviona iz Izraela, za koje se prvo pričalo kako ne postoje – da bi onda ipak postupno barem rubno isplivali početkom 2019. godine.

Zaključak

Ukupno gledano, obrambene financije u 2019. godini, kako su prikazane u Godišnjem izvještaju o izvršenju državnog proračuna RH, nisu ni izbliza tako loše kao godinu ranije. Zato ovo izvješće iz državnih krugova i nisu tako direktno skrivali kao ono za 2018. godinu – iako je i ovaj dokument kroz zanimljivo tempiranje njegove objave zapravo završio van fokusa većine promatrača.

No, usprkos boljim ukupnim rezultatima na godišnjoj razini, kroz zadnju punu godinu ministarskog mandata Damira Krstičevića ipak dominira spoznaja kako su poslovi skoro svekolike vojne modernizacije u Republici Hrvatskoj lani zapravo zaglavili, dok su kadrovski troškovi nastavili s rastom – što odgovara našim zapažanjima iz veljače 2019. godine i ujedno je duboko suprotno zahtjevima koje NATO savez postavlja pred svoje države članice.

Pri tome, problemi modernizacije nisu bili ograničeni samo na propast planirane nabave borbenih aviona za HRZ iz siječnja 2019. godine – budući je podbačaj i nakon ulaska RH u ishitrenu kupovinu američkih helikoptera (u toj godini vrijednu 262.274.114,02 kuna) još uvijek iznosio 472.185.774,78 kuna (razlika između prvotnih planova za 2019. i konačnog izvršenja). Kako je za drugu ratu otplate borbenih aviona u 2019. izrijekom bilo planirano 360 milijuna kuna, i mimo toga je 2019. očigledno postojala dodatna “modernizacijska rupa” od 374.459.888,78 kuna, koja je do pred kraj godine barem dijelom završila pokrpana interventnim dokupom dva helikoptera UH-60M uz već dobivanje takve 2 letjelice iz američke donacije. Pri tome, ovaj nagli modernizacijski trošak nije 2019. završio ni izdvojen u zasebnu proračunsku stavku, iako je očigledno riječ o jednom od strateških projekata za HRZ, ali i OS RH te MORH u cjelini.

Uz to, ponešto žalosno djeluje činjenica kako se ni u 2019. nije uspjelo stati na kraj troškovima sudskih postupaka i ovrha, koje se često jako podcjenjuje i onda kroz godinu nanovo vraća u očekivane okvire, kao i dodatna činjenica da temeljna informatizacija obrambenog sustava ide teško i sporo – čak i kad se njeni elementi podvedu pod krilo perjanica javne hvale, kakvima su zadnjih godina postale teme “cyber-obrana” i “cyber-ratovanje”.

* Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije

Spekulacije o povratku Damira Krstičevića danas su postale i službena vijest – Vlada je upravo danas, prije početka godišnjeg odmora, održala svoju ukupno treću, a ujedno prvu telefonsku sjednicu na kojoj je donijela nekoliko kadrovskih odluka. Među ostalim, imenovana su dva posebna savjetnika premijera Plenkovića, te je o tome kratkim priopćenjem obavijestila javnost:

“Predsjednik Vlade imenovao je Damira Krstičevića posebnim savjetnikom predsjednika Vlade za poslove obrane, te dr. sc. Matu Granića posebnim savjetnikom predsjednika Vlade za vanjsku politiku”.

Mario Banožić i Damir Krstičević jučer na “Crvenoj zemlji” (Photo: MORH/J.Kopi)

Posebni savjetnici do sada su bili volonteri koji su obavljali posao savjetovanja premijera prema potrebi. U prošlom mandatu premijer Andrej Plenković nije imao posebnog savjetnika za obranu, već samo posebnog savjetnika za nacionalnu sigurnost u liku kontroverznog Roberta Kopala. Hoće li Kopal ponovno biti imenovan za savjetnika još se ne zna, ali je zanimljivo da premijer smatra da mu je potreban i savjetnik za obranu. To se neslužbeno tumači izborom slabe političke osobe Marija Banožića za ministra obrane, s čime navodno nije bio zadovoljan ni dio HDZ-a. Predsjednik RH Zoran Milanović nedavno je izjavio za N1 da ne vidi razlog zbog kojeg bi premijer trebao imati savjetnika za obranu, te da se nada da time ministar obrane neće biti doveden u inferiornu poziciju.

Iz politike, ili ipak ne

Damir Krstičević podnio je ostavku na mjesto ministra obrane u svibnju ove godine, nakon što su u padu školskog aviona Zlin 242L poginula oba člana posade. Iako se nagađalo da bi Krstičević mogao voditi HDZ-ovu listu u 10. izbornoj jedinici, bivši ministar obrane tu je mogućnost otklonio uoči sjednice Predsjedništva i Nacionalnog vijeća HDZ-a 15. lipnja, najavljujući odlazak iz politike:

“Odlučio sam da je dosta. Sabor me ne zanima, dao sam koliko sam mogao, prije svega u ratu. U timu sam Andreja Plenkovića i dat ću doprinos koliko mogu da HDZ pobijedi na ovim izborima. Cilj je da ljudi u Hrvatskoj žive bolje, da imamo više investicija i da budemo društvo istih prilika. Sudjelovao sam u kreiranju programa za obranu i sigurnost. Što se tiče aktivne politike, ja sam svoje dao. Ima mlađih ljudi. Najbitnije je da se stranka fokusira na program. Hrvatskoj treba jaka, kompaktna vlada i mislim da će građani izabrati ono što smatraju najboljim, a ja sam uvijek tu da dam glas HDZ-u”.

Krstičević na biokovskoj šetnici (Photo: Ministarstvo gospodarstva)

No djelima je Krstičević ipak pokazao da ostaje u aktivnoj politici – osim što je u predizbornoj kampanji aktivno pomagao HDZ-ovom nositelju liste za jug Dalmacije Viliju Berošu, Krstičević je viđen i među uzvanicima u državnom protokolu prilikom otvaranja Nebeske šetnice na Biokovu 1. srpnja. Osim toga, i nakon tzv. povlačenja Krstičević je ostao član Predsjedništva HDZ-a, te član Nacionalnog vijeća i Središnjeg odbora stranke. Ta tri tijela odlučuju i donose strateški okvir djelovanja stranke (a time praktički i Vlade), koja je na izborima početkom srpnja premoćno pobijedila, pa se već s obzirom na to teško može govoriti o raskidu s aktivnom politikom.

Aktivnom politikom Damir Krstičević će se itekako baviti i kao posebni savjetnik premijera za obranu. Za početak, vjerojatno će biti imenovan za člana Međuresornog povjerenstva za nabavu aviona, u kojem je do sada svoje člansko mjesto imao premijerov savjetnik Robert Kopal. Čak ako ga i premijer odluči zadržati na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost (a nacionalna sigurnost sada je u resoru potpredsjednika Vlade Tome Medveda, a ne ministra obrane Marija Banožića), malo je teže povjerovati da bi u Međuresornom povjerenstvu sjedio Kopal kao savjetnik za nacionalnu sigurnost, ali ne i Krstičević kao savjetnik za obranu. Izgledno je da će prije rujna, kada se očekuje zaprimanje ponuda za nabavu višenamjenskog borbenog aviona, Vlada morati imenovati nove članove Međuresornog povjerenstva budući se dosadašnje temeljito rasulo.

Već poznata uloga

Inače, Krstičević je već jednom bio savjetnik premijera, točnije premijerke Jadranka Kosor tijekom 2011. godine. Tada je bio savjetnik premijerke za obrambenu politiku i vojna pitanja, što je predstavljalo njegov ulazak u ozbiljnije političke vode po prvi put nakon prisilnog umirovljanja iz vojne službe u rujnu 2000. godine. U siječnju 2011. je tim povodom Krstičević za Večernji list rekao:

“Doživljavam to kao potvrdu svojih i profesionalnih i osobnih vrijednosti, ali ujedno i kao veliku odgovornost u razvoju obrambenog sustava Republike Hrvatske. Poznato vam je da sam se, kao i veliki broj građana Hrvatske, odazvao pozivu za obranu domovine 1991., jer sam osjećao da je to moja moralna obveza i dužnost. Danas osjećam isto, osjećam moralnu obvezu odazvati se pozivu predsjednice Vlade i pomoći u stvaranju zrelijeg i boljeg društva u Republici Hrvatskoj. Vjerujem da znam, a nadam se da ću imati prilike dokazati da to i mogu”.

Nagađalo se da je premijerka Kosor tada imenovala Krstičevića kako bi smirila desnu struju HDZ-a nezadovoljnu zbog imenovanja onda još nestranačkog Davora Božinovića za ministra obrane, a postavilo se i pitanje može li savjetnik premijerke biti osoba koja sjedi u Nadzornom odboru informatičke tvrtke koja uvelike posluje s državom. Zanimljivo je kako se povijest djelomično ponavlja.

Na današnjoj 2. po redu sjednici, nova stara Vlada Andreja Plenkovića usvojila je izmjene i dopune Poslovnika Vlade RH, kojim se donekle mijenja postojeći sustav koordinacija kao stalnih radnih tijela Vlade. U prvom mandatu to je Plenkovićeva Vlada napravila već na prvoj sjednici, a u ovom mandatu izmjene su neznatne pa ih čak ni premijer nije imao potrebu javno obrazlagati osim da je „riječ o novim koordinacijama, sukladno dogovoru na užem Kabinetu“.

U protekle 4 godine, Vlada je imala ukupno 7 radnih tijela, i to: (1) Kadrovsku komisiju na čelu s premijerom Plenkovićem, (2) Koordinaciju za vanjsku i europsku politiku i ljudska prava na čelu s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Davorom Ivom Stierom, (3) Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti i hrvatske branitelje na čelu s tadašnjim ministrom obrane Damirom Krstičevićem, (4) Koordinaciju za pravosuđe i upravu na čelu s tadašnjim ministrom uprave Ivanom Kovačićem, (5) Koordinaciju za gospodarstvo i društvene djelatnosti na čelu s tadašnjom ministricom gospodarstva Martinom Dalić, (6) Koordinaciju za upravljanje državnom imovinom na čelu s tadašnjim ministrom državne imovine Goranom Marićem, te (7) Administrativnu komisiju na čelu s tadašnjom ministricom socijalne skrbi Nadom Murganić.

Sukladno današnjim izmjenama, Vlada će u narednom 4.godišnjem razdoblju imati 6 takvih radnih tijela, i to: (1) Koordinaciju za unutarnju i vanjsku politiku, (2) Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti i hrvatske branitelje, (3) Koordinaciju za gospodarstvo, (4) Koordinaciju za društvene djelatnosti i ljudska prava, te (5) Kadrovsku i (6) Administrativnu komisiju. Tu je već na prvi pogled primjetno povećanje posla za Koordinaciju za unutarnju i vanjsku politiku, kojoj i u novom, izmijenjenom Poslovniku stoji da se bavi pitanjima iz područja unutarnjih poslova, sustava pravosuđa, političkog i izbornog sustava, uprave, lokalne i područne (regionalne) samouprave, sustava, ustrojstva i djelokruga tijela državne uprave, sustava državnih službenika i namještenika te područja razvoja digitalnog društva. Također se bavi pitanjima od značenja za međunarodni položaj Republike Hrvatske, kao i hrvatskim EU-poslovima. Ovakvim formiranjem Koordinacije za unutarnju i vanjsku politiku je Koordinacija za domovinsku sigurnost i branitelje izgubila jedan od resora za koje je do sada bila zadužena – resor unutarnjih poslova. Od sada pa nadalje ova će koordinacija razmatrati pitanja iz područja obrane, hrvatskih branitelja, tijela sigurnosno-obavještajnog sustava, te sustava zaštite i spašavanja ljudi i imovine. Nova Koordinacija za gospodarstvo bavit će se nizom kompleksnih pitanja, ili kako stoji u izmijenjenom Vladinom Poslovniku – tu će spadati „pitanja iz područja fiskalnog sustava i politike, monetarnog sustava i politike, poljoprivrede, šumarstva, energetike, vodnoga gospodarstva, prostornoga uređenja i graditeljstva, svih oblika prometa i infrastrukture, elektroničkih komunikacija, zaštite okoliša, turizma, regionalnoga razvoja, poduzetništva i obrta, sustava javne nabave, politike tržišta rada i zapošljavanja, mirovinskog osiguranja i radnih odnosa, zaštite potrošača, javnog informiranja, medija i kreativnih industrija, unaprjeđenja konkurentnosti i investicijske klime te drugih područja gospodarstva i financija“. U njenoj ingerenciji su još i hrvatsko sudjelovanje u trgovinskim i drugim međunarodnim gospodarskim tijelima, potom pitanja koja se odnose na planiranje i provođenje regionalne razvojne politike, korištenje sredstava Europske unije, kao i zaštita i upravljanje imovinom RH.

Jednako tako nova Koordinacija za društvene djelatnosti i ljudska prava razmatrat će pitanja iz sustava odgoja i obrazovanja, znanosti, tehničke kulture i sporta, razvitak znanstvene, tehnologijske i inovacijske djelatnosti i sustava intelektualnog vlasništva, kao i kulture, kulturne baštine, kulturne djelatnosti i umjetničkog stvaralaštva, sustav zdravstvene zaštite te zdravstvenog osiguranja, socijalne skrbi, demografije, obitelji i mladih. Kao što joj i ime kaže, bavit će se i pitanjima zaštite i promicanja ljudskih prava u RH, te će se skrbiti „o stvaranju uvjeta za obnovu i održivi razvoj komunalne infrastrukture, obnovu obiteljskih kuća i stambeno zbrinjavanje vezano za povratak prognanika i izbjeglica“.

Danas Vlada nije ujedno i imenovala čelne ljude ovih koordinacija, iako se može pretpostaviti da će na njihovom čelu biti potpredsjednici Vlade Tomo  Medved i Boris Milošević, te ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. Ostaje pitanje tko će biti na čelu Koordinacije za gospodarstvo – da li potpredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić, ili pak ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić.

Osim ovih radnih tijela, sam premijer zadržao je diskrecijsko pravo imenovanja vlastitih posebnih savjetnika, pa se tako u kuloarima već danima spekulira da će premijer Plenković imenovati tri savjetnika – (1) Zvonka Kusića za društvene djelatnosti, (2) Damira Krstičevića za nacionalnu sigurnost i (3) Matu Granića za vanjskopolitička pitanja. Time bi Krstičević naslijedio dosadašnjeg kontroverznog Plenkovićevog savjetnika Roberta Kopala. Predsjednik Milanović je u razgovoru za N1 televiziju već rekao da premijeru po samoj njegovoj funkciji – uz živog i zdravog ministra obrane – nije potreban još i savjetnik za obranu te nacionalnu sigurnost. No, hoće li se i kada ta imenovanja dogoditi vjerojatno neće biti vidljivo iz javnih izvora, kao što nije bilo vidljivo ni do sada.

Hrvatski je Sabor jučer, svog posljednjeg radnog dana u 9. sazivu, usvojio Vladin prijedlog o sudjelovanju pripadnika OS RH u EU operaciji „EU NAVFOR MED IRINI“, i to sa 99 glasova „ZA“, 7 „PROTIV“ i 1 „SUZDRŽANIM“. Vlada RH ovaj je prijedlog uputila u saborsku proceduru prije samo 11 dana, odnosno na svojoj 229. sjednici, 7. svibnja ove godine. Tadašnji obrazlagatelj bio je sada već bivši ministar obrane Damir Krstičević, koji je rekao:

„Europska unija pokrenila je 25. ožujka 2020. godine operaciju ‘Europska unija Naval for Med Irini’ na Sredozemlju, otvoreno more oko Libije, kao dio sveobuhvatnih napora usmjerenih na pronalazak rješenja i uspostavu mira i stabilnosti u Libiji. Upućivanjem u ovu operaciju osigurao bi se nastavak i jačanje doprinosa RH u operacijama Europske unije. Ovo je posebno važno u trenutku kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU, te nakon zatvaranja pomorske operacije ‘SOPHIA’ 31. ožujka 2020. godine. Visoki predstavnik EU Josep Borrell u više je navrata pozvao države članice na doprinos operaciji, te ukazao na važnost koju ova operacija ima u političkom, ali i sigurnosnom smislu za Europu. Uzimajući u obzir strateške nacionalne i vanjskopolitičke ciljeve RH, ciljeve Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU, te ciljeve ove operacije, predlaže se uključivanje Republike Hrvatske u provedbu operacije upućivanjem do 3 pripadnika Hrvatske vojske u 2020. i 2021. godini u ovu operaciju uz mogućnost rotacije“.

Vlada je potom jednoglasnim „ZA“ prijedlog ove odluke uputila u Sabor.

Kao što smo već ranije pisali, visoki povjerenik Borell naEU-ministarskom sastanku u Zagrebu početkom ožujka ove godine najavio je novu operaciju koja će naslijediti postojeću operaciju EU NAVFOR MED Sophia, oko koje su se u tom trenutku još lomila koplja među članicama EU. U konačnici je dogovoreno nekoliko ciljeva te operacije: (1) provedba embarga na oružje Libiji, uz pomoć zračnih, satelitskih i pomorskih resursa zemalja-članica EU, (2) doprinos provedbi mjera UN-a za sprečavanje nezakonitog izvoza nafte iz Libije, (3) izgradnja kapaciteta i osposobljavanje libijske obalne straže i mornarice, te (4) sprečavanje poslovnog modela mreža za krijumčarenje ljudi i trgovinu ljudima.

Ovdje spomenuti treći cilj bio je proteklih godina i u hrvatskom fokusu – iako je Hrvatska započela s angažmanom u EU NAVFOR MED Sophia u rujnu 2017. godine, i to upućivanjem 3 pripadnika HRM-a, s obučavanjem pripadnika libijske obalne straže započelo se nešto kasnije. U studenom 2018. u splitsku bazu Lora stigla je prva grupa pripadnika libijske ratne mornarice i obalne straže, druga grupa je na obuku stigla u veljači 2019., dok je treća grupa došla na 5 tjedana dugu obuku u lipnju 2019. Tri mjeseca kasnije, u rujnu prošle godine, u Split je stigla prva grupa libijskih mornara na napredni tečaj, no to je ujedno bio i posljednji tečaj u okviru operacije „Sophia“. Ukupno je kroz 4 održana tečaja obučeno 25 pripadnika libijske obalne straže i mornarice.

Kao što je prije 3 godine Hrvatska počela sudjelovanje u EU NAVFOR MED Sophia s 3 pripadnika HRM, tako će sada, odlukom Sabora, simbolično započeti i angažman u nasljednoj operaciji, EU NAVFOR MED IRINI. Iako su u prvom ovogodišnjem rebalansu obrambenog proračuna na stavku “EU misije i operacije” (A545067) bila dodana 2 milijuna kuna, državni tajnik Tomislav Ivić je kao predstavnik MORH-a u raspravi održanoj 15. svibnja saborskim zastupnicima rekao kako se 2020. u ovu operaciju predviđa slanje tek jednog časnika HRM, i to u njeno zapovjedništvo u Rimu. Toliko o važnosti ove operacije, hrvatskim strateškim ciljevima i važnosti hrvatskog predsjedanja Europskom unijom!

No ova operacija, iako je službeno zvono za početak odjeknulo 31. ožujka, još uvijek trpi porođajne muke. Tek su početkom svibnja pojedine zemlje-članice EU deklarirale svoje brodove za potrebe operacije IRINI – inicijalno, Francuska, Grčka i Italija doprinijet će operaciji svojim vojnim brodovima, Malta s jednim timom ljudi na brodu, dok će Njemačka, Luksemburg i Poljska sudjelovati s 3 izvidnička zrakoplova. Iako se od Njemačke očekivalo da igra jednu od ključnih uloga u operaciji, jednaku kao i u operaciji „Sophia“, njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer jasno je rekla da Njemačka nema namjeru slati ikakve brodove u operaciju IRINI. Konačno, 4. svibnja luksemburški avion SW3 Merlin III i francuski brod „Jean Bart“ (D615) započeli su s prvim aktivnostima na moru ispred Libije. Za razliku od Hrvatske, Slovenija je početkom svibnja odlučila da će sudjelovati u novoj operaciji IRINI u jednakom obimu kao što je sudjelovala u operaciji „Sophia“ – s do 12 pripadnika Slovenske vojske, višenamjenskim brodom VNL-11 „Triglav“ i posadom do 43 vojnika. No za početak, Slovenska vojska u zapovjedništvo operacije u Rimu šalje 2 svoja pripadnika.

SW3 Merlin III nije čudotvorac koji može spasiti operaciju “Irini”

Međutim, kasni početak nove operacije nije jedini problem – tu je i novouspostavljeni mehanizam kontrole – za razliku od dosadašnjih operacija koje se provode u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, operacija IRINI svaka četiri mjeseca mora na potvrdu kod Političkog i sigurnosnog odbora Vijeća EU, ili se bez te potvrde operacija automatski prekida.  Tu je i cijeli niz „osigurača“ kako ova operacija ne bi bila fokusirana na spašavanje migranata na Sredozemlju – među ostalim, svakoj pojedinačnoj zemlji koja sudjeluje u operaciji IRINI omogućeno je da napusti određeno morsko područje odmah i na rok od 8 dana. Ovo je po mnogo čemu specifičnija operacija od dosadašnjih EU-aktivnosti na Sredozemlju, što je rezultat i neslaganja pojedinih EU članica – prvenstveno Italije – prema dosadašnjoj EU-politici prema migrantima na Mediteranu. Članice Europske unije prilično su se podijelile oko pitanja što napraviti s migrantima koje se spasi tijekom trajanja operacije IRINI,a koje Italija rezolutno odbija prihvatiti. Na kraju je Grčka pristala postati prihvatilište za takve spašene migrante, iako je ostalo nedorečeno što će se s njima događati nakon pristizanja u grčke luke. Jednako tako, EU nema odgovor na to kako osigurati kopnenu granicu između Egipta i Libije, kroz koju oružje i dalje ulazi u „Gadafijevu“ zemlju. To je priznao i sam Borrell, uz objašnjenje kako „IRINI nije rješenje, nego dio rješenja“.