U sklopu 9. sjednice ovog saziva Sabora, 26. listopada održala se ne baš sadržajna rasprava o prijedlozima odluka o sudjelovanju pripadnika oružanih snaga RH u različitim mirovnim/vojnim misijama (o čemu je već  izvještavao Obris.org). U raspravi je sudjelovao i zastupnik HDZ-a Davor Ivo Stier, koji joj je doprinio netočnom informacijom. Naime, na početku svog zastupničkog govora istaknuo je sljedeće:

“Od onih koji se danas protive ovom prijedlogu, a protive se i našem članstvu u NATO-u, čuli smo jednu fantastičnua ali ujedno i strašnu inverziju teza. Teza da će Hrvatskoj biti bolje, da će Hrvatska biti sigurnija ako ostane bez saveznika, ako bude sama. Jako me to podsjeća kada je bila rasprava o našem ulasku u NATO, o tome, što je na primjer tada, Centar za mirovne studije, kao protivnik ulaska Hrvatske u NATO tražio. Imali su jedan dokument, zvao se Alternator, kao alternativa našem ulasku u NATO, gdje je tražio, ni više ni manje, nego razoružanje Hrvatske. K’o da mi to sve nismo prošli. Suočeni sa velikosrpskom agresijom gdje smo morali se naoružati, gdje smo bili sami i bez saveznika, to smo sve već prošli, (…)”.

Kako sam u vrijeme te javne rasprave radio u Centru za mirovne studije i sudjelovao, zajedno s drugima, u izradi i promociji AlterNATOra, osjećam se odgovornim ispraviti netočan navod kojeg iznosi zastupnik Stier, jer smatram da njegova netočna argumentacija može nanijeti štetu svima onima koji javno zagovaraju politike izgradnje mira u Hrvatskoj.

Kao što je vidljivo iz njegovog izlaganja, zastupnik Stier se referira na rijedak pokušaj prijedloga artikulirane, ne populističke, alternativne politike tada dominantnom i unisonom stavu ulaska RH u NATO, nazvane AlterNATOr. AlterNATOr ne samo da je propitivao ulazak RH u NATO, već je i ponudio vrlo konkretna alternativna rješenja temeljena na konceptu ljudske sigurnosti, novijem pojmu u međunarodnoj sigurnosnoj politici, kao cjelovitiji pristup suvremenim sigurnosnim izazovima u doba globalizacije, gdje se politički, ekonomski, ekološki i vojni rizici isprepliću, a njihovo sprječavanje ili odvraćanje nemoguće je usko shvaćenim vojno-obrambenim djelovanjem. Taj dokument, koji je izradio Centar za mirovne studije, temeljen je na ranijim širim konzultacijama s mirovnim i ljudsko-pravaškim organizacijama, s aktivistima i aktivisticama, te predstavnicima lokalnih vlasti u RH u razdoblju od  2003. do 2005. godine. Konzultacije su u prosincu 2005. godine rezultirale radnim dokumentom “Platforma za izgradnju mira u RH”, a koji je usvojen na konferenciji u Vukovaru od strane 60 pojedinaca i organizacija. Na ljeto 2006. Platforma za izgradnju mira postala je zajednička okosnica mrežnog djelovanja dvanaest udruga iz različitih poslijeratnih regija Hrvatske, a sam dokument korišten je kao temelj za izradu AlterNATOra. Zanimljivo je da su se i tadašnji glasnogovornici ulaska RH u NATO, poput aktualnog ministra unutarnjih poslova Božinovića, složili da je AlterNATOr kvalitetan dokument koji ima viziju razvoja RH, ali su naglasili kako ono što AlterNATOr zagovara (razvoj RH iz perspektive ljudske sigurnosti) nije u neskladu s ulaskom RH u NATO. Naime, u to doba, AlterNATOr je raspravljan na seriji javnih debata o ulasku RH u NATO u kojoj su sudjelovali i predstavnici  vlasti.

Nije traženo razoružanje!

No, krenimo redom. Nije točna Stierova tvrdnja da je AlterNATOr tražio razoružanje Hrvatske. AlterNATOr je govorio o potrebi odgađanja ulaska RH u NATO jer smo tada (a čini mi se da smo bili u pravu) prepoznali puno važnije sigurnosne prijetnje kojima se RH trebala baviti (vidi str. 5 AlterNATOra – korupcija, krhkost institucija, manjak kvalitetnog nadzora nad represivnim aparatom, zaostalost poslijeratnih područja u socio-ekonomskom razvoju, nedostatno osmišljena i aktivna politika regionalne sigurnosti i razvoja, nerazvijenost kulture različitosti i ljudskih prava te nenasilnog ophođenja sa sukobom, opterećenost hrvatskog društva ratnim traumama tijekom 1990-ih ali i onih iz Drugog svjetskog rata, itd.), čije zanemarivanje, ili neznanje bavljenja istima, osjećamo i danas. Tvrdili smo tada, a dokaz imamo i danas, da ulazak RH u NATO nije odgovorio niti na jedan od ovih izazova.

Uz sve ovo, AlterNATOr nije zagovarao razoružanje kako ga interpretira zastupnik Stier. AlterNATOr  je, dapače, isticao kako RH treba nastaviti put prema EU i pojačati aktivnosti unutar Partnerstva za mir, te putem Partnerstva za mir održavati kvalitetne kontakte s NATO-m i nastaviti na reformama demokratizacije, profesionalizacije i depolitizacije vojske. Dodatna preporuka AlterNATOra bila je da kroz Partnerstvo za mir RH nastavlja raditi na demilitarizaciji regije, te da nastavi pružati pomoć zemljama u regiji za što kvalitetniju reformu vojnog sektora. Zastupnik Stier je vjerojatno, namjerno ili ne, pobrkao pojam “demilitarizacije” s pojmom “razoružanja”, aludirajući da AlterNATOr želi u potpunosti razoružati RH. Da je to bio cilj tada bi vjerojatno jedna od preporuka AlterNATOra bila ukidanje Ministarstva obrane, a toga u navedenom dokumentu nema. Pod pojmom demilitarizacije se podrazumijeva realno i proporcionalno korištenje i razvijanje oružanih snaga, koje korespondiraju stvarnim potrebama a ne političkim mitovima, privatnim interesima i iracionalnim strahovima. Također se podrazumijeva ograničavanje vojnih djelatnosti unutar strogih zakonskih i društvenih okvira, kako bi ona institucija kojoj legitimno dajemo pravo na korištenje nasilja bila pod strogim nadzorom te ograničena u mogućnostima promocije nasilja kao vrijednosne odrednice. Demilitarizacija također podrazumijeva i depolitizaciju vojske.

Zadnjih 10 godina, od kada je RH punopravna članica NATO-a, RH nije imala direktnu vojnu prijetnju, ne zbog toga što je članica NATO-a, već zbog toga što nitko u njenom okruženju nema ni ambicija niti resursa da vojno prijeti. Ta činjenica je bila prepoznata i tada, ali se je ipak govorilo da nam NATO odbacuje potencijalne vojne prijetnje naših susjeda koji nisu u članstvu.

Nadalje, ovdje je važno primijetiti kako AlterNATOr mudro, a ne naivno kao što mu se voli imputirati, predlaže ne izoliranu demilitarizaciju Hrvatske, već demilitarizaciju čitave regije, upravo zbog iskustva nedavnog rata. Dakle, on zahtijeva puno složenije i kreativnije vanjskopolitičke poteze od onih koje  hrvatska diplomacija, a na čijem je čelu kratko vrijeme proveo i zastupnik Stier, provodila. Nažalost, RH ne samo da se nikada nije usudila niti imala viziju krenuti u tom smjeru, nego je u potpunosti ignorirala i veliku većinu ostalih preporuka koje se nalaze u AlterNATOru. Tako se u zadnjih 10 godina nisu dogodili nikakvi značajni pomaci vezani uz obrazovni sustav (upravo suprotno – obrazovni sustav je polarizirao zemlju i produbio unutrašnje političke sukobe), proces suočavanja s prošlošću – kojeg je AlterNATOr prepoznao kao ključnu polugu za jačanje sigurnosti zemlje – sveo se na zaključke Vladinog “Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima” koji su još više produbili podjele u zemlji, regionalni razvoj zemlje se sve više urušava odlaskom ljudi u inozemstvo, a umjesto koncepta ljudske – uveo se PR koncept domovinske sigurnosti. O napadima na ljudska prava, a posebno na rodnu ravnopravnost – čime je svojim političkim djelovanjem aktivno pokušao ali nije uspio doprinijeti i zastupnik Stier (glasao je protiv Istanbulske konvencije, a u mandatu ministra vanjskih poslova i potpredsjednika Vlade za ljudska prava pokušao je izbaciti iz Nacionalnog plana za borbu protiv diskriminacije svako spominjanje reproduktivnih prava žena ili uvođenja građanskog odgoja u sve javne škole, kao i dio odredbi koje su trebale unaprijediti zaštitu od diskriminacije LGBT osoba) – da i ne govorimo.

Državni vrh na proslavu ulaska RH u NATO u travnju 2009. godine

Hrvatska se 2008. godine opredijelila za NATO, a ne za AlterNATOr. Površno je i podlo imputirati kako je cilj AlterNATOra bio „razoružati“ Hrvatsku kako bi je valjda netko ponovno mogao „rastrgati“. Uvjeren sam da je RH te 2008. godine krenula putem AlterNATOra, Hrvatska bi danas bila puno sretnija i uspješnija zemlja. To bi značilo da se sustavno ulaže u kapacitete upravljanja ekološkim katastrofama, poput poplava i požara ili balastnih voda na Jadranu, da se Hrvatska svjetski profilira kao centar izvrsnosti za rad na poslijeratnim procesima izgradnje mira na razini lokalnih zajednica nastavno na dobra iskustva iz Istočne Slavonije, demokratizaciji policije, organizaciji zdravstvene zaštite u konfliktnim uvjetima, suzbijanju organiziranog kriminala i ratnog profiterstva, rješavanju kompleksnih pitanja zbrinjavanja i integracije prognanika i izbjeglica, interkulturne suradnje i kvalitetnog suživota islama i kršćanstva, profiliranjem Hrvatske kao zemlje koja ima razvijene kompetencije u području ljudske sigurnosti i izgradnje mira, stečene na vlastitom iskustvu oporavka od rata.

AlterNATOr je jako dobro detektirao prijetnje našoj zemlji u suvremeno doba, no koje izlaze iz uskog okvira vojno-sigurnosne politike. I tvrdio je da nam kao društvu mora biti prioritet raditi na otklanjanju tih prijetnji, vodeći računa o specifičnim funkcijama i opsegu vojno-sigurnosnog aparata u odnosu na ukupni opseg sigurnosnih izazova. U njemu se već tada govorilo o pitanjima azila i migracija, reformi obrazovanja, regionalnom razvoju, smanjenju siromaštva, antikorupciji i jačanju pravosudnih institucija. Da smo se zadnjih deset godina fokusirano bavili ovim temama te u njih ulagali primjerena proračunska sredstva, ova zemlja bi izgledala drugačije. Ovako imamo zemlju iz koje ljudi iseljavaju, u EU smo na začelju po razvoju i potencijalu umrežavanja s drugim članicama i utjecaju na europske politike, te vodimo sarkastičnu i iskompleksiranu utrku u naoružanju sa susjednom Srbijom u kojoj se valjda natječemo tko će skuplje platiti američki ili ruski vojni otpad.

Bez obzira na sve, i dalje vjerujem kako će vrijeme za AlterNATOr doći, te da on čeka neke nove političare i političarke koji će politički razoružati zastupnika Stiera.

*gost autor: Gordan Bosanac, stručnjak za pitanja sigurnosti i ljudskih prava, jedan od koautora AlterNATOra, zaposlenik CMS-a u periodu do srpnja 2018. godine. Danas radi kao nezavisni konzultant u području ljudske sigurnosti, izgradnje mira i ljudskih prava.

Proteklih dana učestalo spominjanje budućeg implementiranja koncepta domovinske sigurnosti u hrvatske institucije i društvo potaknulo je Centar za mirovne studije iz Zagreba da podsjete sve odgovorne kako osnovne ugroze društva nisu samo terorizam, kibernetički terorizam i izbjeglička kriza, već prvenstveno visoka financijska zaduženost, visoka nezaposlenost i pravna nesigurnost – kao samo neki od elemenata koji pogone i masovno iseljavanje stanovništva vidljivo posljednjih godina. Zbog toga u CMS-u pozivaju Vladu da provede široku javnu raspravu i poradi na uvođenju u Hrvatsku suvremenog koncepta ljudske sigurnosti prepoznatog u temeljnim dokumentima Europske unije.

Priopćenje CMS-a objavljujemo u cijelosti, kao uvod u nužno potrebnu javnu raspravu o budućem konceptu domovinske sigurnosti.

„Centar za mirovne studije (CMS) pozdravlja odluku nove Vlade RH da krene u izradu Strategije nacionalne sigurnosti koja bi trebala detektirati prijetnje prema građanima Hrvatske i definirati odgovore na te prijetnje. S obzirom na dosadašnje neuspjele pokušaje, vrijeme je da ova Vlada, za razliku od niza prethodnih Vlada, uistinu napravi i provede taj važan strateški dokument.

Ipak, zbog posljednjih izjava ministra obrane Krstičevića u vezi izrade tog dokumenta, CMS izražava zabrinutost budući da ministar Krstičević u javni prostor uvodi, za Hrvatsku, neprimjeren koncept tzv. domovinske sigurnosti koja se u svojoj srži ne razlikuje od dosadašnjeg pristupa nacionalnoj sigurnosti. Samo kozmetička promjena naziva koncepta sigurnosti ne može biti dovoljna, a posebno je zabrinjavajuće da se ministar Krstičević referira na koncepte domovinske sigurnosti SAD-a i Izraela koji ni na koji način ne odgovaraju realnosti Hrvatske. Iako ministar poziva i na iskustvo Njemačke, potrebno je javnosti reći kako Njemačka ne razvija sustav domovinske sigurnosti već unaprjeđuje sustav civilne zaštite i ne naziva ga sustavom domovinske sigurnosti.

Iako je u ovoj fazi javne rasprave još uvijek nejasno o čemu je riječ u tzv. novom konceptu domovinske sigurnosti, izjave ministra Krstičevića upućuju na to da će se napraviti ponovno ista greška, kao i u ranijim slučajevima kada se nisu analizirale sigurnosne prijetnje prema svim državljanima Hrvatske, već su se prijetnje apstrahirale prema apstraktnom pojmu „domovine“. Na taj način propušta se uvidjeti i odgovoriti na temeljne prijetnje svim građanima, kao što su visoka stopa nezaposlenosti, visoka financijska zaduženost, nepovjerenje u pravosuđe, deložacije – gubljenja prava na dom, politička korupcija, nepovjerenje građana u demokratske institucije, rast ekstremizma i vjerskog fundamentalizma u političkom prostoru, udari na slobodu medija… Ovaj set prijetnji neće biti prepoznat kroz sustav tzv. domovinske sigurnosti budući da se isti temelji samo na fizičkim oblicima prijetnji, a zanemaruje one prijetnje koje sustavno ugrožavaju vladavinu prava i demokraciju, a što se direktno reflektira na smanjenje kvalitete života i širenje osjećaja nesigurnosti među građanima. Sustav domovinske sigurnosti kakav se sada nameće može odgovoriti samo na dio prijetnji, a dovodi u opasnost da najveći sigurnosni izazovi budu degradirani tzv. klasičnim sigurnosnim prijetnjama.

Zbog toga CMS poziva Vladu RH da krene s uvođenjem suvremenog koncepta ljudske sigurnosti koji je prepoznat, za razliku od domovinske sigurnosti, u temeljnim dokumentima EU. Oko izrade ovog dokumenta treba biti pokrenuta široka javna rasprava koja će uključivati sve relevantne aktere, kako bi ovaj strateški dokument u konačnici što realnije odgovorio na sigurnosne izazove svih građana Hrvatske. CMS apelira i da nositelj radne skupine za izradu ovog dokumenta ne bude isključivo MORH – zbog realne opasnosti manjka širine vizije i sužavanja razumijevanja ugroza samo na različite oblike „fizičkih opasnosti“ za građane – već interdisciplinarno tijelo koje će činiti različita ministarstva te različiti akteri civilnog društva.“

Povodom današnjeg međunarodnog Dana migranata, Centar za mirovne studije oglasio se izjavom u kojoj podsjeća na brojne probleme s kojima se susreću brojni migranti širom svijeta, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org, kao i na činjenicu da je sve manje zemalja voljno i spremno prihvatiti izbjeglice i prognanike. Izjavu prenosimo u cijelosti.

Gotovo 8.000 osoba tijekom je ove godine, diljem svijeta, izgubilo život u potrazi za sigurnošću. U prvih je 9 mjeseci ove godine više od 4.000 migranata izgubilo život na graničnim prijelazima, a više od 3.500 tisuće u Sredozemlju – gotovo dvostruko više nego prethodne godine[1]. Katastrofe poput ratova i oružanih sukoba, siromaštva i gladi te prirodnih nepogoda prisiljavaju sve veći broj ljudi na napuštanje vlastitoga doma. Samo je sirijska kriza uzrokovana građanskim ratom i terorističkim napadima, protjerala više od 300.000 osoba. Neslužbeni podaci govore i o dvostruko većem broju izbjeglih, no i velikom broju ubijenih i nestalih. Prirodne su katastrofe u središnjoj i jugoistočnoj Aziji natjerale na bijeg tisuće ljudi.

Izvor: “Migrants at sea”

Dok ljudi svojim životima plaćaju danak svjetske nepravde i ekonomsko-političkih interesa, taj isti svijet sve više sužava prostor gostoprimstva i prihvata. Tisuće mrtvih, milijuni izbjeglica i migranata u svijetu, na tisuće migranata radnika koji doprinose rastu i razvoju ekonomija brojnih zemalja a istovremeno lišeni prava i sloboda, zrcale sliku podijeljenog i sukobljenog svijeta. Umjesto programa pomoći, podrške i razvoja te humanistički orijentiranih politika, države su Europske unije svaku izbjegličku krizu ili pak dolazak većeg broja migranata, doživjele kao prijetnju i time zatvarale svoje granice i prostore. Upravo zbog odbijanja programa spašavanja primjerice, mnogi su životi izgubljeni u vodama Sredozemlja.

Više je od 130 poprišta različitih oružanih – građanskih, etničkih, grupnih sukoba u cijelome svijetu, a veći je dio svijeta pod ozbiljnom uzbunom pred prirodnim katastrofama. I drugi su razlozi prisilno potaknuli kretanja ljudi, koja su često opasna i po život ugrožavajuća.

“Poznavao sam jednog čovjeka kojemu sam dao dio novca i platio put, a potom su me u nekom starom automobilu prevezli do susjedne zemlje. Kada sam prešao granicu, predali su me drugim ljudima s kojima sam proveo sljedećih desetak dana. Mijenjao sam automobile ili su me drugi ljudi preuzeli, a vožnja je bila dugotrajna i izuzetno naporna. Bio sam konstantno pod stresom i u strahu da će me otkriti, da ću nastradati ili da će me predati u ruke onima od kojih sam pobjegao. Više nisam znao gdje se nalazim, u kojoj sam državi, a nisam znao ni kamo me vode. U jednom trenutku, kad sam već bio potpuno iscrpljen, doveli su me u jednu kuću gdje sam se odmorio nekoliko dana. Nakon što sam skupio snagu, pojavili su se drugi ljudi koji su mi donijeli krivotvorene dokumente zahvaljujući kojima sam prešao jednu od državnih granica,”

riječi su Samira iz Somalije. 

Danas je u svijetu najmanje 215 milijuna migranata. Svatko može postati migrant, svakoga se može prisilno udaljiti od njegova doma, zajednice i kulture. Svakoga može zadesiti nesreća u životu. Svatko treba i traži pomoć. Stoga, budimo otvoreni i pokažimo gostoprimstvo. Ne sjetimo ih se samo na Dan migranata. Neka čitava godina bude vrijeme i prostor zajedničkog života, uzajamne podrške i solidarnosti. Ne učinimo Hrvatsku krajem na zemlji, nego zemljom otvorenom za izbjeglice i druge migrante. Zemljom koja će se prisjetiti svojeg ratnog iskustva i koja će poručiti da je dosta ratova te da je drugačiji svijet moguć!, poručuju iz Centra za mirovne studije.

Danas u 18 sati u zagrebačkoj Galeriji Nova (Teslina 7) bit će predstavljena publikacija „Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj“. Ova knjiga, kako smo već pisali, nastala je u okviru projekta pod nazivom „Javni interes – nije na prodaju“, odnosno „Public interest – not saleable“ (PINS), financiranom od Europske unije iz okvira IPA 2010. Voditelj projekta bio je Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba, dok je „Udruga OBRIS – Obrana i sigurnost“ obavila koordiniranje istraživačkog rada na studijama slučaja objedinjenim u publikaciji koju se prezentira javnosti.

U ovoj su publikaciji prezentirana svjetska iskustva prenamjene vojnih objekata, domaće (hrvatsko) zakonodavstvo iz tog područja, te su izložene 4 studije slučaja: primjeri prenamjena bivše vojne bolnice u Vlaškoj u Zagrebu, kompleksa Muzil u Puli, vojarne Samogor na Visu i vojnih nekretnina, točnije bivšeg Artiljerijskog školskog centra, kasnije vojarne „Stjepan Radić“ u Zadru. Iskustva s prenamjenom ovih nekada vojnih nekretnina prilično su različita, i kreću se od uspješnih do izrazito neuspješnih. Ova je tema posebno aktualna u kontekstu netom objavljene revizije poslovanja Ministarstva obrane u 2013. godini, gdje Državna revizija konstatira kaotično stanje u gospodarenju nekretninama. Sasvim prigodno za ovu temu – danas je i Vlada RH prihvatila Plan upravljanja imovinom u vlasništvu RH za 2015. godinu, u kojem poseban dio zauzimaju planovi za upravljanje bivšim vojnim nekretninama.

Na današnjoj promociji publikacije „Kome propadaju bivše vojne nekretnine? Iskustva prenamjene u Hrvatskoj“, uz moderaciju Gordana Bosanca iz Centra za mirovne studije, govorit će: Kruno Kardov – jedan od autora i suurednik publikacije (Filozofski fakultet u Zagrebu), dr. sc. Irena Đokić – stručnjakinja za urbanu ekonomiju i strateško planiranje (Ekonomski institut iz Zagreba), te Igor Tabak – drugi od suurednika spomenute publikacije (OBRIS – Obrana i sigurnost, udruga iz Zagreba).

Centar za mirovne studije u suradnji s partnerima i uz logističku podršku Ministarstva obrane RH, a u sklopu projekta „Javni interes – nije na prodaju“, financiranog od strane Europske unije i sufinanciranog od strane Ureda za udruge Vlade RH, organizira konferenciju pod nazivom „Transparentnost javnih nabava u obrambenom sektoru RH“.  Konferencija će se održati danas, 18. srpnja 2014. godine, na Hrvatskom vojnom učilištu Petar Zrinski, Ilica 256b, s početkom u 9.30 sati.

Cilj konferencije je upoznati se s procesima javne nabave u obrambenom sektoru. Na konferenciji će sudjelovati međunarodni i domaći stručnjaci, predstavnici Ministarstva obrane, predstavnik Ureda Predsjednika RH, predsjednik saborskog Odbora za obranu, znanstvenici s Instituta Ruđer Bošković, te pripadnici nevladinih organizacija. Najviše interesa mogao bi izazvati dr. sc. Dragan Gamberger, predstavljajući “data mining” analizu javnih nabava Instituta Ruđer Bošković. Iako je i sam ministar obrane Ante Kotromanović ovih dana izjavio kako je MORH napokon počeo raditi analizu sudionika u procesu javnih nabava u obrani, bit će zanimljivo vidjeti kako to izgleda i kad se napravi od “izvan sustava”.

„Dobar dan, Tomislav pri telefonu. Iz Službe, znate. Trebalo bi mi par informacija o Sandi Benčić, što bi Vi o njoj rekli?!“ „Moja prva reakcija je bila da sam nazvala Sandru Benčić i pitala je kojeg to ima idiota koji joj se upucava, pa se predstavlja kao predstavnik tajnih službi. Kad se dogodio ponovno poziv, shvatili smo da to nije nikakav mogući švaler, ili zaljubljenik u Sandru Benčić, nego zaposlenik koji prima plaću nas poreznih obveznika.“

„Ovaj paceraj i ovaj amaterizam koji se pokazao u ovom slučaju je bio naprosto nevjerojatan“, zaključila je Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e., koju je davne 2007. nazvao izvjesni tajni agent Tomislav. Sandra Benčić, kandidatkinja za članicu Savjeta za razvoj civilnog društva, nije imala pojma da novoosnovana Sigurnosno-obavještajna agencija vrši sigurnosnu provjeru. Zbog sumnje da se ta provjera provodi nezakonito Benčić je povela bitku i preko nadležnih tijela – saborskog Odbora za unutarnju politiku, Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost te, nezadovoljna njihovim objašnjenjima da je bilo sve po zakonu (uz možda neke manje nepravilnosti), preko Općinskog i Županijskog suda. Benčić je od tih sudova zatražila obustavljanje sigurnosne provjere, te da joj se na raspolaganje stavi sva prikupljena dokumentacija. Zahtjevi su joj odbijeni uz obrazloženje kako je sama provjera bila zakonita, te da je u trenutku podnošenja tužbe već je prestalo njezino provođenje pa, posljedično, pružanje sudske zaštite više nije ni bilo potrebno.

Cijela je ta priča trajala punih 7 godina, sve dok Sandra Benčić nije ovih dana o svojoj ustavnoj tužbi dobila i odluku Ustavnoga suda Republike Hrvatske. Taj je sud početkom svibnja ove godine konačno presudio da je SOA provodila nezakonitu sigurnosnu provjeru, zadirući i u privatan život, te da su joj time ugrožena i neka temeljna ljudska prava. Tumačeći pojedine članke Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu RH (ZSOS), kao i Uredbu o sigurnosnoj provjeri, Ustavni sud smatra:

“Legitimni cilj tih odredbi jest zaštita države od pojedinaca koji bi djelovanjem pokazali veću mjeru nepoštivanja pravnog poretka koja bi ih učinila nedostojnim za obavljanje dužnosti i službi koje su zakonom i uredbama Vlade Republike Hrvatske određene kao posebno osjetljive s aspekta zaštite ljudskih prava i nacionalne sigurnosti. U doba pojačanih terorističkih prijetnji takvo zakonodavstvo štiti ne samo državu od utjecaja i djelatnosti sigurnosno-spornih pojedinaca već i građane od pojedinačnih postupaka ovlaštenih osoba u poslovima prema posebnim zakonima koji uređuju prikupljanje podataka važnih za nacionalnu sigurnost.

Međutim, pojam “u skladu sa zakonom” ne traži samo da poduzeta mjera mora biti utemeljena u zakonu, već se taj pojam odnosi i na kvalitetu mjerodavnog zakona, zahtijevajući da mjerodavni zakon mora biti dostupan osobi koje se tiče i predvidiv u odnosu na učinke. Za ovaj je postupak dostatno utvrditi, uzevši u obzir stupanj rizika zlouporabe ljudskih prava inherentan svakom sustavu tajnog nadziranja i prikupljanja osobnih podataka, da takvo prikupljanje osobnih podataka mora biti utemeljeno na zakonu koji sadrži jasna i precizna pravila. Posljedično tome, zakon mora propisivati okvire diskrecije u vršenju ovlasti koje imaju sigurnosno-obavještajne agencije i druge ovlaštene osobe kao i način obavljanja takvih mjera s dostatnom jasnoćom u odnosu na legitimni cilj koje te mjere moraju imati.”

Nezakonito postupanje obavještajne službe u slučaju Sandre Benčić, kao i nedavno sudski potvrđene nezakonitosti u slučaju Helene Puljiz, više su nego dovoljan razlog da se sazove Vijeće za nacionalnu sigurnost i onda ozbiljno porazgovara o reformi sigurnosno-obavještajnog sektora, čulo se na jučer sazvanoj press-konferenciji u Kući ljudskih prava.

“Jedna od prvih stvari koje želimo, sad – s ovom presudom – je unaprijediti sustav prije svega pravnih lijekova. Dakle, na razini redovnih sudova, da svi ljudi kojima se to dogodi – ili bilo kakve druge mjere tajnog prikupljanja podataka – imaju pravo na efikasan, brzi pravni lijek. I, naravno, unaprijediti sudsku praksu oko toga, da se ovo više nikad ne ponavlja”,

kaže Sandra Benčić. I zaista nije normalno da se takva osjetljiva i po državu opasna stvar po sudovima vuče godinama i namjerno oteže višekratnim promjenama sudaca – što zorno pokazuje utjecaj politike na pravosuđe. Ponašanjem Općinskog i Županijskog suda u Zagrebu, te njihovim vođenjem postupka, nije zadovoljan ni Ustavni sud, u čijem rješenju stoji:

“Ustavni sud primjećuje da je postupak sudskog nadzora sigurnosne provjere podnositeljice ostao nepotpun. Naime, u postupku nije utvrđeno tko je izdao nalog za provedbu potpune sigurnosne provjere, tko ju je provodio, te koji su podaci o osobnom životu podnositeljice pri tome prikupljeni. Nedvojbeno je da podnositeljica nije bila obaviještena o provedbi takvog postupka, iako je za to trebala biti obaviještena (pa čak i uz obvezu pribavljanja njezine suglasnosti za djelomičnu sigurnosnu provjeru) sukladno članku 11. stavku 1. Uredbe o sigurnosnoj provjeri/03.

U ovom slučaju sudovi nisu otklonili navedene nedoumice, već su utvrdili da ZSOS “kao lex specialis izričito dopušta mjere tajnog prikupljanja podataka”, te da stoga nije bilo nezakonitog postupanja u odnosu na podnositeljicu.”

Štoviše, drugostupanjski Županijski sud se u svojoj odluci pozivao na članak 33 ZSOS-a, prema kojem je SOA mogla prema građanima primjenjivati mjere tajnog prikupljanja podataka, na način da im se privremeno ograniče i neka ustavna ljudska prava te temeljne slobode. Zato je za Sanju Sarnavku, predsjednicu Upravnog odbora Kuće ljudskih prava, nedopustivo ignoriranje nalaza ove vrste nadzora od strane sudbene vlasti, kao i činjenica da su i Sandra Benčić i Helena Puljiz same morale pokretati te voditi sporove, umjesto da to isto učine nadležne institucije sustava.

Na žalost, fascinacije hrvatskih sudova (ne)djelima počinjenima “u ime države” malo su duljeg trajanja i bez izgleda da se u potpunosti iskorijene. Kad tako presuđuju sudovi, nije nikakvo čudo da ni kontrolni mehanizmi postupanja sigurnosno-obavještajne zajednice ne rade svoj posao. U slučaju Benčić radi se o dva tijela – Uredu Vijeća za nacionalnu sigurnost i saborskom Odboru za unutarnju politiku. Oba ta tijela ustvrdila su da nije bilo povrede zakona, a tadašnji ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije Tomislav Karamarko izdao je pravovaljani dokument u kojem se tvrdi da je za Sandru Benčić rađena sigurnosna provjera, ali ne mjerama tajnog prikupljanja podataka, kao i da se u SOA-i ne vode evidencije o osobnim podacima nadzirane S.B. Jedino tijelo koje je potvrdilo postojanje provjere bilo je Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija. Zato Benčić traži da se utvrde odgovorne osobe, te da se preispita odgovornost svih onih koji su tvrdili da nisu poduzete mjere tajnog prikupljanja i da o tome ne postoji dokumentacija koja bi se mogla dati na uvid.

Prvi na toj listi trebao bi biti Tomislav Karamarko, pa tadašnji šefovi Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost Ladislav Pivčević, kasnije nagrađen mjestom veleposlanika RH u Kraljevini Danskoj i saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Ivan Jarnjak. Na marginama cijelog slučaja, postavlja se i pitanje vjerodostojnosti osoba koje su se, uz Sandru Benčić, kandidirale za članove Savjeta za razvoj civilnog društva. Iako je nedvojbeno da je za svih 10 kandidata zatražena i provedena (nezakonita) sigurnosna provjera, samo je jedna od njih (spomenuta Sandra Benčić) zatražila zaštitu svojih Ustavom zajamčenih prava. Pitanje je što se dogodilo s ostalih 9 – da li nisu htjeli ili nisu znali prepoznati potencijalne nezakonitosti?!

Prema presudi Ustavnog suda, Sandra Benčić ima pravo od RH tražiti naknadu štete, što će i učiniti. No Benčić je predložila regres – odnosno, da Republika Hrvatska štetu naplati od konkretnih osoba koje su naložile provjeru:

“To je jedini način da dugoročno unaprijedimo postupanje službenika, bilo državnih službenika, bilo dužnosnika, prema građanima. Jer, ako oni ne plate jednom iz svog džepa, njih neće bit nikad briga zato što će se nešto platiti iz državnog proračuna. I zato želimo da se na ovome napravi neki “test slučaj”, gdje će se takve stvari zapravo postaviti kao pravilo,”

Rješenje za sistemske probleme?

Iako se upravo i na temelju ovog slučaja promijenio postupak sigurnosne provjere, nedavni slučaj novinarke Helene Puljiz, koja je na sudu dokazala da su joj ugrožena ljudska prava zbog maltretiranja i pritisaka obavještajne slube da postane njihov agent, pokazuje kako na tom polju ima još puno posla. U krajnjem slučaju, pokaže li se da je manipulaciju jednom od policijskih službi na svojoj koži osjetio i donedavni minister financija Linić – to je također jednako nedopustivo. Zato je Centar za mirovne studije nedavno pripremio potencijalan popis tema za raspravu na Vijeću za nacionalnu sigurnost i mogućih mjera koje bi čitav sigurnosni sektor poboljšale te ga učinile transparentnijim. Ovi su prijedlozi poslani na ruke Predsjedniku Republike i premijeru.

Jedan od prijedloga je i unapređenje transparentnosti proračuna sigurnosno-obavještajnih službi, budući da se za Vojnu sigurnosno-obavještajnu službu uopće ne zna čak ni otprilike koliki joj je proračun, dok se cijeli javnosti dostupan proračun za SOA-u svodi na jednu jedinu stavku. Druga mjera tiče se poboljšanja transparentnosti politike zapošljavanja u sigurnosno-obavještajnom sustavu, budući da za te poslove do sada nije objavljen niti jedan jedini natječaj. Treća je mjera – unapređenje odnosa s javnošću sigurnosnih agencija.

“Ne znam da li znate situaciju da danas – probajte nazvati SOA-u dobit ćete telefonsku sekretaricu koja će vas zamoliti da ostavite poruku pa će vam se oni povratno javiti. Ta vrsta zatvorenosti smatramo da u stvari dovodi u jako neugodan položaj samu Agenciju, koja je ovih dana ponovno pod udarom u stvari političkih prepucavanja“,

rekao je Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije. Poruka na telefonskoj sekretarici SOA-e vjerojatno stoji još iz vremena dok je obavještajnom zajednicom drmao Josip Perković. On se te mistifikacije nije mogao riješiti ni odlaskom u mirovinu, pa se i na njegovom osobnom mobitelu mogla čuti tek poruka – „Pazi, snima se!“. Svojedobno je i tadašnji šef SOA-e Tomislav Karamarko najavljivao revoluciju po pitanju odnosa s javnošću, predstavljajući najprije glasnogovornicu, a onda i web-stranice SOA-e. No iz tog vremena ostao je samo web, dok glasnogovornice odavno nema.

Jedna od ključnih stvari koje predlaže CMS u svom „policy briefu“ je reforma građanskog nadzora, i to tako da se ustroji novo, jedinstveno Vijeće za građanski nadzor, te da se, osim sigurnosnih službi, njime nadzire i rad policije. Iako je posljednjih godina u medijima sve više prigovora na postupanje policije, to je pitanje ponovno aktualizirano “slučajem Linić”.

„Ideja koju smo predložili i predsjedniku i premijeru je da se uspostavi jedno neovisno vijeće za građanski nadzor svih mjera tajnih prikupljanja podataka, pa bilo da je to ili od SOA-e ili od policije, da se tom vijeću istinu još pojačaju ovlasti, i – što je ključno – da tamo sjede ljudi koji su kompetentni i da vijeće bude pri saborskom Odboru za ljudska prava. Jer, na kraju krajeva, to Vijeće se bavi zaštitom i ljudskih prava i mi mislimo da bi to vijeće moralo biti pod tim odborom. Da li će se to desiti – vidjet ćemo. Za sada je to odbijeno, naravno…“,

rezigniran je Bosanac. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić predlaže za tu svrhu osnivanje posebnog, 3. tijela, što je saborski Odbor za unutarnju politiku jednoglasno odbio. Štoviše, Odbor je bio naklonjeniji rješenju koji je na tragu CMS-ovog prijedloga, dakle – jačanju vlasti već postojećeg Vijeća za građanski nadzor, što je pak odbio Ostojić, odnosno predlagatelj zakona. Nevladine udruge i dalje će zagovarati jačanje Vijeća za građanski nadzor sigurnosnih službi i policije, pa će se vidjeti tko je uporniji.

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Tempelhof danas

Što povezuje Berlinčane i Puležane? Borba za javni prostor! I tu sličnost prestaje – jer su se građani Berlina prošle nedjelje na referendumu nedvosmisleno izjasnili kako žele da se nekadašnji aerodrom Tempelhof sačuva kao javni prostor, namijenjen svim građanima glavnog njemačkog grada. Gradske su vlasti, naime, tom simbolu Hladnoga rata namijenile dobro nam poznatu sudbinu – na ogromnom prostoru bivšeg aerodroma trebao je niknuti novi poslovni i stambeni kvart. Čak 65 posto građana Berlina taj je prijedlog odbilo, želeći i dalje uživati u Tempelhofu kao novoj gradskoj travnatoj površini, namijenjenoj za druženje i rekreaciju. Berlinski gradonačelnik Klaus Wowereit priznao je poraz gradskih planera i odmah po objavi rezultata referenduma izjavio kako volja građana mora biti prihvaćena.

U Puli, pak, sasvim druga slika – unatoč višegodišnjim naporima građana Pule i inicijative „Volim Pulu“ da se za javnost otvori prostor bivše vojarne na Muzilu, kao i da se otvori ozbiljna javna rasprava o potrebama grada Pule i samih Puležana na tom prostoru, gradske i državne vlasti uporno Muzil pokušavaju pretvoriti u ekskluzivno golf igralište i pripadajuće apartmansko odmaralište. Tako bi desetljećima zatvoreno vojno područje postalo turistički rezervat kojeg bi Puležani ponovno gledali izdaleka.

Javna tribina u Vlaškoj

Nedostatak ideja o tome kako nekadašnje vojne prenamijeniti u ugodne i korisne javne prostore rezultirao je sveopćim propadanjem i devastacijom većine bivših vojnih objekata, bez obzira što neki od njih imaju i određenu povijesnu vrijednost. Jedan od takvih objekata je i bivša vojna bolnica u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, čija povijest seže daleko u 19. stoljeće, i uživa status zaštićenog kulturnog dobra. Upravo će se u prostorima te bivše vojarne na adresi Vlaška 87, u subotu 31. svibnja, održati tribina „Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori?“. Na to će pitanje pokušati odgovoriti dr.sc. Kruno Kardov s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, neovisni vojni analitičar Igor Tabak, arhitektica Dafne Berc, Dušica Radojčić iz udruge „Zelena Istra“ i članica građanske inicijative „Volim Pulu“, te Alen Čičak – zamjenik predstojnika Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Raspravu će moderirati Gordan Bosanac iz CMS-a. Organizator skupa je Centar za mirovne studije iz Zagreba, u suradnji s Hrvatskim dizajnerskim društvom, a početak tribine je točno u podne.

Ova tribina se održava u sklopu priredbe Dan D – priredbe koja se održava cijeli vikend (30. svibnja – 01. lipnja) u prostoru bivše vojne bolnice u Vlaškoj 87 – samo jednog u nizu reprezentativnih bivših vojnih objekata koji čekaju svoju prenamjenu širom Hrvatske. Na tribini će se govoriti o konverzijama/pretvaranju vojnih nekretnina u civilne, budući da sustav te konverzije nije do kraja uređen, te će se moći čuti i koja je strategija države oko prenamjene bivših vojnih prostora. Za posjetitelje je pripremljena i posebna razglednica adresirana na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, kojom se apelira da prostori u Vlaškoj 87 što prije zažive tako da u njima budu sadržaji dostupni svim građanima. Ova tribina dio je projekta PINS – „Javni interes – nije na prodaju!“, koji se provodi u sklopu programa IPA 2010 – Potpora naporima organizacija civilnog društva za praćenje i promicanje transparentnosti, učinkovitosti, odgovornosti i uključivosti javne uprave u borbi protiv korupcije.

Ah, te neperspektivne nekretnine!

U sklopu šireg popisivanja nekretnina, ove je godine Ministarstvo obrane konačno okončalo i popis tzv. neperspektivnih vojnih nekretnina, koje će preći u vlasništvo novooformljenog Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Iako konačna lista neperspektivnih objekata još uvijek nije objavljena i proces tranzicije imovine prema DUUDI-u je u tijeku, tu se otvara prostor strukturiranijeg upravljanja ovim važnim javnim resursima. U Godišnjem izvješću o obrani također se govori o perspektivnoj i neperspektivnoj vojnoj imovini. Tako je tijekom popisa utvrđeno da se u evidenciji vojnih nekretnina nalazi 226 perspektivnih nekretnina, koje koriste Oružane snage i Ministarstvo obrane RH, i još 392 neperspektivne vojne nekretnine (225 izgrađenih nekretnina – vojarne, skladišta, poligoni, hoteli, 128 zemljišta i 39 ostalih nekretnina – spomenici, parkovi, nogostupi, vodovodi i dr.), kao i 358 nekretnina koje su predane državnim tijelima nadležnima za upravljanje i raspolaganje imovinom u vlasništvu Republike (101 nekretnina predana je od rujna 1992. do prosinca 1999. godine, dok je najveći dio nekretnina, njih 257, predano od siječnja 2000. do prosinca 2013. godine).

Ministarstvo obrane RH je potkraj 2013. godine izvršilo analizu i pripremilo dokumentaciju za prodaju pet neperspektivnih vojnih nekretnina putem Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom, od čije prodaje će se osigurati financijska sredstva za modernizaciju infrastrukture Oružanih snaga i Ministarstva obrane. Nakon izvršenoga popisa, Ministarstvo obrane će izdvojiti perspektivnu imovinu koju će zadržati i njome raspolagati, a ostalu imovinu koja je neperspektivna za Oružane snage postupno će predavati Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI). Na DUUDI-u je, pak, da osmisli strategiju kako te bivše vojne objekte učiniti privlačnima za potencijalne investitore. I ne, to nužno ne znači da se trebaju tražiti isključivo investitori za gradnju hotela, poslovnih i stambenih prostora. Vjerojatno bi se mogao naći i pokoji filantrop koji bi Zagrebu i Zagrepčanima poklonio preuređenje npr. bivše vojne bolnice u Muzej hrvatskog zdravstva ili nekakav centar zdravoga života, sa šetnicom i drvoredom od Vlaške do Jurkovićeve ulice.

Imate li drugih ideja za prenamjenu bivših vojnih objekata, ili samo želite čuti što drugi misle o tome – dođite u subotu, 31. svibnja u podne u Vlašku 87, na tribinu “Kome pri(o)padaju demilitarizirani prostori“!

*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material  are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union.

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*

Udruga „Eko-Zadar“ poziva na javnu tribinu pod nazivom “Zadar poslije vojski: Što želimo u bivšim vojarnama?”, koja će se održati u ponedjeljak, 28. travnja 2014., u 18 sati, u multimedijalnoj dvorani Gradske knjižnice Zadar. Na tribini kao panelisti sudjeluju ravnateljica Zavoda za prostorno uređenje Zadarske županije dipl. ing.arh. Nives Kozulić, voditelj Odjela  za odnose s javnošću Gradske knjižnice Zadar Mladen Masar, i voditeljica Ureda za strukturne fondove i razvoj Sveučilišta u Zadru prof. Tamara Glušić. Moderator je voditelj projekta PINS (”Public interest – not saleable“  /  ”Javni interes  – nije na prodaju“, EU IPA 2010), Gordan Bosanac iz zagrebačkog Centra za mirovne studije (CMS).

Demilitariziacija Zadra u devedesetima ostavila je niz prostora od kojih su neki postali dijelom urbanog tkiva Zadra (Smiljevac, Crvene kuće, ŠRC Višnjik), dok za druge postoje  razrađeni planovi (Novi kampus, Ravnice). No značajan dio prostora i objekata prepušten je propadanju. Ovom javnom tribinom želi se potaknuti interes građanki i građana Zadra i Zadarske županije za uključivanje u odlučivanje o sadržaju onih bivših vojarni i vojnih zgrada koje još uvijek nisu dobile novu namjenu.

Gradska knjižnica Zadar

Gradska knjižnica Zadar izabrana je za mjesto za održavanja javne tribine zato što, iako predstavlja uspješan rezultat konverzije vojne zgrade, istodobno je i institucija koja do danas nije dobila konačan arhitektonski oblik. Naime, godinama se očekuje početak radova na njenome proširenju na susjednu nekorištenu zgradu, također u prostoru  bivše vojarne Stjepana Radića – koja, gledano kao cjelina, još uvijek nije u potpunosti dobila namjenu naznačenu Prostornim planom. Naime, u  Izmjenama i dopunama Prostornog plana uređenja Grada Zadra, donesenima 21.12. 2011. godine, prostor bivše vojarne Stjepana Radića označen je kao “zona javne i društvene namjene” pri čemu se navodi i mogućnost rekonstrukcije i dogradnje postojećih objekata prenamijenjenih u objekte društvenih i javnih sadržaja. Međutim, Urbanistički plan uređenja (UPU) područja bivše vojarne Stjepana Radića još uvijek nije donesen kao što je to, primjerice, slučaj kod prostora bivše vojarne Franka Lisice u kojoj je predviđena izgradnja Novog kampusa ili za predio Ravnice.

Nekadašnja vojarna “Stjepan Radić”

Urbanistički plan uređenja prostora vojarne Franka Lisice – Novog kampusa je kao jedinu zgradu  za koju nije predviđeno rušenje označio onu centra Impact.  Prostor Ravnica, danas posljednji besplatni parkirališni prostor u neposrednoj blizini centra grada, koji se u Strategiji razvoja Grada Zadra 2013. -2020., objavljenoj 2013. godine, smatra jednom od najatraktivnijih lokacija u Zadru – trebao bi, prema planu gradskih vlasti, doživjeti radikalne promjene na kopnu i u akvatoriju: rekonstruirali bi se povijesni kanali, a izgradili garaža, kazalište, kongresni centar, hotel, centar za kazališnu te glazbenu umjetnost. Demilitarizacija Zadra u devedesetima ostavila je niz prostora od kojih su neki već postali dijelom urbanog tkiva Zadra, poput stambenih zgrada u Smiljevcu, onih u Crvenim kućama, ili ŠRC Višnjik, a cilj je partnerskih organizacija ovom javnom tribinom potaknuti interes građanki i građana za uključivanje u odlučivanje o sadržaju onih bivših vojarni i vojnih zgrada koje još uvijek nisu dobile novu namjenu. U to ubrajamo i bivše vojarne na otocima Molatu, Premudi i Istu – u kojima je, prema Izmjenama i dopunama Prostornog plana uređenja Grada Zadra, dozvoljena prenamjena u društvene i gospodarske sadržaje; škole, znanstvene centre, turističko-ugostiteljske i ugostiteljsko-turističke, sportske ili uslužne objekte – prostore koje se prije nekoliko godina u javnosti spominjalo za smještaj projekta Sveučilišta u Zadru nazvanog Arhipelogos.

Nositelj projekta PINS: ”Public interest – not saleable“  /  ”Javni interes  – nije na prodaju“  je Centar za mirovne studije (CMS), dok su partneri na projektu Zelena Istra, „Eko-Zadar“, Udruga za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda Cenzura plus, Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Transparency International Magyarorszàg, Transparency International Hrvatska i Transparency International United Kingdom. Ciljevi provedbe projekta su podizanje i razvijanje kapaciteta organizacija civilnog društva, znanstvenih institucija, medija, lokalne i područne samouprave i državne administracije na lokalnoj i područnoj razini za borbu protiv korupcije u sektoru sigurnosti i općem upravljanju javnom imovinom posredstvom povećanja transparentnosti, pristupa informacijama i sudjelovanja/nadgledanja građana u odnosu na javnu nabavu i konverziju imovine sigurnosnog sektora na lokalnoj razini. Projekt, ukupno vrijedan 220.667,69 eura, financiran je od strane Europske komisije u iznosu od 176.048,68 eura, a provodi se od 5. travnja 2013. do 4. listopada 2014.

U travnju ove godine započeo je projekt „PINS: Public interest – not saleable“, namijenjen praćenju koruptivnih rizika u obrambeno-sigurnosnome sektoru Republike Hrvatske. Ova je djelatnost financirana iz europskog fonda IPA 2010 – konkretno iz njegove komponente 1 (Pomoć u tranziciji i jačanje institucija), u dijelu za civilno društvo (Civil  Society Facility). Nositelj projekta je Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba, s partnerima: Transparency International Madžarske, Velike Britanije i Hrvatske, udruge Eko Zadar, Zelena Istra i Cenzura Split, te Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Projekt je podijeljen na dva dijela: u prvom će se baviti jačanjem kapaciteta civilnog društva za razotkrivanje korupcije u obrambeno-sigurnosnom sektoru, prvenstveno u Ministarstvu obrane, Ministarstvu unutarnjih poslova i Sigurnosno-obavještajnoj agenciji. Poseban naglasak biti će na monitoringu javne nabave u obrambeno-sigurnosnom sektoru, te na problemima tajnosti podataka i pristupu informacijama unutar tih sustava.

Drugi dio projekta bavit će se pitanjima vojnih konverzija, odnosno prenamjenama vojnih u državne nekretnine, njihovim gospodarenjem i detektiranjem koruptivnih rizika na tom području. Taj će se problem ispitivati kroz 4 studije slučaja, na temelju kojih sudionici projekta namjeravaju dati ocjenu tog procesa u Hrvatskoj i preporuke kako takve prenamjene što više držati u sferi javnog interesa, odnosno kako da građani aktivnije sudjeluju i zastupaju javni interes u procesima konverzije.

Ideja cijelog projekta, u svim njegovim dijelovima je da, osim jačanja kapaciteta nevladinih organizacija, pomogne i medijima, običnim građanima, parlamentarnim tijelima i akademskoj zajednici u izvještavanju, praćenju i detektiranju mogućih koruptivnih procesa, kao i u jačanju sudjelovanja u formiranju i donošenju odluka od javnog interesa na promatranim područjima. Kroz projekt bi se trebale uočiti i „rupe“ te nelogičnosti u pojedinim strateškim dokumentima, zakonima i sličnim aktima, pa će u konačnici jedan od ciljeva biti i inicijativa za njihovu izmjenu. Zato je posebno značajno to što se projekt odvija gotovo istovremeno dok je na nacionalnoj razini u postupku kreiranje i donošenje brojnih dugoročnih dokumenata – od Strategije razvoja turizma do kontroverznog Zakona o strateškim investicijama.

Projekt će se odvijati na području Zagreba, te Istarske, Zadarske i Splitsko-dalmatinske županije. Konkretan obol projektu dat će već u srijedu, 15. svibnja, kandidati na predstojećim lokalnim izborima na području Pule i Istarske županije. Naime, na svojevrsnom predizbornom sučeljavanju u organizaciji Zelene Istre i CMS-a kandidati će iznijeti svoje viđenje o budućnosti pulskog Muzila. Tribina „Budućnost Muzila: grad ili resort“ održat će se 15. svibnja u 18 sati u Galeriji Cvajner u Puli, a pozvani su Valter Flego, Peđa Grbin, Damir Kajin, Mauricio Licul, Boris Miletić i Bruno Nefat.

Proračun projekta, koji će ukupno trajati 18 mjeseci, iznosi 220.667,69 eura, od čega 79,87 posto financira Europska unija.

Nevladina udruga Centar za mirovne studije iz Zagreba uputila je Vladi RH otvoreno pismo, u kojem poziva na suzdržavanje od bilo kakvih transakcija oružja, ali izražava i zabrinutost zbog mogućeg postojanja nedeklariranog viška naoružanja. Pismo prenosimo u cijelosti.

“Potaknuti sve ozbiljnijim dokazima o indirektnom naoružavanju sirijske oporbe kroz brojne domaće i međunarodne medije, Centar za mirovne studije ovim putem želi upozoriti Vladu RH na pogubnost uplitanja u oružane sukobe kroz bilo koji oblik daljnje militarizacije sukobljenih strana. Posebno smo zabrinuti informacijama da u Republici Hrvatskoj postoji određena količina oružja koja nije u službenom popisu oružja, te se navodno upravo tim neregistriranim oružjem (tzv. nedeklarirani višak) trguje sa zemljama arapskog svijeta. Ukoliko i postoji nedeklarirani ili bilo koji višak oružja u RH – jedini ispravni put je da se to oružje deklarirano uništi. Pozivamo Vladu RH da se suzdrži od bilo kakvih transakcija oružja. Republika Hrvatska, kao zemlja koja je nedavno proživjela iskustvo rata, svoju unutarnju i vanjsku politiku mora graditi primarno na principima izgradnje mira koji se temelje na nenasilnom rješavanju konflikata. Očekujemo da upravo u tom smjeru gradimo vlastite diplomatske, gospodarske i razvojne potencijale, te da smo prisutni u međunarodnim krizama promovirajući nenasilje i mirno rješenje sukoba kroz postkonfliktnu izgradnju mira. Miješanjem u oružane sukobe diljem svijeta, Hrvatska ne smije činiti pogreške drugih zemalja koje motivirane ekonomskim – najčešće energetskim interesima – nanose nesagledivu štetu lokalnoj populaciji, te vlastiti razvoj grade nauštrb razvoja zaraćenog naroda.

Pozdravljamo nedavnu inicijativu RH da putem humanitarne pomoći pomogne sirijskim izbjeglicama te očekujemo daljnje diplomatske napore za zaustavljanje krvoprolića u kojem najviše stradavaju civili.”