Nakon što je na jučerašnjoj sjednici Vlade RH u tajnosti odlučeno o nekakvoj donaciji vojne opreme i naoružanja, o čemu smo pisali na portalu Obris.org, već sinoć su navodni detalji s tog sijela osvanuli kao ekskluziva na Jutarnjem listu. I dok je ta ista Vlada RH jučer odbila komentirati i samu proceduru oko ove odluke, pravdajući se tajnošću podataka i klasificiranom prirodom ovoga posla, nakon pisanja dnevnih novina i portala Obris.org na tu je temu slobodno krenuo govoriti predsjednik Vlade RH Zoran Milanović.

O poslu koji je i dalje klasificiran – bez javnog sažetka, ikakvih podataka ili parametara – Milanović je na pitanje novinara odgovorio tijekom svoje današnje posjete poplavama pogođenoj Gunji. Tom je prilikom rekao:

“To nije oružje za Kurde, to je… To je oružje zanemarivo, dakle. To su vrlo male količine, u odnosu na ono što su drugi dali Amerikancima. Amerikanci su iskazali tu vrstu interesa, i to je to. Mi smo od Amerikanaca dobili, u zadnjih pola godine – više stotina… preko dvjesto najmodernijih i najskupljih kamiona. To je najveća donacija koju je Hrvatska ikad dobila. I, mi inače smo znali slati u Ameriku… I ranije su Vlade donosile odluke da naše viškove dajemo Sjedinjenim Američkim Državama, među ostalima… A što će oni s tim napraviti… Ako s time pomognu u borbi za demokraciju, a protiv isključivosti, fundamentalizma – ne muslimanskog, islamskog, nego bilo kojeg, može biti i kršćanski… U ovom trenutku, i u ovom slučaju nije… Ako to posluži tome, onda je to po meni prihvatljivo“.

A da je stvar u Siriji te Iraku prerasla šalu govori i činjenica da su jučer i američki ministar obrane Chuck Hagel, te general Martin Dempsey, zapovjednik Združenog stožera OS SAD, imali briefing za medije – nakon pogubljenja američkog novinara Jamesa Foleya, uz istodobnu objavu o svojedobnom neuspjehu operacije njegova spašavanja. Pri tome, javno je najglasnije odjeknula ocjena američkoga ministra o razini prijetnje koju za SAD predstavlja organizacija “Islamska država” – “To je više od ičega što smo vidjeli. Moramo pogledati hladno i oštro, te se pripremiti“. Riječ je bila o odgovoru na novinarsko pitanje – je li ISIS kao prijetnja usporediva s onim što su SAD vidjele oko 11. rujna 2001. godine.

No, dok SAD nastavlja bombardirati islamiste po Iraku, o dodatnim detaljima i hrvatskog uključivanja u ovu međunarodnu temu ponovo se čulo detaljnije od Zorana Milanovića danas u Gunji:

“Tu treba reći potpuno otvoreno. Dakle, islam nema veze s onim što se događa u ovom trenutku u Iraku. To je jedna složena, komplicirana teroristička organizacija, i više od toga… koja pokušava iskoristiti priliku, i u tom dijelu svijeta zavladati. Tome će se suprotstaviti najviše oni koji za to imaju resurse, a to su Sjedinjene Američke Države, to su naši partneri i saveznici u NATO-u. Mi smo članica NATO-a – punopravna, sa svim obavezama i odgovornostima koje uz to idu… vezano uz našu veličinu. Prema tome, od odgovornosti pobjeći i sakriti se ne možete, gurat se u prvi red ne trebate. Upravo se tako i ponašamo. Dakle, u prvi red se ne guramo, ali ne možemo se praviti da se ništa ne događa. To treba zaustaviti, to što se događa u Iraku. Hrvatska kao članica NATO-a ne može pod jastuk!“

I dok se na kraju krajeva i nije teško složiti s navedenom argumentacijom (među ostalim, gledajući i aktivnosti ljudi iz ove regije u borbama pod zastavom “Islamske države”) – ostaje činjenica da je Vlada nedvojbeno promašila mjesto i vrijeme za iznošenje ovakvih stavova. Naime, to sve su previše ozbiljne stvari da bi o njima saznavali tek uzgred, u odgovoru na pitanje novinara negdje na terenu, nakon što je jedan dnevni list na naslovnici provalio sadržaj zatvorene sjednice Vlade RH, a po pitanju odlučivanja o klasificiranome dokumentu.

Dakle, o svemu tome trebalo je jučer javno na Markovome trgu – a ne danas uzgred, post festum i tijekom posjete ikakvim lokalnim zajednicama. Uza sve to, s obzirom na tome da Vlada, odnosno njen Ured za odnose s javnošću, insistira na tome da je bilo kakav detalj iz ove Odluke o darovanju vojne opreme – tajan, postavlja se pitanje nije li upravo premijer danas prekršio Zakon o tajnosti podataka?! Osim, naravno, ako je ta Odluka u međuvremenu deklasificirana. O neprihvatljivosti izjave da se naoružanje poklanja Sjedinjenim Američkim Državama, a to što će oni s njim napraviti – nije naša briga – ne treba ni govoriti. Nije li se Hrvatska već dovoljno opekla na slučaju Jordan/Sirija, i došla na zao glas kao pouzdani liferant naoružanja u problematične zemlje?!

Nema tog zakona koji mi ne možemo zaobić’! Kao i na mnogo drugih mjesta, tako je nekako i s ovom našom Vladom – koja je, zaklanjajući se iza službeno zatvorenih vrata, na svojoj jučerašnjoj 179. sjednici donijela odluku da Hrvatska daruje vojnu opremu i naoružanje. No, to darovanje nije bilo kao ijedno drugo do sada. O tome je tek šturo, u prvoj rečenici priopćenja, rečeno:

„Na temelju članka 5. Zakona o tajnosti podataka (Narodne novine, br. 79/2007 i 86/2012) predmetna odluka je klasificirana oznakom „ograničeno“ pa je nismo u mogućnosti u cijelosti objaviti.”

Vlada nakon ljetnog odmora – početak otvorenog dijela sjednice

Tako se Vlada RH u nepunih pola godine, po ovoj temi opet sakrila iza oznake tajnosti – postupno prekidajući praksu podnošljive transparentnosti po ovome pitanju. Prvi puta to se dogodilo u travnju ove godine, o čemu smo već pisali, tajnim je proglasila dio „Godišnjeg izvješća o izvozu i uvozu robe vojne namjene i nevojnih ubojnih sredstava za komercijalne svrhe za 2013. godinu“, odnosno tablični pregled izvoza i uvoza, s kategorijama vojne opreme. Jučer je to učinila s odlukom o donaciji vojne opreme, iako su u mandatu ove Vlade već donošene slične odluke – i to javno. Godinu dana ranije, u srpnju 2012., Vlada je s poklonom od 1200 kalašnjikova usrećila Marinski korpus SAD-a. U travnju prošle godine Vlada RH je prijateljskoj Republici Mali poklonila pištolje i kalašnjikove, kao i nešto minobacača i pripadajućih mina. Slična je odluka ponovljena i u veljači ove godine, kada je iz Hrvatske put Malija valjda otišlo 1500 jurišnih pušaka, 100 komada RPG-ova, 400 komada raketa, 120 kg TNT-a i par stotina detonatora. I sve su ove odluke bile javne, donesene na javnome dijelu Vladinih sjednica.

Jučerašnja odluka nije bila takva, a od Vlade se nije moglo saznati zašto je ova odluka klasificirana, ni tko je kreator tog dokumenta (te time i vlasnik podataka, što je bitno za traženje deklasifikacije), niti tko je od ministara obrazlagao tu točku dnevnog reda. Kao da je Hrvatska u najmanju ruku darovala svoje supertajno supersonično eliptonsko oružje, razvijano u najstrožoj tajnosti zadnjih 20 godina – iako nije tajna da se posljednjih dana u EU, a i šire, prikuplja oružje za Ukrajinu i iračke Kurde. Na sva naša pitanja o prirodi i proceduri ove odluke Vladin Ured za odnose s javnošću imao je tek ovo za reći:

„Na temelju članka 5. Zakona o tajnosti podataka (Narodne novine, br. 79/2007 i 86/2012) predmetna odluka je klasificirana oznakom ‘Ograničeno’ te je ne možemo objaviti niti odgovoriti na Vaša pitanja. Naime, članak 5. navedenog Zakona kaže da se, s obzirom na stupanj ugroze zaštićenih vrijednosti stupnjevima tajnosti mogu klasificirati podaci iz djelokruga državnih tijela u području obrane, sigurnosno-obavještajnog sustava, vanjskih poslova, javne sigurnosti, kaznenog postupka te znanosti, tehnologije, javnih financija i gospodarstva ukoliko su podaci od sigurnosnog interesa za Republiku Hrvatsku. Također, vezano uz to, članak 9. istog Zakona propisuje da se stupnjem tajnosti ‘Ograničeno’ klasificiraju podaci čije bi neovlašteno otkrivanje naštetilo djelovanju i izvršavanju zadaća državnih tijela u obavljanju poslova iz članka 5. ovoga Zakona.”

Znajući kako stvari u Lijepoj našoj funkcioniraju, pitali smo Vladu, među ostalim, i ovo: “Ako detalji ove odluke (kome se daruje vojna oprema i o kakvoj vrsti opreme se radi) ‘iscure’ u javnost, hoće li se povesti interna istraga na razini Vlade o tome tko je time prekršio Zakon o tajnosti podataka?” Ni na to Vlada/Ured za odnose s javnošću nije imala odgovor, pozivajući se također na Zakon o tajnosti podataka. No sva ta tajnost podataka izdržala je tek oko 5 sati, jer je upravo toliko prošlo od upita portala Obris.org do izlaska večernjeg izdanja Jutarnjeg lista, na čijoj naslovnici velikim slovima piše kako Hrvatska na zahtjev SAD-a šalje oružje za iračku vojsku. U želji da se istakne ekskluzivnost ove informacije ide se još i dalje, pa već u prvoj rečenici stoji:

“Vlada je danas na zatvorenom dijelu sjednice donijela tajnu odluku o darovanju vojne opreme, a kako Jutarnji list ekskluzivno doznaje, riječ je o pješačkom naoružanju i municiji koja će završiti u rukama iračke vojske i Kurda u borbi protiv krvoločnih pripadnika skupine Islamske države (IS)”.

Onaj tko je takvu ekskluzivu prenio Jutarnjem listu (iz kojeg je, uzgred budi rečeno, došao i aktualni glasnogovornik Vlade) prekršio je Zakon o tajnosti podataka, i u svakoj normalnoj državi bio bi podložan postupanju temeljem Kaznenog zakona (djelo “Odavanje tajnih podataka” – članak 347 stavak 2, o osobama koje pribavljaju tajni podatak s ciljem njegove neovlaštene uporabe), pa makar bio i novinar.

No ovaj slučaj pokazuje i nešto drugo – tragikomičnost Vladinog poimanja tajnosti podataka. Nakon skandala s prodajom oružja Siriji (ups, Jordanu), Vlada je zaključila da spominjanje bilo kakvog oružja i vojne opreme predstavlja ugrožavanje nacionalne sigurnosti – pa je to najbolje proglasiti tajnom. To što informacije procure već nakon sat-dva, nije uopće bitno, jer je forma (barem što se Vlade tiče), zadovoljena. Isto se dogodilo i u slučaju Jordan/Sirija, kada su i Vlada, ali i predsjednik Josipović, lakonski izjavljivali kako je Hrvatska prodala oružje Jordanu, a što se s njim poslije desilo – nije na njima da znaju. To što su se pojavile indikacije da je dio baš tog hrvatskog oružja završio u rukama islamista Vladu RH, eto, nije briga. Logično je za pretpostaviti da će se nešto vrlo slično dogoditi i s ovom pošiljkom koju je Hrvatska upravo donirala Iraku, najvjerojatnije Kurdima.

Inače, Vladi na znanje i ravnanje – ima zemalja koje takve stvari vole raditi javno, ne bi li baš razbili sumnje da se potajice bave i poslovima ispod stola. Francuska i Velika Britanija već su ranije izjavile da će pošiljkama oružja pomoći iračkim Kurdima, a u srijedu, 20. kolovoza, pridružile su im se i Njemačka te Italija. Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier najavio je da će njegova zemlja, uz već poslanu humanitarnu pomoć, Pešmergama poslati i vojnu opremu, uključujući naoružanje – jer Njemačka tu ima “moralnu obvezu pomoći vojsci koja se bori protiv ISIS-a”. Istoga dana, agencija Forsa objavila je anketu prema kojoj je 63% Nijemaca protiv naoružavanja Kurda. U srijedu se Irakom bavio i talijanski premijer Matteo Renzi, najprije ga posjetivši, a onda i najavljujući da će Italija u Irak poslati lako automatsko oružje i streljivo koje upotrebljava talijanska vojska. No Renzi je najavio i jednu zanimljivost – da će put Iraka poslati i oružje proizvedeno svojedobno u Sovjetskome savezu, a koje je Italija zaplijenila tijekom ratova na Balkanu ’90-ih godina.

U svijetlu ovakvih najava, neshvatljivo je zašto samo hrvatska Vlada misli kako slanjem naoružanja Kurdima radi neku iznimno tajnu stvar. To je, uostalom, najavio i sam Downing street (iliti britanski premijer David Cameron) preko svog glasnogovornika, koji je prije tjedan dana izjavio:

“Od životne je važnosti da iračke i kurdske snage budu u mogućnosti zasutaviti napredovanje terorista uzduž zemlje… Nastavit ćemo naš rad na osiguravanju toga da kurdske snage dobiju traženu vojnu opremu, uključujući i dopremanje više opreme iz istočne Europe. Naš ministar vanjskih poslova iskoristit će sastanak ministara vanjskih poslova iz cijele Europe za pritisak – za bolju koordinaciju dostave humanitarne pomoći i vojne opreme Iraku”.

Da ne bi bilo zabune – riječ je o onom istom sastanku na koji hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nije imala vremena otići, ali se očito preko šefa naše tamošnje misije Mate Škrabala obvezala pomoći prijateljskom kurdskom narodu. S obzirom da je Ministarstvo vanjskih poslova tajnom tretiralo informaciju o tome gdje je za vrijeme EU-sastanka bila ministrica Pusić, nije nikakvo čudo da onda i Vlada RH skriva podatke koji se već sutra pojavljuju u novinama. Za nadati se samo da se nakon svega ovoga barem netko u toj Vladi osjeća pomalo glupo!

Već godinama svjetsku javnost periodički zabavljaju usporedbe vojnih troškova svjetskih velesila, a posebno najveće od njih – Sjedinjenih Američkih Država. Tu se nabrajaju stotine milijardi američkih dolara godišnje, te se brojke onda uspoređuje s procjenama vrijednosti izvoza vojne industrije pojedinih zemalja, a ponekad se spomenu i troškovi pojedinih ratova i operacija. No, iskreno rečeno, to je zabava za široke mase – budući je jasno da takvi javni podaci ne pokazuju čitavu sliku.

Ono što u njima nikad nije sadržano, a predstavljalo je predmet interesa i izvor dugogodišnjih pitanja – predstavlja svojevrsni “tajni proračun”, kojim SAD mimo javnosti dodatno financira svoje brojne i raznolike sigurnosne službe. Njih je barem 16, razasute su širom strukture državne vlasti Sjedinjenih Američkih Država, a njihove su financije do vrlo nedavno bile tajne – točnije, sve do bijega zviždača Edwarda Snowdena u inozemstvo. Upravo na temelju njegovih podataka, izgleda svojevrsnog sažetka nastalog negdje u smjeru Office of the Director of National Intelligence, ugledne novine Washington Post objavile su prvi sređeni javni uvid u američki “tajni proračun”, odnosno skup financijskih podataka američkog sigurnosnog sektora.

Tu treba napomenuti da su američke novine od ukupno 178 stranica čitavog dobivenog dokumenta u cijelosti objavile njih tek 17 – pozivajući se na zaštitu nacionalnih interesa i veliku količinu stvarno osjetljivih informacija sadržanih u prikazanome dokumentu. Među objavljenim stvarima tu su dvije naslovne stranice, pet stranica uvodnoga teksta koji sažima stanje i izazove što stoje pred obavještajnom zajednicom SAD, te još odabranih 10 stranica tabličnih podataka i grafova.

Proračunski podaci obavještajne zajednice SAD

Time je jedna od većih ukupnih američkih tajni dospjela na svjetlo dana – sigurnosni sustav SAD u fiskalnoj 2013. godini zapošljava 107.035 ljudi, na koje se planira potrošiti ukupno oko 52,6 milijarde USD. Pri tome, prikazani podaci pokazuju planirano trošenje koje je 2,4 posto ispod onog u fiskalnoj 2012. godine – ipak gotovo duplo veće od procjena za troškove iz 2001. godine, te 25 posto više od naznaka koje se moglo čuti 2006. godine.

Radi se o pregledu utemeljenom u veljači 2012. godine, koji načelno sadrži podatke za period od 2004. do 2012. godine – pripremljene za predlaganje Kongresu, koji je onda odlučivao o rashodima za fiskalnu 2013. godinu (koja u SAD traje od 1. listopada 2012. pa sve do 30. rujna 2013. godine). Time je moguće da su neki od ovih podataka o trošenju novaca na kraju političkog postupka ipak bili promijenjeni prije konačnog usvajanja spomenutoga proračuna.

CIA u fiskalnoj 2013. godini, razlom prema proračunskim kategorijama

Ta cifra prvenstveno odlazi na Central Intelligence Agency (CIA), čiji je proračun 14,7 milijardi USD (povećanje od 56 posto od 2004.), a slijede National Security Agency (NSA) s 10,8 milijardi USD (povećanje od 53 posto od 2004.), National Reconnaissance Office (NRO) s 10,3 milijarde USD (povećanje od 12 posto od 2004.), National Geospatial-Intelligence Program (NGP) sa 4,9 milijardi USD (povećanje od 108 posto od 2004.), General Defense Intelligence Program (GDIP) sa 4,4 milijarde USD (povećanje od 3 posto od 2004.), Justice Department (DOJ) s 3,0 milijarde USD, Office of the director of National Intelligence (ODNI) s 1,7 milijardi USD, još 1,1 milijarda USD na stavku Specialized Reconnaissance Programs, te 529 milijuna USD za Department of Defense Foreign Counter-Intelligence Program. Značajno je istaknuti da prve tri nabrojene agencije ovdje troše praktično 68 posto ukupnih sredstava, dok se u javno objavljenim podacima ujedno predviđa da bi ovakva ukupna razina odvajanja SAD trebala načelno ostati i do kraja planskog perioda, koji seže sve do fiskalne 2017. godine.

Raspodjela troškova po pitanju kriptologije u fiskalnoj 2013.

Pri tome, rashodi većih agencija dodatno su razloženi prema tipu i namjeni troškova. Riječ je o podjeli na 4 odvojene kategorije: (1) troškovi prikupljanja podataka, (2) troškovi obrade podataka, (3) troškovi analize podataka i konačno (4) troškovi upravljanja, objekata i podrške poslovnome procesu. Tako CIA godišnje troši 11,5 milijardi na prikupljanje, 387,3 milijuna USD na obradu, 1,1 milijarda USD za analizu i još 1,8 milijardi USD za ostale troškove. Famozna NSA troši 2,5 milijardi USD na prikupljanje podataka, 1,6 milijardi USD na njihovu obradu, 1,5 milijardi USD na analizu i još 5,2 milijarde USD na objekte, upravljanje i podršku poslu. Treća po redu, NRO – troši 6 milijardi USD na prikupljanje podataka, 2,5 milijardi USD na njihovu obradu, i 1,8 milijardi USD na objekte, upravljanje i takve troškove. NGP odvaja 537,1 milijun USD na prikupljanje podataka, 1,4 milijardu USD na njihovu obradu, 972,8 milijuna USD za analizu i 2 milijarde za objekte i ostale troškove poslovanja. Peta po redu agencija, GDIP – izdvaja 1,3 milijarde USD za prikupljanje podataka, 227,5 milijuna USD za njihovu obradu,1,2 milijarde USD za analizu i 1,7 milijardi USD za troškove poslovanja. Obavještajni dio američkog ministarstva pravosuđa (DOJ) izdvaja 1,9 milijardi USD za prikupljanje podataka, 998,3 milijuna USD za njihovu obradu i još 154,3 milijuna USD za namjenske troškove tog dijela svog poslovanja. Ured direktora za nacionalne obavještajne poslove (ODNI) troši 51,4 milijuna USD na prikupljanje podataka, i još 1,6 milijardi USD za obradu podataka. U stavci “Posebni programi izviđanja” troši se 1 milijarda USD na prikupljanje podataka i još 85,6 milijuna USD na troškove poslovanja, dok američko Ministarstvo obrane samo za” Kontraobavještajne poslove u inozemstvu” odvaja 445,5 milijuna USD za prikupljanje podataka, 38,2 milijuna USD za analizu podataka, te još 45,3 milijuna USD za ostale troškove tog dijela svog poslovanja.

Ključne misije i njihovo finaciranje

Suprotno uvriježenom mišljenju, u prvih pet ciljeva za koje se troše obavještajni novci u SAD, na prvome mjestu nije borba protiv terorizma već “Praćenje strateški bitnih događanja i upozoravanje” (Provide Strategic Intelligence and Warning) s 39 posto ukupno investiranih sredstava. “Borba protiv nasilnog ekstremizma” (Combat Violent Extremism) je drugi cilj, s utrošenih 33 posto ukupnih sredstava. Treća po redu je zadaća “Suzbijanje proliferacije zabranjenog oružja” (Counter Weapons Proliferation), s 13 posto ukupnih sredstava. Četvrti cilj prema razini finaciranja je “Jačanje cyber-sigurnosti” (Enhance Cybersecurity) s 8 posto ukupnih novaca, te na petom mjestu dolaze “Integrirani kontraobavještajni poslovi” (Integrate Counterintelligence), na koje se odvaja 7 posto ukupnih godišnjih sredstava.

Područja od posebne zanimljivosti

Obavještajna zajednica SAD – sastav radne snage

Sva ova spomenuta novčana sredstva troši ukupno 107.035 stalno zaposlenih – u ekvivalentu punog radnog vremena, 83.675 civila i 23.400 djelatnih vojnih osoba – te još 21.800 ljudi na tzv. vanjski ugovor s punim radnim vremenom u samim obavještajnim agencijama. Od toga, pretežit je dio vojnih osoba, njih 14.950, koncentriran u NSA, dok je CIA najveći pojedinačni poslodavac civilnom osoblju (21.459 civilnih osoba). Pritom su u javnost dospjele i njihove raspodjele po godinama starosti, tipu radnog mjesta, razini obračuna plaće, te vremenu preostalom do mirovine.

Raspodjela civilnih kadrova po dobi, iskustvu i platnim razredima

Zanimljivo je da slika koju ovi podaci ocrtavaju ponešto odstupa od predrasuda, budući da njome nije otkriven još jedan obrambeni proračun, već više nešto u rangu njegovih ukupno gledano dodatnih desetak posto. Radi se tu o ustanovama s podosta visokoobrazovane radne snage, koja iz razumljivih razloga nije jako mlada – pretežito između 30 i 55 godina, sa primjetnim težištem na iznad 40 godina starosti među civilnim osobljem.

Kretanje izdvajanja civilnog osoblja iz sektora

Pa ipak, relativno je tu malo ljudi koji su u sustavu više od 15 godina. Takav kadar pretežito zauzima vodeće pozicije u pojedinim segmentima podjele na platne razrede, i ukupno obuhvaća oko desetak posto cjelokupnog ljudstva. Civilna se radna snaga, ukupno gledano, tu ne osipa previše – u posljednje vrijeme kontinuirano oko 4 posto godišnje. Pri tome su i vojna ustrojbena mjesta prilično dobro popunjena (oko 86 posto od planova u fiskalnoj godini 2010. i samo postotak manje u fiskalnoj 2011. godini).

Bonusi za znanje stranih jezika civila u sektoru