Knjiga “Sovjetsko-afganistanski rat” nezaobilazno je vojno štivo koje i dan-danas ima praktičnu primjenu. Radi se zborniku naučenih lekcija iz razdoblja sovjetske intervencije u Afganistanu, a čiji sam nastanak predstavlja neke vrsti kuriozitet. Sovjetska je armija intervenciju u Afganistanu držala mnogostrukim zastranjenjem i zapravo nije poduzela sustavnih napora ni prikupiti ni objediniti naučene lekcije, te provesti njihovu sustavnu diseminaciju. “Sovjetsko-afganistanski rat” stoga je djelo koje stoji u oštroj opreci s ranijom sovjetskom praksom.

Naime, tijekom II. svjetskog rata Crvena armija je odmah na početku izdvojila oveću skupinu najbriljantnijih stožernih časnika i zadužila ih neka prikupljaju i analiziraju iskustva s bojišnice, te ih sustavno obrađuju kao naučene lekcije za daljnju uporabu u postrojbama. Rezultat ovog napora bilo je šezdesetak masivnih svezaka koji su čuvani tajnima.

Nasuprot tome, intervencija u Afganistanu nekih tri i pol desetljeća kasnije bila je zastranjenjem, i to ponajprije doktrinarnim, jer Sovjet nisu smatrali da bi rat u Afganistanu pružio ikakvih uporabljivih pouka. Nadalje, sama situacija u Afganistanu bila je aberantnom: Sovjetima nije išlo u glavu da zapravo protiv sebe imaju narodni ustanak, već su cijelo vrijeme doživljavali kako su u brdima plaćeničke bande koje su stalno pred kolapsom (zlobnici bi dodali kako nekima ne ide u glavu kako može postojati ogromna afganistanska oružana opozicija protiv vlasti ugrubo izabranih prema obrascu zapadnjačke demokracije). Pri povlačenju iz Afganistana, većina arhiva sovjetske 40. armije (okvirne postrojbe “Ograničenog kontingenta sovjetskih snaga” u Afganistanu) jednostavno je uništena, a časnici raspršeni: činilo se kako su afganistanske lekcije bez vrijednosti. Nasuprot tome, uslijedili su sukobi u Čečeniji, Dagestanu, Ingušetiji i drugdje gdje su bile angažirane snage Ruske Federacije.

Lester Grau, urednik i istaknuti američki stručnjak za Afganistan

No, ipak se polovinom devedesetih okupila omanja skupina časnika, čina uglavnom do brigadira, koja je na svoju privatnu inicijativu naknadno napisala i u knjigu uobličila iskustva deset godina rata u Afganistanu. Ali, u Rusiji krajem devedesetih nije se našlo sredstava za tiskanje ove knjige, pa je zapravo američko izdanje ranije doprlo do čitatelja nego rusko. Djelo je opsežno komentirao Lester W. Grau, inače vrstan poznavatelj sovjetsko-afganistanskog rata te autor knjiga The Bear Went Over the Mountain, Soviet Combat Tactics in Afghanistan (1996.) The Other Side of the Mountain: Mujahideen Tactics in the Soviet-Afghan War (1996.) koje obrađuju pojedine aspekte rata u Afganistanu iz mudžahedinske vizure. Upravo Grauovi komentari bacaju dodatno svjetlo na ponekad kriptičan jezik sovjetskih časnika, a većina dodataka i tabličnih prikaza je opet Grauov urednički rad.

Knjiga je podijeljena u devet dijelova, kojima prethode predgovori i uvod autora sa zemljopisnom i povijesnom skicom afganistanskih prilika. Prvi dio bavi se fazama i tijekom sukoba, te daje sovjetsko viđenje tijeka sukoba. Drugi dio tiče se ustroja, naoružanja i obuke sovjetskih i vladinih snaga, s dosta tehničkih podataka o naoružanju, te prilično kritičkim prikazom vojske Demokratske Republike Afganistana. U ovom dijelu prikazani su i napori na razini niži postrojbi da se borbena iskustva ipak diseminiraju među novopridošlim osobljem, no čini se kako ti napori ipak nisu bili sustavna službena politika. Treći dio – ustroj, naoružanje i taktika mudžahedina – koje prevoditelj i urednik Grau u svojim komentarima žestoko kritizira kao manje-više plod fantazije, te želje Sovjeta da unesu prividan red i strukturu u heterogen te labav gerilski pokret. Četvrti dio bavi se operativnim umijećem – i opet uz kritiku urednika koji vođenje rata spušta na taktičku razinu, a bez ozbiljnih šansi da Sovjeti primijene svoje nadmoćno umijeće u vođenju složenih operacija.

Mnogo konvencionalne tehnike i manjak lakih te mobilnih specijaliziranih postrojbi

Slijede dijelovi knjige koji obrađuju taktičku razinu i koji su zapravo možda najvrijednijim dijelovima knjige. Peti dio bavi se taktikom združenih rodova, tj. ponajprije motostreljačkih postrojbi, pri čemu su uočljiva dva momenta. (1) Jedan su taktičke inovacije poput tzv. bronegrupe, privremenog taktičkog sastava nekoliko tenkova, odnosno drugih oklopnih vozila koje su bez organskog pješaštva podupirale izravnom vatrom i manevrom borce u izravnom kontaktu s protivnikom. (2) Drugi moment jest pogrešna uporaba motostreljačkih postrojbi u ulozi prepadnih snaga, snaga za kordonsko češljanje terena te osiguranje cestovnih konvoja i statično osiguranje baza i komunikacija. S ovom ocjenom se slaže i američki urednik: jedan od razloga slabih sovjetskih rezultata u Afganistanu leži u manjku specijaliziranih postrojbi KGB-a i MVD-a koje su namjenski obučavane upravo za ovakve zadaće, dok su nositelji prepada ipak trebale biti padobranske i desantne snage, a kojih nikada nije bilo dosta.

Šesti dio bavi se taktikom drugih borbenih rodova: (1) topništva (koje je primjerice inovativno rabilo geofone pri vatrenim zasjedama), (2) oklopništva (čija uloga je iterativno bila sve manja), (3) padobranskih i desantnih snaga (zapravo jedinih zbilja mobilnih borbenih postrojbi) te (4) armijske avijacije, tj. dijelova VVS-a izravno podređenih 40. armiji. Sedmi dio obrađuje borbenu potporu: izvidnike, snage za osiguranje, sveprisutnu inženjeriju koje je uvijek manjkalo te postrojbe ABKO koje su bile zadužene za baratanje aerosolnim eksplozivima na terenu. Osmi dio bavi se rodovima i službama, te sadrži neke od najsablažnjivijih stranica. Naime, dok su tehnička potpora i opskrba streljivom bile manje-više na visokoj razini, logistika u užem smislu te pitanja opskrbe potrepštinama, smještaja i plaća odražavaju sovjetske stavove o minimalnoj brizi posvećenoj ovim aspektima. Odore i čizme sklone raspadanju, jednolična ishrana i sustavna korupcija erodirali su učinkovitost vojnika. K tome, mizerna plaća u tzv. čekovima i zabrana točenja alkohola vodili su masivnom švercu alkoholom te prostituciji kojoj su se odavale ženske pripadnice sovjetskih snaga (zvane čekistke, jer su se podavale za čekove – referenca na nekadašnje čekiste je očita). Na kraju slijedi potanki opis saniteta: dok su rane i stres bili problemi s kojima se sanitet mogao nositi, zarazne bolesti su harale – Sovjeti su morali stvoriti kapacitete za tretman infektivnih bolesti koji su bili jednaki svekolikom ostatku saniteta!

Povlačenje preko “Mosta prijateljstva” kod Termeza

Slijedi deveti dio u kojemu se iznose određeni zaključci te dodaci koje je uglavnom sačinio Grau. Stožerno mjesto zauzima rekonstrukcija sastava sovjetskih snaga u Afganistanu, pri čemu urednik daje podatke o vrhuncu angažmana s nekih jedva 140.000 ljudi, jasno bez afganistanskih trupa, ali i uz minimalne snage KGB-a i uopće bez MVD-a, što je kao pristup možda ipak diskutabilno. Uključeni su i masivni pojmovnici koji bitno olakšavaju snalaženje u tablicama i na zemljovidima, posebno za čitatelje obučene na zapadnim modelima.

Djelo Sovjetsko-afganistanski rat daje prilično sveobuhvatni prikaz rata u Afganistanu iz vizure koja nije česta: ideološka i doktrinarna uskoća stajale su u opreci s nuždom prilagođavanja terenu i neuhvatljivom protivniku. S druge strane, inovativna uporaba vatrene moći i računalno planiranje operacija jesu aspekti koji iznenađuju. Naposljetku, rudimentarnost brige posvećene osoblju zapanjuje, iako nije baš neočekivana. Sve u svemu, ovu knjigu možemo najtoplije preporučiti svima koji se žele uputiti u pojedinosti sukoba u Afganistanu, zatim onima koji žele naći pouke primjenjive za kasnije sukobe na periferiji nekadašnjeg SSSR-a, ali i onima koji prate trenutačnu situaciju na obroncima Hindukuša.

Podaci o knjizi:

THE SOVIET-AFGHAN WAR, How a Superpower Fought and Lost, Ruski glavni stožer, grupa autora, preveli na engleski i uredili Lester W. Grau i Michael A. Gress, ilustrirano, 365 stranice s dodacima i indeksom, izdanje University Press of Kansas, SAD, Lawrence, Kansas 2002.

Autor Antony Beevor poznat je ponajprije po svojim faktografskim radovima, poimence prikazima operacija u II. svjetskom ratu. U djelu Berlin, pad 1945. on daje detaljni pregled bitke za Berlin, u kojoj je Sovjetska Armija konačno skršila njemačku vojnu mašineriju. Premda je sam tijek bitke dobro poznat, a njome se već jesu bavili i anglosaski autori poput Corneliusa Ryana (The Last Battle, prijevod u nas: Posljednja bitka, Opatija 1986.), Beevor daje puno širi – upravo panoramski – prikaz događaja kroz dvadeset osam poglavlja. Naime, povrh iscrpne analize borbenih djelovanja, knjiga daje posebni osvrt na rad stožera, ali i doživljaja ovog klimaktičnog kraja rata u Europi iz perspektive nižih časnika, dočasnika, vojnika i civila.

Beevor posvećuje puno prostora i sovjetskoj strani, te time postiže prilično ujednačen pristup temi. Ovdje se ne radi samo o Staljinovim zapovijedima i (nazovimo to tako) naputcima, odnosno rivalitetima među zapovjednicima, već i o svekolikom presjeku kroz postupke Sovjetske Armije. Od priprema za akciju, preko doživljaja konačnog ulaska u Njemačku, do prilično sustavnog pljačkanja i drugih zlouporaba osvojenog teritorija. Ponajprije, opčinjava začuđenost sovjetskih vojnika pred urednim farmama Istočne Pruske i njihovo bijesno nerazumijevanje: zašto su ljudi koji tako dobro žive išli u sustavnu pljačku Ukrajine, Bjelorusije i Rusije?

Uslijedila je osveta, a koju je osobito potpirivao publicist Ilja Erenburg svojim člancima u Pravdi – sve dok se konačno netko nije sjetio da bi malo manje potpaljivanja pomoglo baratanju s pokorenom populacijom. Reakcija najviše nomenklature, sažeta u uvodniku Pravde naslovljenom s “Drug Erenburg pojednostavljuje” odvela je Erenburga na led, a ne u gulag samo zbog njegove enormne popularnosti, spekulira Beevor. No, na terenu je ostalo po starom: masovni “nemoralni događaji” (tj. silovanja) bili su nešto što zapovjednici – ako već nisu ohrabrivali – nisu ni sprečavali, posebice ako su se ionako “udaljili” (tj. napili namrtvo). Uostalom, mnogi visoki časnici su si ionako osigurali svoje PPŽ (pohodno-polevaja ženščina – treba li prijevod?), primajući napljačkane darove od podređenih. Uopće, osim sustavnog demontiranja proizvodnih kapaciteta te infrastrukture s pokorenih područja, naglašava Beevor – pljačka je poticana i normativima za pakete koje su vojnici mogli slati doma: 5 kg mjesečno za vojnike, 10 kg za časnike, a za generale i više.

Pa ipak, priznaje Beevor, mnogi sovjetski vojnici ponašali su se korektno, želeći preživjeti rat koji je očito bio pri kraju i vratiti se kućama. Pjesme o djevojkama i ženama koje su ostale doma bile su daleko popularnije od službenih koračnica: vjerovalo se da će se vojnik vratiti iz rata ako je ljuba ostala vjerna. Tako je Sinji platoček, pjesma o djevojčinom plavom šalu, bila toliko popularnom da je postala i neslužbenim dodatkom bojnome pokliču: “Za rodinu! Za Staljina! Za sinji platoček!”

Na strani Nijemaca carevali su pak cinizam civilnog stanovništva, konfuzija u paralelnim zapovjednim lancima (koji su se izgleda množili kako se kraj primicao bliže), te uopće zanimljiv stupanj odmaka od realnosti. Ovo potonje se, među ostalim, zrcalilo u “ustrojavanju” postrojbi koje su postojale uglavnom na papiru: od armijske grupe Visla koja je uspostavljena uglavnom ne bi li se Himmler poigrao vojskovođe, do borbene skupine bizarnog naziva 1001 Noć (Kampfgruppe 1001 Nacht), čije su sastavnice (improvizirane bojne) imale ništa manje egzotična imena: Suleika, Harem i Sultan.

Njemački vojnici bili su, međutim, na kraju snaga. U finalnom rasulu, stožeri postrojbi imali su osnovnu ideju kako izmaknuti svoje snage prema zapadu, zajedno s kolonama izbjeglih civila, dok su mnoge postrojbe crpile snagu iz vizije sigurne smrti ukoliko polože oružje; poglavito one SS postrojbe sačinjene od stranaca, primjerice Francuza. Naposljetku, tu je i bio i očajnički Volkssturm: od nepotrebne brutalnosti prema logorašima koji su im utrapljeni u posljednjim danima, do dirljive priče o ostarjelom pruskom plemiću koji je u časničkoj odori iz prošlog rata promarširao svoju bojnu ukrug po nekoj šumi, zatim poslao ljude kućama, ne bi li ga od namjeravanog samoubojstva zatim jedva odvratili vlastiti ukućani.

Dosta prostora posvećeno je stradanjima njemačkih civila: od raspada opskrbe svake vrsti, preko nehigijenskih uvjeta u masovnim skloništima, do neposredne osvete iz ruku sovjetskih vojnika. No, Beevor donekle minorizira jednu od možda najužasnijih epizoda, tj. Goebbelsovu zapovijed (izdanu u času kad je Hitler već bio mrtav) neka se poplave tuneli podzemne željeznice puni civila. Naime, Beevor konstatira da su se tuneli plavili dosta polako, da se većina civila, ranjenika itd. uspješno izvukla, a da su žrtve plavljenja zapravo ionako stradale odranije, umrijevši pretežito od rana i tome slično.

Uopće, na obje strane divljala je brutalnost prema vlastitim ljudima. Na njemačkoj strani arbitrarna vješanja tobožnjih dezertera, a na sovjetskoj – krajnja sumnjičavost prema oslobođenim sunarodnjacima, bivšim vlasovcima kojima je sljedovao gulag, ali i prema mladim ženama odvedenima na prisilni rad u Njemačku, a čija sudbina počesto nije bila bolja od one koju su pretrpjele Njemice.

Na kraju knjige Beevor problematizira svekoliku Berlinsku bitku. Ponajprije, njezinu potrebnost: je li trebalo s njemačke strane fanatično braniti bastione osuđene na propast, uključujući i sam glavni grad? Sa sovjetske – je li trebalo ubaciti enormne snage u ulične borbe u Berlinu, gdje je vojska podnijela strahovite žrtve u konfuznim uličnim borbama gdje su se preklapale nadležnosti frontova, kao najviših postrojbi? Naposljetku, tu je i problematiziranje uloge zapadnih Saveznika, kao i obostrane utrke za njemačkim tehnologijama, uključujući nuklearnu ili pak bojne otrove. Konačno, problematizira se i sveopći učinak na pokorenu Njemačku: od traumatiziranih žena čiji muževi po povratku iz rata nisu željeli znati ništa o njihovim stradanjima, do industrijskih postrojenja koja su na licu mjesta demontirana, a zatim čekala mjesecima na kiši i vjetru prebacivanje u Sovjetski Savez, ako nisu u međuvremenu posve propala.

Zaključno, knjigu Berlin, pad 1945. najtoplije preporučamo svim ljubiteljima vojne povijesti, ali i onima koji se žele uputiti u same korijene Hladnog rata.

Podaci o knjizi:

BERLIN, The Downfall 1945, Antony Beevor, ilustrirano, 490 stranica s prilozima i indeksom, izdanje Penguin Books Ltd, UK, London 2004.

Jedna od zacijelo najmoćnijih vojnih mašinerija u povijesti jest bila Radničko-Seljačka Crvena Armija tijekom II. svjetskog rata. No, premda je dosta napisano o njezinim operacijama u tom sukobu, djela koja se sustavno bave njezinom doktrinom ili ustrojem bitno su rjeđa. Upravo ova pitanja razrađuje knjiga Hitlerova nemeza koju je napisao Walter Scott Dunn Jr.

Ovaj rad može se čitati kao komplementaran knjizi Staljinovi ključevi pobjede istoga autora. Uopće, Dunn je svoj opus posvetio Istočnom bojištu u II. svjetskom ratu, pa oba ova djela zapravo predstavljaju podlogu monografskim prikazima pojedinih operacija koje je taj povjesničar objavio.

Knjiga je podijeljena u trinaest poglavlja. Početna poglavlja bave se (1) općenitom doktrinom Crvene Armije i (2) stvaranjem ove vojske u razdoblju do 1941. godine. Daljnja poglavlja obrađuju (3) mobilizaciju, (4) ljudske resurse, (5) evoluciju ustroja streljačkih divizija, te (6) popunu ljudstvom. Sljedeća poglavlja (7, 8 i 9) posvećena su doktrini i ustroju tenkovskih snaga, odnosno (10) pitanju popune osobljem ovih postrojbi, uključujući i mehanizirane formacije, dok finalna poglavlja (11, 12 i 13) razrađuju doktrinu te ustroj topništva, uključujući ovdje i protuoklopne postrojbe.

Hitlerova nemeza daje potanki uvid u nevjerojatne napore koje je Sovjetski Savez poduzeo tijekom Drugog svjetskog rata radi podizanja svoje vojske. Knjiga daje obilje brojčanih podataka, ali se ne zaustavlja na tome, već izvlači određene zaključke, odnosno pouke.

U prvom redu, vidljiva je neraskidiva veza između sustava popune i ustroja pješačkih postrojbi: nevoljkost za ukidanjem postojećih streljačkih divizija vodila je njihovom postupnom smanjivanju kroz rat, posebice što se tiče broja pripadajućeg pješaštva. S druge strane, bitan je bio i utjecaj priljeva osoblja iz oslobođenih područja Bjelorusije i Ukrajine tijekom 1944. godine, bilo da se tu radilo o starijim pričuvnicima, ili mladićima koji su stasali pod okupacijom.

Što se pak tiče popune tenkovskih i mehaniziranih postrojbi, ovdje je ustroj bio više diktiran ratnim potrebama, a u popuni se radilo sve manje kompromisa kako je rat odmicao – u potonjim godinama rata, obuka za ciljatelja na tenku trajala je četiri mjeseca, za punitelja samo dva mjeseca, ali za vozača-mehaničara odvajalo se čak devet mjeseci!

Govoreći o topništvu, vidljivo je njegovo bitno povećanje – prema masovnom sredstvu koje je u doktrini Crvene Armije zauzelo stožernu poziciju. Ovdje valja izdvojiti ulogu samovoznih protuoklopnih sredstava koja su trpjela mnogo manje gubitke od tenkova, pa je njihov rast prema kraju rata bio kumulativan – kao i topništva općenito. To je uzelo toliko maha da je pri kraju rata streljačka divizija trebala imati (barem na papiru) tri pukovnije topništva za potporu (!), kao i po jednu bojnu samovoznog, odnosno tegljenog protuoklopnog topništva, plus protuzračnu bojnu.

Jednako kao i ponešto sažetiji Staljinovi ključevi pobjede, ova knjiga, međutim, trpi od određenih nedostataka – ponajprije, od oslanjanja na zapadne izvore, tj. njemačku obavještajnu građu. S druge strane, šteta je što Dunn nije posvetio barem po kratko poglavlje i drugim rodovima, primjerice konjaništvu ili inženjeriji. Što se tiče konjaništva, bespuća Istočnog bojišta omogućavala su mu operativnu pokretljivost ondje gdje je mehanizacija mogla zapeti. Dunn je tek u jednom drugom svojem djelu opisao združene konjaničko-mehanizirane privremene sastave tijekom operacije Bagration, tj. Bjeloruske ofanzive. Što se pak inženjerije tiče, Crvena Armija nije oklijevala stvarati velike sastave inženjerije, pa je šteta što je i ovaj rod vojske u promatranoj knjizi prilično zaobiđen. Naposljetku, dijelovi knjige Hitlerova nemeza jesu mjestimice redundantni u odnosu na spomenute Staljinove ključeve pobjede, no ovo držimo oprostivim.

Unatoč navedenim nedostacima, knjigu Hitlerova nemeza svakako toplo preporučamo svim proučavateljima povijesti doktrine i ustroja sovjetskih oružanih snaga, odnosno svima koje zanima Istočno bojište tijekom II. svjetskog rata.

Podaci o knjizi:

HITLER’S NEMESIS, The Red Army 1930-45, autor Walter S. Dunn Jr., ilustrirano, 249 stranica s indeksom, izdanje Stackpole Books, SAD, Mechanicsburg PA 2009.